Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Stalna služba u Križevcima

T 14

48260 Križevci

Poslovni broj: P-298/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima po sucu Marijanu Vrbančić, kao sucu pojedincu, rješavajući u parničnom predmetu tužitelja TC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Vuković, odvjetniku u Križevcima protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po OD Vukina & partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, na održanoj glavnoj i javnoj raspravi dana 26. studenog 2024.u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, a objavljenoj dana 16. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I

Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj 42143/10 zaključenog dana 17.2.2010. godine između tužitelja PC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao i korisnika kredita i prednika tuženika SOCIETE GENERALE-SPLITSKA BANKA d.d., kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita.

II

Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju TC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćeni iznos s osnove naknade za obradu kredita u iznosu od 750,00 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 11.3.2010. godine do dana 31.7.2015. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, a od dana 1.1.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III

Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju TC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.231,00 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude 16. 12. 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.

Tužitelj je podnio tužbu dana 2. 4. 2024. u kojoj navodi da je dana 17.

2. 2010. s prednikom tuženika Societe Generale-Splitska banka d.d. sklopio Ugovor o kreditu br. 42143/10 solemniziran kod javnog bilježnika, a temeljem tog ugovora tuženik je odobrio i isplati o tužitelju kredit od 25.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom deviznom tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Prilikom sklapanja kredita tužitelju je naplaćena i naknada za obradu kredita i to u iznosu od 750,00 € 11.3. 2010., a isto je bilo sadržano u čl. 7. Ugovora o kreditu koji je ugovor unaprijed pripremljen od strane tuženika kao tipski ugovor , a na sadržaj kojeg tužitelj nije imao utjecaj i nije mogao o tome pregovarati. Ističe kako je odredba čl. 7. Ugovora nepoštena i ništetna ugovorna odredba. Naime, čl. 7. tog Ugovora određeno je da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,00% od ukupnog iznosa odobrenog kredita, a najmanje 200,00 kn. Naplaćuje se jednokratno odmah prije korištenja kredita.

1.1.

Poziva se u tužbi na odredbu čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da se Ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Smatra da je tim definirano da je tuženik ovlašten naplatiti temeljem tog ugovora glavnicu te ugovorene kamate. Tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna čl. 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna. Tužitelj je kod korištenja ništetne odredbe sadržan u čl. 7. Ugovora tuženiku bio dužan i uplatio iznos od 750,00 €, odnosno za isti je iznos umanjen iznos isplaćenog kredita tužitelju dana 11. 3. 2010.

1.2.

Poziva se tužitelj na odredbe čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača kojim odredbama je propisano da ugovor o potrošačkom zajmu između ostaloga mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju pred pretpostavkama pred kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nadalje, odredbama čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredbama čl. 81. st. 2. tog Zakona je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. sitog članka istog Zakona propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. I na kraju se ističe da čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, mora to dokazati.

1.3.

Tvrdi tužitelj da s tuženikom nikada nije pojedinačno pregovarao o bilo kojoj odredbi ugovora o kreditu pa tako i o odredbama koje se odnose na naplatu naknada za obradu kredita. Zbog navedenog je jasno kako je odredba ugovora o kreditu u pogledu naplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetna ugovorna odredba.

1.4.

Tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 7. citiranog Ugovora te da se naloži tuženiku da naknadi iznos od 750,00 € zajedno s pripadajućim kamatama i traži naknadu parničnih troškova.

2.

U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, kao i osnovu i tijek zateznih kamata. Osporava tužiteljevo svojstvo potrošač a i da bi se u ovom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača. Ističe da odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije ništetna, a i ističe da je potraživanje tužitelja zastarjelo.

2.1.

Nadalje u odgovoru tuženik prvenstveno ističe da tužitelj nije platio nikakav iznos na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva, a napominje kako odredba čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive pa samim time nema mjesta primjeni odredbe čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača. Smatra i da tužitelj nema pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe.

2.2.

U pogledu poimanja prosječnog potrošača tuženik tvrdi da tužitelj mora dokazati prvenstveno svojstvo potrošača te da prosječni potrošač koji je "u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svojeg tržišnog djelovanja", a sukladno Direktivama 1005/2 Europskog parlamenta.

2.3.

Smatra da sudovi trebaju utvrditi jesu li bila ispunjena tri glavna uvjeta iz Direktive prilikom sklapanja ugovora, a to su da li je potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, je li prilikom sklapanja ugovora bio pažljiv i je li oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja.

2.4.

Potrebno je uzeti u obzir da se radi o punoljetnim poslovno sposobnim osobama i da je svaka informacija lako dostupna. Opširno obrazlaže svoje stajalište da ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije ništetna, a napominje kako je odredbom čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne lako razumljive i lako uočljive.

2.5.

I prigovor zastare obrazlaže time da je proteklo 5 godina od kada je nastupila zastara za iznos koji tužitelj je navodno uplatio na ime naknade. Stoga tuženik predlaže da se tužba odbije.

3.

U tijeku postupka provedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu (list 6-9), otplatni plan (10-13), dostava podataka (28), preslušan je tužitelj na glavnoj raspravi 26. studenog 2024. (list 32).

4.

Tužitelj PC na glavnoj raspravi 26. studenog 2024. objasnio je da je došao u banku kod tuženika u Zagrebu te su mu provjeravali da li je kreditno sposoban i samo su razgovarali o tom koliki će biti iznos kredita u kojoj visini, te rok otplate i koliko će iznositi rata. Njemu nije spomenuta nikakva naknada za obradu kredita, a ugovor je grubo pročitao koji ugovor je banka pripremila unaprijed dok je došao kod njih. Izričito objašnjava da njemu ništa o posebnim uvjetima nije rečeno niti mu je službenica banke to pojašnjavala, a niti je njemu ta odredba bila jasna. Iznos kredita koji je tražio mu je isplaćen i nije dalje ništa pitao, a niti mu je tko o tome govorio. Kada je rekao da je grubo ugovor pročitao, pojašnjava da je gledao iznos kredita, rok otplate i kolika će biti rata, a pretpostavlja da su mu službenice banke trebale reći i obrazložiti ostale detalje. Po struci nije niti pravnik niti financijski stručnjak pa mu to onda nije niti bilo jasno.

5.

Iz iskaza samog tužitelja proizlazi da je banka unaprijed pripremila ugovor o kreditu, što je vidljivo iz forme ugovora (list 6-9). Jasno je da o uvjetima pod kojima banka daje kredit potrošaču, ovdje tužitelju, se nije pregovaralo, čak što više banka je sve unaprijed pripremila bez da je prethodno obrazložila uvjete kredita kako bi tužitelj imao izbor. Člankom 7. tog Ugovora (list 7) propisano je da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,00% od ukupnog iznosa odobrenog kredita, a najmanje 200,00 kn. Naplaćuje se jednokratno odmah prije korištenja kredita. Iznos kredita je 25.000,00 €. Ovakova pozicija tužitelja u odnosu na banku tuženika je očito u neravnopravnom položaju i tužitelj nije mogao niti pregovarati niti utjecati na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a pored toga takova odredba je ništetna jer je suprotna i načelu Zakona o obveznim odnosima koji govori o tome da su stranke ugovornog pregovaranja podjednake. Niti jedan pozitivni propis ne spominje niti ne razrađuje takove pojmove kao što je naknada za obradu kredita. Tužitelj je kao korisnik kredita bio dužan vratiti samo glavnicu kredita i zateznu kamatu, a čl. 7. Ugovora u suprotnosti je sa čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima, kao i prisilnim propisima RH. Isto tako u suprotnosti je sa čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača koji propisuje da je ugovor o potrošačkom zajmu, između ostalog, morao sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Čl. 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača propisuje da je ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nepoštena ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok čl. 81. st. 2. citiranog Zakona propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok st. 3. istog Zakona propisuje da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

6.

Kao što je već navedeno iz sadržaja Ugovora o kreditu razvidno je da se radi o standardiziranom ugovoru sastavljenom na obrascu koji očito banka koristi prilikom davanja kredita, a koji je unaprijed sastavljen od strane banke.

7.

Da je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu ništetna proizlazi iz sadržaja same toč. 7. Nije jasno na temelju čega banka temelji zahtjev za naknadu obrade kreditnog zahtjeva, s obzirom da se radi o vrlo jednostavnim ugovorima, standardiziranog sadržaja te bankarski službenici nemaju složen zadatak u pogledu sastava ugovora, računanja iznosa kredita, kamata i rate kredita tako da taj zadatak obavljaju službenici banke vrlo jednostavno pa nije jasno od kuda takova velika naknada od 3% od cijelog iznosa kredita. Takva odredba je nepoštena, protivna savjesnosti i poštenju ugovornim odnosima kao jednog od načela ZOO-a, a isto tako jasno je da ugovorne strane nisu jednake u ugovornom pregovaranju u situaciji kada banka unaprijed sve određuje bez mogućnosti tražitelja kredita da utječe na bilo koji dio sadržaja tog ugovornog odnosa. Ugovorne strane trebale bi biti ravnopravne u polazištu pregovaranja, kao i realizaciji kredita, a u ovom slučaju jasno je da je banka uvjetovala cijeli sadržaj kredita pa i naknadu i tužitelj nije imao uopće mogućnosti prigovarati sadržaju unaprijed formiranog ugovora. Kako se naknada za obradu kreditnog zahtjeva ne temelji niti na jednom propisu niti na jednom načelu ZOO-a takova odredba je ništetna pa stečeni iznos po toj osnovi je banka stekla bez osnove i stoga tužitelj ima pravo tražiti isplatu iznosa od 750,00 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 11. 3. 2010., jer se radi o nepoštenom načinu stjecanja tog iznosa.

8.

Tuženik je isticao i prigovor zastare, no zastara teče tek od dana kada se utvrdi da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika. Trenutak utvrđenja ništetnosti je kad odluka o toč. I tužbenog zahtjeva postane pravomoćna.

9.

Tuženik tvrdi da se radi o tome da je čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača primjenjiv na predmetni ugovor o kreditu, a koji propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Upravo suprotno proizlazi iz sadržaja čl. 7. Ugovora, jer niti je ta odredba jasna, lako uočljiva, a još manje lako razumljiva. Potpuno je nejasno i nerazumljivo od kuda takov visina naknade za obradu zahtjeva, s obzirom da je to 3% od visine kredita koji traži uzimatelj kredita. Kao što je već navedeno niti je to složeni izračun niti je to složeno ugovaranje, jer se radi o obrascima ugovora tako da takav obrazac ugovora može ispuniti i sastaviti svaki zaposlenik banke, bez obzira na stručnu spremu, jer za takav posao i nije potrebno posebno znanje niti vještine, jer je riječ o jednostavnom zahtjevu u trgovačkim odnosima. Ako se razmatra iznos kredita kao roba koju traži uzimatelj kredita, a cijena za taj iznos je kamata koju stranke ugovaraju, nema mjesta nekoj posebnoj naknadi za obradu kredita.

10.

Tuženik postavlja upit u svom odgovoru da tužitelj uopće ne daje razloge zbog kojih bi navedena odredba čl. 7. Ugovora se smatrala ništetnom odnosno nepoštenom niti je dokazao da bi se radilo o neravnopravnom položaju i da bi navedena ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama. Tuženik očito ne smatra da bi bilo kakvo opterećenje i nametanje obveze ugovaratelju kredita potrošaču bilo nepošteno, kao ni činjenica da je banka unaprijed sastavila ugovor i detaljno unaprijed odredila sve uvjete ugovora o kreditu. Upravo je takovo postupanje banke dovelo do neravnopravnog položaja ugovornih strana, odnosno takova odredba prouzročila je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja.

11.

Na temelju ocjene svih provedenih dokaza sud je utvrdio da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu br. 42143/10 od 17. 2. 2010. te zahtjev kojim traži isplatu iznosa s osnove naknade za obradu kredita u iznosu od 750,00 €.

12.

Sud nije provodio vještačenje radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, jer su stranke učinile nespornim da je naknada za obradu kredita iznosila 750,00 €, a kako je utvrđeno da je tužbeni zahtjev osnovan kako u pogledu osnove, tako i u pogledu visine, sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.

13.

Tužitelj ima pravo na naknadu parničnih troškova sukladno čl. 154. st.

1. ZPP-a jer je u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom. Troškovi tužitelja sastoje se od troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku, a sukladno važećoj OT o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tako je sud priznao trošak sastava tužbe iznosu od 200,00 €, sastav podneska od 3. 6. 2024. 200,00 € zastupanje na ročištu 5. 9. 2024. 200,00 € i na ročištu 26. 11. 2024. 200,00 € te za ročište za objavu i uručenje presude 100,00 €. Ukupno je to 900,00 €, a PDV od 25% na taj iznos 225,00 €, zatim sudska pristojba za tužbu 53,00 € i 53,00 € za presudu, što je sveukupno 1.231,00 €, koji iznos je tuženi dužan platiti tužitelju.

14.

Iz navedenih razloga presuđeno je kao u izreci.

Križevci, 16. prosinca 2024.

Sudac: Marijan Vrbančić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana računajući od dana dostave ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).