Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1036/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Patricia Đurić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Glamuzina, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-344/2023-14 od 19. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-344/2023-14 od 19. srpnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđene su ništetne i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula), sadržani u čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 029-50-2927915 od 5. srpnja 2005., potvrđen od javnog bilježnika Marine Dabelić iz Zagreb, pod brojem OU-591/2005 dana 6. srpnja 2005., sklopljenog između tužitelja PŠ kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, kao kreditora (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.307,24 eur zajedno s pripadajućim zateznim kamatama po stopi na osnovi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena od dana dospijeća svakog pojedinog potraživanja do dana 31. srpnja 2015., a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana (točka II. izreke), nadalje je nalaženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.114,39 eura sa zateznom kamatom tekućom od 19. srpnja 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana (točka III. izreke).

2. Tuženik je uložio žalbu protiv presude pobijajući ju u cijelosti i to zbog svih zakonom predviđenih razloga. Ukazuje se da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženo sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost. Sud je pogrešno primijenio odredbu čl. 187. ZPP-a u vezi s čl. 186. ZPP-a, jer se iz točke I. izreke presude, ne može se utvrditi u kojem konkretno dijelu sud utvrđuje ništetnom odredbe čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu. Ukazano izaziva nedoumice o tome koji dio ugovora o kreditu ostaje na snazi kao valjan. Odredba čl. 338. st. 4. ZPP-a propisuje što sve obrazloženje mora sadržavati. Navedenu odredbu sud nije primijenio, jer nije naveo činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile. Počinjena je i apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Sud odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz ugovora o kreditu smatra ništetnima jer da je njihova ništetnost utvrđena u postupku kolektivne zaštite. Tuženik je iznio niz argumentiranih prigovora potkrijepljenih dokazima koji ukazuju da u ovom predmetu postoji niz okolnosti zbog kojih sporne odredbe nisu nepoštene i da se stoga ne mogu primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite. Tuženik je ukazivao da su sporne odredbe tužitelju bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da je tuženik postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja. Odredba o valutnoj klauzuli je tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva. Sud ne navodi zašto bi tužitelju sporna odredba bila nejasna, nerazumljiva ili neuočljiva. Tuženik je istaknuo da su stranke pojedinačno pregovarale o valuti uz koju će tužitelj vezati svoj ugovor o kreditu, a tužitelj je imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF. Tuženik je na te okolnosti dostavio isprave u spis (promotivne uvjete važeće u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu). Tužitelj je iskazao da mu je ponuđen samo kredit u CHF, no tuženik je prigovorio istinitosti iskaza. Tuženik je osporio da bi valutna klauzula prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a sud ne obrazlaže zašto smatra da bi tužitelj imao pravo na zatezne kamate od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta, odnosno zašto smatra da bi tuženik bio nesavjestan. Tuženik je ukazao na nemogućnost neposredne primjene odluka donesenih na kolektivnoj razini u pojedinačnom potrošačkom sporu. U kolektivnom postupku tuženiku nije bilo omogućeno dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo niti (ne)postojanje neravnoteže ili postupanje sukladno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik smatra da se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo i da je ona jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Sud pogrešno odbija prigovor zastare pozivajući se na pravilo o prekidu zastare podnošenjem kolektivne tužbe i odluku VSRH posl. br. Rev-2245/17. Ugovor o kreditu u cijelosti je ispunjen, a da su osporene odredbe djelomično ništetne, pa se radi o zabrani manjeg značaja, te je sud morao tužbeni zahtjev odbiti jer se ništetnost više ne može isticati. Pogrešno je primijenjen čl. 1115. ZOO-a kada se tužitelju dosuđuju zatezne kamate na svaki pojedini anuitet od dana dospijeća do isplate. Obzirom da tuženik smatra da pobijana presuda nije zakonita i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti, tuženik pobija odluku o troškovima, a posebno osporava dosuđeni trošak preliminarnog izračuna visine tužbenog zahtjeva u iznosu od 79,63 EUR, jer se ne radi o dokazu koji je korišten u ovom postupku. Predlaže se preinačiti presudu, odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti, te odrediti da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu, kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate, podredno presudu ukinuti i odrediti da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka, u dijelu u kojemu se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF, te tužbeni zahtjev za isplatom novčanog iznosa po toj osnovi.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer se presuda suda prvoga stupnja može ispitati, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među stranka. Na žalbene navode valja reći da temeljem čl. 220. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke. Sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Dakle, sud nije dužan prihvatiti sve prijedloge stranaka u pogledu izvođenja dokaza, već samo one koje sud smatra potrebnim za utvrđenje odlučnih činjenica, a što je prvostupanjski sud i učinio. Sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka javnog bilježnika s obzirom na utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. jer pravomoćne presude iz spora kolektivne pravne zaštite imaju izravan učinak koji obvezuje sud te stoga nije potrebno provoditi personalne dokaze, kao i odluke Europskog suda za ljudska prava, OTP banka i dr. protiv Hrvatske (zahtjev broj: 38541/21 od 08. studenog 2022.) kojom je utvrđeno da nije došlo do povrede načela jednakosti stranaka jer nisu saslušavani bankovni službenici, a imajući u vidu i načelo ekonomičnosti postupka.

5.1. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 – dalje: ZS) ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu.

5.2. Temeljem čl. 338. st. 4. ZPP-a u obrazloženju sud će sumarno izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile. Sud će posebno navesti i obrazložiti koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka, a što je prvostupanjski sud i učinio.

6. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu, te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018, slijedom kojih utvrđenja tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka. Prvostupanjski sud je kao nesporno utvrdio da su stranke zaključile ugovor o kreditu temeljem kojeg ugovora je tužitelj ostvario kredit u švicarskim francima. Ugovorena je valutna klauzula, a iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je tekst ugovora sačinila banka te da tužitelj nije sudjelovao u kreiranju tog ugovora.

7. Na žalbene navode tužene, valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZP-a, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8. Imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a, a da je odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

9. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

10. Kako će se ovaj sud u nastavku obrazloženja pozivati na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nalazi se potrebnim naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1. Zakona o sudovima – ''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 i čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske – ''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14) te da prema čl. 3. st. 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

11. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, a što je sud prvog stupnja utvrdio. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta i umanjenje nečije imovine u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO).

12. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je između ostalog naveo:

- da je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio Ugovor o kreditu broj 029-50-2927915 dana 5. srpnja 2005.

- da je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrila i stavila na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 26.238,20 CHF obračunato po važećem srednjem tečaju tužene za jedan CHF na dan isplate

- da je nesporno da se radilo o kreditu za kupnju novog vozila Peugeot

- da je sporno mogu li se na konkretan predmet primijeniti utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te je li nastupila zastara potraživanja te je li tuženik primjenom ugovorne odredbe kojom je ugovorena odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike iznosa koje je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF

- da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je otišao u poslovnicu namjeravajući sklopiti ugovor o kreditu radi kupnje vozila

- da su mu djelatnici ponudili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF rekavši da je to najpovoljniji kredit, te ga nisu upozorili da bi moglo doći do rasta tečaja CHF u odnosu na HRK, niti je mogao pregovarati o navedenoj odredbi

- da je ugovor o kreditu pročitao te nije imao nikakva dodatna pitanja za djelatnike auto kuće, dok u poslovnicu tuženika nikada nije išao

- da je sredstvima iz navedenog kredita kupio osobno vozilo koje je koristio isključivo u osobne, a ne poslovne svrhe

- da je tijekom otplate kredita došlo je do rasta tečaja CHF u odnosu na HRK, te shodno tome rasla rata kredita

- da je kredit osobno u cijelosti otplatio

- da je utvrđeno da tužitelj s djelatnicima auto kuće, odnosno s tuženikom nije mogao pregovarati o niti jednoj odredbi predmetnog ugovora o kreditu niti su ga djelatnici upozorili da bi moglo doći do većeg povećanja anuiteta uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na HRK

- da nije osnovan prigovor zastare potraživanja tužitelja

- da je došlo do prekida zastare, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

- da je tužba u ovom predmetu podnesena 17. siječnja 2023.

- da je tuženik na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist na osnovu razlike u tečaju CHF

- da je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćene razlike koja proizlazi iz razlike između tečaja zbog ništetnih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a

- da je posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi vraćanje preplaćenih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja do isplate.

- da je utvrđeno da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula, pa je tuženik u utuženom razdoblju bez osnove obračunavao i naplaćivao veće anuitete u visini koja je između stranaka nesporna - da je presuđeno da tuženik na ime razlike preplaćenih iznosa isplati iznos od ukupno 2.307,24 eura sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate

- da je odluka o troškovima parničnog postupka donesena temeljem čl. 151., 154. st. 1. i 155. ZPP-a

- da je tužitelju priznat i trošak na ime preliminarnog izračuna preplate u iznosu od 79,63 eura (u postupku nije proveden dokaz financijskim vještačenjem, jer je tuženik učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva, a kojeg je tužitelj postavio sukladno provedenom preliminarnom izračunu).

13. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

14. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

15. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez navedene ništetne odredbe (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tužene.

16. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. ZZP/03 bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje u tekstu: ZZP/07) koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03, pa su zbog navedenog neosnovani žalbeni navodi glede primjene Zakona o zaštiti potrošača.

17. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 4. kolovoza 2006., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženoj, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tužena u tijeku postupka nije dokazala.

18. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, te neovisno o činjenici je li kredit otplaćen. Kako je utvrđeno da je temeljem ništetnih odredbi preplaćeno tuženiku presuđeni iznos, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju taj iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, pa je suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U konkretnom slučaju, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ne radi o zabrani odnosno uzroku manjeg značenja, već upravo o takvoj povredi pravnog poretka i kršenju propisa koja je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i stoga tužitelj ima pravo na isticanje ništetnosti, neovisno o činjenici što je kredit otplaćen. 19. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate, jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

20. U odnosu na žalbene navode po pitanju zastare, valja odgovoriti da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

21. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 17. siječnja 2023., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 14. lipnja 2023., pa je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

22. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita jer je donesena na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) te sukladno postavljenim zahtjevima. Na žalbene navode tuženika valja reći da je prvostupanjski sud pravilno tužitelju priznao trošak na ime preliminarnog izračuna preplate u iznosu od 79,63 eura. Naime, u postupku nije proveden dokaz financijskim vještačenjem, jer je tuženik učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva, kojeg je tužitelj postavio sukladno provedenom preliminarnom izračunu, te se taj trošak zbog navedenog ukazuje opravdanim u ovom parničnom postupku.

23. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

24. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (točka II. izreke ).

U Velikoj Gorici 17. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina