2 UsI-1233/2023-7

REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Split, Put Supavla 1

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Silviu Čoviću, sucu pojedincu, te Nataši
Rogošić, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja I.K. (OIB:………) iz
D. R., S. ., zastupanog po opunomoćenicima, odvjetnicima u
Odvjetničkom društvu I. & ..., S., …. B. broj .., protiv
tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za
drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi utvrđivanja zastare
prava na naplatu poreznog duga i prijedloga za nagodbu poreznog duga, nakon
neposredne i javne rasprave zaključene 14. prosinca 2023. u prisutnosti
opunomoćenice tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 22. prosinca 2023.,

p r e s u d i o j e

I. Poništava se rješenje tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske,
Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-
410-23/22-01/42, URBROJ: 513-04-23-2 od 20. ožujka 2023. i predmet
vraća na ponovni postupak.

II. Dužan je tuženik, u roku 15 dana od dana primitka pravomoćne odluke,
nadoknaditi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 2.500,00
eura/18.836,25 kuna.1

Obrazloženje

1. Tužitelj je pravovremeno 4. svibnja 2023. podnio ovom sudu tužbu, kojom je
osporio zakonitost rješenja tuženika KLASA: UP/II-410-23/22-01/42, URBROJ: 513-
04-23-2 od 20. ožujka 2023. Tvrdi da je osporeno rješenje utemeljeno na odredbi
članka 9. stavka 6. Zakona o naplati dospjelih, a nenaplaćenih poreza, carina,
doprinosa i državnih jamstava, s obzirom na to da je tuženik zaključio da ne teče
porezna zastara za vrijeme trajanja ugovora o nagodbi i s obzirom na to da je on kao

1 Fiksni tečaj konverzije: 7,53450

-2- 2 UsI-1233/2023-7

porezni obveznik 27. ožujka 2003. potpisao ugovor o nagodbi broj OU-117/03 s
planom otplate anuiteta i s obzirom na to da je iz toga plana razvidno da je zadnji
anuitet dospijeva na naplatu s danom 26. svibnja 2009. Smatra da je izraženi pravni
stav suprotan ZOO-u, člancima 124. i 125. S tim u vezi je tvrdi da nije sporno da je on
sklopio nagodbu s poreznim tijelom 27. ožujka 2003. i da je sudskim rješenjem broj
Ovr-5126/09 upisano založno pravo radi osiguranja tražbina. No, istaknuo je da je tim
ugovorom propisano da ispunjenje pojedinih anuiteta u trenutku dospijeća predstavlja
bitan sastojak ugovora, da je porezno tijelo dopisom od 23. rujna 2003. pozvalo da u
roku tri dana podmiri dospjelo dugovanje, a da će se u protivnom smatrati da je ugovor
o nagodbi raskinut, da se on nije pridržavao rokova dospijeća pojedinih anuiteta, da
on nije uplatio dospjele anuitete ni po pozivu poreznog tijela i da je ugovor po sili
propisa raskinut u smislu članka 124. i 125. ZOO-a. Smatra i da je taj ugovor prestao
važiti u rujnu 2003., da nije bilo pravnog uporišta na temelju raskinutog ugovora postići
upis založnog prava na nekretninama 2009. radi osiguranja tražbina koje su
obuhvaćene tim ugovorom, da su prema tom ugovoru tražbine dospjele 31. prosinca

2001. i da je rok apsolutne zastare nastupio s danom 31. prosinca 2007., dakle prije
upisa zaloga u zemljišnoj knjizi. Smatra i da se na pitanje zastare u konkretnom
predmetu ne mogu primjenjivati odredbe Zakona o naplati kojima je propisan prekid
tijeka zastare. Stoga je zatražio poništiti navedeno rješenje tuženika.

2. Tuženik je odgovorio na tužbu, predloživši, bez rasprave, odbiti tužbeni
zahtjev zbog razloga navedenih u osporenom rješenju. Njime je odbijena tužiteljeva
žalba, koju je on izjavio protiv rješenja Porezne uprave, Područnog ureda S. KLASA:
UP/I-416-02/2018-06/129, URBROJ: 513-07-17/22-14 od 24. siječnja 2022. Tim je
prvostupanjskim rješenjem, u točki I. izreke, odbijen tužiteljev zahtjev za nagodbu
poreznog obveznika, u točki II. izreke je odbijen njegov zahtjev za utvrđenjem zastare
prava na naplatu poreznog duga po računu 7560 – prihod od naplaćenog poreznog
duga po rješenju o reprogramiranju na komu su knjižene porezne obveze obuhvaćene
ugovorom o nagodbi. U točki III. izreke je odlučeno da žalba ne odgađa izvršenje toga
rješenja.

3. U dokaznom postupku čitan je spis predmeta poreznog tijela KLASA: UP/I- 416-02/2018-06/129.

4. Stranke nisu imale ikakvih drugih dokaznih prijedloga te nisu popisale troškove spora.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet ovoga spora je ocjena zakonitosti odluka poreznih tijela, koje su
donijete u postupku po prijedlogu, zahtjevu poreznog obveznika, tužitelja za
sklapanjem nagodbe o poreznom dugu i utvrđenjem apsolutne zastare prava na
naplatu poreznih tražbina koje su obuhvaćene ugovorom o nagodbi poslovni broj Ou-
117/03 od 3. srpnja 2003. u iznosu od 222.856,60 kuna, a kojeg je on 7. veljače 2018.
podnio prvostupanjskom poreznom tijelu.

7. Ponajprije, nije sporno da su porezna tijela donijela osporene odluke u
ponovnom postupku nakon što je Visoki upravni sud Republike Hrvatske presudom
poslovni broj Usž-1322/2021-2 od 26. svibnja 2021. poništio ranija rješenja. Visoki sud
je ocijenio da porezno tijelo nije postupilo zakonito, kada je ono izdvojilo jedan tužiteljev

-3- 2 UsI-1233/2023-7

prigovor iz prijedloga za sklapanje nove nagodbe i o njemu samostalno odlučivao u
posebnom postupku. Istaknuo je da ovdje nije riječ o postupku za utvrđivanje zastare
po zahtjevu poreznog obveznika u smislu Općeg poreznog zakona („Narodne novine”
115/16.), već da je riječ o tužiteljevu prijedlogu za sklapanje nove nagodbe, u kojem je
i prigovorio da je Ugovor o nagodbi iz 2003. raskinut po sili zakona i da su obveze
obuhvaćene tim ugovorom apsolutno zastarjele te da je nije bilo pravnog uporišta da
se one osiguraju prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretninama u njegovu
vlasništvu.

7.1. Nije sporno ni da je tužitelj 7. veljače 2018. prvostupanjskom tijelu podnio
prijedlog za nagodbu o poreznom dugu, u kojem je istaknuo da je dio njegovog
poreznog duga reprogramiran Ugovorom o nagodbi iz 2003., da je, s obzirom da nije
ispunio obveze preuzete tim ugovorom, sudskim rješenjem od 27. kolovoza 2009.
upisano prisilno založno pravo u korist porezne uprave na nekretninama u njegovom
vlasništvu. Istaknuo je i da rješenje o osiguranju doneseno i na temelju navedenog
ugovora o nagodbi koji je raskinut još u rujnu 2003. te da predlagatelj osiguranja nije
mogao na temelju njega tražiti osiguranje novčane tražbine.

7.2. Nije sporno niti da je tužitelj s poreznim tijelom 27. ožujka 2003. potpisao
Ugovor o nagodbi broj: Ou-117/03; da se, prema članku 4. Ugovora o nagodbi tužitelj
obvezao da će dug utvrđen u članku 1. Ugovora platiti tako da 20% duga ili 53.818,58
kuna plati u roku 60 dana od dana sklapanja ugovora, a ostatak od 80% duga ili iznos
od 215.274,31 kuna platiti u 72 anuiteta u skladu s Naputkom o kriterijima za
reprogramom dospjelih a nenaplaćenih potraživanja („Narodne novine“, broj: 4/02.) te
da je, u skladu s Planom otplate, tužitelj pojedine anuitete trebao plaćati do 26. svibnja

2009. Nije sporno niti da se tužitelj nije pridržavao rokova plaćanja, da on, s tim u vezi,
nije uplatio 20% iznosa duga u roku utvrđenom u članku 4. Ugovora o nagodbi te da
ga je stoga porezno tijelo, suprotna ugovorna strana 23. rujna 2003. pisano pozvala
da uplati navedeni dug sukladno Ugovoru. Također nije sporno ni da je tužitelj, iako
nije uplatio 20%, duga utvrđenog člankom 1. Ugovora je nastavio plaćati pojedine
anuitete duga tako da je anuitete duga plaćao u 2004., 2005. i 2006.

7.3. Također nije sporno da je porezno tijelo zbog nepoštivanja uvjeta i rokova
plaćanja iz ugovora o nagodbi zatražilo preko nadležnog Općinskog državnog
odvjetništva u S. osiguranje naplate tražbine u iznosu od 342.383,29 kuna, od čega
na glavnicu otpada 222.856,60 kuna, a za porezni dug koji nije plaćen reprogramom;
da je dio poreznog duga plaćen, tako da je glavnica duga na 2. ožujka 2018. iznosila

189.828,12 kuna te da je Općinski sud u S., Stalna služba u O. 27. kolovoza

2009. donijela rješenje o osiguranju broj Ovr-5126/09, a da je potom zemljišnoknjižni
odjel rješenjem broj Z-1319/09 od 5. ožujka 2013. proveo to osiguranje u zemljišnoj
knjizi zasnivanjem založnog prava na nekretninama u vlasništvu tužitelja.
.

7.4. Može se zaključiti, a uzimajući u obzir i tužbene navode, da nije sporno da
je prisilna naplata konkretnog poreznog duga u odnosu na kojeg je tužitelj istaknuo
zahtjev/prigovor zastare prava na naplatu osiguran zasnivanjem založnog prava.

7.5. Tužitelj nije osporio zakonitost osporenih rješenja u dijelu, kojim je odbijena
žalba, odnosno odbijen prijedlog za sklapanje nove nagodbe.

-4- 2 UsI-1233/2023-7

8. No, pokazalo se spornim je li zakonito postupilo porezno tijelo, kada je odbilo
tužiteljev zahtjev za utvrđenjem zastare, s obzirom na to da su dospjele porezne
tražbine osigurane založnim pravom na nekretnini u vlasništvu tužitelja. Tužitelj smatra
i da je zastara prava na naplatu nastupila i prije upisa založnog prava u zemljišnim
knjigama.

9. Ponajprije, valja navesti da su javnopravna tijela u poreznom postupku dužna
paziti na zastaru po službenoj dužnosti. To pravno shvaćanje izraženo je na sjednici
Financijskog, radnog i imovinskopravnog odjela Visokog upravnog suda Republike
Hrvatske, koja je održana 3. i 7. studenog 2014. (zaključak poslovni broj 6 Su-
507/2014-2 od 7. studenog 2014. – dostupno na www.upravnisudrh.hr). To znači da
su ona dužna voditi računa i o nastupu apsolutne ili relativne zastare u trenutku
poduzimanja bilo koje službene radnje, pa i u trenutku odlučivanja o žalbi protiv
poreznog rješenja.

10. U skladu s prijelaznim odredbama članka 197. stavaka 1. i 2. Općeg
poreznog zakona („Narodne novine“, broj 115/16., u daljnjem tekstu: OPZ/16.),
postupci pokrenuti do stupanja na snagu tog zakona prema odredbama Općeg
poreznog zakona (Narodne novine, broj 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15.
i 44/16., u daljnjem tekstu: OPZ) dovršit će se prema odredbama toga zakona, kao i
postupci za utvrđivanje zastare započeti po zahtjevu poreznog obveznika prema
odredbama OPZ-a u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila relativna zastara. Jedino
će se postupci u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila apsolutna zastara prema
odredbama OPZ-a dovršiti prema odredbama OPZ/16-a.

11. Tumačenjem sadržaja odredbe članka 197. stavka 2. OPZ/16-a sud smatra
da u postupcima utvrđivanja nastupanja zastare porezne obveze, ali i u postupcima
utvrđivanja i naplate porezne obveze koji su pokrenuti prema OPZ/08-u relativna
zastara može teći i nastupiti samo do 1. siječnja 2017., kada je stupio na snagu
OPZ/16. Naime, nakon toga trenutka relativna zastara ne teče, pa nije moguće ni
utvrditi njezino nastupanje nakon 1. siječnja 2017. To znači da će se postupci za
utvrđivanje porezne obveze započeti prema OPZ/08-u, a u kojima do 1. siječnja 2017.
nije nastupila relativna zastara, dovršiti prema OPZ/16. Samo oni postupci u kojima je
do 1. siječnja 2017. nastupila relativna zastara dovršit će se, u smislu odredbe članka

197. stavka 1. OPZ/16-a, po ranijem zakonskom propisu, odnosno OPZ-u. Može se i
zaključiti da će se novi zakon, odnosno OPZ/16 primijeniti i na situaciju u kojoj je do 1.
siječnja 2017. nije nastupila apsolutna zastara prema OPZ/08-u. Pritom, sud smatra
da okolnost je li porezni obveznik podnio poseban zahtjev za utvrđenje zastare ili nije,
odnosno je li istakao prigovor zastare u postupku koji je pokrenut po službenoj dužnosti
radi utvrđivanja porezne obveze ili nije ne može biti razlog za nejednako oporezivanje,
a niti ta činjenica može opravdati različite pravne posljedice glede prijelaznoga režima
u pogledu zastare osobito u situaciji kada je porezno tijelo i po službenoj dužnosti, bez
obzira o radnjama poreznog obveznika, dužno paziti na nastupanje zastare.

12. Valja zaključiti da, prema prijelaznoj i završnoj odredbi članka 197. stavka

2. OPZ/16-a, vezano za primjenu materijalnog prava pri ocjeni nastupa zastare
utvrđivanja i naplate poreza ključno je utvrditi je li u trenutku stupanja na snagu
OPZ/16-a, odnosno na dan 1. siječnja 2017. nastupila relativna odnosno apsolutna
zastara po pravilima OPZ/08-a.

-5- 2 UsI-1233/2023-7

13. Izložena pravna shvaćanja zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u
odlukama poslovni broj U-zpz-28/2021 od 25. svibnja 2021. i poslovni broj U-zpz-
73/2021-7 od 12. siječnja 2022. (dostupna na: http://www.vsrh.hr).

14. Vezano za upisano založno pravo na nekretnini radi osiguranja tražbina s
osnova poreza i drugih javnih davanja, sud smatra da to ne utječe na ocjenu nastupa
porezne zastare na naplatu, već je riječ o instrumentu osiguranja koji omogućava
naplatu i zastarjele (tako osigurane) tražbine u dijelu glavnice (ali ne i kamata) samo
iz založene stvari. Naime, ocjena utvrđenja nastupa zastare je jedno pravno pitanje, a
pitanje otpisa zastarjelog duga je samostalno i odvojeno drugo pravno pitanje. Riječ
je, u biti, o različitim pravnim institutima koji se stubokom razlikuju po svojim pravnim
pretpostavkama i učincima.

15. Polazeći od iznesenih općenitih pravnih stajališta vezano za primjenu
materijalnog propisa glede nastupa zastare prava na utvrđenje i naplatu poreznih
obveza, a vračajući se na konkretan predmet, ističe se sljedeće.

16. S obzirom na sadržaj obrazloženja, kako je ranije iznijeto, porezna tijela su
ocijenila neosnovanim tužiteljev zahtjev za utvrđenjem zastare samo stoga što je
nesporno pravomoćnim rješenjem upisano založno pravo radi osiguranja novčane
tražbine. Pritom je razvidno da ona nisu (nedvojbeno) utvrdila je li nastupila zastara
prava na naplatu poreznog duga do trenutka upisa založnog prava u zemljišnoj knjizi
za svaku pojedinu dospjelu tražbinu te po službenoj dužnosti ispitala je li nastupila
zastara u trenutku poduzimanja službenih radnji. Ona se nisu ni osvrnula na tvrdnju i
prigovore poreznog obveznika da je ugovor o nagodbi od 27. ožujka 2003. raskinut u
rujnu 2003. zbog neispunjenja, da je on raskinut po sili zakona, s obzirom na to da
ispunjenje obveze plaćanja poreznog duga u određenom roku predstavljao bitan
sastojak ugovora te da se na temelju raskinutog ugovora nije niti moglo upisati založno
pravo. Dakle, porezna tijela nisu konkretno ocijenila osnovanim navedene prigovore
tužitelja, poreznog obveznika, osim što su, ne ulazeći u sadržaj ugovora, ne dajući
ocjenu izvedenih dokaza lakonski zaključila da zastara ne teče, odnosno da je nastupio
zastoj zastare za vrijeme trajanja ugovora o nagodbi.

17. Sud mora primijetiti i da način na koji je tuženik u analiziranom dijelu
protumačio i primijenio relevantne norme može smatrati u cijelosti arbitrarnim, budući
da za svoje tumačenje i ocjene vezano za nastupanje zastare prava na naplatu
poreznog duga nije dao razloge rješavanja upravne stvari koji bi imali logično i
racionalno utemeljenje u mjerodavnom materijalnom propisu. Osporeno rješenje je i
nerazumljivo osobito stoga što postoji proturječnost između onoga što se u razlozima
rješavanja porezne stvari navodi o sadržaju isprava koje su priložene spisu predmeta
poreznog tijela, ali i zbog toga što postoji proturječnost i kontradikcija u samom
obrazloženju odluka. Postupanje poreznih tijela u konkretnom predmetu je, osim
arbitrarnošću, opterećeno i pretjeranim pravnim formalizmom. Osim toga, iz
obrazloženja je razvidno da ona nisu ni ocijenila (ne)osnovanost navoda žalitelja,
poreznog obveznika. Naime, pravilno i potpuno obrazloženje po prirodi stvari
neophodna je pretpostavka ostvarenja ustavnog prava stranke na žalbu, ali i prava na
sudsku zaštitu odnosno ocjenu zakonitosti upravnog akta u upravnom sporu.

-6- 2 UsI-1233/2023-7

18. U izloženom su povrijeđene odredbe članka 98. stavka 5. OPZ/16-a te
članka 98. stavka 5. i članka 120. stavka 2. i 3. Zakona o općem upravnom postupku
(„Narodne novine“, broj: 47/09. i 110/21.).

19. Stoga, a budući da ona nije zakonita, valjalo je, na temelju odredbe članka

58. stavka 1., u vezi s člankom 31. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima
(„Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., u daljnjem
tekstu: ZUS), odlučujući u granicama tužbenog zahtjeva, poništiti rješenje tuženika i
predmet vratiti na ponovni postupak, odnosno presuditi kao pod točkom I. izreke.

20. U ponovnom postupku tuženik je dužan, nakon što ukloni uočene
nedostatke i procesne povrede te pravilno i potpuno utvrdi činjenično stanje, pravilnom
primjenom materijalnog propisa, odlučiti o (ne)osnovanosti tužiteljeve žalbe, pritom se
pridržavajući pravnih shvaćanja i primjedaba suda u skladu s člankom 81. stavkom 2.
ZUS-a.

21. Odluka o troškovima upravnog spora, koja je sadržana u točki II. izreke,
utemeljena je na odredbama članka 79. ZUS-a i Tbr. 23. Tarife o nagradama i naknadi
troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23.; stupila na pravnu snagu

25. studenoga 2023.) te primjenjivim pravnim shvaćanjima koje je zauzeo Ustavni sud
Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III-2086/2018 od 9. travnja 2019.
(„Narodne novine“, broj: 49/19.).

21.1. S obzirom na to da se, pri odlučivanju o zahtjevu stranke na naknadu
troškova, vrijednost predmeta upravnog spora smatra neprocjenjivom, a uzimajući u
obzir uspjeh stranaka u sporu, unutar granica zahtjeva, tužitelju, koji je bio zastupan
po odvjetniku, valjalo je priznati za sastavljanje podneska od 13. prosinca 2023. i
zastupanje na ročištu na kojem je zaključena rasprava po 500 bodova, odnosno
ukupno 1.000 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 eura iznosi 2.000,00
eura, a što uvećano za iznos PDV-a od 25% (500,00 eura) iznosi ukupno priznato

2.500,00 eura/18.836,25 kuna, a što je u obvezi platiti tuženik koji nije uspio u sporu i
koji ga je uzrokovao svojim nezakonitim postupanjem.

U Splitu 22. prosinca 2023.

S U D A C

Silvio Čović UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba u roku 15 dana od dana primitka njezina
pisanog otpravka, koja se podnosi pisano ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za
sud i sve stranke u sporu za Visoki upravni sud Republike Hrvatske, s time da ona
odgađa izvršenje pobijane presude (članak 67. stavak 1. i 2. u vezi s člankom 79.
stavkom 7. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćenicima tužitelja, odvjetnicima u OD I. & ..,

S., …. B. broj .,

- tuženiku Ministarstvu financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski
upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, a spis predmeta poreznog tijela
KLASA: UP/I-416-02/2019-006/124 vratiti po pravomoćnosti ove presude
- u spis.