Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž Ovr-138/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Marini Tanti, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja BC [adresa], [osobni identifikacijski broj], koga zastupaju predsjednik uprave JP i član uprave JPR, a njih punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, Maksimirska 25, protiv ovršenica: 1) OP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2) FP (ranije JPR) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi ovrhe na nekretninama, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja protiv rješenja Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini poslovni broj Ovr- 208/2024-25 od 30. travnja 2024., 16. prosinca 2024.,

r i j e š i o  j e

Uvažava se žalba ovrhovoditelja BC, ukida rješenje Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini poslovni broj Ovr-208/2024-25 od 30. travnja 2024. i predmet vraća istom sudu na ponovan postupak, s tim da će se o troškovima postupka u povodu žalbe ovrhovoditelja odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Uvodno označenim rješenjem prvostupanjskog suda riješeno je:

"Odbija se kao neosnovan prijedlog za ovrhu, na nekretninama ovršenika OP iz [adresa] upisanim u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i ovršenika FP iz [adresa] upisanim u zk. ul. br. [broj ZK uloška] i zk. ul. br. [broj ZK uloška] sve k. o. [katastarska općina]."

2. Protiv navedenog rješenja žalbu je izjavio ovrhovoditelj, pobijajući ga zbog bitnih povreda odredbi ovršnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Rješenjem Županijskog suda u Zadru posl.br. Gž Ovr-202/2023 od 5. veljače 2024. djelomično su usvojene žalbe ovršenica i ukinuto rješenje o ovrsi prvostupanjskog suda posl.br. Ovr-496/2015 te je predmet vraćen na ponovni postupak, a prema uputi iz predmetnog rješenja prvostupanjski sud je u ponovljenom postupku trebao provjeriti radi li se o potrošačkom ugovoru koji sadrži nepoštene ugovorne odredbe i jesu li ovršenice potrošači, kao i ispitati okolnosti iz čl. 80.b. Ovršnog zakona, međutim, prvostupanjski sud je, protivno odredbama Ovršnog zakona i zauzetom stavu i shvaćanju izraženom u drugostupanjskoj odluci, prijedlog za ovrhu neosnovano odbio. U pobijanom rješenju počinjen veći broj relativno bitnih povreda odredbi ovršnog postupka koje su bile od utjecaja na donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. Pored toga, rješenje ima nedostataka zbog kojih se isto ne može ispitati, osobito stoga što izreka rješenja proturječi razlozima rješenja, odnosno u njemu nisu navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama, a pojedini navedeni razlozi su nejasni i proturječni, te postoji proturječnost između onoga što se u razlozima rješenja navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Prvostupanjski je sud ujedno i pogrešno primijenio materijalno pravo. U ovoj pravnoj stvari sud prvog stupnja nije savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, već je nekritički utemeljio pobijanu odluku isključivo na usmenom iskazu ovršenica, te se, unatoč izričitoj uputi županijskog suda da po službenoj dužnosti preispita sadrži li potrošački ugovor nepoštene ugovorne odredbe i provjeri jesu li ovršenice potrošači, o navedenom očitovao u jednoj rečenici obrazloženja pobijanog rješenja, navodeći kako je uvidom u ugovor utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru koji sadrži nepoštene ugovorne odredbe. Suprotno takvom paušalnom navodu suda, uvidom u predmetni ugovor o kreditu je vidljivo kako se u tekstu istoga nigdje ne navodi da bi posrijedi bio potrošački kredit. Uvidom u isti nije moguće utvrditi na što su utrošena novčana sredstva ugovorena kreditom, niti su ovršenice saslušane na tu okolnost, a ključno je to što je stranka ugovora o kreditu (sudužnik) društvo ... Nije jasno na čemu sud temelji zaključak da bi se radilo o ugovoru sa ništetnim odredbama, obzirom da na tu okolnost nisu izvođeni bilo kakvi dokazi niti isto proizlazi iz samog ugovora, a ovršenice nisu ni ispitane na okolnost statusa potrošača. Ističe kako se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba sklopila ugovor u svojstvu potrošača. U ukidnoj drugostupanjskoj oduci se navodi kako je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju propustio razmotriti bi li prodaja nekretnina, prema okolnostima konkretnog slučaja, narušila pravičnu ravnotežu između interesa ovršenica i interesa ovrhovoditelja, uzimajući u obzir odredbe članka 80.b. Ovršnog zakona, sve sukladno istaknutom prigovoru ovršenica. Uzimajući u obzir odredbu čl. 80.b st. 3. Ovršnog zakona, kojom je propisano koje okolnosti slučaja sud osobito treba uzeti u obzir pri ocjeni je li narušena pravična ravnoteža, sud je u provedenom postupku nepotpuno odnosno pogrešno utvrdio činjenično stanje, te na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Tako sud navodi kako ovršenice nisu ničim dokazale navode da bi vrijednost tražbine koja se namiruje bila nerazmjerno manja od vrijednosti nekretnina, ali pri donošenju takvog zaključka u potpunosti propušta vrednovati izvod iz poslovnih knjiga ovrhovoditelja koji ukazuje na trenutno stanje duga u iznosu od 230.652,99 eura odnosno staviti dug u korelaciju sa očekivanom vrijednosti nekretnina, uzimajući u obzirom njihov opis, lokaciju i činjenicu da u njima nitko godinama ne živi. Nadalje, sud promašeno navodi kako ovrhovoditelj nije učinio vjerojatnim da je ovrha na drugim predmetima ovrhe bila bezuspješna, iako je isti izvijestio sud kako je u razdoblju od 2011. do 2022. u više navrata neuspješno pokušao namiriti svoje potraživanje aktivacijom zadužnica. Pri tome je bilo potrebno uzeti u obzir i da je društvo ..., kao sudužnik po predmetnom kreditu, brisano iz sudskog registra, kao i činjenicu da je korisnica kredita navela da je nezaposlena još od 2015., a što sud sve propušta vrednovati. Sud pravilno zaključuje kako nisu osnovani navodi ovršenica da im predmetne nekretnine služe za stanovanje i zadovoljenje osnovnih životnih potreba budući da nisu dostavile bilo kakve dokaze na tu okolnost, već su, naprotiv, navele da su nekretnine naslijeđene i da u njima ne stanuju. Slijedom navedenih utvrđenja i stava da ovrhovoditelj nije dokazao osobito opravdani interes za hitnim namirenjem tražbine, sud zaključuje da bi prodaja predmetnih nekretnina narušila pravičnu ravnotežu između interesa ovršenica i ovrhovoditelja. Navedeni zaključak obrazlaže činjenicom da je ugovorom o kreditu zasnovano založno pravo u korist ovrhovoditelja na nekretnini upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u vlasništvu EP, za koju nekretninu je ugovorom sporazumno utvrđena cijena od 645.599,03 CHF, dok je tražbina ovrhovoditelja od 230.652,99 eura nerazmjerno manja od vrijednosti nekretnine na kojoj je zasnovano založno pravo, slijedom čega utvrđuje da ovrhovoditelj nema osobito opravdan interes za hitnim namirenjem tražbine iz jedinih nekretnina ovršenica. Pobijano rješenje nije suprotno samo odredbama čl. 80.b. Ovršnog zakona, već i ukidnoj odluci drugostupanjskog suda u kojoj je izričito navedeno kako su žalbeni navodi ovršenica u vezi postupka koji se vodi na nekretnini založnog dužnika neosnovani, budući da ovrhovoditelj može svoju tražbinu istovremeno namirivati ovrhom na više nekretnina te pokretati više ovršnih postupaka na različitim predmetima ovrhe radi namirenja iste tražbine, sve dok mu tražbina nije u cijelosti namirena. Dalje navodi da je sud ocjenu o razmjernosti između visine tražbine ovrhovoditelja i vrijednosti nekretnina na kojima se određivanje ovrhe traži trebao cijeniti u odnosu na nekretnine koje su predmet predmetnog ovršnog postupka, a ne u odnosu na vrijednost nekretnine na kojoj postoji založno pravo, jer ista nije obuhvaćena prijedlogom za ovrhu i kao takva nije relevantna za odluku u ovom postupku. Također, sud nije posebno cijenio odnosno obrazložio zašto bi u odnosu na svaku od tri nekretnine obuhvaćene prijedlog za ovrhu bile ostvarene pretpostavke za odbijanje ovrhe, pa se ni u tom dijelu odluka ne može ispitati. Takvim postupanjem suda povrijeđeno je pravo ovrhovoditelja na namirenje tražbine utvrđene ovršnom ispravom i njegovo legitimno očekivanje da svoju tražbinu može namiriti iz imovine ovršenica, a koje pravo je zaštićeno čl. 1. Protokola 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Pobijanom odlukom sud je posvetio pažnju isključivo interesima ovršenica, dok je prava i interese ovrhovoditelja u potpunosti ignorirao, čime je počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Predlaže preinačiti pobijano rješenje na način da se usvoji prijedlog za ovrhu, ili, podredno, ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak, uz naknadu troškova sastava žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je osnovana.

5. Iz spisa predmeta slijedi da je prvostupanjski sud rješenjem o ovrsi posl. broj Ovr-496/2015 od 15. travnja 2015. na temelju ovršne isprave, ovršnog javnobilježničkog akta, Ugovora o kreditu bez depozita sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, solemniziranog 1. lipnja 2007. po javnom bilježniku Mati Krpačiću iz [adresa] pod br. OV-7642/07, radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja, i to glavnice u iznosu od 894.032,81 kn i redovne kamate u iznosu od 142.129,99 kn, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, zatezne kamate u iznosu od 27.126,04 kn i ostalih troškova u iznosu od 150,00 kn, troškova opomena u iznosu od 50,00 kn te troškova ovršnog postupka uvećanih za zakonsku zateznu kamatu, odredio predloženu ovrhu na nekretninama ovršenica upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te zk. ul. [broj ZK uloška] i zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to zabilježbom ovrhe, utvrđenjem vrijednosti nekretnina, njihovom prodajom i namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa ostvarenog prodajom i uplatom dobivenog iznosa na račun ovrhovoditelja.

5.1. Predmetno rješenje o ovrsi ukinuto je od strane ovog drugostupanjskog suda rješenjem posl. broj Gž Ovr-202/2023-2 od 5. veljače 2024., iz razloga što je prvostupanjski sud propustio razmotriti bi li prodaja nekretnina ovršenica narušila pravičnu ravnotežu između interesa ovršenica i interesa ovrhovoditelja, imajući u vidu vrijednost tražbine ovrhovoditeljice, služi li predmetna nekretnina za stanovanje i zadovoljavanje osnovnih životnih potreba ovršenica, te postoje li druge prikladne mogućnosti za namirenje tražbine ovrhovoditeljice, kao i sve druge pravno značajne okolnosti na koje upućuju odredbe članka 80.b Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12., 25/13. i 93/14.– u daljnjem tekstu: OZ), te ukazujući na zaključak usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 11. ožujka 2022. - da je obveza ovršnog suda, u ovršnim postupcima u kojima se ovrha određuje i provodi na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu (rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, zadužnice, javnobilježničkih akata ili solemnizirane privatne isprave i sl.), a koji proizlaze iz potrošačkih ugovora, po službenoj dužnosti preispitati sadrži li potrošački ugovor nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe. Sukladno uputama iz navedenog ukidnog drugostupanjskog rješenja u ponovljenom je postupku sud prvog stupnja trebao postupiti sukladno uputama iz tog rješenja i utvrditi je li došlo do narušavanja pravične ravnoteže između interesa ovrhovoditelja i interesa ovršenica.

5.2. U ponovljenom je postupku sud prvog stupnja odbio prijedlog za ovrhu na nekretninama kao neosnovan. U obrazloženju svoje odluke prvostupanjski sud navodi kako ovršenice ničim nisu dokazale navode da je vrijednost tražbine koja se namiruje nerazmjerno manja od vrijednosti nekretnina na kojima se predlaže provesti ovrha (čl.80.b st. 2. toč. 1. OZ), pa takvi navodi nisu mogli biti uzeti kao osnovani, kao i da iste nisu dokazale da im predmetne nekretnine služe za stanovanje i zadovoljenje osnovnih životnih potreba i da ne postoje druge nekretnine ili mogućnosti da svoje potrebe zadovolje (čl.80.b st. 3. toč. 3. OZ), budući da u prilog takvih tvrdnji ovršenice nisu dostavile nikakve dokaze. Nadalje, sud navodi kako ovrhovoditelj ničim nije učinio vjerojatnim da je ovrha na drugim predmetima ovrhe bila bezuspješna odnosno da nema drugih prikladnih mogućnosti da se tražbina u cijelosti ili u pretežitom dijelu namiri (čl.80.b st. 2. toč. 2. OZ) budući da nije dostavio dokaz o tome, osim što je na ročištu naveo da je tražbinu neuspješno pokušao naplatiti aktivacijom zadužnice dužnika i sudužnika te dostavio izvod iz poslovnih knjiga na okolnost o trenutnom stanju dugovanja, kao što nije učinio vjerojatnim da ima osobito opravdan interes za hitnim namirenjem tražbine i iz kojih važnih razloga, dok su, s druge strane, ovršenice potvrdile da se nisu izjavom sadržanom u javnoj ispravi ili ovjerovljenoj privatnoj ispravi izričito suglasile s tim da ovrhovoditelj radi namirenja određene tražbine zatraži namirenje prodajom predmetnih nekretnina. Međutim, neovisno o navedenom, sud prvog stupnja utvrđuje da bi prodaja predmetnih nekretnina narušila pravičnu ravnotežu između interesa ovršenica i interesa ovrhovoditelja, jer je tražbina ovrhovoditelja u visini od 230.652,99 eura nerazmjerno manja od vrijednosti nekretnina na kojima je zasnovano založno pravo u korist ovrhovoditelja, a koja vrijednost iznosi 645.599,03 CHF, pa ocjenjuje da ovrhovoditelj nema osobito opravdan interes za hitnim namirenjem tražbine iz jedinih nekretnina ovršenica. Osim toga, sud u obrazloženju navodi i kako je uvidom u ugovor o kreditu utvrdio da se radi o potrošačkom ugovoru koji sadrži nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, vezanoj uz valutnu klauzulu.

6. Po ocjeni ovog suda, osnovano ovrhovoditelj u žalbi ukazuje da je prvostupanjski sud donoseći pobijano rješenje počinio bitnu povredu odredaba (ovršnog) postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14. – u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi čl. 21. st. 1. OZ.

7. Prema odredbi čl. 80.b st. 3. OZ, pri ocjeni je li narušena pravična ravnoteža iz stavka 2. tog članka, sud će uzeti u obzir okolnosti slučaja, a osobito:

- je li vrijednost tražbine koja se namiruje nerazmjerno manja od vrijednosti nekretnine na kojoj se predlaže provesti ovrhu,

- je li ovrhovoditelj učinio vjerojatnim da je ovrha na drugim predmetima ovrhe bila bezuspješna, odnosno da nema drugih prikladnih mogućnosti da se tražbina u cijelosti ili u pretežnom dijelu namiri,

- služi li nekretnina za stanovanje i zadovoljavanje osnovnih životnih potreba ovršenika te ima li ovršenik drugih nekretnina ili drugih mogućnosti da svoje potrebe zadovolji,

- ima li ovrhovoditelj osobito opravdan interes za hitnim namirenjem tražbine radi ostvarenja vlastitoga uzdržavanja ili drugih važnih razloga,

- je li se ovršenik izjavom sadržanom u javnoj ispravi ili ovjerovljenoj privatnoj ispravi izričito suglasio s time da ovrhovoditelj radi namirenja određene tražbine zatraži namirenje prodajom određene nekretnine.

8. Prvenstveno treba navesti kako pobijano prvostupanjsko rješenje ne sadrži razloge o odlučnoj činjenici, zašto prvostupanjski sud smatra da bi bila narušena pravična ravnoteža u smislu odredbe čl. 80.b st. 2. OZ, s obzirom na činjenicu da nije razvidno kolika je vrijednost nekretnina na kojima se predlaže provesti ovrha tj. je li vrijednost tražbine koja se namiruje nerazmjerno manja od vrijednosti nekretnina na kojima se predlaže provesti ovrhu. Naime, prvostupanjski sud navodi kako vrijednost nekretnina na kojima je zasnovano založno pravo iznosi 645.599,03 CHF, međutim, iz spisa predmeta proizlazi da je na tu vrijednost procijenjena nekretnina označena kao k. č. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], na kojoj je u korist ovrhovoditelja upisano založno pravo, međutim, ta nekretnina nije predmet ovog ovršnog postupka, niti je ista u vlasništvu ovršenica, već u vlasništvu založne dužnice EP.

8.1. Nadalje, nije razvidno da li nekretnine koje su predmet ovrhe služe za stanovanje i zadovoljavanje osnovnih životnih potreba ovršenica te imaju li ovršenice drugih nekretnina ili drugih mogućnosti da zadovolje svoje potrebe, a te činjenice mogle su dokazivati samo ovršenice, međutim, one to, po ocjeni ovog suda, u postupku nisu dokazale. Naime, prema odredbi čl. 5. st. 1. OZ ovrhovoditelj je slobodan izabrati sredstvo i predmet ovrhe, iz čega proizlazi da je teret dokazivanja činjenice postojanja drugog prikladnog predmeta i sredstva ovrhe na kojem bi ovrhovoditelj bio u mogućnosti namiriti svoju tražbinu na ovršeniku, kao i da mu nekretnina koja je predmet ovrhe služi za stanovanje i zadovoljavanje osnovnih životnih potreba.

8.2. Prema tome, postupajući na prethodno opisani način prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba (ovršnog) postupka jer pobijano rješenje ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka rješenja proturječi razlozima rješenja, dok su razlozi navedeni u obrazloženju istog nejasni i proturječni, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima rješenja navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

9. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP u svezi čl. 21. st. 1. OZ ukinuti pobijano prvostupanjsko rješenje i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

9.1. U nastavku postupka prvostupanjski sud će postupiti u skladu s uputom sadržanom u ovom drugostupanjskom rješenju, nakon čega će donijeti odgovarajuću odluku o prijedlogu za ovrhu, vodeći pritom računa da je ovršenica pod 1) podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu bez depozita sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koja se pred istim prvostupanjskim sudom vodi pod posl. brojem P-151/2023. Naime, presudom Suda Europske unije broj C-407/18 od 16. lipnja 2019. utvrđeno je da Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva) treba s gledišta načela djelotvornosti, tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka (u kojem predmetu je bankarska institucija pokrenula ovršni postupak protiv korisnika kredita na temelju ugovora o hipotekarnom kreditu, kao javnobilježničkog akta, a u odnosu na koji je ovršenik prigovarao njegovoj ništetnosti), na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene, u smislu te Direktive, i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu. Drugim riječima, sukladno pravnom shvaćanju izraženom u navedenoj presudi, u situaciji kada je korisnik kredita podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu, ovršenik ne bi bio dužan u smislu članka 65. stavak 1. OZ učiniti vjerojatnim da bi provedbom ovrhe pretrpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu. Iz navedenih razloga, imajući u vidu da je u ovom postupku ovrha određena na temelju ugovora o hipotekarnom kreditu i da je u tijeku parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti tog Ugovora, prvostupanjski će sud do donošenja odluke u parnici pod posl. brojem P- 151/2023 po službenoj dužnosti odgoditi ovrhu.

10. Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. u svezi čl. 381. ZPP.

Zadar, 16. prosinca 2024.

Sutkinja

Marina Tanta