Republika Hrvatska
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
Broj: Ppž-10775/2024
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. ŠA, zbog prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90. i 29/94.) i dr., odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Metkoviću od 7. listopada 2024., broj: Pp-566/2021-10, u sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e
IDjelomično se prihvaća žalba okr. ŠA, preinačuje se prvostupanjska presuda u odnosu na prekršaj iz čl. 43. st. 1. t. 18. Zakona o nadzoru državne granice („Narodne novine“, broj 83/13. i 27/16.) te se izriče:
Na temelju čl. 181. t. 5. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, br. 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), protiv okr. ŠA (osobni podaci kao u presudi)
ODBIJA SE OPTUŽBA
da bi:
1. travnja 2021. (četvrtak) oko 19:25 sati na GPPP Unka pješice pristupio izlaznoj graničnoj kontroli, kojom prilikom je odbio policijskom službeniku pokazati isprave potrebne za prelazak državne granice,
- pa da bi time počinio prekršaj iz čl. 43. t. 18. Zakona o nadzoru državne granice.
IIUslijed gornje odluke te u povodu žalbe okr. ŠA a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela i kazni te se izriče da je okr. ŠA, djelom za koje je proglašen krivim u t. A) izreke prvostupanjske presude, počinio prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90., 29/94. i 114/22.), za koji mu se, na temelju te zakonske odredbe, izriče novčana kazna 40,00 EUR (četrdeset eura), koju je dužan platiti u roku dva mjeseca od primitka ove presude, a ako u navedenom roku plati dvije trećine izrečene novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna plaćena u cijelosti.
IIIU ostalom dijelu žalba okr. ŠA se odbija kao neosnovana te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
IVNa temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, okr. ŠA je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 30,00 EUR (trideset eura), u roku dva mjeseca od primitka ove presude.
Obrazloženje
1.Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u suda u Metkoviću od 7. listopada 2024., broj: Pp-566/2021-10, okr. ŠA je proglašen krivim da je, na način činjenično opisan u t. A) izreke pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira te, na način činjenično opisan u t. B) izreke, prekršaj iz čl. 43. t. 18. Zakona o nadzoru državne granice pa mu je, nakon utvrđenja novčanih kazni za svaki prekršaj, izrečena ukupna novčana kazna 180,00 eura, koju je dužan platiti u roku dva mjeseca od pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne. Istom presudom, okrivljenik je obvezan naknaditi troškove prekršajnog postupka 45,00 eura.
2.Protiv navedene presude, okrivljenik je, putem branitelja odvjetnika Marija Vrnoge, podnio žalbu zbog svih žalbenih osnova s prijedlogom da se žalba prihvati i pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
3.Žalba je djelomično osnovana.
4.U pravu je okrivljenik, ali samo u odnosu na prekršaj iz čl. 43. st. 1. t. 18. Zakona o nadzoru državne granice, za koji je proglašen krivim u t. B) izreke prvostupanjske presude, kada u žalbi ističe prigovor zastare prekršajnog progona.
5.Odredbom čl. 13. st. 2. Prekršajnog zakona propisano je „prekršajni progon zastarijeva nakon tri godine za prekršaje za koje je ovlašteni tužitelj obvezan izdati prekršajni nalog“. Odredbom čl. 239. st. 1. t. 2. Prekršajnog zakona, propisano je da je ovlašteni tužitelj obavezan izdati prekršajni nalog, između ostalog, i za prekršaj propisan zakonom za koji je kao kazna propisana samo novčana kazna do 663,61 eura za fizičku osobu (odnosno 5.000,00 kuna u vrijeme počinjenja djela). Slijedom navedenog, a imajući na umu visinu propisane kazne za prekršaj iz čl. 43. st. 1. t. 18. Zakona o nadzoru državne granice (od 130,00 do 660,00 eura odnosno u vrijeme počinjenja djela od 1.000,00 do 5.000,00 kuna), očigledno je da se radi o prekršaju za koji je ovlašteni tužitelj, prema izričitoj odredbi čl. 239. t. 2. Prekršajnog zakona, bio dužan, izvan procesnih situacija stjecaja s prekršajima izvan režima obaveznog prekršajnog naloga, izdati obavezni prekršajni nalog. No, za procesni režim primjene pravila o zastari prekršajnog progona nije bitan naziv i vrsta optužnog akta nego uvjeti propisani odredbom čl. 13. Prekršajnog zakona, prema kojoj, u odnosu na prekršaj iz čl. 43. t. 18. Zakona o nadzoru državne granice, prekršajni progon zastarijeva nakon tri godine, neovisno koji optužni akt je tužitelj izdao.
6.Budući da je, u ovom prekršajnom postupku, optužbom okrivljeniku stavljeno na teret da je prekršaj iz čl. 43. t. 18. Zakona o nadzoru državne granice počinio 1. travnja 2021., to je, pravilnom primjenom odredbe čl. 13. st. 2. Prekršajnog zakona, već u vrijeme donošenja prvostupanjske presude bila nastupila zastara prekršajnog progona za taj prekršaj, zbog čega u odnosu na ovaj prekršaj više nije moguć prekršajni progon pa je, na temelju čl. 181. t. 5. Prekršajnog zakona, u tom dijelu optužbu trebalo odbiti.
7.Uslijed navedenog, ovaj drugostupanjski sud je žalbene navode razmatrao samo u odnosu na prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji je okrivljenik proglašen krivim u t. A) izreke pobijane presude.
8.Okrivljenik u žalbi navodi da se bitna povreda odredaba prekršajnog postupka ogleda u tome što su razlozi presude potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni. Time, iako to u žalbi nije izrijekom navedeno, okrivljenik očigledno smatra da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona.
9.Suprotno gore navedenim, u biti paušalnim, žalbenim navodima, jer se uopće ne konkretizira koji su to razlozi prvostupanjske presude nejasni i proturječni, prvostupanjski sud je, nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, naveo koje odlučne činjenice je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika, kao i kojim se razlozima rukovodio kod donošenja odluke o kazni pa, dakle, presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, a isti su jasni i nisu proturječni. Druga je stvar što se okrivljenik ne slaže sa zaključcima i razlozima prvostupanjskog suda, ali, po ocjeni ovog suda, pobijana presuda sadrži dostatne, jasne i neproturječne razloge. Stoga, žalba okr. ŠA zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona nije osnovana.
10.U daljnjim žalbenim navodima, koje okrivljenik ističe u okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, ističu se razlozi zbog kojih okrivljenik smatra da mu je povrijeđeno pravo obrane (da mu nije bilo omogućeno predlagati i druge dokaze kojima bi se dokazala njegova nedužnost, da je ovakav način donošenja presude bez prethodne najave okrivljeniku i njegovom branitelju obrana ostala uskraćena za dopunu dokaznih prijedloga).
11.Nije u pravu okrivljenik da mu „nije bilo omogućeno predlagati i druge dokaze kojima bi se dokazala njegova nedužnost“ odnosno da je „obrana ostala uskraćena za dopunu dokaznih prijedloga“. Naime, okrivljenik je zakonito, u skladu sa čl. 158. st. 6. Prekršajnog zakona, ispitan u PGP Metković i u obrani koju je iznio tom prilikom nije predložio izvođenje ni jednog dokaza, zatim je ispitan pred prvostupanjskim sudom 22. svibnja 2024. kada je, nakon dane obrane, predložio da se, prema potrebi, ispita njegova majka, dakle predložio je izvođenje dokaza ali samo „prema potrebi“ pri čemu opće nije naveo na koje okolnosti predlaže ispitivanje navedene svjedokinje. Nadalje, okrivljenik je bio nazočan i glavnoj raspravi 3. rujna 2024., kada je predložio ispitivanje svjedoka policijskog službenika HA, također ne navodeći na koje okolnosti predlaže ispitivanje ovog svjedoka. Kod takvog stanja stvari, nisu osnovani žalbeni navodi da okrivljeniku „nije bilo omogućeno predlagati i druge dokaze kojima bi se dokazala njegova nedužnost“ odnosno da je „obrana ostala uskraćena za dopunu dokaznih prijedloga“, jer je evidentno da je okrivljeniku bilo omogućeno da to svoje pravo koristi tijekom prvostupanjskog postupka, što je on i učinio u dva navrata.
12.Imajući na umu prethodno navedeno, niti činjenica da je glavna rasprava 4. listopada 2024. provedena bez okrivljenikove nazočnosti i donesena presuda, ne znači da okrivljeniku „nije bilo omogućeno predlagati i druge dokaze kojima bi se dokazala njegova nedužnost“ odnosno da je „obrana ostala uskraćena za dopunu dokaznih prijedloga“. Naime, okrivljenik je ispitan i u PGP Metković i u prvostupanjskom postupku, spisu prileži službena bilješka koju je sastavio policijski službenik SA **.**.2021. koja je zakonit dokaz i u kojoj su sadržane odlučne činjenice, u prvostupanjskom postupku ispitan je svjedok policijski službenik SA, okrivljenik je i u obavijesti iz čl. 109.a Prekršajnog zakona, koju je primio 1. travnja 2021. i u pozivu za glavnu raspravu 14. rujna 2021. bio upozoren da se, ako se ne odazove pozivu i ako njegova nazočnost i ispitivanje nisu potrebni i ne utječu na zakonito i pravilno donošenje presude, glavna rasprava može održati i donijeti presude bez njegove nazočnosti, zbog čega sve ovaj sud smatra evidentnim da okrivljeniku nije povrijeđeno pravo obrane, jer mu je bilo omogućeno da sudjeluje u postupku, iznese obranu te predlaže dokaze, koja prava je okrivljenik i koristio, a prvostupanjski sud je, sukladno čl. 167. st. 3. Prekršajnog zakona, pravilno zaključio da se glavna rasprava 4. listopada 2024. može provesti i bez nazočnosti okrivljenika, budući da sadržaj do tada izvedenih dokaza nedvojbeno ukazuje da okrivljenikovo ispitivanje nije bilo potrebno i da to nije od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude. Stoga, okr. ŠA nije povrijeđeno pravo obrane.
13.Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik pobija razloge zbog kojih je prvostupanjski sud odustao od izvođenja dokaza ispitivanjem svjedoka policijskog službenika HA, ističe da nije jasno zašto je prvostupanjski sud odustao od izvođenja dokaza ispitivanja svjedokinje CA te da, s obzirom da su iskazi okrivljenika i ispitanog policijskog službenika kontradiktorni, prvostupanjski sud nije mogao donijeti presudu bez video snimke graničnog prijelaza koja zasigurno postoji.
14.Suprotno takvim žalbenim navodima, valjanom analizom provedenih dokaza ispravno je stajalište prvostupanjskog suda glede svih odlučnih činjenica.
15.Prije svega, u odnosu na žalbene navode kojima se prigovara odluci prvostupanjskog suda da ne izvodi dokaze ispitivanjem svjedoka policijskog službenika HA te svjedokinje CA potrebno je navesti da, i po ocjeni ovog suda, navedeni dokazi nisu potrebni za pravilno utvrđenje činjeničnog stanja, a osim toga tijek postupka ukazuje na moguće smišljeno postupanje okrivljenika u predlaganju izvođenja dokaza u svrhu odugovlačenja postupka. Ovo iz razloga što okrivljenik, u obrani koju je dao 1. travnja 2021. u PGP Metković, dakle neposredno nakon inkriminiranog događaja, nije navodio da bi inkriminiranom događaju bio nazočan bilo tko drugi osim policijskog službenika SA, pa dakle ni njegova majka niti policijski službenik HA, niti je predlagao izvođenje bilo kojeg dokaza, zatim je na glavnoj raspravi 22. svibnja 2024. iznosio obranu koja je drugačijeg sadržaja nego obrana koju je dao 1. travnja 2021. te je predložio izvođenje samo dokaza ispitivanja svoje majke, ne navodeći na koje odlučne okolnosti bi se istu trebalo ispitati, prijedlog za izvođenje dokaza ispitivanjem svjedoka policijskog službenika HA iznio je tek na glavnoj raspravi 3. rujna 2024., opet ne navodeći na koje odlučne okolnosti predlaže njegovo ispitivanje, a sada u žalbi ističe da je trebalo pregledati video snimku s graničnog prijelaza. Takvo ponašanje okrivljenika u predlaganju izvođenja dokaza ovaj sud ocjenjuje usmjerenim na odugovlačenje postupka iz razloga što okrivljenik u obrani uopće ne navodi da bi predloženi svjedoci bili nazočni inkriminiranom događaju te iz razloga što dokazne prijedloge ne iznosi odmah prilikom davanja obrane, nego sukcesivno u kasnijem tijeku prekršajnog postupka i sada u žalbi. Pritom, žalbeni dokazni prijedlog za pregledavanje video snimke s graničnog prijelaza je zakašnjeli prijedlog i s osnove čl. 193. st. 5. Prekršajnog zakona.
16.Imajući na umu da ni iz obrane okrivljenika niti iz iskaza svjedoka policijskog službenika SA pa ni iz službene zabilješke od 1. travnja 2021. ne proizlazi da je inkriminiranom događaju bio nazočan bilo tko drugi osim okrivljenika i SA, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno i osnovano odbio izvođenje dokaza ispitivanja svjedoka CA i HA. Pritom se opet naglašava da okrivljenik, prilikom predlaganja ovih dokaza a niti sada u žalbi, ne navodi na koje odlučne okolnosti bi se svjedoci trebali ispitati. Upravo činjenica da je okr. ŠA na glavnoj raspravi iznosio obranu koja je drugačija nego obrana koju je iznosio 1. travnja 2021., činjenica da je u obrani od 1. travnja 2021., koju je dakle iznosio neposredno nakon inkriminiranog događaja, dopustio mogućnost da je zbog podignutih tenzija rekao policijskom službeniku SA nešto što ga je uvrijedilo ili uznemirilo, kao i činjenica da u iskazu svjedoka SA nema ni jedne proturječnosti niti nedosljednosti, a u spisu nema elemenata koji bi upućivali na nevjerodostojnost njegovog iskazivanja, niti postoje razlozi zbog kojih bi on neosnovano teretio okrivljenika, ovaj sud smatra da nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica te da je odluka prvostupanjskog suda pravilna i osnovana pa žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.
17.Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ovaj sud je utvrdio povredu odredaba materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. t. 4. Prekršajnog zakona na štetu okrivljenika, jer je, nakon donošenja prvostupanjske presude, stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 114/22.), koji za inkriminirani prekršaj propisuje nižu novčanu kaznu (i u posebnom minimumu i u posebnom maksimumu) pa se, dakle, radi o blažem zakonu.
18.U vrijeme počinjenja prekršaja bio je na snazi Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90. i 29/94.) po kojem je okrivljenik proglašen krivim i koji je za prekršaj iz čl. 17. tog Zakona propisivao, osim kazne zatvora do 30 dana, i novčanu kaznu od 50 do 200 DEM. Stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 114/22.), za prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90., 29/94. i 114/22.) propisana je, osim kazne zatvora do 30 dana, i novčana kazna od 20,00 do 100,00 eura. Preračunavanjem, prema fiksnom tečaju konverzije (7,53450), propisanu novčanu kaznu u novčanu valutu kune, jasno je da Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90., 29/94. i 114/22.), za ovaj prekršaj, propisuje nižu novčanu kaznu, i u posebnom minimumu i u posebnom maksimumu.
19.Prema odredbi čl. 3. st. 1. i 2. Prekršajnog zakona, prema počinitelju prekršaja se primjenjuje propis koji je bio na snazi u vrijeme kada je prekršaj počinjen, a ako se nakon počinjenja prekršaja, a prije donošenja pravomoćne odluke o prekršaju, propis jedanput ili više puta izmijeni, obavezno će se primijeniti propis koji je najblaži za počinitelja.
20.Budući da je inkriminirani prekršaj počinjen 1. travnja 2021., kada je bio na snazi „stari“ Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira te budući da je 1. siječnja 2023. stupio na snagu „novi“ Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira, koji je u odnosu na predmetni prekršaj blaži, to ga je ovaj drugostupanjski sud, na temelju čl. 3. st. 2. Prekršajnog zakona, dužan primijeniti. Stoga je ovaj drugostupanjski sud, postupajući po službenoj dužnosti, pravilnom primjenom zakona, preinačio pobijanu prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela prekršaja.
21.Odluka o prekršajnopravnoj sankciji je razmatrana uslijed odluke o odbijanju optužbe, uslijed preinake u pravnoj oznaci djela (budući da je sukladno tome promijenjen i temelj za izricanje kazne), kao i na temelju čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, jer iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, no žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.
22.Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja te je okrivljeniku, za prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, izrekao vrstu i mjeru prekršajnopravne sankcije primjerenu stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona. Cijeneći da ni okrivljenik u žalbi ne tvrdi da mu je za taj prekršaj utvrđena previsoka novčana kazna, niti ističe da bi prvostupanjski sud propustio cijeniti neke olakotne okolnosti, cijeneći da je okrivljeniku izrečena blaža vrsta kazne (propisana je i kazna zatvora) te da su vrlo izraženi zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, ovaj sud smatra da je novčana kazna 40,00 eura primjerena stupnju krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona, zbog čega je okrivljeniku izrečena novčana kazna u istoj visini u kojoj ju je utvrdio prvostupanjski sud za ovaj prekršaj. Ovo unatoč činjenici da je trebalo primijeniti blaži propis, jer je propisivanje neznatno blažeg posebnog minimuma i neznatno blažeg posebnog maksimuma novčane kazne za prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira isključivo posljedica uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, a ne volje zakonodavca za blažom kaznenom politikom za ovaj prekršaj.
23.Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (preračunato u eure na temelju fiksnog tečaja konverzije, zbog stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Naime, iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio lošeg imovnog stanja ili nesposoban za rad pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka 30,00 eura, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.
24.Stoga je, na temelju čl. 207. i čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.
Zagreb, 17. prosinca 2024.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Emina Bašić, v.r.
Goranka Ratković, v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Metkoviću u 4 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.
