REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-16/2022-3
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Raoula Dubravca, predsjednika vijeća, Lenke Ćorić, suca izvjestitelja i Ivane Mlinarić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA ZDRAVSTVENO OSIGURANJE, OIB 02958272670, Zagreb, Margaretska 3, protiv tuženika STRABAG d.o.o., OIB 74971361430, Zagreb, Ulica Petra Hektorovića 2, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1541/2019 od 25. studenog 2021., u sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2024.
r i j e š i o j e
Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1541/2019 od 25. studenog 2021. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom poslovni broj P-1541/2019 od 25. studenog 2021. u točki I. njezine izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj od tuženika potražuje isplatu iznosa od 245.113,55 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose, dok je točkom II. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.400,50 kn.
2. Tužitelj je protiv presude podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku. U bitnome navodi da je u svezi s visinom tužbenog zahtjeva, uz račune o troškovima liječenja, izvješćima o bolovanju i račune u svezi s realiziranim receptima u ljekarnama, dostavio i potvrde o transferaciji novčanih sredstava. Potvrde o transferaciji novčanih sredstava zdravstvenim ustanovama (bolnicama, izabranom doktoru, ljekarnama) i poslodavcu (refundacija naknade plaće za vrijeme bolovanja) potvrđuju da su iznosi koji su naznačeni u računima doista i plaćeni zdravstvenim ustanovama i predstavljaju javnu ispravu u smislu odredbe članka 230. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj je kao tijelo s javnim ovlastima s 1. siječnjem 2015. izašao iz sustava Državne riznice i postao samostalan izvanproračunski fond i od tada se cjelokupni platni promet, odnosno sve vrste plaćanja obavljaju putem internet bankarstva preko aplikacije FINA e-plaćanja. Kako bi Ministarstvo financija svakodnevno imalo uvid u prihode i rashode tužitelja, tužitelj je otvorio dva žiro računa u Hrvatskoj narodnoj banci, jedan za osnovno zdravstveno osiguranje, a drugi za dopunsko zdravstveno osiguranje. Svi nalozi za plaćanje se zadaju putem e- plaćanja FINA-e, pa se tako i izvadci o provedenim transakcijama svakodnevno „skidaju“ sa stranica FINA-e te učitavaju i knjiže u jedinstveni informacijski sustav ARGOSY kojim se tužitelj koristi za potrebe financijskog poslovanja. Tako ispisani izvadci o obavljenoj transakciji iz ARGOSY sustava su istovjetni originalnom izvatku FINA-e. Stoga se u konkretnom slučaju ne radi o računima koje je tužitelj sam sebi izdao u svrhu vođenja svojeg knjigovodstva, već o FINA-inim izvodima o izvršenim nalozima tužitelja kojim se potvrđuje da je platio novčane obveze čiji su pojedinačni iznosi naznačeni na računima. Kako se u konkretnom slučaju radi o potvrdama koje je tužitelju izdala ovlaštena institucija za obavljanje poslova platnog prometa, izdane potvrde predstavljaju javnu ispravu u smislu odredbe članka 230. Zakona o parničnom postupku. Stoga je krivi zaključak prvostupanjskog suda da je teret dokaza na tužitelju u svezi dokazivanja istinitosti sadržaja navedenih potvrda. Ukoliko bi sudska praksa zauzela stav da predmetne potvrde o transferaciji sredstava (preuzete od FINA-e u sustavu ARGOSY) nisu javne isprave, ugrozilo bi se i usporilo poslovanje državnih institucija i vratilo njihovo poslovanje par koraka natrag u pogledu naprednog informacijskog poslovanja. Slijedom navedenoga predlaže pobijanu presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Tuženik u odgovoru na žalbu, navodi da su tužiteljevi žalbeni razlozi neosnovani i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.
4. Žalba je osnovana.
5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.- Odluka Ustavnog suda, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pritom pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14 ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.
6. Tužbenim zahtjevom tužitelj od tuženika potražuje isplatu troškova liječenja svojih osiguranika NC i JC u iznosu od 245.113,55 kn. Osiguranici tužitelja su 6. ožujka 2017. uslijed propusta u primjeni mjera zaštite na radu zadobili teške tjelesne ozljede, koje su utvrđene kao ozljede na radu. Uslijed zadobivenih ozljeda osiguranik NC je preminuo **.**.2017. Za troškove liječenja NC tužitelj potražuje isplatu iznosa od 106.388,32 kn s osnova obveznog zdravstvenog osiguranja, dok za osiguranika JC s osnova obveznog zdravstvenog osiguranja potražuje isplatu iznosa od 132.610,79 kn i 6.114,44 kn s osnova dopunskog zdravstvenog osiguranja. U pogledu odgovornosti tuženika za nastanak predmetnog štetnog događaj prvostupanjski sud je uvidom u zapisnik o očevidu Ministarstva rada i mirovinskog sustava od 6. ožujka 2017. (list 28. do 34. spisa) i zapisnika o inspekcijskom nadzoru od 25. svibnja 2017. (list 35. do 45. spisa) zaključio da je tuženik odgovoran za nastalu štetu. Iz navedenih zapisnika proizlazi da je viličar korišten protivno svojoj namjeni, odnosno protivno članku 41. stavku 2. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj: 71/14., 118/14., 94/18. i 96/18.). Pri tome prvostupanjski sud zaključuje da je općepoznato da viličar zasigurno ne služi da bi radnike koji se pritom nalaze u metalnoj i nepričvršćenoj košari, podigao do visine na kojoj bi morali obavljati radne zadatke.
7. Bez obzira na utvrđenu odgovornost tuženika za nastanak predmetnog štetnog događaja, prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev zbog toga što dokumentacija koju je tužitelj priložio uz tužbu, odnosno računi i troškovi liječenja (list 76. do 202. spisa) i izvodi stavaka (list 203. do 293. spisa) nemaju dokaznu snagu javne isprave u smislu odredbe članka 230. ZPP-a, iako predstavljaju dokaz da je tužitelj izvršio plaćanja troškova liječenja osiguranika. Kao razlog za to sud u obrazloženju navodi da se značaj javne isprave ne može dati dijelu izdanog računa o troškovima liječenja u kojima je tužitelj potvrdio da je plaćen (takav stav je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-977/2016 od 19. studenog 2019. i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Pž-4996/19 od 1. listopada 2020.). Po stajalištu prvostupanjskog suda izvodi stavaka (list 203.-293. spisa), odnosno potvrde o transferaciji nemaju karakter javne isprave jer se u njima samo navodi da je određeni iznos plaćen zdravstvenim ustanovama, ali predstavljaju valjano dokazno sredstvo koje treba cijeniti u sklopu ostalih provedenih dokaza. Kako je tuženik osporio visinu tužbenog zahtjeva teret dokaza je bio na tužitelju. No tužitelj do zaključenja prethodnog postupka nije predložio financijsko-knjigovodstveno vještačenje odnosno drugi odgovarajući dokaz, pa je zbog toga razloga tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
8. Stajalište prvostupanjskog suda da navedena dokumentacija koju je tužitelj priložio uz tužbu nema značaj javnih isprava prihvaća i ovaj drugostupanjski žalbeni sud. Međutim, prvostupanjski sud je proturječan kada u obrazloženju presude navodi da navedene isprave predstavljaju valjano dokazno sredstvo, ali ih potom uopće ne cijeni. Ako navedeni računi i isprave o transferaciji predstavljaju valjano dokazno sredstvo, prvostupanjski sud ih je trebao uzeti u obzir prilikom utvrđivanja odlučne činjenice je li tužitelj troškove liječenja osiguranika platio zdravstvenim ustanovama ili nije. U pogledu određivanja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja valja istaknuti da je tuženik u odgovoru na tužbu osporio visinu tužbenog zahtjeva navodeći da je kao savjestan i odgovoran poslodavac uredno ispunjavao svoje obveze s osnova zdravstvenog osiguranja. Uz plaćanje doprinosa za zdravstveno osiguranje, tuženik je plaćao doprinose za zaštitu zdravlja na radu. Iz navedenoga proizlazi kako tuženik smatra da mu se ne može staviti na teret da ponovno vrši plaćanje za nešto što je pokriveno uplatama doprinosa koje je godinama plaćao odnosno da tužitelj nije pretrpio štetu, nego da se u konkretnom slučaju radi o pokušaju dvostruke naplate. Uzimajući u obzir navode tuženika nejasno je kako je prvostupanjski sud zaključio da u konkretnom slučaju treba provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje. Ono što je u ovom sporu sporno je pitanje ima li tužitelj pravo na regresnu isplatu troškova liječenja, s obzirom na plaćene doprinose zdravstvenog osiguranja, a o toj odlučnoj činjenici, prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude nije ništa naveo.
9. U svezi s položajem tužitelja u sustavu javnog zdravstva potrebno je navesti da je tužitelj u smislu odredbi članaka 97. i 98. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj: 80/13., 137/13., 98/19. i 33/23.) tijelo s javnim ovlastima, pa dokumentacija koju je tužitelj dostavio uz tužbu je dokaz kojim tužitelj dokazuje da je troškove liječenja osiguranika platio zdravstvenim ustanovama, i kao takve ih je prvostupanjski sud trebao cijeniti u postupku dokazivanja osnovanosti ili neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Kako je to prvostupanjski sud propustio učiniti, počinio je bitnu povredu odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer je obrazloženje pobijane presude u kontradiktornosti s ispravama i dokazima koji se nalaze u spisu. Naime, tuženik kao razlog neosnovanosti tužbenog zahtjeva ističe da su troškovi liječenja osiguranika pokriveni doprinosima obveznog zdravstvenog osiguranja, dakle radi se o materijalnopravnom prigovoru, o kojemu prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude ništa ne navodi.
10. Kako se u konkretnom slučaju radi o regresnom potraživanju naknade štete na osnovi odredbe članka 139. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, prvostupanjski sud je navedenu dokumentaciju koju je tužitelj dostavio u spis trebao cijeniti kao dokaz kojim tužitelj dokazuje da je troškove liječenja osiguranika tužitelja platio zdravstvenim ustanovama. Navedeni propust prvostupanjskog suda imao je za posljedicu pogrešnu primjenu materijalnog prava.
11. Slijedom navedenoga valjalo je na temelju odredbe članka 369. stavka 1. ZPP-a pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će uzeti u obzir dokumentaciju koju je tužitelj dostavio u spis. Zavisno od utvrđenja odlučnih činjenica, donijet će pravilnu i na zakonu utemeljenu odluku koju će i valjano obrazložiti. Novom odlukom odlučit će i o troškovima cjelokupnog postupka.
Zagreb, 17. prosinca 2024.
Predsjednik vijeća
Raoul Dubravec
