1

Poslovni broj: 37 Gž-1031/2023-2

 

Poslovni broj: 37 Gž-1031/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A 

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Tanje Novak-Premec sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivane Čačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. D.1, OIB: ..., V. B. i tužiteljice N. D.2, OIB: ..., V. B., oboje zastupani po punomoćniku T. M., odvjetniku u Z., protiv tuženika Lovačkog društva Z., OIB: ..., V. G., kojeg zastupa punomoćnik M. Č., odvjetnik u Z., radi naknade štete, povodom žalbi tužiteljice N. D.2 i tuženika izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 28. travnja 2023. poslovni broj: Pn-2898/2020-41, u sjednici vijeća održanoj 27. prosinca 2023.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana dok se žalba tužiteljice N. D.2 djelomično odbija i djelomično usvaja te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pn-2898/2020-41 od 28. travnja 2023.:

 

- potvrđuje u točki I., III. i IV. izreke te u točki II. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice N. D.2 za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade štete od 1.758,21 EUR/13.247,24 kn[1] tekućom od 16. veljače 2018. pa do 27. travnja 2023.,

 

- preinačuje u točki II. izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice N. D.2 za iznos od 439,55 EUR/3.311,81 kn1 i sudi:

 

Nalaže se tuženiku Lovačkom društvu Z. da tužiteljici N. D.2 s osnova imovinske štete pored dosuđenog iznosa u točki I. izreke prvostupanjske presude isplati daljnji iznos od 439,55 EUR/3.311,81 kn1 (slovima; četristotridesetdevet eura i pedesetpet centi/tritisućetristojedanaest kuna i osamdesetjedna lipa) sa zateznom kamatom od 28. travnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici N. D.2 trošak sastava žalbe u iznosu od 97,75 EUR/736,50 kn1 (slovima: devedesetsedam eura i sedamdesetpet centi/sedamstotridesetšest kuna i pedeset lipa) u roku 15 dana.

 

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici N. D.2 (dalje u tekstu: tužiteljica) iznos od 1.758,21 EUR/13.247,24 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. travnja 2023. do isplate. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za iznos od 439,55 EUR/3.311,81 kn kao i zahtjev da joj se na dosuđeni iznos isplati zakonska zatezna kamata tekuća od 16. veljače 2018. pa do 27. travnja 2023. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju N. D.1 iznos od 1.360,41 EUR/10.250,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. travnja 2018. do isplate. Točkom IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljima prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.241,66 EUR/24.424,30 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. travnja 2023. do isplate.

 

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tužiteljica u točki II. izreke u kojom je odbijen njezin tužbeni zahtjev za iznos od 439,55 EUR/3.311,81 kn te zahtjev za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos za razdoblje od 16. veljače 2018. do 27. travnja 2023., i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da nadležni drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da njezin tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti, uz naknadu troškova žalbe.

 

3. Tuženik prvostupanjsku presudu pobija u točkama I., III. i IV. izreke i to iz svih dopuštenih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 80/22 uz izuzetke propisane stavkom 2., 3., 4. i 5. istog članka - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da sud drugog stupnja primjenom članka 373. ZPP sam odluči o meritumu spora na način da pobijanu presudu preinači i tužitelje odbije s tužbenim zahtjevom u cijelosti i obveže na naknadu parničnog troška, odnosno da istu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Traži trošak sastava žalbe.

 

4. Stranke nisu odgovorile na žalbu protivne strane.

 

5. Žalba tužiteljice djelomično je osnovana dok je žalba tuženika neosnovana.

 

6. Predmet postupka zahtjev je tužiteljice za naknadu imovinske štete nastale joj zbog oštećenja njezinog vozila marke Renault Cangoo reg. oznake ... god. proizvodnje 2007., dana 16. veljače 2018. na kolniku Državne ceste D-31 za 700 m južnije od raskrižja s ulicom S. u mjestu O., naletom na divljač – divlju svinju te zahtjev tužitelja N. D.1 (dalje u tekstu: tužitelj) za naknadu neimovinske i imovinske štete koju je pretrpio kao vozač naprijed opisanog vozila tužiteljice prilikom naleta na divljač.

 

7. Ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice u pretežitom dijelu, a u odnosu na tužitelja u cijelosti, prvostupanjski sud utemeljio je na, po parničnim strankama svim predloženim i provedenim dokazima (čitanjem priložene pisane dokumentacije – odštetnog zahtjeva od 3. travnja 2018., spisa MUP, PUZ PP V. G. br. 511-19-36/6-P-72/2018, spisa J. o., dopisa o podacima o lovištima Ministarstva poljoprivrede od 11. lipnja 2021., očevidom na licu mjesta provedenog 29. listopada 2021., prometnim vještačenjem, medicinskim vještačenjem, saslušanjem svjedoka D. A. te saslušanjem tužitelja i tužiteljice), utvrđenim odlučnim činjenicama za predmet spora i to:

 

- da između strankama nije sporno da se 16. veljače 2018. u 4:57 sati na kolniku Državne ceste D-31 dogodila prometna nesreća naletom vozila na divlju svinju u kojoj su sudjelovali tužitelj kao vozač automobila u vlasništvu tužiteljice koji je u tom štetnom događaju zadobio lake tjelesne ozljede te je oštećeno vozilo tužiteljice kao i da je nakon nezgode divlju svinju preuzela djelatnica Veterinarske stanice V. G.;

- da na mjestu događaja postoji prometni znak „divljač na cesti“ sa dopunskom pločom u dužini od 1100 m, a ograničenje brzine prometnim pravilom je 90 km/h;

- da je divlja svinja istrčala iz lovišta Lovačkog društva Z. D. L. zbog čega je prigovor tuženika promašene pasivne legitimacije neosnovan;

- da prema potvrdi Ministarstva unutarnjih poslova, PU Z., PP V. G. od 18. veljače 2018. tužitelj kao vozač nije počinio prometni prekršaj zbog kojeg bi došlo do naleta na divljač te isti nije imao zabilježenu koncentraciju alkohola prema ispitivanju izvršenom uporabom uređaja Drager 6820;

- da se s obje strane cesta nalaze lovišta;

- da je vozilo kojim je upravljao tužitelj prednjim dijelom naletjelo na divlju svinju koja je u pretrčavanju prelazila kolnik dolazeći tužitelju s lijeve strane te da je do naleta došlo u desnoj (istočnoj prometnoj traci) prije mjesta izlijetanja vozila izvan kolnika oko 1,8 do 2 m od središnje linije kolnika;

- da je tužitelj obzirom na uvjete na cesti (noć i izostanak rasvjete) najranije mogao uočiti divlju svinju kada je došla u domet svjetala vozila što je u slučaju da je vozio pod upaljenim dugim svjetlima oko 0,5 sekundi prije naleta, a u slučaju da je vozio pod kratkim svjetlima oko 0,4 sekundi prije naleta pa imajući u vidu da reakcija prosječnog vozača na opasnost iznosi oko 0,6 sekundi, tužitelj nije mogao izbjeći predmetni štetni događaj bez obzira pod kojim svjetlima je vozio i kojom se brzinom kretao;

- da je na vozilu nastala totalna šteta u iznosu od 16.559,05 kn s PDV-om odnosno oko 13.247,24 kn bez PDV;

- da je tužitelj u štetnom događaju zadobio istegnuće mišića vrata i natučenje desnog ramena koje ozljede nisu dovele do trajnog smanjenja životnih aktivnosti te je zbog zadobivenih ozljeda trpio bolove jakog intenziteta trajnog karaktera jedan dan, srednjeg intenziteta 5 dana i slabijeg 15 dana, primarni strah jačeg intenziteta i kraćeg trajanja, a sekundarni strah jačeg intenziteta 2 dana, srednjeg 5 dana i manjeg 21 dan te da je tužitelju bila potrebna tuđa nestručna pomoć u trajanju od 5 dana 3 sata dnevno, 5 dana po 2 sata dnevno te još 5 dana po jedan sat dnevno za uobičajene kućanske poslove, pomoći pri odlasku u trgovinu i sl.,

 

te polazeći od utvrđenja da se na predmetni štetni događaj koji se dogodio 16. veljače 2018. dok je tužba podnesena 2. studenog 2020., primjenjuju odredbe Zakona o lovstvu koji je stupio na snagu 2018. („Narodne novine“ broj: 99/18, 32/19 i 32/20), kojim je uređena odgovornost osoba koje gospodare lovištem, a koja odgovornost je osim tog Zakona uređena i općim propisima obveznog prava, kao i odredbe članka 50. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14 i 110/19 – dalje u tekstu: ZOC) kojim je propisano da se za štetu trećim osobama nastaloj na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje (stavak 1.) te da pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz stavka 1. tog članka nastalu trećoj osobi na javnoj cesti, ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima (stavak 2.), prvostupanjski sud zauzima slijedeće materijalno pravno stajalište:

 

- da stoga što je cesta na kojoj je došlo do štetnog događaja označena odgovarajućom prometnom signalizacijom i opremom, odnosno postavljen je znak „divljač na cesti“, nema propusta na strani pravne osobe koja upravlja javnom cestom,

- da Zakonom o lovstvu nije propisano po kojem kriteriju se odgovara za štetu u slučaju kada ona nije posljedica ni nepravilnog postupanja vozača ni provođenje lova (članak 80. stavak 6.), no da tom odredbom nisu derogirane odredbe članka 1045., 1063. i 1067. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje u tekstu: ZOO) koje reguliraju odgovornost za štetu po principu krivnje, odnosno uzročnosti, a na što izričito upućuje odredba članka 76. stavka 2. Zakona o lovstvu koja navodi da u pogledu uzroka i odgovornosti za štetu važe odredbe zakona kojim se određuju obvezni odnosi, ako taj zakon ne propisuje drugačije,

- da u konkretnom slučaju treba primijeniti pravila ZOO o objektivnoj odgovornosti za štetu od opasne stvari budući je do štete na vozilu u vlasništvu tužiteljice došlo iznenadnim naletom divljači – divlje svinje na vozilo koji nalet tužitelj kao vozač nije mogao izbjeći, a da divljač u pokretu koja se nekontrolirano kreće cestom kojom se prometuje predstavlja opasnu stvar u smislu odredbe članka 1045. stavka 3. ZOO, u kojem slučaju, da bi se vlasnik stvari ili osoba kojoj je stvar povjerena na čuvanje oslobodio odgovornosti, je na njemu teret dokazivanja ostvarenja pretpostavki propisanih člankom 1067. stavkom 2. ZOO,

- da se vlasnikom divljači prema ustaljenoj sudskoj praksi smatra njihov imatelj  - lovoovlaštenik iz čijeg je lovišta divljač izašla na cestu,

- da tuženik tijekom postupka nije dokazao postojanje ekskulpacijskih razloga za oslobođenje odgovornosti za štetu predviđenih člankom 1067. ZOO,

- da tužitelj nije doprinio nastanku štete jer je za njega nalet na divlju svinju u utvrđenim okolnostima bio neizbježan,

- da šteta nije nastala niti isključivom radnjom neke treće osobe, pa ni pravne osobe koja gospodari javnom cestom i zbog čega postoji odgovornost tuženika kao lovoovlaštenika koji gospodari lovištem iz kojeg je divlja svinja istrčala na javnu cestu, pa je stoga tuženik dužan naknaditi štetu koju su u štetnom događaju pretrpjeli tužitelji,

- da obzirom da tužitelji nisu dostavili račun za popravak vozila iz kojeg bi proizlazilo da su platiti PDV, a niti da bi im taj iznos pripadao obzirom da je vozilo popravljeno u vlastitom aranžmanu nabavkom rabljenih dijelova zbog čega šteta na vozilu sukladno provedenom dokazu prometnim vještačenjem iznosi 13.247,24 kn (bez PDV) i zbog čega je primjenom članka 1085. stavka 1. i 3. ZOO tuženik obvezan tužiteljici naknaditi štetu u navedenom iznosu dok je za preostali iznos koji čini PDV (439,55 EUR) valjalo tužiteljicu odbiti,

- da obzirom na utvrđeni intenzitet i trajanje bolova, neugodnosti tijekom liječenja u vidu nošenja imobilizacije, odlazaka liječnicima kao i cijeneći trajanje i intenzitet pretrpljenog straha, činjenicu nastanka štetnog događaja i trajanje liječenja, kao kvalifikatornih okolnosti, tužitelju primjenom članka 1100. ZOO pripada pravična novčana naknada u iznosu od 9.500,00 kn, a za imovinsku štetu s osnova tuđe pomoći za ukupno 30 sati 750,00 kn primjenom članka 1095. ZOO ili 25,00 kn po jednom satu koju visinu utvrđuje na temelju članka 223. ZPP te stoga primjenom članka 1045. stavak 1. i 3. ZOO dosuđuje tužitelju ukupnu štetu u iznosu od 1.360,41 EUR/10.250,00 kn,

- da je visina štete nastala na vozilu utvrđena vještačenjem prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, pa imajući u vidu odredbu članka 1086. i članka 1089. ZOO prema kojima se obveza naknade imovinske štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete, a visina naknade se određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke zbog čega tužiteljica ima pravo na zateznu kamatu na dosuđenu imovinsku štetu od dana donošenja prvostupanjske presude,

- da prema članku 1103. ZOO obveza pravične novčane naknade za neimovinsku štetu dospijeva s danom podnošenja odštetnog zahtjeva pa budući je odštetni zahtjev tuženiku upućen 3. travnja 2018. tužitelju pripada na dosuđeni iznos pravične novčane naknade zatezna kamata od 4. travnja 2018.

 

8. Osporavajući prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu (točka II. izreke) zbog pogrešne primjene materijalnog prava tužiteljica tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava ocijenio da joj ne pripada PDV na utvrđenu visinu imovinske štete na vozilu pri tom se pozivajući na članak 1046., članak 1085. stavak 1. i članak 1090. ZOO ujedno ukazujući na sudsku praksu i to Županijskog suda u Rijeci izraženu u odluci posl.br. Gž-576/2022, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-5770/2021-3, Županijskog suda u Puli-Pola posl.br. Gž-533/2018-2, Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci posl.br. Rev x-341/2010-2 te na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici od 5. prosinca 2013. Tvrdi da je sud propustio primijeniti i odredbe članka 1086. i članak 1089. ZOO prema kojima se obveza naknade imovinske štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete jer ju odbija sa zahtjevom za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos od 16. veljače 2018. pa do 27. travnja 2023. pri tome se također pozivajući na sudsku praksu i to na presudu Županijskog suda u Varaždinu posl.br. Gž x-116/2011-2 od 9. svibnja 2012. te presudu Županijskog suda u Splitu posl.br. Gž-601/2019-3.

 

9. Tuženik u žalbi smatra da prvostupanjski sud nije adekvatno cijenio pravnu relevantnu činjenicu o učestalosti naleta na divljač na dionici ceste na kojoj se predmetni štetni događaj dogodio pri tome ukazujući da je u postupku istaknuo da su se na predmetnoj dionici ceste i ranije događale brojne nesreće naletom automobila na divljač iz čega je razvidno da je osoba koja upravlja javnom cestom bila upoznata da predmetna cesta nije sigurna za prometovanje svim sudionicima kojima je ista namijenjena, a da unatoč tome nije poduzela dostatno kako bi se spriječili daljnji naleti automobila na divljač i tako omogućila siguran promet. Stoga da je sud bio dužan, a što nije, utvrditi propust osobe koja upravlja javnom cestom obzirom da je održavanje ceste sigurnom u isključivoj nadležnosti i obvezi osobe koja javnom cestom upravlja, a ne tuženika kao lovoovlaštenika. Tvrdi da prvostupanjski sud ne spominje provedeni dokaz o učestalosti naleta tj. evidentiranih prometnih nesreća naletom automobila na divljač iz potvrde MUP-a, a niti cijeni taj dokaz pa posljedično propušta utvrditi da na strani osobe koja upravlja cestom postoje propusti koji za tuženika predstavljaju jasan ekskulpacijski razlog, sve kad bi divljač i bila opasna stvar, a nije, te sve kada bi tuženik bio vlasnik/imatelj „opasne stvari“, a nije. Ukazuje na usmeni nalaz i mišljenje prometnog vještaka prema kojem bi cesta na tom dijelu trebala biti osvjetljena, a brzina kretanja ograničena na neku manju brzinu i da navedena dionica predstavlja sigurnosni rizik za sudionike u prometu te da bi žičana ograda najvjerojatnije spriječila kretanje divljači prema cesti. Tvrdi da je osoba ovlaštena upravljati javnom cestom bila dužna postaviti i odgovarajuću opremu npr. zaštitnu žičanu ogradu s ciljem sprečavanja prodora divljači sukladno Pravilniku o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama („Narodne novine“ broj: 33/05) obzirom na učestalost naleta na divljač na predmetnoj cesti te da je iz svega navedenog sud bio dužan izvesti jedini valjani zaključak da za predmetni štetni događaj/nastalu štetu ima odgovarati osoba koja upravlja javnom cestom na kojoj se predmetni štetni događaj dogodio te da na strani tuženika stoga postoji jasan ekskulpacijski razlog i to sve kada bi divljač bila opasna stvar, a nije.

 

9.1. Nadalje tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo budući da pobijanu presudu temelji na članku 1063. – 1067. ZOO jer je pitanje odgovornosti lovoovlaštenika za štetu u konkretnom slučaju regulirano člankom 50. ZOC te da se navedeni članak odnosi i na lovoovlaštenika (te na veći broj potencijalno odgovornih osoba koje imaju odgovarati po osnovi krivnje) uz tvrdnju da se za štetu nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje. Ističe da je divljač dobro od interesa za RH te je pod njezinom osobitom zaštitom sukladno članku 4. Zakona o lovstvu. Ponavlja tezu da divljač nije i ne može biti opasna stvar, a kada bi i bila, a nije, u konkretnom bi se slučaju radilo o srazu dviju opasnih stvari o čemu je sudska praksa već zauzela stajalište da se iste rješavaju primjenom pravila o subjektivnoj odgovornosti – po principu krivnje. Tvrdi da se u smislu članka 1049. ZOO odgovornosti oslobađa onaj tko dokaže da štetu nije prouzročio namjerno ili nepažnjom, a slučajne štete padaju na teret onoga kome su se dogodile. S tim u vezi iznosi daljnju tezu da tužitelj ne može dokazati krivnju tuženika odnosno ne može dokazati da se predmetna šteta dogodila namjerno ili nepažnjom tuženika zbog čega se ni odgovornost za štetu ne može pripisati tuženiku već ista šteta pogađa tužitelja kao vlasnika sukladno načelu casum sentit dominus o kojem prigovoru te razlozima neprihvaćanja u pobijanoj presudi nema dostatnog obrazloženja pa tako sud ne obrazlaže zbog kojih drži da automobil u pokretu nije opasna stvar, sve u slučaju sraza automobila i divljači. Nadalje pogrešnu primjenu materijalnog prava nalazi u pozivanju prvostupanjskog suda na članke 76. i 80. Zakona o lovstvu kojima su propisane isključivo mjere radi sprečavanje tzv. poljoprivrednih šteta koje nastaju u lovištu pri tome ukazujući da cesta nije lovište bilo kojeg lovoovlaštenika naglašavajući da tuženik kao lovoovlaštenik ne smije poduzimati bilo kakve mjere na/uz cestu s ciljem sprečavanja prodora divljači već je to u isključivoj nadležnosti i odgovornosti osobe koja upravlja cestom. Ukazuje da ga o predmetnom štetnom događaju nitko nije obavijestio, a da je divljač/divlju svinju preuzela djelatnica Veterinarske stanice Velika Gorica, vjerojatno u ime i za račun RH kao vlasnika divljači, a ne u ime tuženika kao lovoovlaštenika iz čega proizlazi da nije vlasnik ni imatelj opasne stvari kako to sud pogrešno zaključuje. U svezi činjenice da je mjesto nastanka predmetnog štetnog događaja bilo označeno prometnim znakom opasnosti „divljač na cesti“ tuženik ukazuje da je sukladno članku 51. Zakonu o sigurnosti prometa na cestama vozač dužan brzinu kretanja vozila prilagoditi osobinama i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta te gustoći prometa tako da se vozilo može pravodobno zaustaviti pred svakom zaprekom koju, u konkretnim uvjetima može predvidjeti, odnosno da može pravodobno postupiti prema prometnom pravilu ili znaku.

 

9.2. Daljnjim sadržajem žalbe tuženik osporava dosuđenu visinu imovinske štete tužiteljici navodima da je vozilo po štetnom događaju popravljeno tj. šteta je reparirana čime je nenovčana šteta tužiteljice postala novčanom te da je na istoj teret dokaza o tome koliko je novca utrošeno u reparaciju štete jer to vještak ne zna niti može znati ujedno tvrdeći da je na tužiteljici sukladno pravilima o teretu dokazivanja da dokaže visinu štete tj. koliko je platila popravak vozila i to računima za dijelove, saslušanjem svjedoka/majstora koji su vozilo popravljali i sl. zaključivši da se dosuđivanjem „materijalne štete“ tužiteljici na temelju nalaza vještaka i/ili temeljem tvrdnji tužiteljice ukazuje nezakonitim. Ukazuje na istaknuti prigovor promašene aktivne legitimacije tužiteljice budući je iz iskaza tužitelja od 21. ožujka 2023. razvidno da je tužitelj, a ne tužiteljica platio popravak vozila i time tužiteljici reparirao štetu o kojem prigovoru u presudi nema niti riječi. Osporava iznos dosuđene pravične novčana naknade tužitelju obzirom na nalaz i mišljenje medicinskog vještaka i „Orijentacijske kriterije“ VS RH ujedno tvrdeći da iznos imovinske štete na ime tuđe pomoći i njega u iznosu od 25,00 kn po satu nije dostatno obrazložen pa je onemogućena kontrola zaključka suda. Zaključno tvrdi da je sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te pogrešno primijenio materijalno pravo i da pobijana presuda sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati što se odnosi na nedostatke iz obrazloženja presude jer ista ne sadrži jasne i nedvojbene razloge o bitnim i odlučnim činjenicama čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP.

 

9.3. Odluku o naknadi troškova postupka koju prvostupanjski sud temelji na članku 154. stavku 5. u svezi članka 155. ZPP, tuženik smatra nezakonitom obzirom da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti i naložiti tužiteljima da tuženiku naknade troškove postupka te ističe da tužitelji u svakom slučaju nemaju pravo na trošak sastava odštetnog zahtjeva budući da se ne radi o parničnom trošku.

 

U odnosu na žalbu tuženika:

 

10. Ispitivanjem pobijane presude u pravcu istaknutih žalbenih razloga kao i onih na koje ovaj sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio ni jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a niti je počinio bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP budući je prvostupanjski sud iznio dostatne razloge o odlučnim činjenicama na temelju kojih je ocijenio da je tuženik kao imatelj opasne stvari dužan naknaditi tužiteljima štetu nastalu im u prometnoj nezgodi naletom na divljač – divlju svinju na prometnici, te pobijana presuda nije opterećena nikakvim nedostacima zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost i unatoč činjenici da se prvostupanjski sud rukovodio pogrešnim Zakonom o lovstvu („Narodne novine“ broj: 99/18, 32/19 i 32/20) koji je stupio na snagu 17. studenog 2018. sukladno članku 107. tog Zakona, dakle nakon nastanka predmetnog štetnog događaja.

 

11. U vrijeme nastanka predmetnog štetnog događaja na snazi je bio Zakon o lovstvu („Narodne novine“ broj: 140/05, 75/09, 153/09, 14/14, 21/16, 41/16, 67/16 i 62/17 – dalje u tekstu: Zakon o lovstvu). Odštetna odgovornost osoba koje gospodare lovištima (lovoovlaštenika i lovozakupnika) za štetu koju divljač nanese vozilima na javnim cestama uređena je tim Zakonom – članak 83. stavak 1. kojim je propisano da je za štetu koju počini divljač u lovištu odgovoran lovoovlaštenik lovišta, pod uvjetom da je oštećeni poduzeo propisane mjere za sprječavanje štete od divljači, koje je u smislu ovoga Zakona bio obvezatan poduzeti, te općim propisima obveznog prava i to kao objektivna (člancima 1063. -1067. ZOO) o čemu postoji već ustavljena sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražena u niz njihovih odluka (npr. Rev 1057/2014 od 5. prosinca 2017. i Rev 2902/2016 od 28. kolovoza 2019.), a takvo pravno shvaćanje zauzeo je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: U-I-6264/2014 od 4. ožujka 2015. Dakle, za štetu koju divljač nanese vozilima na javnim cestama odgovara lovoovlaštenik lovišta prema pravilima o odgovornosti za opasnu stvar, te takva objektivna odgovornost lovoovlaštenika nije derogirana odredbama članka 50. stavkom 1. ZOC. Stoga ni tvrdnje tuženika da se za štetu na vozilima uslijed naleta na divljač na javnoj prometnici odgovara po osnovi krivnje, što se odnosi i na lovoovlaštenike i na veći broj potencijalno odgovornih osoba koje imaju odgovarati po osnovi krivnje, nemaju uporište u sadržaju citirane odredbe ZOC koju nije moguće promatrati izvan konteksta tog Zakona kojim se uređuje pravni status javnih cesta i nerazvrstanih cesta, način korištenja javnih cesta i nerazvrstanih cesta, razvrstavanje javnih cesta, planiranje građenja i održavanja javnih cesta, upravljanje javnim cestama, mjere za zaštitu javnih i nerazvrstanih cesta i prometa na njima, koncesije, financiranje i nadzor javnih cesta.

 

12. Člankom 50. ZOC, kao što je već prethodno navedeno, propisano je da se za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje (stavak 1.) te da pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz stavka 1. ovoga članka nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima (stavak 2.). Navedeno znači da se krivnja osobe koja upravlja cestom odnosno koncesionar može sastojati samo u propustu da na zahtjev osobe koja gospodari lovištem postavi posebnu signalizaciju i opremu sukladno posebnim propisom i ako je zbog tog propusta došlo do naleta vozila na divljač.

 

13. Tuženik se u žalbi poziva na učestalost naleta vozila na divljač na dionici ceste na kojoj se dogodio predmetni nalet vozila tužiteljice na divlju svinju koju dokazuje potvrdom MUP iz koje proizlazi da je na toj dionici u razdoblju od 2016. do 2018.  evidentirano 11 naleta automobila na divljač. Prometni vještak je u svojoj usmenoj dopuni nalaza iznio je mišljenje da predmetna dionica ceste predstavlja sigurnosni rizik  za sudionike u prometu te da bi cesta trebala biti osvjetljena i da bi trebalo ograničiti brzinu kretanja na manju brzinu. Također je mišljenja da bi za slučaj da je postavljena žica ista najvjerojatnije spriječila da divljač dospije na cestu.

 

14. Tijekom postupka nije bilo sporno da je na cesti bio postavljen znak „divljač na cesti“, a isto tako da tuženik nije od pravne osobe koja upravlja predmetnom državnom cestom zatražio bilo da se ograniči brzina kretanja vozila na manju brzinu od tada propisanih 90 km/h, niti da se na predmetnoj dionici ceste postavi rasvjeta, a niti je zahtijevao da se prometnica zaštiti postavljanjem žičane ograde radi sprečavanja dolaska divljači na cestu. Kako pravna osoba koja upravlja javnom cestom odgovara za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta divljači  po osnovi krivnje i to ukoliko na zahtjev osobe koja gospodari lovištem javnu cestu ne označi prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima i ukoliko je taj propust u uzročnoj vezi s nastalom štetom, a da tuženik nije tražio od pravne osobe koja upravlja javnom cestom bilo kakvo postupanje radi sprečavanja dolaska divljači na javnu cestu ili radi poboljšanja sigurnosnih uvjeta u smislu smanjenja ograničenja dopuštene brzine ili postavljanja rasvjete, to u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke iz članka 1067. ZOO za oslobođenje tuženika od odgovornosti za nastalu štetu, a zbog nepostupanja pravne osobe koja upravlja javnom cestom. U svezi s naprijed iznesenim ukazuje se i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci posl.br. Rev 352/2022. od 5. travnja 2022. , citirano: „… nepostupanje osobe ovlaštene upravljati javnom cestom po zahtjevu lovoovlaštenika iz članka 50. stavka 2. ZOC oslobađa lovoovlaštenika od objektivne odgovornosti za štetu nastalu naletom divljači na vozilo na cesti samo ako je to postupanje u uzročnoj vezi sa štetnim događajem i štetom jer bi lovoovlaštenik u tom slučaju dokazao da je šteta, djelomično ili potpuno, nastala radnjom treće osobe koju je on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ni otkloniti čime bi bile ostvarene pretpostavke za oslobođenje od odgovornosti u smislu odredbe čl.1067. ZOO.“

 

15. Tuženik višekratno ponavlja u žalbi tvrdnju da divljač nije opasna stvar, što ovaj sud prihvaća, međutim, divljač koja pretrčava javnu cestu namijenjenu za promet vozila, nedvojbeno je opasna stvar za koju odgovara njezin vlasnik sukladno članku 1064. ZOO odnosno imatelj kojem je vlasnik povjerio stvar (članak 1066. ZOO). Vozilo u pokretu također je opasna stvar te imalac te opasne stvari koji je eventualno počinio štetu štetnom radnjom, naletom vozila na divljač, također odgovora po načelu objektivne odgovornosti sukladno članku 1064. do 1067. ZOO. Imalac opasne stvari kojim je počinjena šteta može se osloboditi odgovornost za naknadu štetu samo ako dokaže da postoje ekskulpacijski razlozi iz članka 1067. ZOO  i to ako dokaže da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti (stavak 1.) i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći, ni otkloniti. U prvostupanjskom postupku utvrđeno je da u postupanju tužitelja kao vozača vozila tužiteljice nije bilo protupravnog postupanja te da je u utvrđenim okolnostima nalet na divlju svinju bio neizbježan, odnosno da tužitelj nije mogao izbjeći nalet na vozilo bez obzira kojom se brzinom kretao i bez obzira da li se kretao s dugim ili kratkim upaljenim svjetlima, dok se stranačkom iskazu tužitelja kretao brzinom od oko 60 km/h. Te činjenice nedvojbeno upućuju na zaključak da šteta nije nastala radnjom tužitelja ili treće osobe, a zbog kojih radnji bi se vlasnik opasne stvari mogao osloboditi odgovornosti za naknadu štete niti djelomično. 

 

15.1. S druge strane uzrok nesreće je upravo iznenadno pretrčavanje divlje svinje s lijeve na desnu strane ceste zbog kojeg je vozilo kojim je upravljao tužitelj udarilo u divljač, a koji nalet nije mogao izbjeći, pa stoga nema ekskulpacijskih razloga zbog kojih bi se tuženik mogao osloboditi obveze naknade štete koja je nastala tužiteljima u predmetnom štetnom događaju.

 

16. Protivno navodima žalbe prvostupanjski sud je visinu štete nastalu na vozilu tužiteljice pravilno utvrdio provedenim dokazom vještačenjem po sudskom vještaku prometne struke, a u okolnostima kada tužiteljica popravak nije povjerila za to ovlaštenoj osobi već je zajedno sa svojim suprugom, ovdje tužiteljem nabavljala rabljene dijelove te su popravak vozila vršili u vlastitoj režiji zbog čega visinu štete nije bila u mogućnosti dokazivati računima. Utvrđenu visinu štete koju je prometni vještak utvrdio na temelju fotografija oštećenog vozila i Izvida štete Jadranskog osiguranja d.d. s lista 14 spisa, uz uvažavanje utvrđene vrijednosti takvog novog vozila prema cijenama u vrijeme izrade nalaza i mišljenja uz odbitak amortizacije i spašenih dijelova, ovaj sud prihvaća pravilnim te to utvrđenje nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

 

17. Ispitivanjem tužitelju dosuđenu visinu pravične naknade zbog pretrpljene povrede prava osobnost na tjelesno i duševno zdravlje po službenoj dužnosti s aspekta pravilne primjene materijalnog prava primjenom članka 365. stavka 2. ZPP, ocjena je ovog suda da je sud prvog stupnja, a imajući na umu provedenim dokazom medicinskim vještačenjem utvrđene kvalifikatorne okolnosti o kojima je dužan voditi računa pri odmjeravanju visine pravične novčane naknade, pravilnom primjenom članka 1100. ZOO utvrdio da tužitelju pripada ta naknada u dosuđenom iznosu od 1.260,87 EUR/9.500,00 kn, a što je u skladu i s Orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete izmijenjenih na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda  Republike Hrvatske od 3. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020., ali i stopom godišnje inflacije nakon donošenja tih izmjena, a što paušalnim žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju. Prvostupanjski sud  pravilnom je primjenom članka 223. stavka 1. ZPP utvrdio i cijenu sata tuđe pomoći i njege, pa kako je tu visinu utvrdio po slobodnoj ocjeni i da ista ne odstupa od cijene sata tuđe pomoći koja se dosuđuje kao naknada štete kada oštećenom tu pomoć pružaju članovi obitelji, i to činjenično utvrđenje ovaj sud prihvaća pravilnim.

 

18. Imajući u vidu da su tužiteljica i tužitelj bračni drugovi, te da je tužitelj dopunjujući svoj stranački iskaz naveo da on i supruga imaju „zajedničku kasu“ i zajednički raspolažu novcem,  neprihvatljiva je žalbena teza tuženika da je tužitelj reparirao štetu nastalu na vozilu tužiteljice zbog čega tužiteljica nije aktivno legitimirana potraživati štetu na njezinom vozilu.

 

19. Kako je iz naprijed navedenih razloga žalba tuženika u pogledu odluke o glavnoj stvari neosnovana, neosnovanom je ocijenjena i žalba na odluku o naknadi troškova parničnog postupka kako u dijelu kojim tu odluku pobija posljedično pobijanja odluke o glavnoj stvari, tako i u pogledu dosuđenog troška za sastav odštetnog zahtjeva koji izdatak je nastao tužiteljima u povodu parnice, a da parnične troškove sukladno članku 151. stavku 1. ZPP čine i izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka te da parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu. Osim toga podnošenjem odštetnog zahtjeva tužitelj je stekao pravo na isplatu zatezne kamate na neimovinsku štetu od dana podnošenja istog.  

U odnosu na žalbu tužiteljice:

 

20. Osnovano tužiteljica osporava pravilnost primijenjenog materijalnog prava zbog odbijanja tužbenog zahtjeva za naknadu štete koji se odnosi na porez na dodanu vrijednost, međutim neosnovano pobija prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen njezin zahtjev za isplatu zatezne kamate na dosuđen iznos imovinske štete nastale na njezinom vozilu.

 

21. Člankom 1085. ZOO propisano je da je odgovorna osoba dužna uspostaviti stanje kakvo je bilo prije nego što je šteta nastala (stavak 1.); ako uspostava prijašnjeg stanja ne otklanja štetu potpuno odgovorna osoba dužna je za ostatak štete dati naknadu u novcu (stavak 2.); kad uspostava prijašnjeg stanja nije moguća, odgovorna je osoba dužna isplatiti oštećeniku odgovarajući iznos novca na ime naknade štete (stavak 3.) i naknada u novcu dosudit će se oštećeniku ako on to zahtjeva, a okolnosti danog slučaja ne opravdavaju uspostavu prijašnjeg stanja (stavak 4.). Prema članku 1086. obveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete, dok se prema članku 1089. stavku 2. ZOO visina naknade štete određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, osim slučaja kad zakon određuje što drugo. Tužiteljica ni do donošenja prvostupanjske presude nije u cijelosti popravila štetu nastalu na vozilu, a kako to i navodi tužitelj u svojem stranačkom iskazu, niti dokazuje visinu štete računom za popravak u kojem slučaju bi imala pravo na zateznu kamatu na plaćeni cijenu popravka od dana kada je popravak plaćen. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud utvrdio je visinu štete prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke sukladno članku 1089. stavku 2. ZOO zbog čega tužiteljica na repariranu, odnosno djelomično repariranu imovinsku štetu nema pravo na zateznu kamatu od dana štetnog događaja već od dana donošenja prvostupanjske presude kako to pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud i bez obzira na drugačije odluke županijskih sudova.

22. Odredbom članka 1090. ZOO propisano je da će sud, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzočene štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja, pa imajući u vidu izneseni sadržaj te zakonske odredbe, oštećeni ima pravo na naknadu štete, pa i one koja uključuje i porez na dodanu vrijednost pa čak i ako nije popravio oštećenu stvar niti je imao izdatke radi popravljanja stvari. Takvo pravno shvaćanje izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske kojem je kao najvišem sudu ustavna zadaća da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (članak 116. Ustava Republike Hrvatske) i to u nekoliko svojih odluka od kojih se ističe ona broj: Rev x 341/10-2 od 12. rujna 2013. i Rev 1011/2020 od 14. ožujka 2023., te je takvo shvaćanje prihvaćeno i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. prosinca 2013. na koje pravno shvaćanje se osnovano poziva i tužiteljica u žalbi.

23. Slijedom svega naprijed iznesenog žalba tuženika ocijenjena je neosnovanom u cijelosti zbog čega je istu valjalo primjenom članka 368. stavka 2. ZPP odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanim točkama I. III. i IV. izreke, te je valjalo djelomično odbiti i žalbu tužiteljice i primjenom članka 368. stavka 1. ZPP potvrditi pobijanu točku II. izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljica za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade štete od 1.758,21 EUR/13.247,24 kn za razdoblje od 16. veljače 2018. do 27. travnja 2023., dok je primjenom članka 373. točka 3. ZPP valjalo djelomično prihvatiti žalbu tužiteljice i preinakom presude u dijelu točke II. izreke obvezati tuženika da tužiteljice naknadi daljnju štetu u iznosu od 439,55 EUR/3.311,81 kn sa zateznom kamatom od 28. travnja 2023. do isplate.

24. Obzirom na polovičan uspjeh žalbe tužiteljice valjalo je primjenom članka 154. stavka 2. ZPP obvezati tuženika da tužiteljici naknadi polovicu troška žalbe koji obzirom na vrijednost odbijajućeg dijela glavničnog potraživanja od 439,55 EUR/3.311,81 kn i visine odbijene zatezne kamate na iznos od 1.758,21 EUR/13.247,24 kn za razdoblje od 16. veljače 2018. pa do 27. travnja 2023. od cca 497,57 Eur/3.748,94 kn (ukupno 937,12 EUR/7.060,73), primjenom Tbr. 10. točke 1. u vezi Tbr. 7. točke 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23 – dalje u tekstu Tarifa) iznosi 93,75 bodova, što uz vrijednosti boda od 2,00 EUR iz Tbr. 54. Tarife sa PDV-om iz Tbr. 46. Tarife, a sve u svezi sa Tbr. 52. stavka 3. Tarife, iznosi 97,75 EUR/736,50 kn. Tužiteljici nije dosuđen zatraženi trošak pristojbe na žalbu budući isti ne odgovara zahtjevu određenosti iz članka 164. stavka 2. ZPP.

25. Kako tuženik nije uspio sa žalbom to je odbijen i njegov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe.

 

U Varaždinu 27. prosinca 2023.