Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-357/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, po sudcu pojedincu, dr. sc. Ivanu Tironiju, u pravnoj stvari tužiteljice ŠS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Mirku Kovaču, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra Zagreb iz Zagreba, Kišpatićeva 12, OIB: 46377257342, zastupanog po punomoćnicima RS, ŠSP, BS i SS, djelatnicima tuženika, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 18 Pr-48/2022-44 od 23. svibnja 2024., dana 17. prosinca 2024.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje odluka o parničnom trošku iz točke III. izreke presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 18 Pr-48/2022-44 od 23. svibnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu kojom je u točki I. izreke naložio tuženiku da isplati tužiteljici bruto iznos od 1.043,85 eura sa pripadajućim zateznim kamatama točno navedenim u izreci, izuzev kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u svakom pojedinom bruto iznosu navedenim u izreci presude. Nadalje, prvostupanjski je sud u točki II. izreke pobijane presude djelomično odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan i to baš u dijelu u kojem je tužiteljica zahtijevala od tuženika isplatu bruto iznosa od 1.835,50 eura sa pripadajućim zateznim kamatama. Konačno, prvostupanjski je sud odlučio o parničnom trošku na način da je u točki III. izreke naložio tuženiku da s ovog osnova isplati tužiteljici iznos od 1.289,73 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik je podnio žalbu protiv odluke o parničnom trošku pod točkom III. izreke prvostupanjske presude. Žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11.

- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. dalje ZPP), u svezi sa odredbom članka 381. ZPP-a.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Tuženik u žalbi ističe 3 konkretna žalbena razloga na koja će se ovaj drugostupanjski sud osvrnuti i to kako slijedi.

5.1. Žalitelj smatra kako je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je tužiteljica u ovoj parnici uspjela sa 68%, pa da joj je sukladno tome pogrešno i dosudio parnični trošak. Naime tuženik smatra kako tužiteljici, a s obzirom na uspjeh nije trebalo priznati i dosuditi nikakav parnični trošak, a svakako manje od 68% nastalog joj parničnog troška. U odnosu na ovaj žalbeni razlog za reći je slijedeće. Prvostupanjski je sud u pobijanoj presudi prihvatio tužbeni zahtjev za isplatom bruto iznosa od 1.043,85 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, dok je odbio kao neosnovan zahtjev za isplatom bruto iznosa od 1.835,50 eura sa pripadajućim zateznim kamatama. Prvostupanjski je sud pobijanom presudom odlučivao o zahtjevu tužiteljice za isplatom plaće. Odredbom članka 154. stavak 2. ZPP-a propisano je da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotka u kojemu su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

5.2. Tuženik je još u odgovoru na tužbu naveo kako osporava i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Stoga je u odnosu na pravnu osnovu zahtjeva tužiteljica u ovoj parnici uspjela sa 100%. U svezi sa uspjehom u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva za reći je slijedeće. Tužiteljica je u odnosu na ukupno postavljeni tužbeni zahtjev od 2.879,35 eura ( dosuđenih 1.043,85 eura + odbijajućih 1.835,50 eura = 2.879,35 eura) uspjela sa 36,25% (1.043,85 : 2.879,35 = 0,3625 x 100 = 36,25 %). Slijedom navedenog tužiteljica je, a uzimajući u obzir osnovu zahtjeva i visinu uspjela sa 68,13%, (100% osnova + 36,25% visine = 136,25 : 2 = 68,13%), pa je posljedično tome zaključiti kako je tuženik uspio sa 31,87%.

5.3. Uzimajući u obzir već citiranu odredbu članka 154. stavak 2. ZPP-a za zaključiti je kako je nakon obračuna postotka uspjeha parničnih stranaka, tužiteljici trebalo priznati parnični trošak u dijelu od 36,26% (68,13% uspjeh tužiteljice – 31,87% uspjeh tuženika = 36,26% ). Kako je prvostupanjski sud obračunao tužiteljici parnični trošak kao da je uspjela u parnici sa 36%. to je razvidno kako parnični trošak, u odnosu na uspjeh stranaka u parnici nije obračunat na štetu tuženika.

6. Tuženik u žalbi navodi kako je prvostupanjski sud trebao tužiteljici dosuditi trošak financijskog vještačenja od 292,16 eura samo u dijelu u kojem je eventualno uspjela u parnici, a ne u ukupnom iznosu. Ni ovaj žalbeni razlog tuženika nije osnovan. Naime u situaciji kada je tuženik osporavao kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva, trošak vještačenja koje je predujmila tužiteljica, priznaje joj se u cijelosti bez obzira na uspjeh u parnici. U tom smislu izjasnio se višekratno i Vrhovni sud Republike Hrvatske, primjerice u odlukama br. Rev-842/10 od 29. rujna 2010. i Rev- 868/04 od 10. studenoga 2004.

7.1. Konačno, tuženik je u žalbi pobijao obračun parničnog troška u odnosu na vrijednost boda prema Tarifi o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika. Tuženik naime smatra kako je prvostupanjski sud pogrešno obračunao parnični trošak tužiteljice uzimajući kao vrijednost 1 boda iznos od 2,00 eura, umjesto da je za radnje koje je tužiteljica putem punomoćnika koji je odvjetnik, poduzela prije 1. studenoga 2022. primijenio tada važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika prema kojoj da je vrijednost jednog boda iznosila 10,00 kuna odnosno sada 1,33 eura. Žalitelj je posebno upozorio na nemogućnost retroaktivne primjene Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika jer da je takvo postupanje protuustavno, odnosno da je suprotno odredbi članka 90. stavak 4. Ustava Republike Hrvatske. U svezi sa ovim žalbenim razlogom, koji je također neosnovan, za reći je slijedeće.

7.2. Zaista, prvostupanjski je sud za sve priznate pravne radnje koje je za tužiteljicu poduzeo njezin punomoćnik, obračunao vrijednost boda u visini od 2,00 eura, a što je u suglasju sa odredbama T. br. 52. stavak 3. i T. br. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., dalje "Tarifa"). Naime odredbom T. br. 52. stavak 3. "Tarife" propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. T. br. 54. "Tarife" propisano je kako vrijednost boda iznosi 2,00 eura. Kako je prvostupanjski sud donio presudu, a time i odluku o parničnom trošku 23. svibnja 2024. to je upravo citirana "Tarifa" u to vrijeme bila na snazi (ista je na snazi od 25. studenoga 2023.) Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je primijenio vrijednost boda u visini od 2,00 eura jer je upravo ta vrijednost boda bila na snazi u vrijeme odlučivanja prvostupanjskog suda o parničnom trošku, a ovo na temelju već navedenih odredbi T. br. 52. stavak 3. i T. br. 54. "Tarife".

5.3. Pozivanje tuženika na zabranu retroaktivne primjene propisa sugerirajući da bi odredba T. br. 52. stavak 3. "Tarife" bila protivna odredbi članka 90. stavak 4. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 05/14., dalje Ustav RH) nije osnovano. Odredbom članka 90. stavak 4. Ustava RH propisano je kako zakoni i drugi propisi državnih tijela i tijela koje imaju javne ovlasti, ne mogu imati povratno djelovanje. Već je navedeno kako je u vrijeme donošenja prvostupanjske presude, a time i odluke o parničnom trošku iz točke III. izreke presude bila na snazi "Tarifa" koju je prvostupanjski sud pravilno primijenio pa tako i odredbe T. br. 52. stavak 3. i T. br. 54. "Tarife".

5.4. Ukoliko bi dio "Tarife" i to baš T. br. 52. stavak 3. bio suprotan odredbi članka 90. stavak 4. Ustava RH, tada ga Ustavni sud RH može ukinuti ili poništiti ako utvrdi da je taj propis neustavan ili nezakonit, a ovo na temelju odredbe članka 125. alineja 2. i odredbe članka 126. stavak 2. Ustava RH, kao i na temelju odredbi članaka od 35. do 61. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 99/99., 29/02. i 49/02.). Kako do sada "Tarifa" nije ukinuta ili poništena pa tako ni odredba T. br. 52. stavak 3. "Tarife" to prvostupanjski sud nije postupio protuzakonito i/ili protuustavno kada ju je primijenio u predmetnom slučaju.

6. Nadalje je za reći kako ispitujući odluku o parničnom trošku iz točke III. izreke prvostupanjske presude kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, u svezi sa odredbom članka 381. ZPP-a.

7. Slijedom navedenog, a kako je prvostupanjski sud pobijanu odluku o parničnom trošku donio u suglasju sa odredbama članka 154. stavak 2. i 155. ZPP-a, te odgovarajućih odredbi "Tarife", to je žalbu tuženika trebalo odbiti kao neosnovanu te potvrditi odluku o parničnom trošku iz točke III. izreke prvostupanjske presude. Stoga je odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja, a u suglasju sa odredbom članka 380. točka 2. ZPP-a.

U Splitu 17. prosinca 2024.

Sudac:

Dr. sc. Ivan Tironi