Posl. broj: P-538/2023-24.

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru po sucu Damiru Čižmeku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Jasminu Jusufhodžiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 12. studenoga 2024. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, 17. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da n e p o s t o j i potraživanje tuženika Zagrebačka banka d.d. prema tužitelju DT u iznosu od 9,74 EUR (devet eura i sedamdesetčetiri centa) sa zakonskom zateznom kamatom od 16. prosinca 2008. do isplate

II. N a l a ž e s e tuženiku Zagrebačka banka d.d. d.d. da tužitelju DT plati iznos od 5.606,36 EUR (pettisućašestošest eura i tridesšest centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. studenoga 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućem polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Posl. broj: P-538/2023-24.

III. N a l a ž e s e tuženiku Zagrebačka banka d.d. d.d. da tužitelju DT naknadi troškove postupka u iznosu od 1.437,78 EUR (tisuću- četiristotridesetsedam eura i sedamdesetosam centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. prosinca 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana, a o d b i j a se preostali dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 562,22 EUR (petstošezdesetdva eura i dvadesetdva centa).

IV. O d b i j a s e tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 14. lipnja 2023. protiv tuženika podnio tužbu mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. U tužbi navodi da je kao potrošač dana 20.

10. 2008. s tuženicom sklopio Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3214705155, Kreditna partija 7104356559 prema kojem mu je tuženica stavila na raspolaganje iznos od 33.930,00 CHF, s rokom otplate u trajanju od 60 mjeseci, a tužitelj se obvezao vratiti taj iznos te plaćati ugovorne kamate prema promjenjivoj ugovorenoj kamatnoj stopi 8,70% godišnje. Dospijeće svakog anuiteta je posljednjeg dana u mjesecu, a anuiteti se plaćaju u kunama prema srednjem tečaju tuženice na dan plaćanja. Početak otplate bio je 01. prosinca 2007. Tuženica je prvotno ugovorenu kamatnu stopu promijenjala jednom i to 01. 08. 2009. (podaci o promjeni navedeni su u tablici koju je za tužitelja izradila stalna sudska vještakinja za financije i računovodstvo gđa. Francika Palatinuš, dipl. oec., čiji nalaz i mišljenje su kao specifikacija tužbenog zahtjeva dostavljeni u prilog tužbe i čine njezin sastavni dio). Tužitelji tvrdi da je tuženica nezakonito i protupravno mijenjala stopu ugovorene kamatne stope koju su stranke ugovorile te se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., kojima je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju nepoštene odredbe o ugovornoj redovnoj kamati koja je tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tuženice te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćno je prihvaćen tužbeni zahtjev protiv tuženice, te je presudom utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom

Posl. broj: P-538/2023-24.

kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg ZoZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to članaka 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015., pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, bankama je stavio na teret nedostatak pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe imaju na potrošače. Pri tome je Vrhovni sud Republike Hrvatske uzeo u obzir da su takvi ugovori, iako tipizirani, pisani stručnom terminologijom, nerazumljivom i nepoznatom prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima (korisnicima kredita) prilikom pregovaranja odnosno sklapanja ugovora o kreditu objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja. Ocijenio je da su jedino na taj način potrošači mogli spoznati ekonomske učinke koji će za njih u budućnosti proizlaziti iz osporenih ugovornih odredaba. Slijedom navedenoga, tužitelj u ovom parničnom postupku tvrdi da su zbog ništetnih odredaba Ugovora o kreditu broj 3214705155, Kreditna partija 7104356559 od 20. 10. 2008. u odnosu na klauzulu kojom je došlo do promjene tečaja glavnice kredita vezanog uz švicarski franak tužitelju nastala šteta u iznosu od 10.410,49 € ( 78.432,68 kn) s osnove promjene tečaja. Tužitelj je u predmetu koji je vodio kod toga suda protiv iste tuženice, posl. broj P8734/2019 već dobio presudu kojom je utvrđena ništetnom odredba članka 2. i 4. Ugovora o kreditu koji su stranke sklopile dana 01. 12. 2008., u dijelu u kojem je određena promjenjivost redovne kamatne stope u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženice, odnosno sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženice, te da su nezakonite odluke tuženice o promjenama kamatnih stopa koje je tuženica donijela nakon sklapanja ugovora o kreditu, a na temelju kojih se mijenja stopa ugovorenih kamata koje je tužitelj dužan isplatiti tuženici, te je tuženici naloženo da mu vrati preplaćene kamate. Na presudu se tuženica nije žalila, već je tuženiku isplatila dosuđeni iznos. Slijedom navedenoga tužitelj je postavio tužbeni zahtjev kojim traži isplatu iznosa od 10.410,49 EUR/ 78.432,68 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom od 1. studenoga 2013. pa do isplate.

2. Rješenjem predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 223/2023-6. od 25. rujna 2023. za postupanje u ovom predmetu određen je Općinski sud u Zlataru.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava istaknute tužbene zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu i izračun te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik se protivi

Posl. broj: P-538/2023-24.

korištenju privatnog izračuna koji prileži tužbi. Ističe prigovor zastare u odnosu na sve/bilo koji iznos dospio prije 14. lipnja 2018. Tvrdi da tužitelj nije dokazao da je potrošač jer da iz predmetnog ugovora proizlazi da se radi o nenamjenskom kreditu, a tužitelj nije dostavio niti jedan dokaz u koje je svrhe utrošen iznos kredita. S tim u vezi, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio. Ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer da iz prometa po kreditu (predzadnja kolona desno pod nazivom „Naziv platitelja“) za pojedine anuitete nije vidljivo tko ih je platio, pa u slučaju da tužitelj ne dokaže da je iste platio, tuženik pozivom na shvaćanje Ustavnog suda RH izraženo u odluci broj UIII/3176/2007 od 6. svibnja 2010. ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Navodi da osnovni postulat instituta stjecanja bez osnove je da stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome već samo onome od kojeg je nešto bez osnove stekao. Dakle samo onaj od kojega je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat. Takvo stajalište je zauzeo i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III/3176/2007 od 6. svibnja 2010. Pod pretpostavkom da tuženik doista treba vratiti traženi novčani iznos po osnovi stjecanja bez osnove, što tuženik osporava, valja ukazati da se plaćanje tužitelja i primanje tih isplata od tuženika odvijalo sukcesivno kroz vrijeme (mjesečna otplata u anuitetima). Prema tome, čak i pod prethodno navedenom pretpostavkom koju tuženik osporava, stjecanje na strani tuženika ne bi se moglo, niti se dogodilo primitkom jednokratne uplate tužitelja tuženiku od 10.410,49 EUR / 78.432,68 kn. Promet po kreditu u vezi s tužiteljevom kreditnom partijom ne dokazuje da je bilo ikakve uplate tužitelja tuženiku u navedenom iznosu. Tuženik ukazuje na to da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala (v. VSRH Rev- 421/92 od 26.6.1992. Izbor odluka 94/105, zatim VSRH Revr 1787/2012 od 6.2.2013.), a istječe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. Što se tiče same valutne klauzule, tvrdi da je korisnik kredita upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. Ugovora. Valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Navodi dalje da banka nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF. Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB „štiti“ tečaj kune prema EUR, tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Prema tome, činjenica da HNB ne štiti tečaj CHF ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute. Tužena banka, ne samo da nije znala, nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice što je tečaj CHF-a bio stabilan dugi niz godina, tuženik želi istaknuti kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane Vice-guvernera Švicarske narodne banke neposredno

Posl. broj: P-538/2023-24.

nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke. Na Internet stranici Švicarske narodne banke https://www.snb.ch/en/mmr/speeches/id/ref_20000224_jpr/source/ref_20000224_jpr. en.pdf dostupno je izlaganje Mguvernera MTT od 24. veljače 2000. godine. U navedenom izlaganju navodi: „Kao što je već spomenuto, tečaj između švicarskog franka i eura od presudne je važnosti za švicarsko gospodarstvo. Stabilnost tečaja, na dosadašnjem nivou, ne jamči se zauvijek. Međutim, rizik nepravednih kretanja čini se ograničen jer je prisutnost velikih valutnih blokova smanjila atraktivnost švicarskog franka kao rezervne valute.“ Četiri godine kasnije, **.**.2004., gosp. DTT održao je izlaganje koje je također dostupno na Internet stranici Švicarske narodne banke https://www.snb.ch/en/mmr/speeches/id/ref_20041119_jpr. U navedenom izlaganju navodi: „Izvanredna volatilnost deviznih tečajeva ne može se isključiti, ali naše iskustvo s tečajem euro / švicarskog franka pokazalo je da tržište novca nije tako neracionalno kao što neki ljudi vjeruju. Zahvaljujući mnogo stabilnijem monetarnom okruženju u Europi, švicarski franak danas je mnogo manje pod spekulativnim pritiskom nego prije. Naša valuta još uvijek ima međunarodnu dimenziju, ali se približava ekonomskim temeljima, što je dobra vijest za naše izvoznike. To također znači da je volatilnost tečaja između franka i eura danas manje izražena od volatilnosti koju smo promatrali u prošlosti između franka i njemačke marke. Jasno je da franak pripada obitelji europskih valuta, reagirajući slično u odnosu na oscilacije dolara. U tom smislu, zasigurno, franak i euro su sestrinske valute.“ Iz navedenog se može zaključiti kako je stabilnost tečaja CHF prema EUR primarni cilj Švicarske narodne banke (kao što je cilj HNB-a stabilnost kune prema EUR op.a), ali također kako Švicarska narodna banka ne vidi realan rizik od značajnih promjena tečaja u budućnosti, obzirom na (i) okolnost dugotrajne tečajne stabilnosti, (ii) činjenicu da je u EU uvođenjem EUR došlo do formiranja valutnog bloka umjesto niza pojedinačnih nacionalnih valuta, te (iii) ono što se čini, po stajalištu vice-guvernera presudnim, činjenicu kako se švicarska valuta približava temeljima vlastite vrijednosti pretežno u švicarskoj ekonomiji a ne u poziciji rezervne valute. Utoliko je jasno kako tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znao niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti „obraniti“ tečaj CHF / EUR. Dapače, temeljem dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjava Mguvernera Švicarske narodne banke, tuženik je imao jedino opravdan razlog vjerovati kako je mogućnost volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno smanjena. Tvrdi da je banka prilikom sklapanja ugovora pružila sve potrebne infomracije. Što se tiče informacije kako HNB štiti tečaj kune prema EUR, radi se o javno dostupnoj informaciji u niz novinskih članaka tijekom 2005. godine, te je na istu upozorio tadašnji viceguverner HNB-a LT prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru. U tom smislu citira članke iz Večernjeg lista, Vjesnika, Novog lista i Jutarnjeg lista. Proizlazi, dakle, kako je uloga i cilj HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema EUR i time omogući stabilnost cijena bila javno dostupna činjenica, isto kao što je bila javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, već da se isti posredno formira preko EUR. Standard dužne pažnje i informiranosti „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud Europske unije zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice-guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita. Tuženik je o navedenoj okolnosti informirao tužitelja u okviru primjene obveznih smjernica za

Posl. broj: P-538/2023-24.

informiranje klijenata i u skladu s edukacijom koju su osobni bankari prošli u pripremi za uključivanje kredita u CHF u kreditnu ponudu. U odnosu na presudu VSRH br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.g., tužena banka ukazuje na dio obrazloženja te presude u kojem se navodi: “Od trenutka kad se pojedinačni potrošač obratio banci …. nastaje pojedinačni odnos potrošača i banke …. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora … relevantne su za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača ...“ (dio obrazloženja na str. 25. presude VSRH br. Rev 2221/2018 u vezi s dijelom obrazloženja presude VTSRH br. Pž-6632/2017, str. 54). Tvrdi da iz gornjeg citata slijedi logičan zaključak o tome da je u konkretnom pravnom sporu o pojedinačnom ugovornom odnosu kao što je ovaj, nužno utvrditi je li tuženik informirao tužitelja o njemu dostupnim i poznatim informacijama. Tuženik je korisnika kredita informirao o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Banka je za to imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati. Tuženik ističe kako je bio posljednja banka koje je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima, te kako navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u EUR i kunama. Dapače, tuženik je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u švicarskim francima time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju. Iz svega navedenog proizlazi kako na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače, kako je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja, te kako je banka tužitelja u samom ugovoru upozorila valutni rizik. Od banke se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja, odnosno budućem smjeru kretanja tečaja. Tužitelj nema u vidu recentnu praksu Suda Europske Unije, gdje je u odluci D (C-186/16) navedeno: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora. Na sudu koji je uputio zahtjev je da procijeni, s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja pružatelja usluga, u ovom slučaju banke, u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, postojanje eventualne neravnoteže u smislu spomenute odredbe.“ U istom predmetu, sukladno proceduri Suda Europske Unije, svoje mišljenje dao je i nezavisni odvjetnik Nils Wahl koji navodi: "Međutim, čini mi se neprimjerenim da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da obavijesti, u fazi sklapanja kreditnog ugovora, potrošača o nastanku događaja ili promjenama koje su uslijedile nakon zaključenja ugovora i koje on nije mogao predvidjeti. Od prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne može se zahtijevati da potrošačima pružaju druge informacije osim onih koje su im poznate ili koje bi im objektivno morale biti poznate u trenutku sklapanja ugovora. U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leua i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik. Međutim, na nacionalnom je sudu da provjeri je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga zapravo osigurao to da predmetni potrošači razumiju sadržaj odredaba ugovora o kreditu i, u skladu s tim, jesu li oni bili zaista u mogućnosti ocijeniti ekonomske posljedice tih odredaba." Prema tome, slijedi kako je odlučna činjenica u

Posl. broj: P-538/2023-24.

ovom predmetu znanje banke o budućem smjeru kretanja tečaja, pri čemu tužitelj nije ničime dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF. Time je sasvim jasno to da banka nije propustila korisniku kredita pružiti ključnu informaciju uslijed koje bi predmetna odredba bila nerazumljiva u smislu Direktive 93/13. Naposlijetku tuženik ističe kako je stajalište Suda EU iz najnovije, fundamentalno značajne presude tog suda br. C-81/19 od 9. srpnja 2020.g., SC Banca Transilvania SA, br. ECLI:EU:C:2020:532 potvrdilo pravno shvaćanje tuženika, a u bitnome svodi se na sljedeće: kada ugovorna odredba odražava odredbu nacionalnog prava koja je dispozitivne naravi, ona je obuhvaćena isključenjem predviđenim u članku 1. stavku 2. Direktive 93/13, s posljedicom da je takva ugovorna odredba isključena od ocjene nepoštenosti. O tome da je valutna klauzula dispozitivna odredba hrvatskog prava, po mišljenju tuženika, nema nikakve dvojbe. Stoga, isključena je kontrola nepoštenosti valutne klauzule iz konkretnog ugovora o kreditu kao ugovorne odredbe koja odražava dispozitivnu odredbu hrvatskoga prava, na osnovi čl. 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ i presude Suda EU br. C-81/19 od 9. srpnja 2020.g. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Sukladno navedenom, tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev odbije.

4. Tuženik podneskom od 21. ožujka 2024., ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih anuiteta za vremensko razdoblje kada je tečaj HRK/CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita u iznosu od 9,74 EUR / 73,37 HRK sa zakonskom zateznom kamatom od 2. prosinca 2008. pa do isplate.

5. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 23. rujna 2024. precizirao tužbeni zahtjev tako da potražuje isplatu iznosa od 5.606,36 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 1. studenoga 2013. pa do isplate.

6. Tužitelj se protivi i preciziranom tužbenom zahtjevu, a tuženik se protivi prigovoru radi prebijanja.

7. U postupku su pročitani: ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3214705155 sklopljen 20. listopada 2008., dopis tuženika od 13. prosinca 2018. s podacima o promjenama kamatne stope i ispisima otplatnog plana te pregleda uplata za podmirene anuitete, izračun razlike tečajeva, presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj: P-8734/2019-23. od 16. svibnja 2022., prijevod dijela izlaganja LTT od 24. veljače 2000. i 19. studenoga 2004., preslike članaka iz Večernjeg lista, Vjesnika, Novog lista i Jutarnjeg lista, izvod iz tuženikovog edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.; provedeno je i financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. ŠT iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba te je saslušan tužitelj.

8. Tuženik je na pripremnom ročištu 28. ožujka 2024. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedoka – osobnog bankara.

9. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

Posl. broj: P-538/2023-24.

10. Tužbeni zahtjev je osnovan, a tuženikovo potraživanje istaknuto radi prebijanja ne postoji.

11. Nije sporno:

- da je tužitelj kao korisnik kredita 20. listopada 2008. s tuženikom kao kreditorom sklopio ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj: 3214705155, kojim mu je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 33.930,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, a koji se iznos obvezao vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom (čl. 1. st. 1. i 2. ugovora), a u stavku 3. tog članka je navedeno i da korisnik kredita izjavljuje kreditoru da je upoznat sa činjenicom da su kredit iz ovog ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovim i izrijekom potvrđuje da pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog ugovora;

- da je člankom 2. ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 33.930,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačka banke d.d. koja na dan sklapanja ugovora iznosi 8,70 % godišnje;

- da je člankom 4. ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu kunske protuvrijednosti od 699,41 CHF obračunato po srednjem tečaju

Hrvatske narodne banke na dan plaćanja;

- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti;

- da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit na način kako je to navedeno u ispisu prometa po kreditu;

- da je presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj: P-8734/2019-23. od 16. svibnja 2022. utvrđena ništetnost odredbi čl. 2. i 4. navedenog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određena promjenjivost redovne kamatne stope u skladu s promjena Odluke o kamatnim stopama tuženice te je tuženiku naloženo da temeljem navedenoga plati 1.807,75 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 1. studenoga 2013. pa do isplate.

12. Sporno je:

- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužitelj poziva;

- ima li tužitelj svojstvo potrošača;

Posl. broj: P-538/2023-24.

- je li citirane ugovorna odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne;

- je li tužitelj aktivno legitimiran;

- je li, ako sud, ukoliko nađe tužbeni zahtjev osnovanim, dužan u obzir uzeti i iznose, odnosno razdoblja kad je tužitelj plaćao manje anuitete jer je tečaj CHF bio niži od početnih, odnosno postoji li po toj osnova tražbina tuženika u vezi koje je istaknuo prigovor radi prebijanja;

- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama,

13. U bitnome, iz navedenih razloga, tuženik osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, kako po osnovi, tako i po visini.

14. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. godine je, među ostalim, preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke na način da je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da su tužene banke u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojoj je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

15. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt- 249/14-2. od 9. travnja 2015. godine odbijene su revizija tužitelja (točka 1.) te revizije 1-7.. tuženika (točka 2.).

16. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. godine djelomično je usvojena ustavna tužba Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača te je djelomično ukinuta navedena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4. od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (točka I.1. izreke drugostupanjske presude), te u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 8. tuženica S. d.d. (toč. I.2. izreke drugostupanjske odluke) i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene ustavne tužbe podnositelja.

17. Ponovno odlučujući o reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt-575/16-5. od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmotužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a (te protiv dijela te presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na osmotuženu Sberbank d.d., što

Posl. broj: P-538/2023-24.

za ovu parnicu nije relevantno). Predmet je vraćen Visokom trgovačkom sudu na ponovno odlučivanje uz uputu da se sporno pitanje (valutne klauzule) riješi u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u njegovoj ukidnoj odluci, odnosno da se ispita:

- jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku mogle odnosno morale znati kakav će ubuduće, u ugovornom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule?; jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju?; te

- ako su takve okolnosti postojale i banke za njih znale odnosno morale znati, a takve informacije uskratile klijentima pri sklapanju ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskom franku, onda bi takvo postupanje moglo utjecati na ocjenu o jasnoći i razumljivosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tim u vezi i njihovom podlijeganju ocjeni (ne)poštenosti.

18. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom postupku presudom posl. broj: Pž-6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdi presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine te u bitnome utvrdio da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

19. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli, tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

20. Protiv ove odluke banke (i tužitelj, što za ovu parnicu nije bitno) su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem posl. broj: Rev-2221/2018-11. od 3. rujna 2019. godine, među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo-sedmotuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franaka…". U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, njihovom preocjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:

-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

Posl. broj: P-538/2023-24.

- da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,

- da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

21. Vrhovni sud Republike Hrvatske dalje u obrazloženju navodi kako u pravcu osnovanosti dijela zahtjeva tužitelja, a koji se odnosi na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima koje su banke kao trgovci u naznačenom razdoblju sklapale s korisnicima kredita kao potrošačima uz ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak, a kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, prihvaća razloge iz drugostupanjske presude te se na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP-a, umjesto posebnog obrazloženja stranke upućuju na razloge iz ove presude.

22. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/14, dalje: ZZP/14), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice i sada.

23. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

24. Iako u izrekama odluka trgovačkih sudova nisu točno citirane sporne ugovorne odredbe (što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudu presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt 249/14- 2. na strani 29. nije ni bilo potrebno: "Iz sadržaja te odredbe ne proizlazi obveza suda da u izreci presude kojom prihvaća tužbeni zahtjev navode samu zakonsku odredbu koja je postupanjem tuženika povrijeđena, već naprotiv da čin kojim je povreda počinjena precizno (opisno) definira, a što je u pobijanoj presudi sud i učinio, što znači da je ovako formulirana izreka pobijane presude jasna i razumljiva."), sasvim je jasno da se radi upravo o ugovorenim odredbama kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te se takve ugovorne odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima.

25. U postupcima pred trgovačkim sudovima utvrđeno, a što prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, da se radilo o standardiziranim ugovorima te se o pojedinim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a što sasvim jasno proizlazi i iz uvjerljivog iskaza tužitelja koji navodi da je 2008. godine trebao kredit za uređenje stana. Otišao je u banku i rekao koliki bi kredit otprilike trebao. U banci su mu ponudili i preporučili kredit u protuvrijednosti CHF i rekli mu da je to u to vrijeme najpovoljniji kredit što se kamata tiče. U to vrijeme njemu su ti kreditni uvjeti bili prihvatljivi odnosno ratu je mogao plaćati iz svoje plaće od koje jedino i živi. Nakon toga u banci su sastavili ugovor, on ga je pročitao, razumio koliko je njemu bilo moguće jer nije te struke i kako su mu iznos kredita, vrijeme i rate otplate bili prihvatljivi to je i potpisao. Razumio je da

Posl. broj: P-538/2023-24.

se kredit iskazao u valuti CHF ali ga u banci nisu ništa posebno upozoravali na nekakve rizike tog tečaja, a niti je on u tom trenutku mislio da bi nekakvih rizika moglo biti. Imao je povjerenje u banku i takav je ugovor sklopio. S vremenom su rate kredita sve više i više rasle te ga je bilo sve teže otplaćivati ali je nekako ipak uspio kredit otplatiti u cijelosti. U to vrijeme radio je u Veterinarskoj stanici Grada Zagreba. Nije imao nikakvu svoju firmu ili obrt niti se bavio nekakvom poduzetničkom djelatnošću. Kredit je u cijelosti utrošio u obnovu stana u kojem je živio i još uvijek živim. Na posebno pitanje punomoćnika tuženika, odgovara, kao što je i rekao, ugovor je razumio koliko je to mogao s obzirom na njegovu struku, nešto posebno nije ispitivao, a sjećam se da su mu rekli da je to najpovoljniji kredit koji može dobiti. Stan nije nikada iznajmljivao. Sam je otplatio sve rate kredita.

26. Iskaz tužitelja sud ocjenjuje neposredno uvjerljivim i nema ga razloga ne prihvatiti.

27. Što se tiče tuženikovog osporavanja tužitelju svojstva potrošača, ZZP/07 u čl. 3. al. 9. te ZZP/14 u čl. 15. st. 5. definiraju da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. U konkretnom slučaju nepobitno je da je tužitelj kao fizička osoba s tuženikom sklopio ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu, bez ikakvog dodatnog definiranja djelatnosti tužitelja ili namjene kredita, a što sve jasno proizlazi iz teksta samog ugovora kojeg je sastavio tuženik, a iz tužiteljevog iskaza pak jasno proizlazi da je kredit utrošio u obnovu stana u kojem je živio i živi.

28. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi stavka 2. navedenog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a prema stavku 4., ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

29. Iz tužiteljevog iskaza sasvim jasno proizlazi da se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru banke te da tužitelj nije imao nikakvih mogućnosti pregovarati o pojedinim odredbama tog ugovora pa tako ni o odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima.

30. Imajući u vidu da tužitelj na sadržaj te odredbi nije mogao nikako utjecati te da je uslijed velikog porasta tečaja švicarskog franka došlo do značajnog povećanja mjesečnih anuiteta i ukupne tužiteljeve obveze po ugovoru o kreditu, a čime je nepobitno uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, sud, kao prethodno pitanje u ovoj parnici, utvrđuje da je su navedena odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a., a time, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a i ništetna.

31. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi

Posl. broj: P-538/2023-24.

ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

32. Prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 36/2005., dalje: ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

33. Tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije nije osnovan budući da iz tužiteljevog iskaza proizlazi da je upravo on u cijelosti otplatio kredit, a suprotno od toga ne proizlazi niti iz ispisa prometa po kreditu. Osim toga, prema odredbi čl. 161. st. 1. ZOO-a, obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba koja u tom slučaju ima tražbinu prema dužniku pa sukladno tome u svakom slučaju dolazi do umanjenja dužnikove imovine koje je posljedice ništetnosti ugovorne odredbe zbog čega je upravo tužitelj kao korisnik kredita aktivno legitimiran za zahtijevanje vraćanje više plaćenih iznosa.

34. Dakle, u konkretnom slučaju, tuženik je bez pravne osnove stekao novčana sredstva u vidu razlike između stvarno naplaćenih anuiteta prema tečaju CHF za kn na dan plaćanja u odnosu na anuitete obračunate prema početnom tečaju; sve to za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze.

35. Sukladno tome, tužitelj je činjenično i obrazložio svoj zahtjev te je na taj način dat i zadatak sudskom vještaku za financije.

36. Iz nalaza je vidljivo da je kredit isplaćen 21. listopada 2008., s kojim je danom srednji tečaj HNB za valutu CHF iznosio 4,677284 kn za 1 CHF pa je dakle ugovorni iznos od 33.930,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 158.700,25 kuna. U razdoblju otplate kredita kamatna stopa više puta mijenjala te je iznosila: 8,70 % godišnje od prvog do zaključno anuiteta s dospijećem 1. srpnja 2009. te 9,20 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. kolovoza 2009. do konca izračuna, odnosno prijevremene otplate kredita 22. ožujka 2012.

37. Vještak je u za odgovaranje na postavljeni zadatak prikazao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju od isplate kredita do prijevremene otplate kredita, kao i specifikaciju uplata (stupac "h" tabele 1), te na temelju toga iskazao razlike u visini obveze po osnovi tečaja (stupac "j" tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunata i plaćena (stupac "d" tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (tečaja na dan plaćanje pojedine obveze, stupac "i" tabele 1) i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita), koji se korigiraju za iznose tečajnih razlika sadržanih u razlikama obveza koje proizlaze iz promjene kamatne stope (stupac "k" tabele 1) te se tako utvrđuje konačni iznos tečajnih razlika iz predmetnog slučaja (stupac "m" tabele ). Vještak pri tome napominje da je odredba o promjenjivoj kamatno stopi iz predmetnog ugovora utužena u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-8734/19 gdje je provedeno financijsko vještačenje na okolnost preplaćenih iznose s te osnove iz kojeg je razvidno kako su razlike s osnove promjenjive kamatne stope izračunane kao razlike u visini stvarno naplaćenih kamata i kamata po početnoj stopi (u valuti CHF). Prema tome, izračunate tečajne razlike (stupac "j" tabele 1) korigirane su za iznose tečajnih razlika sadržanih u razlikama s osnove promjenjive kamatne stope (stupac "k" tabele 1), a koje su izračunane na način

Posl. broj: P-538/2023-24.

da se pojedina razlika kamata (stupac "k tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (tečaja primijenjenog u nalazi i mišljenju u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-8734/19) i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita.

38. U skladu s utvrđenjima iz nalaza, vještak u mišljenju navodi da: razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prvog anuiteta (1. prosinca 2008.) doprijevremene otplate kredita (22. ožujka 2012.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita iznosi: ukupno 5.606,36 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika) s pojedinačnim mjesečnim iznosima razlika danim u stupcu "n" tabele 1 iz nalaza, ako se u obzir uzimaju samo iznosi koje je tužitelj više platio (samo pozitivni iznosi), odnosno ukupno 5.596,62 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), s pojedinim mjesečnim iznosima razlika danim u stupcu "n" table 1 iz nalaza), ako se u obzir uzimaju svi iznosi (i pozitivni i negativni, prebijeno).

39. Sukladno takvom nalazu i mišljenju vještaka je tužitelj i podneskom od 23. rujna 2024. i precizirao tužbeni zahtjev i to prema inačici da se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio.

40. Tuženik na nalaz i mišljenje vještaka nije imao prigovora te sukladno njemu ustraje na prigovoru radi prebijanja za tražbinu u iznosu od 9,74 EUR koja bi se odnosila na navedene negativne tečajne razlike.

41. Sud je nalaz i mišljenje ocijenio stručnim i objektivnim, a u pogledu pravnog pitanja treba li uzeti u obzir samo iznose koje je tužitelj više platio ili sve iznose, i pozitivne i negativne, uz njihovo prebijanje, sud ocjenjuje da nema zakonske osnove za uzimanje u obzir tzv. "negativnih razlika" pa stoga ne postoji potraživanje tuženika po toj osnovi u vezi kojeg je istaknuo prigovor radi prebijanja. Naime, promjenom tečaja CHF na niže od početnog nije došlo do povrede prava tužitelja kao potrošača pa on time nije nište stekao bez osnove plaćanjem anuiteta prema nižem tečaju zbog četa ne postoji ni tražbina tuženik prema tužitelju po osnove tzv. "negativne razlike", a posljedično tome ni obveza tužitelja za vraćanje iste (tako i Županijski sud u Zagrebu, presuda posl. broj: Gž-2824/2024-2. od 24. srpnja 2024.). Osim toga, prema odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje ništetnosti. Sukladno tome, tuženik, na čijoj je strani razlog krivnje za sklapanje predmetnog ugovora s ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli, ne može ostvarivati pravo na naknadu štete od tužitelja pa nema ni pravo na isplatu tražbine radi koje je istaknuo prigovor radi prebijanja (u tom smisli u Županijski sud u Zagrebu, presuda posl. broj: Gž-2021/2024-2. od 20. kolovoza 2024.). Zbog navedenoga ovaj sud utvrđuje da ne postoji tuženikovo potraživanje istaknuto radi prebijanja.

42. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamati o valutnoj klauzuli i o naknadama banke upravo nepoštenost tih odredbi, tužitelj bi imao pravo na zakonsku zateznu kamatu upravo od dana isplate pojedinih mjesečnih iznosa, a kako je zakonsku zateznu kamatu zatražio na ukupni iznos razlike od 1. studenoga 2013., sud je, postupajući temeljem odredbe

Posl. broj: P-538/2023-24.

čl. 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., proč. tekst , 25/2013., 89/2014., 70/19, 80/2022.,114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP), u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, kamatu i dosudio od navedenog dana budući da je kredit u cijelosti prijevremeno isplaćen 22. ožujka 2012.

43. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

44. Naime, ZZP odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO-a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 225.. Prema odredbi čl. 241, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravili sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Takvu odredbu sadrži i čl. 120. ZZP/13, važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2. od 20. ožujka 2018. godine. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrhe koje je upravo jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2922/2018 od 20. 2. 2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi.". Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012. podnesena 4. travnja 2012. godine, čime je došlo do prekida zastare.

45. Prema odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

46. Prema pravnom shvaćaju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju

Posl. broj: P-538/2023-24.

restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog pravnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 stavak 1. ZOO/05 (članka 104. stavak 1. ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost

47. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4. na način: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".

48. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, zastara glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/1017. pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. godine.

49. U konkretnom slučaju, tužitelj je tužbu podnio 14. lipnja 2023. pa je za isplatu po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli zastara je opet prekinuta unutar zastarnog roka te zastara nije nastupila.

50. Sukladno navedenom, tužbeni je zahtjev usvojen u cijelosti, a sukladno odredbama čl. 333. i 338. st. 3. ZPP-a odlučeno je i da ne postoji tuženikovo potraživanje istaknuto radi prebijanja.

51. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, budući da je tužitelj u cijelosti uspio s tužbeni zahtjevom pa je tuženikov zahtjev za naknadu troškova odbijen te je njemu naloženo da naknadi troškove postupka tužitelju.

52. Troškovi zastupanja tužitelju su odmjereni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/2023., dalje: Tarifa), koja se primjenjuje temeljem odredbe tbr. 52. st. 3. ove Tarife.

53. Od troškova određeno zatraženih troškovnikom, tužitelju su kao potrebni priznati troškovi: sastava tužbe po tbr. 7/1. Tarife u visini od 100 bodova; sastava podneska od 23. rujna 2024. po tbr. 8/1. u visini od po 100 bodova, pristupa na ročište 20. veljače 2024. po tbr. 9/5 u visini od 25 bodova (a ne zatraženih 100 bodova) te zastupanja na ročištima 28. ožujka 2024. i 12. studenoga 2024. po tbr. 9/1. u visinama od po 100 bodova, a što zajedno iznosi 425 bodova, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz tbr. 54, 850,00 eura, čemu valja dodati i PDV u iznosu od 212,50 eura.

54. Tužitelju nisu priznati troškovi zastupanja na ročištu 26. rujna 2024. budući da je o troškovima tog ročišta temeljem odredbe čl. 156. st. 1. ZPP-a odlučeno rješenjem objavljenim na ročištu, a koje je istog dana postalo pravomoćno budući da su se stranke, nakon objave rješenja, odrekle prava na žalbu protiv njega.

55. Osim troškova zastupanja, tužitelju su priznati troškovi financijskog vještačenja u iznosu od 30,00 eura te sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 75,28 eura (koliko je i platio), a troškovi sudske pristojbe na presudu nisu mu priznati budući

Posl. broj: P-538/2023-24.

da takva obveza na njega, sukladno odredbi čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", br. 118/2018. i 51/2023.), nije ni nastala.

56. Sukladno navedenom, tuženiku je naloženo da tužitelju na ime naknade troškova ukupno plati 1.437,78,00 eura, a odbijen je preostali dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 562,22 eura.

57. Na naknadu troškova dosuđena je i zakonska zatezne kamate od donošenja ove presude, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Zlataru 17. prosinca 2024.

S u d a c:

Damir Čižmek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana.

DNA:

1. punomoćniku tužitelja Jasminu Jusufhodžiću, odvjetniku iz Zagreba,

2. punomoćnici tuženika Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici iz Zagreba