9 P-137/2024

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZADRU

STALNA SLUŽBA U ŠIBENIKU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zadru, Stalna služba u Šibeniku, OIB: 39670464653, po sucu Tereziji Goreta, u pravnoj stvari tužitelja CAKI trans d.o.o., Koškovec 1A, OIB: 17478959244, zastupano po punomoćnici Jasmini Tot Solina, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika VODOVOD I ODVODNJA d.o.o., Šibenik, Kralja Zvonimira 50, OIB: 26251326399, zastupano po punomoćniku Marku Mijatu, odvjetniku u Vodicama, radi naknade štete, na ročištu objave, dana 16. prosinca 2024. godine,

p r e s u d i o  j e

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja, kao neosnovan, koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku, VODOVOD I ODVODNJA d.o.o., Šibenik (Grad Šibenik) Kralja Zvonimira 50, OIB: 26251326399, da priključi nekretninu tužitelja, CAKI trans d.o.o., Koškovec (Općina Maruševec), Koškovec 1a, OIB: 17478959244, čk.br. 1646 ZGR, kuća i dvor površine 1024 m2, odnosno kuća površine 120 m2, te dvor površine 904 m2, upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na javni vodoopskrbni sustav, u roku od 8 dana.

II. Nalaže se tuženiku, VODOVOD I ODVODNJA d.o.o., Šibenik (Grad Šibenik) Kralja Zvonimira 50, OIB: 26251326399, da tužitelju, CAKI trans d.o.o., Koškovec (Općina Maruševec), Koškovec 1a, OIB: 17478959244, na ime naknade štete isplati iznos od 11.230,00 EUR, zajedno sa zateznom kamatom tekućom kako slijedi:

- na iznos od 700,00 EUR od 1. veljače 2024.

- na iznos od 700,00 EUR od 1. ožujka 2024.

- na iznos od 700,00 EUR od 1. travnja 2024.

- na iznos od 700,00 EUR od 1. svibnja 2024.

- na iznos od 700,00 EUR od 1. lipnja 2024.

- na iznos od 2.400,00 EUR od 1. srpnja 2024.

- na iznos od 4.030,00 EUR od 1. kolovoza 2024.

- na iznos od 2.000,00 EUR od dana 29. srpnja 2024. (dan podnošenja tužbe)

pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku, VODOVOD I ODVODNJA d.o.o., Šibenik (Grad Šibenik) Kralja Zvonimira 50, OIB: 26251326399, da tužitelju, CAKI trans d.o.o., Koškovec (Općina Maruševec), Koškovec 1a, OIB: 17478959244 nadoknadi troškove ovog postupka, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, u roku od 15 dana. "

2. Dužan je tužitelj naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 500,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja 16. prosinca 2024. do isplate u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužitelj je u tužbi i tijekom raspravljanja naveo da je vlasnik nekretnine upisane u Zemljišnim knjigama Općinskog suda u Šibeniku, Zemljišnoknjižni odjel Šibenik, i to: čk.br. 1646 ZGR, kuća i dvor površine 1024 m2, odnosno kuća površine 120 m2, te dvor površine 904 m2, upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te da je predmetnu nekretninu stekao kupnjom na javnoj dražbi koja se vodila u okvirima stečajnog postupka pred Trgovačkim sudom u Splitu posl.br. St-1320/2016. Tužitelj je naveo da se predmetna nekretnina nalazi na području Općine Primošten. Nadalje je naveo da tuženik ima status javnog isporučitelja vodne usluge na području Općine Primošten, a osnovom Odluke Općinskog vijeća Općine Primošten o priključenju na komunalne vodne građevine od 30. siječnja 2012., objavljene u Službenom vjesniku Općine Primošten. Sukladno članku 167. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima:

- ako treća osoba bespravno uznemirava vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik može i putem suda zahtijevati da to uznemiravanje prestane. Da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom vlasnik ostvario svoje pravo, vlasnik mora dokazati da je stvar njegovo vlasništvo i da ga druga osoba uznemirava u izvršavanju njegovih ovlasti u pogledu te stvari; ako ta osoba tvrdi da ima pravo poduzimati ono što uznemirava vlasnika stvari, na njoj je da to dokaže;

- kad je uznemiravanjem prouzročena šteta, vlasnik ima pravo zahtijevati naknadu štete po općim pravilima o naknadi štete.

Također je tužitelj naveo da, nastavno na stjecanje vlasništva nekretnine opisane člankom 1., je u poslovnim evidencijama tuženika evidentiran kao korisnik i obveznik podmirenja računa za isporučenu vodu u odnosu na istu nekretninu te da je, počevši od studenog 2021., tuženik ispostavljao račune tužitelju za vodne usluge u odnosu na predmetnu nekretninu. Nadalje je tužitelj naveo kako odmah po stjecanju vlasništva nije stupio u posjed nekretnine (radi onemogućavanja od strane dotadašnjih posjednika), isti je 13. prosinca 2021. podnio zahtjev za obustavu opskrbe vodom te da je jednaki zahtjev ponovljen je i u siječnju 2022., cijeneći okolnost da je tužitelj sudskim putem nastojao ući u posjed nekretnine, međutim do tada još uvijek bezuspješno. Tužitelj je naveo da su ispostavljani računi za period od studenog 2021. pa nadalje odnosili se isključivo na fiksni dio osnovne cijene vodnih usluga, a da su takvi računi uredno podmireni od strane tužitelja, neovisno od činjenice što isti nije bio u posjedu same nekretnine. Tužitelj je nadalje naveo da je 17. studenog 2022. primio račun broj 2022/570636 za uslugu u listopadu 2022. i to na iznos računa od 13.055,93 HRK. Nadalje je naveo da je na isti račun tužitelj uložio prigovor, cijeneći okolnost da nije moguće da bi na predmetnom mjernom mjestu bila ostvarena potrošnja vode koja bi odgovarala iznosu ispostavljenog računa, a osobito uzimajući u obzir okolnost da isti još nije bio uveden u posjed nekretnine.

Tužitelj je naveo da, iz odgovora tuženika, kao javnog isporučitelja proizlazi da je došlo do istjecanja veće količine vode na predmetnom obračunskom mjernom mjestu, i to uslijed kvara na reducir ventilu, ugrađenom u vodovodni šaht od strane korisnika usluge, koju konstataciju tužitelj drži netočnom. S druge strane, tužitelj je naveo da je indikativna okolnost da je do navodnog kvara na reducir ventilu došlo baš neposredno prije izmjene vodomjera - koja je učinjena bez obavijesti i suglasnosti tužitelja kao evidentiranog korisnika i vlasnika nekretnine. Nadalje je naveo da prema podacima sadržanim na računu za listopad 2022. stanje postojećeg vodomjera na dan 25. rujna 2022. iznosilo je 0 prema redovnom očitanju, dok je 5. listopada 2022. iznosilo 648. Tužitelj je naveo da je krajnje i indikativno da po postavljanju novog vodomjera nikakva potrošnja nije evidentirana u narednom periodu, dok reducir ventil, kao što je ranije i navedeno, nikada nije ni na koji način „diran“ od strane tužitelja. Nadalje je tužitelj naveo da tuženik de facto tvrdi da se „pokvareni“ reducir ventil popravio sam po sebi, i to odmah nakon izmjene vodomjera, obzirom da je potrošnja vode nakon izmjene vodomjera bila uredna, a tužitelj, s druge strane, isti ventil nije zamijenio, niti popravljao.

Nadalje, tužitelj je naveo da je dana 27. veljače 2023., bez ikakve ranije opomene ili upozorenja, tuženik isključio nekretninu tužitelja, dakle vodomjer na mjernom mjestu u Primoštenu, broj mjernog mjesta 459080, iz sustava vodoopskrbe, a zbog neplaćenog duga. Također je naveo da iz opisanog slijeda događanja i postupanja tuženika, proizlazi da je isti nezakonito obustavio opskrbu vode za nekretninu tužitelju, a čime je tužitelju prouzročena šteta. Člankom 11. Općih i tehničkih uvjeta isporuke vodnih usluga tuženika propisana je obveze dostave opomene prije samog isključenja iz sustava vodoopskrbe, a koju opomenu tužitelj nije zaprimio prije isključenja. Tužitelj je naveo da, s druge strane, posebno ukazuje na okolnost da je tužitelj, prije spornog računa, redovno podmirivao sve ispostavljene račune, te da se isti ne može svrstati u kategoriju „neplatiša“, pa da bi legitimni interes tuženika za urednim funkcioniranjem sustava vodoopskrbe prevladao nad interesom tužitelja za dovod vode vlastitoj nekretnini, odnosno, opisanim postupanjem, tuženik zapravo pokušava natjerati tužitelja da podmiri dug za koji isti nije odgovoran, a osim toga i koji je u zastari. Tužitelj je naveo da osobito naglašava činjenicu da, neovisno od proteka vremena, tuženik do sada (izuzev isključenja nekretnine iz sustava vodoopskrbe) nije poduzeo niti jednu jedinu radnju usmjerenu na naplatu spornog računa, a u okvirima kojeg postupka bi tužitelj bio u mogućnosti pred sudom osporiti odgovornost za isti „dug“. Nadalje je naveo da je takvo postupanje tuženika protupravno proizlazi i iz sudske prakse, pa tako primjerice odluke VSRH broj Revd 3075/2021-2 od 15. rujna 2021. gdje je upravo vezano uz pitanje protupravnosti isključivanja tužitelja iz sustava javne vodoopskrbe ukazano na ranije zauzeti stav VSRH u odluci broj Rev-1157/2016-2 od 11. lipnja 2019., te je navedeno:

„Naime, ovaj je sud u svoj odluci broj Rev-1157/2016-2 od 11. lipnja 2019. izrazio shvaćanje da je isporučitelj vodne usluge obustavom isporuke pitke vode zbog neplaćanja računa smetao korisnika usluge u posljednjem posjedu njegove nekretnine, ograničavajući sadržaj njegovog dotadašnjeg posjeda, odnosno da takav čin (skidanje vodomjera na mjernom mjestu) ima značaj samovolje, obzirom da je nepodmirenu tražbinu za isporučenu pitku vodu isporučitelj vodne usluge imao mogućnost ostvarivati pred nadležnim sudom u postupku prinudnog ostvarenja neplaćene tražbine. Naglašeno je, stoga, da je u konkretnom slučaju potrebno uspostaviti pravičnu ravnotežu sukoba javnog interesa isporučitelja usluge (da u svom interesu provodi svoje odluke i uređuje njihovo ostvarenje) te interesa korisnika usluge (da zaštiti svoj posjed i pravo na pitku vodu). Navedeno shvaćanje nedvojbeno upućuje na zaključak o protupravnom postupanju isporučitelja vodne usluge u situaciji kada isti korisniku usluge, zbog neplaćanja usluge opskrbe vodom, ograniči/obustavi isporuku vodnih usluga, neovisno o tome je li isporučitelj usluge svojim aktima uredio uvjete za prisilno isključenje vode kada korisnik ne plati cijenu za izvršenu uslugu, odnosno za potrošenu pitku vodu.

Kako je sud u pobijanoj odluci izrazio shvaćanje da nema protupravnosti u postupanju tuženika samim time što je isključenje nekretnine iz vodovodne mreže izvršeno na temelju Zakona o vodama i općih akata isporučitelja vodne usluge donesenih na temelju tog Zakona, pa time ni odgovornosti tuženika za štetu koja je tužitelju eventualno nastala zbog obustave isporuke vodne usluge, riječ je o pravnom pitanju o kojem odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda, slijedom čega je, na temelju odredbe članka 387. stavak 1. i 6. ZPP, odlučeno kao u izreci ovog rješenja.“

Također je tužitelj naveo da je o protupravnosti samovoljne isporuke vodne usluge svoj je stav zauzeo i VSRH, da je za ukazati i okolnost da je tuženik samovoljnom obustavom isporuke vode, ne samo postupio protivno zakonu na što ukazuje postojeća sudska praksa, već je postupio i protivno važećem ugovoru o isporuci vodne usluge. Nadalje je tužitelj naveo da ukazuje i na zauzeti stav Ustavnog suda Republike Hrvatske (U-II-1711/02 od 11. srpnja 2007.) koji je utvrdio nesuglasnost sa zakonom i Ustavom odredbi podzakonskog akta jednog javnog isporučitelja kojim je istome dano pravo i ovlaštenje obustave isporuke vode radi postojećeg dugovanja potrošača, gdje je istaknuto:

„.Iz sadržaja prethodno navedenih odredbi Zakona proizlazi da se komunalne djelatnosti, a time i opskrba pitkom vodom mora obavljati na svrhovit, trajni i kvalitetan način. Da bi se udovoljilo tim zahtjevima korisnici komunalnih usluga moraju na propisani način i u određenim rokovima izvršavati svoju obvezu, odnosno platiti cijenu isporučene komunalne usluge, znajući za posljedice koje je za neizvršavanje obveze propisao objektivni pravni poredak. U konkretnom slučaju naplata dospjelih, a neplaćenih potraživanja za isporučenu pitku vodu treba se ostvarivati u parničnom i ovršnom postupku, na temelju i u skladu s odredbama mjerodavnih zakona koji čine objektivni pravni poredak Republike Hrvatske. Stoga je stajalište Ustavnog suda da donositelj Odluke uređivanjem normativnog sadržaja članka 5. Odluke nije mogao autonomno, bez zakonskog ovlaštenja urediti uvjete za prisilno isključenje vode kada korisnik ne plati cijenu za izvršenu uslugu, odnosno potrošenu pitku vodu.

Slijedom svega iznesenog, Ustavni sud utvrđuje da je članak 5. Odluke u nesuglasnosti s Ustavom i Zakonom, čime je povrijeđeno načelo ustavnosti i zakonitosti propisano člankom 5. stavkom 1. Ustava, te načelo zakonitosti propisano člankom 134. stavkom 3. Ustava.".

Sukladno članku 1046. Zakona o obveznim odnosima šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

Tužitelj je nadalje naveo da prethodno opisanim protupravnim postupanjem tuženika tužitelju nastaje šteta obzirom da isti ne može koristiti vlastitu nekretninu, bilo za osobne potrebe, bilo za potrebe davanja nekretnine u najam - što ulazi u njegov predmet poslovanja sukladno izvodu iz sudskog registra, te posebno napominje da je nekretnina opisana točkom I/ prijedloga nekretnina stambene namjene, dakle služi za smještaj osoba, te se bez tekuće vode ne može koristiti ni na koji način. Nadalje je naveo da se ista nekretnina i ranije koristila za turistički najam, te je imala kategorizaciju smještaja s 5 zvjezdica, a da je tužitelj preuzeo posjed nekretnine krajem 2023. godine. Tužitelj je naveo da procjenjuje da je za najam predmetne nekretnine mogao ostvariti u periodu van turističke sezone minimalno iznos od 700,00 EUR mjesečno, odnosno minimalno iznos od 80,00 EUR dnevno u periodu turističke predsezone (lipanj, rujan) i minimalno iznos od 130,00 EUR dnevno u periodima turističke sezone (srpanj, kolovoz).

Nadalje, tužitelj je naveo da zbog nemogućnosti korištenja nekretnine uvjetovano obustavom isporuke vode, dolazi do propadanja iste, te je tako cijela okućnica uništena (trava, biljke, ukrasna stabla itd.), da je oštećno dno bazena (vidljivo na fotografijama u prilogu), a dolazi i do štete na unutarnjim dijelovima nekretnine, koja se u redovnim uvjetima manifestira na nekretninama koje dulje nisu korištene (ljuštenje zidova i sl.). S iznesene osnove tužitelj je naveo da potražuje štetu u iznosu od 2.000,00 EUR. Također je tužitelj naveo da potražuje od tuženiku nadoknadu štete u vidu izmakle korist za period od siječnja 2024., dakle iznos od 9.230,00 EUR, odnosno iznos od:

- 700,00 EUR za siječanj 2024.

- 700,00 EUR za ožujka 2024.

- 700,00 EUR za travanj 2024.

- 700,00 EUR za svibanj 2024.

- 2.400,00 EUR za lipanj 2024.

- 4.030,00 EUR za srpanj 2024.

Tužitelj je naveo da napominje da će iznos štete precizirati po pribavi nalaza i mišljenja građevinskog vještaka, obzirom da vještak jedini raspolaže stručnim znanjem za izračun visine štete, a koja je prethodno činjenično obrazložena.

Tuženik je u odgovoru na tužbu i tijekom raspravljana naveo da osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, te se u te se u odnosu na netočne i neistinite navode tužitelja iz tužbe. Tuženik je naveo da ne osporava navode točke I. tužbe, vezano za vlasništvo nekretnine i status tuženika kao javnog isporučitelja vodne usluge na području Općine Primošten, ali da su navodi točke III. tužbe selektivni, paušalni, a dijelom i netočni i neistiniti. Nadalje je tuženik naveo da ukazuje kako je netočno i neistinito da bi tuženik obustavio isporuku vode tužitelju zbog nepodmirenog računa broj 2022/570636 za uslugu u listopadu 2022., a da je točno da tužitelj nije podmirio račun broj 2022/570636 za uslugu u listopadu 2022., međutim ono što tužitelj propušta navesti jest da do današnjeg dana nije podmirio ni, kako slijedi:

- račun broj 2022/635727 za uslugu u studenom 2022., u iznosu 60,98 EUR,

- račun broj 2022/702869 za uslugu u prosincu 2022., u iznosu 20,55 EUR,

- račun broj 2023/33609 za uslugu u siječnju 2023., u iznosu 28,92 EUR, te - račun broj 2023/111768 za uslugu u veljači 2023., u iznosu 50,26 EUR. Temeljem čl.41. st.1. i 3. Zakona o vodnim uslugama (Narodne Novine br. 66/19; dalje u tekstu: ZVU): „Isporučitelj vodnih usluga može zbog opravdanih razloga, sukladno općim uvjetima isporuke vodnih usluga, ograničiti odnosno obustaviti korisnicima isporuku vodnih usluga.

Isporuka vodnih usluga može se obustaviti ili ograničiti zbog nepodmirenja računa za vodne usluge svim korisnicima, a prema potrošačima samo za dug nastao u najmanje tri mjeseca uzastopno ili tri mjeseca neuzastopno unutar kalendarske godine. Obustavi ili ograničenju obvezatno mora prethoditi opomena pred obustavu ili ograničenje uz naknadni rok ne kraći od 15 dana za podmirenje svih dospjelih dugova.“

Temeljem čl.11. Pravilnika o općim i tehničkim uvjetima isporuke vodnih usluga tuženika (dalje u tekstu: Pravilnik): „U slučaju neplaćanja računa za isporučenu vodnu uslugu Isporučitelj usluge će poslati opomenu o neplaćenom računu, a ukoliko se isti ne podmiri Isporučitelj usluge će isključiti potrošača iz sustava vodoopskrbe te poduzeti potrebne radnje za naplatu duga. Potrošač se može ponovno priključiti na sustav vodoopskrbe kada je podmirio sva dugovanja prema Isporučitelju usluge.“

Tuženik je naveo da se posebno napominje kako tužitelj nije potrošač u smislu odredaba čl.3. st.4. ZVU-a, u vezi s čl.4. st.1. t.21. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine br. 19/22, 59/23; dalje u tekstu: ZZP)1, s obzirom da je tužitelj pravna, a ne fizička osoba, a da je tuženik obustavio isporuku vode tužitelju zbog neplaćanja 4 (četiri) uzastopna računa, sve sukladno odredbama čl.41. ZVU-a odnosno čl.11. Pravilnika. Nadalje je naveo da je netočno i neistinito da bi tuženik obustavio isporuku vode tužitelju „bez ikakve ranije opomene ili upozorenja“ te da je tuženik, nakon izdavanja spornog računa za listopada 2022., izdao tužitelju 4 (četiri) računa, pri čemu je svaki od navedenih računa sadržavao opomenu s upozorenjem da će, u slučaju nepodmirenja dospjele obveze, tuženik obustaviti isporuku usluge tužitelju. Tuženik je naveo da je prije predmetne obustave isporuke vodnih usluga tužitelju poslao 3 (tri) opomene s upozorenjem na posljedice neplaćanja po opomeni, uključujući i „skidanje vodobrojila o trošku stranke“. Temeljem čl.167. st.1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, dalje u tekstu: ZV), na kojem tužitelj prema vlastitim navodima temelji tužbeni zahtjev: „Ako treća osoba bespravno uznemirava vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik može i putem suda zahtijevati da to uznemiravanje prestane.“

Nadalje je tuženik naveo da iz činjenica i navoda iznesenih u ovom odgovoru na tužbu, jasno i nedvojbeno proizlazi da je tuženik u potpunosti postupio sukladno svojim zakonskim ovlaštenjima u smislu čl.41. ZVU-a odnosno čl.11. Pravilnika, a s tim u vezi, a s obzirom da u postupanju tuženika odnosno obustavi isporuke vodne usluge tužitelju ne postoji element bespravnosti, tuženik nije uznemiravao vlasništvo tužitelja u smislu čl.167. ZV-a, te je tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu u potpunosti neosnovan. Tuženik je nadalje naveo da u točki IV tužbe, tužitelj neosnovano upire na navodnu protupravnost postupanja tuženika, pri čemu se poziva na sudsku praksu izraženu u odlukama Vrhovnog suda posl.br. Revd-3075/21 odnosno Rev- 1157/16, odnosno Ustavnog suda RH izraženu u odluci posl.br. U-II-1711/02 koja se ne primjenjuje, niti se može primijeniti na konkretnu situaciju jer se radi o različitoj činjeničnoj i pravnoj osnovi. Naveo je da u navedenim odlukama sporovi su vođeni.

- temeljem propisa koji su bili na snazi prije stupanja na snagu ZVU-a, temeljem kojeg je tuženik obustavio isporuku vode tužitelju, odnosno

- zbog obustave isporuke vode fizičkim osobama, a ne pravnim osobama kao što je tužitelj, pri čemu je sporna bila ravnoteža između prava isporučitelja na osiguranje financijske likvidnosti i prava korisnika na pitku vodu.

Također, tuženik je naveo da sudske odluke na koje se tužitelj poziva u tužbi donesene su temeljem propisa koji nisu više na snazi, niti su bili na snazi u trenutku predmetne obustave isporuke vodne usluge. Naveo je da odluka Ustavnog suda RH, posl.br. U-II-1711/02, donesena dana 11.07.2007. godine, te se odnosila na spor u vrijeme važenja Zakona o vodama (Narodne Novine br. 107/95, 150/05; dalje u tekstu: ZV95), da ZV95 niti jednom svojom odredbom nije propisivao situaciju ograničavanja i/ili obustave isporuke pitke vode. Nadalje je tuženik naveo da je, u tom smislu, Ustavni sud ukinuo odredbu općeg akta isporučitelja vodne usluge vezano za ovlast obustave isporuke usluge, s obrazloženjem da „nije mogao autonomno, bez zakonskog ovlaštenja urediti uvjete za prisilno isključenje vode kada korisnik ne plati cijenu za izvršenu uslugu, odnosno potrošenu pitku vodu.“ Tuženik je naveo da, odluka Ustavnog suda RH na koju se tužitelj poziva u tužbi donesena je temeljem odredaba ZV95, koji nije na snazi od 31.12.2009. godine i ne primjenjuje se u rubriciranom predmetu, da je dana 01.01.2010. godine, dakle nakon navedene odluke Ustavnog suda RH, stupio je na snagu Zakon o vodama (Narodne Novine br. 153/09, 63/11, 130/11, 56/13, 14/14, 46/18; dalje u tekstu: „ZV09“), koji u čl.215. propisuje, kako slijedi: „Isporučitelj vodne usluge može iz opravdanih razloga, sukladno općim i tehničkim uvjetima isporuke vodnih usluga, ograničiti, odnosno obustaviti korisnicima isporuku vodnih usluga.“

Tuženik je naveo da, stupanjem na snagu ZV09, u zakonsku regulativu je unesena mogućnost i ovlast isporučitelja vodne usluge ograničavanja odnosno obustave vodne usluge, pri čemu nisu definirani uvjeti za takvo ograničenje i obustavu, već je isto ostavljeno uređenju općim aktom isporučitelja. U sporovima nastalim u periodu važenja ZV09 donesene su odluke Vrhovnog suda RH posl.br. Rev-1157/16 odnosno Revd-3075/21, pri čemu da tužitelj slučajno ili namjerno propušta navesti određene činjenice. Također je tuženik naveo da je odluka Vrhovnog suda RH posl.br. Rev-1157/16 donesena povodom pravnog pitanja kako slijedi: „Ima li isporučitelj vodnih usluga ovlast samo pozivom na svoje opće i tehničke uvjete isporuke vodnih usluga, donesene temeljem Zakona o vodama, sam isključiti vodu korisniku sa kojim ima sklopljeni ugovor o isporuci vode skidanjem vodomjera na mjernom mjestu korisnika u slučaju da korisnik u roku od 8 dana od prijema opomene ne plati svoje dospjelo dugovanje u svezi isporuke vode.“

Osim toga, tuženik je naveo da je u rubriciranom predmetu nedvojbeno da se ne primjenjuje „Zakon o vodama“ odnosno ZV09, nego ZVU, iz čega jasno proizlazi da se navedena odluka uopće ne može primijeniti na rubricirani spor jer se radi o sasvim drugoj pravnoj osnovi. Nadalje, tuženik je naveo da tužitelj propušta navesti i da je temeljem odluke Vrhovnog suda RH posl.br. Revd-3075/21 uložena revizija, te da je Vrhovni sud dana 08.02.2023. godine donio odluku posl.br. Rev 79/2022, u obrazloženju koje odluke jasno navodi, kako slijedi:

„U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o vodama ("Narodne novine", broj 153/09, 63/11, 130/11, 56/13, 14/14, 46/18, dalje: ZV) (…)

Stoga je potrebno prije donošenja zaključka o postojanju protupravnosti provjeriti je li postojao doista opravdan razlog za postupanje tuženika, na način da se provjeri je li uspostavljana pravična ravnoteža između javnog interesa isporučitelja vode da provodi svoje podzakonske akte i osigura uredno plaćanje računa radi likvidnosti pružatelja usluge, kako bi on svoje obveze mogao ispunjavati prema drugim korisnicima, te interesa korisnika usluge da zaštiti svoje pravo na pitku vodu. Pri tom se ističe da se navedeno odnosi prvenstveno na opskrbu vodom za piće i sanitarne potrebe građana, a tek potom za gospodarske potrebe, te da se ne podrazumijeva pravo na neograničene količine, niti na besplatnu vodu, već na onu količinu koja je potrebna za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba.

Navedena ocjena dakle ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, tj. potrebno je ocijeniti sve okolnosti na strani isporučitelja i korisnika usluge, a posebice je li prije uklanjanja vodomjera isporučitelj poduzeo manje restriktivne mjere.

(…)

Ovaj sud reafirmira pravno shvaćanje izraženo u odluci Rev-1157/2016-2. od 11. lipnja 2019., time da se u konkretnom slučaju ima primijeniti propis koji je bio na snazi u vrijeme kada je štetna radnja poduzeta – 22. ožujka 2017. (datum isključenja vodomjera), a to je naprijed citirani ZV, čime je ujedno odgovoreno na postavljeno revizijsko pitanje.“

Tuženik je naveo da odluke Vrhovnog suda RH na koje se tužitelj poziva u tužbi donesene su temeljem odredaba ZV09, koji nije na snazi od 2019. godine i ne primjenjuje se u rubriciranom predmetu, da je dana 18.07.2019. godine, dakle nakon nastanka sporova na koje se odnose gore navedene odluke Vrhovnog suda RH, stupio na snagu ZVU, te za razliku od ranijih propisa, ZV95 i ZV09, ZVU u čl.41.st.3. jasno propisuje ovlast i mogućnost isporučitelja vodne usluge da ograniči odnosno obustavi vodnu uslugu u slučaju nepodmirenja računa za istu. Pritom da se posebno ukazuje kako je tužitelj pravna osoba, te se temeljem čl.3. st.4. ZVU-a, u vezi s čl.4. st.1. t.21. ZPP-a, ne smatra potrošačem. S tim u vezi, tuženik je naveo da na tužitelja se ne primjenjuje ograničenje ovlasti za obustavu vodne usluge u slučaju duga nastalog u najmanje tri mjeseca uzastopno ili tri mjeseca neuzastopno unutar kalendarske godine, zbog čega je tuženik ovlašten i bio ovlašten obustaviti isporuku vodne usluge i u slučaju jednog nepodmirenog dospjelog računa. Nastavno navedenom, tuženik je naveo da, a s obzirom da je tužitelju obustavljena isporuka vode tijekom 2023. godine, za vrijeme važenja ZVU-a, sudska praksa na koju se tužitelj poziva u tužbi ne primjenjuje se, niti se može primijeniti u rubriciranom predmetu jer:

- ZVU, za razliku od ZV95, jasno i izričito propisuje zakonsko ovlaštenje isporučitelja vodne usluge da općim aktom uredi uvjete i provede obustavu vodne usluge korisnicima, a zbog čega je odluka Ustavnog suda RH posl.br. U-II-1711/02 neprimjenjiva u rubriciranom predmetu, odnosno

- ZVU, za razliku od ZV09, jasno i izričito propisuje ovlaštenje isporučitelja vodne usluge da obustavi isporuku vodne usluge korisnicima u slučaju neplaćanja dospjelog dugovanja, a zbog čega su odluke Vrhovnog suda RH posl.br. Revd-3075/21, Rev 79/2022 i Rev-1157/2016 neprimjenjive u rubriciranom predmetu.

Nadalje, tuženik je naveo da sudske odluke na koje se tužitelj poziva u tužbi ne mogu se primijeniti u rubriciranom predmetu jer je činjenično stanje temeljem kojeg su iste donesene različito od činjeničnog stanja u rubriciranom predmetu, odnosno, u svim navedenim odlukama korisnik nekretnine odnosno vodne usluge isporučitelja bile su fizičke osobe, koje su zahtijevale zaštitu prava na pitku vodu. Tuženik je nadalje naveo da u rubriciranom predmetu tužitelj je pravna osoba koja ima namjeru, kako to proizlazi iz činjeničnog supstrata tužbe, predmetnu nekretninu koristiti za obavljanje gospodarske djelatnosti, te da u rubriciranom predmetu tužitelj ne štiti, niti može štititi pravo na pitku vodu već, kako to jasno proizlazi iz činjeničnog supstrata tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva na naknadu izmakle koristi, pravo na obavljanje gospodarske djelatnosti. Također, tuženik je naveo da u tom smislu, sudska praksa na koju se tužitelj poziva u tužbi ne primjenjuje se, niti se može primijeniti u rubriciranom predmetu.

Tuženik je naveo da u cijelosti osporava navode da bi tužitelju, zbog obustave isporuke vodne usluge nastala bilo kakva šteta, a posebno šteta koju navodi u tužbi te ukazuje kako predmetna nekretnina na koju se odnosi zahtjev tužitelja, u naravi predstavlja stambeni objekt ugostiteljske namjene koji se koristio sezonski, odnosno par mjeseci godišnje. Tuženik je nadalje naveo da je u privitku dostavio uvid u Izlist stanja potrošnje vode predmetne nekretnine, na mjernom mjestu 459080, od 2013. godine do podnošenja odgovora na tužbu, iz kojeg je nedvojbeno vidljiva periodična, sezonska potrošnja vode, a da iz navedenog izlista jasno i nedvojbeno proizlazi da, uz jednu iznimku u travnju 2021. godine, na spornom mjernom mjestu nije bilo nikakve potrošnje vode ili je potrošnja bila simbolična, od listopada 2020. godine do listopada 2022. godine, kada je došlo do povećane potrošnje koju tužitelj osporava. Nadalje je tuženik naveo da iz dopisa tužitelja koji su dostavljeni uz tužbu, razvidno je kako je u periodu od 13.12.2021. godine tužitelj u više navrata tražio obustavu opskrbe vodom „jer je nekretnina prazna i nitko ju ne koristi“, a iz činjeničnog supstrata tužbe proizlazi da bi tužitelj „preuzeo posjed nekretnine krajem 2023. godine“, te iz navoda tužitelja i dokumentacije koja prileži spisu predmeta, proizlazi da je ista bila napuštena odnosno nekorištena više od 3 (tri) godine prije tužiteljevog ulaska u posjed iste, dok iz izlista stanja potrošnje vode predmetne nekretnine proizlazi da najmanje 2 (dvije) godine, u periodu od listopada 2020. godine do listopada 2022. godine nije bilo nikakve potrošnje vode odnosno da je potrošnja bila simbolična. S tim u vezi, osporava se da bi obustava isporuke vodne usluge tuženika uzrokovala štetu na koju ukazuje tužitelj u tužbi ili bilo kakvu drugu stvarnu štetu, jer se radi o očito zapuštenoj nekretnini koja se nije koristila u duljem razdoblju zbog neriješenih odnosa između tužitelja i trećih osoba. U tom smislu, tuženik je predlažio da se izvršiti uvid u spis predmeta Općinskog suda u Šibeniku posl.br. Ovr-401/2022, koji tužitelj vodi protiv treće osobe radi iseljenja iz predmetne nekretnine.

Također je tuženik naveo da mu je nejasno po kojoj osnovi tužitelj potražuje naknadu štete u vidu izmakle koristi od tuženika, a to posebno s obzirom da je iz fotografija koje je dostavio uz tužbu razvidno kako predmetna nekretnina u naravi predstavlja zapušteni objekt na kojem su vidljivi tragovi dugogodišnjeg nekorištenja, te s tim u vezi osporavaju se navodi tužitelja da je predmetnu nekretninu uopće mogao iznajmiti, a posebno iznajmiti kao ugostiteljski objekt kategorizacije 5 (pet) zvjezdica. Tuženik je naveo da ovo posebno s obzirom na činjenicu da je tužitelj dužan prije početka obavljanja ugostiteljske djelatnosti iznajmljivanja apartmana poduzeti određene predradnje jer sama činjenica da je tužitelj vlasnik nekretnine ne daje tužitelju za pravo obavljati ugostiteljsku djelatnost, a za koje predradnje tužitelj nije dostavio nikakav dokaz. U vezi s navedenim, tuženik je predložio da se izvedu predloženi dokazi i odbije tužbeni zahtjev u rubriciranom predmetu, te da se naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom i čitanjem zemljišnoknjižnog izvatka, Zaključka Trgovačkog suda u Splitu od 22. listopada 2021., posl.br. St-1320/2016, Odluke Općinskog vijeća Općine Primošten o priključenju na komunalne vodne građevine od 30. siječnja 2012., Službeni vjesnik Općine Primošten, broj 2, objava 14. veljače 2012., e-mail poruke tužitelja sa zahtjevom za obustavu vodoopskrbe od 13. prosinca 2021. te 13. siječnja 2022., računa za vodnu uslugu za period od studenog 2021. do listopada 2022. (uz dokaze o uplatama), računa za vodnu uslugu za listopad 2022., dopisa – osporavanje računa od 28. studenog 2022., e-mail poruke tuženika od 31. siječnja 2023., Odluke tuženika od 15. ožujka 2023., Dopisa tuženika od 8. ožujka 2023., Prigovora na obračun od 21. veljače 2024., Općih i tehničkih uvjeti za isporuku vodnih usluga, Odluke VSRH Revd 3075/2021, Izvoda iz sudskog registra, fotografija kategorizacije smještaja istaknuta na predmetnoj nekretnini, fotografija okućnice, fotografija oštećenja zidova u unutrašnjosti kuće, fotografije oštećenja dna bazena, preslike kartice kupca za tužitelja, preslike računa broj 2022/635727, preslike računa broj 2022/702869, preslike računa broj 2023/33609, preslike računa broj 2023/111768, preslike izlista stanja potrošnje vode od 23.09.2024.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Pregledom zemljišnoknjižnog izvatka, Zaključka Trgovačkog suda u Splitu od 22. listopada 2021., posl.br. St-1320/2016 jasno proizlazi da je tužitelj vlasnik nekretnine upisane u Zemljišnim knjigama Općinskog suda u Šibeniku, Zemljišnoknjižni odjel Šibenik, i to: čk.br. 1646 ZGR, kuća i dvor površine 1024 m2, odnosno kuća površine 120 m2, te dvor površine 904 m2, upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te da je predmetnu nekretninu stekao kupnjom na javnoj dražbi koja se vodila u okvirima stečajnog postupka pred Trgovačkim sudom u Splitu posl.br. St- 1320/2016.

Nadalje, uvidom u odluku Općinskog vijeća Općine Primošten o priključenju na komunalne vodne građevine od 30. siječnja 2012. g. nesporno je da tuženik obavlja isporuku vode na području na kojem se nalazi nekretnina u vlasništvu tužitelja.

U ovoj konkretnoj pravnoj stvari primjenjuje se Zakon o vodnim uslugama (NN broj 66/19 dalje ZVU), a odredbama čl. 41. st. 1 i 3 propisano je da isporučitelj vodnih usluga može zbog opravdanih razloga, sukladno općim uvjetima isporuke vodnih usluga, ograničiti odnosno obustaviti korisnicima isporuku vodnih usluga, te da se isporuka vodnih usluga može obustaviti ili ograničiti zbog nepodmirenja računa za vodne usluge svim korisnicima, a prema potrošačima samo za dug nastao u najmanje tri mjeseca uzastopno ili tri mjeseca neuzastopno unutar kalendarske godine. Obustavi ili ograničenju obvezatno mora prethoditi opomena pred obustavu ili ograničenje uz naknadni rok ne kraći od 15 dana za podmirenje svih dospjelih dugova.

Osim toga, temeljem čl. 11. Pravilnika o općim i tehničkim uvjetima isporuke vodnih usluga tuženika (dalje u tekstu: Pravilnik) propisano je da u slučaju neplaćanja računa za isporučenu vodnu uslugu Isporučitelj usluge će poslati opomenu o neplaćenom računu, a ukoliko se isti ne podmiri Isporučitelj usluge će isključiti potrošača iz sustava vodoopskrbe te poduzeti potrebne radnje za naplatu duga. Potrošač se može ponovno priključiti na sustav vodoopskrbe kada je podmirio sva dugovanja prema Isporučitelju usluge.

Imajući u vidu naprijed navedeno pregledom računa koji prileže spisu jasno proizlazi da tužitelj nije podmirio dugovanje za više od 3 mjeseca, da mu je tuženik u svakom ispostavljenom računu navodio koliki je prethodni dug a činjenica što tužitelj nije bio u posjedu nekretnine ne utječe na odnos tuženika i tužitelja. Naime, ukoliko je neka treća osoba koristila nekretninu i trošila vodu tužitelj ima prema njoj pravo regresa te podmiriti sporno dugovanje i zatražiti priključak na vodovodnu mrežu, to je stoga, ovaj sud ocijenio kao neosnovanim potraživanje tužitelja u odnosu na priključak na vodovodnu mrežu odnosno ocijenio je da je tuženik na valjanoj pravnoj osnovi obustavio isporuku vode.

Odredbom čl. 1045 st. 1 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 144/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) propisano je da tko drugome prouzroči štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Odredbom čl. 1046 ZOO-a propisano je da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

Pregledom fotografija koje prileže spisu jasno proizlazi da navedena nekretnina se ne koristi te da činjenica da je tuženik obustavio isporuku vode nije od utjecaja na zapuštenost iste odnosno tužitelj nije dokazao da bi šteta u iznosu od 2.000,00 eura nastala upravo zbog obustave isporuke vode.

Osim obične štete tužitelj je potraživao i naknadnu izmakle dobiti navodeći da nije bilo obustave vode od strane tuženika da bi ostvario korist od iznajmljivanja nekretnine u period od siječnja do srpnja 2024. godine. Međutim, po ocjeni ovog suda niti ovo potraživanje tužitelja nije osnovano.

Odredbom čl. 1089 st. 1 ZOO-a propisano je da oštećenik ima pravo na naknadu obične štete tako i na naknadu izmakle koristi.

U konkretnoj pravnoj stvari kako to proizlazi iz ranijih navoda radi se o zapuštenoj nekretnini koju nije bilo moguće iznajmljivati, tim više što je sam tužitelj u spis dostavio zahtjev za kategorizaciju iz kojeg je razvidno da je isti postavljen u srpnju 2024. godine pa je stoga nedvojbeno da tužitelj u utuženom periodu od 01. veljače 2024.g. do 01. kolovoza 2024. g. nije mogao niti iznajmljivati nekretninu te na taj način nije imao izmaklu dobit.

Nadalje, kako je ovaj sud ocijenio da u ponašanju tuženika u obustavi vodne usluge nije došlo do protupravnosti, to stoga na strani tuženika nema niti odgovornosti za naknadu štete prema tužitelju.

Imajući u vidu sve naprijed navedeno valjalo je presuditi kao u točci 1. izreke.

Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st.2. u svezi čl.155. ZPP- a, pa je tuženiku obzirom na vrijednost predmeta spora te obzirom na uspjeh u parnici, te sukladno Tbr. 9. točka 1., Tbr. 8. točka 1. Tarife o naknadi i nagradi za rad odvjetnika („Narodne novine“ 138/23 dalje: OT) priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura, trošak zastupanja na ročištu glavne rasprave od 30. listopada 2024. godine u iznosu od 200,00 eura što uvećano za troškove PDV-a iznosi 500,00 eura.

Slijedom svega naprijed navedenog tuženiku su priznati troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu od 500,00 eura, kako je to i odlučeno u točci 2. izreke ove presude.

U Šibeniku, 16. prosinca 2024. godine

SUDAC

Terezija Goreta

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude zbog izostanka dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu za Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske u dovoljnom broju primjeraka.

DN-a:

- Pun. tužitelja

- Pun. tuženika