REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-477/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Branka Šabarić Zovko, u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., Osijek, L. Jagera 5, OIB 82925459345, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Borić&Toš d.o.o., Zagreb, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija j.t.d., Zagreb, radi isplate iznosa od 4.765,71 eura, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1326/2022-31 od 3. studenog 2023., 17. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1326/2022-31 od 3. studenog 2023. u točkama 1. i 2. izreke.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 273,53 eura, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1326/2022-31 od 3. studenog 2023. naloženo je tuženiku u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 4.765,71 eura / 35.907,29 kuna sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose glavnice od dospijeća do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka 1. izreke); naloženo je tuženiku u roku od petnaest dana naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.598,36 eura / 12.042,86 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 3. studenog 2023. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka 2. izreke); odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 149,23 eura /1.124,37 kuna, kao neosnovan (točka 3. izreke).

2. Iz obrazloženja presude u bitnom proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa prema Ugovoru o kreditu kojeg su 24. rujna 2008. sklopili CN kao korisnica kredita i tuženik, kojim je odobren kredit u iznosu od 26.876,89 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Kredit je otplaćen u cijelosti. Korisnica kredita je tužitelju Ugovorom od 10. lipnja 2019. ustupila tražbinu koju je stekla prema tuženiku po osnovi nepoštenih i ništetnih odredaba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, čime je tužitelj stupio u pravni položaj korisnice kredita. Pritom je prvostupanjski sud utvrdio da se identitet tražbine ne mijenja njezinim ustupanjem i prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj ima i tužitelj kao primatelj tražbine, kao i jer se ne radi o tražbini strogo osobne naravi ili tražbini koja bi se po svojoj naravi protivila prenošenju na drugog, zbog čega je ocijenio prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovanim.

3. Prvostupanjski sud je neosnovanim ocijenio i tuženikov prigovor zastare primjenom općeg zastarnog roka (čl. 225. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO), s obzirom na to da je došlo do prekida zastare (čl. 241. ZOO-a) podizanjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. Zastara je ponovno počela teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 18. srpnja 2022. prije proteka petogodišnjeg zastarnog roka.

4. Prvostupanjski sud je zaključio da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine i da tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač, kao i da se i u odnosu na tužitelja kao primatelja tražbine primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, a tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

5. Također, sud je na temelju odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) zaključio da je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, koja presuda je pravomoćna, stoga da se pravna shvaćanja zauzeta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose i na predmetni Ugovor.

6. Uzimajući u obzir presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., prvostupanjski sud je zaključio da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane za švicarski franak već utvrđene nepoštenim i ništetnim u kolektivnom sporu, da je sud time vezan i da tužitelj nije dužan u okviru predmetnog postupka dokazivati da su predmetne odredbe o valutnoj klauzuli iz konkretnog Ugovora od 4. rujna 2008. ništetne. Budući da je njihova ništetnost već utvrđena, da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom pa da tužitelj na temelju odredbi čl. 84. st. 1., čl. 323. i 1115. ZOO-a ima pravo na povrat preplaćenih iznosa.

7. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke Darka Prpića prvostupanjski sud je utvrdio da razlika koju je korisnik kredita preplatio uzevši u obzir rast anuiteta zbog ukupne promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita 4.888,21 eura, stoga je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

8. Protiv navedene presude u točkama 1. i 2. izreke žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, a podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

9. U žalbi u bitnom ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. u vezi s čl. 502.c ZPP-a jer je tužitelj pravna osoba, koja nije stranka ugovora o kreditu i nije potrošač, a da su prava koja bi proizlazila iz ugovora strogo osobne naravi i pripadaju potrošačima pa je time isključen njihov prijenos na treće osobe. Navodi da čak i da je tužitelj mogao cesijom steći pravo na tražbinu da nije oslobođen procesne obveze dokazivati pretpostavke primjene prava o zaštiti potrošača, a posebno svojstvo potrošača u odnosu na korisnika kredita. Navodi da je predmet ugovora o ustupu tražbine neodređen jer ne sadrži konkretizaciju pravne osnove tražbine, ni osnovu ni visinu ustupljene tražbine. Ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 190. i 191. te čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP-a jer je tužitelj podneskom od 11. rujna 2023. preinačio tužbu, kojoj se tuženik protivio i istaknuo prigovor zastare, a sud je pogrešno zaključio da se ne radi o preinaci. Ističe da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio o prigovoru nedostatka aktivne legitimacije jer tužitelj nije stranka ugovora o kreditu i nije potrošač pa nema ni aktivnu legitimaciju. Navodi da tužitelj nije dokazao svojstvo prosječnog potrošača korisnika kredita, pa je sud na temelju pravila o teretu dokazivanja trebao odbiti tužbeni zahtjev. Smatra da je pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na valutnu klauzulu. Ističe da korisnica kredita CN nije saslušana u ovom postupku i da se ne može utvrditi je li ona primijenila dužnu pažnju prilikom sklapanja ugovora o kreditu, kao i da u spisu nema dokaza o nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u odnosu na konkretnog korisnika kredita, već da smo postoje utvrđenja iz kolektivnog spora. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo odlučujući o prigovoru zastare potraživanja i o tijeku zateznih kamata. Pobija i odluku o trošku. Potražuje trošak žalbenog postupka.

10. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode kao neosnovane te predlaže žalbu odbiti i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu potvrditi uz naknadu troška ovog žalbenog postupka.

11. Žalba je neosnovana.

12. Ispitavši prvostupanjsku presudu u pobijanim točkama 1. i 2. izreke na temelju odredaba čl. 365. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t.

2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud je zaključio da je pravilna i zakonita.

13. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, ni u pobijanoj presudi, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a nije počinjena ni povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju tuženik upire u žalbi. Izreka presude je jasna i razumljiva, nije u proturječju s razlozima presude niti sa samom sobom, dok su razlozi o odlučnim činjenicama navedeni u obrazloženju presude jasni, razumljivi i u skladu sa sadržajem isprava u spisu.

14. Neosnovan je žalbeni navod da je tužitelj podneskom od 11. rujna 2023. preinačio tužbu, kojoj se tuženik protivio i istaknuo prigovor zastare, a da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da se ne radi o preinaci. Naime, tužitelj je nakon primitka nalaza i mišljenja vještaka pojedinačne iznose preplate i početak tijeka zateznih kamata uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka te je potraživao iz iste činjenične i pravne osnove manji iznos pa se, suprotno žalbenim navodima, ne radi o preinaci tužbe (u smislu odredbe čl. 191. st. 3. ZPP-a) niti o tome da tuženik nije mogao znati o kojem se tužbenom zahtjevu raspravlja.

15. Budući da je u ovom predmetu vrijednost predmeta spora iznos od 4.888,21 eura, radi se o sporu male vrijednosti sukladno odredbi čl. 502. st. 1. ZPP, te se presuda ne može, sukladno čl. 467. st. 1. ZPP-a pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog stanja, a posljedično tome, ovaj sud nije ovlašten ispitivati pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog po prvostupanjskom sudu, a dio sadržaja žalbe ukazuje na to da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje.

16. Predmet spora je tužbeni zahtjev za povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, koji tužitelj potražuje na temelju ugovora o ustupu tražbine od 10. lipnja 2019. koji je sklopio s korisnicom kredita CN.

17. Između stranaka nije sporno da su tuženik i CN sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila 24. rujna 2008., da je iznos kredita 26.876,89 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je kredit otplaćen, niti da je korisnica kredita sklopila s tužiteljem 10. lipnja 2019. Ugovor o ustupu tražbine nastale po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

18. Između stranaka je sporna aktivna legitimacija, je li tražbina u zastari te osnova i visina potraživanja.

19. Neosnovan je žalbeni navod kojima tuženik ističe da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovanim.

20. Korisnica kredita CN je Ugovorom o ustupu tražbine prenijela svoju tražbinu iz predmetnog Ugovora o kreditu na tužitelja. Radi se o novčanoj, prenosivoj tražbini, sukladno odredbi čl. 80. st. 1. i 2. ZOO-a kojom je propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

21. Suprotno žalbenim navodima, ne radi se o osobnoj tražbini koja bi po svojoj naravi bila vezana samo uz osobu ustupitelja (CN kao potrošača) i koja bi se po svojoj naravi protivila prenošenju na drugoga, niti se radi o prijenosu koji bi bio zabranjen zakonom, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud. Dakle, radi se o novčanoj tražbini za povrat preplaćenih novčanih sredstava, koju je korisnik kredita, odnosno potrošač na koga se odnose učinci odnosno obvezujuća snaga odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valjano prenio na tužitelja.

22. Sukladno odredbi čl. 84. st. 1. ZOO-a primatelj prema dužniku ima ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Identitet tražbine ne mijenja se njezinim ustupanjem i sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj, ima i tužitelj kao primatelj tražbine, slijedom čega pravilna je ocjena prvostupanjskog suda u odnosu na neosnovanost prigovora nedostatka aktivne legitimacije tužitelja. Tako i u odlukama ovog suda poslovni broj Pž-5366/2021 od 25. siječnja 2023. i Pž-2439/2024 od 11. studenog 2024.

23. Suprotno žalbenim navodima Ugovor o ustupu tražbine od 10. lipnja 2019. nije ništetan jer ispunjava sve pretpostavke i uvjete propisane zakonom i sadrži jasnu odredbu da će nominalni iznos tražbine biti utvrđen u sudskom i/ili izvansudskom postupku iz čega proizlazi da se radi o tražbini koja je odrediva, tužitelj ju je već u tužbi odredio i knjigovodstveno-financijskim vještačenjem je dokazana.

24. Neosnovani su žalbeni navodi kojima tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je korisnica kredita potrošač, budući da iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopila fizička osoba CN radi kupnje motornog vozila, te je svoja prava kao potrošača prenijela Ugovorom o cesiji na tužitelja, a iz spisa ne proizlazi da je CN ugovor o kreditu sklopila u nekom drugom svojstvu, a ne kao potrošač, niti je tuženik iznio činjenice ili dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno, odnosno koje bi ukazivale na to da korisnik kredita nije potrošač nego trgovac.

25. Uzimajući u obzir da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u izreci koja je postala pravomoćna u odnosu na prvotuženika (tuženika u ovom postupku) utvrđeno, između ostalog, da je prvotuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da su odredbe predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli ništetne.

26. Pritom se ističe da je na tuženiku teret dokazivanja suprotnog. Tuženik je radi dokazivanja svoje tvrdnje da je korisniku kredita pružio sve informacije prilikom sklapanja ugovora tijekom postupka dostavio novinske članke te izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005. godine. Međutim, iz činjenice da su u Večernjem listu, Vjesniku, Novom listu i Jutarnjem listu objavljeni članci u kojima se govori o ograničenom dometu utjecaja Hrvatske narodne banke u slučaju promjene tečaja CHF ne proizlazi automatizmom i činjenica da korisnica kredita CN nije upotrijebila dužnu pozornost prilikom sklapanja ugovora o kreditu ni da se o uvjetima ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti je spisu u prilog utvrđenja takvih činjenica spisu predloženo izvođenje drugih adekvatnih dokaza (primjerice saslušanje zaposlenika tuženika).

27. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio da je prigovor zastare neosnovan. Tužitelj ima prema dužniku, ovdje tuženiku, ista prava koja je imao ustupitelj prema dužniku do ustupanja, a to znači da je zastarni rok za tužitelja onaj zastarni rok koji se odnosi i na njegova prednika. U tom smislu je sud pravilno ocijenio da je tužba podnesena unutar općeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO-a jer od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu (od 14. lipnja 2018. kada je odlučeno o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli) do podnošenja tužbe u ovoj parnici 18. srpnja 2022. nije istekao petogodišnji zastarni rok, stoga je taj žalbeni navod neosnovan.

28. Budući da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je iznos od ukupno 4.888,21 eura, kojeg je platila korisnica kredita i prenijela na tužitelja, tuženik stekao bez pravne osnove sukladno čl. 1111. ZOO-a, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik dužan taj iznos vratiti tužitelju, stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava prihvatio tužbeni zahtjev.

29. Pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužitelju zateznu kamatu od dana stjecanja na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a prema stopi propisanoj za ostale odnose iz čl. 29. st. 2. ZOO-a. Neosnovani su žalbeni navodi kojim tuženik ističe da je nejasno zašto prvostupanjski sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj i s tim u vezi pogrešno odlučuje o tijeku zateznih kamata. Naime, u konkretnom slučaju radi se o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti pojedinih odredaba ugovora pa se o obvezi plaćanja zateznih kamata odlučuje po pravilima o stjecanju bez osnove, dakle po odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da je nepošteni stjecatelj dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Pravomoćna presuda donesena po kolektivnoj tužbi kojom je utvrđeno nepošteno postupanje tuženika kod ugovaranja valutne klauzule izražene u švicarskom franku uz koju je vezana glavnica i kamata, isključuje savjesnost tuženika kroz razdoblje otplate kredita te je, stoga, prvostupanjski sud pravilno odlučio o tuženikovom nepoštenju i posljedično tome kamate na pojedine iznose dosudio od trenutka kada je tuženik stekao utužene iznose bez pravne osnove.

30. Tuženik pobija i odluku o parničnom trošku navodeći da sud nije mogao tužitelju dosuditi trošak sudske pristojbe na presudu jer je tužitelj oslobođen plaćanja sudske pristojbe prema čl. 11. Zakona o sudskim pristojbama. Isto tako, smatra da je punomoćnik tužitelja postupio protivno odredbi čl. 106.a st. 5. ZPP-a pa tužitelj nema pravo na troškove postupka.

31. Tužitelj nije potrošač, već je pravna osoba na koju je prenesena tražbina iz potrošačkog ugovora pa je dužan platiti sudske pristojbe na radnje poduzete tijekom postupka pa tako i sudsku pristojbu na presudu. Način podnošenja zahtjeva za naknadu troška postupka propisuje odredba čl. 164. st. 3. ZPP-a na način da je stranka dužna zahtjev za naknadu troškova staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, što je tužitelj i učinio na ročištu održanom 20. listopada 2023., kada je zaključena glavna rasprava, stoga su tuženikovi prigovori neosnovani.

32. Slijedom navedenog, na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.

33. Tužiteljev zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu odbijen je na temelju čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a, budući da se ne radi o radnji potrebnoj za vođenje parnice i donošenje odluke drugostupanjskog suda, stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

Zagreb, 17. prosinca 2024.

Sudac

Branka Šabarić Zovko