REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Posl.br. 83 P-4366/2023-20
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Blaženki Butigan Matić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĆU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku, Goranu Devrnji, odvjetniku u Zagrebu, Vrbani 15; protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa Mateja Vidaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina&Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 21. listopada 2024. u prisutnosti punomoćnice tužitelja Ane Gujić, odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika NU, odvjetničke vježbenice, dana 16. prosinca 2024.
p r e s u d i o j e:
I./ Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici ĆU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 186,83 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:
7,43 EUR od dana 27.10.2008. do isplate
0,46 EUR od dana 29.12.2008. do isplate
7,14 EUR od dana 26.01.2009. do isplate
8,40 EUR od dana 27.02.2009. do isplate
3,32 EUR od dana 27.03.2009. do isplate
4,66 EUR od dana 27.04.2009. do isplate
0,74 EUR od dana 27.05.2009. do isplate
0,07 EUR od dana 31.07.2009. do isplate
1,39 EUR od dana 31.08.2009. do isplate 1,28 EUR od dana 30.09.2009. do isplate
P o s
l
.
b r
. 8 3 P -
4 3 6
6 /
2023-20
2,44 EUR od dana 30.11.2009. do isplate
4,45 EUR od dana 31.12.2009. do isplate
7,30 EUR od dana 31.01.2010. do isplate
6,65 EUR od dana 01.03.2010. do isplate
10,51 EUR od dana 31.03.2010. do isplate
9,78 EUR od dana 30.04.2010. do isplate
11,21 EUR od dana 31.05.2010. do isplate
23,59 EUR od dana 30.06.2010. do isplate
21,04 EUR od dana 31.07.2010. do isplate
28,83 EUR od dana 31.08.2010. do isplate
26,14 EUR od dana 30.09.2010. do isplate
sve to do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. pa do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.
II./ Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 029-50-3055610 od 21.09..2005. sklopljenog između ĆU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, a koja u čl. 3. glasi:
''Naknada 2.00 % (dva posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.''
III./ Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici ĆU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 197,09 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od 22.09.2005. do isplate i to do 31.prosinca 2007. po stopi utvrđenoj u čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. pa do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.
IV./ Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici ĆU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak od 1.800,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. prosinca 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za
P o s
l
.
b r
. 8 3 P -
4 3 6
6 /
2023-20
drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
V./ Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.
r i j e š i o j e:
Dozvoljava s preinaka tužbe povećanjem zahtjeva tužiteljice iz podneska od 24.06.2023. u iznosu od 186,83 EUR i 197,09 EUR sa pripadajućim kamatama iz razloga svrsishodnosti.
Obrazloženje
1.Tužiteljica u tužbi navodi kako je dana 21.09.2005.g. sklopila sa tuženikom Ugovor o kreditu broj: 029-50-3055610, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.500,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). U članku 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne kako se dalje objašnjava, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.06.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski
P o s
l
.
b r
. 8 3 P -
4 3 6
6 /
2023-20
franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dana 03.09.2019.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio presudu i rješenje posl.br. Rev 2221/2018 kojim je odbio revizije tuženika i ostalih banaka protiv drugostupanjske odluke u kolektivnom sporu u dijelu u kojem je utvrđeno da su tuženik i ostale navedene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, sve suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Navedeno na konačan način potvrđuje osnovu tužbe u dijelu tražene isplate temeljem ugovorenih ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Imajući u vidu sve navedeno u točkama I. i II. ove tužbe, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana konačne otplate kredita prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita. Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana konačne otplate kredita. Stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku tužitelj preplatio svaki mjesec do dana konačne otplate kredita iznose anuiteta koji su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike u kunskom iznosu povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita ukupno iznos od 1.407,67 kn uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Tužitelj u prilogu dostavlja svu daljnju dokumentaciju temeljem koje se mogu izračunati iznosi i razdoblja povećanih anuiteta u kunama do dana konačne otplate kredita. Kako bi se svi činjenični navodi tužitelja temeljem dostavljene dokumentacije utvrdili na potpuno relevantan način tužitelj također predlaže provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnosti: Kolike je iznose anuiteta, izražene u kunama po mjesecima, tužitelj preplatio svojom otplatom Ugovora o kreditu do dana 30.9.2010.g., u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate primjenjivao ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita. Odredbom čl. 3. („naknade“) predmetnog Ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade u visini od 2,00% vrijednosti kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužitelja odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. (TZV. ULAZNA NAKNADA). Nadalje, sporne odredbe u potpunosti odgovaraju i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82, alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbama koje su unaprijed paušalno
P o s
l
.
b r
. 8 3 P -
4 3 6
6 /
2023-20
formulirane u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana, te o kojima se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a kojima je tužitelju nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Slijedom toga, nije mogao komparirati visinu naknada niti sa drugim kreditorima, te sam odvagnuti koja mu je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija. Dakle, tuženi je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 1.294,00 kn, nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženi naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, na štetu ovdje tužitelja. Da se radi o nepoštenim odredbama zauzeo je stav i sud EU i hrvatski sudovi i to u predmetima: 1. C-224/19, C-259/19, C-84/19, C-222/19 i C-252/19. Slijedom navedenog, tužiteljica potražuje od tuženika isplatu iznosa iz točke I izreke presude po osnovi ništene odredbe o valutnoj klauzuli sa kamatom na poedine iznose do isplate, iznosa od 197,09 EUR po osnovi ništetne odredbe o ulaznoj naknadi zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od 22.09.2005. do isplate uz prethodno utvrđenje ništetnim odredbe čl. 3,. o ulaznoj naknadi, kao i trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, uz prethodno utvrđenje ništavim odredbo o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužitelj smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i odredbu čl. 3 Ugovora o kreditu kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž- 6632/17 od 14.06.2018. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Iz historijata tužbe dade se zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takav stav tužitelja je neosnovan. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. U tom smislu tuženik ukazuje na stavove VTSRH izražene u presudi posl.br. Pž-6632/17: „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (...) mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača“1, odnosno „Ovdje se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro
P o s
l
.
b r
. 8 3 P -
4 3 6
6 /
2023-20
obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku“Pored navedenog, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kako to proizlazi iz sljedećih navoda VTSRH sadržanog u presudi posl.br. Pž-6632/17: „...ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljeni radi rješavanja stambenih potreba, što je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kada su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije“3, „Svrha ugovora o stambenom kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora.“4 Kako je tužitelj predmetni ugovor uzeo radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Kao što je tuženik već ukazao u toč. 5-6 ovog odgovora na tužbu, VTSRH zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača. Tako VTSRH u presudi posl.br. Pž-6632/17 navodi da „u postupku čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno su relevantne samo one informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima“5 te da su „informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača“ Dakle, VTSRH je u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv.predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. U tom smisli VTSRH i navodi: „Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su
P o s
l
.
b r
. 8 3 P -
4 3 6
6 /
2023-20
možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“. Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF.. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Nije sporno da bi „svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“8Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Na kraju, radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci posl.br. Revt-575/16. VSRH navodi kako se „postupanje kako banaka tako i samih klijenata treba ocjenjivati u okviru objektivnih mogućnosti svakog od njih, kao i vremenskom okviru kada su ti ugovori nastajali, pri čemu treba voditi računa i o tome kakvo su saznanje objektivno mogli imati sami klijenti pri sklapanju takvih ugovora o kreditu, posebno ako su njihova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja bili odnosno morali biti poznati i njima, pošto su nerijetko sami klijenti i potjecali iz krugova kojima financijsko kretanje i prilike nisu bili strani“9. Pojam „prosječnog
P o s
l
.
b r
. 8 3 P -
4 3 6
6 /
2023-20
potrošača“ nastao je kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“, a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ. Stoga je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja.Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. Temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. U tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt-249/14: „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka“1 Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelju (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez provođenja tzv. test poštenosti sporne odredbe. Ako bi Naslovni sud, unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik se dalje očituje kako slijedi. Prije
P o s
l
.
b r
. 8 3 P -
4 3 6
6 /
2023-20
svega, u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj: imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu; dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. S druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. VSRH u odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi kako „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka“11. Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz (kao uostalom i za postojanje bilo koje druge pretpostavke nepoštenosti ugovorene odredbe). Tužitelj smatra djelomično ništetnom odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita, a koja obuhvaća osporavani trošak obrade kredita. Takvi navodi tužitelja su neosnovani. Iznos sporne naknade točno je i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tužitelj je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Osim što je predmetna naknada izričito navedena u samom ugovoru o kreditu, ista je naznačena i u tuženikovim promotivnim uvjetima, ali i u tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. . Zbog svega navedenog tuženik smatra da 1 0
P o s
l
.
b r
. 8 3 P -
4 3 6
6 /2023-20
uopće nije dopušteno ispitivati poštenost sporne odredbe. Međutim, sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Sve navedeno potvrđuje i Sud EU u presudi C-621/17 od 3.10.2019. godine: 1. Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Dakle, neosnovani su navodi tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu. Tuženik u tom smislu dostavlja presudu Županijskog suda u Puli, posl.br. Gž-311/18 od 3.9.2018. kojom je zauzet stav da određivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije ništetno ako je takva naknada određena, odnosno odrediva, a što se analogno može primijeniti i na naknadu za obradu kredita. Zaključno Tuženik posebno ukazuje i na odredbe ZIDZPK kojima je propisana konverzija kredita vezanih uz valutnu klauzulu u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Cilj navedenog zakonodavnog rješenja bio je dvojak: (i) otklanjanje neravnoteže koja je postojala između potrošača korisnika CHF i banaka kao vjerovnika; te (ii) rasterećenja hrvatskog pravosuđa zakonskim uređenjem koje bi trebalo prevenirati sudske sporove. Odredbom čl. 19.st.3. ZIDZPK iz primjene zakona izričito su isključeni svi ugovori koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu istog zakona. Uzimajući u obzir ciljeve ZIDZPK, očigledno je i sam zakonodavac smatrao da između potrošača koji su svoje kredite već otplatili (tužitelja) i banaka kao vjerovnika (tuženika) nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača. Prethodne navode potvrđuje i stav pravne znanosti naveden u članku prof.dr.sc. UU pod nazivom „Slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade“ u kojem se ukazuje na: (i) nedosljednost sudova u odnosu na intenciju zakonodavca koji je prilikom donošenja ZIDZPK NN 102/15 (tzv. Zakon o konverziji) izrijekom isključio već otplaćene kredite smatrajući da kod istih ne postoji neravnoteža na štetu potrošača, a koja je pretpostavka za ocjenu nepoštenosti; (ii) na pogrešno tumačenje odredaba Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i praksu Suda EU te (iii) diskriminaciju potrošača s ugovorima o kreditima u drugim valutama. Tuženik ističe i da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se, sukladno čl. 326. ZOO, ništetnost ne može isticati. Neosnovan je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Tuženik 1 1
P o s
l
.
b r
. 8 3 P -
4 3 6
6 /2023-20
je, naime, tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koje reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke. Tuženik smatra da se svi njegovi navodi izneseni u ovom odgovoru na tužbu, osobito u pogledu nerazumljivosti, neravnoteže i savjesnosti tuženika, potvrđuju i Izdvojenim mišljenjem suca Ustavnog suda RH FU od 5.2.2021. u odnosu na odluku istog suda broj U-III-4150/2019 i dr. od 3.2.2021. (o ništetnosti valutne klauzule u CHF), a koji navodi: da je sporna odluka USRH (o ništetnosti valutne 10 klauzule u CHF) u kontradikciji s odlukom istog suda u predmetu U-I-392/2011 i dr. od 13.12.2016. (kojom je institut valutne klauzule ocijenjen sukladnim Ustavu RH) te da „… u vremenu na koje se odnosi utvrđena ništetnost ugovora o kreditu (2004. do 2008. godine), valuta Sfr je bila u padu prema kuni (2004. 4,9 kn, 2006. 4,7 kn, 2008. 4,5 kn), a rast je počeo iza 2010. godine. Iz toga slijedi da se, prema odluci većine, ništetnost valutne klauzule kao ugovorne odredbe može procjenjivati prema okolnostima koje su nastupile (godinama) nakon zaključenja ugovora. Takvo stajalište trpi opravdanu kritiku.(…) Da su banke znale, da je bilo tko znao, da će Sfr aprecirati – jednostavno bi kupovale Sfr na tržištu valuta i obogatile se, nikakvi krediti im ne bi bili potrebni.(…) Ostaje otvoreno i pitanje regulatora. Krediti s valutnom klauzulom u Sfr kod nas nisu bili zabranjeni, makar postoji regulator koji je to mogao učiniti. Tako se dolazi do apsurdne situacije da država kroz ovlaštenog regulatora nešto smatra zakonitim, a kroz sudove – nepoštenim i ništetnim.(…) Pravo mora predstavljati izvjesnost i sigurnost, kako bi mu fizičke i pravne osobe mogle prilagoditi svoje ponašanje. Nasilno prilagođavanje ranije postojećeg prava nekoj kasnijoj konkretnoj situaciji ne pridonosi tim kvalitetama, koje pravo mora posjedovati.“ Tuženik predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.
3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presliku ugovora o kreditu (list 8- 12 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje od 30.09.2005. do 12.05.2023. (list 13-16 spisa), otplatni plan (list 17-20 spisa), otplatnu tablicu (list 21-23 spisa), dokumentaciju o promotivnim uvjetima za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila Mazda (list 34-38 spisa), izvod iz sudske prakse (list 34-44, 84-97 spisa).
4. Nadalje proveden je dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću (list 66-73 spisa), saslušanjem tužiteljice (list 108-109 spisa).
5. Među strankama nije sporno da su tužiteljica i tuženik 21.09.2005. sklopili Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik kao kreditor odobrio i isplatio tužiteljici kao korisniku kredita iznos kunske protuvrijednosti od 15.500,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita uz redovnu kamatu od 1,99% promjenjivu u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kamatu po dospijeću u visini zatezne kamate koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 15% godišnje, promjenjive, a koja se obračunava na sve dospjele i neplaćene iznose koje kopitnik kredita duguje temeljem ugovora.
6. Čl. 3. stranke ugovaraju kako naknada iznosi 2% od iznosa kredita, jednokratna, a naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, dok je čl. 4. ugovoren rok otplate kredita u 60 mjeseca,
7. Čl. 5. i 6. stranke ugovaraju da se kredit se koristi najkasniji do 31.12.2005. godine, a u svrhu kupnje novih vozila marke MCR-Mazda.
8. Čl. 7. stranke su ugovorile način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, a 1 2
P o s
l
.
b r
. 8 3 P -
4 3 6
6 /2023-20
prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po oplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.
9. Sporno je jesu li su naprijed navedene odredbe čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu, u dijelu kojima su ugovorene valutna klauzula, ništetne te ima li tužitelj pravo na isplatu zahtijevanih novčanih iznosa na ime razlika koje proizlaze iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF, na dan sklapanja ugovora, za razdoblje od 27.10.2008. do 30.09.2010, te je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja ugovarajući naknadu za obradu kredita, je li tuženik tužitelju obrazložio kako i na koji način će biti ugovorena visina te naknade zbog čega je odredba čl. 3. ništetna. Sporno je li ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te je li nastupila zastara potraživanja.
10. U svom iskazu tužiteljica navodi kako je predmetni ugovor zaključila u poslovnici tuženika u Zagrebu, a temeljem kojeg joj je odobren kredit u iznosu od cca 15.000,00 CHF za kupnju vozila. U cijelosti je otplatila predmetni kredit. U auto kući joj je ponuđen kredit u CHF kao najpovoljniji. Pročitala je ugovor prije potpisivanja, no nije shvatila odredbu o valutnoj klauzuli i ulaznoj naknadi, te nije očekivala takav skok anuiteta. Prvotno joj je rata iznosila cca 300,00 kn, a kasnije 1.500,00 kn. Nije mogla pregovarati o pojedinoj odredbi ugovora. Nitko joj nije tumačio pojedine odredbe ugovora kao niti javni bilježnik. To je bio unaprijed pripremljeni ugovor u koji su bili uneseni njeni osobni podaci, iznos kredita, kamatna stopa, rok otplate. Nitko joj nije objasnio parametre za određivanje ulazne naknade, kao niti rizike valutne klauzule. Vozilo je koristila isključivo u privatne svrhe. Nije bila vlasnik obrta niti tvrtke. Ne znam koliko je iznosio iznos naknade i kada je ona naplaćena, također nitko joj nije objasnio na što se ta naknada odnosi, kao niti zašto se naknada naplaćuje upravo u utuženom iznosu. Nije imala mogućnosti uzeti kredit u nekoj drugoj valuti. Osobno je platila kredit. Nije pregovarala o plaćanju naknade.
11. Prije svega valja reći da je tužiteljica dokazala svojstvo potrošača. Naime, u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., u daljnjem tekstu: ZZP) određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Isto tako rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 25. svibnja 2020. se također navodi: "Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužiteljica nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, ali to nije od važnosti u ovoj pravnoj stvari jer tuženik niti ne ističe takav prigovor." Tužitelj osnovano upućuje i na presudu Suda Europske Unije, C-774/19 od 22. listopada 2020. u kojoj se odlučivalo o svojstvu tužiteljice kao potrošača. U predmetnom postupku Vrhovni sud Republike Slovenije zatražio je prije konačne odluke odgovor na pitanje radi li se o potrošaču od Suda EU, i Sud EU je nakon razmatranja konkretnog slučaja zaključio da se radi o potrošaču, unatoč njegovim specifičnim znanjima i stručnosti.
12. Naime, zaključak predmetne presude je činjenica kako svojstvo potrošača proizlazi iz svrhe ugovora, a ne iz zvanja i specifičnih i stručnih znanja kojima raspolaže tužitelj fizička osoba. Sud EU presudom C-774/19 utvrdio sljedeće, po pojedinim paragrafima: paragraf 29. - Pojam potrošača tumači se u skladu s položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora, a ne u vezi sa subjektivnim položajem te osobe, pa onda svojstvo potrošača prije svega proizlazi iz vrste ugovorne transakcije. Paragraf 38. - Pojam potrošač definira se kao suprotnost pojmu 1 3
P o s
l
.
b r
. 8 3 P -
4 3 6
6 /2023-20
gospodarski subjekt, objektivne je prirode i ne ovisi o stvarnom znanju i osobnoj informiranosti fizičke osobe. Paragrafi 39. i 40. - Prema sudskoj praksi Suda EU svojstvo potrošača ispituje se isključivo s obzirom na položaj u ugovoru, pa stoga znanje iz područja kojem pripada sklopljeni ugovor pojedinca ne lišava svojstva potrošača. Svojstvo potrošača, ima svaka fizička osoba u svakome ugovoru koji je s trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti! Kako tuženik na tu okolnost nije predložio izvođenje bilo kakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega Ugovora o kreditu, tako sud navedeni prigovor ocjenjuje neosnovanim.
13. Sama činjenica da je tužiteljica potrošač proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega logičnog i životnog iskaza tužiteljice u kojem navodi da je kredit podigla u svrhu kupnje vozila, a iz samog ugovora je razvidno da je istoj isplaćen kredit za istu svrhu, dok je iz pregleda prometa po kreditu proizlazi da je kreditne uplate vršila upravo tužitelj.
14. Nadalje ovaj sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno:
- da je tuženik u razdoblju 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti (a što je utvrđeno i iskazima tužitelja i svjedoka u ovom postupku), a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03.), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i
- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude 1 4
P o s
l
.
b r
. 8 3 P -
4 3 6
6 /2023-20
kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
15. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP (Narodne novine br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Navedeno iz razloga što je, s jedne strane, Ugovor o kreditu sklopljen21.07.2005., dakle u razdoblju na koje se odnose naprijed spomenute presude s ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s promjenom Odluke o kamatnim stopama tuženika i ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF te se tužitelj na spomenute odluke pozvao, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao, nikakve posebne okolnosti, osim onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26. svibnja.2020.).
16. U ovom postupku prema stavu ovog suda tuženik nije dokazao da je informirao tužiteljicu o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR, pri čemu valja kazati da tuženik nije ni iznosio tvrdnje da je informirao tužiteljicu o spomenutim specifičnim rizicima, kao ni da su tužitelju bili poznati egzaktni parametri i metoda izračuna parametara, a koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, pri čemu valja kazati da oni i nisu mogli biti poznati tužiteljici u trenutku sklapanja Ugovora, jer na taj način nisu navedeni ni u Ugovoru, a ni u drugoj dokumentaciji koju je tuženik dostavio u spis.
17. Imajući u vidu naprijed navedeno, ovaj sud je primjenom utvrđenja iz naprijed navedenih presuda, zaključio da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u čl. 1. i 7. u dijelu i kojemu je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj.
18. U odnosu na pitanje ništavosti odredbe o ulaznoj naknadi iskazom tužiteljice sud je sa sigurnošću utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu bio sa svim svojim odredbama unaprijed sastavljen od strane tuženika kao da i u trenutku sklapanja Ugovora sa tuženikom nije pojedinačno pregovarao ni o kakvoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita i troškovima obrade kredita, niti joj je objašnjeno koliko bi one iznosile.
19. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ZZP/03, koji se primjenjuje na konkretni odnos kao lex specialis. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog Ugovora trgovca. Nadalje, u st. 3. istog čl. propisano je da se činjenica o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe 1 5
P o s
l
.
b r
. 8 3 P -
4 3 6
6 /2023-20
odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog Ugovora ocjene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena Ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardu trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom Ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
20. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i primjerenosti cijene poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 757881 utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom standardiziranom (tipskom) ugovoru, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke. Ugovor sadrži odredbe u čl. 12.1. da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora. U ugovoru međutim nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada, na što se ista naknada odnosi, niti su definirani egzaktni parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kredita koje reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari niti ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati, niti o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, a niti o naknadi koja je propisana u čl.7.1. naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita (tzv. ulazna naknada koja je iznosila jednokratno 2,00 % od iznosa kredita, a minimalno 200,00 kn).
21. Tuženik niti ne poriče činjenicu da s tužiteljicom o spornoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovarao već drži da je tužiteljica, ako je bilo ikakvih nejasnoća vezano uz predmetni Ugovor ili bilo koju njegovu odredbu imala mogućnost zatražiti zaposlenike tuženike za pojašnjenje tih odredbi, te ističe da su tužiteljici sve informacije o pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu bile dostupne i prije sklapanja Ugovora, te je u trenutku sklapanja Ugovora bila u obvezi upotrijebiti dužnu pažnju.
22. Temeljem utvrđenih činjenica proizlazi da je odredba Čl. 3. kojom je ugovoreno kako se naknada od 2% naplaćuje od iznosa kredita jedokratno prilikom prvog korištenja kredita, bila teško razumljiva jer u trenutku sklapanja Ugovora tužiteljica nije bio upoznata sa parametrima koje utječu na visinu te naknade, a tuženik je kao jača strana u Ugovoru jednostrano donio odluku o plaćanju naknade, a da o tome sa tužiteljicom nije pregovarao, pa se ista primjenom odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 smatra nepoštenom. Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna. U odnosu na odredbu čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje u tekstu ZOO) u st. 2. je propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome prije obavijestiti banku, te je u tom slučaju dužan banci kao davatelju kredita nadoknaditi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio, međutim u st. 4. čl. 1024. ZOO-a jasno je propisano da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od vraćanja kredita do dana kada ga je trebao vratiti pa prethodno istaknuta argumentacija tuženika ne stoji.
23. Nadalje odredbom čl. 295. ZOO-a je propisano je da su Opći uvjeti Ugovora, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj Ugovora koje je jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja Ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom Ugovoru), bilo da se na njih Ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene međugovarateljima u istom Ugovoru. Odredbom čl. 269. st. 1. propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. istog čl. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva,
1 6
P o s
l
.
b r
. 8 3 P -
4 3 6
6 /2023-20
dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, Ugovor je ništetan.
24. U svijetlu navedenih odredbi proizlazi da je predmetna ugovorna odredba neodrediva jer Ugovor ne sadrži jasno definirane parametre o načinu određivanja i izračuna visine te naknade pa je ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a.
25. Prihvaćanjem takve ugovorne odredbe o kojoj stranke nisu unaprijed pregovarale, već je obveza rezultat prihvaćanja standardiziranog Ugovora, unaprijed sročenog i priređenog od strane banke, tužena je kao jača strana ugovornog odnosa postupila nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO-a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa je navedena odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a.
26. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog Ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.
27. Nadalje, valja reći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ZZP/03 koji je u čl. 64. st. 1. propisivao da potrošač može vratiti zajam i prije roka određenog za vraćanje, dok je u st. 2. bilo propisano da u slučaju iz st. 1. tog članka, potrošač ima pravo na razmjerno sniženje ukupnog troška zajma koji se sastoji u razlici iznosa kamata od trenutka plaćanja do trenutka u kojem je prema Ugovoru trebalo izvršiti plaćanje.
28. Također bila je na snazi i odredba čl. 1025. ZOO-a koja je u st. 1. propisivala da korisnik kredita može raskinuti Ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit, po st. 2. korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome obavijestiti banku, dok po st. 3. u oba slučaja korisnik kredita je dužan naknaditi štetu, a koju je davatelj kredita pretrpio.
29. U ovoj pravnoj stvari, a obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, nije odlučno pitanje da li u smislu čl. 1024. st. 3. ZOO-a je tuženik zbog prijevremenog vraćanja kredita pretrpio stvarnu štetu koju je onda i naplatio tužiteljici u visini utuženog iznosa, nego je ključno pitanje da li odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je za prijevremenu otplatu kredita potrebno platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećoj na dan prijevremene otplate ništetan s posljedicom koja je propisana za ništetnost, a to je da je tuženik dužan tužiteljici vratiti iznos koji je platio s osnova prijevremene otplate kredita.
30. Isto tako plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva prouzročuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se o toj naknadi nije pojedinačno pregovaralo.
31. Nadalje, čl. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05.04.2003. se jednako kao i u ZZP/03 definira pojam nepoštene ugovorne odredbe pri čemu se uz taj čl. - 3. nalazi i prilog koji sadrži indikativan i netaksativni popis odredbi koje se mogu smatrati nepoštenim, a među njima je i neopozivo obvezivanje potrošača na odredbe s kojima nije imao stvarne mogućnosti upoznati se prije sklapanja Ugovora, a tužiteljica ovdje nije imala stvarne mogućnosti s obzirom da joj nije bilo objašnjeno na koji točno način će se utvrditi visina ulazne i izlazne naknade, a tuženik je tužiteljici u konkretnom slučaju naplatio jednu i drugu naknadu.
32. Dakle, u situaciji kada se o utuženim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca,
1 7
P o s
l
.
b r
. 8 3 P -
4 3 6
6 /2023-20
te zbog toga tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, već je tuženiku dano da jednostrano svojom odlukom utvrđuje visine tih naknada, time je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a time je i prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a zbog čega se predmetne odredbe Ugovora o kreditu čl. imaju smatrati nepoštenim, te slijedom toga i ništetnim, slijedom čega je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II. 33. Radi utvrđenja činjenice postoji li razlika koja proistječe iz razlike između tečaja za CHF primijenjenog kod otplate i tečaja CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, kao i na okolnost visine ulazne naknade izveden je dokaz financijskim vještačenjem po dipl. oec. Darku Prpiću iz čijeg vještva je utvrđeno kako su Raiffeisenbank Austria d.d. (u daljnjem tekstu: Kreditor) i ĆU (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) zaključili su dana 21.09.2005.g. Ugovor o kreditu broj 029-50-3055610 (u daljnjem tekstu: Ugovor) na iznos kunske protuvrijednosti CHF 15.500,00 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja. Člankom 2. Ugovora ugovorena je redovna kamata od 1,99%, godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Člankom 4. Ugovora ugovoren je rok otplate kredita i iznosi 60 mjeseci. Člankom 7. Ugovora ugovorena je otplata kredita na način da Korisnik kredita kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća. Uplate po kreditu valutiraju se s danom odobrenja računa Banke. Sveukupno iznos mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 16.580,94 CHF od čega je otplata glavnice 15.500,00 CHF i kamata 1.080,94 CHF. Prema otplatni plan (list 17 spisa) kredit je isplaćen 22.09.2005.g.. Srednji tečaj Banke na dan isplate kredita je iznosio 1 CHF = 4,790327 kn. Razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita: Ukupno razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -894,83 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi -118,78 EUR. Člankom 3. Ugovora ugovoreno je da naknada iznosi 2,00% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita: Prema kontrolni ispis korištenja prilikom isplate kredita 22.9.2005. godine je naplaćena jednokratna naknada u iznosu od 310,00 CHF odnosno u kunskoj protuvrijednosti 1.485,00 HRK odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 197,09 EUR. Razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćen iznos: Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 1.407,67 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više plaćen iznos, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 186,83 EUR. Člankom 3. Ugovora ugovoreno je da naknada iznosi 2,00% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita: Prema kontrolni ispis korištenja prilikom isplate kredita 22.9.2005. godine je naplaćena jednokratna naknada u iznosu od 310,00 CHF odnosno u kunskoj protuvrijednosti 1.485,00 HRK odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 197,09 EUR.
34. Prigovarajući istom vještvu u podnesku od 10.07.2024. tuženik je naveo Tuženik nema prigovora na matematički izračun vještaka, no ističe da predmetni nalaz i mišljenje ne pridonosi rješenju ovog spora obzirom da je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit, iako je predmetni kredit nesporno vezan uz valutu CHF. Pored navedenog, ističe se kako je vještak u obračunu za valutnu klauzulu sadržanom u zaključku naveo samo one anuitete za koje je utvrdio preplatu, odnosno one anuitete kod kojih je tečaj bio viši od onog da dan isplate kredita, dok je potpuno zanemario 1 8
P o s
l
.
b r
. 8 3 P -
4 3 6
6 /2023-20
anuitete plaćene po nižem tečaju. Ugovorena valutna klauzula je dvostrana klauzula. To znači da kada CHF slabi u odnosu na HRK onda se kunska protuvrijednost obveze klijenta (nedospjele glavnice duga) duga i dospjelog anuiteta smanjuje, a kada CHF u odnosu na HRK jača onda se kunska protuvrijednost obveze i anuiteta povećava. U razdoblju otplate kredita tečajna kretanja su smanjivala kunsku protuvrijednost obveze i anuiteta u prve tri godine otplate kredita, a u preostale dvije godine su je povećavala. Vještak u toč. 3. nalaza iskazuje da ukupna razlika anuiteta na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -118,78 EUR. Dakle, tužitelj je platio manje nego što bi platio da se za cijelo vrijeme otplate kredita primjenjivao tečaj na dan isplate kredita. Navedeno je jasan pokazatelj da nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Međutim, vještak u zaključku iskazuje razliku kunske protuvrijednosti anuiteta samo u razdobljima otplate kada je tečaj CHF bio veći od tečaja na dan isplate kredita. Time se kreditni odnos svodi na jednostranu valutnu klauzulu u CHF, a kakva valutna klauzula među strankama nije bila ugovorena. Stoga izračun vještaka u toč 1. zaključka svakako treba zanemariti te eventualno u obzir uzeti izračun sadržan u toč. 3 nalaza i to sve pod uvjetom da Naslovni sud uopće ocijeni odlučnim predmetni nalaz i mišljenje vještaka. U odnosu na izračun iznosa ulazne naknade tuženik ponovno ukazuje kako je ista naplaćena u skladu sa zakonom stoga je tužbeni zahtjev i u tom dijelu u potpunosti neosnovan. Zaključno, tužitelj ne obrazlaže zašto smatra da ima pravo na povrat plaćenog obzirom da, sukladno odredbi čl. 1112. ZOO, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Tužitelj niti ne tvrdi da bi je zadržao pravo na povrat, da je platio da bi izbjegao prisilu ili da je plaćanje zavisilo od ispunjenja kakvog uvjeta. Također, predmetni ugovor o kreditu u cijelosti je ispunjen, a tužitelj smatra da su osporene odredbe djelomično ništetne, dakle radi se eventualno o zabrani manjeg značaja. Tuženik stoga smatra da je pravilnom primjenom odredbe čl. 326. ZOO Naslovni sud morao tužbeni zahtjev odbiti jer se ništetnost više ne može isticati. U tom smislu tuženik ukazuje i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojoj se navodi da je sudska praksa zauzela stav da se radi o zabrani manjeg značaja ako ugovorom nije povrijeđen javni interes, nego interes jedne od stranaka ugovora.
35. Ovaj sud u cijelosti je prihvatio navedeno vještvo, kao objektivno i stručno, sačinjeno prema pravilima struke imenovanog vještaka, a temeljem cjelokupne dokumentacije u spisu, a vještak je udovoljio zahtjevu suda i izvršio izračun preplaćenog iznosa kredita upravo zbog primijenjene valutne klauzule za utuženo razdoblje, a sukladno kojem je tužiteljica pravilno izvršila konačnu specifikaciju tužbenog zahtjeva u podnesku od 24.06.2024.
36. Vještak je dakle jasno naveo temeljem koje dokumentacije je izvršio izračun uz jasnu naznaku i tablični prikaz svakog pojedinog iznosa plaćenog anuiteta, tečaja obračuna te formule izračuna, te je ovaj sud u cijelosti je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka dipl.oec. Darka Prpića kao objektivno i stručno, sačinjeno prema pravilima struke imenovanog vještaka, a temeljem cjelokupne dokumentacije u spisu, te imajući u vidu kako je na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava tužiteljica i tuženik jasno naveo kako nema daljnjih dokaznih prijedloga.
37. Nadalje sud je tužiteljici po osnovi preplate zbog promjene valutne klauzule, a temeljem činjenice onoga što je tužiteljica stvarno preplatila u tijeku otplate kredita dosudio pozitivne razlike bez uračunavanja minusa koji su nastali s osnova nižeg tečaja s obzirom da tužiteljica nije nepošten stjecatelj, niti je išta stekla plaćajući po nižem tečaju od početnog pa da bi se tim iznosima trebala umanjivati njezina tražbina,
1 9
P o s
l
.
b r
. 8 3 P -
4 3 6
6 /2023-20
pa je po tom osnovu sud tužiteljici i dosudio iznos glavnice naveden u izreci presude s zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose tekućim od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate.
38. U odnosu na zastaru tražbine s osnova ništetnosti odredbi ugovora o valutnoj klauzuli potrebno je navesti kako ista nastupa tek 14. lipnja 2023., s obzirom da je u tom dijelu pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 nastupila 14. lipnja 2018. Radi navedenog nedvojbeno nije istekao petogodišnji zastarni rok s obzirom da potraživanja stjecanja bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku, dok je predmetna tužba podnesena 29.05.2023., to je tuženikov prigovor zastare u tom dijelu neosnovan. 39. Tome se dodaje Pravno shvaćanje VSRH Građanski odjel Broj: Su-IV- 123/2024-5 od 27. svibnja 2024. ¨"U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva." Slijedom navedenog iako je tužiteljica u dijelu valutne klauzule povisila tužbeni zahtjev specifikacijom od 23.03.2023. ista zbog navedenog pravnog stava svejedno nije nastupila za taj povećani dio.
40. U odnosu na povećanje zahtjeva tužiteljica je tužbu preinačila (povećala postojeći zahtjev) nakon što je provedeno financijsko vještačenje upravo na okolnost utvrđivanja preplaćenog iznosa te sud smatra da se radi o preinaci u smislu članka 190. st. 2. ZPP kojoj preinaci se tuženik ne može protiviti jer tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla tužbu preinačiti do zaključenja prethodnog postupka zbog čega je preinaka dopuštena (zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.), slijedom čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja.
41. U odnosu na prigovor zastare, valja istaći da je isti u cijelosti neosnovan, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela članka 2. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude, pa je prigovor zastare u cijelosti neosnovan.
42. Slijedom svega prethodno navedenog, sud je usvojio konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice preciziran u podnesku od 24.06.2024. u dijelu u kojem zahtjeva isplatu iznosa na ime povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na kune tijekom razdoblja otplate kredita za razdoblje od 27.10.2008. do 30.09.2010. u iznosu od 186,83 EUR, kao i na ime plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 197,09 EUR s zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja tj., 22.09.2005. do isplate, jer su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja, pa je sud tužiteljici dosudio navedene iznose temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a. i odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.
43. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena do 31. prosinca 2007. godine sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. do 2 0
P o s
l
.
b r
. 8 3 P -
4 3 6
6 /2023-20
31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u smislu čl. 1165. ZOO-a, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN br. 78/15.), od 01. siječnja 2023. do 30.12.2023. sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br.114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br. 156/22), a od 31.12.2023. do isplate sukladno čl. 29. st. 2. Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23).
44. Tužiteljici je nadalje dosuđen i parnični trošak i to: za sastav tužbe 200,00 EUR, za sastav podneska od 12.12.2023., 24.06.2024., 16.07.2024. 200,00 EUR za svaki podnesak, za pristup na ročište 07.02.2024., 21.10.2024. 200,00 EUR za svako ročište, ukupno 1.200,00 kn, uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 300,00 EUR, a na osnovi Tbr. 7., Tbr. 8., Tbr. 9. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (NN 37/05, 59/07 i 148/09), time da joj nije dosuđen trošak ročišta za objavu presude jer na isto tužiteljica nije pristupila, niti trošak sudskih pristojbi za tužbu i presudu jer je tužiteljica kao potrošač oslobođen plaćanja istih.
45.Tužiteljici je nadalje dosuđen trošak financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 EUR bez obzira na uspjeh u sporu.
46. Visinu troškova zastupanja sud je dosudio imajući u vidu vrijednost predmeta spora i vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje, kao i uspjeh stranaka u sporu prema konačnom zahtjevu iz podneska od 24.06.2024. u iznosu od 4.645,30 EUR.
47. Tužiteljici je trošak parničnog postupka dosuđen u ukupnom iznosu od 1.800,00 EUR, dok je tuženik zbog gubitka spora odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, pa je stoga u pogledu parničnog troška stranaka sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom IV i V. 48. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužiteljice odlučeno je na osnovi odredbe čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona (NN br. 57/96., 29/99., 194/05. i 88/05.) i čl. 29. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23), a počev od donošenja ove presude, tj. 16. prosinca 2024. do isplate.
U Zagrebu 16. prosinca 2024.
Sudac:
Blaženka Butigan Matić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu.
DNA:
1. Tužiteljici po pun.
2. Tuženiku po pun.
