Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3578/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaste Feuš kao predsjednice vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici LM, odvjetnici u [adresa], protiv tuženika PBZ d.d., [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku JD, odvjetniku iz Odvjetničkog društva L & P u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli - Pola, poslovni broj P-300/2023-20 od 11. ožujka 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 17. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli - Pola, poslovni broj P-300/2023-20 od 11. ožujka 2024. u točkama I, II, III, IV i VI te u dijelu točke V izreke kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju naknadu troškova postupka u iznosu od 1.695,98 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Puli - Pola, poslovni broj P- 300/2023-20 od 11. ožujka 2024. u dijelu točke V izreke kojom je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 187,50 eura sa zateznim kamatama i sudi:

Nalaže se tuženom isplatiti tužitelju daljnji trošak u iznosu od 187,50 eura zajedno sa zateznim kamatama od 11. ožujka 2024. pa do isplate po stopi nastaloj uvećanjem referentne stope, kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženom naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 78,13 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule Ugovora o kreditu broj: 9012357993 koji su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 23. ožujka 2007. (točka I izreke) te odredba sadržana u čl. 11.3. kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita (točka II izreke). Nadalje naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.934,21 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u točki III izreke prvostupanjske presude (točka III izreke) te iznos od 152,65 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (točka IV izreke). Ujedno je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.695,98 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu za iznos od 250,00 eura zahtjev tužitelja za naknadu troškova odbijen kao neosnovan (točka V izreke) a zahtjev tuženika na naknadu troškova u cijelosti odbijen (točka VI izreke).

2. Protiv odluke o troškovima postupka sadržane u dijelu točke V izreke kojom je odbijen njegov zahtjev u iznosu od 187,50 eura žali se tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da sud drugog stupnja u tom dijelu prvostupanjsku presudu preinači i dosudi tužitelju daljnji trošak u iznosu od 187,50 eura. Traži trošak sastava žalbe.

3. Protiv navedene presude sadržano u točkama I, II, III, IV i VI te u dijelu točke V izreke kojom mu je naloženo isplatiti tužitelju naknadu troškova postupka u iznosu od 1.695,98 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka .

4. Žalba tužitelja je osnovana dok žalba tuženika nije neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe ugovora o kreditu broj: 9012357993 od 23. ožujka 2007. (u daljnjem tekstu ugovor o kreditu) u kojima je ugovorena valutna klauzula prema kojoj je glavnica vezana uz CHF te odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva kao i zahtjev tužitelja za isplatu pretplaćenih iznosa po navedenim odredbama ugovora o kreditu temeljem stečenog bez osnove po tim ništetnim odredbama.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u tuženik. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi, a ujedno se ističe da presuda jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na predmetni Ugovor o kreditu, kao i razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.

7. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

8. U postupku nije bilo sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili ugovor o kreditu temeljem kojega je tužitelju odobren kredit u iznosu od 25.275,00 CHF sa rokom otplate kredita od 84 mjeseci, koji kredit je otplaćen. Također nije sporno da je istim ugovorena valutna klauzula i plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva i prigovor zastare.

9. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnome proizlazi:

- da je tužitelj aktivno legitimiran u ovom postupku kao korisnik kredita i obveznik otplate kredita tuženiku po predmetnom ugovoru o kreditu;

- da se radi o potrošačkom ugovoru,

- da je ugovor o kreditu sastavio tuženik na svome standardnom obrascu,

- da su sporne odredbe ugovora o kreditu kojom je bilo ugovoreno da se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka te da tuženik nije dokazao da se prilikom sklapanja ugovora o toj odredbi pojedinačno pregovaralo;

- da ugovor o kreditu ne sadrži obavijest o povećanom riziku promjene tečaja CHF,

- da je sporna odredba ugovora o kreditu kojom je bilo ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita za koju također tuženik nije dokazao da se prilikom sklapanja ugovora o toj odredbi pojedinačno pregovaralo;

- da tužitelj prilikom sklapanja ugovora nije mogao pregovarati s tuženikom niti o ičemu, pa tako niti o spornim odredbama, jer se radilo o tipskom unaprijed formuliranom ugovoru,

- da je općenita formulacija sporne odredbe o valutnoj klauzuli i plaćanja naknade za obradu kredita nije bila u skladu s općim načelima obveznog prava, jer je tužitelj kao potrošač od samoga početka ugovornog odnosa bio doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika (banku) kao trgovca, jer mu je bila poznata samo visina njegove obveze u trenutku sklapanja ugovora, ali nije mogao znati kako će se ista ubuduće kretati,

- da prigovor zastare nije osnovan,

- da je da je tužitelj zbog promjene tečaja uplatio iznos od 3.934,21 eura više,

- da je tuženik od tužitelja 23. ožujka 2007. naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 152,65 eura.

10. Na temelju tako utvrđenih činjenica te temeljem utvrđenja da je pravomoćnim presudama donesenim u kolektivnom sporu utvrđeno da je ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima, prvostupanjski sud zaključuje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i o plaćanju naknade za obradu kredita sadržane u ugovoru o kreditu neodređene i nepoštene o kojima se nije pregovaralo niti se je moglo pregovarati jer su iste sastavljene unaprijed u tipskom ugovoru pa sam položaj tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu je u tom smislu bio ''slabiji'' i to obzirom da je on pristupio sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu dok je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na valutnu klauzulu nije bilo prezentirano, te je iskoristio nestručnost i nizak stupanj nužno potrebnog osnovnog znanja tužitelja na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru stavio navedene odredbe, a na koje tužitelj nije mogao utjecati, tako da budući su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i moralu društva, to su ništetne. Posljedično navedenom sud prvog stupnja, utvrdio je ništetnost odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelj kao korisnik kredita obvezan platiti tuženiku kao kreditoru odobreni iznos kredita u kojem su glavnica i kamate vezani uz valutu švicarski franak kao i plaćanje naknade za obradu kredita.

11. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

12. Odgovarajući na žalbene navode tuženika, vezane za utvrđenja o valjanosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu valja reći da odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Stoga u ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. jer prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je u čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije se potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Isto tako iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9.4.2015., a povodom tužbe tužitelja potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, proizlazi da je pravomoćno utvrđeno kako su banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita tako, što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili ništetne i nepoštene ugovorne odredbe gdje je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.

14. Neosnovani su žalbeni navodi da u ovom postupku nema mjesta automatskom preslikavanju utvrđenja iz parnice povodom kolektivne zaštite potrošača i da zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe nije identičan tužbenom zahtjevu vjerovnika iz konkretnog ugovora o kreditu, budući da pravomoćna odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji pojedini potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP).

15. Slijedom navedenog, s obzirom na vezanost suda za utvrđenja u označenim presudama povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani žalbeni navodi kojima osporava utvrđenja iz navedenih presuda. Pri tome valja reći da je u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrđeno da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni tečaja za valutu CHF ništetna jer o njoj banke (među kojima i tuženik) nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima. Stoga čak i upoznavanje tužitelja s parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope ne bi bilo od utjecaja ili promjeni tečaja za valutu CHF, kraj činjenice da banka s njim nije pojedinačno pregovarala o promjeni (povećanju) kamatne stope. Dakle, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz iskaza tužitelja i njegovih navoda iznesenih tijekom postupka, činjenica da je tužitelj mogao samostalno odabrati između više ugovora o kredita ne bi utjecalo na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

16. Nadalje, u odnosu na daljnje žalbene navode valja reći da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

17. Pritom nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive i nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

18. Stoga je pravilno sud prvog stupnja utvrdio ništetnim odredbu ugovara o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, te prihvatio zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa po toj ništetnoj odredbi sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate, koji je tuženik stekao bez osnove na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu, dok su suprotni žalbeni navodi neosnovani.

19. Isto tako a kako je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepošteno ugovornu odredbu kojim je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,00 % o d iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a koja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i ta je ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, što rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

20. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare.

20.1. Naime, u odnosu na ugovor o kreditu valja reći da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“ Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare u odnosu na ugovor o kreditu odbijen kao neosnovan budući da je tužba podnesena 25. travnja 2023., slijedom čega nije protekao petogodišnji zastarni rok.

21. Slijedom iznijetog, valjalo je temeljem odredbi čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pogledu glavne stvari.

22. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i 155. ZPP. Pravilnom primjenom odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14 ,118/14, 107/15, 57/22 i 126/22 dalje: Tarifa) sud prvog stupnja odredio je tužitelju trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku osim u dijelu kojim nije prihvatio njegov zahjtev za dosudu troška sastava podneska od 16. lipnja 2013. koji, s obzirom da ga je tužitelj podnio u skladu sa odredbom čl. 229.a st. 2. ZPP, predstavlja opravdani trošak u smislu odrebe čl. 155. st. 1. ZPP te je pravilnom primjenom odrebe tbr 8/4 Tarife tužitelju valjalo priznati trošak u vrijednosti od 25 bodova što uz vrijednost boda od 2,00 eura i pripadajući PDV iznosi 62,50 eura.

22.1. Isto tako valjalo je tužitelju dosuditi i trošak pristupa na ročište za objavu presude. Naime, s obzirom da je tužitelj sukladno odredbi čl. 164. st. 3. ZPP zahtjev za naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude pravovremeno postavio te s obzirom da je punomoćnik tužitelja na ročište za objavu presude i pristupio i zaprimio pismeni otpravak presude od kojeg dana je tužitelju počeo teći rok za podnošenje žalbe, tužitelj, suprotno stavu suda prvog stupnja, ima pravo na isplatu navedenog troška u vrijednosti od 50 bodova (Tbr. 9/3 Tarife) što uz vrijednost boda od 2,00 eura i pripadajući PDV sveukupno iznosi 125,00 eura.

23. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 380. toč. 3. ZPP, žalbu tužitelja uvažiti i preinačiti odluku u trošku u dijelu kojem tužitelju nije dosuđen trošak pristupa na ročište za objavu presude i sastava podneska od 16. lipnja 2023. te tužitelju dosuditi daljnji trošak u iznosu od 187,50 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

24. Obzirom da je tužitelj u žalbenom postupku uspio valjalo mu je, temeljem čl. 166. st. 2. ZPP-a a u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP, dosuditi i trošak sastava žalbe i pripadajućeg PDV u zatraženom iznosu od 78,13 eura.

U Zagrebu 17. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Vlasta Feuš