REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-1624/2024-2

Gž-1625/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus kao predsjednika vijeća, Dolores Peruško kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Ive Kancijanić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CG (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Stjepku Medvedu, odvjetniku u Valpovu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. (OIB:14036333877) iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupani po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj: P-442/2022-32 od 14. kolovoza 2024. i rješenja istoga suda poslovni broj: P-442/2022-35 od 16. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 16. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe tuženika - i u cijelosti se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj: P-442/2022-32 od 14. kolovoza 2024. kao i rješenje istog suda poslovni broj: P-442/2022-35 od 16. rujna 2024.

II. Odbijaju se zahtjevi tuženika za naknadu troškova žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

-u st. I., da se utvrđuju ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 5140030250- 62000156103/2007 koji su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili dana 27. ožujka 2007. na iznos od 45.000,00 CHF s rokom otplate od 20 godina, a koje predviđaju jednostranu izmjenu visine kamatne stope odlukom tuženika;

-u st. II., da se utvrđuju ništetnim sve odredbe navedenog potrošačkog Ugovora o kreditu kojom su glavnica i kamate vezani uz CHF;

-u st. III., da se utvrđuje ništetnom odredba iz čl. 9. navedenog potrošačkog Ugoovra o kreditu kojom je utvrđeno pravo tuženika na naplatu naknade kod prijevremene otplate kredita, prema tarifi tuženika na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici banke;

-u st. IV., da se nalaže tuženiku da tužitelju na ime preplate zbog jednostranih odluka tuženika o promjeni kamatne stope i tečajne razlike nastale uslijed primjene odredbi ovog potrošačkog Ugovora o kreditu kojom su glavnica i kamate vezani uz CHF isplati novčani iznos od 3.895,43 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao i da mu na ime povrata neplaćene naknade za prijevremenu otplatu istog kredita isplati novčani iznos od 450,72 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.129,00 eura, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude, sve u roku od 15 dana;

-u st. V., da se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka, iznad dosuđenog, kao neosnovan.

1.1. Prvostupanjskim rješenjem od 16. rujna 2024. naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju trošak postupka u iznosu od 125,00 eura koji se odnosi na trošak pristupa ročištu radi objave presude od 14. kolovoza 2024.

2. Protiv navedene presude i rješenja pravovremene i dopuštene žalbe putem svojeg punomoćnika podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga. Prvenstveno ističe da je sud pogrešno protumačio odredbe Aneksa Ugovora o kreditu te pogrešno primijenio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje ZID ZPK). Drži da su, a suprotno zaključku prvostupanjskog suda, sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu riješeni svi međusobni odnosi tužitelja i tuženika koji proizlaze iz uplaćenog iznosa na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tuženika te promjena zbog CHF valute obveze, a sve temeljem odredbe čl. 19.c Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje ZPK). Naime, iz navedene zakonske odredbe jasno proizlazi da se cjelokupan uplaćeni iznos uzima u obzir prilikom provedbe konverzije, odnosno uračunava se u novi otplatni plan, a ako preplata iznosi više nego obaveza tada se ista vraća. Sud nije primijenio pravno shvaćanje VSRH izraženo u rješenju Gos-1/2019 a isto tako pobijana presuda suprotna je stavovima i pravnim shvaćanjima Suda Europske unije u predmetu C-567/20. Sud nije istaknuo niti jedan razlog zbog kojega je zauzeo stav kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i CHF valuti obveze ništetne odredbe već samo paušalno prepisuje zakonske odredbe i činjenične navode iz postupka a bez da u svezi isti daje svoje zaključke i razloge za donošenje odluke.

2.1. Na prednika tuženika Slavonsku banku d.d. ne primjenjuju se utvrđenja iz kolektivne presude. Naime, nesporna je činjenica da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu sa prednikom tuženika, Slavonskom bankom d.d. Isto tako nesporno je da Slavonska banka d.d. nije obuhvaćena izrekom presude u kolektivnom sporu, niti se uopće spominje u obrazloženju te presude. To što je tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d. ne mijenja činjenicu da je u kolektivnom sporu utvrđivana nezakonitost ugovornih odredbi šest taksativno navedenih banaka među kojima nije Slavonska banka d.d. i za točno određeno razdoblje, a kako je u tom trenutku Slavonska banka d.d. bila samostalna pravna osoba različita od ovdje tuženika te sklapala ugovore različite od ovih tuženika - presuda donesena u kolektivnom sporu ne može biti primjenjiva na ugovore koje je sklapala Slavonska banka d.d. Osporava se visina tužbenog zahtjeva uz navod da je primijenjena pogrešna metodologija pri izradi nalaza i mišljenja vještaka a isto tako presudom se nalaže isplata iznosa koje ne obuhvaća sve razlike nastale uslijed promjene tečaja jer je tuženik već tijekom postupka naglašavao da se u obzir moraju uzeti i tzv. negativne razlike. Isto tako tuženik ukazuje na povredu čl. 260. st. 1. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP) budući da sud vještaka nije pozvao da usmeno izlaži svoj pismeni nalaz i mišljenje.

2.2. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita sud nije primijenio čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP) jer je tuženik tijekom postupka isticao kako je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva (transparentna) te iz tog razloga ne podliježe testu nepoštenosti. Naime, odredba koja je transparentna i kao takva potrošaču jasno razumljiva ne može se smatrati nepoštenom. Prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer je dopustio da nakon zaključenja prethodnog postupka tužbeni zahtjev tužitelja ostane neodređen čekajući da isti utvrdi vještak jer je tužitelj pokrenuo postupak tzv. stupnjevitom tužbom iz čl. 186.b st. 3. ZPP-a tvrdeći da mu tuženik nije dostavio podatke koje su zatraženi prije pokretanja tužbe pa je nakon toga određeno provođenje financijskog vještačenja ali je sud pogrešno primijenio čl. 186.b ZPP-a budući da tužitelju nije naložio precizirati tužbeni zahtjev prije zaključenja prethodnog postupka nego je zaključio prethodni postupak bez određivanja tužbenog zahtjeva ili naloga tužitelju da isti postavi. Sud presudom nije obrazložio iz kojega razloga je naložio tuženiku platiti zatezne kamate kako je to zatražio tužitelj. Osporava se i odluka o troškovima postupka jer je sud primijenio jedinstvenu vrijednost boda Odvjetničke tarife nevezano za vrijednost boda važećeg u trenutku poduzimanja pojedine radnje čime je povrijedio načelo zabrane retroaktivnosti.

2.3. Žalbeni je prijedlog tuženika da se preinači pobijana presuda "na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev te obveže tužitelja naknaditi tuženiku trošak postupka u cijelosti", odnosno podredno da se ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

2.4. U žalbu protiv rješenja o naknadi troška od 16. rujna 2024. navodi se da se ista podnosi zbog pogrešne primjene materijalnog prava i to u bitnome, da dolazak punomoćnika tužitelja na ročište za objavu presude nije bio nužan za vođenje postupka jer da je tužitelju na raspolaganje presuda bila putem e-komunikacije kao i e-oglasne ploče. Predlaže "da se preinači pobijano rješenje na način da se odbije zahtjev za naknadu troškova objave presude".

3. Sa tim je žalbama postupljeno u smislu odredbe čl. 359. ZPP-a ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23).

4. Odgovor na te žalbe nije dostavljen.

5. Žalbe tuženika nisu osnovane.

6. Postupajući u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava

– te je ocijenio da u postupku nisu počinjene bitne povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Ne postoji ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju upućuje tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati te nikakvih proturječnosti ili nejasnoća.

6.1. Isto tako tuženik nije imao primjedbi na sam izračun iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke već je predlagao „da se provede vještačenje primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti“ što je sud prvog stupnja odbio, a vještak se očitovao na primjedbe tuženika (stranica 403 spisa), a tuženik nije predlagao dokaz saslušanjem vještaka pa u postupku nije počinjena ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a na koju (opisno) upire tuženik. U postupku nije počinjena ni relativno bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 186.b ZPP-a jer je tužbeni zahtjev specificiran nakon izrade nalaza i mišljenja a tuženik neosnovano navodi „da je to trebalo sačiniti prije zaključenja prethodnog postupka“.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da mu se zbog ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu bez depozita sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (dalje Ugovor) broj 5140030250- 62000156103/2007 koji je sklopljen 27. ožujka 2007. između tužitelja kao korisnika kredita, RG kao sudužnika (založnog dužnika) i prednika tuženika (dalje tuženika) kao davatelja kredita - isplati iznos od 3.895,43 eura s osnova preplate zbog jednostranih odluka tuženika o promjeni kamatne stope i tečajne razlike kao i da mu na ime povrata naplaćene naknade za prijevremenu otplatu istog kredita isplati novčani iznos od 450,72 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, iz razloga što tužitelj smatra da je tuženik taj iznos od njega neosnovano naplatio temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli i naknadi za privremenu otplatu kredita koji su sadržani u Ugovoru, a sve neovisno od činjenice sklapanja Aneksa Ugovoru sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 19. veljače 2016.

8. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka (čl. 8. ZPP-a) utvrdio slijedeće:

-da je 27. ožujka 2007. sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita, RG kao sudužnika (založnog dužnika) i tuženika Ugovor slijedom kojega je tužitelju dan kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 45.000,00 CHF na rok otplate od 20 godina;

-da je na dan sklapanja Ugovora godišnja kamatna stopa iznosila 4,40 % koja je ugovorena kao promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama obračunanim po srednjem tečaju HNB na dan dospijeća. Dospijeće anuiteta je svakog prvog dana u mjesecu.

-da se sukladno čl. 2. Ugovora radi o stambenom kreditu za adaptaciju kuće i otplatu starog kredita;

-da je između stranaka sklopljen 19. veljače 2016. solemniziran po javnom bilježniku Ružici Gagro iz [adresa] 22. veljače 2016. Aneks uz Ugovor o kreditu temeljem ZID ZPK/15 ("Narodne novine" broj: 102/15, dalje) iz kojega proizlazi da nakon konverzije kredita iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujan 2015. iznosi 20.106,46 eura u kunskoj protuvrijednosti, a da je iznos preplate 20.261,26 kuna;

-da su se stranke Aneksom suglasile da se ukupni iznos pretplate koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta, sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi.

9. Prvostupanjski je sud pozivom na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda RH te Vrhovnog suda Republike Hrvatske zaključio da se radi o formalnom i unaprijed pripremljenom Ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati i o kojim odredbama nije sa tuženikom pregovarao pa je primjenom čl. 502.c ZPP-a zaključio da se radi o ništetnim odredbama. Nadalje, da je tuženiku bio poznat rizik koji nosi švicarski franak o kojem nije na adekvatan način informirao tužitelja, odnosno isti nije u cijelosti informirana o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane odluke koja je utemeljena na potpunoj obavijesti. Tuženik nije prilikom sklapanja Ugovora postupao savjesno i pošteno posljedica kojega je i ugovaranje navedenih spornih odredbi koje su uzrokovale značajnu ravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.

10. Pri tome se sud prvog stupnja pozvao i na odredbe ZZP-a ("Narodne novine" broj: 96/03) te na odredbe ZZP-a ("Narodne novine" broj: 41/14 i dr.) posljedično tome zaključio da tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu koja je utvrđena nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, a prema pravilima o stjecanju bez osnove iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje ZOO). Nalazom vještaka je utvrđena pretplata po osnovi promjene kamatne stope od 2.987,86 eura te 3.738,52 eura s osnove valutne klauzule, odnosno ukupno iznos od 6.726,38 eura. Od tog iznosa odbijen je iznos pretplate priznat tužitelju u konverziji od 2.830,95 eura pa razlika po zahtjevu tužitelja iznosi 3.895,43 eura. Zakonska zatezna kamata tužitelju je dosuđena od 20. veljače 2016. tj. prvog dana nakon sklapanja Aneksa kako je tužitelj zahtijevao u svojem zahtjevu.

11. Sud prvog stupnja nalazi neosnovan prigovor zastare potraživanja tuženika (čl. 241. ZOO-a) jer je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, a koje je pravomoćnim okončanjem spora u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu pred Visokim trgovačkim sudom dana 13. lipnja 2014., odnosno u odnosu na valutnu klauzulu dana 14. lipnja 2018. počela teći ispočetka, a predmetna tužba je podnesena 11. lipnja 2019.

12. Prvostupanjski sud, prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog vještaka (na kojega tužitelj nije imao primjedbi, a primjedbe koje je isticao tuženik odnose na metodologiju samog izračuna koja se ne može primijeniti u konkretnom slučaju) utvrđuje da je pretplata tužitelju od početka otplate kredita do konverzije iznosila ukupno 6.726,38 eura od toga se iznos od 2.987,86 eura odnosi na razliku anuiteta uslijed promjene kamatne stope dok se iznos od 3.738,52 eura odnosi na razliku anuiteta uslijed promjene tečaja za CHF. Nadalje da je preplata utvrđena konverzijom iznosila 2.830,95 eura.

13. Isto tako, sud zaključuje da se presude donesene u kolektivnim sporovima protiv Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. odnose i na ugovore koje je prije pripajanja sklopila Slavonska banka d.d. jer je ista već ranije pripojena Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. i to 18. lipnja 2008. na koju su preneseni svi ugovori kao i sve obveze proizašle iz istih koje je sklopila Slavonska banka d.d.

14. Prvenstveno valja navesti da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo i iznio valjane razloge o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koji su sadržani u navedenom Ugovoru kada je zaključio da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i posljedično ništetne i kada je uz primjenu odredbe čl. 502.c ZPP-a temeljio svoju odluku na pravnim shvaćanjima koja proizlaze iz pravomoćnih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. te presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., presudi Vrhovnog suda RH poslovni broj Rvt-249/2014 od 09. travnja 2015. i poslovni broj Rev- 2221/2018 od 03. rujna 2019.

15. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. toga Zakona nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (čl. 87.). Valja reći da je ista materija jednako bila regulirana i u čl. 96, čl. 99. i čl. 102. ZZP-a iz 2007. godine.

16. U odnosu na Aneks koji je sklopljen 19. veljače 2016. valja reći da po pravnom shvaćanju ovog suda potrošač koji je sklopio Sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK/15 nakon sklapanja tog Sporazuma ima pravo na povrat više uplaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu sa navedenim člankom i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrijekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom.

17. Naime, odredbama ZID ZPK/15 nije propisan način rješavana posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Odredba čl. 19.b ZID ZPK/15 propisuje da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u euro i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama sa valutnom klauzulom u euro podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran. Sklapanje navedenog Dodatka ima svrhu potpunu zaštitu potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegovog sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koje je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu. Isto tako ni pravilima po kojima se vrši konvertiranje kredita (sadržanim u odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15), a ni nekim drugim odredbama navedenog Zakona pa niti iz sadržaja navedenog Aneksa ne proizlazi, odnosno nije uređeno pitanje rješavanja pretplaćenog u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita u valuti CHF tj. nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi kako one o promjenjivoj stopi ugovorene kamate tako i one o valutnoj klauzuli.

18. Suprotno žalbenim navodima tuženika sklapanjem navedenog Aneksa nisu otklonjene pravne posljedice ugovorenih ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu pa tužitelj zbog sklapanja takvog Aneksa ne gubi pravo potraživati od tuženika povrat preplaćenog, odnosno ono što je on stekao bez osnove ukoliko nije u potpunosti namiren iznosom prilikom konvertiranja kredita iz valute u CHF u valutu euro. Isto tako treba imati u vidu i da korisnik kredita, odnosno tužitelj se niti jednom odredbom sklopljenog Aneksa nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu u valuti CHF.

19. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima se upućuje na pravno shvaćanje VSRH izraženom u rješenju poslovni broj Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020., odnosno da je odluka suda prvog stupnja protivna navedenom shvaćanju valja reći da to nije osnovano. Naime, u navedenoj odluci izraženo je pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi u valutnoj klauzuli. Stoga prema tom shvaćanju i nije isključeno, u zasebnom sudskom postupku i nakon izvršene konverzije po navedenim odredbama zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koji je sklopljen između tužitelja kao potrošača i banke kao davatelja kredita već samo da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

19.1. Nadalje, u odnosu na žalbene navode tuženika valja reći da su tužitelj i tuženik u skladu sa odredbama ZID ZPK/15 trajno i konačno uredile svoj pravni odnos ali za razdoblje nakon njegovog sklapanja.

20. Prvostupanjski je sud pravilno odlučio o visini zahtjeva tužitelja koji ima pravo "samo" na iznose preplaćene kamate u razdoblju od sklapanja Ugovora do sklapanja Aneksa te na iznos preplate po osnovi promjene u tečaju CHF, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja tako preplaćenih iznosa, pa do isplate. Tuženik je kao trgovac nepošteni stjecatelj pa bi bio u obvezi isplatiti zateznu kamatu od dana stjecanja međutim tužitelj nije tako postavio tužbeni zahtjev pa mu je zatezna kamata dosuđena od (slijedećeg) dana sklapanja Aneksa Od utvrđenih iznosa preplate po osnovu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule pravilno je odbijen iznos koji je prilikom sklapanja Aneksa priznat tužitelju (iznos od 2.830,95 eura). Naime, sklapanjem navedenog Aneksa stranke su se osim sa glavnicom kredita (koja nije bila predmet kolektivnog spora) suglasile i sa iznosom priznate pretplate.

21. Ovdje valja navesti i da sud nije bio u obvezi, kako to pogrešno drži tuženik, umanjiti tužiteljevu tražbinu za tzv. negativnu razliku koja se odnosi na razdoblje kada je tečaj kune prema CHF bio manji od takvog tečaja na dan isplate kredita. Ovo iz razloga jer tuženik nije istaknuo prigovor prijeboja a nije ni podnio protutužbeni zahtjev (Rev-549/2023).

22. U pogledu odredbe čl. 9. Ugovora

Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati (st. 4.).

22.1. Dakle teret dokaza je na tuženiku. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (čl. 87.).

22.2. U predmetnom slučaju i po ocjeni ovoga suda ne radi se o odredbi o predmetu ugovora i cijeni te je pravilno sud prvog stupnja zaključio da je ta odredba ništetna jer se o istoj nije pregovaralo, a ista je sadržana u tipskom Ugovoru kojeg je sastavio prednik tuženika (pa na sastav, odnosno sadržaj istog tužitelj nije imao nikakav utjecaj). Odredbom čl. 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navedena je odredba prouzročila značajnu neravnotežu jer je tužitelj dodatno morao platiti iznos od 470,72 eura, a da nije moguće izvesti zaključak zašto se konkretno predmetna tzv. izlazna naknada plaća, za koje troškove, zašto u navedenom iznosu.

22.3. Tuženik nije dokazao opravdanost takve naknade, u tom iznosu. Dakle, radi se o odredbi koja je unaprijed formulirana od strane prednika tuženika, na čiji formulaciju tužitelj nije imao utjecaja, o istoj se nije pregovaralo, tužitelju nisu dane nikakve informacije te ista kao takva nije jasna i razumljiva jer se ne može utvrditi na što se ista odnosi (koji su to troškovi, što tuženik u tijeku postupka i ne dokazuje) i zašto se naplaćuje, niti zašto se naplaćuje upravo u iznosu određenom „poslovnom politikom Banke“ koja će se provoditi u vrijeme i u slučaju prijevremene otplate kredita. Stoga je takva odredba suprotna načelu dobre vjere, a uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, pa ista u konačnici nije poštena i kao takva je ništetna (čl. 322. st. 1. u vezi s čl. 324. st. 1. ZOO-a).

23. Ostaje pitanje vezano za tvrdnje tuženika (koje ponavlja i u aktualnoj žalbi) o nemogućnosti primjene utvrđenja iz kolektivnih sporova na ugovore koje je sklopila Slavonska banka d.d. Ista je 2008. pripojena tuženiku (ranije Hypo Alpe-Adria Bank) a pravni učinci pripajanja regulirani su odredbom čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23 i 130/23) je upisom pripajanja u sudski registar u kojem je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, te na temelju navedenog proizlazi da je tuženik preuzeo sva prava i obveza tadašnje Slavonske banke d.d. pa tako i obveze koje eventualno mogu nastati temeljem utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi Ugovora o kreditu koji je predmet ovoga spora. Takvo je pravno stajalište prihvaćeno u većem broju odluka VSRH (npr. Rev 1135/2023-2 od 03. siječnja 2024.)

24. Konačno i odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP-a i odredbe Odvjetničke tarife). Punomoćnik tužitelja pristupio je na ročište za objavu presude od 14. kolovoza 2024. te istome prema odredbi Tbr. 9. toč. 3. Odvjetničke tarife pripada pravo na naknadu troškova za pristup na ročište za objavu presude koji je trošak pravovremeno i zatražen prema čl. 164. st. 3. ZPP-a (troškovnik sa lista 412 spisa). Vezano za žalbeni navod kojim se osporava primjena Odvjetničke tarife („Narodne novine“ broj 138/2023.), valja reći da iz sadržaja Tbr. 52. proizlazi da odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade (st. 1.), vrijednost boda se obračunava prema vrijednosti boda u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade (st. 2.), a kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (st. 3.). U predmetnom slučaju 14. kolovoza 2024. za sve radnje u postupku.

25. Slijedom iznijetog valjalo je odbiti žalbe tuženika kao neosnovane te potvrditi pobijanu presudu i rješenje suda prvog stupnja (po čl. 368. st. 1. ZPP-a i čl. 380. t. 2. ZPP-a). Kako su odbijene žalbe tuženika valjalo je odbiti i njegove zahtjeve za naknadu troškova žalbenog dijela postupka (čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 166. st. 1. ZPP- a).

U Puli - Pola 16. prosinca 2024.

Predsjednik vijeća

Alenka Paus