REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-100/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E SU D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, predsjednika Vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i Ileane Vinja, članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog VH zbog kaznenih djela iz članka 215. stavka 1. i članka 235. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. – ispravak, 101/2017., 118/2018., 126/2019., 84/2021., 114/2022., 114/2023. i 36/2024. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Splitu od 28. siječnja 2022. broj K-1175/2021. i presuda Županijskog suda u Zadru od 20. ožujka 2024. broj I Kž-141/2022-7, u sjednici Vijeća održanoj 17. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e:

Utvrđuje se da je zahtjev osuđenog VH za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osnovan, preinačuje se pravomoćna presuda koju čine presuda Općinskog suda u Splitu od 28. siječnja 2022. broj K-1175/2021. i presuda Županijskog suda u Zadru od 20. ožujka 2024. broj I Kž-141/2022-7 u pravnoj oznaci djela i u odluci o kazni te se izriče da je osuđeni VH radnjama za koja je pravomoćnom presudom proglašen krivim, počinio jedno produljeno kazneno djelo protiv opće sigurnosti, dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz članka 215. stavka 1. u vezi s člankom 52. KZ/11. za koje se djelo na temelju članka 215. stavka 1. u vezi s člankom 52. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora 1 (jedna) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju mu se kaznu na temelju članka 54. KZ/11. uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 29. srpnja 2021. do 28. siječnja 2022.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Splitu od 28. siječnja 2022. broj K-1175/2021. i presuda Županijskog suda u Zadru od 20. ožujka 2024. broj I Kž-141/2022-7 proglašen je krivim VH zbog počinjenja jednog produljenog kaznenog djela protiv opće sigurnosti, dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz članka 215. stavka 1. u vezi s člankom 52. KZ/11. te jednog produljenog kaznenog djela protiv imovine, oštećenja tuđe stvari iz članka 235. stavka 1. u vezi s člankom 52. KZ/11. Za kazneno djelo iz članka 215. stavka 1. u vezi s člankom 52. KZ/11. VH utvrđena je kazna zatvora jedna godina i šest mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 235. stavka 1. u vezi s člankom 52. KZ/11. kazna zatvora deset mjeseci. Uz primjenu članka 51. KZ/11., VH je za navedena djela osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora dvije godine. Na temelju članka 54. KZ/11. u tu mu je jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 29. srpnja 2021. pa nadalje.

2. Osuđeni VH je po branitelju, odvjetniku Vinku Ljubičiću, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje presude, navodeći da zahtjev podnosi zbog „povrede Kaznenog zakona na štetu osuđenika iz čl. 469. točka 1 - 5 ZKP-a, zatim povreda odredaba kaznenog postupka predviđena u čl. 468. st. 2. ZKP-a, te povreda prava okrivljenika na obranu na raspravi, te povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, a ta je povreda utjecala na presudu.“. Predlaže se „…utvrditi da je zahtjev osnovan, te preinačiti pravomoćnu odluku suda II stupnja na način da se presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak. Osobito se moli postupiti sukladno odredbi čl. 518. st. 5. ZKP-a i baš na način da se odgodi izvršenje kazne zatvora.“.

3. Zahtjev sa spisom je u skladu s člankom 518. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022. i 36/2024. - dalje: ZKP) bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podnijelo odgovor na zahtjev u kojemu je predložilo njegovo odbijanje. Taj je odgovor dostavljen osuđeniku i njegovom branitelju.

4. Zahtjev je osnovan.

5. Osuđeni VH u zahtjevu navodi da ga podnosi zbog svih razloga navedenih u članku 517. ZKP-a. Pritom izričito navodi da zahtjev podnosi zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika iz članka 469. točaka 1. - 5. ZKP-a, povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP-a, povrede prava okrivljenika na obranu na raspravi te povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, koja je povreda utjecala na raspravu. Međutim, za navedene povrede osuđenik u zahtjevu ne navodi razloge. Iz sadržaja zahtjeva proizlazi da se od dopuštenih osnova pobijanja obrazlaže samo povreda kaznenog zakona iz članka 468. točke 4. ZKP-a (premda se ona ne označuje zakonskom odredbom, ali iz sadržaja zahtjeva se da zaključiti da osuđenik smatra da ga je trebalo osuditi samo zbog jednog kaznenog djela, odnosno da je u konkretnoj situaciji riječ o prividnom stjecaju) te povreda iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP-a (koja također nije označena zakonskom odredbom). Ostali navedeni razlozi se ne odnose niti na jednu zakonom predviđenu osnovu za ovaj izvanredni pravni lijek.

5.1. Naime, zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude se prema članku 517. ZKP-a može podnijeti zbog određenih povreda zakona. Prvo, zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika predviđene u članku 469. točkama 1. do 4. ZKP-a ili zbog povrede iz točke 5. tog članka ako se prekoračenje ovlasti odnosi na odluku o kazni, djelomičnoj uvjetnoj osudi, posebnim obvezama, zaštitnom nadzoru, sigurnosnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi ili predmeta (članak 517. stavak 1. točka 1. ZKP-a). Potom, zbog povrede odredaba kaznenog postupka predviđenih u članku 468. stavku 1. točkama 1., 5., 9. i 10. ZKP-a, odnosno u članku 468. stavku 2. ZKP-a, ili zbog sudjelovanja u odlučivanju u drugom, odnosno trećem stupnju suca ili suca porotnika koji se morao izuzeti (članak 32. stavak 1. ZKP-a) ili zbog toga što je okrivljeniku, protivno njegovu zahtjevu, uskraćeno da na glavnoj raspravi ili na raspravi pred drugostupanjskim sudom upotrebljava svoj jezik (članak 8. ZKP-a; članak 517. stavak 1. točka 2. ZKP-a). Konačno, zahtjev se može podnijeti zbog povrede prava okrivljenika na obranu na raspravi ili zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, ako je ta povreda mogla utjecati na presudu (članak 517. stavak 1. točka 3. ZKP-a). Također, ovaj se izvanredan pravni lijek prema članku 515. stavku 1. ZKP-a može podnijeti ako je osoba pravomoćno osuđena u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom.

5.2. Navodima u zahtjevu da je „…sud olako postupio kada je olako prihvatio da bi okrivljeni ova djela počinio u ubrojivom stanju…“ te da je „…zdravstveno stanje okrivljenog takvo da samo po sebi, imajući u vidu sve objektivne i subjektivne okolnosti, traži da se sa znatno većom sigurnosti sagleda sveukupno stanje svijesti okrivljenog …“ , osuđenik zapravo pobija činjenična utvrđenja iz pravomoćne presude. To, kao što to proizlazi iz navedenih zakonskih odredaba, nije dopušteno u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka.

5.3. Jednaka je situacija i s upiranjem na to da se „…ovdje […] radi o knjiškom primjeru bitne povrede postupka iz čl. 468. st. 1. točka 11 ZKP-a, jer o vrlo važnim činjenicama postoji znatna proturječnosti između onoga što se navodi o razlozima presude o vještačenju …“. Naime, prema članku 517. stavku 1. točki 2. ZKP-a navedena bitna postupovna povreda nije predviđena kao osnova za podnošenje ovog zahtjeva. No, svakako treba napomenuti da je iz cjelokupnog stanja spisa predmeta, a posebice iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje vidljivo da je osuđenik u vrijeme počinjenja djela bio bitno smanjeno ubrojiv. To je na više mjesta navedeno i u prvostupanjskoj presudi. Stoga je navod u drugostupanjskoj presudi da je osuđenik u vrijeme počinjenja djela bio smanjeno ubrojiv, očita pogreška u pisanju koja nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pravomoćne presude.

5.4. Nije u pravu osuđenik ni kada tvrdi da je „…sud […] na krajnje paušalan način utvrdio okolnosti koje utječu na izbor vrste i visine kaznene sankcijom, zanemarivši i sve objektivne i subjektivne okolnosti…“. Odgovarajući na žalbene navode, drugostupanjski sud je u odnosu na kaznu naveo ponešto šture, ali dostatne razloge, pozivajući se na okolnosti koje je utvrdio prvostupanjski sud u svojoj presudi. Pritom je prvostupanjski sud u odlomcima 33. - 37. sasvim dostatno i prihvatljivim argumentima obrazložio odluku o kazni. S obzirom na to da prvostupanjska i drugostupanjska presuda čine jedinstvenu cjelinu, ovaj sud ocjenjuje da je, protivno navodima u osuđenikovom zahtjevu, odluka o kazni obrazložena na način koji udovoljava kriterijima dobro obrazložene odluke. Nove okolnosti koje osuđenik navodi u zahtjevu u odnosu na svoje zdravstveno stanje i koje potkrepljuje medicinskom dokumentacijom, u skladu s odredbom članka 517. stavka 1. ZKP-a, ne mogu biti predmetom razmatranja u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka. No, osuđenik iz tih razloga može, u skladu s odredbom članka 498. stavka 1. točke 4.

ZKP-a, podnijeti zahtjev za obnovu postupka.

5.5. Jednaka je situacija i u odnosu na tvrdnje u zahtjevu da „…sud uopće ne obrazlaže zašto i kako to se u pojedinoj radnji ostvaruju i obilježja kaznenog djela iz čl. 215. st. 1. KZ-a i obilježja kaznenog djela iz čl. 235. st. 1. KZ/11. …“. Naime, drugostupanjski sud se je i u odnosu na ovu okolnost pozvao na obrazloženje prvostupanjskog suda. Taj sud je u odlomcima 17. -21. naveo dostatne razloge zbog kojih smatra da je osuđenik radnjama opisanim u izreci prvostupanjske presude ostvario obilježja kaznenih djela iz članka 215. stavka 1. KZ/11. i članka 235. stavka 1. KZ/11. u stjecaju. Pritom nije u pravu osuđenik kada u zahtjevu tvrdi da „… tom jednom radnjom, nikako ne mogu biti počinjenja ta dva djela, pa je i to povreda Kaznenog zakona…“. Naime, moguće je da počinitelj jednom radnjom, odnosno paljenjem vatre, ostvario obilježja dva kaznena djela, odnosno kaznenog djela iz članka 215. stavka 1. KZ/11. i iz članka 235. stavka 1. KZ11. Bitno je samo da je količina neprava kojima se ostvaruju obilježja tih djela podjednaka. To se onda zove idealni raznovrsni stjecaj. No, u situaciji kada je jedno nepravo daleko manje od drugog ostvarenog neprava, onda je to manje nepravo sastavni dio drugog, značajnijeg neprava pa onda postoji prividni stjecaj u kojem jedno djelo konzumira drugo djelo. Dakle, stjecaj između ova dva djela je moguć, jedino je pitanje je li on i konkretno ostvaren ili je ovdje riječ o prividnom stjecaju, na što, premda ne izričito, svojim navodima u zahtjevu upire osuđenik.

6. Prema ocjeni ovoga suda, s pravom osuđeni VH smatra da je pogrešno osuđen za dva produljena djela (ono iz članka 215. stavka 1. KZ/11. i ono iz članka 235. stavka 1. KZ/11.) počinjena u stjecaju te da je trebao biti osuđen samo zbog jednog djela koje u sebi sadržava i sastavnica drugog djela pa da bi konkretno bila riječ o prividnom (nepravom) stjecaju.

6.1. Naime, u predmetnom je postupku osuđeni VH proglašen krivim da je u 57 navrata požarom izazvao opasnost za imovinu većeg opsega te da je pritom oštetio i tuđe stvari. Osuđenik je postupao na način da je u naseljenom mjestu, u pojedinim situacijama u blizini osobnih vozila, izazivao požare na kontejnerima. Pritom je nanesena šteta na kontejnerima različitih vlasnika, ali i na osobnim automobilima i drugim stvarima različitih vlasnika, a stvari su bile u blizini zapaljenih kontejnera. Dakle, osuđenik je u okviru istog događaja jednom radnjom ostvario sastavnice dva kaznena djela jer je požarom na kontejnerima za smeće koji su se nalazili u naseljenom mjestu, u blizini stambenih zgrada, poslovnih prostora, osobnih automobila i drugih stvari ugrozio opću sigurnost jer je izazvao opasnost za sve to što je bilo u blizini kontejnera koje je zapalio. Pritom je i oštetio tuđe stvari jer su ti kontejneri izgorjeli. Budući da je vrijednost kontejnera i drugih oštećenih stvari daleko manja od vrijednosti stvari i građevina koje su izazvanim požarom dovedene u opasnost, to je kriminalna količina neprava kaznenog djela oštećenja tuđe stvari iz članka 235. stavka 1. KZ/11., kao značajnije blaži nasrtaj na tuđu imovinu, sadržan u bitno većoj količini neprava kaznenog djela dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz članka 215. stavka 1. KZ/11. koje predstavlja napad na opću sigurnost. Zato je ovdje riječ o prividnom (nepravom) stjecaju kaznenih djela po osnovi konsumpcije.

6.1.1. Naime, težina kaznenog djela iz članka 215. stavka 1. KZ/11. u konkretnoj situaciji čini nepotrebnim kažnjavanje i za drugo blaže djelo iz članka 235. stavka 1. KZ/11. Oštećenja tuđih stvari u konkretnoj su situaciji zanemariva u odnosu na opasnost koju je osuđenik izazvao požarom. Osim toga, prema pravilima životne logike, takva je šteta ovdje nužna posljedica paljenja te povlači za sobom i ostvarenje drugog djela (oštećenja tuđe stvari) pa zato postoji tzv. nužnost zajedničkog pojavljivanja. Drugim riječima, šteta koja je ovdje nastala izazivanjem požara uključena je u posljedice koje su nastale paljenjem kontejnera. Zato je oštećenje tuđe stvari ovdje tzv. nekažnjivo prateće djelo (tzv. inkluzija) jer je po logici stvari uključena u napad na opću sigurnost koji je ostvaren paljenjem kontejnera.

6.2. Stoga je u konkretnoj situaciji cjelokupno osuđenikovo kriminalno djelovanje trebalo pravno označiti kao produljeno kazneno djelo dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz članka 215. stavka 1. u vezi s člankom 52. KZ/11. Produljeno kazneno djelo oštećenja tuđe stvari iz članka 235. stavka 1. u vezi s člankom 52. KZ/11. kao prateće nekažnjivo djelo može biti samo otegotno cijenjeno kod izricanja kazne. Zbog toga je pravomoćnu presudu trebalo preinačiti u pravnoj oznaci djela i osuđenika proglasiti krivim samo zbog jednog produljenog kaznenog djela dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz članka 215. stavka 1. u vezi s člankom 52. KZ/11.

7. S obzirom na to da je osuđenik sada proglašen krivim samo zbog jednog kaznenog djela, u skladu s tom izmjenom u pravnoj oznaci djela trebalo mu je izreći blažu kaznu.

7.1 Pravilno utvrđene okolnosti koje su od utjecaja na odluku o kazni iz pravomoćne presude prihvaća i ovaj sud. Polazište za izricanje kaznenopravne sankcije su svrha kažnjavanja i stupanj krivnje koji nije maksimalan jer je osuđenik bio bitno smanjeno ubrojiv. Okolnost smanjenog stupnja krivnje je olakotna okolnost. S druge strane, postoji i otegotna okolnost, a to je veća kriminalna količina koja se ogleda u šteti koja je nastupila za više osoba i koja ovdje nije zasebno kazneno djelo oštećenja tuđe stvari jer je riječ o nepravom (prividnom) stjecaju (v. odlomak 6.1. i 6.1.1.). Cijenjeno je i to da je osuđeni VH sada proglašen krivim samo zbog jednog produljenog kaznenog djela iz članka 215. stavka 1. u vezi s člankom 52. KZ/11. za koje je predviđena kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina. Stoga je na temelju navedene zakonske odredbe, VH osuđen na kaznu zatvora jedna godina i šest mjeseci. Prema ocjeni Vijeća, ova kazna može dostatno utjecati na optuženika i na sve ostale da ne čine kaznena djela te utjecati na svijest o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja, a sadrži i primjerenu količinu moralne osude za zlo koje je optuženik počinjenjem kaznenih djela nanio i društvu u cjelini. Na temelju članka 54. KZ/11. u tu mu je kaznu uračunato vrijeme oduzimanja slobode, kako je to navedeno u izreci ove presude.

8. Slijedom svega navedenog iznesenog, a na temelju članka 519. u vezi s člankom 513. stavkom 1. ZKP-a, odlučeno je kao u izreci. S obzirom na ovakvu odluku, nije bilo mjesta za postupanje u skladu s člankom 518. stavkom 5. ZKP-a, a što je predloženo u zahtjevu.

Zagreb, 17. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Damir Kos