REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U POŽEGI
Sv. Florijana 2, Požega
Poslovni broj:P-232/2022-22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Požegi, po sucu Snježani Polgar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UP, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Ivanu Laliću, odvjetniku iz Slav. Broda, Trg pobjede 17, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria, Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupana po punomoćniku Odvjetničkom društvu Kaly & Partneri, Ilica 1A/III, Zagreb, radi isplate, vr.p.s. 2.243,07 EUR, nakon zaključene glavne javne rasprave dana 24. listopada 2024. godine u nazočnosti tužitelja osobno uz opunomoćenika i zamjenice opunomoćenika tuženika odvjetnice Hrvojke Čolaković, na temelju čl. 335. stavak 4.
ZPP-a, dana 16. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e
I Utvrđuju se ništetnom odredba članka 7 Način otplate,Ugovora o kreditu br. Ugovora 918-50-3733430 od dana 18. listopada 2006. godine zaključenog između tuženika Raiffeisenbank Austria, Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, s jedne strane i tužitelja UP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u dijelu koji glasi :
"Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća".
II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da isplati tužitelju UP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.243,07 EUR, uvećano za zatezne kamate, koje teku na iznose kako slijedi:
dana 1.11.2008. godine iznos od 7,00 EUR
dana 1.1.2009. godine iznos od 9,40 EUR
dana 1.2.2009. godine iznos od 11,13 EUR
dana 1.3.2009. godine iznos od 11,91 EUR
dana 1.4.2009. godine iznos od 9,76 EUR
dana 1.5.2009. godine iznos od 10,17 EUR
dana 1.6.2009. godine iznos od 6,88 EUR
dana 1.7.2009. godine iznos od 4,46 EUR
dana 1.8.2009. godine iznos od 5,10 EUR
dana 1.9.2009. godine iznos od 6,36 EUR
dana 1.10.2009. godine iznos od 6,27 EUR
dana 1.11.2009. godine iznos od 4,98 EUR
dana 1.12.2009. godine iznos od 7,40 EUR
dana 1.1.2010. godine iznos od 9,34 EUR
dana 1.2.2010. godine iznos od 12,10 EUR
dana 1.3.2010. godine iznos od 11,47 EUR
dana 1.4.2010. godine iznos od 15,22 EUR
dana 1.5.2010. godine iznos od 14,51 EUR
dana 1.6.2010. godine iznos od 15,89 EUR
dana 1.7.2010. godine iznos od 27,89 EUR
dana 1.8.2010. godine iznos od 25,42 EUR
dana 1.9.2010. godine iznos od 32,96 EUR
dana 1.10.2010. godine iznos od 30,36 EUR
dana 1.11.2010. godine iznos od 26,16 EUR
dana 1.12.2010. godine iznos od 35,01 EUR
dana 1.1.2011. godine iznos od 46,26 EUR
dana 1.2.2011. godine iznos od 38,29 EUR
dana 1.3.2011. godine iznos od 41,09 EUR
dana 1.4.2011. godine iznos od 37,54 EUR
dana 1.5.2011. godine iznos od 38,17 EUR
dana 1.6.2011. godine iznos od 53,26 EUR
dana 1.7.2011. godine iznos od 54,73 EUR
dana 1.8.2011. godine iznos od 67,34 EUR
dana 1.9.2011. godine iznos od 60,86 EUR
dana 1.10.2011. godine iznos od 53,77 EUR
dana 1.11.2011. godine iznos od 53,01 EUR
dana 1.12.2011. godine iznos od 52,47 EUR
dana 1.1.2012. godine iznos od 55,85 EUR
dana 1.2.2012. godine iznos od 58,79 EUR
dana 1.3.2012. godine iznos od 59,19 EUR
dana 1.4.2012. godine iznos od 57,15 EUR
dana 1.5.2012. godine iznos od 58,53 EUR
dana 1.6.2012. godine iznos od 59,47 EUR
dana 1.7.2012. godine iznos od 57,88 EUR
dana 1.8.2012. godine iznos od 58,30 EUR
dana 1.9.2012. godine iznos od 57,11 EUR
dana 1.10.2012. godine iznos od 54,55 EUR
dana 1.11.2012. godine iznos od 57,28 EUR
dana 1.12.2012. godine iznos od 58,60 EUR
dana 1.1.2013. godine iznos od 57,67 EUR
dana 1.2.2013. godine iznos od 52,51 EUR
dana 1.3.2013. godine iznos od 56,90 EUR
dana 1.4.2013. godine iznos od 57,28 EUR
dana 1.5.2013. godine iznos od 55,56 EUR
dana 1.6.2013. godine iznos od 50,22 EUR
dana 1.7.2013. godine iznos od 50,08 EUR
dana 1.8.2013. godine iznos od 51,39 EUR
dana 1.9.2013. godine iznos od 53,50 EUR
dana 1.10.2013. godine iznos od 56,42 EUR
dana 1.11.2013. godine iznos od 54,91 do 31.7.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015.godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
III Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju UP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 1.775,68 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja teče od 16. prosinca 2024. pa do issplate.
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.
Obrazloženje
1. UP podnio je tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d.. Ističe da je kao korisnik kredita, zaključio dana 19. listopada 2006. godine s tuženikom, kao davateljem kredita, Ugovor o namjenskom kreditu. Temeljem navedenog Ugovora tužitelju je odobren i isplaćen namjenski kredit u iznosu od 19.160,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita.
1.1. Presudom Visokog trgovačkog suda RH od dana 14. lipnja 2018. godine poslovni broj Pž-6632/2017 utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: ZOO).
1.2.Tužitelj ističe da se temeljem odredbe članka 502.c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje u tekstu: ZPP) u ovom sporu može pozivati na pravna utvrđenja iz gore navedene presude također odnose na predmetni Ugovor, budući da je isti zaključen u naznačenom vremenskom razdoblju iz presude (1. lipnja 2004. do 31.12.2008. godine) te je ugovoreno da se glavnica iz ugovora veže uz valutu švicarski franak. Prilikom zaključenja ugovora, niti u pregovorima koji su prethodili zaključenju ugovora, tužitelj kao potrošač ni na koji način nije bio upozoren na rizike sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik nije informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, pa su stoga odredbe Ugovora kojima je ugovoreno da su glavnica i anuiteti vezani za švicarski franak, nepoštene, a samim time i ništetne.
1.3.Budući da je odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli ništetna, tuženik je temeljem odredbe čl. 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju sve preplaćene iznose.
1.4.Zaključno, tužitelj ističe da sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), gore navedene presude su obvezujuće i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbe ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.
1.5.Slijedom svega navedenog, da je nesporno da su odredbe predmetnog Ugovora o ugovorenoj valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF nepoštene, a samim time i ništetne. Stoga je tužitelj, po izračunu ovlaštenog sudskog vještaka financijske struke, svoju ugovornu obvezu preplatio za ukupni iznos od 16.900,44 kn koji iznos potražuje tužbom.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu (list br. 31-37) prigovara mjesnoj nenadležnosti ovoga suda jer su parnične stranke odredbom čl. 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora, tj. tuženika.
2.1. Tuženik se protivi u cijelosti tužbenom zahtjevu, osporavajući osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe.
2.2. Ističe da je pozivanje tužitelja na Presudu Vrhovnog trgovačkog suda RH br. P- 6632/2017 od 14.6.2018. u cijelosti promašeno. Navodi, naime, da je navedena presuda donesena u postupku zaštite kolektivnih interese potrošača koja zaštita se pruža na općenitoj razini. Predmetnom presudom priznato je pravo potrošačima, da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku.
Međutim da svaki pojedini potrošač u zasebno pokrenutom postupku treba dokazati da mu je prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne.
2.3. Nadalje tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu, o valutnoj klauzulu u CHF tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo, te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.
2.4. Tužitelj je potpisom navedenog ugovora u čl. 9. izjavio da je upoznat sa svim aktima tuženika, odnosno sa svim uvjetima kredita. Osim toga da je predmetni ugovor solemniziran po javnom bilježniku Ruži Medunić pod brojem OU-705/2006, koja je strankama objasnila smisao i posljedice pravnog posla, te se uvjerila da sadržaj istog odgovara pravoj volji stranaka. Smatra da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao sa svim potrebnim informacijama i potpuno razumio sadržaj i posljedice spornih odredbi na koje je pristao.
2.5. Tuženik je sa svoje strane poduzeo sve mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije tako i rizici povezani s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom u mjeri u kojoj je to tuženik u datom trenutku bilo poznato. Tuženik je poštivao sve zakonske obveze koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, a tužitelj je donio promišljenu informiranu odluku da želi sklopiti ugovor s svim njegovim odredbama, te je imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor nego i pojedinačno pregovarati o odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope.
2.6. Opreza radi, ukoliko sud smatra da tužitelj ima potraživanje prema tuženiku koje je predmet ovog postupka, ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja.
3. Na pripremnom ročištu održanom dana 24. listopada 2022. tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev na način da je dodao točku I kojom zahtjeva utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe čl. 7., način otplate Ugovora o kreditu br. 918-50-3733430 od dana 18. listopada 2006. godine zaključenog između tuženika Raiffeisenbank Austria, Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, s jedne strane i tužitelja ĐP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u dijelu koji glasi : Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.Tuženik je na istom ročištu osporio status potrošača te je predložio saslušanje Javnog bilježnika Ruže Medunić, a odustao je od dokaznih prijedloga saslušanjem osobnih bankara TP i UPČ, dok je na raspravi od 24. listopada 2024. odustao i od prijedloga za saslušanjem Javnog bilježnika Ruže Medunić.
4. Prijeporna je nadležnost ovoga suda, osnov, visina i zastara potraživanja.
5. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 918-50-3733730 od 18.10.2006. (list br. 22-24), knjigovodstvenu karticu (list br. 16-21), Otplatnu tablicu (list br. 28-30) u Nalaz i mišljenje vještaka Filipa Tolića od 3.11.2023. (list br. 62-74), u očitovanje Javne bilježnice Ruže Medunić (list br. 138-140). Saslušan je tužitelj na raspravi od 30. travnja 2024., te je izvršen uvid u sve priloge u spisu.
6. Nakon tako provedenog dokaznog postupka, analizirajući dokaze sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine" broj: 35/91, 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 ,dalje: ZPP-a), sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.
7. Sud prigovor tuženika mjesne nenadležnosti ovoga suda smatra neosnovanim.
7.1. Stranke su sklopile ugovor o kreditu koji ugovor predstavlja potrošački ugovor, te se vezano za mjesnu nadležnost primjenjuju odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju.
7.2. Prema odredbi čl. 19.L.stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju "Narodne novine br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16) u sporovima koji nastanu u svezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima gdje potrošač ima prebivalište.
7.3. Po ocjeni suda sporazum stranaka o mjesnoj nadležnosti suda u sjedištu banke, sadržan u Ugovoru o kreditu suprotan je načelu savjesnosti i poštenja, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
7.4. Naime, tužitelj ima prebivalište u [adresa] dok je sjedište tuženika u Zagrebu, to troškovi puta od [adresa] do Zagreba i nazad, samo za jedan odlazak iznosile najmanje 100,00 EUR, tako da prorogacijska klauzula u korist sjedišta tuženika uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te sud prigovor mjesne nadležnosti smatra neosnovanim.
7.5. Osim navedenoga, iz iskaza tužitelja proizlazi da se uopće nije pregovaralo o nadležnosti suda i on uopće nije znao da bi u Ugovoru bilo navedeno da je nadležan sud u sjedištu kreditora. Nije mislio da bi moglo doći do spora, jer je imao namjeru uredno izvršavati svoju obvezu. Dobio je unaprijed odštampani Ugovor o kreditu, tako da nisu pregovarali o nadležnosti. Dakle, iz iskaza tužitelja proizlazi da se radilo o unaprijed pripremljenom Ugovoru od strane banke, tako da stranke nisu pojedinačno pregovarale o nadležnosti suda u sjedištu tuženika, a kako navedena odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, to je po ocjeni suda odredba ugovora o ugovorenoj nadležnosti suda u sjedištu tuženika, ništetna, te je riješeno kao u izreci rješenja.
8. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnike kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istim ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time isti postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.
8.1. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na ništetnost i nepoštenost odredbi vezanih za valutnu klauzulu u ugovorima o kreditu između tuženika i potrošača.
9. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.
10. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.
10.1. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate.
11. Uvidom u navedeni Ugovor o kreditu broj :918-50-3733430 od dana 18. listopada 2006. godine utvrđeno je da prema čl. 1. kredit iznosi kunsku protuvrijednost CHF 19.160,00CFH po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, dok se prema čl. 7. Ugovora iznos kredita otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.
12. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenje u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenoj presudom VSTRH br. Pž-66322/17 u odnosu na valutnu klauzulu, to je dakle ništetna odredbe dijela čl. 7. Ugovora u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF i način otplate.
12.1. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15-dalje - ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. 13. No, saslušanjem tužitelja sud je utvrdio da tuženik nije tužitelja prije sklapanja ugovora informirao o rizicima fluktuacije tečaja CHF, odnosno da ga nije informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti prilikom zaključenja predmetnog ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
13.1. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao 2006. godine u iznosu od oko19.000,00 CFH u svrhu kupnje automobila. Auto je kupio u Autokući Centar Bilić. Imao je račun kod tuženika i kod njih se interesirao za kredit. Osobni bankar mu je rekao da je najpovoljniji kredit u CHF jer je bila najniža kamatna stopa i zato se odlučio na kredit u CHF. Došao je u banku potpisati unaprijed sastavljeni ugovor, a prije toga je rekao koji iznos kredita želi podići. Prilikom potpisivanja ugovora nitko mu u banci nije objasnio mogućnost rasta CHF tečaja i da postoji bilo kakav rizik. Rečeno mu je da je kamatna stopa najniža i on je pristao na ugovor u CHF. Nije mislio da bi tečaj mogao toliko porasti niti ga je tko u banci upozorio. Nekoliko godina tečaj je bio stabilan i rate su mu prvih godina bile jednake, da bi nakon par godina znatno porasle i ne bi zaključio vjerojatno takav ugovor. On uopće ne zna da bi u ugovoru bilo navedeno da je nadležan sud u sjedištu kreditora, a tome uopće nisu pregovarali. Nije mislio da bi moglo doći do spora jer je imao namjeru uredno izvršavati svoju obvezu. Prije potpisivanja pročitao je ugovor, a on nije stručna osoba da bi shvatio odredbe ugovora i tražio objašnjenje. Naime, bilo mu je poznata kolika je kamatna stopa i kolika mu je rata i da on može kredit otplaćivati i to mu je bilo najbitnije. Automobil je koristio za vlastite potrebe i potrebe obitelji. Nije imao obrt, a niti udio u trgovačkom društvu. U trenutku zaključenja ugovora radio je kao građevinski poslovođa. Prije dizanja kredita kod tuženika, informirao se i u drugim bankama, ali mu je najpovoljniji kredit bio kod tuženika. Njemu su sugerirali da uzme kredit u CHF jer je bio najpovoljniji. Radio je na građevini i kao običnom građaninu nije mu poznat pojam valutne klauzule. Nije znao da bi rate mogle rasti i padati, a mislio je da će rate ostati onakve kakve su bile u trenutku zaključenja ugovora. Bio je u mjenjačnici i znao je da kod mijenjanja valute postoji tečaj koji se mijenja, a u konkretnom slučaju nije mogao znati, a niti ga je netko informirao da postoji takav rizik za CHF. Uopće ga nisu upozorili da HNB štiti EUR a ne CHF. Rate je isključivo on otplaćivao.
14. Iz očitovanja Javne bilježnica Ruže Medunić (list br. 138) proizlazi da je predmetni Ugovor ovjeren u njenom uredu. Inače kada solemnizira ispravu, sukladno čl. 57 Zakona o javnom bilježništvu, ispituje ispravu koja je podnesena na potvrdu, da li po obliku i sadržaju odgovara Zakonu o javnom bilježništvu. Objasni stranci smisao i posljedice posla, te upozori korisnika kredita da je dužan pravodobno izmiriti dužne obveze prema vjerovniku, jer u slučaju zakašnjenja vjerovnik može neposredno provesti prisilnu ovrhu na cjelokupnoj imovini dužnika. Javni bilježnik nije davao stranci upute, niti bilo kakva druga objašnjenja izvan ugovornih odredbi po Ugovoru po kreditu
15. Iz iskaza tužitelja kojem iskazu sud u cijelosti poklanja vjeru, proizlazi da je isti imao svojstvo potrošača u trenutku sklapanja ugovora, da mu tuženik kao potrošaču nije objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koja za njega proizlaze iz spornih odredbi. Po ocjeni suda tuženik je propustio informirati potrošača o općem riziku uz svaku valutnu klauzulu, a osobito da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezano za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezano za EUR budući se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a. Isto tako ga nije upoznao sa svim parametrima o kojima ovisi promjenjivost kamatne stope.
16. Tužitelj je dakle dobio unaprijed sastavljeni ugovor koji je sadržavao unaprijed od strane banke formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik nije dokazao da je potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe, odnosno nije dokazao da je tužitelju dao dostatne informacije kako bi mogao donijeti informiranu odluku.
16.1. Iz očitovanja javnog bilježnika proizlazi da niti javni bilježnik nije korisnika kredita, odnosno tužitelja, informirao o rizicima sklapanja ugovora o kreditu. Osim toga javni bilježnik nije mogao pojedinačno pregovarati o niti jednoj odredbi sklopljenog ugovora.
20. Slijedom naprijed navedenog sud je zaključio da je ništetna odredba dijela 7. predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na način otplate u valuti CHF, odlučivši kao u izreci ove presude pod točkom I.
21. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a.
21.1. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a ( „Narodne novine“ 35/05,41/08,125/11,78/15) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.
21.2. Stoga je slijedom navedene odredbe tuženik dužan vratiti tužitelju sve ono što je primio na temelju ništetne odredbe predmetnog ugovora.
22. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Filipa Tolića koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim, a na koji nalaz i mišljenje tužitelj nije imao primjedbe, te je sukladno istom i specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 14.11.2023. (list br. 83), dok tuženik nije suglasan s nalazom i mišljenjem, jer je ugovor sklopljen s valutnom klauzulom u CHF, slijedom čega je bilo razumno i logično očekivati određena kretanja tečaja, a što je sve bilo ugovoreno voljom tužitelja.
23. Prema nalazu i mišljenju imenovanog vještaka razlika anuiteta više plaćenog zbog valutnog utjecaja, iznosi 2.243,10 EUR.
23.1. Prihvaćajući u cijelosti nalaz vještaka sud je utvrdio da je tužitelj na ime razlike više plaćenog kredita zbog primjene valutne klauzule za CHF za kune, platio iznos od 2.243,10, te je odlučeno kao u izreci presude pod točkom II presude.
24. Prigovor zastare nije osnovan za potraživanje s osnova valutne klauzule, jer prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.), zbog čega zastara nije nastupila. Rok zastare dakle počinje teći od 15. lipnja 2018. godine, a kako je predmetna tužba podnesena 11.8.2021. godine, imajući u vidu rok zastare 5 godina, to prigovor zastare nije osnovan.
24.1. U konkretnom slučaju primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina, sukladno čl. 225. ZOO-a.
25. Sud nije uzeo u obzir manje plaćene iznose po kreditu, jer tuženik nije određeno naveo koji su to iznosi i kada isti dospijevaju, a niti istakao prijeboj, odnosno protutužbu za manje plaćene iznose.
27. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. stavak 1. ZPP-a.
27.4. Sud je priznao opunomoćeniku tužitelja nagradu za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za zastupanje na pripremnom ročištu u iznosu od 200,00 EUR, zastupanje na glavnoj raspravi od 24. 10.2024. u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za zastupanje na glavnoj raspravi od 30. travnja 2024. u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 14.11.2023. u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za pristup ročištu radi objave presude u iznosu od 100,00 EUR.
Ukupno troškovi na ime zastupanja s PDV-om iznose 1.375,00 EUR.
27.5. Trošak vještačenja iznosi 331,80 EUR, a sudska pristojba na tužbu iznosi 68,88 EUR ( pristojbu na presudu plaća tuženik).
27.5. Slijedom navedenog sud je tužitelju na ime troškova parničnog postupka dosudio iznos od 1.775,68 EUR.
28. Temeljem čl. 155 ZPP-a nije priznat sastav ostalih podnesaka.
29. Zbog izloženog odlučeno je kao u izreci presude.
Požega, 16. prosinca 2024.
S u d a c
Snježana Polgar
Pouka o pravu na žalbu :
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana računajući od dana objave iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovom sudu, a o istoj odlučuje Županijski sud.
Dna:
1. Ivan Lalić, odvjetnik iz Slav. Broda, Trg pobjede 17
2. OD Kallay & Partneri, Magazinska cesta 69, Zagreb
