REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
Broj: Ppž-9137/2024
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Goranke Ratković, predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Roberta Završkog, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nikoline Maretić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. ZJŽ, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17., 126/19., 84/21. i 114/22.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 11. srpnja 2024., broj Pp-2882/2024-8, u sjednici vijeća održanoj 20. studenog 2024. i 17. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba okr. ZJŽ kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okr. NJŽ je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 30,00 EUR (trideset eura) u roku 30 dana od primitka ove presude.
Obrazloženje
1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 11. srpnja 2024., broj Pp-2882/2024-8, proglašen je krivim okr. NJŽ da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je izrečena novčana kazna 300,00 eura, koju je dužan platiti u roku 30 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne.
1.1. Istom presudom, na temelju čl. 13. st. 1. t. 2. i čl. 16. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja u obitelji ZJ, na udaljenosti 100 m, ispod koje mu se ne smije približiti na području Republike Hrvatske, niti ga smije uhoditi ili uznemiravati na bilo koji način, u trajanju šest mjeseci. U navedenu zaštitnu mjeru je uračunato vrijeme trajanja mjere opreza.
1.2. Na temelju čl. 13. st. 1. t. 1. i čl. 15. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana najmanje šest mjeseci. U odnosu na troškove prekršajnog postupka odlučeno da je okrivljenik obvezan naknaditi 50,00 eura.
2. Protiv navedene presude, okr. NJŽ podnio je žalbu osobno i po branitelju odvjetniku Krunoslavu Aljinoviću. Okrivljenik u osobnoj žalbi nije naznačio žalbenu osnovu, no iz sadržaja proizlazi da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o prekršajnopravnoj sankciji i to samo u odnosu na zaštitnu mjeru iz čl. 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, sve s prijedlogom da se žalba prihvati. U žalbi podnesenoj po branitelju, uvodno se ističe da se podnosi zbog svih žalbenih osnova, no iz sadržaja žalbe je vidljivo da se podnosi zbog bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
2.1. Uz žalbu, okrivljenik je dostavio screenshotove pisane komunikacije s bivšom suprugom, policijskim službenikom i KJŽ oko problema u vezi sa sinom NJ.
2.2. Obje žalbe će biti razmatrane kao jedna žalba.
3. Žalba nije osnovana.
4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno prethodno navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.
5. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik ističe povredu iz čl. 195. st. 1. t. 3. Prekršajnog zakona, smatrajući da nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti iz čl. 167. st. 3. Prekršajnog zakona da se glavna rasprava 8. srpnja 2024. održi bez njegove nazočnosti.
6. Ističući gore navedenu povredu, okrivljenik navodi da nije bio uredno pozvan na glavnu raspravu održanu 8. srpnja 2024. Ovaj žalbeni navod nije osnovan jer spisu prileži dostavnica iz koje je vidljivo da je poziv za navedenu glavnu raspravu, nakon obavijesti o prispijeću pošiljke od 18. lipnja 2024., uručen okrivljeniku osobno 24. lipnja 2024. Također, neosnovano se u žalbi ističe i da nije bio ispunjen drugi uvjet iz čl. 167. st. 3. Prekršajnog zakona a to je da okrivljenikovo ispitivanje nije bilo potrebno i nije od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude. Ovaj žalbeni navod je neosnovan, prije svega, iz razloga što je okrivljenik, sukladno čl. 158. st. 6. Prekršajnog zakona, zakonito ispitan 15. veljače 2024. u II. PP Split, a osim toga istog dana su zakonito ispitani žrtva nasilja ZJ te svjedoci očevici inkriminiranog događaja KJ i SJ. Kod takvog stanja stvari, i ovaj sud smatra da su bili ispunjeni uvjeti iz čl. 167. st. 3. Prekršajnog zakona da se glavna rasprava 8. srpnja 2024. održi bez nazočnosti okrivljenika pa nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 3. Prekršajnog zakona, kako se to neosnovano ističe u žalbi.
7. Za naglasiti je da je okrivljenik u pozivu upozoren da je dužan osobno pristupiti te je upozoren u smislu čl. 167. st. 3. i 6. Prekršajnog zakona da će se, ako budu ispunjeni zakonski uvjeti, postupak provesti i bez njegove nazočnosti. Nadalje, iz podataka u spisu je vidljivo da je okrivljeniku, prije podnošenja optužnog prijedloga, uručena obavijest iz čl. 109.a Prekršajnog zakona, kojom je, između ostalog, obaviješten da će se protiv njega podnijeti optužni prijedlog, da je do pravomoćnog dovršetka postupka dužan obavijestiti tijelo postupka o svakoj promjeni adrese prebivališta i boravišta te da će se, ako tako ne postupi, ili ako izbjegava dostavu, sva pismena dostaviti putem oglasne ploče tijela postupka, da može, između ostalog, dostaviti i pisanu obranu te da se rasprava može održati i donijeti odluka o prekršaju i u njegovoj odsutnosti. Dakle, prema podacima u spisu nedvojbeno proizlazi da je okrivljenik uredno pozvan na glavnu raspravu, da je, putem obavijesti iz čl. 109.a Prekršajnog zakona, kao i u pozivu za glavnu raspravu, upozoren, između ostalog, na mogućnost davanja pisane obrane, kao i na mogućnost da se postupak provede bez njega. Stoga je evidentno da mu nije povrijeđeno pravo obrane jer mu je bilo omogućeno da sudjeluje u postupku i iznese obranu, što on nije iskoristio, a prvostupanjski sud je, sukladno čl. 167. st. 3. Prekršajnog zakona, pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju postupak može provesti i bez nazočnosti okrivljenika, budući da njegovo ispitivanje nije potrebno i da to nije od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.
8. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik navodi da prvostupanjski sud, u odnosu na obje izrečene zaštitne mjere, ne daje nikakvo obrazloženje te da je obrazloženje u tom dijelu u potpunosti paušalno, bez da su se navele odlučne činjenice temeljem koji su zaštitne mjere izrečene. Time, iako to u žalbi nije izrijekom navedeno, okrivljenik očigledno ističe bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona. Ni ovi žalbeni navodi nisu osnovani jer je prvostupanjski sud iznio dostatne razloge koji su konkretizirani i individualizirani u odnosu na okr. ZJŽ, navodeći da su zaštitne mjere izrečene, u bitnom, radi toga što je okrivljenik i ranije bio verbalno nasilan prema sinu pa se, dakle, radi o okrivljenikovom kontinuiranom nasilničkom ponašanju, a što je sve utvrđeno iz iskaza žrtve nasilja. Po ocjeni ovog suda, pobijana presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama i isti su jasni i nisu proturječni.
9. U žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik navodi da njegov sin ima 142 kg i puno teških operacija iza sebe, opisuje okolnosti koje su prethodile inkriminiranom događaju (dan prije je pronašao vozilo vlasništvo njegova sina na Marjanu zapaljenih i izduženih zadnjih guma, on i bivša supruga već bili sumnjali da je sin nekako ostao bez vozila), opisuje inkriminirani događaj, navodi da je sin, nakon kratke svađe, ostao bez zraka, da mu je on možda rekao da je debel ali mu nije rekao da ga se odriče, da je te riječi sin rekao njemu, navodi da su se u svađu umiješali KJ i SJ koji mu je prijetio klanjem ako se bude raspitivao o autu, navodi da je odmah po inkriminiranom događaju otišao u policiju i prijavio tu prijetnju, kao i prijetnju koja je uslijedila kasnije tog dana te ističe da su KJ i SJ lažni svjedoci koji ga optužuju radi osvete jer ih je prijavio za puno teža kaznena djela, navodi da samo na osnovu iskaza svjedoka – oštećenika koji tereti okrivljenika nije moguće u potpunosti i pravilno utvrditi činjenično stanje, da je trebalo pozvati i druge predložene svjedoke te eventualno provesti suočavanje između ispitanih osoba, da on ni u jednom trenutku nije rekao riječi koje mu se stavljaju na teret, nego mu je na malo vulgarniji način rekao ne želi s njim razgovarati što ni u kojem slučaju ne može predstavljati psihičko nasilje budući je životno i logično da je oštećenik odgovarao u istom „tonu“.
10. Suprotno žalbenim navodima, ovaj sud smatra da je, valjanom analizom provedenih dokaza, ispravno stajalište prvostupanjskog suda glede svih odlučnih činjenica. Žalbeni navodi kojima okrivljenik opisuje okolnosti koje su prethodile inkriminiranom događaju ne utječu na pravilnost i potpunost utvrđenja odlučnih činjenica, jer nikakav motiv odnosno razlog, pa čak ni briga roditelja za životne okolnosti djeteta, ne opravdava postupak činjenja bilo koje vrste nasilja. U tom smislu su i dokazi koje je okrivljenik dostavio uz žalbu (screenshotovi pisane komunikacije) irelevantni za utvrđivanje odlučnih činjenica. U odnosu na te dokaze, zatim dokazne prijedloge ispitivanjem kao svjedoka pet osoba za koje je okrivljenik naveo osobne podatke, kao i u odnosu na dokazni prijedlog provođenja suočenja treba navesti da se, po osnovi čl. 193. st. 5. Prekršajnog zakona, isti ne mogu s uspjehom isticati u žalbi. Ova zakonska odredba propisuje da se nove činjenice i novi dokazi u žalbi mogu iznositi samo ako nisu postojali u vrijeme prvostupanjskog postupka ili ako podnositelj žalbe za njih nije znao, a koji uvjet u ovom konkretnom predmetu očigledno nije ostvaren.
11. Ni žalbeni navodi kojima se ističe da su tijekom i nakon inkriminiranog događaja okrivljeniku upućivane prijetnje, u vezi čega je okrivljenik podnio kaznene prijave, nemaju utjecaja na utvrđivanje odlučnih činjenica u ovom prekršajnom predmetu, nego će biti predmet raspravljanja u kaznenom postupku. Tvrdnja iznesena u žalbi da je okrivljenik možda rekao sinu da je debel, ali da mu nije rekao da ga se odriče, nego je te riječi sin rekao njemu potvrđuje pravilnost odluke prvostupanjskog suda, jer je okrivljenik u obrani koju je iznosio u II. PP Split tvrdio drugačije. Upravo činjenica različitosti obrane i žalbenih navoda (u obrani je poricao da bi rekao sinu ijednu riječ za koju ga se tereti, dok sada u žalbi dozvoljava mogućnost da mu je rekao da je debeo, a ostalo ne priznaje) ukazuje na nevjerodostojnost iskazivanja okrivljenika, za razliku od svjedoka žrtve nasilja koji je i u iskazu u II. PP Split i u iskazu pred prvostupanjskim postupkom iskazivao jednako. Po ocjeni ovog suda, pravilno je i osnovano prvostupanjski sud poklonio vjeru svjedoku žrtvi nasilja ZJ, jer u spisu nema ni jednog podatka koji bi ukazivao na motiv i zainteresiranost ovog svjedoka da neosnovano tereti okrivljenika, niti to okrivljenik ističe u žalbi, a iskazivao je vrlo detaljno i precizno i u njegovom iskazu nema ni jedne proturječnosti niti nedosljednosti, a pogotovo ne u vezi s odlučnim činjenicama. Za razliku od okrivljenika koji u obrani koju je dao Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio i dao u svemu prihvatljive razloge, na koje se upućuje žalitelj, kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje. Okrivljeniku je, urednim uručenjem poziva za glavnu raspravu 8. srpnja 2024., bilo omogućeno da nazoči ispitivanju svjedoka žrtve nasilja, a s obzirom da unatoč uredno primljenom pozivu nije došao nedvojbeno se zaključuje da se odrekao svog konfrontacijskog prava.
12. Slijedom navedenog, činjenično stanje nije žalbenim navodima dovedeno u sumnju glede pravilnosti i stupnja pouzdanosti utvrđenja odlučnih činjenica i ovaj sud smatra da žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.
13. Iz sadržaja žalbe proizlazi da se odluka o prekršajnopravnoj sankciji pobija samo u dijelu izrečene zaštitne mjere zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja u obitelji ZJ i to samo u odnosu na činjenicu udaljenosti na koju se okrivljenik ne smije približiti sinu. Tako okrivljenik u žalbi navodi da se fast food nalazi preblizu njegovog zemljišta, prostora i dva stana, jer je sve na udaljenosti manjoj od 100 m. Razmotrivši takve žalbene navode, ovaj sud smatra da činjenica blizine jednog ugostiteljskog objekta okrivljenikovim nekretninama ne utječe na pravilnost odluke prvostupanjskog suda o izricanju predmetne zaštitne mjere te da je prvostupanjski sud osnovano odredio udaljenost 100 m na koju se okrivljenik ne smije približiti sinu, jer i ovaj sud smatra da je upravo ta udaljenost vrlo učinkovita u smislu ostvarenja svrhe zaštitnih mjera. Pritom treba navesti da je, u okviru zakonom propisanog vremena na koje se zaštitne mjere mogu izreći (od jednog mjeseca do dvije godine), prvostupanjski sud predmetnu zaštitnu mjeru izrekao u trajanju šest mjeseci, dakle blizu minimalnog zakonom propisanog trajanja, koje trajanje i ovaj sud smatra primjerenim svim okolnostima kako počinjenog prekršaja tako i u skladu s načelom razmjernosti, propisanom u čl. 51.a Prekršajnog zakona.
14. S obzirom da se okrivljenik nije žalio u odnosu na izrečenu novčanu kaznu i zaštitnu mjeru obveznog psihosocijalnog tretmana, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i u tim dijelovima, jer, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.
15. Razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao vrstu i mjere kazne primjerene stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona. Za prekršaj za koji je okrivljenik proglašen krivim, zakonom je, u vrijeme počinjenja djela, bila propisana novčana kazna od najmanje 260,00 eura ili kazna zatvora do 90 dana, pa, prije svega, treba istaknuti da je okrivljeniku izrečena blaža vrsta propisane kazne. Osim toga, okrivljenik je u ponašanju za koje je proglašen krivim, imajući na umu sadržaj upućenih izraza, pokazao veći stupanj agresivnosti, zbog čega je opravdano izricanje novčane kazne neznatno iznad zakonom propisanog posebnog minimuma. Stoga je, po ocjeni ovog suda, izrečena novčana kazna primjerena i dostatna kako svim okolnostima konkretnog slučaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja.
16. U odnosu na odluku o izricanju zaštitne mjere obveznog psihosocijalnog tretmana najmanje šest mjeseci, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud navedenu zaštitnu mjeru izrekao okrivljeniku jer je provedenim dokaznim postupkom utvrdio da okrivljenikovo nasilničko ponašanje traje kontinuirano pa je zaštitnu mjeru izrekao radi otklanjanja nasilničkog ponašanja istog i zato što postoji opasnost da bi okrivljenik mogao ponoviti nasilje. Ovakvo obrazloženje prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud, smatrajući da su izneseni razlozi zbog kojih je izrečena predmetna zaštitna mjera u navedenom trajanju, konkretni i zakonski osnovani te da će se primjenom iste, otkloniti uvjeti koji bi mogli poticajno djelovati na okrivljenika da čini nove prekršaje.
17. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (preračunato u eure, na temelju fiksnog tečaja konverzije, zbog stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Naime, iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio lošeg imovnog stanja ili nesposoban za rad pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka 30,00 eura, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.
18. Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.
Zagreb, 17. prosinca 2024.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Emina Bašić, v.r.
Goranka Ratković, v.r.
Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 5 ovjerenih prijepisa: za spis, okrivljenika, žrtvu nasilja, branitelja i tužitelja.
