REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-2364/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Davora Pustijanca, suca izvjestitelja, i Nikoline Mišković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SOCIJALDEMOKRATSKA PARTIJA HRVATSKE, OIB 02010978731, Zagreb, Iblerov trg 9, kojeg zastupa punomoćnik Martin Vlašić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Župić & partneri d.o.o., u Zagrebu, Radnička cesta 37b, protiv tuženika KUĆA LAUBA d.o.o., OIB 15479326659, Zagreb, Prilaz baruna Filipovića 21a, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Petrov, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Buterin & partneri, u Zagrebu, Masarykova ulica 3, radi isplate iznosa od 6.669,82 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-420/2022-32 od 23. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2024.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-420/2022-32 od 23. travnja 2024.
II. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu od 250,00 EUR.
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-420/2022-32 od 23. travnja 2024. u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se naloži tuženiku platiti tužitelju 6.669,82 EUR s pripadajućim zateznim kamatama i trošak parničnog postupka. U točki II. izreke presude naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka od 1.991,95 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.
2. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je utvrdio da je predmet spora zahtjev isplatu iznosa od 6.669,82 EUR na ime stjecanja bez osnove, koji je tužitelj platio tuženiku kao predujam za zakup tuženikovog prostora, a koji se nije realizirao zbog izvanrednih mjera uzrokovanih epidemijom COVID 19 virusa.
3. Prvostupanjski sud je utvrdio da se odredba čl. 1111. Zakona obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) ne može primijeniti jer da iz isprava u spisu ne proizlazi da je došlo do prijelaza imovine tuženika tužitelju bez osnove u pravnom poslu jer su stranke usmeno sklopile ugovor o zakupu.
4. Prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik na ime predujma platio utuženi iznos tuženiku, kao i da je tužitelj raskinuo navedeni ugovor o zakupu, no da tužitelj nije dokazao da tuženik nije bio spreman ispuniti svoju ugovornu obvezu i nije dokazao pretpostavke za jednostrani raskid ugovora, kao i da u konkretnom slučaju upravo tužitelj nije ispunio svoju obvezu (plaćanja ugovorene zakupnine) u cijelosti.
5. Također, prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelj nije dokazao da bi do raskida došlo zbog nemogućnosti ispunjenja za koju ne odgovara ni jedna strana ili zbog promijenjenih okolnosti jer iz isprava u spisu proizlazi da nisu na snazi bile izvanredne epidemiološke mjere koje bi onemogućavale održavanje događaja u prostoru tuženika. Sud je utvrdio da u vrijeme kada je dogovoreni prostor trebao biti stavljen tužitelju na raspolaganje nije postojala odluka kojom bi se zabranjivalo veće javno okupljanje, već da je Vlada Republike Hrvatske donijela preporuke radi zaštite sudionika izbornih skupova, a tužitelj nije dokazao da tuženikov prostor nije bio u skladu s tim preporukama. Zbog svega navedenog, odbio je tužbeni zahtjev kao neosnovan.
6. Protiv presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
6.1. U žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je između stranaka sklopljen usmeni ugovor o zakupu jer ponuda ne predstavlja sklopljeni ugovor te joj nedostaju bitni sastojci ugovora. Ističe da je nesporna činjenica da je tužitelj odustao od sklapanja ugovora o zakupu, iz kojeg razloga je i tuženik dopisom od 21. prosinca 2020. istaknuo da zadržava iznos na ime naknade štete, a da je kojim slučajem ugovor sklopljen tuženik bi sam pokrenuo postupak protiv tužitelja. Navodi da je ugovor trebao biti sklopljen, ali je tužitelj od njega odustao pa tuženik ima eventualno pravo na naknadu štete ukoliko bi ju mogao dokazati. Ističe da iz iskaza stranaka proizlazi da ugovor nije sklopljen, već se samo radilo o pregovorima koji nisu rezultirali sklapanjem ugovora. Smatra da ugovor o zakupu poslovnog prostora mora biti u pisanom obliku inače je ništetan. Ističe da pregovori ne obvezuju. Ukazuje na to da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) jer nema razloga o odlučnim činjenicama.
7. U odgovoru na žalbu tuženik ističe da je žalba nepravodobna i neosnovana. Predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu. Potražuje trošak sastava odgovora na žalbu.
8. Žalba nije osnovana.
9. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbi čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je zaključio da je presuda pravilna i zakonita.
10. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, ni u pobijanoj presudi, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a nije počinjena ni povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju tužitelj upire u žalbi.
11. Predmet spora je tužbeni zahtjev za povrat iznosa od 6.669,82 EUR od tuženika na temelju stjecanja bez osnove.
12. Između stranaka je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva.
13. Neosnovano tužitelj u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo.
14. Naime, iako tužitelj smatra da ugovor o zakupu nije sklopljen, odnosno da njegove realizacije zbog izvanrednih mjera uzrokovanih epidemijom COVID 19 virusa nije došlo, pravilno je prvostupanjski sud na temelju isprava u spisu (str. 6. i 18. spisa) te zaključio da su stranke sklopile usmeni ugovor o zakupu, odnosno da je tužitelj upravo plaćanjem po tužiteljevoj ponudi broj 0000030 pristao na ponudu te je ugovor o zakupu sklopljen.
15. Suprotno žalbenim navodima činjenica da tužitelj nije uplatio cijeli iznos naveden u ponudi od 9.954,71 EUR, već većinu i to iznos od 6.669,82 EUR, ne dovodi do zaključka da tužitelj nije pristao na ponudu, budući da je iz izvoda prometa po računu razvidno kako je pozivu na plaćanje navedeno upravo da se plaća po ponudi 0000030 (str. 6.), a tužitelj tijekom postupka ni ne ističe da je plaćanje učinjena po nekoj drugoj osnovi.
16. Također, neosnovano se tužitelj u žalbi, u prilog svojoj tvrdnji da ugovor nije sklopljen, poziva na čl. 4. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora („Narodne novine“ broj: 125/11, 64/15 i 112/18; dalje: ZZKPP) koji propisuje da ugovor o zakupu poslovnog prostora mora biti sastavljen u pisanom obliku, budući da se taj zakon ne primjenjuje u konkretnom slučaju. To iz razloga što je odredbom čl. 1. st. 6. ZZKPP-a propisano da se odredbe tog Zakona ne primjenjuju se na slučajeve privremenoga korištenja poslovnoga prostora ili dijela poslovnoga prostora radi održavanja sajmova, priredaba, predavanja, savjetovanja, ili u druge slične svrhe, a čije korištenje ne traje duže od 30 dana, odnosno čije korištenje ne traje duže od šest mjeseci ako se prostor koristi u svrhe skladištenja i čuvanja robe, a u konkretnom slučaju tužitelj je ugovorio korištenje prostora za 4. i 5. srpnja 2020.
17. Slijedom navedenog, stranke su za korištenje predmetnog tuženikovog poslovnog prostora ugovor o zakupu mogle sklopiti i usmeno, budući da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je ugovor o zakupu konsenzualan, odnosno odredbama ZOO-a nije propisano u kojoj formi se mora sklopiti.
18. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se odredba čl. 1111. ZOO-a koja uređuje stjecanje bez osnove ne može primijeniti u konkretnom slučaju, budući da je utuženi iznos tužitelj platio tuženiku s osnove ugovora o zakupu.
19. Također, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužitelj nije dokazao da je imao pravo na raskid predmetnog ugovora, odnosno da tuženik nije bio spreman ispuniti svoju ugovornu obvezu i dati poslovni prostor tužitelju ugovorenih dana na korištenje (već upravo suprotno da tužitelj nije ispunio svoju obvezu u cijelosti) pa time da nije dokazao ni pretpostavke za jednostrani raskid ugovora o zakupu zbog neispunjenja.
20. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud iz isprava u spisu zaključio da tužitelj nije dokazao ni da bi do raskida ugovora o zakupu došlo zbog nemogućnosti ispunjenja za koje ne odgovara ni jedna strana ili zbog promijenjenih okolnosti kako je to propisano odredbom čl. 369. ZOO-a jer suprotno tvrdnjama tužitelja u tužbi u vrijeme sklapanja ugovora kao i u vrijeme kada je tužitelju bilo omogućeno korištenje tužiteljevog poslovnog prostora, 4. i 5. srpnja 2020., nisu bile na snazi epidemiološke mjere koje bi onemogućavale održavanje događaja (izbornog skupa) u prostoru tuženika, odnosno okupljanja većeg broja ljudi.
21. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je utuženi iznos tužitelj platio tuženiku na temelju ugovora o zakupu, dakle da tuženik nije primio taj iznos bez osnove ili na temelju osnove koja se nije ostvarila ili je otpala pa ga nije ni dužan vratiti.
22. Zbog navedenog pravilnom je primjenom materijalnog prava prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev.
23. Vezano za odluku o trošku, nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
24. Slijedom navedenog, a uz primjenu odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo je odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.
25. Zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu odbijen je na temelju čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a, budući da se ne radi o radnji potrebnoj za vođenje parnice i donošenje odluke drugostupanjskog suda, stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.
Zagreb, 17. prosinca 2024.
Predsjednik vijeća
dr. sc. Srđan Šimac
