Republika Hrvatska
Općinski sud u Vinkovcima
Stalna služba u Županji
32270 Županja
Veliki kraj 48
Poslovni broj: P-208/2020-33
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, Stalna služba u Županji, po sucu Heleni Zetić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠF, OIB: [osobni identifikacijski broj], i ZF, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], i oboje zastupani po punomoćniku Draženu Štiviću, odvjetniku u Županji, protiv tuženika Hrvatska banka za obnovu i razvitak, Zagreb, Strossmayerov trg 9, OIB: 26702280390, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 29. listopada 2024., u nazočnosti punomoćnika tužitelja Dražena Štivića, odvjetnika u Županji, te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, a koja presuda je donesena i objavljena 16. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e
I. Ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji poslovni broj J 16 Ovr-83/2020-5 od 30. travnja 2020., proglašava se nedopuštenom na suvlasničkim dijelovima nekretnina svakoga od tužitelja upisanim u zemljišne knjige Zemljišnoknjižnog odjela u Županji (Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji) upisane u k. o. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška], sa k. č. br. [katastarska čestica] oranica u selu sa 2349 m2 i k. č. br. [katastarska čestica] kuća, upravna zgrada, radionica, privredni objekt, skladište, gospodarska zgrada, zgrada, nužnik i dvorište sa 1583 m2,
- radi naplate iznosa duga preko glavnice od 391.832,45 kn/52.005,10 eura (slovima: pedeset dvije tisuće pet eura i deset centi),
- radi naplate redovne (ugovorene) kamate u iznosu od 71.086,86 kn/ 9.434,84 eura (slovima: devet tisuća četiri stotine trideset četiri eura i osamdeset četiri centa),
- radi naplate zatezne kamate na glavnicu u iznosu od 14.219,27 eura (slovima: četrnaest tisuće dvije stotine devetnaest eura i dvadeset sedam centi)/107.135,10 kn,
- radi naplate zatezne kamate na redovnu kamatu u iznosu od 2.504,91 eura (slovima: dvije tisuće pet stotina četiri eura i devedeset jedan cent)/18.873,24 kn,
- radi naplate zatezne kamate na glavnicu od 6. prosinca 2002. do 14. veljače 2020. u iznosu od 107.669,05 eura (slovima: sto sedam tisuća šest stotina šezdeset devet eura i pet centi)/811.234,41 kn, te
- radi naplate troškova ovršnog postupka u iznosu od 679,54 eura(slovima: šest stotina sedamdeset devet eura i pedeset četiri centa)/5.120,00 kn.
II. Odbijaju se tužitelji sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva kojim zahtijeva da se ovrha određena ovosudnim rješenjem poslovni broj J 16 Ovr-83/2020-5 od 30. travnja 2020., proglasi nedopuštenom za glavnicu duga do iznosa od 52.005,10 eura.
III. Svaka stranka snosi svoje troškove.
Obrazloženje
1. Tužitelji u tužbi navode da su Zaključkom ovoga suda poslovni broj Ovr- 83/2020-11 od 3. lipnja 2020. upućeni na parnicu protiv tuženika radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji poslovni broj Ovr-83/2020-5 od 30. travnja 2020, da su tužitelji zaključak primili 4. lipnja 2020., pa u otvorenom roku podnose ovu tužbu. Da je navedenim rješenjem o ovrsi sud odredio ovrhu na temelju ovršne isprave na suvlasničkim dijelovima nekretnina tužitelja upisanim u zemljišne knjige Zemljišnoknjižnog odjela u Županji (Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji), upisane u k. o. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška], sa k. č. br. [katastarska čestica] oranica u selu sa 2349 m2 i k. č. br. [katastarska čestica] kuća, upravna zgrada, radionica, privredni objekt, skladište, gospodarska zgrada, zgrada, nužnik i dvorište sa 1583 m2, a radi naplate ukupnog iznosa od 1.407.291,92 kn i to glavnice od 391.832,45 kn, redovne kamate od 71.086,86 kn, troškova od 7.812,50 kn i zatezne kamate od 936.560,11 kn, s tim da zatezna kamata teče na iznos od 470.731,81 kn (glavnica + redovne kamate + troškovi) od 15. veljače 2020. do namirenja. Da su protiv ovoga rješenja tužitelji kao ovršenici podnijeli žalbu kojom su rješenje o ovrsi osporili u cijelosti iz razloga propisanih čl. 50. st. 1. toč. 3.; čl. 50. st. 1. toč. 8.; čl. 50. st. 1. toč. 7.; te čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona. Tužitelji prigovaraju da je ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji poslovni broj Ovr-83/2020-5 od 30. travnja 2020. nedopuštena u cijelosti. Također prigovaraju da tražbina u ovršnoj ispravi i prijedlogu za ovrhu nije identična, pa je sud prijedlog za ovrhu morao odbaciti, jer je tuženik tražbinu samostalno preračunao u kune, premda je prema ugovoru mjerodavna valuta obveze DEM odnosno eura na dan plaćanja. Da je iz ovršne isprave vidljivo da se radi o tražbini ugovorenoj sa valutnom klauzulom DEM - odnosno sada eura, pa je stoga tuženik tražbinu mogao iskazati samo u valuti euro u protuvrijednosti HRK, a ne u HRK. Tvrdnju tužitelja potvrđuje pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-1383/10-2 od 8. veljače 2012., kojom je potvrđeno pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 9. prosinca 2012., pa stoga kako je tuženik svoju tražbinu svojevoljno izrazio u kunama, prijedlog za ovrhu je trebalo odbaciti (isto Rev-254/12-2 od 28. siječnja 2016.). Nadalje navodi da tuženik u prijedlogu za ovrhu potražuje zatezne kamate kao glavnicu u iznosu od 936.560,11 kn, te istovremeno glavnicu od 391.832,45 kn, da je ovakav zahtjev procesno nedopušten, jer sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima vjerovnik može tražiti kamate kao glavnicu tek kada prestane glavno potraživanje, a isto i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odlukama poslovni brojRev- 1000/1996-2 od 9. ožujka 2000. „... takav zahtjev ne može s uspjehom postaviti sve dok postoji glavna tražbina..” i poslovni brojGzz-33/1998-2 od 27. svibnja 1998. „tek po prestanku glavnog novčanog potraživanja, ako nisu plaćene zatezne kamate se osamostaljuju i obračunavaju...”, te poslovni broj Rev-484/02-2 od 17. rujna 2003. Slijedom navedenoga, a na temelju i same tvrdnje i dokumentacije tuženika iz kojega je jasno vidljivo da glavno potraživanje nije prestalo, tada je bilo kakvo potraživanje zateznih kamata procesno i materijalno nedopustivo, slijedom čega je došlo do prekoračenja opsega i visine iznosa za koji je ovrha određena. Tužitelji smatraju nedopuštenim i zahtjev tuženika za plaćanje zatezne kamate na redovnu (ugovornu) kamatu, jer je suprotan čl. 27. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelji nadalje prigovaraju da ne postoji identitet između iznosa za koji je određena ovrha i visine iznosa založnog prava upisanoga na spornoj nekretnini tj. došlo je do prekoračenja opsega obveze i visine iznosa za koji ovrha može biti određena. Obzirom da tuženik traži ovrhu na temelju upisanog založnog prava, tužitelji smatraju da osnovano prigovaraju da tuženik traži više od onoga što je u zemljišnim knjigama upisano na ime založnog prava, te da je ovrha za svaki iznos preko toga neosnovana. Da prema podacima iz zemljišne knjige proizlazi da je rješenjem poslovni broj Z-1963/96 od 4. rujna 1996. upisano: „Na temelju sporazuma o osnivanju založnog prava te uknjižbi nadhipoteke od 9. kolovoza 1996. uknjižuje se pravo zaloga za glavnicu od 150.000,00 DEM za korist ....”, dakle upisani iznos založnog prava je 150.000,00 DEM sada iznosi 76.693,84 eura, odnosno prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (7,564203) to je 580.373,61 HRK. Tužitelji dalje prigovaraju da tuženik nema pravo namirenja bilo kakvih kamata (niti ugovornih, niti zakonskih), niti naknada, niti troškova, jer hipoteka nije za ova potraživanja upisana na način propisan odredbama Zakona o zemljišnim knjigama i pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske (poslovni broj Rev-2184/10-2 od 12. lipnja 2013. "Slijedom citiranih zakonskih odredbi proizlazi da tužitelj, kao založni vjerovnik, od tuženice kao hipotekarnog dužnika može hipotekarnom tužbom tražiti da je dužna trpjeti namirenje glavnog potraživanja iz vrijednosti založene nekretnine, a sporednog potraživanja (kamate) samo ako je i to sporedno potraživanje upisano u zemljišne knjige. Nastavno tome, prodaja hipotekom opterećene nekretnine tuženika u ovom postupku se mogla dozvoliti samo radi namirenja tužiteljevog potraživanja koje se odnosi na glavnicu ... ali ne i za sporedno potraživanje odnosno zatražene zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice, jer to sporedno potraživanje nije bilo uknjiženo u zemljišnoj knjizi kao teret na predmetnoj nekretnini."; poslovni broj Rev- 1228/08-2 od 14. srpnja 2010.: "Založno pravo stječe se upisom u zemljišne knjige (čl. 309. ZOV), pa je dakle tužitelj stekao založno pravo na nekretnini u vlasništvu tuženika radi osiguranja tono određene tražbine (256.703. DEM -1.000.000,00 kn – s redovnom kamatnom stopom od 8% godišnje) koja je upisana u zemljišnim knjigama. Prema tome, tužitelj kao založni vjerovnik ima pravo tražiti namirenje iz vrijednosti nekretnine (zaloga) samo one tražbine radi čijeg je osiguranja zasnovao založno pravo pa su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev radi namirenja tražbine koja obuhvaća dio glavnice, redovne i zatezne kamate (ukupno 544.006,90 kn) sve zajedno s zateznim kamatama."; poslovni broj ev-195/02-2 od 14. siječnja 2004.: "U konkretnom slučaju, prema zemljišnoknjižnom izvatku ... na temelju ugovora o kreditu... hipoteka na označenim nekretninama upisana samo za osiguranje kredita u iznosu od 80.000,00 kn, a ne i za sporedna potraživanja ("realne" kamate, zatezne kamate, revalorizaciju i sl.). Nastavno tome, a u skladu s odredbom čl. 63. st.1. Zakona o osnovno vlasničkopravnim odnosima prodaja hipotekom opterećenih nekretnina drugotuženika mogla se dozvoliti samo radi namirenja tužiteljevog potraživanja u iznosu od 80.000,00 kn..."). Nadalje, tužitelji navode da je čl. 36. st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama propisano da za tražbinu za koju je ugovoreno da se plaćaju kamate, upisuje se i kamatna stopa, no kako u konkretnom slučaju kamatna stopa nije upisana, to tuženik ne može tražiti više od onoga što je upisano (isto Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 1015/00-2 od 25. srpnja 2001.) Nadalje, tužitelji navode da hipoteka ne obuhvaća, niti zakonske kamate koje tuženik potražuje jer takve kamate (zakonske kamate) nisu upisane u zemljišnim knjigama, obzirom da je čl. 36. st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama izrijekom propisano da ako su ugovorene zakonske kamate, da će se umjesto kamatne stope upisati „zakonska kamata”. U pogledu zahtjeva za naplatu troškova, tužitelji ukazuju da se sukladno čl. 36. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama hipoteka može upisati samo glede točno određene svote u novcu, pa stoga kako u pogledu troškova nije upisano ništa, tada je neosporno da nema pravo naplatiti iz hipoteke bilo kakve troškove pa i one ovršnog postupka ili naknade (kao primjer navode pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt-591/17-2 od 16. siječnja 2018. iz koje se vidi da je vjerovnik hipoteku upisao za iznos od 500.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti spp (op.a skraćenica za „s pripadajućim potraživanjima”), koje je sud u potpunosti otklonio priznati kao valjan upis hipoteke. Stoga, imajući u vidu navedeno, smatraju da tuženik može postaviti zahtjev za naplatu hipotekarne tražbine maksimalno do iznosa glavnice od 76.693,84 eura odnosno prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (7,564203) to je 580.373,61 HRK. Međutim, kako tuženik u svome zahtjevu učinio neospornim visinu neplaćene glavnice od 391.832,45 kn, tada je ovaj iznos maksimalni iznos do kojega tuženik može tražiti naplatu iz opterećene stvari, a potraživanje svakog iznosa preko navedenoga je neosnovano. Tužitelji prigovaraju i zastari, koji prigovor je osnovan i u pravnom i u činjeničnom pogledu. Navode da premda je za iznos kredita upisana hipoteka, i premda tuženik tvrdi da ima ovršnu ispravu - solemnizirani ugovor, tužitelji prigovaraju da se cjelokupno potraživanje tuženika zapravo sastoji od povremenih potraživanja koja zastarijevaju u roku od 3 (tri) godine sukladno čl. 372. ZOO/91, te da samo pravo iz kojega proistječu povremena potraživanja zastarijeva za 5 (pet) godina, pa kad zastari pravo vjerovnik gubi pravo ne samo da zahtjeva budu a povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare sukladno čl. 373. ZOO/91, a sve navedeno u vezi sa čl. 379. ZOO/91. Međutim, čl. 368. st. 2. ZOO/91 izričito je propisano da se zastarjela potraživanja kamata i drugih povremenih davanja ne mogu namiriti niti iz opterećene stvari. Kako je tuženik prijedlog za ovrhu podnio 17. veljače 2020., a dospijeće tražbine - prema tuženikovom obračunu je bilo 6. prosinca 2002., to je od dospijeća proteklo više od 17 godina, pa su stoga istekli svi rokovi zastare propisani odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vezano za glavnicu tužitelji navode da je tuženik u prijedlogu, kao i sud u rješenju, koriste pojam „glavnice” je iz ugovora o kreditu vrlo jasno vidljivo da iznos glavnice koji tuženik potražuje po svom sadržaju predstavlja povremeno potraživanje u smislu čl. 372 st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koje se sukladno čl. 368. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ne može namiriti niti iz opterećene stvari nakon nastupanja zastare. Stoga, kako se radi o povremenom potraživanju koje se otplaćuje u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima kojima se otplaćuju i glavnica i kamate, tada je jasno da slijedom čl. 372. st. 2. Zakona o obveznim odnosima nakon nastupanja zastare tuženik niti ovaj iznos „glavnice” više ne može naplatiti iz založene stvari. Tužitelji prigovaraju da sva povremena potraživanja zastarijevaju u roku od 3 godine sukladno čl. 368. Zakona o obveznim odnosima, što uključuje i kamate (neovisno radi li se o ugovornim ili zateznim). Slijedom navedenog smatraju kada je nastupila zastara za navedena potraživanja, a pogotovo u vezi sa čl. 222. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, kako se povremena potraživanja ne mogu namiriti, niti iz opterećene stvari, tada je i pravno i činjeni no osnovana tvrdnja tužitelja da je nastupila zastara nakon koje tuženik više ne može sudskim putem tražiti naplatu. Predlažu da sud naloži tuženiku da dostavi otplatni plan Ugovora o dugoročnom kreditu od 15. srpnja 1996. radi točnog utvrđenja dana dospijeća svake pojedine rate kredita. Tužitelj ovim dokumentom ne raspolaže, a zajednički je za obje stranke. Ako tuženik odbije dostaviti ili ne dostavi traženi dokument, tužitelji predlažu da vještak napravi projekciju otplatnog plana na temelju ugovora o kreditu. Također predlažu da sud naloži tuženiku da dostavi rekapitulaciju obračuna redovne i zatezne kamate prema dokumentu „stanje ugovora o kreditu...” od 14. veljače 2020. kako bi se moglo provjeriti od kojega dana, na koji način, kojom metodom i na koje iznose je tuženik obračunavao kamate. Ovim dokumentom raspolaže samo tuženik, a izuzetno je bitan radi utvrđenja osnovanosti prigovora zastare. Predlažu također provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja kojim će vještak utvrditi: visinu i dan dospijeća svake pojedine rate kredita, iznos visine založnog prava od 150.000,00 DEM u protuvrijednosti EUR, te koliko je njegova protuvrijednost na dan 17. veljače 2020. kada je tuženik podnio prijedlog za ovrhu, izračunati razliku između iznosa za koji je ovrha određena i iznosa hipoteke u protuvrijednost na dan 17. veljače 2020. kada je tuženik podnio prijedlog za ovrhu, izračunati razliku između iznosa glavnice i iznosa upisane hipoteke. Slijedom navedenog, predlažu da sud po provedenom postupka donese presudu kojom će u cijelosti proglasiti nedopuštenom ovrhu određenu rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Županji poslovni broj J 16 Ovr- 83/2020-5 od 30. travnja 2020.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako se u cijelosti protivi navodima iz tužbe, te osporava osnovanost tužbenog zahtjeva u cijelosti. U odnosu na navode o formalnoj nedopuštenosti prijedloga za ovrhu navodi kako tužitelji u tužbi potpuno neosnovano tvrde da tražbina iz rješenja o ovrsi nije istovjetna tražbini iz ovršne isprave navodeći da je ovrhovoditelj tražbinu samostalno preračunao u kune, premda je prema ugovoru mjerodavna valuta obveze DEM odnosno eura. Gornji navodi ovršenika potpuno su neosnovani. Ovrhovoditelj napominje kako je predmetna tražbina u ugovoru o kreditu iskazana u DEM uz valutnu klauzulu, te je ugovorena otplata kredita u kunama prema srednjem tečaju HNB-a na dan uplate. Da je tražbina iz prijedloga za ovrhu i pobijanog rješenja o ovrsi upravo tražbina iz Ugovora o kreditu preračunata u kunsku protuvrijednost uz primjenu valutne klauzule kako je ugovoreno Ugovorom o kreditu. Da iz navedenog proizlazi da ovrhovoditelj ima prema korisniku kredita tražbinu u kunama kao valuti plaćanja uz ugovorenu valutnu klauzulu, te je opseg ispunjenja tražbine ovrhovoditelj sukladno čl. 25. st. 4. Ovršnog zakona ovlašten odrediti u prijedlogu za ovrhu, a navedeno potvrđuje i sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-459/10-2 od 28. studenog. 2012. sukladno kojoj je „.. .ovrhovoditelj ovlašten zahtijevati od ovršenika ispunjenje obveze izražene u kunama na temelju ovršne isprave kojom je ugovoreno da se obveza u kunama izračunava na temelju tečaja kune prema tečaju EUR u kunskoj protuvrijednosti... ". U odnosu na navode o nedopuštenosti u odnosu na zatezne kamate navodi da tužitelji u tužbi navode kako tuženik u prijedlogu za ovrhu potražuje „zateznu kamatu kao glavnicu” u iznosu od 936.560,11 kn i glavnicu u iznosu od 391.832,45 kn, što tužitelji ne smatraju dopuštenim, a tuženik napominje kako nije jasno iz kojeg razloga tuženik ne bi imao pravo naplatiti svoje dospjelo potraživanje iz Ugovora o kreditu na ime glavnice, kao i dospjelo potraživanje na ime zatezne kamate po istom Ugovoru o kreditu. Tuženik napominje kako se radi o iznosima glavnice i zatezne kamate s osnova Ugovora o kreditu koji su dospjeli na plaćanje prije podnošenja prijedloga za ovrhu i mogu se izraziti u apsolutnom iznosu na dan podnošenja prijedloga za ovrhu, na što je tuženik ovlašten u prijedlogu za ovrhu, navedeni stav zauzeo je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž-7737/2014-2 od 27. listopada 2016., u navedenoj presudi Visoki trgovački sud Republike Hrvatske navodi „ ... Time što je kamata obračunata i izražena u apsolutnom iznosu nije zato postala dio glavne tražbine. I premda pravilno prvostupanjski sud navodi da se zatezne kamate osamostaljuju teka nakon prestanka glavne tražbine, pogrešno smatra da se iste mogu tek kada izraziti u apsolutnom iznosu. Naime, tužitelj sam određuje u kojem će obliku potraživati kamate, ali nakon plaćanja glavnice na koju se kamatna tražbina odnosi, istu je dužan obračunati i postaviti zahtjev za isplatu (iznosa) obračunatih neisplaćenih kamata kao glavnu tražbinu ukoliko na tu neplaćenu kamatu (sada kao glavnicu) želi ostvariti pravo na kamatu prema čl. 31. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik dodatno napominje kako u prijedlogu za ovrhu i pobijanom rješenju o ovrsi, niti u jednom dijelu nije došlo do anatzocizma tj. obračunavanja zatezne kamate na zateznu kamatu, ukoliko su navodi tužitelja u tužbi usmjereni na navedeno. U odnosu na navode o nedopuštenosti zatezne kamate u odnosu na ugovorne kamate, da tužitelji u tužbi potpuno neosnovano navode kako je nedopušten zahtjev tuženika kao ovrhovoditelja na plaćanje zatezne kamate na redovne (ugovorne) kamate, pozivajući se pogrešno na odredbu članka 27. Zakona o obveznim odnosima. Ovdje tuženik ističe kako se zabrana anatocizma predviđena Zakonom o obveznim odnosima odnosi samo na obračun zatezne kamate na zateznu kamatu, a ne i na redovnu (ugovornu) kamatu. Zabrana anatocizma uvedena je odredbom 31. Zakona o obveznim odnosima, ali samo u pogledu zateznih kamata, a ne i redovnih (ugovornu) kamata, što je razvidno iz čl. 31. st. 1 . Zakona o obveznim odnosima. Naime, čl. 31. st. 2. Zakona o obveznim odnosima izričito dopušta traženje (obračun) zateznih kamata na (redovne) kamate, a navedeno potvrđuje i sudska praksa i to presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž Ovr-125/15 od 2. veljače 2016. U odnosu na navode tužitelja da ovršna isprava može biti mjerodavna samo za iznos upisane hipoteke, smatra da tužitelji u tužbi potpuno neosnovano navode kako ne postoji identitet između iznosa za koji je određena ovrha i iznosa založnog prava upisanog na spornoj nekretnini, navedeno iz razloga što je iz zemljišnoknjižnog izvatka vidljiv upis prava zaloga u iznosu od 150.000,00 DEM. Tuženik napominje kako činjenica da u zemljišnoknjižnom izvatku nije vidljiva naznaka da je založno pravo upisano i radi osiguranja kamata, naknada i troškova po predmetnom Ugovoru o kreditu nije relevantna iz razloga što su Sporazumom o osnivanju založnog prava hipoteke te uknjižbi nadhipoteke broj MSP-6/96-2 od 9. kolovoza 1996., solemniziranom od strane javnog bilježnika Mirodara Kovača iz Vinkovaca pod brojem OU-214/96 12. kolovoza 1996. i Izjavom prvo ovršenika i drugo ovršenika (ovdje tužitelja) od 12. kolovoza 1996. priloženima uz navedeni Sporazum upravo ovršenici (ovdje tužitelji) dopustili upis založnog prava na nekretnini koja je predmet ovrhe radi osiguranja i naplate potraživanja iz Ugovora o kreditu u iznosu od 150.000,00 DEM uvećano za utvrđene kamate penale naknade i ostale troškove, a založno pravo je u zemljišnim knjigama upisano upravo temeljem navedenog Sporazumom o osnivanju založnog prava - hipoteke te uknjižbi nadhipoteke broj MSP6/96-2 slijedom navedenog nedvojbeno je da založno pravo upisano pod brojem Z-1963/96 osigurava i potraživanje s osnova kamata, naknada i troškova sve kako je utvrđeno Sporazumom temeljem kojeg je založno pravo upisano. U odnosu na navode tužitelja o zatari tražbine, kod prigovora zastare potraživanja koje je osigurano ovršnom ispravom, tuženik upućuje na čl. 233. Zakona o obveznim odnosima prema čijoj odredbi sve tražbine koje su utvrđene javnobilježničkim aktom zastarijevaju za deset godina. Budući da je tražbina tuženika s osnova Ugovora o kreditu, radi čije naplate je tuženik pokrenuo predmetni ovršni postupak, utvrđena javnobilježničkim aktom i to Sporazumom o osnivanju založnog prava - hipoteke, te uknjižbi nadhipoteke broj MSP-6/96-2 od 9. kolovoza 1996., solemniziranom od strane javnog bilježnika Mirodara Kovača iz Vinkovaca pod brojem OU-214/96 dana 12. kolovoza 1996. ista tražbina se ne može smatrati zastarjelom. Osim navedenog, tuženik smatra da je tijek zastare prekinut 28. ožujka 2003. podnošenjem prijedloga za ovrhu radi naplate navedenog potraživanja pred Općinskim sudom u Županji pod poslovnim brojem Ovr-633/03 (kasnije poslovni broj Ovr-2243/03), pri čemu je zastarni rok počeo ponovno teći tek nakon pravomoćnog završetka navedenog postupka. Tuženik napominje kako je pogrešan stav tužitelja iznesen u tužbi da se potraživanje s osnova Ugovora o kreditu sastoji od povremenih potraživanja te da se na njega treba primijeniti zastarni rok koji se primjenjuje na povremena potraživanja, odnosno zastarni rok od 3 godine. Tuženik napominje kako se radi o potraživanju koje je osigurano ovršnom ispravom i koje ne predstavlja povremena potraživanja, budući da se radi o potraživanju po Ugovoru o kreditu koje je prije podnošenja prijedloga za ovrhu u cijelosti dospjelo na naplatu. Tuženik upućuje na članak 222. Zakona o obveznim odnosima, prema čijoj odredbi se vjerovnik, čija tražbina je osigurana založnim pravom, može namiriti iz vrijednosti opterećene stvari i nakon što protekne vrijeme zastare. Budući da je tražbina tuženika s osnova Ugovora o dugoročnom kreditu MSP-6/96, radi čije naplate je tuženik pokrenuo predmetni ovršni postupak, osigurana založnim pravom na nekretnini koja su predmet istog ovršnog postupka, tuženik kao vjerovnik ima pravo namiriti se iz vrijednosti predmetne nekretnine i nakon proteka zastarnog roka. Slijedom svega navedenog tuženik smatra kako nije nastupila zastara u odnosu na potraživanje koje je predmet ovršnog postupka, no čak i da je zastara nastupila tuženik ima, sukladno čl. 222. Zakona o obveznim odnosima, pravo na namirenje iz vrijednosti založene nekretnine. Slijedom svega naprijed navedenog, tuženik predlaže da sud po provedenom postupku donese presudu kojom će odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan u cijelosti, uz dosudu troškova tuženiku.
3. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u: zaključak Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj J 16 Ovr-83/2020-11 od 3. lipnja 2020. s lista 10 i 11 spisa, Prijedlog za ovrhu s lista 12 do 14, Rješenje Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj J 16 Ovr- 83/2020-5 od 30. travnja 2020. s lista 15 do 17, Dodatak I Ugovora o ustupu potraživanja s lista 18 do 28, popis dugovanja s lista 29, Ugovor o dugoročnom kreditu s lista 30 do 35 spisa, povijesni zemljišnoknjižni izvadak s lista 36 do 45, stanje Ugovora o kreditu od 14. veljače 2020. s lista 46, izvršen je uvid u sve priloge priložene uz nalaz i mišljenje vještaka s lista 52 do 163, i dokaz s lista 188 i 191, te je izvršen uvid u spis Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj Ovr-83/2020, Općinskog suda u Županju poslovni broj Z-1963/1996, Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj Pu Ovr- 72/2020 (ranije spis Općinskog suda u Županji poslovni broj Ovr-633/2003), saslušan je financijsko-knjigovodstveni vještak Mato Ivanović, sud nije naloži tuženiku da dostavi otplatni plan vezan za Ugovor o dugoročnom kreditu od 15. srpnja 1996. radi točnog utvrđenja dana dospijeća svake pojedine rate kredita, kako je to predložio tužitelj, ovo stoga što je financijsko-knjigovodstveni vještak u svom nalazu i mišljenju sačinio prikaz početnog otplatnog plana, pa se taj dokaz ukazao kao nepotreban, dok drugih dokaza nije bilo.
4. Na temelju ovako izvedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja sud tužbu smatra osnovanom, te je tužbenom zahtjevu djelomično udovoljeno na način kako je to pobliže navedeno u točki I. i II. izreke ove presude.
5. Među strankama je nesporno:
- da je rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji poslovni broj Ovr-83/2020-5 od 30. travnja 2020, određena ovrhu na temelju ovršne isprave na suvlasničkim dijelovima nekretnina tužitelja upisanim u zemljišne knjige Zemljišnoknjižnog odjela u Općinski sud u Vinkovcima, sada Stalna služba u Otoku ranije Stalna služba u Županji), upisane u k. o. [katastarska općina], zk. ul. br. [broj ZK uloška], sa k. č. br. [katastarska čestica] oranica u selu sa 2349 m2 i k. č. br. [katastarska čestica] kuća, upravna zgrada, radionica, privredni objekt, skladište, gospodarska zgrada, zgrada, nužnik i dvorište sa 1583 m2, a radi naplate ukupnog iznosa od 1.407.291,92 kn ( koji se sastoji od dospjele glavnice u iznosu od 391.832,45 kn, redovne kamate u iznosu od 71.086,86 kn, troškova u iznosu od 7.812,50 kn i zatezne kamate u iznosu od 936.560,11 kn, sa zateznom zakonskom kamatom koja na iznos od 470.731,81 kn (koji se sastoji od dospjele glavnica u iznosu od 391.832,45 kn + redovne kamate u iznosu od 71.086,86 kn + troškovi u iznosu od 7.812,50 kn) teče od 15. veljače 2020. do namirenja, te troškovima ovršnog postupka u iznosu od 5.120,00 kn,
- da su protiv ovoga rješenja tužitelji, kao ovršenici podnijeli žalbu kojom su rješenje o ovrsi osporili u cijelosti iz razloga propisanih čl. 50. st. 1. toč. 3.; čl. 50. st. 1. toč. 8.; čl. 50. st. 1. toč. 7.; te čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona ("narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 27/20, 131/20; u daljnjem tekstu Ovršnog zakona), da je u povodu te Žalbe Županijski sud u Karlovcu rješenjem poslovni broj Gž Ovr-186/2020-2 od 3. studenog 2023. djelomično prihvatio Žalbu ovršenika, te je rješenje o ovrsi od 30. travnja 2020. preinačio u dijelu u kojem je određena ovrha radi naplate zatezne kamate na iznos dospjele redovne kamate od 71.086,86 kn, te je u tom dijelu prijedloga za ovrhu odbijen i ukinute su provedene ovršne radnje.
- da su u povodu žalbe tužitelji Zaključkom ovoga suda poslovni broj Ovr- 83/2020-11 od 3. lipnja 2020. upućeni na parnicu protiv tuženika radi proglašenja navedene ovrhe nedopuštenom, da su tužitelji navedeni zaključak primili 4. lipnja 2020.,
- da su tužitelji u zakonskom roku pokrenuli parnicu radi proglašenja navedene ovrhe nedopuštenom, te da tužbom zahtijevaju da se ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Županji poslovni broj Ovr- 83/2020-5 od 30. travnja 2020. proglasi nedopuštenom u cijelosti,
- da ovršnu ispravu čini Sporazum o zasnivanju založnog prava - hipoteke, te uknjižbi nadhipoteke broj MSP/6/96-2 od 9. kolovoza 1996., solemniziran po javnom bilježniku Mirodaru Kovač u Vinkovcima pod brojem OU-214/96 i to 12. kolovoza 1996., te da je taj ugovor postao ovršan 2. kolovoza 2001., da je 1. lipnja 2002. Županjska banka d.d. u stečaju sa Hrvatskom bankom za obnovu i razvitak Zagreb sklopila Ugovor o ustupu tužiteljeva potraživanja temeljem navedenog Sporazuma, da je 6. prosinca 2002. sklopljen Dodatak I Ugovora o ustupu potraživanja temeljem kojeg Županjska banka d.d. u stečaju Županja ustupa potraživanje tužitelja Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak, da potraživanje iz ovršne isprave potječe iz Ugovora o dugoročnom kreditu broj MSP-6/96 od 15. srpnja 1996., kojeg su sklopili Županjska banka kao kreditor i tužitelji kao korisnici kredita,
- da prema izvatku iz poslovnih knjiga tuženika proizlazi da ovdje tuženik na dan 14. veljače 2020. ima dospjelo potraživanje prema tužiteljima kao ovršenicima u ukupnom iznosu od 1.407.291,92 kn, a koje se odnosi na iznos od 391.832,45 kn na ime glavnog duga računajući od 5. prosinca 2002., redovne kamate u iznosu od 71.086,86 kn, te zakonske zatezne kamate (obračunate na glavnicu na dan 5. prosinca 2002.) u iznosu od 125.173,84 kn, iznos od 7.812,50 kn na ime troškova, iznos od 811.386,77 kn na ime zakonske zatezne kamate od 6. prosinca 2002. do 14. veljače 2020.,
- da ovršna isprava temeljem koje je predložena ovrha glasi na Županjsku banku d.d. Županja, a da je ovdje tuženik kao ovrhovoditelj uz isti prijedlog dostavio i Ugovor o ustupu tužiteljeva potraživanja temeljem navedenog Sporazuma od 1. lipnja 2000., te da je 6. prosinca 2002. sklopljen Dodatak I Ugovora o ustupu potraživanja temeljem kojeg Županjska banka d.d. u stečaju Županja ustupa potraživanje tužitelja Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak, odnosno nesporno je da je tuženik kao ovrhovoditelj bio aktivno legitimiran podnijeti isti prijedlog za ovrhu, ovo je utvrđeno uvidom u podneseni prijedlog za ovrhu i priloge priložene uz isti prijedlog,
- da je Hrvatska banka za obnovu i razvitak Zagreb protiv ŠF i ZF kao ovršenika **.**.2003. podnijela kod Općinskog suda u Županji pod poslovnim brojem Ovr-633/03 (sada spis Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj Pu Ovr-72/20) prijedlog za ovrhu temeljem istih ovršnih isprava kao u spisu Ovr- 83/20 i na istim nekretninama na kojima je određena i ovrha poslovni broj Ovr- 83/2020, koja se proglašava nedopuštenom, da je u spisu Ovr-633/03 (sada spis Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj Pu Ovr-72/20) da je u tom predmetu rješenjem Općinskog suda u Županji poslovni broj Ovr-2243/2003-36 od 26. kolovoza 2013. obustavljen ovršni postupak, ukinute su sve provedene ovršne radnje, te da je rješenjem Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji poslovni broj J 16 Pu Ovr-72/2020-30 od 19. veljače 2020. naloženo brisanje zabilježbe ovrhe na nekretninama upisanim u zk. ul. br. [broj ZK uloška], i to na k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], te da je to rješenje postalo pravomoćno 12. rujna 2013.,
- da je u zemljišnoj knjizi, na temelju gore navedenog Sporazuma o zasnivanju založnog prava - hipoteke, te uknjižbi nadhipoteke broj MSP-6/96-2 od 9. kolovoza 1996. upisana hipoteka u korist Županjske banke d.d. Županja, te nadhipoteka u korist Hrvatske banke za obnovu i razvitak Zagreb, na nekretninama tužitelja za glavni dug u iznosu od 150.000,00 DEM.
6. Kako je prijedlog za ovrhu koji je podnesen pod poslovnim brojem Ovr- 83/2020, nesporno udovoljavao svim uvjetima za određivanjem ovrhe temeljem ovršne isprave, budući je nesporno utvrđeno da Sporazuma o zasnivanju založnog prava - hipoteke, te uknjižbi nadhipoteke broj MSP-6/96-2 od 9. kolovoza 1996., zaključen u formi javnobilježničke isprave, a koja prema odredbi čl. 23. st. 1. točke 5. Ovršnog zakona predstavlja ovršnu ispravu, to je iz tog razloga rješenjem ovoga suda poslovni broj J 16 Ovr-83/2020-5 od 30. travnja 2020. i određena predložena ovrha, a protiv kojeg rješenja su ovdje tužitelji kao ovršenici izjavili žalbu između ostalog i zbog žalbenih razloga, zbog kojih su zaključkom od 3. lipnja 2020. upućeni na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.
Sporno je da li postoji identitet između prijedloga za ovrhu i ovršne isprave, da li je tuženik zakonito obračunao kamate tužiteljima, da li tuženik ima pravo namirenja samo glavnice ili ostalih sporednih tražbina koje su obuhvaćene prijedlogom za ovrhu, (kamate redovne i zatezne i troškova).
7. Sporno je nadalje u ovom postupku među parničnim strankama da li je nastupila zastara tražbine, da li je podnošenjem prijedloga za ovrhu u predmetu koji se vodio kod ovoga suda pod poslovnim brojem Ovr-633/2003 (sada Pu Ovr- 72/2020) i donošenjem rješenja o ovrsi između ostalog temeljem iste ovršne isprave došlo do prekida zastare ovdje tuženika kao ovrhovoditelja, ili je zbog činjenice da je ovršni postupak u predmetu Ovr-633/2003 (sada Pu Ovr-72/2020) pravomoćno obustavljen, došlo do toga da zastara nikada nije niti prekinuta, odnosno da je protekao desetogodišnji zastarni rok u kojem je ovdje tuženik kao ovrhovoditelj mogao podnijeti zahtjev radi naplate svoje tražbine.
8. Uvidom u ovršnu ispravu temeljem koje je podnesen prijedlog za ovrhu u predmetu ovoga suda poslovni broj Ovr-83/2020, nesporno je utvrđeno da ista isprava predstavlja javnobilježničku ispravu, koja je postala ovršna 2. kolovoza 2001.
9. Prema odredbi čl. 360. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; u daljnjem tekstu: Zakona o obveznim odnosima) zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, dok prema st. 2. zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.
10. Prema odredbi čl. 361. st. 1. Zakona o obveznim odnosima zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
11. U pogledu tražbina koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela vlasti, odnosno javnobilježničkim aktom, a što je slučaj u ovom predmetu, odredbom čl. 379. st. 1. Zakona o obveznim odnosima određeno je da sve takve tražbine zastarijevaju za deset godina, pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare.
12. Kako je nesporno utvrđeno da ovršna isprava temeljem koje je tuženik kao ovrhovoditelj u predmetu poslovni broj Ovr-83/2020 predlagao određivanje ovrhe, predstavlja javnobilježnički akt, to se stoga na tražbinu utvrđenu istom ispravom primjenjuje desetogodišnji zastarni rok predviđen odredbom čl. 379. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.
13. S obzirom da je ista ovršna isprava postala ovršna 2. kolovoza 2001., to je tuženik kao ovrhovoditelj prijedlog za ovrhu radi naplate tražbine utvrđene istom ovršnom ispravom morao podnijeti najkasnije do 2. kolovoza 2011.
14. Nesporno je među parničnim strankama da je prijedlog za ovrhu u predmetu poslovni broj Ovr-83/2020 podnesen 14. veljače 2020., dakle nakon proteka desetogodišnjeg zastarnog roka.
15. Unatoč tome sporno je među parničnim strankama da li je podnošenjem prijedloga za ovrhu temeljem iste ovršne isprave u predmetu Ovr-633/2003 (sada Pu Ovr-72/2020), a koji prijedlog za ovrhu je podnesen 27. ožujka 2003., došlo do prekida zastare potraživanja ovdje tuženika kao ovrhovoditelja.
16. Prema odredbi čl. 388. Zakona o obveznim odnosima zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, pa bi stoga primjenom ove zakonske odredbe se moglo zaključiti da je podnošenjem prijedloga za ovrhu u predmetu Ovr-633/2003 (sada Pu Ovr- 72/2020) od 3. travnja 2003. došlo do prekida zastare i da se stoga primjenom odredbe čl. 388. st. 1. Zakona o obveznim odnosima smatra da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.
17. Međutim, u ovom konkretnom slučaju ima se primijeniti odredba čl. 389. Zakona o obveznim odnosima, a prema kojoj odredbi prekid zastare izvršen podnošenjem tužbe ili kojom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, smatra se da nije nastupio, ako vjerovnik odustane od tužbe ili radnje koju je poduzeo.
18. Imajući u vidu citiranu zakonsku odredbu u ovom konkretnom slučaju, a kako je nesporno da je ovršni postupak u predmetu Ovr-633/2003 (sada Pu Ovr- 72/2020) pravomoćno obustavljen rješenjem poslovni broj Ovr-2243/2003-36 od 26. kolovoza 2013., a protiv kojih tuženik kao ovrhovoditelj nije poduzimao nikakve pravne radnje, to se onda ima smatrati da prekid zastare izvršen podnošenjem prijedloga za ovrhu 27. ožujka 2003. nije, niti nastupio, pa se onda nikako ne mogu prihvatiti tvrdnje tuženika da je zastara u ovom konkretnom slučaju počela ponovno teći.
19. Ovakav stav u pogledu prekida zastare, odnosno kad se ima smatrati da prekid zastare nije nastupio, zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Gzz-50/01 od 5. srpnja 2001., a prema kojoj odluci se smatra da nije nastupio prekid zastare podnošenjem ovršnog prijedloga kada je ovršni postupak obustavljen.
20. Ovu odredbu Zakona o obveznim odnosima, a koja govori o odustanku od radnje koju je vjerovnik poduzeo, ne treba tumačiti na način da se ona primjenjuje samo u slučaju izričitog odustanka vjerovnika od radnje koju je poduzeo, već se ista ima primijeniti u svakom slučaju kada vjerovnikov zahtjev bude odbačen, kada se smatra da je povučen ili kada ovršni postupak bude obustavljen (tako u svojoj odluci i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-180/05 od 15. ožujka 2005.).
21. Kako je nesporno utvrđeno da je prijedlog za ovrhu, a radi ostvarenja i naplate tražbine koja je utvrđena ovršnom ispravom i to konkretno Sporazum o zasnivanju založnog prava - hipoteke, te uknjižbi nadhipoteke broj MSP/6/96-2 od 9. kolovoza 1996., solemniziran po javnom bilježniku Mirodaru Kovač u Vinkovcima pod brojem OU-214/96 i to 12. kolovoza 1996., podnesen je nakon proteka desetogodišnjeg zastarnog roka, dakle nakon 2. kolovoza 2011., to proizlazi da je ispunjen uvjet iz čl. 50. st. 1. točka 11. Ovršnog zakona, odnosno da je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom.
22. Činjenica je da se tuženik kao ovrhovoditelj ne namiruje za predmetni dug temeljem pravila stvarnog prava kao založni vjerovnik iz vrijednosti zaloga, te da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe čl. 301. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09,143/12, 152/14; u daljnjem tekstu: Zakona o vlasništvu) ili iz čl. 336. istoga zakona.
23. No, ovdje se radi o prisilnom ostvarenju zastarjele založno-pravne tražbine koja je u trenutku nastupa zastare osigurana založnim pravom, te stoga dolazi do primjene čl. 368. st.1. Zakona o obveznim odnosima.
24. Čl. 368. st.1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da kada protekne vrijeme zastare vjerovnik čija je tražbina osigurana hipotekom može se namiriti iz opterećene stvari, ako je drži u rukama ili ako je njegovo pravo upisano u javnoj knjizi, no zastarjela tražbina kamata i drugih povremenih davanja ne može se namiriti niti iz opterećene stvari.
25.Imajući u vidu navedeno, da je u zemljišnoj knjizi upisana hipoteka i nadhipoteka na spornim nekretninama samo za glavnicu od 150.000,00 DEM, a koji iznos čini protuvrijednost od 52.005,10 eura, te da je nastupila zastara, tuženik se može namiriti samo za ono za što mu je upisana hipoteka u zemljišnoj knjizi, odnosno samo za glavni dug, pa su stoga neosnovani navodi tuženika da tuženik može namiriti i svoje potraživanje s osnova kamata, naknada i troškova kako je utvrđeno Sporazumom temeljem kojeg je založno pravo upisano.
26. Na okolnost visine sporne tražbine, napose glavnice i provjere da li je tuženik uračunao sve uplate koje su vršene po navedenom ugovoru o kreditu proveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Mati Ivanović.
27. Navedeni vještak je u svom pisanom nalazu i mišljenju od 30. travnja 2024. utvrdio da tuženikova potraživanja od tužitelja na dan 5. prosinca 2002. iznose ukupno 601.708,07 kn, odnosno 79.860,38 eura i odnose se na: dospjelu glavnicu od 391.832,45 kn odnosno 52.005,10 eura; redovnu kamatu od 71.086,79 kuna odnosno 9.434,84 eura; zateznu kamatu koja je obračunata na glavnicu od 119.915,59 kn odnosno 15.915,53 eura i zateznu kamatu koja je obračunata na redovnu kamatu od 18.873,24 kn odnosno 2.504,91 eura.
Da tuženikova potraživanja od tužitelja na dan 14. veljače 2020. iznose ukupno 1.412.940,48 kn odnosno 187.529,43 eura i odnose se na: dospjelu glavnicu od 391.832,45 kn odnosno 52.005,10 eura; redovnu kamatu od 71.086,79 kn odnosno 9.434,84 eura; zateznu kamatu koja je obračunata na glavnicu od 119.915,59 kn odnosno 15.915,53 eura; dug po osnovi zatezne kamate na redovnu kamatu iznosi 18.873,24 kn odnosno 2.504,91 eura i dug po osnovi zatezne kamate na glavnicu od 6. prosinca 2002. do 14. veljače 2020. iznosi 811.232,41 kn odnosno 107.669,05 eura.
Da od 30. travnja 2000. do 14. veljače 2020. nisu evidentirane uplate od RF, OIB: [osobni identifikacijski broj], prema HBOR (Hrvatska banka za obnovu i razvitak) po osnovi glavnice. Da od 30. travnja 2000. do 14. veljače 2020. nisu evidentirane uplate od RF, OIB: [osobni identifikacijski broj] prema HBOR (Hrvatska banka za obnovu i razvitak) po osnovi redovne kamate. Da od 30. travnja 2000. do 5. prosinca 2002. evidentirane su uplate od RF, OIB: [osobni identifikacijski broj], prema HBOR (Hrvatska banka za obnovu i razvitak) po osnovi zatezne kamate u ukupnom iznosu od 1.717,81 eura i to 27. prosinca 2001. iznos od 255,03 eura; 2. rujna 2002. iznos 677,82 eura; 12. rujna 2002. iznos od 408,62 eura i 5. prosinca 2002. iznos od 376,34 eura. Da od 6. prosinca 2002. do 14. veljače 2020. nisu evidentirane uplate od RF, OIB: [osobni identifikacijski broj], prema HBOR (Hrvatska banka za obnovu i razvitak) po osnovi zatezne kamate.
U nastavku vještačenja vještak je prikazo obračun dugovanja koji se može smatrati ispravnim, ako se u obzir uzmu jednake osnove kao i kod obračuna koji prileži na listu 43 spisa J 16 Ovr-83/20. Imajući u vidu navedeno vještak je na dan 5. prosinca 2002. (kao dan s kojim je i tuženik vršio obračun dugovanja i sačinio kamatni list) utvrdio da dospjela glavnica iznosi 391.832,45 kn/52.005,10 eura; da redovna kamata iznosi 71.086,79 kn/9.434,84 eura; da zatezne kamate na glavnicu iznose 119.915,59 kn/15.915,53 eura; da zatezne kamate na redovnu kamatu iznose 18.873,24 kn/2.504,91 eura; odnosno da ukupno dugovanje tužitelja prema tuženiku na dan 5. prosinca 2002. iznosi 601.708,07 kn/79.860,38 eura. Utvrdio j ei stanje na dan 14. veljače 2020. (kao dan kada je podnesen ovršni prijedlog) vještak je utvrdio da dospjela glavnica iznosi 391.832,45 kn/52.005,10 eura; da redovna kamata iznosi 71.086,79 kn/9.434,84 eura; da zatezne kamate na glavnicu iznose 119.915,59 kn/15.915,53 eura; da zatezne kamate na redovnu kamatu iznose 18.873,24 kn/2.504,91 eura; zatezna kamata na glavnicu od 6. prosinca 2002. do 14. veljače 2002. iznosi 811.232,41 kn/107.669,05 eura; odnosno da ukupno dugovanje tužitelja prema tuženiku na dan 14. veljače 2002. iznosi 1.412.940,48 kn/187.529,43 eura.
28. Na ovaj nalaz i mišljenje tužitelji nisu imali primjedbi, dok je tuženik imao primjedbi.
29. Vezano za primjedbe tuženika vještak je 5. listopada 2024. sačinio dopunski nalaz i mišljenje, iz kojega je vidljivo da tuženikova potraživanja od tužitelja na dan 5. prosinca 2002. iznose ukupno 588.927,58 kn odnosno 78.164,12 eura i odnose se na: dospjelu glavnicu od 391.832,45 kn odnosno 52.005,10 eura; redovnu kamatu od 71.086,79 kn odnosno 9.434,84 eura; zateznu kamatu koja je obračunata na glavnicu od 107.135,10 kn odnosno 14.219,27 eura i zateznu kamatu koja je obračunata na redovnu kamatu od 18.873,24 kn odnosno 2.504,91 eura. Da tuženikova potraživanja od tužitelja na dan 14. veljače 2020. iznose ukupno 1.400.159,99 kn odnosno 185.833,17 eura i odnose se na: dospjelu glavnicu od 391.832,45 kn odnosno 52.005,10 eura; redovnu kamatu od 71.086,79 kn odnosno 9.434,84 eura; zateznu kamatu koja je obračunata na glavnicu od 107.135,10 kn odnosno 14.219,27 eura; dug po osnovi zatezne kamate na redovnu kamatu iznosi 18.873,24 kn odnosno 2.504,91 eura i dug po osnovi zatezne kamate na glavnicu od 6. prosinca 2002. do 14. veljače 2020. iznosi 811.232,41 kn odnosno 107.669,05 eura. Da od 30. travnja 2000. do 14. veljače 2020. nisu evidentirane uplate od RF, prema HBOR (Hrvatska banka za obnovu i razvitak) po osnovi glavnice, nisu evidentirane uplate po osnovi redovne kamate. Da su od 30. travnja 2000. do 5. prosinca 2002. evidentirane po osnovi zatezne kamate u ukupnom iznosu od 1.717,81 eura i to: 27. prosinca 2001. iznos od 255,03 eura; 2. rujna 2002. iznos 677,82 eura; 12. rujna 2002. iznos od 408,62 eura i 5. prosinca 2002. iznos od 376,34 eura. Da od 6. prosinca 2002. do 14. veljače 2020. nisu evidentirane uplate po osnovi zatezne kamate.
Imajući u vidu navedeno vještak je na dan 5. prosinca 2002 . (kao dan s kojim je i tuženik vršio obračun dugovanja) utvrdio da dospjela glavnica iznosi 391.832,45 kn/52.005,10 eura; da redovna kamata iznosi 71.086,79 kn/9.434,84 eura; da zatezne kamate na glavnicu iznose 107.135,10 kn/14.219,27 eura; da zatezne kamate na redovnu kamatu iznose 18.873,24 kn/2.504,91 eura; odnosno da ukupno dugovanje tužitelja prema tuženiku na dan 5. prosinca 2002. iznosi 588.927,58 kn/78.164,122 eura.
Stanje na dan 14. veljače 2020. vještak je utvrdio (kao dan s kojim je podnesen prijedlog za ovrhu) da dospjela glavnica iznosi 391.832,45 kn/52.005,10 eura; da redovna kamata iznosi 71.086,79 kn/9.434,84 eura; da zatezne kamate na glavnicu iznose 107.135,10 kn/14.219,27 eura; da zatezne kamate na redovnu kamatu iznose 18.873,24 kn/2.504,91 eura; zatezna kamata na glavnicu od 6. prosinca 2002. do 14. veljače 2002. iznosi 811.232,41 kn/107.669,05 eura; odnosno da ukupno dugovanje tužitelja prema tuženiku na dan 14. veljače 2002. iznosi 1.400.159,99 kn/185.833,17 eura.
Dalje, vještak je naveo da nije moguće utvrditi na što se odnose troškovi u iznosu od 7.812,50 kn odnosno 1.039,60 eura ( primjenom fiksnog tečaja konverzije, a koji su navedeni u prijedlogu za ovrhu od 14. veljače 2020. godine i vidljivi u „Stanje ugovora o kreditu na dan 14. veljače 2020."list 46 spisa).
30. Nakon ovakve dopune nalaza i mišljenja tuženik je ponovno imao primjedbi koje je istakao u podnesku od 8. listopada 2024. (list 186 i 187 spisa), vezano za navedeno vještak se pisano očitovao podneskom od 10. listopada 2024. (list 189 spisa), te je naveo da tuženik podneskom od 8. listopada 2024., a po pitanju troška u iznosu od 7.812,50 kn, odnosno 1.039,60 eura napominje da vještak od tuženika nije, niti zatražio dokaz o navedenom kako bi utvrdio na što se odnosi navedeni trošak, da je pregledom predmetnog nalaza i mišljenja, odnosno dopune nalaza i mišljenja kao i priloga nalazu i mišljenju vještak utvrdio da je dana 30. ožujka 2024. putem e-maila od tuženika zatražio dostavu dokumentacije prema ugovoru broj MSP-6/96, pa je vještak mišljenja da nije napravio propust, a ako sud prihvati račun dostavljen kao prilog podnesku od 8. listopada 2024. i to bez priloga iz kojih se sa sigurnošću može utvrditi na koje se „sudske pristojbe“ isti odnosi, da će se o istom očitovati.
31. Uz podneska od 14. listopada 2024. (list 190 spisa) tuženik je dostavio navedeni dokaz o uplati iznosa sudske pristojbe od 6.250,00 kn.
32. Na raspravnom ročištu od 29. listopada 2024. vještak se očitovao da se na sve primjedbe tuženika iz podneska od 21. svibnja 2024. već očitovao u svojoj dopuni nalaza i mišljenja od 5. listopada 2024., te da da je to naveo i u svom nalazu od 30. travnja 2024. Vezano za primjedbe iz podneska tuženika od 8. listopada 2024. vještak je naveo da se u očitovanju već referirao na drugi dio koji se odnosi na troškove u iznosu od 7.812,50 kn, a na ostalo nije jer je smatrao da su razlike nastale zbog korištenja tečaja ili zaokruživanja. Vezano za primjedbu iz podneska tuženika od 14. listopada 2024. vještak je naveo da tijekom vještačenja, a i do dana saslušanja izvršio uvid u cjelokupan spis, te u priložene spise Ovr-83/2020 i Pu Ovr- 72/2020, dakle i u sve priložene spise koji se nalaze u parničnom spisu, i navedeni nalog za isplatu nije uočio, te da stoga ne može reći na što se ta uplata odnosi, a osim toga 30. ožujka 2024. zatražio je dostavu svih dokumenata prema spornom Ugovoru, u prilogu nalaza je dostavio i e maila prepisku, nakon koje nije dobio sporni nalog za isplatu. Vještak je naveo da 150.000,00 DEM danas iznosi 76.693,78 eura, a prema tečaju 1,95583 koji je bio važeći na dan 1. siječnja 1999. Navedeni tečaj je u skladu Ugovora o osnivanju Europske zajednice Vijeća EU. Obzirom da je tuženik podnio prijedlog za ovrhu 17. veljače 2020. na ukupan iznos od 1.407.291,92 kn, može li se reći koliko je to na taj dan iznosilo eura prema tečaju na dan podnošenja prijedloga za ovrhu, vještak je naveo da na dan 17. veljače 2020. tečaj iznosi 7,451012, te je primjenom istog ukupan iznos od 1.407.291,92 kn jednak 188.872,60 eura, a na današnji dan prema službenom tečaju, primjenom fiksnog tečaja konverzije navedeno iznosi 1.407.291,92 kn iznosio bi 186.779,74 eura. Radi svega ostaje u cijelosti kod svog pisanog nalaza i mišljenja, te dopune i očitovanja.
33. Parnične stranke nisu imale primjedbi na dopunsko vještačenje, a vještak se detaljno očitovao na sve primjedbe i upite parničnih stranaka.
34. Imajući u vidu ovako dodatno obrazloženi nalaz i mišljenje, te da ga primjedbe tužiteljice nisu ničim dovele u sumnju, niti dvojbu, sud je dopunski nalaz i mišljenje od 5. listopada 2024. cijenio u potpunosti istinitim, stručnim i vjerodostojnim, pogotovo imajući u vidu da je njime vještak umanjio dugovanje za primljene uplate, te time otklonio omaške u matematičkom izračunu koje su nastale u pisanom nalazu i mišljenu od 30. travnja 2024., te ga je prihvatio u cijelosti.
35. Nesporno je da je u zemljišnoj knjizi upisana hipoteka na nekretninama tužitelja za glavni dug u iznosu od 150.000,00 DEM, da glavni dug obračunat po vještaku na dan 14. veljače 2020. kao dan kada je podnesen prijedloga za ovrhu, ali i na dan 5. prosinca 2002. kao dan kada je isti obračunao tuženik kao ovrhovoditelj u iznosu od 391.832,45 kn/52.005,10 eura, nakon uračunatih uplata od strane tužitelja iznosi 52.005,10 eura, a imajući u vidu odredbu čl. 368. st. 1. Zakona o obveznim odnosima da se zastarjela tražbina kamata i drugih povremenih davanja ne može namiriti, niti iz opterećene stvari, što znači da je pobijana ovrha nedopuštena za kamate i troškove ovrhe, a dopuštena je samo za glavnicu čija visina iznosi 52.005,10 eura/391.832,45 kn, pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude, dok su s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelji odbijeni, te je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.
36. Iskazivanje iznosa u eurima izvršeno je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje koja su utvrđena Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj: 57/22 i 88/22).
37. Imajući u vidu da je sud utvrdio da je ovrha dopuštene samo za iznos glavnog dugovanja od 52.005,10 eura/391.832,45 kn, prigovori tužitelja vezani za identitet između prijedloga za ovrhu i ovršne isprave, načinu obračuna duga kako ga je obračunao tuženik pri podnošenju prijedloga za ovrhu, nedopuštenost zatezne kamate su postali irelevantni, no opreza radi ovaj sud ipak u nastavku presude obrazlaže i navedene prigovore.
38. Tvrdnje tužitelja da tražbina iz rješenja o ovrsi nije istovjetna tražbini iz ovršne isprave navodeći da smatraju da je ovrhovoditelj tražbinu samostalno preračunao u kune, premda je prema ugovoru mjerodavna valuta obveze DEM odnosno EUR su neosnovani. Ovo stoga što je tražbina tuženika u ugovoru o kreditu iskazana u DEM uz valutnu klauzulu, te je ugovorena otplata kredita u kunama prema srednjem tečaju HNB-a na dan uplate. Tražbina iz prijedloga za ovrhu i rješenja o ovrsi upravo je tražbina iz Ugovora o kreditu preračunata u kunsku protuvrijednost uz primjenu valutne klauzule, kako je to ugovoreno Ugovorom o kreditu, a iz navedenog proizlazi da tuženik kao ovrhovoditelj ima prema tužiteljima kao korisnicima kredita tražbinu u kunama kao valuti plaćanja uz ugovorenu valutnu klauzulu, te je opseg ispunjenja tražbine ovrhovoditelj sukladno čl. 25. st. 4. Ovršnog zakona ovlašten odrediti u prijedlogu za ovrhu, kako je to ovrhovoditelj i učinio i o čemu je odlučeno rješenjem Županijskog sud u Karlovcu poslovni broj Gž Ovr- 186/2020-2 od 3. studenog 2023. (a navedeno potvrđuje i sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-459/10-2 od 28. studenog. 2012. sukladno kojoj je konstatirano da je ovrhovoditelj ovlašten zahtijevati od ovršenika ispunjenje obveze izražene u kunama na temelju ovršne isprave kojom je ugovoreno da se obveza u kunama izračunava na temelju tečaja kune prema tečaju EUR u kunskoj protuvrijednosti).
39. U odnosu na navode tužitelja o nedopuštenosti u odnosu na zatezne kamate, gdje tužitelji u tužbi navode kako tuženik u prijedlogu za ovrhu potražuje „zateznu kamatu kao glavnicu” u iznosu od 936.560,11 kn i glavnicu u iznosu od 391.832,45 kn, što tužitelji ne smatraju dopuštenim, potrebno je navesti da se radi o iznosima glavnice i zatezne kamate s osnova Ugovora o kreditu koji su dospjeli na plaćanje prije podnošenja prijedloga za ovrhu i mogu se izraziti u apsolutnom iznosu na dan podnošenja prijedloga za ovrhu, a što je tuženik ovlašten zatražiti prijedlogom za ovrhu, (a navedeni potvrđuje i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u poslovni broj Pž-7737/2014-2 od 27. listopada 2016., u navedenoj presudi Visoki trgovački sud Republike Hrvatske kojom se utvrđuje da time što je kamata obračunata i izražena u apsolutnom iznosu, ona nije zato postala dio glavne tražbine, a iako se zatezne kamate osamostaljuju, tek nakon prestanka glavne tražbine, one se mogu izraziti u apsolutnom iznosu, a vjerovnik sam određuje u kojem će obliku potraživati kamate, ali nakon plaćanja glavnice na koju se kamatna tražbina odnosi, istu je dužan obračunati i postaviti zahtjev za isplatu - iznosa obračunatih neisplaćenih kamata kao glavnu tražbinu, ukoliko na tu neplaćenu kamatu, sada kao glavnicu, želi ostvariti pravo na kamatu prema čl. 279. st. 2. Zakona o obveznim odnosima), a u obračunatom dugu kao što je to u prijedlogu za ovrhu i pobijanom rješenju o ovrsi, niti u jednom dijelu nije došlo do obračunavanja zatezne kamate na zateznu kamatu (anatocizma) .
40. U odnosu na navode tužitelja o nedopuštenosti zatezne kamate u odnosu na ugovorne kamate, potrebno je reći da je zabrana anatocizma u konkretnom slučaju regulirana je čl. 279. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, i vrijedi kako u pogledu zateznih kamata, tako i u pogledu redovnih (ugovornu) kamata, dok je odredba čl.31.st.1. Zakona o obveznim odnosima iz 2005., koji se ne primjenjuje u konkretnom slučaju, jer je sporni pravni odnos stranaka nastao prije njegova stupanja na snagu, uređeno je zbrana anatocizma isključivo u odnosu na dospjele, a neisplaćene zatezne kamate, te je u tom smislu Županijski sud u Karlovcu rješenjem poslovni broj Gž Ovr-186/2020-2 od 3. studenog 2023.utvrdio da tuženik kao ovrhovoditelj nema pravo na dospjele, a neisplaćene ugovorene(redovne) kamate obračunavati zatezne kamate pa je rješenje o ovrsi od 30. travnja 2020. preinačio u dijelu u kojem je određena ovrha radi naplate zatezne kamate na iznos dospjele redovne kamate od 71.086,86 kn, te je u tom dijelu prijedloga za ovrhu odbio i ukinuo provedene ovršne radnje.
41. Neosnovani su i navodi tužitelja da ovršna isprava može biti mjerodavna samo za iznos upisane hipoteke, ovo stoga što je Sporazum o zasnivanju založnog prava i valjana ovršna isprava, zajedno sa drugim dokazima koje je tuženik kao ovrhovoditelj priložio uz prijedloga za ovrhu, a to su Ugovor o kreditu i Dodaci Ugovora o kreditu navode, pa se može utvrditi identitet između iznosa za koji je određena ovrha i iznosa založnog prava upisanog na spornoj nekretnini.
42. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. u vezi sa čl. 155 st. 1. i čl. 163. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; u daljem tekstu: Zakona o parničnom postupku) kojim je propisano da, ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove. Imajući u vidu djelomičan uspjeh stranaka, te da su tužitelji djelomično uspjeli sa proglašenjem ovrhe nedopuštenom za kamatu na glavni dug i troškove ovrhe, a da je za glavnicu ovrha dopuštena, omjer uspjeha cijenjen je vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva, te je utvrđeno da je uspjeh tužitelja i tuženika kako u pogledu osnove, tako i u pogledu visine podjednak, pa je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.
U Županji 16. prosinca 2024.
Sudac
Helena Zetić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Rok za žalbu za stranku koja je uredno pozvana na ročište za objavu presude teče od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. Zakona o parničnom postupku).
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojoj se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ovog zakona o dostavi pismena, te tada rok za žalbu počinje teći od dana primitka ovjerenog prijepisa presude.
Žalba se podnosi ovome sudu pismeno, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.
O tom obavijest:
1. Tužitelji po punomoćniku Draženu Štiviću, odvjetniku u Županji,
2. Tuženik HBOR, Zagreb, Strossmayerov trg 9.
