REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-98/2024-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kujundžić Novak, predsjednice vijeća, Draženke Deladio, sutkinje izvjestiteljice i Mirne Maržić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KALA d.o.o., Zagreb, Ulica Ede Peročevića 6, OIB: 94389348128, kojeg zastupa punomoćnik Dario Benić, odvjetnik u Zagrebu, Cankarova 1, protiv tuženika Grad Zagreb, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2207/20-48 od 24. studenoga 2023., u sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2024.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2207/20-48 od 24. studenoga 2023. u točkama II. i IV. izreke i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka prvostupanjski sud će odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Točkom II. izreke prvostupanjske presude ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika Mladena Ježeka, Zagreb, Šoštarićeva 10, poslovni broj Ovrv-243/20 od 23. siječnja 2020., u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju zatezne kamate na iznos od 43.132,32 EUR za dan 18. svibnja 2019., glavnicu u iznosu od 13.111,59 EUR sa zateznim kamatama od 18. svibnja 2019. do isplate te troškove ovršnog postupka u iznosu od 11.659,04 EUR sa zateznim kamatama te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan. Točkom IV. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 15.139,68 EUR.

2. Prvostupanjski sud u obrazloženju u bitnom navodi da je u predmetnom slučaju došlo do raskida ugovora jednostranom izjavom tuženika od 20. svibnja 2019. jer je iz ponašanja tužitelja proizlazilo da on svoju ugovornu obvezu izvođenja radova ne bi ispunio niti u naknadnom roku (čl. 363. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO). Potom ističe da tuženik prema čl. 368. st. 2. ZOO-a treba tužitelju isplatiti tržišnu protuvrijednost predmetnih radova u vrijeme njihova izvođenja.

2.1. Tržišnu vrijednost radova je utvrdio pomoću nalaza i mišljenja vještaka Ivana Martića, na način da je utvrdio da su cijene koje su ponuđene u predmetnom postupku javne nabave bile uobičajene na tržištu u vrijeme kada je sklopljen predmetni Ugovor o građevinsko - obrtničkim radovima, a da od trenutka sklapanja tog ugovora do trenutka kada je isti raskinut, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, nije došlo do promjene poznatih troškova i cijena koji bi utjecali na ugovorenu cijenu radova. Stoga je prvostupanjski sud tužitelju priznao ukupnu vrijednost stvarno izvedenih radova koji su obračunati u VII. privremenoj situaciji u iznosu od 324.98,49 kn bez PDV-a (268.415,03 kn osnovni radovi i 56.565,46 kn vantroškovnički radovi) odnosno iznos od 406.225,61 kn s PDV-om. Nasuprot tome, nije mu priznao vrijednost materijala koju nije ugradio u predmetnu zgradu.

3. Tužitelj je podnio žalbu protiv pobijane presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka opisanu u čl. 354. st. 2. t. 6. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), s obzirom na to da u obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud nije dao razloge o tome zašto nije saslušao svjedoka HBM i HB na okolnost količine izvedenih radova po VII. privremenoj situaciji, pri čemu navodi da je HB ovjerio VII. privremenu situaciju broj 07/2019 od 19. ožujka 2019., a čime je sukladno pravilima struke i svojim ovlastima kao nadzorni inženjer, potvrdio da su radovi izvedeni u onim količinama koje su navedene u spomenutoj privremenoj situaciji.

3.1. Ističe i da je nejasno na temelju čega je prvostupanjski sud zaključio da bi predmetno odstupanje u cijenama radova predstavljalo „uobičajeni raspon cijena“ jer upravo postojanje tolikog raspona cijena, kao i činjenica da je ugovorena cijena radova prethodno jednostrano definirana u procijenjenom iznosu od strane tuženika kao javnog naručitelja u postupku javne nabave, ukazuju na činjenicu da u konkretnom slučaju ugovorena cijena nije jednaka tržišnoj cijeni koja se u trenutku sklapanja ugovora između tužitelja i tuženika mogla postići na slobodnom tržištu, pri čemu navodi i da su prvostupanjski sud i vještak donijeli zaključak o vrijednosti izvedenih radova bez da su izvršili uvid u podatke Državnog zavoda za statistiku ili bilo koje druge službene podatke koji bi ukazali na visini tržišne cijene radova u trenutku sklapanja ugovora između tužitelja i tuženika.

3.2. Osim toga, poziva se i na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u presudi poslovni broj Rev-1467/96 od 06. prosinca 2000., u kojem je utvrđeno da u slučaju raskida ugovora dolazi do primjene pravila stjecanja bez osnove (čl. 1111. današnjeg ZOO-a), pri čemu se naknada za učinjenu činidbu, ima dati prema cijeni u vrijeme donošenja prvostupanjske presude, a ne po ugovorenoj cijeni (jer ugovor nakon raskida više ne postoji). Također, navodi da je nejasan zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju ne pripada pravo na naknadu opreme i materijala ostavljenih na gradilištu.

3.3. Osporava i odluku o troškovima postupka (u točki IV. izreke pobijane presude), navodeći da je prvostupanjski sud uzeo u obzir isključivo visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, a ne i osnovanost osnove tužbenog zahtjeva, kao što navodi i da je prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke o troškovima postupka trebao primijeniti vrijednost boda propisana u iznosu od 15,00 kn.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je osnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredaba čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je zbog pogrešnog pravnog pristupa činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

6.1. Osnovano se tužitelj poziva na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u presudi poslovni broj Rev-1467/1996 od 6. prosinca 2000. Naime, u predmetnom slučaju je prvostupanjski sud utvrdio da je ugovor među strankama raskinut na temelju čl. 363. ZOO-a pa tužitelju u smislu čl. 368. st. 2. ZOO-a pripada pravo na naknadu za učinjenu činidbu (izvršene radove). Međutim, kako predmetni ugovor više ne postoji (jer je raskinut), tužitelj po pravilima stjecanja bez osnove (čl. 1111. ZOO-a) ima pravo na naknadu za izvršene radove prema cijeni u vrijeme presuđenja, a ne prema ugovorenoj cijeni. S obzirom da je za donošenje prvostupanjske presude relevantno stanje u vrijeme zaključenja glavne rasprave, tek se utvrđenjem cijene izvedenih radova u vrijeme donošenja prvostupanjske presude može utvrditi koja je vrijednost radova raskidom ugovora prešla u imovinu tuženika.

6.2. Stoga shvaćanje prvostupanjskog suda iz točke 60. obrazloženja pobijane presude, u kojem navodi da je „…u konkretnom slučaju bilo bitno utvrditi odgovaraju li cijene koje su stranke ugovorile tadašnjim prosječnim tržišnim cijenama, a iz iskaza vještaka Ivana Martića može se zaključiti da su cijene koje su ponuđene u predmetnom postupku javne nabave bile uobičajene na tržištu u vrijeme kada je sklopljen predmetni ugovor te da od trenutka sklapanja tog ugovora do trenutka kada je isti raskinut, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, nije došlo do promjene poznatih troškova i cijena koji bi utjecali na ugovorenu cijenu radova…“, predstavlja pogrešan pravni pristup jer je prvostupanjski sud utvrđivao vrijednost izvedenih radova prema cijenama u vrijeme raskida predmetnog ugovora (20. svibnja 2019.). Zbog navedenog, osnovano tužitelj navodi da je sudski vještak Ivan Martić bio dužan naknadu za izvedene radove utvrditi prema tržišnim cijenama izvedenih radova u trenutku izrade nalaza i mišljenja vještaka, a što isti nije učinio, nego je pogrešno utvrdio vrijednost izvedenih radova uzimajući kao relevantnu cijenu u trenutku raskida ugovora između tužitelja i tuženika.

6.3. Imajući u vidu da je ukinuta presudu u odnosu na glavnu stvar (točka II. izreke pobijane presude), trebalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka (točka IV. izreke pobijane presude) jer odluka o troškovima postupka ovisi o uspjehu stranaka u sporu u pogledu glavne stvari.

6.4. Slijedom navedenog, zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjskog suda, činjenično stanje je ostalo nepotpuno utvrđeno pa je na temelju odredbe čl. 370. ZPP-a valjalo ukinuti pobijanu presudu u točkama II. i IV. izreke i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (točka I. izreke ovog rješenja).

7. U nastavku postupka prvostupanjski sud će naknadu za predmetne radove iz VII. privremene situacije, a koji su poslije raskida ugovora ostali u imovini tuženika, utvrditi prema cijenama izvedenih radova u trenutku izrade novog nalaza i mišljenja vještaka Ivana Martića, pri čemu će imati u vidu spomenuto shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1467/1996 od 6. prosinca 2000.

7.1. Pritom će imati na umu i da je dužan dati razloge ako smatra da je nepotrebno saslušanje svjedoka HBM i HB na okolnost količine izvedenih radova po VII. privremenoj situaciji.

8. Odluka u točki II. izreke rješenja temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 17. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kujundžić Novak