Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1142/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Zinke Bulka člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BZK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Mladenu Klasiću, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Mladen Klasić, Željko Rožić i Sanela Kontin Miklin iz Križevaca, uz sudjelovanje KZK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Davoru Jeliću, odvjetniku iz Zagreba, kao umješačice na strani tužiteljice, protiv tuženice BZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Nataši Owens, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Owens, Houška i partneri iz Zagreba, radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10273/2023-69 od 28. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice BZ kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10273/2023-69 od 28. lipnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Raskida se Ugovor o doživotnom uzdržavanju koji su dana 19. siječnja 1998. godine sklopili BZK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao primateljica uzdržavanja i KZ iz [adresa], kao davatelj uzdržavanja, a koji ugovor je ovjeren kod Općinskog suda u Zagrebu dana 30.01.1998. godine u postupku pod posl. brojem R1-227/98.

II. Nalaže se tuženici BZ, da u roku od 15 dana, naknadi parnični trošak tužiteljici BZK u iznosu od 3.724,25 eura (tritisućesedamstodvadesetčetiri eura i dvadesetpet centi), sa zateznim kamatama počev od 28. lipnja 2024. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženici BZ, da u roku od 15 dana naknadi parnični trošak umješaču PZK u iznosu od 1.693,71 eura (tisućušestodevedesettri eura i sedamdesetjedan cent), sa zateznim kamatama počev od 28. lipnja 2024. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev umješača za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu, sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, sa zateznim kamatama, kao neosnovan."

2. Protiv presude žali se tuženica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Sud zaključuje da tuženica odnosno njezin prednik, neopravdano nisu izvršavali obveze preuzete ugovorom. Činjenica jesu li tuženica i njezin prednik pokušavali ostvariti kontakt s tužiteljicom nedvojbeno je odlučna, pa u obrazloženju presude postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazima danima u postupku i samih tih zapisnika, slijedom čega presudu u tom dijelu nije moguće ispitati, što predstavlja apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku. Međusobni kontakti prestali su isključivom inicijativom tužiteljice, koja je gotovo odmah nakon zaključenja predmetnog ugovora, odbijala bilo kakvu komunikaciju s tuženicom odnosno njezinim prednikom. Prednik tuženice, njegova obitelj, kao i sama tuženica višekratno su pokušavali stupiti u kontakt s tužiteljicom, a koji kontakt je tužiteljica opetovano odbijala. Sud je (potpuno naopako) najprije odlučio kako namjerava presuditi, a tek onda počeo cijeniti izvedene dokaze samo u onom smjeru u kojem bi mu bilo moguće opravdati svoju odluku. U situaciji kad netko nekome šalje pisma, razglednice, zove ga na telefon i zvoni na kućna vrata, a ta osoba uporno i beziznimno odbija uzvratiti jednu jedinu riječ, jedan jedini pogled ili „mig“, kako je moguće „biti svjestan“ da je toj osobi potrebna zdravstvena pomoć, briga ili njega. Postavlja se pitanje kako točno je davatelj uzdržavanja mogao znati kada i gdje, a bez da mu primateljica uzdržavanja to kaže. Sud smatra da je obveza primatelja uzdržavanja jedino prenijeti vlasništvo imovine, a nakon toga može pobjeći na drugi kontinent, sakriti se, nikome ne javljati cijeloga života, a davatelj uzdržavanja će biti taj koji je odgovoran zašto nije pružio pomoć, pri čemu je nebitno je li tužiteljica odbijala primiti pomoć, već je jedino bitan „izostanak upita i pokušaja organizacije pomoći i njege“. U odnosu na pokušaj organizacije pomoći i njege, tuženica ističe da nije moguće organizirati pomoć i njegu, ako sama tužiteljica svjesno i namjerno odbija informirati davatelja uzdržavanja o potrebi takve pomoći i njege te njezinom sadržaju. Sud potpuno ignorira krucijalnu činjenicu da je Općinski sud u Zagrebu, odlučio već prije više od 20 godina pravomoćnom presudom u postupku P-6272/98, a na koju je tuženica ukazala. Sud izvodi zaključak da prednik tuženice, pa i sama tuženica, svojim sustavnim pasivnim ponašanjem nisu u dovoljnoj mjeri iskazali svoju spremnost na ispunjenje ugovora, no takav zaključak je pogrešan, jer nije navedeno koju to točno radnju je tuženica još mogla poduzeti, kako bi natjerala tužiteljicu na kontakt. Sud navodi da je tužiteljica ubrzo požalila sklapanje tog ugovora. Riječ „ubrzo“ je ključna, jer je o tom Općinski sud u Zagrebu već pravomoćno presudio. Tužiteljica se očito mogla sama financijski brinuti za svoje potrebe, a sud zaključuje da tuženica nije ispunjavala preuzete obveze, istovremeno ne navodeći koja je to obveza i kada nastala. Jasno je da tuženica i njezin prednik, nikada nisu svjesno izbjegavali vršenje obveza, te da je tužiteljica ta koja je onemogućavala ispunjenje obveza, pa nema pravo zahtijevati raskid ugovora. Sud je odlučio potpuno ignorirati činjenicu da se tužiteljica jednostavno predomislila odmah nakon sklapanja predmetnog ugovora o doživotnom uzdržavanju, te da tužbeni zahtjev predstavlja tek ostvarenje njezine odluke donesene prije još 25 godina, a za koju je već jednom pravomoćnom presudom utvrđeno da je neosnovana. Uopće se ne cijeni od kakve je važnosti tužiteljičino ponašanje i nesporna okolnost da je tužiteljica godinama pokušavala šikanirati prednika tuženice i onemogućiti mu ispunjenje ugovora. S istim ciljem, tužiteljica je 29. 12. 2005. prodala i nekretninu koja je predmet Ugovora o doživotnom uzdržavanju, umješaču PZK, što jasno ukazuje na njezine prave namjere i odnos prema predniku tuženika. Tužiteljica se nedugo nakon sklapanja ugovora, a najkasnije još 2005. predomislila i odustala od istog, što ni u kojem slučaju nije opravdani razlog za raskid. Predlaže se preinačiti pobijanu presudu na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, podredno istu ukinuti te vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, sve uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ovaj sud pregledao je sve provedene parnične radnje, te ispitao pobijanu presudu i na temelju toga ustanovio da sud prvoga stupnja nije počinio ni jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud, u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) pazi po službenoj dužnosti, a suprotno žalbenim navodima pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama.

5. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom postupku i na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a valjano utvrdio činjenično stanje. Koje će činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene dokaza i to svakog pojedinog dokaza posebno i svih dokaza zajedno. Sud na temelju predloženih dokaza, odlučuje koje će od tih predloženih dokaza provesti radi utvrđivanja činjeničnog stanja, a to je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju i učinio te u dovoljnoj mjeri utvrdio činjenično stanje za donošenje odluke o postavljenom tužbenom zahtjevu.

6. Nadalje, nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tužena jer presuda, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili, te kako ih je ocijenio.

7. Sud prvoga stupnja, u obrazloženju pobijane presude, između ostalog je naveo:

- da tužiteljica tužbom traži raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju koji je kao primateljica uzdržavanja 19. siječnja 1998. zaključila sa suprugom i pravnim prednikom sada tužene pok. KZ kao davateljem uzdržavanja

- da zahtjev za raskidom ugovora tužiteljica temelji na tvrdnji da pravni prednik tuženice kao davatelj uzdržavanja nije ispunjavao svoje ugovorene obveze prema primateljici uzdržavanja

- da je tijekom postupka kao umješač stupila KZK, sestra i umješačica na strani tužiteljice

- da je u odgovoru na tužbu KZ priznao da ne ispunjava ugovorne obveze, ali je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, tvrdeći da je u tome onemogućen na način da je tužiteljica prekinula svaki kontakt s njim i to isključivo svojom voljom i svojim ponašanjem, onemogućujući mu da ispunjava ugovor, a za što je on izrazio spremnost

- da se tim navodima pridružila i sada tuženica po njegovoj smrti, jer je kao njegova supruga pristala da u smislu čl. 127. st. 1. ZN/71 ugovorene obveze njezinog supruga prijeđu na nju

- da nije sporno da su stranke 19. siječnja 1998. sklopile, a 30. siječnja 1998. pred sudom ovjerile ugovor o doživotnom uzdržavanju

- da se pravni prednik tužene kao davatelj uzdržavanja obvezao doživotno uzdržavati tužiteljicu kao primateljicu uzdržavanja

- da je preuzeo obvezu da joj u slučaju nemogućnosti da se sama brine o sebi osigura svu potrebnu njegu i prehranu, a u slučaju bolesti osigura joj liječenje, te snosi troškove liječenja i lijekova, uključivo i bolničke troškove, te je nakon smrti pokopa kako je to uobičajeno uz podmirenje pogrebnih troškova

- da se tužiteljica obvezala prenijela davatelju uzdržavanja u vlasništvo (u trenutku njene smrti) nekretninu i to stan na adresi u [adresa], upisan u knjigu položenih ugovora za k. o. [katastarska općina], broj poduloška: 2176.

- da je prednik tuženice 10. studenog 2006. u zemljišnim knjigama ishodio upis zabilježbe ugovora o doživotnom uzdržavanju na 2/12 dijela predmetne nekretnine koja je u tom trenutku bilo u tom omjeru u suvlasništvu tužiteljice

- da je tužiteljica suvlasnički dio nekretnine od 10/12 dijela prodala umješačici PZK **.**.2005., a uknjižba prava suvlasništva u 10/12 dijela izvršena je 9. studenog 2007.

- da nije sporno da je tužiteljica pravomoćnom presudom istog suda P-6272/1998 od 28. prosinca 1999. odbijena sa zahtjevom za raskid predmetnog ugovora koji je zahtijevala zbog poremećenosti u odnosima ugovornih strana nakon sklapanja ugovora

- da nije sporno da pravni prednik tuženice nije ispunjavao predmetni ugovor

- da je sporna osnovanost zahtjeva za raskid ugovora u odnosu na opravdanost neispunjenja obveza iz ugovora odnosno opravdanost odbijanja ispunjenja obveza iz ugovora od strane tužiteljice

- da je iz sadržaja ugovora o doživotnom uzdržavanju utvrđeno da je obveza prednika tuženice pružanje njege i prehrane ugovorena za slučaj da se tužiteljica ne može sama o sebi brinuti

- da je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da se s tuženikom dogovorila da će se on o njoj brinuti kada bude potrebno

- da je u trenutku sklapanja Ugovora tuženik živio u [adresa], da je smatrala da je na tuženiku obaveza smisliti kako pružiti brigu koju je preuzeo

- da se s tuženikom družila u vremenu prije sklapanja Ugovora, a nakon sklapanja je njihov odnos bio par mjeseci intenzivniji da bi nakon toga prestao

- da je nakon nekog vremena shvatila da se on za nju opće ni ne raspituje, pa mu je tada ponudila da raskinu Ugovor, a što je bilo ubrzo nakon sklapanja Ugovora, početkom 2000.-tih godina, a što je prednik tužene odbio

- da je vitalna i da se trudi biti samostalna i raditi samostalno, ali je zadnjih nekoliko godina jako bolesna, a u to vrijeme je nitko od pok. KZ ili njegove obitelji nije pitao da li joj treba pomoć

- da joj pomaže sestra, s kojom je živjela tri mjeseca kad je imala slomljenu ruku, posjećuju je prijatelji i studenti, a ona plaća osobu za pomoć pri čišćenju i za teže stvari - da prednika tuženice, nikad nije ni na koji način obavijestila o svojom potrebama niti zahtijevala ispunjenje, jer je imala dojam da je on sklopio ugovor samo da bi mu ostao stan

- da je iz iskaza svjedoka PZ, sina tuženice i pokojnog davatelja uzdržavanja, utvrđeno da je tužiteljica u jednom vremenskom periodu živjela kod pok. KZ u [adresa]

- da među strankama nije bilo kontakta još od kad je podnesena prva tužba kojom je tužiteljica prvi puta neuspješno zahtijevala raskid ugovora

- da je do prekida kontakta došlo na inicijativu tužiteljice koja odbija bilo kakav kontakt - da tužiteljica nije odgovarala na pisma, razglednice, čestitke, telefonske pozive niti je otvarala vrata prilikom pokušaja osobne, kućne posjete koju je pok. KZ pokušavao kada bi bio na godišnjem u Zagrebu, ali niti na njegove pokušaje

- da je bio prisutan prilikom sklapanja ugovora i da je volja stranaka bila da ukoliko primateljici uzdržavanja bude potrebna bilo kakva pomoć, da će ista tražiti od tuženika - da je pok. KZ živio u [adresa] do mirovine (do otprilike 2013.), od kada je živio u [adresa]

- da pok. KZ nikada nije platio neki račun za liječenje, niti je tužiteljicu vodio kod liječnika

- da je iz iskaza umješača, polusestre tužiteljice VZK utvrđeno da obitelj KZ nije kontaktirala tužiteljicu, a o tome ima saznanja jer joj je tako rekla tužiteljica

- da je iz iskaza svjedoka VZ utvrđeno da mu je tužiteljica povjerila da ju je kontaktirao sin davatelja uzdržavanja, PZ, s željom da nastavi ugovor koji je sklopio njegov otac, a što njoj nije bilo prihvatljivo jer ona njegovu obitelj ne poznaje, da je sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju ubrzo požalila iz razloga jer nije postojala gotovo nikakva komunikacija između nje i pok. KZ,

- da tužiteljica nije zvala pok. KZ vezano za ispunjenje ugovora.

8. Na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan. Takva utvrđenja suda prvoga stupnja u cijelosti prihvaća i ovaj viši sud. Prvostupanjski sud navodi da pretpostavke za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju, odnosno opravdanosti navedenih pretpostavki se procjenjuju po čl. 125. Zakona o nasljeđivanju (''Narodne novine'', broj 52/71, 48/78 i 56/00 – dalje: ZN) temeljem čl. 254. st. 2. Zakona o nasljeđivanju (''Narodne novine'', broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19), obzirom je predmetni Ugovor sklopljen 19. siječnja 1998. Odredbom čl. 125. ZN-a propisano je da svaka strana može zahtijevati raskid ugovora, ako druga strana ne izvršava svoje obveze. Prvostupanjski sud je utvrdio da tužiteljica i pok. KZ nisu kontaktirali nakon podnošenja prve tužbe (od 1998. iste godine u kojoj je sklopljen ugovor o uzdržavanju), da je prednik tužene u trenutku sklapanja ugovora živio u [adresa], da je nakon toga tuženik poslao nekoliko pisama tužiteljici tijekom 26 godina u kojima izražava svoju spremnost na ispunjenje obaveza ukoliko postoji potreba te poziva tužiteljicu da se javi, a utvrđeno je da je tužiteljica odbijala kontakt sa prednikom tužene i sada tuženom, te da nikada nije došlo do ispunjenja obveza, čak ni u dijelu financijske pomoći tužiteljici, jer je utvrđeno da prednik tužene nije plaćao zdravstvene troškove tužiteljici. Slanje, zaprimanje te eventualno odgovaranje na pisma prvostupanjski sud pravilno utvrđuje kao manje bitno, u situaciji potpunog izostanka izvršavanja obveza iz predmetnog ugovora. Nesporno je utvrđeno da tužiteljica i pok. KZ nisu kontaktirali nakon podnošenja prve tužbe, da je prednik tužene u trenutku sklapanja ugovora živio u [adresa] što je otežavalo izvršavanje ugovora, te da je tužiteljica odbijala kontakt sa prednikom tužene i sada tuženom što je utvrđeno i iskazima svjedoka PZ, VZK i VZ. Utvrđeno je saslušanjem tužiteljice da je zadnjih godina bila jako bolesna, te da ju prednik tuženice i tuženica nisu kontaktirali niti joj ponudili pomoć, pri čemu joj je bila potrebna pomoć. Iz medicinske dokumentacije je utvrđeno je da je u više navrata bila hospitalizirana. Utvrđeno je da su tuženica (i ranije prednik) pokušali kontaktirati tužiteljicu pismima iz 2003., 2004. i 2019., te joj nudili pomoć. Utvrđeno je da se prednik tuženice u ABC vratio 2013. no, unatoč toga nije započeo s ispunjenjem svojih ugovornih obveza, pri čemu nije opravdavajuće da to tužiteljica nije tražila, jer se radi o ugovornoj obvezi. Obveza davatelja uzdržavanja je pružanje pomoći sukladno sadržaju ugovora o doživotnom uzdržavanju, a u ovom slučaju to je da davatelj uzdržavanja u slučaju nemogućnosti da se tužiteljica brine o sebi osigura svu potrebnu njegu i prehranu, a u slučaju bolesti osigura joj liječenje te snosi troškove liječenja i lijekova, uključivo i bolničke troškove te je nakon smrti pokopa kako je to uobičajeno uz podmirenje pogrebnih troškova. U situaciji kada se davatelj uzdržavanja nalazi u drugoj državi od prebivališta primateljice uzdržavanja, na davatelju uzdržavanja je obveza i odgovornost saznanja i organizacije ugovornih obveza, što je ovdje nesporno izostalo, odmah nakon sklapanja ugovora. Ne radi se o neznatnom neispunjenju obveza, već o periodu od 26 godina u kojem niti jednom nije pružena pomoć tužiteljici. Završno, prvostupanjski sud smatra da kada primatelj uzdržavanja izgubi povjerenje u stvarnu spremnost na pružanje pomoći, ne bi ga bilo opravdano siliti da u određenim situacijama nastavi ugovor, jer bi se to protivilo slobodi ugovaranja, pogotovo jer ispunjenje ugovora nije niti započelo, unatoč činjenici da je proteklo 26 godina nakon sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju. Ta utvrđenja ne dovodi u pitanje niti činjenica, da je tužiteljica pravomoćnom presudom istog suda P-6272/1998 od 28. prosinca 1999. odbijena sa zahtjevom za raskid predmetnog ugovora, koji je zahtijevala zbog poremećenosti u odnosima ugovornih strana, jer je nesporno utvrđeno da pravni prednik tuženice nije niti započeo ispunjavati ugovor, niti je to činila tuženica.

9. Temeljem čl. 125. ZN-a ugovorne strane mogu sporazumno raskinuti ugovor o doživotnom uzdržavanju i pošto je počelo njegovo izvršenje. Svaka strana može tražiti raskid ugovora ako druga strana ne izvršava svoje obaveze. U slučaju raskida ugovora svaka strana zadržava pravo da od druge strane traži naknadu koja joj pripada po općim pravilima imovinskog prava. Temeljem čl. 125. st. 3. ZN-a svaka strana može tražiti raskid ugovora, ako druga strana ne izvršava svoje obaveze. Temeljni uvjet za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju zbog neispunjenja je da tim ugovorom preuzeta obveza nije ispunjena, a što je ovdje nesporno utvrđeno da niti u jednom dijelu preuzetih obveza ugovor nije izvršavan. Prednik tužene i tužena za svoje tvrdnje, da su bili spremni izvršavati svoje obveze, nisu dali i odgovarajuće dokaze, odnosno što su konkretno poduzimali u cilju stvarnog ispunjenja svojih ugovornih obveza. Davatelj uzdržavanja, koji želi održati ugovor, ne može neispunjavati obveze iz ugovora tvrdnjom da primatelj uzdržavanja to ne želi, a da pritom nije ništa poduzeo kako bi svoju obvezu iz ugovora ispunio. Prednik tuženice i tuženica nisu ispunjavali niti jednu od ugovornih obveza, zapravo su prihvatili faktičnu situaciju, koja traje od zaključenja ugovora, što se i u žalbi potvrđuje, pa se više ne mogu s uspjehom pozivati da je za neispunjenje njihovih obveza kriva samo tužiteljica, koja je svojim ponašanjem nesporno otežala izvršavanje obveza, no u ovom slučaju ispunjavanje ugovornih obveza nije niti započelo. Za ocjenu da li su ostvareni razlozi za raskid ugovora zbog neizvršavanja iz čl. 125. st. 3. ZN-a, nije odlučno samo ponašanje tužiteljice kao primatelja uzdržavanja, već cjelokupne okolnosti stranačkih odnosa. Nesporno je da cijelo vrijeme ugovor samo formalno egzistira, a radi se o ugovoru o doživotnom uzdržavanju zaključenom 1998.

10. Pravo na raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju ne pripada stranci čija krivnja za poremećenost odnosa ukazuje na zloporabu prava izazivanjem poremećenosti odnosa u namjeri da se ugovor raskine. Krivnja za poremećenost odnosa ugovornika relevantna je ako ukazuje na zloporabu prava, jer pravni poredak zloporabu prava zabranjuje i nalaže ugovornicima da se u ostvarivanju prava i obveza iz ugovornih odnosa pridržavaju načela savjesnosti i poštenja (čl. 12. i 13. Zakona o obveznim odnosima – ''Narodne novine'', broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99). Ugovor o doživotnom uzdržavanju dvostrano je obvezni, naplatni i strogo formalni ugovor. Predmet obveze davatelja uzdržavanja sastoji u raznim davanjima i činjenju radi uzdržavanja primatelja uzdržavanja, što je ovdje u potpunosti izostalo. Za traženje raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju zbog neizvršavanja obveza, potrebno je da jedna od ugovornih strana svjesno izbjegava vršenje svojih preuzetih obveza u namjeri da bi ih se lišila, a nesporno je utvrđeno da tuženica i njezin pravni prednik te obveze nisu izvršavali. Dok jedna strana želi i spremna je izvršavati obveze iz ugovora, dužnost je druge strane da je bezrazložno u tome ne sprečava, no ovdje tužena i njen pravni prednik smatraju da ih se treba pozvati na ispunjenje ugovorom preuzetih obveza, pri čemu to nisu pokušaji uspostave komunikacije, već realno izvršavanje ugovorom preuzetih obveza.

11. Glede žalbenih navoda tužene valja reći da i žalbeni navodi potvrđuju pravilnost pobijane presude. Tvrdnja da su kontakti prestali isključivom inicijativom tužiteljice, koja je gotovo odmah nakon zaključenja predmetnog ugovora, odbijala bilo kakvu komunikaciju s tuženicom odnosno njezinim prednikom, potvrđuju da se ugovor od samog početka nije izvršavao, uz postojanje objektivne okolnosti da je u to vrijeme prednik tuženice živio u [adresa]. U odnosu na pokušaj organizacije pomoći i njege, žalbeni navod tuženice da nije moguće organizirati pomoć i njegu, ako sama tužiteljica odbija informirati davatelja uzdržavanja o potrebi takve pomoći i njege te njezinom sadržaju, ukazuje na to da tuženica smatra da nema ugovornu obvezu, već samo obvezu po traženju tužiteljice. Suprotno žalbenim navodima, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda, da prednik tuženice, pa i tuženica, svojim pasivnim ponašanjem nisu u dovoljnoj mjeri iskazali svoju spremnost na ispunjenje ugovora. Tužena smatra da je takav zaključak pogrešan, jer nije navedeno koju to točno radnju je tuženica još mogla poduzeti, kako bi natjerala tužiteljicu na kontakt, pri čemu uopće ne navodi ugovorne obveze prema Ugovoru o doživotnom uzdržavanju zaključenom 1998. Ugovorom o doživotnom uzdržavanju obvezuje se jedna strana (davatelj uzdržavanja) da će drugu stranu ili trećega (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga strana izjavljuje da mu daje svu ili dio svoje imovine. Svaka strana može zahtijevati raskid ugovora, ako druga strana ne ispunjava svoje obveze, a nesporno je utvrđeno da davatelj uzdržavanja nije niti započeo izvršavati svoje ugovorne obveze.

12. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a). Odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita jer je donesena na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) te sukladno postavljenim zahtjevima. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a sud drugog stupnja ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka.

13. Zbog navedenog, žalbu tužene valjalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 2. ZPP-a) kao zakonitu.

14. Budući da tuženica nije uspjela u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (točka II. izreke presude).

U Velikoj Gorici 17. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina