REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1971/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kujundžić Novak predsjednice vijeća, Draženke Deladio, sutkinje izvjestiteljice i Mirne Maržić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EVOLUO d.o.o. Zagreb, Koparska 40, OIB: 62493614032, kojeg zastupa punomoćnik Bojan Šupuković, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Miličević i Šupuković, Zagreb, Maksimirska cesta 103, protiv tuženika MAKE IT EASY d.o.o. Zagreb, Heinzelova 62a, OIB: 36694319971, kojeg zastupa punomoćnica Linda Kocijančić, odvjetnica iz Zagreba, Medvedgradska 43, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2339/2020-33 od 22. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2339/2020-33 od 22. ožujka 2023. u točkama I. i III. izreke.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2339/2020-33 od 22. ožujka 2023. u točki IV. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 2.322,37 EUR i sudi:

Nalaže se tuženiku MAKE IT EASY d.o.o. Zagreb naknaditi tužitelju EVOLUO d.o.o. Zagreb troškove parničnog postupka u iznosu od 2.322,37 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Točkom I. izreke pobijane presude održan je snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Marine Babić iz Zagreba, Turinina 5/II, poslovni broj Ovrv-906/2020 od 20. studenog 2020. u dijelu u kojem je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 17.220,78 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od 18. srpnja 2020. do isplate. Točkom II. izreke ukinut je navedeni platni nalog u dijelu u kojem je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju ovršni trošak u iznosu od 258,81 EUR s pripadajućim zateznim kamatama. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 5.377,75 EUR, dok je točkom IV. odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 3.926,10 EUR.

2. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud u bitnom navodi da su tužitelj i tuženik su bili u poslovnom odnosu na temelju ugovora o djelu u smislu odredbe čl. 590. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 5/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO), odnosno da je tužitelj dokumentirao i dokazao da je za tuženika izvršio informatičke usluge (razvoj, izmjena i dorada postojećeg softvera tuženika Mobility One), kao i visinu utuženog potraživanja (točka 30. obrazloženja pobijane presude).

3. Tužitelj podnosi žalbu protiv točke IV. izreke prvostupanjske presude, zbog odluke o troškovima postupka. U bitnom navodi da je prvostupanjski sud morao vrijednost boda obračunati po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23; dalje: OT) koja je bila na snazi u vrijeme donošenja pobijane presude, odnosno po vrijednosti boda od 1,99 EUR / 15,00 kuna.

3.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Tuženik podnosi žalbu protiv točki I., III. i IV. izreke pobijane presude, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom navodi da tužitelj nije dostavio niti jedan dokaz da bi predmetni račun bio ikada dostavljen tuženiku, odnosno da su parnične stranke bile u ugovornom odnosu na temelju kojeg bi tuženik naručio fakturirane usluge od tužitelja. Ističe i da je prvostupanjski sud zanemario odnos između VV i JV, s jedne strane, te ĐV i VVH, s druge strane, koji je u cijelosti isključivao pravo da tužitelj bilo što potražuje od tuženika jer tužitelj nije bio involviran u odnos između navedenih osoba.

4.1. Smatra da su se poslovi trebali odraditi temeljem obvezujuće ponude i njezinog prihvata, a kakve ponude nema u spisu, odnosno ističe da je donošenjem pobijane presude očigledna počinjena bitna povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 8, 221.a i 492.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) jer iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da teret dokaza u ovom predmetu bio na tuženiku. Nadalje, navodi da je prvostupanjski sud zanemario činjenicu da je vještak dr. sc. Nikola Potrka u nalazu i mišljenju (čiji sadržaj prvostupanjski sud ni na koji način nije obrazložio) naveo da je njegov zadatak bio utvrditi da li je tuženik preuzeo kod "na temelju kojeg se koristi aplikacija MobilityOne koja je proizvod tužitelja", a ne da li je tužitelj na tom kodu izvršio bilo kakvu uslugu koju pokušava naplatiti od tuženika u ovom postupku, odnosno da je zanemario činjenicu da na utuženom računu nema stavke "izrada koda, izrada aplikacije „MobilityOne“.

4.2. Navodi da je prvostupanjski sud zanemario Ugovor o povjerljivosti (dostavljen u spis podneskom tuženika od 2. veljače 2022.), iz kojeg jasno proizlazi da je aplikacija Mobility One proizvod tuženika te da se tužitelju daje uvid u kod u svrhu izrade obvezujuće ponude za eventualne nadogradnje, preinake, odnosno da su na temelju takvih pojedinačnih odnosa stranke ranije bile u poslovnom odnosu (tijekom 2019. godine), ali ne i za usluge koje su jednostrano i proizvoljno prikazane u predmetnom računu, za koje nikada tužitelj i tuženik nisu zaključili nikakav ugovor. Ističe da su točke 28. i 29. obrazloženja pobijane presude potpuno suprotne sadržaju e-maila od 18. lipnja 2020. upućenog od strane ĐV iz kojeg jasno proizlazi osporavanje prava tužitelja da naplati usluge specificirane u iznosu od 13.696,99 EUR (tada 103.200,00 kuna) te nepriznavanje dostavljene specifikacije.

4.3. Ističe da svjedok ZV nikada nije izjavio da „je aplikacija sa unesenim izmjenama od strane tužitelja radila...“ već je izričito porekao da bi izmjene koje se navode u računu bile uopće izvršene, pri čemu napominje da svjedok ZV predmetnu aplikaciju svakodnevno testira, a da navodne izmjene nisu dokazane. Navodi da prvostupanjski sud u točki 30. obrazloženja neutemeljeno navodi kako je cijena usluge nesporna među strankama jer je cijena bila sporna tijekom cijelog postupka. Osim toga, smatra da je iskaz svjedoka ZV u skladu s iskazom tuženika te iz njega jasno proizlazi da tužitelj nije radio izmjene rješenja na engleskom jeziku za Reiffeisen leasing, već su to radile druge osobe, a potom i u cijelosti društvo TRIPPLE INNOVATION.

4.4. Ističe i da je poslovni odnos između stranka prestao 2019. godine, nakon čega više nije bilo angažmana tužitelja od strane tuženika, nego se suradnja nastavila između osnivača istih osobno kao partnera za zajednički cilj, odnosno da je prvostupanjski sud propustio ocijeniti i obrazložiti materijalne dokaze koje je tuženik predao na ročištu 28. svibnja 2021., pri čemu ističe da iako formalnopravno članstvo u društvu tuženika nije ostvareno, ne može se osporiti suglasna volja JV, VV, VVH i ĐV da budu u poslovnom odnosu u kojemu ni na koji način ne sudjeluje tužitelj.

4.5. Navodi da je prvostupanjski sud trebao ispitati svjedokinju OV, koja je najviše znala o predmetu spora, odnosno da je prvostupanjski sud trebao pribaviti stručno mišljenje vezano za običaje koje se primjenjuju u IT industriji. Ističe da je nelogično da je tužitelj više od godinu dana isporučivao informatičke usluge bez ugovorenih uvjeta, cijene, satnice, prihvata ponude ili bilo kakvog dokaza, odnosno da je za poslove okončane u siječnju 2020. godine ispostavio račun 17. srpnja 2020., a da je u poslovnom odnosu s tuženikom tijekom 2019. godine isporučivao usluge temeljem ponude i specifikacije (za isti iznos), a račun ispostavljao odmah po okončanju posla.

4.6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tužitelja je osnovana, dok je žalba tuženika neosnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredaba čl. 365. st. 2., u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Neosnovano tuženik navodi da između stranaka nije sklopljen ugovor o djelu u smislu čl. 590. ZOO-a. Naime, tužitelj (na kojem je bio teret dokaza postojanja ugovora o djelu i visine naknade) je dokazao postojanje ugovora o djelu, kao i visinu naknade. Pritom se prvenstveno napominje da nedostatak pisane forme ugovora, te ponude i prihvata u pisanom obliku ne utječe na činjenicu da su stranke bile u ugovornom odnosu u kojem je tužitelj izvršio sporne dorade na postojećem softveru V1 MobilityOne (u razdoblju od siječnja do svibnja 2020. godine) jer je ugovor o djelu neformalan ugovor koji se može sklopiti usmeno i konkludentnim radnjama. Da su tužitelj i tuženik bili u ugovornom odnosu proizlazi iz:

- dijela e-maila od 1. lipnja 2020. (list 59. spisa) u kojem VV (osnivač tužitelja) navodi „…ukoliko vam to odgovara, završit ćemo funkcionalnu specifikaciju, MO za RBA Hrvatska, CR-ove te što god je još potrebno kako bi vi bili u situaciji ispoštovati sve dogovoreno prema svojim klijentima, odnosno da se ne bi ugrozili postojeći dogovori tuženika s RBA…“,

- dijela e-maila od 18. lipnja 2020. (list 60. spisa) u kojem ĐV (direktor tuženika), iako osporava da tužitelj ima pravo naplatiti potraživanje u iznosu od 103.200,00 kuna koje je specificirano u e-mailu od 9. lipnja 2020. (kojeg je poslao HV, direktor tužitelja), navodi da „…naši prijedlozi ne znače da mi smatramo kako bilo kakve novčane naknade za vaš do sada uložen rad i budući…“, kao i da „…nismo suglasni da nas na ovaj način naknadno teretite jednostranom procjenom troškova vašeg rada koji je uložen za vrijeme našeg faktičkog djelovanja kao partnera…“, te potom razmatra ponudu za dodatne i buduće radove koje je trebao izvesti tužitelj,

- dijela e-maila od 23. travnja 2020. (list 73. spisa) u kojem GV (punomoćnica tuženika) šalje ŠV (tada direktoru tuženika) korekcije Okvirnog sporazuma, te navodi da je „…dodala potpuno novi čl. 12. kojim je predvidjela mogućnost produljenja roka za dovršetak V2 softvera u slučaju značajnog rada novih partnera (misli na VV i AV, op.a.) na postojećoj verziji V1 softvera zbog novih poslova s RBA (misli na Raiffeisen leasing)…“, odnosno „…da će se rok za izradu V2 softvera produljiti za onoliko vremena koliko će vaši novi partneri utrošiti radeći na implementacijama i doradama postojećeg softvera sukladno zahtjevima novih klijenata (RBA)“,

- dijela iskaza svjedoka ĐV s rasprave od 7. rujna 2022. u kojem navodi da „…da su (u veljači 2020. godine) na implementaciji rješenja za Karić automobile bili prisutni VV i AV kao razvojni tim koji je zajedno sa mnom predstavljao aplikaciju i trebao uvjerit kupca da istu kupi, ali da se aplikacija kvarila i pucala te su Karić automobili odustali od kupnje…“, odnosno „…“da je Karić automobilima u siječnju 2020. godine i Raiffeisen Leasingu u travnju 2020. godine prezentiran softver MobilityOne s doradama na kojima su radili osnivači tužitelja odnosno naš razvojni tim…“,

- te iskaza svjedoka VV i JV.

7.1. Dakle, iz navedenog je razvidno da je upravo tužitelj, putem svojih članova VV i JV (koji se u e-mail korespondenciji služe upravo e-mailom tužitelja, pri čemu se i izmjene spornog softvera nalaze na web lokaciji https://evoluo.visualstudio.com), izvršio sporne dorade na postojećem softveru V1 MobilityOne i to u razdoblju od siječnja do svibnja 2020. godine, nakon čega je izdao spornu fakturu (neposredno nakon prekida pregovora između Sablje, VV, VVH i ĐV). Pritom je i sam tuženik proturječan kada osporava da je tužitelj stvarno izvršio predmetne dorade, ako se ima u vidu da čak i direktor tuženika ĐV u e-mailu od 18. lipnja 2020. izričito priznaje da postoji rad VV i JV kao ovlaštenih osoba tužitelja, ali da za njega tužitelj ne može naplatiti troškove jer su učinjeni za vrijeme faktičkog djelovanja Sablje, VV, VVH i ĐV kao partnera (što pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio).

7.2. S tim uvezi, napominje se da čl. 6. i 9. Okvirnog sporazuma (list 78. spisa) kao ulog VV i JV u svrhu stjecanja poslovnih udjela tuženika navode intelektualni rad i resursi za razvoj i integraciju V2 softvera MobilityOne, a ne i dorade na postojećem softveru V1 MobilityOne, koje su izvedene za dva tuženikova klijenta (Karić automobile i Raiffeisen leasing) i sestrinsko društvo tuženika. Dakle, kako spomenute dorade na softveru V1 MobilityOne nisu bile spomenute u Okvirnom sporazumu (koji je bio temelj partnerstva koje u konačnici nije realizirano), to neosnovano tuženik smatra da tužitelj nema pravo na naplatu izvršenih usluga po spornom računu (list 11. spisa).

7.2.1. Navedeno proizlazi i iz dijela e-maila od 23. travnja 2020. u kojem GV šalje ŠV korekcije Okvirnog sporazuma, navodeći da će se rok za izradu V2 softvera produljiti za onoliko vremena koliko će vaši novi partneri utrošiti radeći na implementacijama i doradama postojećeg softvera sukladno zahtjevima novih klijenata (Raiffaisen leasing) jer bi u suprotnom sporne dorade na postojećem softveru V1 MobilityOne bile spomenute u čl. 6. i 9. Okvirnog sporazuma pa ih se ne bi u prethodno navedenom e-mailu spominjalo odvojeno od razvoja i integracije V2 softvera MobilityOne (koji je spomenut u čl. 6. i 9. Okvirnog sporazuma).

7.2.2. Pritom se napominje da Okvirni sporazum nikad nije potpisan pa se smatra da nikad nije ni stupio na snagu (čl. 18. Okvirnog sporazuma) te se njegovi učinci ne mogu proširiti na dorade na postojećem softveru V1 MobilityOne, koje je izvršio tužitelj. Stoga nerealizirano partnerstvo između Sablje, VV, VVH i ĐV nije od utjecaja na tužiteljevo pravo na plaćanje po utuženom računu jer sporna dorada na postojećem softveru V1 MobilityOne (koje je tužitelj izvršio u razdoblju od siječnja do svibnja 2020. godine) nije bila spomenuta u nikad potpisanom Okvirnom sporazumu, a koji je trebao biti temelj budućeg partnerstva između Sablje, VV, VVH i ĐV.

7.3. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je nelogično da bi ovlaštene osobe tužitelja pružale besplatno svoje intelektualne usluge tuženiku (točka 23. obrazloženja), uz što treba napomenuti da takvo što ne proizlazi iz stanja spisa (jer bi u tom slučaju bilo izričito naglašeno te vidljivo iz e-mail korespondencije). Kako se prihvat ponude može izjaviti i konkludentnim radnjama (čl. 262. st. 2. ZOO-a), a i sam ĐV na raspravi 7. rujna 2022. navodi da „…je Karić automobilima u siječnju i Raiffeisen Leasingu u travnju 2020. godine prezentiran softver MobilityOne s doradama, na kojima su radili osnivači tužitelja odnosno naš razvojni tim...“, to je u predmetnom slučaju razvidno da je došlo do prihvata ponude od strane tužitelja i do sklapanja ugovora o djelu između tužitelja i tuženika jer je nelogično i neživotno da bi osnivači tužitelja bez ponude tuženika radili na spornoj doradi postojećeg softvera V1 MobilityOne, prilagođenoj za dva klijenta i jednu sestrinsku firmu tuženika, kojima je tuženik kasnije istu prodavao, s obzirom na to da je predmetna usluga tužitelja bila upravo prilagodba softvera V1 MobilityOne za Karić automobile, Raiffeisen Leasing i jednu sestrinsku firmu tuženika pa je logično da ju je morao naručiti upravo tuženik.

7.4. Osim toga, imajući u vidu neformalnost ugovora o djelu (nije propisan poseban oblik), to za ponudu i prihvat ponude nije bio potreban pisani oblik. Stoga je tužitelj, imajući na umu dokumentaciju u spisu (e-mailove od 1. lipnja 2020., list 59. spisa), 18. lipnja 2020. (list 60. spisa), 23. travnja 2020. (list 73. spisa) te iskaze svjedoka VV, JV i ĐV), dokazao da je s tuženikom bio u ugovornom odnosu te da je izvršio sporne dorade softvera V1 MobilityOne za tuženikove klijente (Karić automobile, Raiffeisen Leasing i jednu sestrinsku firmu tuženika).

7.5. Ugovor o povjerljivosti (listovi 122. do 130. spisa) u čl. 9. st. 2. određuje da predstavlja isključivo dogovor o čuvanju tajni, odnosno da se primjenjuje na sve povjerljive informacije vezane za provođenje provedbe analize funkcionalnosti softvera V1 MobilityOne i izradu obvezujuće komercijalno-tehničke ponude za razvoj i nadogradnju softvera V1 MobilityOne. Njime ni u jednom članku nije izričito propisano da ponuda i prihvat ponude moraju biti u pisanom obliku. Stoga su, prema shvaćanju ovog suda, ponuda i prihvat ponude u predmetnom slučaju mogli biti učinjeni u neformalnom obliku. Naime, kada poseban oblik za sklapanje ugovora nije odredio zakon nego su ga odredili suugovaratelji, onda se za ponudu i prihvat ponude ne zahtjeva određeni oblik ugovora koji su stranke predvidjele za glavni ugovor, osim ako su suugovaratelji to izričito predvidjeli. Slijedom navedenog, Ugovor o povjerljivost nije odlučan u pogledu nastanka predmetnog ugovora o djelu.

7.6. Nisu od utjecaja tuženikovi navodi da na spornom računu nema stavke „izrada koda“ jer je na spornom računu jasno naznačeno što je bio predmet tužiteljeve usluge. Osim toga, prvostupanjski sud nije trebao pribaviti stručno mišljenje (u smislu čl. 492. ZPP-a) kako bi utvrdio što je kod, a što aplikacija jer je u predmetnom slučaju odlučno jesu li stranke sklopile ugovor o djelu čiji je predmet dorada softvera V1 MobilityOne za tuženikove klijente (Karić automobile, Raiffeisen Leasing i jednu sestrinsku firmu tuženika), odnosno ima li tužitelj pravo naplatiti utuženi iznos na temelju ugovora o djelu, a ne što je kod ili aplikacija. Pritom iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužitelj izvršio sporne dorade softvera V1 MobilityOne za tuženikove klijente pa razlikovanje pojmova kod/aplikacija nije od odlučnog značaja.

7.7. Neosnovano tuženik navodi da je prvostupanjski sud pogrešno prenio iskaz svjedoka EV. Naime, svjedok ZV je na raspravi od 10. veljače 2023. u iskazu naveo da je „…komunicirao i sa HV i pisano i usmeno te da može reći da su i svakodnevno testirali aplikaciju obzirom da se ista i morala pokrenuti te mogu reći da je aplikacija radila, ne sjajno ali je radila…“, što je prvostupanjski sud izričito utvrdio u točki 17. obrazloženja pobijane presude. Činjenica da je svjedok ZV u iskazu porekao da bi izmjene koje se navode u računu bile uopće izvršene, a poslije naveo da je s HV radio na aplikaciji i da je aplikacija radila, ne dovodi do bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer prvostupanjski sud očigledno nije prihvatio iskaz navedenog svjedoka u dijelu u kojem je porekao da bi izmjene koje se navode u spornom računu bile izvršene (što se može iščitati iz nastavke pobijane presude te zaključka prvostupanjskog suda iz točke 29. obrazloženja pobijane presude).

7.8. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da iz nalaza i mišljenja vještaka Nikole Protrke od 25. rujna 2020. proizlazi da je zaposlenik tuženika svjedok ZV preuzeo kod 12., 16., 17. 23. i 24. lipnja 2020., što potvrđuje i navedeni svjedok u iskazu kada navodi da „…je morao raditi a za što mu je bio potreban pristup kodu…“, pri čemu i svjedok ĐV u iskazu navodi da je „…po primitku obračuna za spornu uslugu upravo on dao nalog da se spoji na softver i da provjeri u kakvom je stanju…“. Odlučnu činjenicu pružanja spornih usluga od strane tužitelja moguće je s dovoljnim stupnjem izvjesnosti utvrditi pomoću e-mail korespondencije između (e-mailovi od 1. lipnja 2020. (list 59. spisa), 18. lipnja 2020. (list 60. spisa), 23. travnja 2020. (list 73. spisa)) te iskaza svjedoka VV, JV i ĐV, dok spomenuti nalaz i mišljenje vještaka Nikole Protrke predstavlja posredan dokaz da je tužitelj isporučio spornu uslugu.

7.9. Neosnovan je tuženikov žalbeni navod da je točka 17. obrazloženja pobijane presude u suprotnosti s izrekom presude. Naime, najveća stavka utuženog računa nije bio „Prijevod rješenja za Raiffeisen leasing“ nego iz spornog računa (list 11. spisa) proizlazi da je usluga tužitelja uključivala izmjenu MobilityOne rješenja za klijenta Raiffeisen leasing, a što je uključivalo i prijevod cijelog rješenja na engleski jezik. Pritom je svjedok VV u iskazu pojasnio da „…su i ZV i OV radili po nalogu ĐV interne support portale, prijevode određenih riječi…“, kao i da „…je tužitelj bio zadužen za prijevod sustava, a kako je riječ o složenom poslu, tužitelj je na računu ispostavio samo sate na kojima je radio na prijevodu, a ne i sate na kojima su radili zaposlenici tuženika…“, pri čemu su „…zaposlenici tuženika u tim tablicama odradili prijevod s hrvatskog na engleski jezik, a tužitelj te riječi potom vraćao u sustav te je to bio dio tužiteljevog posla u pogledu prijevoda…“, odnosno da je „…riječ o dvije vrste prijevoda: tuženik je radio jezični prijevod, a tužitelj tehnički…“. Slijedom navedenog, nije odlučno je li tuženik ili netko treći (društvo TRIPPLE INNOVATION) radio na spomenutom jezičnom prijevodu, s obzirom na to da tužitelj u spornom računu naplaćuje sate na kojima je upravo on radio na tehničkom prijevodu.

7.10. Osim toga, odlučne činjenice je moguće utvrditi i bez iskaza svjedokinje OV te kaznene prijave koju je podnio tuženik, naročito ako se ima u vidu vjerodostojna e-mail korespondencija, dio iskaza ĐV (koji je ovlaštena osoba za zastupanje tuženika, koja o odlučnim činjenicama ima neposredna saznanja, za razliku od zaposlenice OV) spomenutog u točki 7. obrazloženja ove presude, kao i dijela iskaza svjedoka EV iz točke 7.7. obrazloženja ove presude (pri čemu je navedeni svjedok zaposlenik tuženika kao i spomenuta OV). Iskaz OV, kao zaposlenice tuženika, koja se bavila administracijom programiranja, ne može dovesti do drugačijeg ishoda u predmetnom slučaju, s obzirom da iz e-mail korespondencije i dijela iskaza svjedoka ĐV, kao ovlaštene osobe za zastupanje tuženika, u bitnom proizlazi da je tužitelj pružio sporne usluge (a što je odlučno u predmetnom slučaju).

7.11. Ukazuje se tuženiku da je tužitelj sporne usluge izvršio u razdoblju od siječnja do svibnja 2020. te potom izdao sporni račun u 2. srpnja 2020. Pritom je razvidno da su pregovori između Sablje, VV, VVH i ĐV prekinuti 1. lipnja 2020. Kako iz stanja spisa proizlazi da su članovi tužitelja bili u pregovorima u svrhu ulaska u društvo tuženika (što potvrđuje e-mail korespondencija i nacrt Okvirnog sporazuma), a da je tijekom tih pregovora tužitelj izvršio sporne usluge (koje očigledno nisu trebale biti obuhvaćena partnerstvom i Okvirnim sporazumom), to je logično da su HV i VV preko tužitelja bez pisane ponude/prihvata ponude obavljali sporne usluge jer je između njih i ovlaštenih osoba tuženika postojao odnos povjerenja (koji je očigledno nestao nakon prekida spomenutih pregovora). Također, svjedok VV u iskazu navodi da je „…posao za Karić automobile završen negdje u veljači 2020. godine, a da za taj posao nisu ispostavili fakturu jer su bili u poslu za Raiffeisen leasing pa su za sve planirali ispostaviti na jednu fakturu…“.

7.12. Iako prvostupanjski sud u točki 28. obrazloženja pobijane presude navodi da u e-mailu od 18. lipnja 2020. tuženik niti jednom riječju ne osporava troškove nastale u iznosu od 13.696,99 EUR (tada 103.200,00 kuna) već izričito navodi kako su isti nastali u vrijeme njihova partnerskog odnosa, u pravu je tuženik kada navodi da je u tom e-mailu tuženik zapravo osporio pravo tužitelja na naplatu potraživanja u iznosu od 13.696,99 EUR (tada 103.200,00 kuna). Međutim, neovisno o navedenom nedostatku, pobijana presuda se može ispitati jer je iz ostatka obrazloženja (napose točki 14., 16., 22., 23., 24., 27. i 28. obrazloženja pobijane presude) moguće utvrditi da je prvostupanjski sud otklonio navedeno tuženikovo osporavanje tužiteljeve tražbine. Pritom se ukazuje da je navedenim e-mailom svjedok ĐV kao ovlaštena osoba tuženika priznao da su „… nastali troškova rada koji je uložen za vrijeme faktičkog djelovanja kao partnera…“, a što je od odlučnog značaja. Naime, kada se navedeno dovede u vezu s iskazima svjedoka VV i JV i e-mail korespondencijom (napose e-mailovima od 1. lipnja 2020., 18. lipnja 2020. i 23. travnja 2020.), kao i dijelom iskaza ĐV u kojem navodi „…da je V automobilima u siječnju 2020. i Raiffeisen Leasingu u travnju 2020. prezentiran softver MobilityOne s doradama na kojima su radili osnivači tužitelja…“, dolazi se do zaključka da je tužitelj stvarno izvršio prilagodbu softvera V1 MobilityOne za Karić automobile, Raiffeisen Leasing i jednu sestrinsku firmu tuženika. Stoga navedeni nedostatak ne utječe na razumljivost prvostupanjske presude, odnosno ne dovodi do toga da se prvostupanjska presuda ne može ispitati.

7.13. Imajući u vidu da i tuženik potvrđuje da je podmirio prethodne fakture tužitelju, pravilno sud cijenu spornih usluga obračunava prema satnici od 39,82 EUR / 300,00 kuna uvećano za PDV (koja cijena je između stranaka bila dogovorena još prije ljeta 2019. godine), imajući u vidu da je kod izvršenja predmetnih usluga tužitelj imao 346 utrošenih sati.

7.14. Stoga nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 8. i 221.a ZPP-a, kao ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, kako to pogrešno smatra tuženik.

8. Pravilna je i odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke pobijane presude, koju tuženik određeno i ne osporava. Ovaj sud sukladno odredbi čl. 365. st.

2. ZPP-a nije ovlašten po službenoj dužnosti paziti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odnosu na troškove parničnog postupka (u dijelu u kojem je tužitelju dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 5.377,75 EUR).

9. Slijedom navedenog, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti kao neosnovanu tuženikovu žalbu te potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama I. i III. izreke.

10. U pravu je tužitelj da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom donošenja odluke o troškovima postupka u točki IV. izreke (kojom je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 2.322,37 EUR) jer je prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke o troškovima postupka trebao primijeniti OT i vrijednost boda od 1,99 EUR / 15,00 kuna, koja je bila na snazi u trenutku donošenja odluke (Tbr. 48. t. 3. OT, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-562/2024-2 od 7. svibnja 2024.). Stoga je na parnične troškove koji su tužitelju priznati u točkama 35. i 36. obrazloženja pobijane presude valjalo primijeniti vrijednost boda od 1,99 EUR / 15,00 kuna te ukupno priznati trošak tužitelja uvećati za 2.197,94 EUR. Tužitelju je trebalo priznati i trošak sastava žalbe u iznosu od 124,43 EUR (Tbr. 10. st. 5. OT, imajući u vidu vrijednost pobijanog dijela odluke o troškovima postupka). Stoga tužitelju pripadaju daljnji troškovi parničnog postupka u iznosu od 2.322,37 EUR.

10.1. Slijedom navedenog, na temelju čl. 373. t. 3. ZPP-a, valjalo je preinačiti odluku u troškovima postupka iz točke IV. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 2.322,37 EUR te tužitelju dosuditi daljnje troškove parničnog postupka u tom iznosu.

Zagreb, 17. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kujundžić Novak