Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

31000 Osijek, Europska avenija 7

Stalna služba u Valpovu

31550 Valpovo, K. P. Krešimira IV br.3

Poslovni broj: P-173/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sutkinji toga suda Tatjani Varžić, u pravnoj stvari tužitelja FB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Stjepku Medvedu, odvjetniku iz Valpova, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, sa sjedištem u [adresa], zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 12. studenog 2024., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja PB, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom uredu Stjepka Medveda, odvjetnika iz Valpova, i punomoćnice tuženika Hane Porobija, odvjetnice u Odvjetničkom društvu Porobija&Porobija iz Zagreba, na ročištu za donošenje i objavu presude 16. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu br. 7103568150 koji su tužitelj FB, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženik, Zagrebačka banka d.d., OIB:92963223473 sklopili 23. ožujka 2007. na iznos od 175.840,00 CHF, s rokom otplate od 30 godina, a koja predviđa jednostranu izmjenu visine kamatne stope odlukom tuženika.

II. Utvrđuju se ništetnim sve odredbe navedenog potrošačkog ugovora o kreditu kojom su glavnica i kamate vezani uz CHF.

III. Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d., [adresa], OIB: 9296322347, da tužitelju, FB, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati ukupan novčani iznos od 17.191,07 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 01. listopada 2015. godine pa do isplate i koja stopa zatezne kamate se utvrđuje za period od 01. listopada 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te se nalaže tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročen parnični trošak u iznosu od 3.134,90 eur zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od donošenja ove presude pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka u preostalom dijelu, iznad dosuđenog, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj 7103568150 dana 23. ožujka 2007. na iznos od 175.840,00 CHF. Kamata je bila ugovorena u čl.2 ovog Ugovora stopom od 4,50 % godišnje, te je odredbom čl.2. i 7. istog Ugovora bila određena promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Otplata cijelog kredita (glavnica i kamata) vezana je uz CHF putem tzv. "valutne klauzule".

1.1. Tijekom otplate kredita tuženik je u više navrata mijenjao ugovorenu godišnju kamatnu stopu od 4,50 % godišnje jednostranom odlukom, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem pa je uslijed tih promjena kamatnih stopa došlo do velike razlike u ugovorenim kamatama, za razliku od onih iznosa kamata predviđenih u početnom otplatnom planu kredita. Stoga tužitelj smatra da je tuženik neosnovano stekao ukupan iznos koji će biti točno određen financijsko knjigovodstvenim vještačenjem, a koji tužitelj u trenutku podnošenja tužbe cijeni na iznos ne manji od 11.000,00 kn.

1.2. Tužitelj smatra da je dio odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope samostalnom odlukom kreditora bez pojedinačnog pregovaranja o tome ništetan, jer su takve odredbe protivne kogentnim odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja i izvršavanja predmetnog ugovora o kreditu, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača).

1.3. Naime, Visoki trgovački sud RH je presudom i rješenjem broj Pž- 7129/2013-4 od 16. srpnja 2014., potvrdivši dio prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012, donesene na temelju kolektivne tužbe korisnika kredita s istim ugovornim odredbama sadržanim kao u predmetnom kreditu tužitelja, zauzeo stav da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu, kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, a time i ništetne. U odluci je navedeno i da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., banke (između ostalih i ovdje tuženik) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima koristile nepoštenu ugovornu odredbu, kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Također je navedeno kako se pojedini potrošači u slučaju da sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete, izmjene ugovora ili sl. mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

1.4. Prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite pa se navedena presuda u ovom slučaju odnosi i na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika.

1.5. Činidba u pogledu kamatne stope u konkretnom slučaju nije bila određena niti odrediva, a što je trebala biti u skladu s propisom čl. 269. st. 2. ZOO-a te je istom povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u obveznom odnosu.

1.6. Promjena ugovorne kamatne stope bila je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja, čime je uzrokovan nepovoljniji položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Naime, ugovorna odredba ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope te kao takva nije uočljiva prosječnom potrošaču i ne daje dovoljno točne i razumljive kriterije na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog odnosa i posla proizlaze.

1.7. Obzirom da se presuda Visokog trgovačkog suda kojom je promjena kamatne stope u potrošačkim ugovorima utvrđena ništetnom, tužitelj za utuženo razdoblje potražuje razliku preplaćenog iznosa između jedine važeće kamatne stope, odnosno ugovorene kamate i svake kamate mijenjane odlukom tuženika.

1.8. Pored navedenog, uslijed odluke Ustavnog suda RH U III-2521/2015 i odluke Vrhovnog suda RH broj Revt-575/16 donesena je nova odluka Visokog trgovačkog suda RH kojom su odbijene žalbe banaka i kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 i u dijelu da je nepoštena i odredba potrošačkog ugovora o kreditu kojom su glavnica i kamate vezani uz CHF iz razloga što potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima suprotno savjesti i poštenju, što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama. Stoga tužitelj smatra da su i odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojom su glavnica i kamate vezani za CHF također ništetne.

1.9. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2245/17 potvrđeno je da podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012) prekida zastaru te da zastara počinje teći iznova od dana pravomoćnosti pojedinih utvrđenja iz te presude, što konkretno znači da još nije nastupila zastara za stjecanje bez osnove radi povrata dijela novčanih iznosa preplaćenih po ovom kreditu na ime jednostranog povećanja kamatne stope ovog kredita (za što zastara nastupa 12. lipnja 2019.) kao niti povrata dijela novčanih iznosa preplaćenih po ovom kreditu na ime rasta tečaja CHF tijekom otplate ovog kredita (za što zastara nastupa tek 2023. godine).

1.10. Predmetni je kredit sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju konvertiran na način da je između stranaka sklopljen Dodatak ugovora o kreditu kojim je isti kredit "pretvoren" u kredit s valutnom klauzulom u EUR pa je utvrđena preplata tužitelja u iznosu od 49.336,73 kn, za koji je iznos umanjen ukupan dug po kreditu tužitelja te je za navedeni iznos potrebno umanjiti potraživanje tužitelja prema tuženiku po osnovi neosnovanog uvećanja otplatnih planova ovog kredita. Međutim, konverzijom nije u cijelosti ispravljena nepoštenost spornih odredbi predmetnog kredita, jer je tuženik tužitelju obračunao ponovno kamatu koja je promjenjiva i koja je viša od one prvotno ugovorene, a kredit je ponovno vezan valutnom klauzulom, ovog puta uz EUR.

1.11. Rješenjem Vrhovnog suda RH broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. utvrđeno je postojanje pravnog interesa i korisnika "konvertiranih" kredita na podnošenje tužbe prema bankama te utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, kako bi se na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja ti korisnici smatraju da im pripadaju.

1.12. Budući da tužitelj u tužbi postavlja i kondemnatoran zahtjev za isplatu razlike duga koji mu ovom konverzijom nije namiren u cijelosti, to on ima pravo u ovoj parnici zahtijevati ništetnost spornih ugovornih odredbi kredita te potraživati isplatu preplaćenih iznosa koji nisu namireni konverzijom, a koji će biti utvrđeni financijsko knjigovodstvenim vještačenjem.

1.13. Pored navedenog, presudom suda Europske unije broj C-118/17 u predmetu MB / Erste bank Hungary Zrt utvrđeno je, između ostalog, da nema prepreke utvrđivati ništetnost ako je dužnik prije iskoristio zakonske intervencije Vlade.

1.14. Provedena konverzija nije od značaja za postavljeni tužbeni zahtjev, budući se niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a niti samim Dodatkom ugovora (konverzijom) izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojim se ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i sama valutna klauzula, kao što se ne spominje ni na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi i posljedica te ništetnosti. Ovom konverzijom nisu sanirani razlozi ništetnosti konkretnih ugovornih odredbi, a temeljem čl. 326. st. 1. ZOO-a ništetan ugovor ili njegov dio ne postaje valjan ni nakon što uzrok ništetnosti naknadno otpadne. Aneksom (Dodatkom) ugovora o kreditu uredilo se samo pitanje određivanja kamatne stope nakon njegova sklapanja, ali se nije riješilo pitanje preplaćenih kamata i porasta tečaja CHF u prethodno utuženom periodu, a do koje preplate je došlo uslijed nepoštenog postupanja tuženika koje je utvrđeno u postupku povodom kolektivne tužbe.

1.15. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu, a koje predviđaju jednostranu izmjenu visine kamatne stope odlukom tuženika, kao i sve odredbe navedenog potrošačkog ugovora o kreditu kojima su glavnica i kamate vezani uz CHF te da naloži tuženiku isplatu na ime preplate zbog jednostranih odluka tuženika o promjeni kamatne stope i tečajne razlike ukupan novčani iznos koji će biti određen financijsko knjigovodstvenim vještačenjem, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 30. listopada 2024. (l. 329-330 spisa) u točci III. tako da na ime preplate zbog jednostranih odluka tuženika o promjeni kamatne stope i tečajne razlike, uslijed primjene odredbi ovog potrošačkog ugovora o kreditu kojim su glavnica i kamate vezani uz CHF, potražuje isplatu iznosa od 17.191,07 € sukladno provedenom financijsko knjigovodstvenom vještačenju po stalnom sudskom vještaku financijsko knjigovodstvene struke Lidiji Balog dipl. oec., Financije LB d.o.o. Bilje, s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 01. listopada 2015. pa do isplate, kako je pobliže naznačeno kao u izreci presude.

2.1. Tužitelj je za utuženi period uzeo u obzir provedenu konverziju i njome priznatu pretplatu u iznosu od 6.464,39 EUR i to na način da je od ukupnog iznosa pretplate utvrđenog vještačenjem 23.655,46 EUR oduzeo konverzijom priznatu preplatu u iznosu od 6.464,39 EUR, tako da tužitelj potražuje preostalu razliku u iznosu od 17.191,07 EUR, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 1.listopada 2015. pa do isplate.

3. Tuženik se u pisanom odgovoru na tužbu (list 24-33 spisa) i tijekom postupka protivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja, njegovoj osnovi i visini. Naime, tuženik osporava istaknuti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, i to glede pravne osnove, visine, kao i razloga kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 11. lipnja 2014. godine.

3.1. Tuženik dalje navodi da tužiteljeva stupnjevita tužba ne udovoljava pretpostavkama za postavljanje tužbenog zahtjeva iz čl. 186. b. st. 3. ZPP-a. Tuženik smatra da je tužitelj trebao navesti i dokazati da tuženik odbija dati podatke, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke.

3.2. Također, tuženik smatra da je tužitelj trebao postaviti određen tužbeni zahtjev te da isti nije ovlašten tužbeni zahtjev odrediti u dokaznom stadiju parničnog postupka, nakon provedenog vještačenja.

3.3. Nadalje, tuženik ističe prigovor promašene aktivne legitimacije, obzirom da iz prometa po kreditu proizlazi da su, osim tužitelja, treće osobe otplaćivale obveze po kreditu.

3.4. Predmetni kredit je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015-u nastavku "ZID ZPK/15"), s obzirom da su tužitelj i tuženik 15. siječnja 2016. sklopili Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15.

3.5. U odnosu na ostale navode tužbe, tuženik ističe da je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju, čime je isti stavljen u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR. Time je tužitelj izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate. Tuženik smatra da sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. Pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija, odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka, odnosno i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope. Njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu temeljem koje su se tužitelj i tuženik sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote. Banka je pri tome po ZID ZPK/15 bila dužna napraviti "novi otplatni plan" i njime zamijeniti "početno utvrđeni otplatni plan" (čl. 19.c st.1.t.3. istog Zakona) s "novim anuitetima u EUR" te svim "izmjenama ugovornih uvjeta" koji uključuju "iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta". Banka je klijentu - ovdje tužitelju - bila dužna dostaviti propisani "izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu" (čl. 19.e ZID ZKP/15), a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu. Kad je tužitelj razmatrao mogućnost konverzije, najprije je prihvaćao "izračun konverzije" utemeljen na "novom otplatnom planu" te predviđen pravilima iz čl. 19.c. ZID ZPK/15, a u kojem su, između ostaloga, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate. Nakon toga se sklapao pravni posao koji je po sili zakonskog uređenja uključivao: 1. promjenu valute kredita iz CHF u EUR; 2. promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru, te i ubuduće, na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuju sve one promjenjive kamatne stope – prikazane u apsolutnom iznosu – koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR; 3. utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR i 4. sporazum o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa.

3.6. Kako su voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio), pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor), izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita, pri čemu se tuženik poziva na shvaćanje VS RH iz odluke Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019.

3.7. Tužitelju nitko nije nametnuo da prihvati konverziju te je isti, za razliku od tužene banke, imao punu slobodu izbora. Tužitelju su povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon tog razdoblja kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Stoga presude na koje se tužitelj poziva iz pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača ne potvrđuju osnovanost tužiteljevih tužbenih razloga u ovom sporu.

3.8. Nadalje, tvrdnje tužitelja u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjena CHF tečaja također nisu osnovane, jer je preplata i po toj osnovi uzeta u obzir na način kako je to propisao ZID ZPK/15. Radi promjene valutne klauzule iz CHF u EUR, sukladno ZID ZPK/15, konverzijom se položaj potrošača s kreditom s CHF valutnom klauzulom trebao izjednačiti s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv. Sukladno izričitoj odredbi čl.19.c st. 1. t. 5. treća alineja ZID ZKP/15 na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih snosio potrošač.

3.9. Zbog navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže ga na naknadu troška ovog postupka.

4. Tijekom postupka, stranke su ostale svatko kod svojih navoda. Tužitelj je smatrao da nije potrebno izvoditi dokaz saslušanjem tužitelja, zaposlenika banke ili javnog bilježnika, jer su činjenice i okolnosti na koje bi se isti saslušavali već utvrđene u kolektivnom sporu, a koje utvrđenje veže sada postupajuće sudove u ovakvim sporovima. Tuženik je osporavao tužitelju tijekom postupka i svojstvo potrošača.

5. U dokaznom postupku sud je proveo po strankama predložene dokaze, i to: pročitao ugovor o namjenskom kreditu od 23. ožujka 2007. na listu 5-10 spisa, izvršio uvid u izvadak iz knjige položenih ugovora na listu 11 i u obavijest o izračunu efekata konverzije na listu 13, pročitao Dodatak ugovoru o kreditu koji je sklopljen između stranaka 28. siječnja 2016. na listu 14-19 spisa, odgovor na tužbu tuženika na listu 24- 33 spisa i izvršio uvid u priloge odgovora na tužbu na listu 37-61 spisa, pročitao podnesak tužitelja od 11. prosinca 2019. na listu 62-69 spisa i izvršio uvid u sudsku praksu na listu 70-83 spisa. Pročitao podnesak tuženika od 27. siječnja 2020. na listu 84-88 te na listu 89-93. Izvršio uvid u priloge tog podneska na listu 94-103 spisa, pročitao podnesak tužitelja od 28. veljače 2020. na listu 106-107, izvršio uvid u sudsku praksu na listu 108-131, pročitao podnesak tuženika od 13. ožujka 2020. na listu 132- 134 i od 2. lipnja 2020. na listu 135-140. Izvršio uvid u sudsku praksu na listu 141-162, podnesak tužitelja od 10. lipnja 2020. na listu 163-168, izvršio uvid u sudsku praksu i dokumentaciju na listu 169-227 spisa. Pročitao podnesak tuženika od 9. listopada 2020. na listu 230-236, Izvršio uvid u sudsku praksu na listu 237-264, rješenje o prekidu postupka na listu 265-266, rješenje o nastavku postupka na listu 271-272, podnesak tuženika od 30. siječnja 2023. na listu 274-279 i od 22. ožujka 2023. na listu 280-283. Pročitao podnesak tužitelja od 13. lipnja 2023. na listu 290-291, podnesak tuženika od 16. veljače 2024. na listu 295-302 spisa, nalaz i mišljenje fin. knjig. vještaka Lidije Balog, Financije LB d.o.o. za usluge Bilje na listu 309-323, podnesak tužitelja od 30. listopada 2024. na listu 329-330, podnesak tuženika od 5. studenog 2024. na listu 331-340, očitovanje vještaka od 11. studenog 2024. na listu 344 spisa.

6. Nije izveden dokaz saslušanjem tužitelja, jer je zamjenik punomoćnika tužitelja odustao od tog dokaznog prijedloga na glavnoj raspravi 12. studenog 2024., obzirom da tužitelj živi i radi u Francuskoj.

7. Svim izvedenim dokazima među strankama je, kao nesporno, utvrđeno slijedeće:

- da su tužitelj i tuženik 23. ožujka 2007. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 7103568150 prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 175.840,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (preslika ugovora na listu 5-9 spisa);

-da je citiranim Ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 30 godina;

-da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu godišnja kamatna stopa iznosila 4,50% ;

-da se tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjala odlukama tuženika, bez posebnog zaključivanja aneksa ugovoru te su tužitelju slane obavijesti o promjenama kamatne stope;

-da su stranke sklopile 28. siječnja 2016. Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), odnosno provedena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR;

-da neotplaćena glavnica kredita u CHF prema izračunu konverzije iznosi 150.449,24 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan 30. rujna 2015. iznosi 1.050.251,84 HRK,

-da preplata kredita prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. iznosi 49.336,73 HRK;

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015.;

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 2221/18 od 3. rujna 2019.g.

8. Među strankama je sporno je li tužba dopuštena, je li osnovan tuženikov prigovor zastare, ima li tužitelj svojstvo potrošača, jesu li odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne i nepoštene te je li osnovan tuženikov prigovor promašene aktivne legitimacije. Također je sporno da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe obzirom da je kredit konvertiran. Dakle, među strankama je sporna kako osnovanost, tako i visina tužbenog zahtjeva.

9. Sud smatra da je tužba dopuštena i da tužitelj nije mogao u tužbi odmah precizno postaviti tužbeni zahtjev, jer u trenutku podnošenja tužbe nije raspolagao cjelokupnom dokumentacijom vezano za predmetni ugovor o kreditu, već mu je tuženik istu dostavio tijekom postupka za potrebe provođenja financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, koje je bilo neophodno provesti. Naime, tek nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je mogao specificirati tužbeni zahtjev za isplatu, jer ne raspolaže dovoljnim stručnim znanjem da može točno i određeno postaviti tužbeni zahtjev za isplatu, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki preplaćeni iznos.

10. Dakle, prema stavu suda, tužba tužitelja je dopuštena i podobna za postupanje, iako tužbeni zahtjev za isplatu nije određeno postavljen (već glasi da mu tuženik isplati iznos koji će biti određen financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem), budući se radi o stupnjevitoj tužbi iz čl. 186. b Zakona o parničnom postupku, jer tužitelj ne raspolaže svim podacima niti stručnim znanjem da bi mogao točno i određeno specificirati tužbeni zahtjev bez provođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja.

11. Analizirajući prigovor tuženika glede nedostatka pravnog interesa tužitelja zbog aneksa o konverziji, sud smatra da tužitelj ima pravni interes podnijeti ovu tužbu, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019., u kojoj Vrhovni sud RH nije isključio postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite korisnika konvertiranih kredita. Sud je stava da obzirom na sam postupak provedbe konverzije, koji je sukladan odredbama ZID ZPK/2015, stranke potpisnice konverzije nisu mogle utjecati niti na obim konverzije niti su mogle odrediti pravne posljedice zaključivanja iste, ali ne postoji razlog da tužitelj ne bi mogao tražiti zaštitu svojih prava, odnosno potpuno obeštećenje zbog preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, putem suda, a što je u konkretno slučaju isti i učinio.

12. Vezano za prigovor tuženika koji ističe tijekom postupka glede nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, sud smatra da isti nije osnovan. Naime, po stavu suda eventualne treće osobe (koje su vršile uplate) ne bi trebale biti obuhvaćene tužbom, jer se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o kreditu koji je zaključio upravo tužitelj kao korisnik kredita. Sukladno odredbi čl. 161. Zakona o obveznim odnosima propisano je da obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba te je st. 3. istog čl. propisano da je vjerovnik dužan primiti ispunjenje od treće osobe ako je dužnik s tim suglasan, osim kad prema ugovoru ili naravi obveze ovu treba ispuniti dužnik osobno. Odnos između dužnika – ovdje tužitelja i treće osobe nije od značaja za tuženika kao kreditora te nije odlučno da li je rate kredita otplaćivao tužitelj ili treća osoba. Naime, tužitelj je kao korisnik kredita zaključio predmetni ugovor o kreditu, radi čega je upravo tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje ove tužbe.

13. Analizom i ocjenom izvedenih dokaza, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 23/15 i 70/19), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

14. Osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja temelji se na odredbi čl. čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO). . Naime, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a pa tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa koje tužbom potražuje, a koje je preplatio prema izračunu vještaka. Radi se o povratu onoga što je tuženik stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo, a što proizlazi iz pravomoćno okončanog spora za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, koja utvrđenja iz tog spora obvezuju i ovaj sud.

15. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, sud smatra da isti nije osnovan. Naime, odredbom čl.214. st. 1. – 3. Zakona o obveznim odnosima propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Čl.215. st.1. istog Zakona propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo određeno. Nadalje, čl.241. istog Zakona propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određen rok za zastaru, dok je st.3. istog članka propisano da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

15.1. Dakle, primjenom naprijed navedenih odredaba Zakona o obveznim odnosima o zastari, sud smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u naprijed navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći iz početka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare. Stoga, kako je predmetna tužba podnesena 11. lipnja 2019., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa poseban zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl.371 ZOO/91. koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, proizlazi da je tužba podnesena u zastarnom roku, radi čega je ovaj prigovor tuženika sud ocijenio neosnovanim.

15.2. Za istaći je da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. zauzeto novije stajalište prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To za konkretan slučaj znači da zastara zahtjeva za isplatu preplaćenog iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi počinje teći tek od pravomoćnosti prvostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđena ništetnost.

15.3. Povodom dvojbi i nedoumica u praksi, u odnosu na pravno pitanje: "Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.", zauzeto je objedinjeno pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici od 31. siječnja 2022. prema kojemu – ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

16. O pitanju koji su dosezi konverzije kredita na restituciju korisnika kredita koji su konvertirali ugovor postoji različita praksa Županijskih sudova, a Vrhovni sud također još uvijek nije zauzeo pravno stajalište koje bi bilo obvezujuće o restituciji ovih potrošača.

17. Iz odluke Europskog Suda broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. proizlazi da okolnost zamjene određenih ugovornih odredbi (koje su proglašene nepoštenima i ništetnima) novima, radi održavanja predmetnog ugovora na snazi, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Naime, u odluci Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. odgovoreno je na pitanje pune restitucije potrošača u točci 43. i 44. te presude, odnosno "činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima". Dakle, stav je Suda EU u navedenoj presudi da se primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, dok se Vrhovni sud RH u donošenju rješenja iz oglednog postupka br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. strogo držao granice postavljenog pitanja te se nije dotaknuo odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača i njezinog važnog utjecaja i primjene na prihvat konverzije.

17.1. Za napomenuti je da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi i iz stajališta Županijskog suda u Rijeci iz odluke broj Gž-380/2018-3 od 03. lipnja 2019., prema kojoj: "… odredbe ZID ZPK-a temeljem kojih je provedena konverzija niti sklopljen dodatak ugovoru ne određuju način rješavanja ugovornih odredbi kojima se regulira promjenjiva kamatna stopa niti se u istima navodi način rješavanja u slučaju eventualnog utvrđenja ništetnosti takvih odredaba, a koja ništetnost evidentno postoji te je kao takva kasnije i utvrđena od strane VTS RH (potvrđena revizijskom odlukom)." Isti Sud je iznio stajalište kako provedena konverzija kao takva niti odredbe ZID ZPK ne šire primjenu same konverzije na druge izvan ugovorne odnose među strankama potpisnicima iste.

18. U konkretnom slučaju za istaći je da u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK nepoštene ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu još uvijek od strane suda nisu bile utvrđene kao ništave u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača pa ova okolnost nije niti bila uzeta u obzir prilikom sklapanja dodatka ugovora o kreditu, odnosno sporazuma o konverziji. Stoga je, po mišljenju suda, tužitelj osnovano podnio tužbu u ovom predmetu kako bi ostvario potpunu restituciju na koju ima pravo kao potrošač uslijed ništetnosti odredaba ugovora o kreditu radi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, kako je naprijed u obrazloženju pobliže naznačeno.

19. Nije osnovan ni tuženikov prigovor da tužitelj nema svojstvo potrošača. Prema čl. 2. Direktive 93/13 proizlazi da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća ili profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Odredbom čl. 5. Zakona o zaštiti potrošača također je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, uključujući i osobu koja nastupa u ime i za račun trgovca. Dakle, za svojstvo potrošača potrebno je da se radi o fizičkoj osobi, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost potrošača proizlazi iz njegove (ne)informiranosti i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe/pružatelj usluga, a na čiji sadržaj potrošač ne može utjecati. Upravo taj podređeni položaj dovodi do toga da potrošač pristane na uvjete koje je trgovac prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj, kao što je u konkretnom slučaju tužitelj (kao potrošač) pristao na uvjete ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koji je ugovor sastavila banka.

19.1. Stoga, po stavu suda, a kako to proizlazi iz predmetnog ugovora o kreditu i pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača, naprijed navedenim, tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kojima se nije posebno pregovaralo niti su mu bile pojašnjene na adekvatan način, kao i isplatu preplaćenog iznosa po osnovi predmetnog kredita, a koji je iznos nedvojbeno utvrđen financijsko knjigovodstvenim vještačenjem u ovom predmetu na način da je vještačenjem utvrđena razlika između iznosa koji je tužitelj stvarno plaćao tuženiku temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te obračuna dobivenog temeljem početne kamatne stope i tečaja CHF-a u odnosu na kunu na dan korištenja kredita, a umanjeno za preplatu priznatu konverzijom.

19.2. Iz samog ugovora o namjenskom kreditu od 23. ožujka 2007. razvidno je da je tužitelj kao fizička osoba- korisnik kredita sklopio taj ugovor s tuženikom kao kreditorom u svrhu kupnje stana, dakle za osobne potrebe, u svrhu rješavanja stambenog pitanja, a koje činjenice tuženik tijekom ovoga postupka niti jednim dokazom nije osporio.

20. U većem broju odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (na koje se tužitelj u tužbi i tijekom postupka poziva) povodom kolektivne tužbe potrošača utvrđene su ništetne odredbe o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o kreditima, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, kao i o valutnoj klauzuli, pa snaga argumenata iznesena u tim odlukama obvezuje i ovaj sud u konkretnom slučaju.

21. Kako se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o kreditu koji je sastavila banka, to se nejasne odredbe, prema stavu ovog suda, trebaju tumačiti u korist druge strane, odnosno tužitelja, a također je u pravomoćno okončanom sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na koji se tužitelj poziva u tužbi i tijekom postupka, kako je u obrazloženju ove presude naprijed navedeno (Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.) potvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje različitih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom, jer su banke – kao savjesni gospodarstvenici, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, u interesu obje ugovorne strane, trebale odrediti elemente za koje se veže promjena kamatne stope, ali su umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

22. Sud je u ovom predmetu vezan temeljem čl.502.c. Zakona o parničnom postupku za pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, budući se tužiteljica u ovoj parnici poziva na isto. Naime, odredba čl. 502. c ZPP-a upućuje na proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se stranke mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi.

23. Pri tome treba napomenuti da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. pružena apstraktna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača, koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača pa tužitelj u ovom sporu ima pravni interes zahtijevati i isplatu preplaćenog iznosa.

24. Iz pravnih utvrđenja presuda za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a koja utvrđenja se primjenjuju i u ovom postupku, slijedi zaključak da stranke nisu pregovarale o sadržaju ugovornih odredaba, niti je tužitelj, kao korisnik kredita, imao utjecaj na sadržaj ugovora, pa je time – suprotno načelima obveznog prava – tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora glede ugovorene promjenjive kamatne stope. Time je tužitelj, kao korisnik kredita i potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, jer su sporne ugovorne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita i potrošača, u odnosu na tuženika, kao banku i trgovca, a što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu zabrane zlouporabe prava.

25. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske: Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.

26. Dakle, navedenim presudama, a što je bitno za konkretan slučaj, je pravomoćno utvrđeno da se kamatna stopa mijenjala bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke te su tužitelju samo upućene obavijesti o promjeni, što nije u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača i temeljnom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnost stranaka, jednakoj vrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti, poštenja i dr., a sve to pozivajući se na nerazumljivu, nejasnu i apstraktnu ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope, koja je kao takva, ništetna. Da je postupanje tužene banke bilo identično utvrđenjima iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača potkrijepljeno je iskazom tužitelja u ovom postupku.

27. U obrazloženju svoje odluke broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna, je "visokostručna" i kao takva razumljiva je isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Iz obrazloženja citirane odluke Vrhovnog suda se također navodi: "to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicima tuženih banaka), nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji i trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

28. Iz naprijed citiranog obrazloženja odluke Vrhovnog suda proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u Ugovoru o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita – kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku – kao trgovca, obzirom da je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali samo kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se kamatna stopa kretati tijekom budućeg kreditnog razdoblja.

29. Temeljem takvih ugovornih odredbi, osim precizno uređene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva.

30. Odredbom čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st.2. je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, st. 4. navedenog članka istoga Zakona propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati, a što tuženik tijekom ovoga postupka nije uspio dokazati, jer nije predložio nijedan dokaz vezano za isto.

30.1. Prema odredbi čl.82. citiranog Zakona ugovorne odredbe, koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl.81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima, jesu npr. odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenjanje ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Člankom 87. citiranog Zakona propisno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

30.2. Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. godine sadrži iste odredbe u čl.96. tog Zakona, dok je čl.138.a. Zakona o zaštiti potrošača propisan obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje potrošač pojedinačno pokrene.

31. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koji obvezuje i ovaj sud u konkretnom slučaju, znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju je superiorno u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača te su upravo zato banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što oni nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz naprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je – kao takva – potrošačima ostala nerazumljiva. Banke su takvo nezakonito postupanje kasnije otklonile nakon što je odredbom čl.11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredbe, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

32. Naime, odredbom čl.11.a. citiranog Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano je: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno posljedične veze kretanja parametre iz točke "a" ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka I. ovoga članka kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samom ugovoru o kreditu promjenjive elemente na kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa.".

33. U odnosu na valutnu klauzulu, sud smatra da i u konkretnom slučaju tuženik nije prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o tome koje rizike isti preuzima zaključenjem ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Naime, sukladno odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., za koju je ovaj sud vezan, proizlazi da je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustio informirati tužitelja o tome koliki je rizik preuzeo ugovaranjem valutne klauzule, odnosno da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezan za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, jer HNB ne štiti tečaj kune prema CHF kako to čini u odnosu prema EUR. Stoga tužitelj s pravom traži isplatu, kako po osnovi preplaćenih kamata u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,50 % godišnje, koja je jedina bila određena, tako i po osnovi preplate zbog rasta, odnosno promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita.

34. Naime, u konkretnom slučaju je ugovorena redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze po predmetnom ugovoru o kreditu mijenjana jednostranom odlukom banke – ovdje tuženika te je na takav način tuženik, prebacujući rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika – ovdje tužitelja i samostalnom promjenom kamatne stope na odobreni kredit, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Unošenje ovakve odredbe u ugovor o kreditu je suprotan načelima obveznog prava, jer je od samog početka tog ugovornog odnosa tužitelj, kao korisnik kredita, u odnosu na tuženika – kao banku, doveden u neravnopravan položaj. Naime, o odredbama ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli nije se pojedinačno pregovaralo, jer su te odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik i tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj tih odredbi, kojima mu je nametnuta obveza, a koju obvezu tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu, radi čega takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita, u odnosu na banku.

35. Slijedom iznijetoga, sud smatra da tužitelju, sukladno čl. 1111. ZOO-a, pripada pravo na isplatu iznosa utvrđenog financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose koji su pobliže navedeni u izreci ove presude. Naime, prema čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Stoga se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

36. Visina tužbenog zahtjeva tužitelja utvrđena je financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku Lidiji Balog, dipl. oec., Financije LB d.o.o. Bilje.

36.1. Tijekom otplate kredita kamatna stopa po predmetnom kreditu mijenjana je kako slijedi:

-od 30.04.2007. do 30.09.2007. 4,50 %;

-od 01.10.2007. do 31.01.2008. 5,15 %;

-od 01.02.2008. do 30.06.2009. 5,80 %;

-od 01.07.2009. do 30.04.2010. 6,30 %;

-od 01.05.2010. do 31.10.2010. 6,05 %,

-od 01.11.2010. do 30.06.2011. 6,30%;

-od 01.07.2011. do 30.06.2013. 6,05 %;

-od 01.07.2013. do 31.12.2013. 5,25 %;

-od 01.01.2014. do 01.09.2015. 3,23 %

Tuženik je tijekom otplate kredita radi povećanja kamatnih stopa platio više ukupno 13.794,59 CHF, što preračunato u kune prema tečaju za CHF tečajne liste banke na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta iznosi 73.923,64 HRK. U mjesecima u kojima je razlika anuiteta negativna, tužitelj je platio manje u odnosu na anuitet po prvobitno ugovorenim uvjetima iz razloga što je kamatna stopa na dan dospijeća istog anuiteta bila manja u odnosu na kamatnu stopu koja je važila prilikom isplate kredita. Negativne stavke razlike kamata iznose ukupno 2.771,66 CHF, odnosno 17.550,71 HRK. Ukoliko se izdvoje samo pozitivne stavke razlike kamata, odnosno samo one kada je tužitelj preplatio anuitet u odnosu na prvobitno ugovoreni, ukupno preplaćeni anuiteti po osnovi razlike kamata bi iznosili 16.566,25 CHF, odnosno 91.474,35 HRK.

36.2. Tužitelj je tijekom perioda otplate kredita uključujući i negativne stavke tečajnih razlika, radi ugovorene valutne klauzule u CHF platio više radi promjena važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta, u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita ukupno 83.569,28 HRK. U mjesecima u kojima je razlika anuiteta negativna, tužitelj je platio manje u odnosu na anuitet po prvobitno ugovorenim uvjetima iz razloga što je tečaj za CHF na dan dospijeća istog anuiteta bio manji u odnosu na tečaj koji je važio prilikom isplate kredita. Negativne stavke tečajne razlike iznose ukupno 3.188,44 HRK. Ukoliko se izdvoje samo pozitivne stavke tečajne razlike, odnosno samo one kada je tužitelj preplatio anuitet u odnosu na prvobitno ugovoreni, ukupno preplaćeni anuiteti po osnovi tečajne razlike bi iznosili 86.757,72 HRK.

36.3. Tijekom otplate kredita, radi promjena kamatnih stopa, kamata je plaćena više u iznosu od 73.923,64 HRK, odnosno 9.811,35 EUR. Ukoliko se izdvoje samo pozitivne stavke razlike kamata, odnosno samo one kada je tužitelj anuitet u odnosu na prvobitno ugovoreni, platio više razlika kamata bi iznosila 91.474,35 HRK, odnosno 12.140,73 EUR, dok negativne stavke razlike kamata iznose 17.550,71 HRK, odnosno 2.329,38 EUR. Tijekom otplate kredita, radi promjena tečaja za CHF, anuiteti su plaćeni u iznosu većem od anuiteta koliko bi isti iznosili da nije bilo promjena tečaja, u ukupnom iznosu od 83.569,28 HRK, odnosno 11.091,55 EUR. Ukoliko se izdvoje samo pozitivne stavke tečajne razlike, odnosno samo one kada je tužitelj anuitet u odnosu na prvobitno ugovoreni, platio više tečajna razlika bi iznosila 86.757,72 HRK, odnosno 11.514,73 EUR, dok negativne stavke tečajne razlike iznose 3.188,44 HRK, odnosno 423,18 EUR. Tužitelj je tijekom otplate kredita radi promjena kamatnih stopa i promjena tečaja za CHF anuitete platio u većem iznosu od anuiteta koliko bi isti iznosili da nije bilo promjena kamatne stope i tečaja, uključujući i negativne razlike kamata i tečajne razlike, u ukupnom iznosu od 157.492,92 HRK, odnosno 20.902,90 EUR.

36.4. Sukladno Dodatku ugovoru od 28.01.2016., kojim je provedena konverzija kredita tužitelja denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, izračunom konverzije utvrđeno je da je tužitelj više platio kredit nego da je bio ugovoren u EUR, u iznosu od 49.336,73 HRK, što prema važećem tečaju na dan 30.09.2015. godine od 7,632078 iznosi 6.464,39 EUR. Zadatak vještaka je bio uračunati i umanjiti preplaćeni iznos anuiteta po osnovi kamata i tečajne razlike, za iznos koji je tuženik konverzijom priznao tužitelju, međutim po konverziji tužiteljeva kredita nije utvrđena preplata već manje plaćeni iznos. Ukoliko se izračunati preplaćeni iznos anuiteta po osnovi promjena kamatne stope i tečajne razlike (157.492,92 HRK/20.902,90 EUR), umanji za tužitelju konverzijom priznati iznos preplate (49.336,73 HRK/ 6.464,39 EUR), tada ukupno preplaćeni iznos tužitelja iznosi 14.438,51 EUR.

37. Sud prihvaća u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka, jer je vještak stručan i nepristran, a nijedna stranka nije imala primjedbi na matematički izračun vještaka niti je predložena dopuna vještačenja. Stoga sud nije pozvao vještaka na glavnu raspravu, obzirom na načelo ekonomičnosti postupka te iz razloga što nije bilo spornih činjenica vezano za izračun.

38. Tužitelj je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja podneskom od 30. listopada 2024. specificirao zahtjev za isplatu u toč. III. tužbenog zahtjeva na iznos od ukupno 17.191,07 eura, tako da isti glasi kao u izreci ove presude. Naime, tužitelj je za utuženi period uzeo u obzir provedenu konverziju i njome priznatu preplatu u iznosu od 6.464,39 eur. S obzirom da je tužitelju konverzijom priznato pravo preplate iznosom od 6.464,39 eur, tužitelj je prilikom specifikacije tužbenog zahtjeva od ukupnog iznosa od 23.655,46 eura ( koje se potraživanje sastoji od preplate po osnovi promjene kamatne stope koja iznosi 12.140,73 eur i preplate po osnovi tečajne razlike koja iznosi 11.514,73 eur) oduzeo konverzijom priznat iznos preplate od 6.464,39 eur, tako da tužitelj potražuje preostalu razliku u iznosu od 17.191,07 eura, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 01. listopada 2015. godine.

39. Sud je u cijelosti usvojio ovako postavljen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu, jer provedenom konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama stranaka, obzirom da tužitelj ni nakon provedene konverzije nije u potpunosti obeštećen za preplaćene iznose po osnovi ništetnih ugovornih odredbi vezano za promjenu kamatne stope i valutne klauzule u CHF, a što je nedvojbeno utvrđeno financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem u ovom predmetu. Također je ispravan stav tužitelja da razliku preplate, kako je naprijed navedeno nije trebalo umanjivati za tzv. negativne razlike obzirom da u konkretnom slučaju tuženik nije postavio ni protutužbeni zahtjev niti je istakao prigovor prijeboja do zaključenja prethodnog postupka pa valja primijeniti pravno shvaćanje proširenog vijeća VSRH istaknutog u postupku VSRH posl. broj: Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine.

40. Tuženik se nakon specifikacije tužbenog zahtjeva u toč. III. po provedenom financijsko-knjigovodstveno vještačenju protivio i ovako specificiranom tužbenom zahtjevu, navodeći da se radi o preinaci te je istakao prigovor zastare u pogledu zahtjeva za isplatu navodne preplate, jer je preinačena tužba podnesena 30. listopada 2024. Pri tome se tuženik poziva na sudsku praksu, a ujedno se protivi i zahtjevu tužitelja za isplatu zateznih kamata, jer smatra da iste ne bi mogle biti priznate za razdoblje prije dana podnošenja tužbe u ovom predmetu. Pored navedenog, tuženik ponavlja ranije istaknute prigovore, predlaže odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužitelja na naknadu troška postupka tuženiku. Također, tuženik se poziva sudsku praksu, koja nije posebno razmatrana, jer je predložena nakon zaključenja prethodnog postupka te imajući u vidu stav suda kako prigovori tuženika nisu osnovani.

41. Sud je na glavnoj raspravi od 12. studenog 2024. dopustio preinaku tužbe kao u podnesku tužitelja od 30. listopada 2024., jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka te imajući u vidu da je u ovakvoj vrsti postupaka preinaka tužbe dopuštena i nakon zaključenja prethodnog postupka, a sukladno stajalištu sudske prakse i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH Građanski odjel broj Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. u kojem stavu je jasno naznačeno da je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove dopuštena i moguća. Pored toga, tužitelj ne raspolaže stručnim znanjem da bi mogao točno i određeno postaviti tužbeni zahtjev bez provođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Prigovor zastare također nije osnovan, jer je zahtjev za isplatu postavljen na temelju iste činjenične i pravne osnove kao u tužbi, s tim da zahjtev za isplatu nije bio određeno postavljen, nego je već u tužbi navedeno da će isti biti određen financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, a vrijednost predmeta spora je okvirno naznačena iznosom od 11.000,00 kn (1.459,95 eur).

42. Sud je tužitelju dosudio i zatezne kamate tekuće od 1. listopada 2015. pa do isplate, kako to tužitelj potražuje, a sve primjenom odredbe čl.346. u vezi čl.349. i čl.1085. te čl.29. st.2. ZOO-a. Ovo stoga jer je tuženik kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja, tj. od dana kada je tužitelj plaćao mjesečne anuitete. Naime, tuženik je za svako kašnjenje tužitelja tijekom otplate kredita već tijekom otplate istog teretio zateznom kamatom, a koju je kamatu tužitelj i platio.

43. Ostale navode stranaka, kao nepotrebne, sud nije posebno ni obrazlagao. 44. O troškovima postupka sud je odlučio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku.

45. Kako je tužitelj u cijelosti uspio s tužbom i tužbenim zahtjevom, pripada mu pravo na naknadu troškova postupka.

45.1. Tužitelj potražuje trošak postupka kako slijedi: za zastupanje po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe od 11. lipnja 2019. u iznosu od 500,00 €, obrazloženi podnesci od 11. prosinca 2019. u iznosu od 500,00 €, 20. lipnja 2020. u iznosu od 500,00 €, 13. lipnja 2023. u iznosu od 500,00 €, 30. listopada 2024. u iznosu od 500,00 €, zastupanje na ročištima od 29. siječnja 2020., 15. lipnja 2020., 04. travnja 2023., 12. studenog 2024., 4 x 500,00 €, pristup na ročište za donošenje i objavu presude u iznosu od 100,00 €, PDV 25% u iznosu od 1.150,00 €, trošak vještačenja u iznosu od 331,81 € + 200,00 €, trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 €, odnosno ukupno 6.334,90 €.

46. Zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka je djelomično osnovan. Naime, u konkretnom slučaju je tužitelj u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora iznosom od 11.000,00 HRK, odnosno 1.459,95 eur (fiksni tečaj konverzije 1 eur = 7,53450 HRK) te mu za sve odvjetničke radnje punomoćnika odvjetnika pripada nagrada po Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023) sukladno naznačenoj vrijednosti predmeta spora pa sve do promjene vrijednosti predmeta spora, odnosno specificiranja tužbenog zahtjeva po provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju podneskom od 30. listopada 2024., od kada vrijednost predmeta spora iznosi 17.191,07 eur.

46.1. Dakle, sukladno vrijednosti predmetnog spora od 1.459,95 eura, tužitelju pripada za zastupanje po punomoćniku odvjetniku na ime sastava tužbe od 11. lipnja 2019. iznos od 200,00 eur, za sastav obrazloženih podnesaka od 11. prosinca 2019. iznos od 200,00 eur i 10. lipnja 2020. iznos od 200,00 eur. Također, za zastupanje tužitelja po punomoćniku na ročištima od 29. siječnja 2020, 15. lipnja 2020. i 4. lipnja 2023. tužitelju pripada iznos od 3x po 200,00 eur (ukupno 600,00 eur).

46.2. Nadalje, sud nije priznao tužitelju trošak sastava podneska od 13. lipnja 2023., kojim je isti predložio dopunu financijsko knjigovodstvenog vještačenja, jer je taj trošak bio nepotreban, obzirom da tužitelj nije uplatio predujam za dopunu vještačenja pa dopunsko vještačenje nije niti provedeno (tužitelj odustao od istog).

46.3. Također, sud nije priznao tužitelju ovom presudom trošak pristupa na ročište za objavu presude, jer sud presudom odlučuje o zahtjevu za naknadu troškova koji su nastali do zaključenja glavne rasprave, a u trenutku donošenja ove odluke o trošku neizvjesno je da li će tužitelju nastati taj trošak. Stoga će o ovom zahtjevu tužitelja za naknadu troška pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude sud odlučiti naknadno, posebnim rješenjem, ukoliko taj trošak nastane.

46.4. Nakon što je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev po provedenom financijsko knjigovodstvenom vještačenju obrazloženim podneskom od 30. listopada 2024. na iznos od 17.191,07 eur, od tada mu je sud priznao sukladno o novoj (povišenoj) vrijednosti predmeta spora za svaku odvjetničku radnju iznos od 500,00 eur (sukladno Tbr 7/1 važeće Odvjetničke tarife). U konkretnom slučaju, tužitelju pripada za sastav obrazloženog podneska od 30. listopada 2024. iznos od 500,00 eur te za zastupanje na ročištu od 12. studenog 2024. iznos od 500,00 eur.

46.5. Stoga je na opravdani trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku koji mu je odmjeren prema vrijednosti predmetnog spora u trenutku poduzimanja svake odvjetničke radnje u iznosu od ukupno 2.200,00 eur sud priznao tužitelju još PDV 25% u iznosu od 550,00 eur.

46.6. U odnosu na zatraženi trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja sud je tužitelju priznao iznos od 331,81 eur, koji je iznos tužitelj i platio, dok mu sud nije priznao zatraženi trošak od daljnjih 200,00 eur, jer tužitelj taj trošak za dopunu vještačenja nije niti uplatio.

47. Dakle, sveukupan trošak tužitelja koji je bio nužan i opravdan iznosi 3.134,90 € (trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku 2.200,00 € + PDV25% 550,00 € + trošak vještačenja 331,81 € + trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu 53,09 eur).

48. Preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu troška postupka, iznad dosuđenog, sud je odbio kao neosnovan, jer je previsoko zatražen (slijedom naprijed navedenog).

U Valpovu 16. prosinca 2024.

Sutkinja:

Tatjana Varžić

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude stranke imaju pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Punomoćniku tužitelja,

2.Punomoćniku tuženika.