REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj spisa: P-1647/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Boški Pavičić, u pravnoj stvari tužitelja KR (OIB [osobni identifikacijski broj] ) iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB: 53056966535), Zagreb, Magazinska cesta 69, koju zastupa punomoćnica Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon 26. studenog 2024. održane i zaključene glavne i javne rasprave u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenice punomoćnika tužitelja, LR, odvjetničke vježbenice, te zamjenice punomoćnika tuženika, Sofie Petković, odvjetnice, 16. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe Ugovora o kreditu broj 045-50-39301118 sklopljenog između stranaka 20. veljače 2007., sadržan u čl. 3. Ugovora o kreditu, koja nosi naziv “NAKNADA”, a koja glasi:

“3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…”

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 platiti tužitelju KR (OIB [osobni identifikacijski broj] ) iz [adresa], iznos od 578,28 eur sa zateznim kamatama od 23. veljače 2007. do isplate, i to do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne Novine" 153/04), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.224,54 eur sa zateznim kamatama od 16. prosinca 2024. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj navodi u tužbi da je 20.02.2007. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 045-50-39301118 prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 29.210,19 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao i da je navedenim osnovnim Ugovorom, ugovoren rok otplate kredita na 84 mjeseca sa ugovorenim mjesečnim anuitetima.

Navodi da je odredbom čl. 3. predmetnog Ugovora tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini od 3,30 % bez da mu je prethodno, kao ni naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, niti zašto je baš određena naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270 Zakona o obveznim odnosima.

Nadalje smatra da sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st. 1 i st. 2, te čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), s obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao JAČE ugovorne strane, a u kojem se položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

Navodi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i da je na taj način doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, kao i da je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita- potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku- trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava.

Ističe da u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno, nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan, kao i da je tako tuženik odobrio tužitelju jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, kao i da obrada kredita u opisu radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke.

Navodi da je prilikom isplate kredita 22.02.2007. tuženik po toj osnovi naplatio tužitelju naknadu u iznosu od 4.357,02 kn, što obračunato po fiksnom tečaju konverzije 1 EUR iznosi 7,53450 kn iznosi 578,28 EUR.

Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u tužbi tužitelj traži utvrditi ništetnost čl. 3. ugovorne odredbe u dijelu naknade za obradu kredita 3,30%, te naložiti tuženiku da mu vrati naplaćenu jednokratnu naknade za obradu kredita u iznosu od 578,28 EUR, sa zateznim kamatama od 23. veljače 2007. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik smatra neosnovanim navode tužitelja te ističe da je Iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu, a da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZ, te da je obveza tužitelja koja iz te odredbe proizlazi određena.

Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze, kao i da je tužitelj iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogla shvatiti financijske obveze koje za nju proizlaze i procijeniti je li za nju takva odredba prihvatljiva ili nije.

Ističe da osim što je predmetna naknada izričito navedena u samom ugovoru o kreditu, da je ista naznačena i u tuženikovim promotivnim uvjetima temeljem kojih je tužitelj birao između ponuđenih mu kredita, kao i da je plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu.

Navodi da se i da je dopušteno provođenja testa poštenosti da tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Neosnovanim smatra navode tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva, kao i da sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu.

Poziva se na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti, kao i da je tužiteljica naknadu platila i na istu nije imala prigovora, te kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja. Tuženik u tom smislu dostavlja odluku Vrhovnog suda RH, posl.br. Gž-4/2017-2 od 21.3.2017. kojom je zauzet stav da se radi o zabrani manjeg značaja ako ugovorom nije povrijeđen javni interes nego interes jedne od stranaka ugovora.

Tuženik ističe prigovor zastare, ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovi tužbenog zahtjeva u cijelosti kao i da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO.

Predlaže tužbene zahtjeve odbiti kao neosnovane te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, broj: 045-50- 3930118 od 20.02.2007. (list 5-8 spisa), potvrdu o otplaćenom kreditu od 28.02.2024. (list 10 spisa), promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih vozila u periodu od 01.12.2006. do 31.03.2007. godine (list 18-19 spisa), saslušan je tužitelj na ročištu održanom 26. studenog 2024. (list 89-90 spisa).

4. Tužbeni zahtjevi su osnovani.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o potrošačkom kreditu u dijelu ugovorene naknade za obradu kredita, te zahtjev za vraćanje te naplaćene naknade tužitelju.

6. Nije sporno da je između tuženika u svojstvu kreditora i tužitelja u svojstvu korisnika kredita sklopljen Ugovor o kreditu broj 045-50-39301118, od 20.02.2007., za iznos kunske protuvrijednosti kredita 29.210,19 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita s redovnom kamatom 5,20% godišnjom i promjenjivom u skladu s tuženikovim odlukama s rokom otplate od 84 mjeseca za namjenu kupnje vozila i s otplatom u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF koji vrijedi na dan dospjelosti prema otplatnom planu. Nije sporno da je ugovor o kreditu sastavio tuženik, te da je tužitelju ugovoreni iznos kredita prilikom isplate umanjen za iznos naknade u visini od 3,30%, odnosno za iznos od 4.357,02 kn. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

7. Sporna je osnova tužbenog zahtjeva, tj. je li odredba čl. 3. Ugovora ništetna i pripada li tužitelju pravo na povrat plaćene naknade u zatraženoj visini koju je na temelju navedene odredbe platio tuženiku za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Sporna je zastara predmetne tražbine kao i zatraženi tijek zatezne kamate.

8. Odredbom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03-dalje: ZZP), važećeg u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. Odredbom članka 81. stavak 2. ZZP propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

10. Prema odredbi članka 81. stavak 4. ZZP ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Navedena zakonska odredba čl. 81. ZZP u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 93/13).

12. Prema članku 3. stavak 2. Direktive 93/13 smatra se kako odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu.

13. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u smislu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom.

14. Tako se u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

15. Konačno, čl. 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

16. Tužitelj je iskazao je da je povodom sklapanja predmetnog Ugovora u banci tuženika bio jednom kada su razgovarali uglavnom o iznosu kredita, kamati i roku otplate kredita, ali da mu tom prilikom nije bila spomenuta naknada koja je navedena u Ugovoru o kreditu.

Sljedeći put kad je došao u banku predočen mu je Ugovor koji je pročitao prije potpisivanja te je uočio da je u jednoj odredbi Ugovora naknada od 3,30%, a kada je pitao na što se odnosi ta naknada rečeno mu je da je to naknada troškova obrade kredita i da će to otplatiti kroz rate, a koji su to troškovi bili nije mu pojašnjeno. U tom trenutku tužitelj nije imao taj novac i bilo mu je važno da ne mora odmah platiti jer je znao da treba platiti i trošak javnog bilježnika.

Koliko se ja sjeća misli da je to otplatio kroz rate kredita, te je predmetni kredit otplatio na način na koji je ugovoreno.

17. Budući da iz iskaza tužitelja, koji je sud prihvatio kao detaljan i uvjerljiv, proizlazi da je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu očito bio unaprijed formuliran od strane tuženika, to se u smislu odredbe članka 81. ZZP, smatra da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Pritom nije od utjecaja to što je tužitelju bilo poznato da je ugovorena predmetna naknada i da je tužitelj po zanimanju diplomirani ekonomist, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za tuženikovu odluku i tužitelju je na temelju takve ugovorne odredbe bila poznata obveza, ali nije bio upoznat s osnovnim parametrima o kojima ovisi iznos naknade, (po kojem tečaju za CHF i za koji dan će se naknada obračunati) tako da predmetna naknada u ugovoru nije bila određena, a niti je bila odrediva.

18. Takvim postupanjem tuženika propušteno je tužitelju, na temelju jasnih i razumljivih kriterija, objasniti sporne odredbe ugovora da bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i odredbe ugovora koje se odnose na ulaznu naknadu o kojima tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

19. Budući da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to je ugovorna odredba čl. 3. Ugovora nepoštena, a time i ništetna.

20. Pritom valja naglasiti da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

21. Slijedom izloženog, a sukladno odredbi čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO), osnovan je i zahtjev tužitelja da mu tuženik vrati trošak obrade kredita u iznosu od 4.357,02 kn/578,28 eur kojeg je tuženik naplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe čl. 3. Ugovora i to kao nepošten stjecatelj sa zateznim kamatama koje sukladno odredbi čl. 1115. ZOO počinju teći 23. veljače 2007. do isplate, s obzirom da iz potvrde tuženika od 28. veljače 2024. (list 10 spisa) proizlazi da je predmetnu naknadu u iznosu od 4.357,02 kn/578,28 eur tuženik naplatio 22. veljače 2007.

22. U odnosu na tuženikov prigovor zastare valja reći da je prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

23. S obzirom da je ništetnost odredbe čl. 3. Ugovora na temelju koje tužitelj traži vraćanje stečenog bez osnove, plaćene naknade za obradu kredita, utvrđena ovom odlukom prihvaćanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva u skladu s čl. 187. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), to je tuženikov prigovor zastare utužene tražbine neosnovan.

24. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP., te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („(Narodne Novine" broj 91/04, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa).

25. U odnosu na naznačenu vrijednost predmeta spora u tužbi 1.905,50 eur valja reći da je u konkretnom slučaju riječ o tužbi s više zahtjeva, nenovčanom i novčanom tužbenom zahtjevu koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi i da se sukladno odredbi čl. 37. st. 1. ZPP vrijednost predmet spora određuje prema zbroju vrijednosti zahtjeva.

26. Budući da naznačenoj vrijednosti predmeta spora u tužbi tuženik nije prigovarao, a sud nije smatrao potrebnim provjeravati točnost te naznačene vrijednosti predmeta spora, to je sukladno odredbama čl. 40. st. 2. i 4. ZPP mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi.

27. Pritom valja istaknuti i da su obje stranke postupka zatražile parnični trošak prema naznačenoj vrijednosti predmeta spora 1.905,50 eur.

28. Tužitelju koji je u cijelosti uspio u sporu priznati su troškovi zastupanja po ovlaštenom punomoćniku- odvjetniku i to za sastav tužbe prema Tbr. 7/1 100 bodova, za pristup na dva ročišta 2. listopada 2024. i 26. studenog 2024. prema Tbr. 9/1 100 bodova za svako, za sastav podneska od 4. rujna 2024. prema Tbr. 8/1 100 bodova, za pristup na ročište za objavu presude 16. prosinca 2024. prema Tbr. 9/3 50 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eur (s paušalom) iznosi 900 eur, uvećano za 25% PDV 225,00 eur i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu 33,18 eur i pristojbe na presudu 66,36 eur ili ukupno 1.224,54 eur.

29. Tužitelju je priznat trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 38,18 eur, iako je plaćena nakon 20. svibnja 2023. kada su stupile na snagu izmijenjene odredbe čl. 11. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne Novine", broj 53/23), kao i zatraženi trošak pristojbe na presudu, jer iako je u konkretnom slučaju tužitelj potrošač, nije riječ o sporu koji je pokrenuo potrošač na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa za koji prema odredbi čl.11. st.1. t. 20. ZSP/18 tužitelji kao potrošači ne bi bio u obvezi platiti sudske pristojbe

30. Odluka o zateznim kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.

U Zagrebu, 16. prosinca 2024.

Sutkinja:

Boška Pavičić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika