REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U DUBROVNIKU

Dubrovnik, Dr. Ante Starčevića 23

Posl. br. P-235/2019

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Dubrovniku, u ime Republike Hrvatske, po sucu tog suda Anki Muhoberac, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GRAD DUBROVNIK, Pred dvorom 1, Dubrovnik OIB: 21712494719 zastupan po punomoćniku Maroju Kolendić odvjetniku u Dubrovniku, protiv tuženika GULLIVER TRAVEL d.o.o., Obala Stjepana Radića 32, OIB: 25636115130 zastupanog po punomoćniku Anti Kačić odvjetniku u Dubrovniku radi utvrđenja osnovanosti tražbine drugog višeg isplatnog reda u visini od 72.879,30 eur, na glavnoj raspravi održanoj i zaključenoj dana 28. listopada 2024. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, objavljenoj dana 16. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I.Utvrđuje se osnovanom tražbina tužitelja prema tuženiku GULLIVER TRAVEL d.o.o., OIB: 25636115130 kao povezanom društvu u postupku izvanredne uprave nad dužnikom AGROKOR koncern za upravljanje društvima, proizvodnju i trgovinu poljoprivrednim proizvodima, dioničko društvo, OIB: 05937759187, Zagreb, M. Čavića 1, u iznosu od 1.410.081,20 kuna kao tražbina drugog višeg isplatnog reda, a što prema službenom tečaju preračunavanja u eure iznosi 187.149,93 eura. II. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračuna za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl. 29.st.2 ZOO-a, a sve ovo u roku od 15 dana."

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj kod ovoga suda 6. lipnja 2018. tužitelj navodi da je tuženiku fakturirao račune na ime naknade za zaustavljanje i parkiranje na javnim prometnim površinama u zoni posebnog prometnog režima, a sve sukladno Odluci Gradskog vijeća Grada Dubrovnika o zaustavljanju i parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u zoni posebnog prometnog režima ("Službeni glasnik Grada Dubrovnika" br. 10/14) kojom da se utvrđuje zaustavljanje i parkiranje turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u širem području oko Povijesne jezgre Grada Dubrovnika koju Odluku navodi kao pravni osnov za utuženu tražbinu. U samom tekstu navedene Odluke kako je navedeno da je ista donesene uz prethodnu suglasnost MUP-a. Odlukom o zaustavljanju i parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u zoni posebnog prometnog režima da je određena zona posebnog prometnog režima koja da je uređena u skladu s prometnim elaboratom koji je izradio fakultet prometnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu u srpnju 2014. godine. Tuženik da predmetne račune nije podmirio, a u međuvremenu da je nad istim kao povezanom i ovisnom društvu sa koncernom Agrokor otvoren postupak izvanredne uprave u kojem je tužitelju osporena tražbina u iznosu od 1.410.081,20 kn, a sve prema rješenju Trgovačkog sud u Zagrebu posl.br. St-1138/17 od 15. siječnja 2018. Na navedeno rješenje Grad Dubrovnik da je uložio žalbu koja da je odbijena rješenjem VTS RH posl.br. Pž-1834/2018 od 26. travnja 2018. Tužitelj da je u zakonskom roku podnio predmetnu tužbu za utvrđenje osporene tražbine.

2. U svom odgovoru na tužbu (l.s. 112-113) tuženik navodi da osporava vjerodostojnost podataka sadržanih u tužbi, nigdje da nije utvrđeno da se računi odnose na prijevoznike koji su prevozili putnike u ime i za račun tuženika, a izdani računi da se ne odnose na vozila u vlasništvu tuženika, niti na vozila koja bi bila u u bilo kojem drugom pravnom odnosu u kojem bi odgovornost za plaćanje bila na tuženiku. Nadalje, da ne postoji obvezno pravni odnos temeljem kojeg bi tužitelj mogao osnovano tražiti od tuženika isplatu zahtijevanog iznosa, a da obveza plaćanja zahtijevanog iznosa nije utemeljena na zakonu, ni na nekom drugom propisu koji je donesen u skladu sa zakonom. Nadalje navodi da u razdoblju za koje ga se neutemeljeno tereti za isplatu zahtijevanog iznosa tuženik nije parkirao svoja vozila na području Grada Dubrovnika. Odluka o zaustavljanju i parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u zoni posebnog prometnog režima ("Službeni glasnik Grada Dubrovnika" br. 10/14) da nije suglasna sa zakonom. Prostori (Pile/Ploče) na kojima se prema toj odluci dopušta parkiranje turističkih autobusa radi ulaska ili izlaska putnika, u smislu odredbi čl. 98. i 100. Zakona o cestama, da čine nerazvrstanu cestu koju svatko može slobodno koristiti na način i pod uvjetima predviđenim tim Zakonom i drugim propisima. Spomenutoj Odluci da nije prethodila suglasnost Ministarstva nadležnog za unutarnje poslove pa da je riječ o nezakonitom aktu. Pozivajući se na odredbu čl. 82. st.1. toč.1. i čl. 83 ZSPC navodi da bi zaustavljanje turističkih autobusa na lokaciji Ploče bilo u suprotnosti s navedenim odredbama jer da je predviđeno mjesto za zaustavljanje/parkiranje turističkih autobusa na toj lokaciji udaljeno manje od 5 metara od obilježenog pješačkog prijelaza, a mjesto koje je predviđeno za zaustavljanje/parkiranje turističkih autobusa na lokaciji Pile i Ploče da je udaljeno znatno manje od 15 metara iza znaka kojim je obilježeno stajalište za vozila javnog prijevoza putnika. Tuženik nadalje pozivajući se na odredbu čl. 2. st.1. al. 27. Zakona o cestama i čl.1. al.2. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu koji definira pojam stajališta autobusa, pa da lokacije na kojima je predviđeno zaustavljanje autobusa ne udovoljavaju ni minimumu pretpostavki za siguran ulazak, odnosno izlazak putnika iz autobusa. Nadalje pozivajući se na odredbe čl. 54. i 109. st.2. Zakona o cestama kao i odredbu čl. 12. st.2. Pravilnika o autobusnim stajalištima kojim su propisani uvjeti za utvrđivanje lokacije i uređenje autobusnih stajališta, a da je razmak između autobusnih stajališta namijenjenih vozilima javnog gradskog prijevoza i lokacijama na kojima je tom Odlukom predviđeno parkiranje turističkih autobusa znatno manji od onog predviđenog navedenim odredbama, niti da na predviđenim lokacijama postoji zaklon od atmosferskih utjecaja. U nastavku pozivajući se na odredbe čl. 37. st.2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu i čl. 83 st.2. Zakona o upravnim sporovima predlaže sudu primijeniti institut ekscepcije ilegalnosti. Završavajući s navodom da Odluka o zaustavljanju i parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u zoni posebnog prometnog režima nije suglasna sa zakonom, a da ni zakonom nije predviđeno određivanje i ubiranje naknade za parkiranje vozila (autobusa) na mjestima koja ne ispunjavaju uvjete za to.

3. Na ročištu glavne rasprave održanom 28. listopada 2024. tužitelj je sukladno pravilima za preračunavanje kuna u eure propisanim Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/2022, 88/2022) uredio svoj tužbeni zahtjev na utvrđenje tako što je izvršio preračunavanje istoga u eure.

4. Tijekom postupka sud je izveo dokaz čitanjem i pregledanjem isprava priloženih spisu, te je izveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke, te saslušanjem svjedoka.

5. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev prema tuženiku za isplatu neplaćene naknade za zaustavljanje turističkih autobusa u zoni posebnog prometnog režima u području oko povijesne jezgre Grada Dubrovnika, sukladno tužiteljevoj Odluci o zaustavljanju i parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u zoni posebnoga prometnog režima od 27. i 29 rujna 2014. objavljenoj u "Službenom glasniku" tužitelja broj 10/14 koja naknada se odnosi na razdoblje od 22. listopada 2014. do 28. ožujka 2017. Radi se o tražbini iz računa koje prate evidencije zaustavljanja na l.s. 7-67 koju tražbinu je tužitelj prijavio i ista je osporena u postupku izvanredne uprave koncernom Agrokor.

7. Pravno relevantna činjenica koju treba utvrditi u ovom postupku je činjenica, prije svega, postojanja valjane pravne osnove temeljem koje bi tužitelj bio ovlašten naplatiti od tuženika predmetnu naknadu, te da li je i pored valjane pravne osnove tuženik taj koji je obveznik plaćanja naknade za zaustavljanje i parkiranje turističkih autobusa u zoni posebnog prometnog režima.

8. Među parničnim strankama nije sporno da je tužitelj provodio naplatu naknade za zaustavljanje turističkih autobusa u zoni posebnog prometnog režima i to u utuženom razdoblju temeljem spomenute Odluke o zaustavljanju i parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u zoni posebnog prometnog režima, te da nadzor nad zaustavljanjem i parkiranjem turističkih autobusa i osobnih automobila u navedenoj zoni obavljaju djelatnici trgovačkog društva Sanitat Dubrovnik d.o.o., prometni redari i/ili komunalni redari.

9. Također je nesporno među parničnim strankama; da tužitelj utuženu tražbinu temelji na tužiteljevom upravnom aktu: Odluci o zaustavljanju i parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u zoni posebnoga prometnog režima od 27. i 29 rujna 2014. objavljenoj u "Službenom glasniku" tužitelja broj 10/14.

10. Imajući u vidu u tuženikovom prigovoru neposredne primjene zakona zbog nesuglasnosti s Ustavom i zakonom općeg akta jedinice lokalne samouprave koji je pravna osnova obveze koja se u postupku osporava (u daljnjem tekstu; tuženikov prigovor nezakonitosti općeg akta) iznesene razloge do zaključenja prethodnog postupka u predmetnoj pravnoj stvari sud je u odnosu na osporavani upravni akt ispitivao prije svega da li je isti na snazi, a potom da li je tuženikov prigovor nezakonitosti općeg akta dostatno osnovan ili to nije.

11. U odnosu na prigovore tuženika da lokacija na kojoj je temeljem Odluke o zaustavljanju i parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u zoni posebnog prometnog režima Klasa: 363-01/14-09/02, Urbroj: 2117/01-09-14-16 dopušteno zaustavljanje autobusa i iskrcavanje putnika ne udovoljava uvjetima propisanima odredbama Zakona o cestama, Zakona o sigurnosti prometa na cestama, te odredbama Pravilnika o autobusnim stajalištima kojim su propisani uvjeti za utvrđivanje lokacije i uređenje autobusnih stajališta za istaknuti je da je, suprotno navodima tuženika, donošenju predmetne Odluke kojom je uređena zona posebnog prometnog režima prethodila zakonom propisana procedura (čl. 5. st. 1. t. 6. Zakona o sigurnosti prometa na cestama) ishođenja suglasnosti MUP-a, koja suglasnost MUP-a se odnosila i na Prometni elaborat za regulaciju zaustavljanja i parkiranja turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u zoni posebnog prometnog režima izrađen od strane Fakulteta prometnih znanosti, Sveučilišta u Zagrebu (l.s.68-93) kao sastavni dio predmetne Odluke o zaustavljanju i parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u zoni posebnog prometnog režima. Tako je MUP-a, PU Dubrovačko-neretvanske dao suglasnost (Suglasnost broj 511- 03-03/2-7/90-2-14 od 25. kolovoza 2014. na (l.s.100) na prijedlog predmetne Odluke o zaustavljanju i parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u zoni posebnog prometnog režima kojom se izmijenio prometni projekt Grada Dubrovnika u načinu zaustavljanja i parkiranja posebne skupine vozila na ulicama Zagrebačkoj, Ulici branitelja Dubrovnika, te na predjelima Pile, Ploče, Iza Grada, Zlatni potok i Sveti Jakov u Dubrovniku, a sukladno dostavljenom prometnom elaboratu izrađenog od Fakulteta prometnih znanosti, Zavod za prometno planiranje, iz Zagreba, Vukeličeva 4, broj FPZ-ZPP-51-2014 iz srpnja 2014. Time je predmetna Odluka o zaustavljanju i parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u zoni posebnog prometnog režima već u svom nacrtu zajedno s predmetnim prometnim elaboratom bila podvrgnuta stručnoj prosudbi i analizi i kao takva dobila potrebitu suglasnost.

12. Slijedom svega navedenog sud je utvrdio da je Odluka o zaustavljanju i parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u zoni posebnoga prometnog režima od 27. i 29 rujna 2014. opći akt (donesen je od strane Gradskog vijeća Grada Dubrovnika kao predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave, odnosi se na neograničen broj adresata i objavljen je u javnim glasilima), te da je donesena u zakonom propisanoj proceduri: Također, iz zaglavlja iste proizlazi da je donesena uz prethodnu suglasnost Ministarstva unutarnjih poslova, broj: 511-03- 03/2-7/90-2-14 od 25. kolovoza 2014. ("Službeni glasnik Grada Dubrovnika" br. 10/14, 18/15).

13. Stoga je ovaj sud našao neosnovanim tuženikov prigovor neposredne primjene zakona zbog nesuglasnosti s Ustavom i zakonom Odluke o zaustavljanju i parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u zoni posebnoga prometnog režima od 27. i 29 rujna 2014. objavljenoj u "Službenom glasniku" tužitelja broj 10/14 kao općeg akta jedinice lokalne samouprave koji je pravna osnova obveze koja se u postupku osporava.

14. Ostaje činjenica da je navedena odluka važila tijekom cijelog utuženog razdoblja, da nije ukinuta, te da nije ocijenjena nezakonitom, a ni ovaj sud nije našao razloge koji bi predmetnu Odluku činili neustavnom ili nezakonitom u okvirima ovlaštenja ovoga suda za takvu procjenu prilikom ocjene dostatne osnovanosti tuženikovog prigovora nezakonitosti toga općeg akta, koji prigovor je utvrđen neosnovanim.

15. Međutim, iako je sud zaključio da tuženikov prigovor nezakonitosti općeg akta nije dostatno osnovan tužbeni zahtjev je ipak trebalo odbiti iz sljedeće navedenih razloga;

16. Pravno relevantna činjenica koju tužitelj nije iznio do zaključenja prethodnog postupka na pripremnom ročištu održanom 7. studenog 2019. godine (l.s.1884) da je iznesena trebala bi dati odgovor na pitanje; da li je tuženik ili poslovni partner istoga s kojim bi tuženik bio u ugovornom odnosu zaustavljao odnosno parkirao autobuse u zoni posebnog prometnog režima utvrđenog Odlukom o zaustavljanju i parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u zoni posebnog prometnog režima u vremenu iz evidencije zaustavljanja u spisu odnosno tko je vlasnik autobusa koji su se zaustavljali u zoni posebnog prometnog režima u vremenu iz evidencije zaustavljanja u spisu, a ako tuženik nije vlasnik autobusa koji su se zaustavljali u zoni posebnog prometnog režima u vremenu iz evidencije zaustavljanja u spisu da tužitelj iznese činjenicu da je tuženik preuzeo obvezu plaćanja naknade za zaustavljanje umjesto vlasnika vozila ili pak da je tuženik korisnik predmetnih vozila. Navedeno iz razloga jer je člankom 5. stavkom 2. Odluke o zaustavljanju i parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u zoni posebnog prometnog režima ("Službeni glasnik Grada Dubrovnika" br. 10/14) određen obveznik plaćanja naknade za zaustavljanje, a to je turistička agencija ili vlasnik vozila.

17. Tužitelj tijekom postupka do zaključenja prethodnog postupka na pripremnom ročištu održanom 7. studenog 2019. godine (l.s.1884) ne navodi da bi autobusi koji su se zaustavljali u zoni posebnog prometnog režima bili autobusi u vlasništvu tuženika već na spomenutom pripremnom ročištu navodi da tužitelj u tužbi nije ni navodio da bi tuženik bio vlasnik vozila navedenih u evidenciji zaustavljanja već da su to treće osobe s kojima je tuženik bio u poslovnoj suradnji. Isto tako tužitelj do zaključenja prethodnog postupka ne navodi konkretno i određeno tko je vlasnik autobusa koji su se zaustavljali u zoni posebnog prometnog režima. U postupku tužitelj samo paušalno osporava navode iz odgovora na tužbu tuženika kada tuženik navodi da nije parkirao svoja vozila na području Grada Dubrovnika, te tužitelj predlaže dokaze na uopćenu izjavu da su vozila parkirana na području grada Dubrovnika bez točnog navođenja tko ih je parkirao ili koristio autobuse registarskih oznaka u evidenciji zaustavljanja. Nadalje tužitelj u navedenom podnesku ne navodeći konkretno određenog vlasnika ili korisnik vozila koja su se zaustavljala samo ističe da je tuženiku fakturirao račune na ime naknade za zaustavljanje (l.s 250), te da tuženik iste nije podmirio. Tužitelj u tužbi predlaže pribaviti podatke od MUP-a (apstraktnih, neodređenih pravnih subjekata) o vlasništvu nad predmetnim autobusima kao i pribaviti ugovore o poslovnoj suradnji s tuženikom (l.s.5-6) navodeći kako pretpostavlja postojane poslovne veze između osoba koje će biti u podacima MUP-a, koje predlaže zatražiti i tuženika i to putem pretpostavljajući odgovarajućih ugovora o poslovnoj suradnji, ništa od navedenog ne iznoseći nedvojbeno niti specificirajući na način da iznosi određene podatke o imenima fizičkih/nazivima pravnih/ osoba poslovnih partnera tuženika. Podneskom od 17. siječnja 2020. (l.s. 1900-1902) tužitelj pojašnjava ovome sudu kako tužitelj ne predlaže pribavu podataka od MUP-a o tome koja vozila u svom vlasništvu ima tuženik već da predlaže od MUP-a zatražiti pribavu podataka o tome tko je vlasnik vozila koja su se zaustavljala i parkirala.

18. Dakle, tužitelj do zaključenja prethodnog postupka nije iznio činjenicu tko je konkretno vlasnik autobusa koji su se zaustavljali na području posebnog prometnog režima odnosno iznio je samo uopćenu činjenicu da su vlasnici zaustavljanih vozila pretpostavljeni poslovni partneri tuženika bez konkretnog navođenja podataka o istima. Tužitelj do zaključenja prethodnog postupka nije naveo tko je kao korisnik predmetnih autobusa iste zaustavljao u zoni posebnog prometnog režima odnosno da li je tuženik ako isti nije vlasnik autobusa koji su se zaustavljali u zoni posebnog prometnog režima preuzeo obvezu plaćanja naknade za zaustavljanje umjesto vlasnika vozila ili je tuženik pak korisnik predmetnih autobusa.

19. Na ročištu glavne rasprave održanom 28. listopada 2024. tužitelj navodi da su vozila iz evidencije zaustavljanja zaustavljali i tuženik (ne navodi da li u svojstvu vlasnika ili samo korisnika) i njegovi poslovni partneri, a da su poslovni partneri tuženika upravo oni čije smo podatke o vlasništvu vozila dobili u podacima MUP-a (l.s.1800). Na istom ročištu predlaže, a s obzirom na podatke koje je dostavio MUP o vlasništvu vozila, da sud odredi izvođenje dokaza sada dopunskim već izvedenim vještačenjem financijsko knjigovodstvene struke koje je ranije napravljeno, a sada na okolnost utvrđenja osnovne veze između zaustavljanja i pribavljenih podataka MUP-a.

20. U smislu čl. 299. st.1. ZPP stranke su dužne najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica, te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke.

20.1. Tako je ovaj sud u pozivu za pripremno ročište (poziv od 5. srpnja 2019. na l.a. 1873) upozorio parnične stranke da iste mogu do zaključenja prethodnog postupka iznostiti nove činjenice i predlagati nove dokaze,. Tako su sve činjenice koje su od strane tužitelja iznesene i dokazi predloženi nakon zaključenja prethodnog postupka na pripremnom ročištu održanom 7. studenog 2019. godine (l.s.1884) izneseni odnosno predloženi sa zakašnjenjem.

22. U smislu čl. 219. ZPP svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

23. U smislu čl. 221 a. ZPP, sud ako na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

24. Dužnost stranaka jest da u parnici iznesu činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve, te da predlože dokaze kojima se te činjenice mogu utvrditi. Na strankama je da sud uvjere u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost njihovih zahtjeva. Ukoliko sud ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, te formirati određeno uvjerenje, oslanjajući se na svoju savjest i slobodnu ocjenu dokaza, primijeniti će pravila o teretu dokazivanja. Pravila o teretu dokazivanja su u osnovi pravila materijalnog prava koje je mjerodavno za ocjenu osnovanosti istaknutog tužbenog zahtjeva. Ona obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na određenu činjenicu u svoju korist poziva, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava.

25. Međutim iz od strane tužitelja istaknutih činjenica do zaključenja prethodnog postupka ne proizlazi konkretno i određeno tko je vlasnik zaustavljanih vozila već samo da tuženik nije vlasnik zaustavljanih vozila, odnosno da su vlasnici zaustavljanih vozila pretpostavljeni poslovni partneri tuženika bez konkretnog navođenja podataka o istima. Tužitelj do zaključenja prethodnog postupka ne navodi nedvojbeno da li je tuženik neposredno ili preko drugih poslovnih partnera autobusera zaustavljao svoja vozila na području posebnog prometnog režima za koja zaustavljanja se u predmetnom postupku traži naknada od tuženika, tek na ročištu održanom 28. listopada 2024. na kojem se zaključila glavna rasprava tužitelj navodi da su vozila iz evidencije zaustavljanja zaustavljali i tuženik i njegovi poslovni partneri.

26. Sud nije dužan utvrđivati činjenice koje stranka nije (pravodobno) iznijela, neovisno o tome postoje li odgovarajući dokazni prijedlozi stranaka. Novelom Zakona o parničnom postupku iz 2003. godine kao osnovna metoda za prikupljanje činjeničnog i dokaznog procesnog materijala postala je raspravna metoda pa je slijedom toga dužnost prvenstveno stranaka da iznesu činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predlože dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, dok je sud ovlašten utvrđivati činjenice i izvoditi dokaze, samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (čl.7. st.1. i 2. ZPP-a).

27. Kada bi sud postupio po dokaznim prijedlozima tužitelja tek bi se izvođenjem dokaza došlo do činjenica koje je tužitelj trebao prvo jasno i nedvosmisleno iznijeti, a onda i dokazati, a što je u suprotnosti sa svrhom dokazivanja. Upravo navedeno dogodilo se u predmetnom postupku kada se sud, bez da se tužitelj određeno izjasnio tko je vlasnik zaustavljanih vozila, upustio u nalaganje MUP-u dostave podataka o vlasništvu vozila iz evidencije zaustavljanja. Posljedično navedenome, nakon što je MUP dostavio tražene podatke tužitelj se stavio u poziciju da na temelju tog izvedenog dokaza i dobivenih podataka sada iznosi nove činjenice kada je na ročištu glavne rasprave održanom 28. listopada 2024. po prvi puta istaknuo činjenicu da su vozila iz evidencije zaustavljanja zaustavljali i tuženik i njegovi poslovni partneri, a da su poslovni partneri tuženika upravo oni čije podatke o vlasništvu vozila je dostavio MUP. Prethodno navedenim tuženik je bez svoje krivnje stavljen u lošiju procesno pravnu poziciju. Također bi nedopušteno bilo na temelju ovako od strane tužitelja iznesenih činjenica krenuti izvoditi i daljnje od strane tužitelja predložene dokaze i to dopunskim vještačenjem već izvedenog vještva Kofidenca d.o.o., a sada na okolnost utvrđenja osnovne veze između zaustavljanja i pribavljenih podataka MUP-a. Iz već izvedenog vještva vještaka financijsko knjigovodstvene struke Kofidenca d.o.o. ne može se uzeti za dokazano da je tuženik bio korisnik odnosno zaustavljao vozila iz evidencije parkiranja koja prileži spisu, niti da je tuženik imao bilo kakve veze sa zaustavljanjem neposredno ili posredno putem trećih osoba odnosno svojih partnera autobusera.

28. Tužitelj je svojim propustom da najkasnije na pripremnom ročištu iznese sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev sebe onemogućio u dokazivanju jer se od strane istoga predloženim dokazima, iako predloženima do zaključenja prethodnog postupka, nisu mogle dokazati činjenice koje tužitelj nije iznio do zaključenja prethodnog postupka. Samim paušalnim iznošenjem tvrdnje do zaključenja prethodnog postupka kako tužitelj pretpostavlja postojanje poslovne veze između tuženika i trećih osoba dakle samo pretpostavljajući postojanje ugovora o poslovnoj suradnji, bez jasnog i određenog navođenja o kojim trećim osobama se radi (naziv pravne odnosno ime i prezime fizičke osobe koja je vlasnik vozila koja su se zaustavljala) nije dopušteno izvoditi dokaze koje je predložio tužitelj u predmetnoj pravnoj stvari.

29. U parničnom postupku stranke su dužne predlagati dokaze radi utvrđenja činjenica na kojima temelje svoje zahtjeve ili kojima pobijaju navode i dokaze protivnika. Nema odredbe na temelju koje bi stranke bile ovlaštene predlagati dokaze radi razjašnjenja činjeničnog stanja, radi toga da bi se saznalo koje bi činjenice trebalo iznijeti radi utemeljenja istaknutih zahtjeva, kao što je to tužitelj učinio kada je predložio pribaviti od MUP-a podatak o vlasnicima predmetnih autobusa koje prethodno nije imenovao, te potom od tih tako utvrđenih vlasnika (a iz dopisa MUP-a proizlazi da ih ima koliko i registarskih oznaka u evidenciji zaustavljanja – više od 100-tinu, ne uzimajući u obzir da se reg.oznake ponavljaju - l.s. 2034-2035) pribaviti ugovore o njihovoj poslovnoj suradnji s tuženikom, takođe iste saslušati u svojstvu svjedoka, zatražiti izjašnjavanje o poslovnom odnosu, te potom tražiti da se dostave podaci o imenima i prezimenima vozača svih tih zaustavljenih autobusa, da bi se isti mogli saslušati, njihovi putni nalozi, evidencije vožnje i dr (proizlazi iz predmetne tužbe). Nije dopušteno predlaganje dokazivanja u informativne svrhe, kao što je to tužitelj na ranije opisan način učinio, da bi se tek na temelju rezultata takva dokazivanja utvrdilo koje bi konkretne činjenice mogle biti relevantne za odlučivanje.

30. Iako to nije trebao iz razloga nedostatka činjenične osnove spora do zaključenja prethodnog postupka, koja činjenična osnova spora treba biti jasna i nedvosmislena jer je sud istom vezan (čl. 186. st.1. ZPP), sud se upustio u izvođenje dokaza.

31. Tako je sud na prijedlog tužitelja od MUP-a zatražio podatak o vlasništvu vozila koja su se parkirala odnosno zaustavljala u zoni posebnog prometnog režima, a sve prema podacima iz evidencija o parkiranju i zaustavljanju iz spisa. MUP, Policijska uprava Dubrovačko-neretvanska na predmetni spis je dostavila uvjerenje od 6. prosinca 2022. godine (l.s. 2032-2040) iz kojeg je razvidno da tuženik nije evidentiran kao vlasnik vozila registarskih oznaka kao u evidenciji zaustavljanja u spisu već neke treće osobe odnosno da su uz svaku registarsku oznaku vozila navedeni podaci o vlasnicima, različitim od tuženika, za sporno utuženo razdoblje (l.s. 2032-2040).

32. Dakle, spomenuti podaci koji su dostavljeni od strane MUP-a koji predstavljaju uz svaku registarsku oznaku vozila naveden podatak o vlasnicima vozila u utuženom razdoblju predstavljaju one podatke koje je tužitelj trebao iznijeti već u činjeničnom historijatu svoje tužbe u smislu da iznese činjenicu s kojim konkretno od navedenih vlasnika zaustavljanih vozila iz podataka MUP-a je tuženik bio u poslovnom odnosu i nakon toga takvu činjenicu dokazati. Sve je to izostalo na strani tužitelja do zaključenja prethodnog postupka na pripremnom ročištu u predmetnoj pravnoj stvari, da bi se isti tek u daljnjim fazama postupka izjasnio o konkretnim vlasnicima autobusa iz uvjerenja MUP-a. Naime, iz izlaganja tužitelja na ročištu glavne rasprave održanom 28. listopada 2024. proizlazi kako tužitelj po prvi puta navodi tko su vlasnici vozila i ujedno poslovni partneri tuženika odnosno da su to oni navedeni u tablicama o vlasništvu zaustavljenih vozila koje je dostavio MUP. Takvo iznošenje činjenica nakon zaključenja prethodnog postupka predstavlja zakašnjelo iznošenje činjenica na što su parnične stranke upozorene sukladno čl. 299. st.1. tada važećeg Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14), kako je prethodno obrazloženo. Do zaključenja prethodnog postupka tužitelj se nije izjasnio o konkretnim vlasnicima vozila poslovnim partneriama tuženika koja su se zaustavljala na području posebnog prometnog režima. Isto tako do zaključenja prethodnog postupka tužitelj samo pretpostavlja postojanje poslovne veze između tuženika i trećih, te na tu pretpostavku predlaže knjigovodstveno- financijsko vještačenje kako poslovnih knjiga tuženika tako i trećih osoba (koje tužitelj do zaključenja prethodnog postupka i dalje sve do dostave od strane MUP-a tablica o vlasništvu zaustavljenih vozila ne imenuje), a nakon što se saznaju podaci o istima predlaže iste i saslušati. Također je tužitelj predložio saslušanje vozača tuženika, odnosno vozača trećih osoba (imena kojih trećih osoba niti predloženih svjedoka nije naveo) koji su u sporno vrijeme vršili parkiranje i zaustavljanje autobusa, a koji bi podatak o njihovim imenima, predlaže tužitelj, trebalo zatražiti od tuženika, odnosno trećih osoba koje su vršile navedene usluge sukladno ranije navedenim dokaznim prijedlozima o pribavi podataka o trećim osobama. Prijedlog tužitelja da se od vlasnika vozila zatraži jesu li s tuženikom bili u poslovnom odnosu i ako jesu kakvom, posebno u situaciji kada tuženik poriče postojanje bilo kakvog poslovnog odnosa s trećim osobama, nije dostatno određen i predstavlja prenošenje tereta istraživanja materijalne istine na sud. Predlaganjem dokaza koje bi sud umjesto tužitelja trebao pribaviti i pri tome pokušati prenijeti na sud teret istraživanja materijalne istine, kako to predlaganjem navedenih dokaza čini tužitelj, predstavlja po mišljenju ovog suda zlouporabu prava.

33. Isto tako iz razloga nedostatka činjenične osnove spora koja treba biti jasna i nedvosmislena jer je sud istom vezan (čl. 186. st.1. ZPP), sud se, iako nije trebao, upustio u izvođenje dokaza predloženih od strane tužitelja saslušanjem jednog dijela predloženih svjedoka kontrolora zaustavljanja zaposlenika trgovačkog društva Sanitat Dubrovnik d.o.o. Iz istog razloga sud nije trebao, a saslušao je dio predloženih svjedoka kontrolora zaustavljanja autobusa zaposlenika trgovačkog društva Sanitat Dubrovnik d.o.o. na ročištu glavne rasprave održanom **.**.2021. (ĐV, OV, EV).

34. Sud je, iako nije trebao, izveo dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem poslovnih knjiga tuženika po vještaku Kofidenc d.o.o., Dubrovnik, a nije trebao iz razloga nedostatka činjenične osnove spora koja treba biti jasna i nedvosmislena do zaključenja prethodnog postupka jer je sud istom vezan (čl. 186. st.1. ZPP).

35. Dakle, pravno relevantna činjenica koju tužitelj nije iznio do zaključenja prethodnog postupka bila bi; da li je tuženik ili poslovni partner istoga s kojim je tuženik u ugovornom odnosu s točnim podacima poslovnog partnera (naziv za pravnu i ime i prezime za fizičku osobu poslovnog partnera tuženika) zaustavljao odnosno parkirao autobuse u zoni posebnog prometnog režima utvrđenog Odlukom o zaustavljanju i parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u zoni posebnog prometnog režima odnosno da je točno imenovani vlasnik autobusa iste posredno ili neposredno zaustavljao u zoni posebnog prometnog režima (naziv za pravnu i ime i prezime za fizičku osobu poslovnog partnera tuženika), a ako tuženik nije vlasnik autobusa koji su se zaustavljali u zoni posebnog prometnog režima u vremenu iz evidencije zaustavljanja u spisu da tužitelj iznese činjenicu da je tuženik preuzeo obvezu plaćanja naknade za zaustavljanje umjesto vlasnika vozila. Iz navedenog razloga, budući je na strani tužitelja bila obveza pravodobnog iznošenja spomenutih pravno relevantnih činjenica, a što je izostalo, ovaj sud je odlučio ne upuštati se u daljnje izvođenje brojnih neiscrpnih dokaza (točka 31 ove tužbe) koje je predložio tužitelj, a koje izvođenje bi (ako je točno u ovoj presudi zauzeto pravno stajalište ovoga suda) budući nedopušteno u okolnostima zakašnjelih iznošenja činjenica, dodatno narušilo načelo ekonomičnosti u ovom postupku.

36. To što je tužitelj tek na ročištu glavne rasprave održanom 28. prosinca 2024. godine naveo da iz dopisa MUP-a od 2. prosinca 2022. proizlazi tko je bio vlasnik navedenih zaustavljanih vozila iz evidencija zaustavljanja govori u prilog da se radi o zakašnjelom iznošenju činjenica koje je trebalo iznijeti najkasnije na pripremnom ročištu (čl. 299. st.1. ZPP). Isto je i s navodom tužitelja na ročištu glavne rasprave održanom 28. prosinca 2024. godine da je iz dopisa MUP-a od 2. prosinca 2022. Razvidno da je tuženik korisnik leasinga u odnosu na autobuse reg. ozn. [registarska oznaka], DU652FT I DU569FL.

37. Stoga, iz provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog tijekom postupka izvedenog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP-a) proizašlo je da nije dokazana činjenica da postoji utužena tražbina tužitelja spram tuženika odnosno budući tuženik nije vlasnik niti jednog vozila za koje se traži plaćanje naknade, a tužitelj do zaključenja prethodnog postupka nije istaknuo činjenicu da je i čime tuženik preuzeo obvezu plaćanja naknade za zaustavljanje i parkiranje tuđih autobusa (autobusa angažiranih autobusera) pa takva nepostojeća činjenica nije mogla biti ni utvrđena.

39.Tužitelj na kome je teret dokaza postojanja i visine njegove tražbine nijednim tijekom postupka izvedenim dokazom nije učinio vjerojatnim postojanje svoje tražbine prema tužitelju. Tako iz nalaza i mišljenja vještaka Kofidenca d.o.o., Dubrovnik ne može se uzeti za dokazano da je tuženik bio niti vlasnik niti korisnik odnosno zaustavljao vozila iz evidencije parkiranja koja prileži spisu, niti da je tuženik imao bilo kakve veze sa zaustavljanjem tih vozila neposredno ili posredno putem trećih osoba odnosno svojih partnera autobusera (naime radi se o nestručnom vještačenju koje vještak nije s uspjehom niti dodatno obrazložio (1979- 1982). Takva činjenica ne proizlazi utvrđenom niti iz podataka o vlasništvu vozila koje je dostavio MUP, niti je takva činjenica utvrđena iskazima saslušanih svjedoka kontrolora zaustavljanja. Posebno s napomenom da to što je iz dopisa MUP-a od 6. prosinca 2022. (l.s. 2032-2040) razvidno da je tuženik korisnik leasinga u odnosu na autobuse reg. ozn. [registarska oznaka] i DU569FL, kako to navodi tuženik po prvi puta na ročištu glavne rasprave održanom 28. listopada 2024. ne podrazumjeva da je tuženik za kojeg je razvidno iz samog tog dopisa MUP- da nije vlasnik navedenog vozila (već je to PBZ LEASING d.o.o.) koristio navedeno vozilo upravo u vremenu iz evidencija zaustavljanja, samo iz razloga što je u predmetnom dopisu MUP-a evidentiran korisnikom. Pojam korisnik iz spomenutog dopisa MUP-a ne podrazumjeva korisnika iz članka 5. stavka 2. Odluke o zaustavljanju i parkiranju turističkih autobusa i osobnih automobila (8+1) u zoni posebnog prometnog režima ("Službeni glasnik Grada Dubrovnika" br. 10/14) u kojoj zakonskoj odredbi pojam "korisnik" predstavlja obveznika plaćanja naknade za zaustavljanje.

38. Činjenica što je sud izvodio neke od dokaza koje je predložio tužitelj bez da je tužitelj prethodno pravodobno do zaključenja prethodnog postupka iznio činjenice koje treba dokazati ne može ići na štetu tuženika budući pravila o teretu dokazivanja nisu procesne već materijalno pravne prirode dok je pravno stajalište ovoga suda sažeto u izreci iz rimskog prava; "Što je od početka nevaljano, ne može tokom vremena konvalidirati".

39. Na tragu prethodno navedenoga preostale dokaze tužitelja predložene na okolnost utvrđenja činjenica od strane tužitelja iznesenih nakon zaključenja prethodnog postupka sud nije izvodio kao nedopuštene (čl.299. st.1. ZPP).

40. Stoga je tužbeni zahtjev trebalo odbiti kako je i odlučeno u izreci presude kao i tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška.

U Dubrovniku, 16. prosinca 2024.

S u d a c

Anka Muhoberac

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se izjavljuje Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske, putem ovog suda, u tri istovjetna primjerka, u roku 8 dana od dana objave presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, a ukoliko nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude od dana primitka prijepisa presude, pozivom na gornji poslovni broj spisa.

DN-a:

- pun. tužitelja,

- pun. tuženika.