Posl.br. 2 P – 921-24

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Dubrovniku, po sucu tog suda Kati Ogresta Jović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Zvonko Kristović, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB:53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, koju zastupa punomoćnik KČ iz odvjetničkog društva Kallay i partneri radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 16 prosinca 2024, istog dana

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 818-50- 3232335 potvrđen pod OU 60/06-1, javni bilježnik Lucija Carić, kojima se obveza tužitelja vezuje uz valutnu klauzulu u CHF odnosno za tečaj švicarskog franka.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju ukupni iznos od 1.720,12 € (tisućusedamstodvadeseteuraidvanaestcenti), s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose s dospijećem na dan:

- 18.11.2008. za iznos od 4,27 €,

- 22.12.2010. za iznos od 1,76 €,

- 3.1.2011. za iznos od 56,10 €,

- 19.2.2011. za iznos od 45,59 €,

2 P – 921/2024

- 12.4.2011. za iznos od 49,27 €,

- 29.4.2011. za iznos od 44,59 €,

- 25.5.2011. za iznos od 45,43 €,

- 30.6.2011. za iznos od 65,32 €,

- 1.7.2011. za iznos od 67,26 €,

- 8.9.2011. za iznos od 83,88 €,

- 6.10.2011. za iznos od 75,34 €,

- 2.11.2011. za iznos od 66,00 €,

- 9.12.2011. za iznos od 64,77 €,

- 5.1.2012. za iznos od 64,05 €,

- 9.2.2012. za iznos od 68,49 €,

- 3.3.2012. za iznos od 72,37 €,

- 24.4.2012. za iznos od 72,88 €,

- 26.5.2012. za iznos od 70,21 €,

- 26.5.2012. za iznos od 72,01 €

- 25.7.2012. za iznos od 73,25 €,

- 14.9.2012. za iznos od 71,17 €,

- 14.9.2012. za iznos od 71,72 €,

- 27.12.2012. za iznos od 70,16 €,

- 27.12.2012. za iznos od 66,78 €,

- 18.2.2013. za iznos od 70,38 €,

- 18.2.2013. za iznos od 72,10 €,

- 18.3.2013. za iznos od 70,90 €,

- 18.4.2013. za iznos od 64,07 € ,

sve sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose počevši od 18.studenog 2008.g. do 31.srpnja 2015.g. prema stopi koja se za svako polugodište računa

2 P – 921/2024

uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015.g. pa do 31. prosinca 2022.g. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2023.g. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena. do 29 12 23 a od 29 12 23 a od 30 12 23 do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1 siječnja a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1 srpnja te godine. sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe

R i je š i o  j e

I Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan

II Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Obrazloženje

1 Tužitelj u tužbi tvrdi da je kao korisnik sklopio s tuženim ugovor o kreditu broj: 818- 50-3232335 potvrđen pod OU 60/06-1 javni bilježnik Lucija Carić.

Istim ugovorom tužitelju je odobren kredit u iznosu od 23.681,72 CHF, protuvrijednosti u kunama dok je ugovorena kamatna stopa u iznosu od 5,95% godišnje s rokom otplate od 84 mjeseci.

Potraživanje tuženika po predmetnom ugovoru o kreditu tužitelj je isplatio no budući su pojedine ugovorne odredbe na štetu tužitelja ništetne trenutno stanje je takvo da

2 P – 921/2024

je tužitelj u pretplati u odnosu na tuženika odnosno da je tuženik dužan izvršiti povrat preplaćenog iznosa.

Kao prvo tuženik je nametnuo tužitelju kao slabijoj strani u odnosu odredbu čl. 6. Ugovora o kreditu (unaprijed formulirani standardni obrazac ugovora o kreditu), odnosno odredbu o promjenjivosti kamatne stope. Ista se u otplatnom razdoblju mijenjala sukladno diskrecijskim odlukama banke bez ikakvog objektivnog mjerila ili pregovora koji se odnose na tu promjenu i uslijed te promjene (rasta) tužiteljeva mjesečna obveza se nezakonito povećavala.

Presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 utvrđeno je da su ništetne odredbe koje se odnose na predmetnu promjenjivu kamatnu stopu u bitnome sa obrazloženjem da su banke, sukladno načelu savjesnosti poštenja i to u interesu obje ugovorne strane trebali odrediti elemente za koji se veže promjena kamatne stope kao i način primjene.

Propuštanjem takvog određivanja promjene kamatne stope jednostrana odluka banke na koju tužitelj nije mogao imati utjecaj a što je nedopustivo. Sve navedeno u suprotnosti je s odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

Navedenim odlukama potvrđeno je da se predmetna ništetnost odnosi na ugovorne odnose nastale od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. a koje razdoblje obuhvaća i predmetni odnos.

Također, Vrhovni sud RH je otklonio tumačenje banaka kako su iste mogle jednostrano mijenjati kamatnu stopu i to u okviru zakona na način da se pozvao na Direktivu 93/12EEZ u kojoj je jasno elaborirano kako se takve promjene stope mogu vršiti isključivo u ugovorima na neodređeno vrijeme a što ovdje nije slučaj.

Nadalje, Presudom VTS RH Pž-6632/2017-10 utvrđeno je da su ništetne odredbe koje se odnose na predmetnu valutnu klauzulu u CHF uslijed činjenice da je glavnica kredita vezana uz CHF bez da je potrošač, sukladno načelu savjesnosti i poštenja bio informiran te pojedinačno pregovarao o toj odredbi.

Takvim postupanjem tuženika tužitelj nije obavješten o presudnim okolnostima za sklapanje ugovora kao što je opći rizik pri sklapanju ugovora uz valutnu klauzulu, da je rizik vezivanja obveze uz valutnu klauzulu u CHF neusporedivo veći od rizika vezivanje obveze uz euro i to isključivo prema euro budući da se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog tečaja kune prema euru i to isključivo prema euru, da su uslijed skorog uvođenja euro zone u biti očekuje rast tečaja CHF te o povećanom riziku kada se ugovara valutna klauzula uz promjenjivu stopu kamata… sve što, potpuno nesporno, je imalo veliki, presudni, utjecaj na pristupanje sklapanju ugovora o kreditu.

Posebno se ukazalo i na okolnost kako su banke bez upozoravanja potrošača iste poticale na kredite vezane u CHF dajući niže kamatne stope baš na takve kredite, postupajući na štetu potrošača koji tog rizika nije bio svjestan.

2 P – 921/2024

Sukladno čl. 502 c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud je vezan za utvrđenje (iz postupka zaštite kolektivnih interesa) da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi redovne kamate kao i da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli a koje su ugovorene i primijenjene na ovaj način. Ukazuju i na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. koje je u biti govori da u slučaju restitucijskog zahtjeva u slučaju ništetnog ugovora (odredaba) zastarni rok počinje teći tek od utvrđenja ništetnosti.

Iznos koji je na taj način neosnovano stekao tuženik je približno 31.000,00 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama a koji će iznos tužitelj precizirati nakon obavljenog vještačenja.

U konačnici nakon vještačenja tužitelj uređuje tužbeni zahtjev podneskom od 9 travnja 24 s kojim u naravi povlači dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na promjenu kamatne stope i isplatu vezanu za iste.

Tužitelj postavlja prvotni tužbeni zahtjev na 31 000 kn što je 4114,41 EUR. sada nakon vještačenja uređuje istog za iznos u ovoj presudi izreka točka II dakle 1720,12 EUR, pa je dakle povučen dio u iznosu od 2394,29 EUR 2 U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

Naime, prema članku 46. i 48. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište.

Osim toga, prema članku 70. ZPP-a, stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Upravo takav sporazum su stranke ovog postupka i sklopile, a što je vidljivo iz članka 12. Ugovora o kreditu broj 818-50-3232335 , kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika.

Imajući u vidu navedeno, jasno je da naslovljeni sud ni u kojem slučaju ne može biti mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, već bi to mogao biti isključivo sud u mjestu sjedišta tuženika.

Osim toga, uz tužbu nije dostavljena nikakva službena isprava iz koje bi proizlazilo da je u vrijeme podnošenja tužbe adresa prebivališta tužitelja bila upravo na području mjesne nadležnosti ovog suda, a što tuženik stoga, opreza radi, osporava.

Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev.

2 P – 921/2024

Prije upuštanja u daljnje raspravljanje povodom predmetne tužbe, tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013, od dana 13.06.2014. godine, kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga.

Dakle, predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne.

U vezi s navedenim pod prethodnom točkom, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.

Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Lucije Carić, pod brojem OU-60/2006, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i promjenjive kamatne stope, slijedom čega nema nikakve

2 P – 921/2024

osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari.

U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, to nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, kao što nije uvjerljivo niti to da je tužitelj očekivao da se kamatna stopa neće mijenjati tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, odnosno promjenjive kamatne stope, samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu, odnosno ugovorili drugačiji način obračuna kamata.

Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja.

Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima.

Nastavno svemu iznesenom, tuženik iznova poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbaciti tužbu, a podredno odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.

3 Tužitelj u podnesku od 25 svibnja 21 navodi da u odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti potpuno je jasno i logično, te u skladu s prevladavajućom praksom u Republici Hrvatskoj, da je prorogacijska klauzula( ugovaranje nadležnosti i Zagrebu u ovom slučaju) ništetna. Naime, o njoj defacto nije pregovaralo, potrošač nije imao nikakve šanse utjecati na stavljanje iste u ugovor, da je apsolutno nametnuta od strane banke kao jače strane, te budući isto nije nikako u skladu s načelom poštenja i savjesnosti u poslovanju ista je, kako je navedeno ništetna. Potpuno je jasno da je potrošač ugovor io kreditu sklopio u poslovnici u Dubrovniku te je, osim što je u skladu sa zakonom, i životno , logično te ekonomski opravdano da nadležnost bude upravo u Dubrovniku, ako što to tužitelj i tvrdi a kako je i sud prihvatio. Nadalje, uistinu je nejasno kao to tuženik misli da odluke na koje se tužitelj poziva nisu pravno relevantne za postupanje u ovoj stvari kada potpuno jasno i plastično ukazuje na bitne okolnosti i pravna shvaćanja koja de facto rješavaju ovakve probleme i ukazuju sudu na što valja obratiti pozornost. U odnosu na zastaru ponovno upućujemo na recentnu praksu koja jasno ukazuje kako zastara za ovakva potraživanja teče od utvrđenja ništetnosti( formalno ili implicitno) te je potpuno jasno kako nikakve zastare ne može biti ni teoretski u ovom predmetu. O drugim navodima tuženika tužitelj se dovoljno očitovao u samoj tužbi.

2 P – 921/2024

4 U podnesku tuženika od 31. svibnja .2021. tuženik navodi da kao što je već navedeno u odgovoru na tužbu, prema članku 70. ZPP-a, stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Budući da u konkretnom slučaju zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, a stranke su sklopile sporazum o mjesnoj nadležnosti, i to u članku 12. Ugovora o kreditu broj 818-50-3232335, i to na način da su ugovorile da će mjesno nadležan sud biti sud mjesta sjedišta tuženika.

Prije svega, tuženik ističe da odredbe ugovora o kreditu vezane uz određenje mjesne nenadležnosti, nisu bile predmetom tužbenog zahtjeva u bilo kojoj od odluka u kolektivnim sporovima na koje se tužitelj poziva u ovom postupku, no sve i da jesu, nikako se ne može zauzeti pravni pristup da je svaki sporazum o mjesnoj nadležnosti svojevrsnim automatizmom ništetan te da za stranke ne proizvodi nikakve pravne učinke.

Sporazum o mjesnoj nadležnosti koji je sklopljen u konkretnom slučaju nije protivan niti jednom pozitivnom propisu na snazi u Republici Hrvatskoj, uključujući i Zakonu o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007, 79/2007) (nadalje u tekstu: ZZP), te tuženik osporava da bi se radilo o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, o odredbi suprotnoj načelu savjesnosti i poštenja, kao i o odredbi koja bi bilo na koji način uzrokovala značajnu neravnotežu ugovornih strana na štetu potrošača, a koje okolnosti bi morale biti kumulativno ispunjene da bi se tužitelj uopće mogao pozivati na ZZP prilikom ocjene pravne valjanosti sporazuma o mjesnoj nadležnosti.

Tuženik ne vidi zašto bi ugovaranje mjesne nadležnosti suda njegovog mjesta sjedišta bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja, kao što niti ne vidi u čemu se točno sastoji neravnoteža ugovornih strana uslijed činjenice da je došlo do takvog načina ugovaranja mjesne nadležnosti, a još manje smatra da bi takva neravnoteža bila značajna. Prednje tim više što se radi upravo o sudu koju bi prema pravilima ZPP-a ionako bio općemjesno nadležan za tuženika.

U odnosu na postupak zaštite kolektivnih interesa

Tužitelj svoj tužbeni zahtjev u ovom postupku temelji na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013, od dana 13.06.2014. godine te na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž- 6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, a koje presude su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, te se iz njegovog držanja i argumentacije u ovom postupku može zaključiti da on zapravo smatra da se ovdje radi o postupku formalne naravi, u kojem on ništa mora dokazati te da njegov tužbeni zahtjev treba usvojiti samim time što su donesene gore navedene presude. Međutim, za takav stav nema uporišta u ZPP-u, niti bilo u kojem drugom propisu koji uređuje odnos stranaka u ovom postupku.

Naime, sudovi su u navedenim postupcima ocijenili ništetnim odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, odnosno na valutnu klauzulu, jer su zauzeli stav na načelnoj razini da takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i 2 P – 921/2024

poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, ni u kojem slučaju ne može se bez sagledavanja svih okolnosti vezanih uz sklapanje i sadržaj pojedinog ugovora o kreditu osnovano tvrditi da su nepoštene, odnosno ništetne sve njegove odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, samo iz razloga što je sud donio gore navedene presude u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. To stoga što se u takvim postupcima radi o pravnoj zaštiti na apstraktnoj razini, dok je na tužitelju teret dokaza da se bilo što od navedenog uopće može primijeniti na njegov ugovor o kreditu, pravna valjanost kojega nesporno nije bila predmetom ispitivanja u navedenim sporovima.

Štoviše, upravo u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/2017, na koju se i sam tužitelj poziva u ovom postupku, sud je izrazio stav da su „Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…“, a iz čega izvan svake sumnje proizlazi da niti jedan od tužitelja u svakom konkretnom postupku nije oslobođen obveze da iznese činjenice za koje smatra da mu idu u korist i predloži o tome odgovarajuće dokaze, sukladno pravilima o teretu dokazivanja, kao što proizlazi i pravo tuženika da u ovom konkretnom slučaju iznese činjenice i predloži dokaze za koje smatra da bi mogli dovesti do odbijanja postavljenog tužbenog zahtjeva, a što je tuženik učinio i činiti će dalje u ovom postupku.

S time u vezi, ističe se da je člankom 99. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je člankom 96. stavak 1. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Imajući u vidu navedene odredbe, jasno je da tužitelj u ovom postupku najprije mora dokazati da mu sporne odredbe ugovora o kreditu nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, a ako navedeno ne uspije dokazati, ne bi uopće bilo dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Tek kada i ako bi se u tijeku ovog postupka utvrdilo da sporne odredbe nemaju koje od tri navedena obilježja, moglo bi se pristupiti provođenju testa poštenosti, a u kojem slučaju bi bilo potrebno prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a ukoliko nije, tužitelj bi opet morao dokazati da one uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Sve navedeno, naravno, pod pretpostavkom da tužitelj u ovom postupku uopće dokaže svoj status potrošača u smislu ZZP, a što do sada nije učinio.

Tuženik opreza radi iznova osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u odgovoru na tužbu, ovom podnesku i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima.

1 0

2 P – 921/2024

S obzirom na sve navedeno, tuženik te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbaciti tužbu, a podredno odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.

5 U podnesku tuženika od 29.07.2022. navodi da Tuženik je dana 27.07.2022. zaprimio podnesak tužitelja od dana 25.07.2022. godine te se na isti podnesak temeljem članka 299.a Zakona o parničnom postupku, (S.l. 4/77, 36/1977, 6/1980, 36/1980, 43/1982, 69/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 35/1991, N.N. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/11, 148/11, 25/13, 93/14, 70/2019), (nadalje u tekstu: ZPP), kao i temeljem drugih odgovarajućih propisa, očituje kako slijedi.

Tužitelj je gore navedenim podneskom „uredio“ tužbeni zahtjev na način da je smanjio isti, odnosno djelomično povukao tužbeni zahtjev. S navedenim povlačenjem je tuženik suglasan te potražuje naknadu troškova postupka koji su neosnovano prouzročeni tuženiku

Naime, tuženik svoj zahtjev za naknadu troška koji su nastali u odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev temelji na članku 158. stavku 1. ZPP-a koji propisuje da tužitelj koji povuče tužbu (uključujući i djelomično povlačenje u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji je smanjen) dužan je tuženiku naknaditi troškove postupak

Naime, tužba je u ovom postupku podnesena dana 23.03.2021. godine, a presuda Visokog trgovačkog suda u odnosu na promjenjivu kamatu postala je pravomoćna dana 13.06.2014. godine. Imajući u vidu navedeno, tuženik je od početka ovosudnog postupka upozoravao i isticao kako je sada povučeni dio tužbenog zahtjeva u zastari. Štoviše, tuženik ističe kako nije kriv što je tužitelj u startu utužio dio na koji nije imao pravo, te se naknadno odlučio da isti povuče, stoga tuženik zahtijeva naknadu troškova postupka prema načelu culpae, odnosno članku 158. ZPP-a.

Tuženik opreza radi iznova osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u odgovoru na tužbu, ovom podnesku i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima.

S obzirom na sve navedeno, tuženik te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbaciti tužbu, a podredno odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.

6 U podnesku tužitelja tužitelja kojim se očituje na podnesak u vezi naknade troška isti navodi da su zahtjevi tuženika koje u podnesku iznose su nerealni, nelogični i neosnovani

1 1

2 P – 921/2024

7 U podnesku tuženika od 10.04. 2024. tuženik navodi tuženik obavještava naslovni sud da odustaje od dokaznog prijedloga saslušanjem javnog bilježnika Lucije Carić.

Tuženik je tijekom postupka odustao od saslušanja svjedoka ĆČ

Tuženik ističe kako nije suglasan s gore navedenim nalazom i mišljenjem vještakinje u dijelu koji se odnosi na izračun preplaćenih iznosa odnosno razlike iznosa plaćenih temeljem ugovora o kreditu te iznosa izračunatih za slučaj da se tečaj nije mijenjao. Naime, jasno je iz samog teksta prethodnog odlomka da predmetni izračun nema smisla jer je ugovor o kreditu sklopljen s valutnom klauzulom u CHF, a slijedom čega je bilo razumno i logično očekivati određena kretanja tečaja. Prethodno je bilo ugovoreno voljom tužitelja te je istom u nekoliko navrata obrazloženo značenje valutne klauzule kao i promjena iste u tijeku otplate kredita.

U vezi s navedenim pod prethodnom točkom, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.

Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Lucije Carić koja je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnila strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerila da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. 8 U podnesku tužitelja od 16.04.2024. tužitelj podneskom podnosi očitovanje na podnesak tužitelja od 10. travnja 2024.g. Tuženik ističe kako je s obzirom na ugovor o kreditu sklopljen s valutnom klauzulom u CHF bilo razumno očekivati određena kretanja tečaja. Navodi i kako je tužitelju u nekoliko navrata bilo obrazloženo značenje valutne klauzule kao i promjena iste u tijeku otplate kredita.

Tužitelj se našao u neravnopravnom položaju te nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice nastale situacije. Tuženik je iskoristio svoj jači položaj čime je posljedično došlo do neravnoteže i štete na strani tužitelja.

1 2

2 P – 921/2024

Također, sukladno praksi suda EU, tužitelj kao potrošač se nalazi u neravnopravnom, slabijem položaju u odnosu na banke i u pogledu pregovaranja i u pogledu obaviještenosti o uvjetima na koje ni ne može utjecati.

8 Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja, pregledao pravno-relevantne isprave priložene u spisu, te proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještakinj ikao i saslušanjem vještakinje.

8 a Sud je proveo sve dokaze koje su stranke predložile. Tuženik je odustao od saslušanja djelatnika banke kao i naravno javne bilježnice koja je umrla.

9 Tužitelj na saslušanju od 16. svibnja 2024. godine iskazuje da je predmetni kredit podigao u namjenu kupnje auta i za tu svrhu ga je i iskoristio i ni koju drugu. Izabrao je banku tuženika jer su mu rekli da je najpovoljnija. Na RBA je imao i kredit za kredit pa je tako izabrao i ovaj. On je obilazio i druge banke, imao je i drugih kredita i izabrao je ovu banku za auto kredit. Izabrao je valutu CHF jer je bila najmanja kamatna stopa i najpovoljniji kredit a tako su mu sugerirali i djelatnici banke. Nitko od djelatnika banke mu nije rekao da bi valuta CHF mogla drastično porasti. Kada ga se pita zna li što je valutna klauzula odgovara "puno me pitate". Nije pročitao ugovor o kreditu jer je bilo puno papirologije, njemu je samo bilo bitno da kupi auto. Nije bio u mogućnosti pregovaranja kada se pripremao i sklapao navedeni ugovor, njemu je bilo bitno samo da dobije kredit. On je išao na šaltere banke i tamo je plaćao rate i vidio je da rata raste, gotovinom plaćao na šalteru svaku ratu i najmanja je bila oko 1.200,00 kuna a najveća 1.800,00 kuna ali on je pratio televiziju i bilo mu je poznato što se događa sa kreditima u valuti CHF. On je bio oženjen upravo od 2006. do 2009. godine, imao je dva kredita u valuti CHF, ne može reći da se zbog njih razveo ali sigurno je doprinijelo cijeloj situaciji. Ima sina koji sada ima 17 godina, tada je bio maloljetan. Bilo mu je financijski teško. Javni bilježnik ga ništa nije upozorio, on je samo platio solemnizaciju.

Na upit punomoćnik tuženika kada je sklopio kredit je li bio zadovoljan ugovorenim uvjetima odgovara da je bio zadovoljan jer je dobio kredit. Na daljnje pitanja je li razumio odredbe u ugovoru o kreditu odnosno je li razumio da će se iznos rata mijenjati ovisno o tečaju CHF, odgovara da je razumio da je to povoljniji kredit-tečaj. Nije znao da će se tečaj mijenjati. Na daljnje pitanje je li mu uredno kredit isplaćen odgovara da jest, autokući. Na daljnje pitanje je li u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu imao registriran obrt ili udio u nekom trgovačkom društvu odgovara da nije. Na daljnje pitanje odgovara da nije taj automobil unio u imovinu nikakvog trgovačkog društva, niti ikakvog obrta niti koristio ikakva prava u kontekstu poreznih propisa- olakšica.

9 1 iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje ls 89 dalje razvidan je prikaz po tablicama razlike po predmetnom ugovoru o kreditu nastalu po osnovi valutne klauzule za cijelo utuženo razdoblje te sveukupan iznos od 1.720,21 EUR Upravo je vještakinja jasno odredila tj izračunala razlike između primijenjenog i početnog tečaja te uvažila 1 3

2 P – 921/2024

pozitivne i negativne razlike. Upravo je razvidno da je neto pretplata tečaja kao i razlika pozitivnih i negativnih razlika 1 720,21 EUR

9 2 vještakinja na saslušanju iskazuje da i potpunosti ostaje pri svom pisanom nalazu. Vještakinji nije bilo pitanja.

9 3 Iz predmetnog ugovora o kreditu razvidno je da istog sklapaju tužitelj i tuženica , namjena je kupnja auta , a otplata kredita je vezana za valutu CHF.

Sastavni dio ugovora je promet po kreditu u kojem su razvidne uplate tužitelja. Ls 10 – 13

10 Sud je proveo sve dokaze koje su stranke predložile.

11 Dana 21 lipnja 2024 sud donosi presudu i rješenje, koja je ukinuta rješenjem Županijskog suda u Varaždinu 9 Gž 1482-21. u istom stoji :

" Prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev prihvatio u bitnome obrazlažući da navedene odredbe u dijelu koji je obuhvaćen tužbenim zahtjevom u odnosu na valutnu klauzulu jesu ništetne jer da o njima nije pojedinačno pregovarano, jer njihov sadržaj nije u toj mjeri jasan da su potrošaču na temelju ugovorenog mogle biti jasne posljedice financijskog opsega njegove obveze, uz što je i promjena kamatne stope prepuštena jednostranoj odluci samo jedne ugovorne strane čime da je tužitelj kao potrošač stavljen u nepovoljan položaj koji stvara očiti nesrazmjer u pravima i obvezama stranaka.

Pri tome se sud, u skladu s čl. 502.c ZPP-a, poziva na vezanost pravnim utvrđenjima iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 3. listopada 2017., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019.) te na odredbe materijalnog prava iz čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje ZZP/03), čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., dalje ZZP/07), čl. 4., čl. 295. st. 1., čl. 323. st. 4 Poslovni broj Gž-1168/2024-2 1., čl. 1111., čl. 1115. i čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje ZOO), dok prigovor zastare u odnosu na zahtjev za isplatu smatra neosnovanim u smislu čl. 214. st. 1., čl. 215. st. 1., čl. 241. o čl. 245. st. 1. i 3. ZOO-a. 7.

U obrazloženju pobijane presude (točka 11.a) prvostupanjski sud daje i razloge zbog čega prigovor mjesne nenadležnosti iz tužbe smatra neosnovanim i u tom se dijelu poziva na odredbe čl. 19.I Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" 75/09.,112/12.,143/3.,147/13., 9/15., 102/15. i 52/16, dalje ZPK). 7.1. I po stavu ovoga suda, pravilno žalitelj ističe da je prvostupanjski sud obrazlažući neosnovanost prigovora mjesne nenadležnosti, počinio povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 1 4

2 P – 921/2024

20. i čl. 288. ZPP-a te povredu iz čl. 354. st. 2. t. 3. i 11. ZPP-a što je prema shvaćanju tuženika bilo od utjecaja na zakonitost odluke.

Točno se ističe u žalbi da je prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Dubrovniku iznesen još u odgovoru na tužbu, da sud o (ne)osnovanosti tog prigovora nije odlučio u skladu s 20. st. 1. u vezi s čl. 288. st. 1. i 2. ZPP-a, već je, protivno tim odredbama svoje shvaćanje o postojanju mjesne nadležnosti suda u Dubrovniku, bez posebne odluke o tome, obrazložio u obrazloženju predmetne presude i to, prema shvaćanju tuženika, manjkavo, odnosno bez da je obrazložio (ne)postojanje svih pretpostavki potrebnih za donošenje pravilne odluke o ovom prigovoru koje propisuje mjerodavno pravo.

U odnosu na te navode žalbe valja navesti da unatoč činjenici da je tuženik u odgovoru na tužbu, a prije upuštanja u raspravljanje, prigovorio mjesnoj nadležnosti prvostupanjskog suda pozivajući se na članak 12. Ugovora o kreditu kojim su stranke ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, da prvostupanjski sud o tom prigovoru tuženika nije odlučio rješenjem niti u fazi prethodnog postupka niti do zaključenja glavne rasprave, a niti je o tom prigovoru riješio pobijanom odlukom, unatoč tome što u obrazloženju pobijane presude iznosi razloge zbog kojih tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ocjenjuje neosnovanim

U takvoj situaciji, s obzirom da žalbeni sud ispituje pobijanu odluku u granicama onoga o čemu je izrekom odlučeno, a izrekom predmetne pobijane odluke o prigovoru mjesne nadležnosti nije odlučeno (čl. 365. st. 1. u vezi s čl. 378. ZPP-a), a niti je tuženik tražio donošenje dopunske odluke u tom dijelu, niti prvostupanjsku odluku žalbom pobija samo zbog činjenice da o ovom prigovoru nije odlučeno (čl. 341. st. 2. ZPP), to navode žalbe u ovom dijelu ovaj sud nije razmatrao niti se u takvoj situaciji može govoriti o povredi iz čl. 354. st. 2. točka 3. ZPP-a.

Međutim, ovaj sud se slaže s navodima žalbe da je prvostupanjski sud donoseći pobijanu odluku počinio povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a te povredu iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a zbog koje, za sada, nije moguće ispitati pravilnost primjene materijalnog prava, pa je žalbu tuženika valjalo uvažiti kao osnovanu i na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a odlučiti kao pod točkom I. izreke.

U ponovljenom postupku, prvostupanjski sud će otkloniti nedostatke na koje je upozoren ovom ukidbenom odlukom, imajući pri tome u vidu i žalbene navode tuženika, te potom donijeti novu i zakonitu odluku koja će sadržajno opravdati svoju izreku.

U preostalom nepobijanom dijelu prvostupanjsko rješenje ostaje neizmijenjeno (točka I izreke"

12 Sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim naravno u točki I i II jer je u ostalom dijelu isti povučen. Povlačenje je potvrđeno odlukom županijskog suda pa to tome nije ovdje bilo potrebno ponovno raspravljati

1 5

2 P – 921/2024

13 a Najprije je bitno za istaknuti da je neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti.

Zakonom o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016; dalje ZPK) u članku 19.l je propisana nadležnost suda te je predviđeno (stavkom 1) da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

Sud je uzeo u obzir položaj tužitelja kao potrošača. Sud je imao u vidu i činjenicu da je predmetni ugovor sklopljen u poslovnici pravnog prednika tuženika u Dubrovniku, da je tužitelj osoba sa prebivalištem na području [adresa], te bi određivanje mjesne nadležnosti na sud koji je znatno udaljen od mjesta boravišta tužitelja i poslovnice u kojoj je ugovor zaključen, bilo protivno načelima ekonomičnosti i nepravično prema tužitelju te naravno ne u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača.

O odredbi na koju se poziva tuženik čl 12 Ugovora se nije pregovaralo, potrošač nije imao nikakve šanse utjecati na stavljanje iste u ugovor, ista je nametnuta od strane banke kao , te protivna načelu savjesnosti i poštenja

Radi svega navedenog prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda je trebalo odbiti kao neosnovan.

14 Također je iz spisa jasno razvidno da je tužitelj korisnik kredita, da je sklopio ugovor o kreditu te da je uplaćivao rate kredita. Dakle tužitelj je potrošač

Tužitelj je potrošač koji je sklopio kredit za svoj auto u dakle fizička osoba – izvan svoje trgovačke djelatnosti, obrtničke djelatnosti profesionalne djelatnosti. Tužitelj je dokazao status potrošača. sukladno čl 3 Zakona o zaštiti potrošača . Iz otplatnog plana razvidno je da je tužitelj otplaćivao kredit. 15 Isplatu iznosa u tužbenom zahtjevu koji je tužitelj uredio nakon vještva potražuje na ime pretplaćenih iznosa temeljem odredbi kojima je glavnica kredita i način otplate vezan za tečaj CHF .

16 Sud ističe da se ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva kada tužitelj uređuje isti u skladu s vještvom. Tužitelj tijekom postupka povlači dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na kamate i kamatnu stopu dakle utvrđenje ništavosti Ugovora u odredbi čl 2 kojim se ugovorila promjenjivost kamatne stopa. , te isplatu vezanu za iste, s kojim povlačenjem se tuženik suglasio ali je tražio trošak. 17 Odredba čl. 322. ZOO propisuje da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu čl. 324. ZOO propisuje da ništetnost neke 1 6

2 P – 921/2024

odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati valjan i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

.Odredba čl. 1111. st. 1. ZOO propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

U ovom postupku među strankama nije sporno da su tužitelj kao Korisnik kredita i prednik tuženik kao Banka sklopili predmetni Ugovor o kreditu Navedenu činjenicu tuženik ne osporava, a ista proizlazi i uvidom u navedeni ugovor.

Već iz citiranog sadržaja Ugovora vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzula CHF jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. b.r. P 1401-12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu i na tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem su obveze ugovornih stranaka vezana za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF pa tužitelj sukladno čl 502 c ZPP ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku po koje su nepoštene time i ništetne odredbe ugovora kojima je ugovoreno primjena valutne klauzule CHF bez prethodnog potpunog informiranja korisnika kredita potrošača od strane kreditora.

Tužitelj je dokazao svojstvo potrošača temelje čl 3 Zakona o zaštiti potrošača kojim je propisano da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravnim posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke obrtničke ili profesionalne djelatnosti,

Ovdje tužitelj podiže kredit za svoje vozilo Iz sadržaja ugovora razvidno je da isti nije sklopljen niti u svrhu zanimanja tj poslovne djelatnosti poduzetničke aktivnosti niti to proizlazi iz isprava priloženih u ovom spisu.

18 Odredba čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji je zakon bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

Tvrdnja tuženika da tužitelj nema ovo pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin parnicama radi naknade štete¨, kako to propisuje čl. 502c ZPP-a, treba tumačiti ekstenzivno i teološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je biti ove parnice u kojoj 1 7

2 P – 921/2024

tužitelj zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule i da mu se isplati šteta koja mu je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne valutne klauzule.

19 Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da su fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

20 U navedenom kolektivnom sporu u kojem je tuženik bio stranka istog, također u ulozi tuženika, za ugovore koji su sklopljeni u isto vrijeme kada je sklopljen i ovdje predmetni kredit uz ugovaranje valutne klauzule u CHF- u, u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu odredbe o valutnoj klauzuli, uz potpuno informiranje potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka pa kada se navedeno dovede u vezu sa sadržajem ovdje predmetnog ugovora o kreditu te činjenicom da je tužitelj tijekom otplate kredita zbog primjene valutne klauzule otplaćivao anuitete koji su znatno uvećani u odnosu na početne anuitete, zaključuje se da je tuženik kao trgovac očito nametnuo potrošaču citiranu odredbu ugovora kao ¨jača¨ strana ugovora jer time u biti ugovorio da cijenu svoje usluge može mijenjati po vlastitom nahođenju bez obveze da promjenu cijene veže za objektivne razloge i bez mogućnosti potrošača da istoj prigovori, čime je tužitelja kao potrošača doveo u znatno nepovoljniji položaj, dok je sasvim logično i životno da tužitelj kao potrošač, nestručna osoba, u odnosu na tuženika kao osobu koja se profesionalno bavi financijama, bio potpuno nesvjestan rizika vezivanja otplate kredita uz valutu CHF, koja kao takva nije platežno sredstvo kojim je isti uobičajeno poslovao, dapače koja je kao valuta u vrijeme sklapanja ugovora bila potpuna novina u Republici Hrvatskoj. 21 Iz sadržaja ugovora o kreditu kao tipskog ugovora uz primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi isti pristao da plati iznos koji ovisno o potpuno nepoznatom i neodređenom tečaju valute, a koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, i to iznos koji može i je s vremenom znatno rastao, pa da bi pristao da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, a očito je da isti nije znao, mogao znati, a sigurno ne bi pristao da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos zbog znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati, a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine.

1 8

2 P – 921/2024

Obzirom je tuženik nesporno na temelju ništetnih odredbi o primjeni valutne klauzule primio uplate po otplati kredita, isti je u obvezi vratiti sve što je primio po ništetnim ugovornim odredbama.

22 Jedine odredbe ugovora o kreditu koje su kao takve jasne i razumljive te odmah određene i primijenjene u smislu iznosa glavnice tražbine/duga su po ocjeni ovog suda iznos glavnice koji je primijenjen kod isplate kredita u smislu iznosa kredita koji je isplaćen tužitelju i na koji iznos je primijenjen tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate. To su parametri koji su bili jasni i potpuni i o kojima je tužitelj kao potrošač jasno informiran jer se radi o konkretnim iznosima i parametrima, pa je slijedom navedenog, sudskoj vještakinji dan zadatak da izračuna iznos anuiteta kredita tijekom otplate kredita uz primjenu tečaj CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita.

Odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

Tužitelj tvrdi da se o ugovornoj odredbi . Ugovora o kreditu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka nije pojedinačno pregovaralo te da ona nije utjecala na sadržaj istih čime tužitelj iznosi negativnu činjenicu koju ne mora dokazivati, već je na tuženiku, koji tvrdi suprotno, teret dokaza da su ugovorne strane pregovarale o odabiru švicarskog franka i da je tužiteljica mogla promijeniti odredbu kojom se glavnica i način otplate anuiteta veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome promijeni i uvjete ugovora, a što tuženik prema ocjeni suda nedvojbeno nije dokazao. Općepoznata je činjenica da su banke u Republici Hrvatskoj u vrijeme sklapanja predmetnog kredita klijentima nudile kredite u švicarskim francima po povoljnijim uvjetima od kredita u drugim valutama te je općepoznata činjenica da klijenti pri ishođenja kredita navedu iznos koji im je potreban te im zatim banka ponudi konkretne uvjete pod kojima mogu ostvariti kredit u traženom ili njemu najbližem ostvarivom iznosu, ponudom valute u kojoj im je taj kredit dostupan i ponudom kamatne stope pod kojom banka nudi takav kredit, pa nije uvjerljivo da je tuženik sa tužiteljem o izboru švicarskog franka pojedinačno pregovarao u smislu da je tužitelj imao realnu mogućnost utjecaja na ugovornu odredbu kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome promijeni i ostale uvjete ugovora. Identično kao što realno nije mogao utjecati ni na odredbu kojom se promjena kamatne stope veže uz jednostranu odluku tuženika.

Odredba čl. 99. ZZP/07 propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive s tim da ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, tumačena bila transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijali korisnik kredita, može procijeniti rizik koji preuzima 1 9

2 P – 921/2024

sklapanjem ugovora s određenim odredbama i može li znati ukupne ekonomske posljedice koje za njega kao individualnog potrošača mogu proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

23 Čitanjem sporne odredbe, sud utvrđuje da iako u toj odredbi nije izričito upotrijebljen izraz „valutna klauzula u švicarskim francima“, da je iz sadržaja te odredbe tužitelju kao prosječnom potrošaču kojem je poznat pojam valutne klauzule bila jasna odredba da se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka. Nadalje, iz činjenice da se sporna ugovorna odredba nalazi u drugom članku na prvoj stranici Ugovora o kreditu pod nazivom iznos kredita te da nije pisana sitnim slovima, ocjena je ovog suda kako je ista lako uočljiva svakoj osobi koja čita Ugovor o kreditu pa time i tužitelju. Međutim, što se tiče činjenice da li je sporna ugovorna odredba tužitelju kao potrošaču lako razumljiva, sud je utvrdio da nije. Naime, čitanjem Ugovora o kreditu, sud kao nedvojbeno utvrđuje da u samom kreditu nisu sadržani razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječan potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a tuženik u tijeku dokaznog postupka ne dokazuje da je tužitelja u fazi pregovora o sklapanju Ugovora o kreditu informirao o rizicima vezanim uz ugovaranje odredbe kojom se glavnica vezuje upravo uz valutu švicarskog franka. Tužitelj koji od tuženika nije o riziku švicarskog franka bio dovoljno informiran, ni uz svu razumnu pažnju i oprez nije mogao razumjeti spornu ugovornu odredbu i što takva ugovorna odredba znači za njegovu obvezu te donijeti informiranu odluku o sklapanju Ugovora o kreditu koji sadrži takvu odredbu, isto kao što to ne može niti ovaj sud samo čitanjem odredbi Ugovora o kreditu.

24Utvrdivši tako da sporna ugovorna odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva i imajući u vidu da ugovorne strane o istoj nisu pojedinačno pregovarale, sud je dalje ocjenjivao da li je propust informiranja tuženik učinio u dobroj vjeri kako to tvrdi ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te jesu li sporne ugovorne odredbe dovele do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tuženik u postupku tvrdi da svoje usluge i proizvode nudi pod zadanim uvjetima, što znači da je potrošačima nudio i mogućnost sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. I iako u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ni jedan pozitivni propis nije izričito propisivao obvezu davatelja kredita da u fazi oglašavanja informira potrošače o konkretnim činjenicama o kojima ovisi odluka o uzimanju kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima u vidu mogućnosti procjene ekonomskih posljedica sklapanja takvog ugovora, izostanak zakonske regulative u tom pogledu ne znači da tuženik nije imao obvezu postupati sukladno načelu svjesnosti i poštenja odnosno učiniti sve potrebno da u cijelosti informira potrošače ovdje tužitelja o svim bitnim elementima ugovora uključivo i o riziku ugovaranja odredbi kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka i za postojanje kojih rizika tuženik za razliku od tužitelja nedvojbeno zna, budući mu postojeći rizici kao financijskom stručnjaku nisu mogli ostati nepoznati. Takvo je osnovno načelo postupanja sudionika u zasnivanju obveznih odnosa propisano upravo zbog nemogućnosti zakonodavca da unaprijed propiše regulativu za sve životne situacije te upravo u tom smislu čl. 4. ZOO propisuje da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, a što je tuženik 2 0

2 P – 921/2024

propustio iako je kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebao voditi računa o interesima tužitelja kao nedvojbeno slabije strane u ugovornom odnosu. Činjenica da je Ugovor o kreditu sklopljen za potrebe kupnje stana dakle, rješavanja pitanja od svakodnevnog značaja te što u današnje vrijeme predstavlja potrebu svakog čovjeka, govori u prilog ocjeni suda da je već sama činjenica da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu postoje , tečaj valute švicarskog franka i s o kojima ovisi obveza tužitelja, uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je time veći što tužitelji nedvojbeno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu smatra da je prihvatio opći valutni rizik te jer se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka,. I sama nerazumljivost odredbi kojima se glavnica vezuje uz švicarski franak prema ocjeni suda je uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem i koji stoga nedvojbeno zna za rizik odabira švicarskog franka, taj rizik transparentno ne prezentira tužitelju. Neravnoteža u pravima i obvezama koja proizlazi iz spornih ugovornih odredbi je pri tome značajna, što proizlazi iz nesporne činjenice o značajnom porastu tečaja švicarskog franka i posljedično tome značajnog porasta visine anuiteta po Ugovoru o kreditu. Logično je i životno da je tužitelj, polazeći od načela povjerenja prema tuženiku, prihvatio onaj kredit koji joj je tuženik ponudio, upravo Ugovor o kreditu, te je isključivo tužitelj, koja kredit otplaćuje u kunama kao valuti u kojoj nesporno zarađuje, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti ovisi glavnica i kamata koju otplaćuje kao anuitet kredita, spornom ugovorom odredbom preuzela rizik promjene tečaja švicarskog franka. Kako je tuženik nedvojbeno znao za rizik koji nosi švicarski franak, a nije na adekvatan način o istom informirao tužitelja kojem su odredbe kojima je glavnica vezana uz valutu švicarskog franka nedvojbeno bila nerazumljive poradi čega ista nije mogla donijeti informiranu odluku hoće li preuzeti rizik koji nose sporne ugovorne odrede ili neće, ocjena je suda da tuženik nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao savjesno i pošteno te je kao posljedica tog propusta tuženika došlo do ugovaranja spornih odredbi koje su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. 25 Kako je međutim tuženik osim osnove osporio i visinu tužbenog zahtjeva, sud je po prijedlogu tužitelja odredio financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije na okolnost visine tužbenog zahtjeva uz zadatak vještaku Pročitati predmetni Ugovor o kreditu , otplatni plan i promet kredita za klijenta, potom izračunati razliku po Ugovoru o kreditu broj 818-50- 3232335 - i iskazati izračun razlike nastale po osnovi valutne klauzule. U odvojenoj tablici prikazati i izračun kada je tečaj CHF bio manji od tečaja na dan isplate kredita. Po takvoj je uputi suda, stalni sudski vještak izradila nalaz i mišljenje u kojem je dala izračun razlike po osnovi valutne klauzule. Nalaz i mišljenje sudskog vještaka je uredno dostavljeno strankama na koje tužitelja nije imao prigovor, vještakinja je saslušana na ročištu glavne rasprave te je ista rekla da u potpunosti ostaje pri svom nalazu i mišljenju . Prigovor tuženika je neosnovan , vještakina te na ročištu navela da ostaje pri svom nalazu, a za dodati je da je isti prigovor paušalan , jer životno i parnica se vodi zbog ogromnog porasta tečaja .

Sud je u cijelosti prihvatio mišljenje vještaka izrađenog po pravilima struke . Vještakinja je uredno saslušana na ročištu i navela da ostaje pri svom nalazu. Otklonila je sve prigovore, koji su međutim pravne prirode, te paušalan i nerealni. 2 1

2 P – 921/2024

Slijedom navedenog sud je dosudio iznos naveden u izreci nakon što je tužitelj uredio tuženi zahtjev po vještvu kao razlika na temelju valute kojom je glavnica kredita vezana uz CHF, radi otplate anuiteta vezanim za tečaj švicarskog franka, to je temeljem odredbe čl. 1111. ZOO naložio tuženiku isplatiti označeni iznos tužitelju zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Odluku o zakonskoj zateznoj kamati sud je utemeljio na čl. 1115. ZOO kojom je propisano da se kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, visinu zakonske zatezne kamate odredivši sukladno čl. 29. st. 2. ZOO i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), a kao dan početka tijeka zakonske zatezne kamate utvrdivši dan kad je tužitelj preplatio dužni iznos (odnosno kasniji datum za one iznose za koje tužitelj tužbenim zahtjevom isplatu kamate traži od datuma kasnijeg datumu preplate) budući je tuženik nepošten od dana stjecanja tog iznosa.

26 Ocjena je ovog suda da je tuženik od trenutka stjecanja, time trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunao primjenom ništetnih odredbi ugovora znao ili morao znati da nema pravo na isplatu istih, pa je temeljem čl. 29. st. 1. i. 2. ZOO-a dužan platiti zatezne kamate na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od idućeg dana od dana kada je iste primio. Zatezne kamate su sporedno potraživanje koje svoju osnovu i visinu temelji na činjenici da je određen iznos uplaćen bez osnove i to određenog datuma pa tužitelj ima pravo na iste kako je navedeno u izreci presude.

27 U odnosu na prigovor zastare potraživanja ocjena je ovog suda da postupak kolektivne zaštite prava potrošača predstavlja vjerovnikovu radnju poduzetu radi utvrđivanja i ostvarenja tražbine u smislu čl. 241. ZOO-a, to stoga što se radi o postupku koji je izričito reguliran odredbama Zakona o zaštiti potrošača (¨Narodne novine¨ broj 79/07, dalje u tekstu ZZP ) kao jedno od sredstava za zaštitu potrošača od konkretnih postupanja trgovaca, i to u postupku u kojem pojedinačni potrošač ne mora sudjelovati ali ima sva prava koja mu pripadaju kao potrošaču na kojeg se postupanje trgovca odnosi, dapače koji po tom istom zakonu ima pravo izravno Činjenica da potrošač može neovisno o postupku kolektivne zaštite poduzimati radnje protiv trgovca kao svog dužnika, ne pretpostavlja obvezu poduzimanja istih pored činjenice da je u tijeku kolektivni spor, dapače upravo je logično da ova kolektivna zaštita predstavlja primjerenije i ekonomičnije radnje vjerovnika radi ostvarenja tražbine od pojedinačne zaštite. Svakako, u smislu čl. 241. ZOO-a je dovoljna i jedna radnja vjerovnika pred sudom radi ostvarenja zaštite da zahtijevati ovrhu odluke donesenu u tom postupku, sukladno čl. 117 ZZP-a. bi zastara potraživanja bila prekinuta. Obzirom je postupak kolektivne zaštite pokrenut 2012., dakle prije proteka roka od pet godina za zastaru potraživanja, očito je daje istim prekinuta zastara, a obzirom se radi o postupku koji je pravomoćno okončan tek 12. lipnja 2014. (u pogledu promjene kamatne stope) odnosno 14. lipnja 2018. (u pogledu valutne klauzule) kada je zastara počela iznova teći za potraživanja isplate po osnovi ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno ništetnoj valutnoj klauzuli.

28 Dakle Sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog 2 2

2 P – 921/2024

zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, čime pravo na tužitelja na isplatu potraživanja nije zastarjela. Obzirom su odredbe ugovora o primjeni valutne klauzule utvrđene ništetnim 14. lipnja 2018., razvidno je da do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao zastarni rok od 5 godina koji se primjenjuje na potraživanje tužitelja.( tužba podnesena 23 3 21 dakle unutar zastarnog roka U pogledu prigovora zastare, sud ističe da je predmet spora klasificirao kao zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove konkretno kao povrat stečenog temeljem ništetne ugovorne odredbe slijedom čega je zastaru prava tužitelja potraživati isplatu utuženog iznosa potrebno cijeniti primjenom općeg petogodišnjeg zastarnog roka. 29 Tumačenje da zastarni rok teče od dana sklapanja Ugovora o kreditu ili pak od dana ispunjenja obveze iz ništetnog ugovora protivno je i Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, dalje: Direktiva) u duhu koje je Direktive kao pravne stečevine Europske unije ovaj sud dužan tumačiti nacionalno pravo. Pravila nacionalnog prava koja uređuju pravna sredstva za ostvarenje prava ne smiju u praksi onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarenje prava priznatih pravnim sustavom Europske unije ovdje konkretno načela djelotvornosti. Kad je riječ o načelu djelotvornosti, sustav zaštite uspostavljen Direktivom temelji se na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca te je u tom smislu, bez obzira što rok zastare od pet godina i ako se računa od sklapanja Ugovora o kreditu ili pak od dana ispunjenja obveze iz ništetnog ugovora u praksi jest dovoljan da potrošač može pripremiti i podnijeti djelotvorno pravno sredstvo za zaštitu svojih prava, ipak postoji mogućnost da je tako računat rok istekao i prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe sadržane u ugovoru. Stoga, takvo računanje roka ne može osigurati potrošaču djelotvornu pravnu zaštitu. U tom smislu, Sud Europske unije u presudi u spojenim predmetima C-698/18 SC Raiffeisen Bank SA i C-699/18 BRD Groupe Société Générale SA/JB i KC navodi da se protivi načelu djelotvornosti to da se na tužbu za povrat plaćenog temeljem nepoštene ugovorne odredbe promjenjuje rok zastare koji počinje teći od trenutka prestanka ugovora, neovisno o tome da li je potrošač u tom trenutku znao ili je razumno mogao znati za nepoštenost ugovorne odredbe, dalje utvrđujući da se protivi Direktivi tumačenje nacionalnog propisa prema kojem zastarni rok za podnošenje sudske tužbe za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe počinje teći od dana kad je ugovor u cijelosti ispunjen (obuhvaćeno je time prema mišljenju ovog suda nedvojbeno i računanje roka od trenutka sklapanja ugovora ili isplate za vrijeme trajanja ugovora budući je taj tren raniji od trenutka prestanka ugovora i time još otegotniji), kad je bez provjere predmnijeva da je potrošač u tom trenutku znao ili je trebao znati za nepoštenost ugovorne odredbe ili kad za slične tužbe taj isti rok počinje teći od sudskog utvrđenja osnovanosti tužbe. Također, tumačenje da zastarni rok teče od dana sklapanja Ugovora o kreditu ili pak od dana ispunjenja obveze iz ništetnog ugovora restriktivno je i neprimjenjivo iz kako praktičnih tako i moralnih razloga, jer se u ovom slučaju radi o situaciji u kojoj je tužitelj teorijski imao pravo zahtijevati povrat danog već od dana sklapanja ništetnog ugovora odnosno ispunjenja obveze iz istog, ali je realno isti tek u trenutku sudskog utvrđenja ništetnosti ugovora došao u poziciju poslužiti se svojim 2 3

2 P – 921/2024

zakonskim pravom zahtijevati povrat danog po osnovi ništetnog ugovora. Valja voditi računa o realnim životnim situacijama u kojima je tek kvalificiranim (sudskim) utvrđenjem ništetnosti, a nerijetko tek nakon duge parnice, stranka stekla saznanje o ništetnosti ugovora i time došla u priliku ostvariti pravo na povrat danog po osnovi ništetnog ugovora.

30Sud ponovno navodi da je proveo sve dokaze koje su stranke predložile. te ne temelju tako provedenih dokaza donio odluku kao u izreci Za dodati je da je tijekom postupka tuženik odustao od saslušanja osobnog bankara. kao i javnog bilježnika 31 Kako je tužitelj tijekom postupka povukao dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na promjenu kamatne stope i isplatu vezanu za iste a tuženik je pristao na povlačenje to je odlučeno kao u izreci rješenja prije ukidne odluke

32 O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl 154 st 4 ZPP pa je odlučeno da svaka stranka snovi svoj trošak, jer tužitelj je u konačnici uspio sa 41 posto tužbenog zahtjeva, dok je ostalih 59 posto, povukao, /158 ZPP/ , međutim tužitelj je uplatio i troškove vještačenja, a uspio je u osnovu koji se odnosi na valutnu klauzulu, pa je u konačnici sud odlučio da svaka stranka snosi svoj trošak.

U Dubrovniku, 16. prosinca 2024

S u t k i nj a

Kate Ogresta Jović

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismenom u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u Osijeku

DN-a:

- punomoćnik tužitelja

- punomoćnik tuženika