REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U VARAŽDINU

Braće Radića 2

Poslovni broj: P-142/2022-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Varaždinu, po sucu toga suda Iris Hatvalić-Nemec, u pravnoj stvari tužitelja MONTAŽNE KUĆE DLB d. o. o., Mihaljevac 26, Korenica, OIB: 07312289144, kojeg zastupa punomoćnik Bojan Bacinger, odvjetnik iz Varaždina protiv tuženika INTERKAST d.o.o., Ulica braće Radića 62, Pribislavec, OIB: 46334005916, kojeg zastupa punomoćnik Josip Pintarić, odvjetnik iz Čakovca, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon zaključene glavne rasprave 12. studenog 2024., u prisutnosti z. pun. tužitelja ŽĐ, odjvetničke vježbenice kod punomoćnika Bojana Bacingera i punomoćnika tuženika Josipa Pintarića, 16. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" 1. Proglašava se nedopuštenim ovrha, odnosno pljenidba i prijenos zaplijenjenih sredstava tužitelja MONTAŽNE KUĆE DLB d.o.o., Kućanska ulica 8, Varaždin, OIB: 07312289144, temeljem Zahtjeva za izravnu naplatu ovrhovoditelja INTERKAST d.o.o., Ulica braće Radića 62, Pribislavec, OIB: 46334005916 od dana 04.11.2022. godine na temelju bjanko zadužnice, poslovni broj: OV-797/2019 izdane dana 20.02.2019. godine, ovjerene od strane javnog bilježnika Kvakan Ivana dana 20.02.2019. godine.

2. Proglašava se nedopuštenim ovrha, odnosno pljenidba i prijenos zaplijenjenih sredstava tužitelja MONTAŽNE KUĆE DLB d.o.o., Kućanska ulica 8, Varaždin, OIB: 07312289144, temeljem Zahtjeva za izravnu naplatu ovrhovoditelja INTERKAST d.o.o., Ulica braće Radića 62, Pribislavec, OIB: 46334005916 od dana 04.11.2022. godine na temelju bjanko zadužnice, poslovni broj: OV-798/2019 izdane dana 20.02.2019. godine, ovjerene od strane javnog bilježnika Kvakan Ivana dana 20.02.2019. godine.

3. Nalaže se tuženiku INTERKAST d.o.o., Ulica braće Radića 62, Pribislavec, OIB: 46334005916 da tužitelju MONTAŽNE KUĆE DLB d.o.o., Kućanska ulica 8, Varaždin, OIB: 07312289144 na ime stjecanja bez osnove isplatiti iznos od 25.568,63 EUR, zajedno sa zateznim kamatama, od 04.01.2023. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

4. Nalaže se tuženiku INTERKAST d.o.o., Ulica braće Radića 62, Pribislavec, OIB: 46334005916 da tužitelju MONTAŽNE KUĆE DLB d.o.o., Kućanska ulica 8, Varaždin, OIB: 07312289144 naknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama tekućim dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju platiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.750,00 eura, u roku od 15 dana.

III. Zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 375,00 eura se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u kojoj, u bitnome, navodi da je zaključkom Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Ovr-537/22-4 od 5. prosinca 2022. upućen da u roku od 15 dana od dostave zaključka pokrene parnicu radi proglašenja nedopuštenom ovrhe ovrhovoditelja, ovdje tuženika i to zbog razloga navedenih u žalbi. U skladu s uputom tužitelj temeljem odredbe članka 50. st. 1. toč. 7., 8., 9., 10. i 11. Ovršnog zakona u cijelosti pobija predmetno rješenje o ovrsi, obzirom je isto doneseno protivno odredbama OZ-a. Ističe kako u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za pljenidbu i prijenos te kako su osnove za plaćanje (OV-797/19 i OV-798/19) nepodobne jer zahtjevi za izravnu naplatu zajedno sa osnovama - bjanko zadužnicama OV-798/2019 i OV-797/2019 nemaju sve potrebne sastojke propisane Pravilnikom o načinu i postupku provedbe ovrhe na novčanim sredstvima slijedom čega ne postoji nikakvo zakonsko uporište za prisilnu naplatu (navodnih) tražbina tuženika, odnosno, po mišljenju tužitelja punomoćnik tuženika je uz zahtjeve za izravnu naplatu priložio nepodobne punomoći za zastupanje jer punomoćnik tuženika na punomoći nije upisao podatke o vjerovniku (tuženiku), odnosno nije naveo ime i prezime ovlaštene osobe za zastupanje ovrhovoditelja. Nadalje, tuženik nije unio potreban propisani podatak od kojeg su datuma bjanko zadužnice ovršne, te nije pravilno ispunio obrazac Zahtjeva, odnosno, nije naknadno odredio kamatnu stopu temeljem koje zahtijeva zapljenu svih računa tužitelja kod banaka. Stoga je Agencija morala odbiti osnove kao nepodobne sukladno odredbi čl. 15. st. 1. točka 5. i 12. Pravilnika.

Bez obzira na navedene nedostatke i zapreke za provedbu prisilne naplate, Agencija je s računa tužitelja zaplijenila iznos veći od 190.000,00 kuna, iako za to osim zakonskog, nema niti realnog uporišta u stvarnosti budući da se aktivacijom osnova nastoji naplatiti nepostojeća tražbina tuženika. Stranke su tijekom 2019. godine u više navrata poslovno surađivale, te je prilikom jedne od poslovnih suradnji tužitelj izdao tuženiku kao sredstvo osiguranja bjanko zadužnice OV-798/2019 i OV-797/2019 radi namirenje izvansudski sklopljene nagodbe, a koju tražbinu je tužitelj kasnije uredno i u potpunosti namirio tuženiku u cijelosti. Tužitelj je 28. lipnja 2019. platio dugovanje tuženiku osigurano bjanko zadužnicom, iz kojeg razloga je osnova isknjižena iz očevidnika, da bi sada tuženik zlouporabio bjanko zadužnicu i ponovno aktivirao istu za naplatu očigledno neke druge tražbine. Dakle, nepobitno je kako su predmetne osnove za plaćanje služile kao sredstvo osiguranja tražbine tuženika (osiguranje temeljem izvansudske nagodbe iz 2019. godine), koje tražbine je tužitelj u cijelosti, uredno i potpuno ispunio tuženiku, slijedom čega više ne postoji zakonsko uporište za njihovu aktivaciju. Očigledna pozadina neosnovane aktivacije osnove je činjenica da su stranke 26. veljače 2021. (nakon zatvaranja obveza koje su bile osigurane zadužnicama) sklopile Ugovor o građenju, a koji je tuženik jednostrano raskinuo dana 20. listopada 2022. bez ikakvog valjanog pravnog uporišta. Tuženik je radi naplate (navodne) tražbine iz Ugovora o građenju, zlorabio sredstva osiguranja - bjanko zadužnice, odnosno prisilno naplatio (navodnu) tražbinu iz Ugovora o građenju temeljem bjanko zadužnica koje su izdane za očito sasvim drugi ugovorni odnos tužitelja i tuženika, odnosno za ugovorni odnos o kojem je sklopljena izvansudska nagodba. Smatra kako tužitelj nije ovlašten naplaćivati nekakve druge tražbine (koje ionako ne postoje) temeljem izdanih sredstva osiguranja te jasno proizlazi da je ranija tražbina temeljem vansudske nagodbe (a za koju su sredstva osiguranja i bila izdana), prestala.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu tužbeni zahtjev osporava u cijelosti. Smatra kako zahtjeva za izravnu naplatu i osnove za plaćanje nemaju formalne nedostatke te ističe da su zahtjevi za izravnu naplatu podneseni od ovrhovoditelja osobno, a ne putem punomoćnika, a sam obrazac zahtjeva nigdje ne predviđa da se kod ovrhovoditelja pravne osobe upisuje odgovorna osoba. Punomoćnik tuženika, odvjetnik Josip Pintarić, predmetne zahtjeve je samo fizički dostavio FINA-i, te iz tog razloga zahtjevi za izravnu naplatu ne mogu biti nepodobni za postupanje bez obzira kakva bila odvjetnička punomoć u konkretnom slučaju. U odnosu na tvrdnju da zahtjev za izravnu naplatu ne sadrži podatak od kojeg su datuma predmetne zadužnice ovršne, odnosno od kojeg su dana na iste stavljene potvrde pravomoćnosti ističe da zadužnica stječe svojstvo ovršne isprave kada javni bilježnik ovjeri potpis dužnika na istoj te se na takvu ispravu ne stavlja naknadno klauzula ovršnosti kao u slučaju izravne naplate po npr. sudskoj presudi ili nagodbi. U odnosu na tvrdnju kako su predmetne zadužnice nepodobne osnove za plaćanje jer na istima nije naknadno određena stopa zakonske zatezne kamate ističe da je ovrhovoditelj jasno naznačio po kojoj stopi potražuje zakonsku zateznu kamatu, kao što je to učinio i u popratnom dopisu koji je uz zahtjev za izravnu naplatu priložen. Čak i ako tuženik ne bi u zadužnicu upisao ništa vezano uz zakonsku zateznu kamatu, isto ne bi značilo da je zadužnica nepodobna za naplatu u cijelosti, već tuženik istu ne bi mogao naplatiti u dijelu koji se odnosi na zateznu kamatu što ovdje ionako nije slučaj (glavnica duga koji tužitelj ima prema tuženiku znatno premašuje iznose na koji su predmetne bjanko zadužnice izdane). Osporava navod tužitelja da potraživanje tuženika nije osigurano predmetnim bjanko zadužnicama. Navodi da je točno da je tuženik istu predao na izravnu naplatu još 2019. godine no istu je opozvao, ne zato jer bi tužitelj podmirio dugovanje, već zbog toga što je tužitelj vršio pritisak i molio povlačenje i deblokadu računa jer bi mu blokada računa upropastila navodne velike projekte i natječaje na koje je navodno aplicirao, uz argumentaciju koju i sada u ovome postupku iznosi. Predmetne zadužnice nalaze se u posjedu tuženika kao osiguranje plaćanja svih tražbina tuženika prema tužitelju iz njihovog poslovnog odnosa, a što je i bio uvjet nastavka njihove poslovne suradnje, jer nije niti životno niti logično očekivati od tuženiku da izdaje robu tužitelju bez odgovarajućeg osiguranja nakon što mu isti ranije nije plaćao kako je ugovoreno.

3. Podneskom od 28. listopada 2024. tužitelj je u smislu odredbe članka 56. st. 1. Ovršnog zakona preinačio tužbu obzirom je prije zaključenja glavne rasprave ovrha provedene te je, osim deklaratornog zahtjeva, postavio i kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 25.568,63 eura koji se sastoji od: glavnice u iznosu od 6.636,14 eura po zadužnici OV-797/2019, kamata u iznosu od 1.754,01 eura po zadužnici OV- 797/2019, troška predujma u iznosu od 132,72 eura za provedbu osnove za plaćanje po zadužnici OV-797/2019, glavnice u iznosu od 13.272,28 eura po zadužnici OV- 798/2019, kamata u iznosu od 3.508,03 eura po zadužnici OV-798/2019, troška predujma u iznosu od 265,45 eura za provedbu osnove za plaćanje po zadužnici OV- 798/2019 zajedno sa zateznim kamatama od dana kada je izvršen prijenos zaplijenjenih novčanih sredstava.

4. Iako se tuženik protivio preinaci tužbe sud je preinaku u smislu odredbe članka 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991, 91/1992, 58/1993, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/14, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023, u daljnjem tekstu skraćeno: ZPP) dopustio obzirom smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

5. Iako je tužitelj je u tužbi naveo kako rješenje o ovrsi pobija iz razloga navedenih u čl. 50. st. 1. t. 7., 8., 9., 10. i 11. Ovršnog zakona, raspravljanje u ovoj parnici ograničeno je samo na ispitivanja postojanja razloga koje je tužitelj kao ovršenik naveo u prijedlogu za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz razlog iz članka 50. st. 1. t. 7. (ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika) i t. 9. Ovršnog zakona (tražbina je prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave), a iz kojih je razloga tužitelj i upućena na parnicu.

6. Stoga sud nije odlučivao o prigovorima iz razloga navedenih u čl. 50. st. 1. t. 8., 10. i 11. Ovršnog zakona, a koje prigovore tužitelj u tijeku postupka nije obrazlagao niti je na okolnost osnovanosti tih prigovora predlagao provođenje dokazao.

7. Među strankama je sporno je li tuženik kao ovrhovoditelj ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršnih isprave bjanko zadužnica od 20. veljače 2019. ovjerenih od strane javnog bilježnika Ivana Kvakana iz Čakovca pod poslovnim brojem OV-797/2019 i OV- 798/2019 dana 20. veljače 2019., te je sporno je li tražbina radi čijeg je namirenja podnesen zahtjev za izravnu naplatu od 4. studenog 2022. prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave

8. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju koja se nalazi u ovom spisu, u ovosudni spis P-65/2023, kroz sustav eSpisa izvršen uvid u spis Općinskog suda u Čakovcu broj Ovr-537/2022 koji se nalazi na rješavanju povodom žalbe na Županijskom sudu u Dubrovniku, saslušani su direktori parničnih stranaka HĐ i NĐ te je provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić na okolnost visine potraživanja tuženika prema tužitelju na dan 4. studenog 2022., je li tražbina radi čijeg je namirenja podnesen zahtjev za izravnu naplatu od 4. studenog 2022. prestala, koje je račune i koja dugovanja tuženik zatvorio uplatama po zadužnicama .

9. Cijeneći provedene dokaze na način propisan čl. 8. ZPP, a na temelju svakog pojedinog provedenog dokaza te svih dokaza zajedno, primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Prije svega valja reći da su tvrdnje tužitelja kako zahtjevi za izravnu naplatu nemaju sve potrebne sastojke propisane Pravilnikom pa da iz tog razloga Financijska agencija po takvim zahtjevima nije mogla i nije smjela postupati već je osnove za plaćanje trebala vratiti kao nepodobne, u potpunosti neosnovane. Zahtjevi za izravnu naplatu pravilno su popunjeni i sadrže sve propisane podatke, zatezna kamata je u dopisu koji prileži zahtjevu za izravnu naplatu označene kao zakonske zatezne kamate koje se potražuju u odnosu između trgovaca (a što je dovoljno određeno). Osim toga, sam zahtjev za izravnu naplatu potpisao je ovrhovoditelj neposredno, odnosno njegov direktor, a ne njegov punomoćnik, pa u zahtjevu za izravnu naplatu nije bilo potrebe upisivati ime i prezime te adresu punomoćnika kako to pogrešno tvrdi tužitelj.

11. U odnosu na sporno pitanje je li tuženik kao ovrhovoditelj ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršnih isprave bjanko zadužnica od 20. veljače 2019. ovjerenih od strane javnog bilježnika Ivana Kvakana iz Čakovca pod poslovnim brojem OV-797/2019 i OV- 798/2019 dana 20. veljače 2019. mišljenje ovog suda je da je tuženik kao ovrhovoditelj bio ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršnih isprava-bjanko zadužnica od 20. veljače 2019. ovjerenih od strane javnog bilježnika Ivana Kvakana iz Čakovca pod poslovnim brojem OV 797/2019 i OV 798/2019 dana 20. veljače 2019.

12. Naime, iz provedenog postupka proizlazi da među strankama nije sporno kako su zadužnice dane kao osiguranje tražbine iz sporazuma/vansudske nagodbe koji su stranke potpisale u veljači 2019. u uredu odvjetnice Natalije Kriković.

13. Sud nije mogao utvrditi točan sadržaj tog sporazuma/nagodbe budući niti jedna od stranaka nije zadržala primjerak tog dokumenta, a tužitelj je sudskoj vještakinji na njen zahtjev dostavio samo nepotpisani nacrt vansudske nagodbe (strana 246-247 spisa). No, na temelju sadržaja nacrta vansudske nagodbe, iskaza stranaka, nalaza i mišljenja sudskog vještaka te očitovanja sudskog vještaka na ročištu od 12. studenog 2024. sud zaključuje da su stranke u veljači 2019. zaista sklopile vansudsku nagodbu kojom su regulirale otplatu dospjelog dugovanja tužitelja za obveze tužitelja od 2016. do 2018. te su i dogovorile davanje garancija u vidu bjanko zadužnica.

14. Iz nacrta nagodbe proizlazi kako se ovdje tuženik, kao vjerovnik, obvezuje po primitku svih rata opisanih u t. 2. vansudske nagodbe vratiti ovdje tužitelju, kao dužniku, obje navedene zadužnice. Sud samo na temelju nepotpisanog nacrta nagodbe i kontradiktornih iskaza stranaka ne može utvrditi je li volja stranaka u trenutku sklapanja vansudske nagodbe bila usmjerena na povrat zadužnica izdavatelju nakon podmirenja dugovanja ili nije, ali bez obzira na to, sud zaključuje, da čak i u slučaju da su stranke u nagodbi dogovorile povrat zadužnica nakon otplate dugovanja obuhvaćenog nagodbom, iste su kasnije, usmeno dogovorile da tuženik zadrži zadužnice kao sredstvo osiguranja plaćanja za obveze nastale nakon obveza obuhvaćenih vansudskom nagodbom.

15. Sud navedeno zaključuje na temelju činjenice da je tužitelj kao dužnik, nakon što je podmirio svoju obavezu iz vansudske nagodbe mogao tražiti od tuženika da mu dobrovoljno vrati zadužnicu, a u slučaju da je ovaj to odbio učiniti, takav zahtjev mogao je ostvariti sudskim putem. Tužitelj nije dostavio dokaz da bi sudskim putem tražio predaju zadužnica.

16. Sud ne vjeruje direktoru tužitelju da je smatrao da zadužnica koja je jednom dana na naplatu više ne vrijedi te da je zaboravio na drugu zadužnicu, odnosno da je zaboravio tražiti povrat druge zadužnice obzirom isto nije logično ni životno. Naime, sud ne vjeruje da bi odgovorna osoba jednog trgovačkog društva bila u tolikoj mjeri nemarna i bez bojazni vezanih uz moguće zlouporabe zadužnica, da bi propustila potražiti pravni savjet i informirati se o posljedicama izdavanja bjanko zadužnice na relativno visoke iznose. S druge strane sud prihvaća argumentaciju tuženika da ne bi bilo nikakve poslovne logike da bi za suradnju koja traje 4 ili 5 godina tražio zadužnicu za samo jedno točno određeno dugovanje, a upravo vodeći računa o činjenici da je već u 2015. godini izgubio određene novce od društva DLB d.o.o. u vlasništvu HĐ koje je otišlo u stečaj te ne bi bilo niti životno niti logično da bi tuženik nastavio izdavati robu tužitelju nakon što isti evidentno nije podmirivao svoje račune, a bez dogovora o zadržanju zadužnica. Sud smatra da zaista nije niti životno niti logično da bi tuženik nastavio izdavati robu tužitelju nakon što ovaj nije podmirivao svoje račune u rokovima dospijeća, a bez da je ugovorio osiguranje plaćanja.

17. Dakle, kako tužitelj nije dokazao da je od tuženika zahtijevao povrat zadužnica izdanih u veljači 2019., kako je i nakon podmirenja tražbine za koju su zadužnice izdane poslovni odnos stranaka nastavljen te je tužitelj i dalje uzimao od tuženika robu koju nije plaćao u rokovima dospijeća, a stranke su naknadno sklopile i Ugovor o građenju od 26. veljače 2021., sud zaključuje kako svi provedeni dokazi upućuju na osnovanost tvrdnji tuženika da je postojao usmeni dogovor stranaka da tuženik i nakon podmirenja dugovanja koje je obuhvaćeno Sporazumom sklopljenim kod odvjetnice Natalije Kriković u veljači 2019. zadrži bjanko zadužnice iz 2019. kao sredstvo osiguranja potraživanja iz cjelokupnog poslovnog odnosa stranaka.

18. U odnosu na sporno pitanje je li tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave sud zaključuje da tražbina nije prestala.

19. Naime, tužitelj tijekom postupka pokušava uvjeriti sud kako su zadužnice dane isključivo kao sredstvo osiguranja tražbine iz vansudske nagodbe iz veljače 2019., a koje su tražbine u cijelosti podmirene pa da više ne postoji zakonsko uporište za njihovu aktivaciju. No, sud je, kao što je to detaljno obrazloženo, zaključio kako su stranke temeljem usmenog dogovora ugovorile da tuženik i nakon podmirenja dugovanja koje je obuhvaćeno nagodbom sklopljenom u veljači 2019. zadrži zadužnice kao sredstvo osiguranja potraživanja iz cjelokupnog poslovnog odnosa stranaka pa činjenica da je potraživanje obuhvaćeno vansudskom nagodbom iz 2019. podmireno nije bitna za utvrđenje je li tražbina prestala na temelju činjenica koje su nastale nakon izdavanja zadužnica.

20. Iz iskaza HĐ danog na glavnoj raspravi održanoj 5. ožujka 2024. proizlazi kako temeljem ugovora o građenju postoji potraživanje od 230.000,00 kuna za isporučeni materijal temeljem ugovora o gradnji kuće koji je tužitelj uzeo, a kuća nije izgrađena obzirom je došlo do raskida ugovora, te ništa od materijala u vrijednosti od 230.000,00 kuna nije utrošeno u gradnju kuće jer je izgradnja kuće bila tek u fazi dobivanja građevinske dozvole.

21. Iz nalaza i mišljenja vještakinje u bitnome proizlazi da je na dan 4. studenog 2022. ukupno dugovanje tužitelja prema tuženiku iznosilo 33.906,14 eura.

22. Budući je sud utvrdio da su temeljem usmenog dogovora stranaka da tuženik i nakon podmirenja dugovanja koje je obuhvaćeno Sporazumom sklopljenim kod odvjetnice Natalije Kriković u veljači 2019. zadrži bjanko zadužnice iz 2019. kao sredstvo osiguranja potraživanja iz cjelokupnog poslovnog odnosa stranaka te je temeljem iskaza direktora tužitelja te nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da je na dan podnošenja zadužnica na naplatu postojalo nepodmireno potraživanje tužitelja prema tuženiku u iznosu većem od 30.000,00 eura sud nesporno zaključuje da je tuženik ovlašten tražiti ovrhu na temelju bjanko zadužnica od 20. veljače 2019. te da tražbina radi čijeg je namirenja podnesen zahtjev za izravnu naplatu od 4. studenog 2022. na temelju bjanko zadužnica od 20. veljače 2019. nije prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave. Posljedično tome tužbeni zahtjev je neosnovan pa ga je valjalo odbiti i odlučiti kao pod točkom I. izreke presude.

23. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u svezi članka 155. ZPP budući je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu, pa je sud tužitelja obvezao da tuženiku naknadi trošak postupka u iznosu od 1.750,00 eura, a koji trošak se odnosi na zastupanje tuženika po punomoćniku – odvjetniku i to za:

- sastav podneska/odgovora na tužbu od 13. veljače 2023. u iznosu od 200,00 eura,

- zastupanje na ročištu od 5. travnja 2023. u iznosu od 200,00 eura,

- zastupanje na ročištu od 1. veljače 2024. u iznosu od 200,00 eura,

- zastupanje na ročištu od 5. ožujka 2024. u iznosu od 200,00 eura,

- sastav podneska od 21. lipnja 2024. u iznosu od 200,00 eura,

- zastupanje na ročištu od 12. studenog 2024. u iznosu od 200,00 eura, sve uz pripadajući PDV u iznosu od 300,00 eura, a koji trošak je odmjeren u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika te trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 250,00 eura.

24. Sud tuženiku nije priznao trošak podneska od 14. listopada 2024. u iznosu od 200,00 eura uz pripadajući PDV obzirom trošak toga podneska nije bio potreban za vođenje parnice jer sve navedeno u tom podnesku punomoćnik tuženika mogao je iznijeti na sljedećem ročištu, te trošak zastupanja na ročištu za objave presude u iznosu od 100,00 eura uz pripadajući PDV, a koji trošak u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a nije bio potreban za vođenje parnice, obzirom sud presude objavljuje na e- Oglasnoj ploči. Zbog navedenog sud je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 375,00 eura odbio kao neosnovan.

25. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Varaždinu 16. prosinca 2024.

S U D A C :

Iris Hatvalić-Nemec

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu koja se podnosi putem ovog suda u roku od petnaest (15) dana, time da rok za podnošenje žalbe za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude teče od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena, dok za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

DNA:

- tužitelj po punomoćniku Bojanu Bacingeru

- tuženik po punomoćniku Josipu Pintariću