REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-985/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednice vijeća, Ružice Omazić, sutkinje izvjestiteljice i Kristine Saganić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MARINA, poljoprivredna zadruga, OIB 59032583983, Općina Marina, Obala kardinala Alojzija Stepinca 2, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Mijoč&Bakić d.o.o. u Splitu, Velebitska 75, protiv tuženika PROCJEP d.o.o. za usluge, OIB 66540204822, Općina Marina, Put Turanje 63, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mišković&Mišković d.o.o. u Zagrebu, Mesnička 15a, radi isplate iznosa od 106.000,00 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-239/2023-18 od 21. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žaba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-239/2023-18 od 21. prosinca 2023. u točkama I. i II. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda Splitu poslovni broj P-239/2023-18 od 21. prosinca 2023. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik plati iznos od 106.000,00 EUR sa zateznom kamatom od 14. svibnja 2019. do isplate po stopi koja se primjenjuje na trgovačke ugovore (točka I. izreke), naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 3.976,07 EUR / 29.962,45 kn sa zateznim kamatama od 21. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se primjenjuje na ostale odnose (točka II. izreke), odbijen je zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.308,51 EUR / 32.462,47 kn sa zateznim kamatama od 21. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se primjenjuje na ostale odnose (točka III. izreke).

2. Protiv presude tužitelj je podnio žalbu pobijajući točke I. i II. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te zbog povrede prava na pravično suđenje propisano odredbom čl. 29. Ustava Republike Hrvatske te prava na pristup sudu zajamčenog čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove računajući i žalbene troškove.

2.1. U žalbi u bitnom navodi da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je nastupila zastara potraživanja, budući da prema njegovom shvaćanju ugovor o preuzimanju duga ne predstavlja trgovački ugovor i da stoga u konkretnom slučaju nije bilo osnove za primjenu čl. 228. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Zatim navodi da niti ugovor o kupoprodaji nekretnine koji su sklopili tužitelj i prijašnji dužnik nije ugovor o prometu roba i usluga u smislu odredbe čl. 288. Zakona o obveznim odnosima te ističe da je pogrešno sud poklonio vjeru tuženiku glede računanja roka zastare jer je isti da je zadnji spor okončan povlačenjem tužbe 12. ožujka 2019. i da je zabilježba tog spora brisana u zemljišnim knjigama 14. svibnja 2019. U odnosu na povredu prava na pristup sudu ističe da sud nije izveo niti jedan dokaz jer je pogrešno ocijenio osnovanim prigovor zastare potraživanja. Odluku o visini dosuđenog troška tuženiku osporava zbog pogrešne primjene čl. 155. Zakona o parničnom postupku navodeći da tuženik nema pravo na trošak za sastavljanje više podnesaka u kojima samo ponavlja već iznesene tvrdnje.

3. Tuženik je podnio odgovor na žalbu kojim predlaže žalbu kao neosnovanu odbiti. Zahtijeva troškove odgovora na žalbu u iznosu od 2.163,41 EUR.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a).

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 106.000,00 EUR koji potražuje od tuženika na temelju Ugovora o preuzimanju duga od 8. prosinca 2014. koji su sklopili prijašnji dužnik MIL- nekretnine d.o.o. i tuženik kao preuzimatelj, na koji je pristao tužitelj kao vjerovnik. Tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te istaknuo prigovor zastare potraživanja.

7. U žalbi tužitelj općenito navodi kako je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. t. 11. ZPP-a, ističući da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno kako su navedeni razlozi nejasni i nepotpuni te da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. Ovaj sud ukazuje kako pobijana presuda nije zahvaćena nekom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a posebno ne povredom iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju se poziva tužitelj. Pobijana presuda sadrži valjane i jasne razloge o odlučnim činjenicama za pravilnu odluku o prigovoru zastare, a ti razlozi nisu proturječni između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. Presuda je donesena uz pravilnu primjenu odredbi čl. 8. ZPP-a, navedeni su dokazi koje je sud izvodio i koje činjenice je utvrdio te obrazloženje sadrži sve propisano čl. 338. st. 4. ZPP-a, pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a.

Tužitelj se neosnovano u žalbi poziva na povredu odredbe čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – „Međunarodni ugovori“ broj 6/99 i 8/99; dalje: Konvencija) i čl. 29. Ustava Republike Hrvatske tvrdeći da je pred drugostupanjskim sudom narušeno njegovo pravo na pristup sudu i pravično suđenje.

Polazeći od navedene odredbe Konvencije i Ustava Republike Hrvatske, a prema odredbama Zakona o parničnom postupku tužitelj je imao mogućnost pristupu sudu tako što je raspravljao o svojim zahtjevima u sudskom kontradiktornom postupku, a to što je prvostupanjski sud prihvatio kao osnovan prigovor zastare potraživanja pravilnom primjenom odredbi materijalnog prava ne znači da su počinjene povrede odredaba Konvencije i Ustava Republike Hrvatske. Činjenica da se tužitelj ne slaže s odlukom prvostupanjskog suda i da smatra da nije trebalo primijeniti čl. 228. ZOO-a pri odlučivanju o prigovoru zastare potraživanja ne znači da su povrijeđena tužiteljeva prava već da su tužiteljeva shvaćanja u suprotnosti sa shvaćanjem suda.

8. Prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće odlučne činjenice, koje nisu sporne:

- da su tužitelj kao prodavatelj i trgovačko društvo MIL-nekretnine d.o.o. kao kupac sklopili ugovor o kupoprodaji nekretnine 4. ožujka 2008., a potom i dodatak tom ugovoru 21. studenoga 2008.,

- da je kupac trgovačko društvo MIL-nekretnine d.o.o. djelomično ispunilo obvezu plaćanja ugovorene cijene te da je ostala obveza plaćanja preostalog dijela cijene u iznosu od 120.000,00 EUR,

- da je ugovoreno da preostali dio cijene dospijeva na naplatu nakon okončanja dva sudska spora koja se vode između tužitelja i općine Marina pred Općinskim sudom u Trogiru pod poslovnim brojem P-352/97 i P-321/04, te da je posljednji okončan postupak u predmetu poslovni broj P-321/04 tužiteljevim povlačenjem tužbe i da je rješenje o povlačenju tužbe od 12. ožujka 2019. postalo pravomoćno 15. srpnja 2019.,

- da su dužnik iz ugovora o kupoprodaju nekretnine MIL – nekretnine i tuženik kao preuzimatelj sklopili Ugovor o preuzimanju duga 8. prosinca 2014. kojim je utvrđeno postojanje duga u iznosu od 120.000,00 EUR s osnove neplaćene kupoprodajne cijene, koji se obvezao tuženik kao preuzimatelj platiti tužitelju kao vjerovniku, na što je tužitelj pristao.

9. Prvostupanjski sud je zaključio da je osnovan prigovor zastare potraživanja budući da je predmetna tražbina dospjela nakon završetka sudskih sporova koji su se vodili u odnosu na nekretnine koje su bile predmet kupoprodaje, a posljednja parnica je pravomoćno okončana 15. srpnja 2019. pa je računajući rok zastarijevanja najkasnije od tog datuma (iako je tužitelj tvrdio da je dospjela ranije), uz primjenu trogodišnjeg zastarnog roka propisanog odredbom čl. 228. st. 1. Zakona o obveznim odnosima utvrdio da je nastupila zastara prije podnošenja tužbe 7. travnja 2023. („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO).

10. Neosnovan je žalbeni navod tužitelja da nije bilo osnove za primjenu čl. 288. st. 1. ZOO-a jer da Ugovor o preuzimanju duga nije trgovački ugovor.

10.1. Prema odredbi čl. 100. ZOO-a preuzimatelj može isticati vjerovniku sve prigovore koji proistječu iz pravnog odnosa između prijašnjeg dužnika i vjerovnika iz kojeg potječe preuzeti dug, a i prigovore koje preuzimatelj ima prema vjerovniku. Dakle, tuženik je kao novi dužnik mogao istaknuti i prigovor zastare upravo kao i prijašnji dužnik, jer zastara teče bez obzira na promjenu dužnika.

11. Suprotno shvaćanju žalitelja, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se na Ugovor o kupoprodaji nekretnine, koji su sklopili tužitelj kao prodavatelj i prijašnji dužnik kao kupac, primjenjuje zastarni rok propisan odredbom čl. 228. st. 1. ZOO-a za koji zaključak je dao jasno i detaljno obrazloženje u točkama 36. do 50. obrazloženja presude, koje shvaćanje u cijelosti prihvaća ovaj sud, a žalitelj ga svojim navodima nije doveo u sumnju.

12. Naime, pravilno je utvrdio prvostupanjski sud da je odredba čl. 228. ZOO-a zaista izmijenjena 2008. kada je u odredbu, pored objektivnog, dodan i subjektivni kriterij, odnosno izričito navedeno da je riječ o tražbini iz trgovačkog ugovora o prometu robe i usluga, ali da su i u vrijeme prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ugovori o prometu usluge i roba pretpostavljali trgovačke ugovore, ta da je tako bilo i prije stupanja na snagu ZOO/05. Prema tome do primjene trogodišnjeg zastarnog roka može doći kod međusobnih tražbina iz ugovora o prometu roba i usluga, odnosno ugovora koji imaju gospodarsko značenje, a gospodarsko značenje svakako imaju ugovori sklopljeni među trgovcima. Pravilno je zaključio prvostupanjski sud da je u konkretnom slučaju ugovor o prometu nekretnina sklopljen među trgovcima, budući da se kupac MIL- nekretnine d.o.o. na temelju zakona smatra trgovcem (čl. 3. st. 6. ZTD-a) a tužitelj sukladno odredbama Zakona o zadrugama kako je obrazloženo u točkama 42. do 48. obrazloženja, i uzimajući u obzir predmet tog ugovora, da je riječ o ugovoru definiranom čl. 228. ZOO-a i da je rok zastare koji treba primijeniti, tri godine.

13. U odnosu na žalbeni navod da je rok zastarijevanja trebalo računati od 14. svibnja 2019. valja reći je da računanje roka od 16. srpnja 2019., koji je pravilno utvrdio prvostupanjski sud kao najkasniji dan dospijeća tražbine, išlo upravo u prilog tužitelja.

14. Dakle, na pravilno utvrđene činjenice glede prigovora zastare potraživanja je pravilnom primjenom odredbi čl. 214. i 228. ZOO-a pravilno odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan.

15. Odluku o dosuđenom trošku tuženiku prvostupanjski je sud donio primjenom odredbi čl. 154. i 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

16. Neosnovan je žalbeni navod tužitelja da je nepravilna visina dosuđenog troška tuženiku budući da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je tuženiku priznat kao potreban za vođenje spora samo trošak sastava odgovora na tužbu i zastupanja na jednom ročištu, dok, suprotno navodima žalitelja, tuženiku nije niti priznat trošak sastavljanja ostalih podnesaka.

17. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci drugostupanjske presude odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

18. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer troškovi za sastav odgovora na tužiteljevu žalbu, nisu bili potrebni za vođenje ove parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 17. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća

Mirta Matić