REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Kž – 464/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Dragane Kos Milevoj, kao predsjednice vijeća te Zdravka Garića i Miroslava Ružića kao članova vijeća, uz sudjelovanje Vlatke Turčinov kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog TC, zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17 i 118/18; dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Puli – Pola, od 26. srpnja 2024., broj: K-8/2024, u sjednici održanoj 16. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Žalba optuženog TC odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Puli – Pola, u ponovljenom postupku optuženi TC proglašen je krivim zbog kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 1. KZ/11., te je na temelju istog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a na temelju članka 56. stavka 1., 2. i 3. KZ/11. izrečena mu je uvjetna osuda na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženik u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju članka 54. KZ/11 optuženom TC se u izrečenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, za slučaj opoziva uvjetne osude, uračunava oduzimanje slobode, i to vrijeme koje je proveo u istražnom zatvoru od 10. listopada 2014., do 17. veljače 2015.

1.2. Na temelju članka 560. stavka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda RH, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24. - dalje u tekstu ZKP) od optuženog TC oduzeta je imovinska korist ostvarena kaznenim djelom na način da je utvrđeno kako novčani iznos od 24,00 kn/3,19 eura predstavlja imovinsku korist koju je optuženi TC ostvario počinjenjem kaznenog djela protiv imovine – razbojništva iz članka 230. stavka 1. KZ/11., nakon čega je utvrđeno da taj iznos predstavlja imovinu Republike Hrvatske te je naloženo . optuženom TC da novčani iznos od 3,19 eura uplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

1.3. Na temelju članka 148. stavka 6. ZKP-a optuženi TC oslobođen je obveze naknade troškova iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 6. ZKP-a te nagrade i nužnih izdataka postavljenih branitelja - odvjetnika Vanese Zandel Lončarić i Ivice Senjaka.

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi TC putem branitelja Ivice Senjaka, odvjetnika iz Pule, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom „da žalbeno vijeće prihvati žalbu, osporavanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom suda na ponovnu odluku ili preinači presudu i optuženog oslobodi od optužbe ili podredno, optuženom izrekne blažu kaznu.“

3. Odgovor na žalbu podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

3.1. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika dostavljen je optuženiku i njegovom branitelju.

4. Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP-a , dostavljen na razgledavanje Županijskom državnom odvjetništvu u Puli – Pola.

5. Žalba nije osnovana.

6. Neosnovna je žalba optuženog TC zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP-a.

6.1. U žalbi se tvrdi da je izreka presude proturječna razlozima presude i to stoga što prvostupanjski sud utvrđuje da je između optuženog TC i RC postojao „prešutni sporazum” о zajedničkom djelovanju u počinjenju predmetnog kaznenog djela, a istodobno i da je postojao i njihov zajednički “prešutni dogovor“, što su, kako se navodi u žalbi, „nedvojbeno dva različita pojma“, time da u pogledu zajedničkog djelovanja optuženog TC i RC prvostupanjski sud u obrazloženju presude nije naveo razloge о odlučnim činjenicama iz kojih je izveo zaključak о njihovom “prešutnom sporazumu ili dogovoru”.

6.2. Međutim, suprotno tvrdnjama optuženog TC izreka presude nije proturječna razlozima presude, isti su sukladni izreci presude i između njih nema nikakve proturječnosti. Opis djela u izreci presude sadrži činjenična utvrđenja do kojih je prvostupanjski sud došao na temelju provedene rasprave i izvedenih dokaza, a razlozi presude sadrže analizu i ocjenu obrane optuženika i provedenih dokaza kako u pogledu radnji koje je u ostvarenju inkriminiranog kaznenog djela poduzeo optuženi TC, tako i u pogledu radnji koje je poduzeo RC. Pritom žalitelj pri isticanju navedenih vidova bitne postupovne povrede propušta imati u vidu da se za predmetno kazneno djelo razbojništva tereti samo optuženi TC, a ne i RC tako da su s aspekta dokazanosti djela relevantne samo radnje optuženog TC, a ne i RC, zbog čega postojanje “prešutnog sporazuma ili dogovora” kao odlučne činjenice supočiniteljstva nije u konkretnom slučaju relevantno, pa sud nije bio ni dužan obrazlagati postojanje “prešutnog sporazuma ili dogovora”, kao odlučne činjenice, osim što je o njoj dao razloge s obzirom na činjenični supstrat djela za koje je terećen optuženik TC, a koje zajedničko djelovanje proizlazi iz opisa radnji koje je poduzeo sam optuženik, ali i RC, što je inače korektno obrazloženo. Zbog toga se ne radi o istaknutoj proturječnosti, a niti izostanku odlučnih činjenica, a uslijed toga ni o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP- a.

6.3. Osim toga, prvostupanjski sud je korektnom interpretacijom sadržaja dokazne građe dao argumente za ocjenu dokaza, uključujući podrobne razloge o prihvaćanju iskaza oštećenog OC uz pravnu ocjenu inkriminiranih radnji i zaključak da je optuženik ostvario elemente bića kaznenog djela u objektivnoj i subjektivnoj komponenti.

6.4. Nadalje, vezano ta žalbenu tvrdnju kako je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog optuženika za ponovnim ispitivanjem svih svjedoka, a da o tome u pobijanoj presudi nije dao nikakve razloge nego je u presudi konstatirao da dokaznih prijedloga stranaka nije bilo, čime tvrdi da je i na taj način počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP-a, a u suštini bi se radilo o povredi prava na obranu i jednakost oružja, odnosno na tešku povredu pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (povreda iz članka 468. stavka 2. ZKP-a), valja prije svega reći kako na raspravi od 25. srpnja 2024., branitelj optuženog u suštini nije predložio izvođenje dokaza jer naime nije konkretizirao izvođenje kojih dokaza predlaže i koje bi se činjenice iz tako predloženih dokaza trebale utvrditi nego je, nakon iskazane suglasnosti državnog odvjetnika za čitanjem iskaza ranije ispitanih svjedoka, izričito naveo kako zbog promjene u sastavu suda, s obzirom „da je vrlo bitan dojam koji će uređujući predsjednik vijeća steći o iskazu oštećenika i svih saslušanih svjedoka“, predlaže da se svi svjedoci ponovno ispitaju, nego se zapravo na taj način usprotivio čitanju iskaza ranije pred sudom ispitanih svjedoka, o čemu je predsjednik vijeća (pravilno bi bilo vijeće) odlučio donošenjem rješenja kojim je odredio kako će se na temelju članka 431. stavka 1. točke 7. i 8. ZKP-a pročitati iskazi oštećenika OC (listovi 67 – 69, 139 – 141, 265 – 266, 321 - 323 spisa) i ŽC (listovi 145 – 146 spisa), a na temelju članka 431. stavka 2. ZKP-a iskaz svjedoka RC (listovi 228 – 229 spisa), a koji su iskazi nakon toga i pročitani te po izvođenju svih dokaza stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, a niti primjedbi na izvedene dokaze. Imajući uz navedeno na umu da je optuženiku i branitelju omogućeno poduzimati sve zakonom dopuštene procesne radnje te je iz prvostupanjske presude jasno razvidno koji su sve dokazi izvedeni i na kojim dokazima se temelji zaključak o utvrđenju kaznene odgovornosti optuženika, ovaj prigovor žalbe ne dovodi u sumnju pravičnost postupanja.

6.5. Nije točna tvrdnja žalitelja da bi bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP-a time što prvostupanjski sud nije dao razloge zašto nije prihvatio iskaze koje je oštećenik dao iskazujući na raspravi od 17. studenog 2020., i 7. ožujka 2022. Suprotno ovim tvrdnjama, prvostupanjski je sud dao jasnu ocjenu svih provedenih dokaza, pa tako i iskaza oštećenog OC, koje je ispravno reproducirao i prilikom iznošenja njihovih sadržaja, kada je ukazao i na razlike između njihovih iskaza danih u istrazi i onih danih na raspravi od 17. studenog 2020., i 7. ožujka 2022., (sadržaj iskaza iznesen je pod točkom 11. obrazloženja pisane presude, a onaj s rasprave od 29. siječnja 2015., pod točkama 9. i 10. kao i njegovo objašnjenje tih razlika), a te razlike analizirao je nakon čega je dana ocjena njegove vjerodostojnosti i razlozi zbog kojih je prihvaćen njegov iskaz s rasprave od 29. siječnja 2015. (točke 15. do 18. obrazloženja pisane presude).

6.6. Iz ostalih žalbenih razloga koje optuženik podvodi pod bitne postupovne povrede postupka proizlazi da u stvari prigovara činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda i ocjeni vjerodostojnosti provedenih dokaza, osobito iskaza oštećenika OC, pa se radi o prigovorima pogrešno utvrđenog činjeničnost stanja.

7. Međutim, prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, za takva utvrđenja je dao dostatne razloge i valjanu raščlambu na koje se upućuju žalitelji, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, a uz to treba navesti slijedeće.

7.1. Žalitelj neuspješno prigovara ocjeni vjerodostojnosti iskaza oštećenika OC, pri čemu samo općenito navodi da su iskazi, koje je tijekom postupka davao oštećenik, nedosljedni i međusobno proturječni između ostalog i zato što su oštećenik, kao i ostali sudionici inkriminiranog događaja, bili alkoholizirani. Takvog mijenjanja iskaza oštećenika u odnosu na odlučne okolnosti nema, a prvostupanjski sud je pravilno ocijenio njegov iskaz kojeg je dao na raspravi od 29. siječnja 2015. Naime, sud prvog stupnja je vrlo opširno analizirao iskaze svih saslušanih svjedoka sagledavši ih u svjetlu izmjena tih iskaza, s obzirom na protek vremena, kao i u njihovoj ukupnosti, te je nakon takve sveobuhvatne analize izveo zaključke koje prihvaća i ovaj sud, kao sud drugog stupnja.

7.2. Tako iz iskaza kojeg je oštećenik NC dao na raspravi od 29. siječnja 2015., proizlazi kako ga je optuženik udario zatvorenom šakom desne ruke u njegov lijevi obraz zbog čega je bio u šoku te je primijetio da mu curi krv iz nosa, a sve iz razloga jer mu se inatio kako mu je svoj takav postupak obrazložio optuženik, da bi ga nakon toga optuženik pitao da li ima što za pojesti, pa mu je on dao jednu sarmu, da bi ga nakon toga optuženik pitao ima li kave, pa je on njemu i RC skuhao kavu, a nakon toga da ga je optuženik pitao da li ima što novaca kako bi mogli kupiti još pića, zbog čega je on iz džepa izvadio iznos od 24,00 kune te je taj iznos stavio na stol. Također je naveo kako mu je optuženik tada rekao da to nije dovoljno za piće, a RC da neka ne laže, pa ga je RC zatvorenom šakom desne ruke udario u njegovu lijevu stranu lica, a potom ga je još jednom na isti način udario i optuženik jer se naljutio, da bi mu nakon nekog vremena optuženik rekao da će morati popušiti kurac RC, čemu se on odlučno usprotivio, pa kada je na optuženikov zahtjev otišao skuhati još kave iskoristio je priliku i pobjegao iz stana, u koji je zajedno s policijom ušao nakon nekog vremena te je ustvrdio da su mu RC i optuženik moguće otuđili novac u iznosu od 24,00 kune. U tom iskazu, oštećenik dalje jasno navodi kako je zbog prvog udarca koji mu je zadao optuženik „bio u šoku“, kao i da je i nakon što su svi skupa nastavili gledati utakmicu u tišini, on i nadalje „bio u totalnom šoku“. Dakle oštećenik tvrdi da ga je u suštini bez ikakvog razloga optuženik udario zatvorenom šakom desne ruke u lijevi obraz uslijed čega mu je potekla krvi iz nosa. Daljnje radnje koje je oštećenik poduzimao prije nego li će ga udariti RC, a to da je optuženiku dao jednu sarmu po njegovom traženju, a nakon toga, ponovno na traženje optuženika, skuhao kavu njemu i RC, oštećenik je objektivno promatrano poduzimao u stanju šoka i straha kako ne bi bio ponovno udaren ako bi optuženik TC njegovo moguće suprotstavljanje traženjima shvatio kao inaćenje, ako je već prethodno neudovoljavanje traženju optuženika da pusti glazbu na kompjuteru za vrijeme dok su gledali utakmicu, shvaćeno kao inaćenje optuženiku zbog kojeg je, objektivno promatrano, potpuno nerazumnom i nesrazmjernom reakcijom optuženika dobio udarac zatvorenom šakom u glavu što mu je uzrokovalo krvarenje iz nosa. Da je tome tako dokazuje i navod iz iskaza oštećenika da je i nastavno po sličnom obrascu ponašanja optuženika udaren šakom u glavu, prvo po RC, a potom ponovno po optuženiku jer objektivno nije mogao u cijelosti udovoljiti zahtjevu optuženika da mu preda dostatnu količinu novca kojim bi kupili alkoholna pića. Oštećenik nadalje u svom iskazu koji je dao na raspravi 29. siječnja 2015., decidirano navodi kako je na traženje optuženika iz džepa izvadio sav novac koji je kod sebe imao i stavio im ga na raspolaganje odlaganjem tog novca na stol isključivo iz straha jer ga je prethodno optuženik udario koji se intenzivirao nakon što mu je optuženik rekao da će morati oralno zadovoljiti RC zbog čega je, shvaćajući potonje ozbiljno, samo razmišljao na koji će način će pobjeći iz vlastitog stana što je i realizirao u pogodnom trenutku. Iz potonjeg navoda oštećenika proizlazi da je on po optuženiku izgovorenu prijetnju oralnim zadovoljenjem RC shvatio ozbiljno jer je već zbog prethodnog ponašanja optuženika i RC bio u strahu. Upravo zbog straha od djelovanja optuženika i RC, oštećenik NC bježi iz vlastitog stana i na intervenciju poziva policiju, a da je taj strah kod njega bio prisutan i nakon toga svjedoči policijski službenik ŽC koji je u svom iskazu naveo kako je oštećenik po njihovom dolasku bio vidno uplašen i da se bojao ući u stan.

7.3. Obrazloženje prvostupanjskog suda u odnosu na kazneno djelo za koje je optuženik proglašen krivim je detaljno i valjano, a žalbeni navodi kojima se dovodi u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećenog OC, u čijem iskazu danom na raspravi od 29. siječnja 2015., u vrijeme bliže inkriminiranom događaju, u odnosu na iskaze dane na raspravi od 17. studenog 2020., i 7. ožujka 2022., postoje određena manja odstupanja koja su razumljiva s obzirom na protek vremena i dinamiku inkriminiranog događaja, ne dovode u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja. Uostalom za istaknuti je kako oštećenik nema motiva lažno teretiti optuženika TC, a niti optuženik za to navodi razloge u svojoj obrani.

7.4. S obzirom na izneseno, sve okolnosti optužbe o kojoj je sud odlučio pobijanom presudom pravilno su i potpuno utvrđene, a ta utvrđenja žalbenim tvrdnjama nisu dovedena u sumnju, niti se žalbom ukazuje na neke činjenice koje bi mogle biti odlučne, a koje bi prvostupanjski sud propustio utvrditi, pa nije osnovana žalba optuženog TC niti iz osnove navedene u članku 470. ZKP-a.

8. Optuženik, iako u uvodu žalbe navodi da se žali i zbog odluke o kaznenoj sankciji tu žalbenu osnovu ne obrazlaže. Međutim, njegova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja primjenom članka 478. ZKP-a, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji. Zato je pobijana presuda u tom dijelu ispitana kao da je optuženik obrazložio i tu žalbenu osnovu.

8.1. Ovaj sud drugog stupnja drži da je, određujući vrstu i mjeru kazne koju u konkretnom slučaju valja primijeniti, prvostupanjski sud pravilno ocijenio utvrđene olakotne okolnosti u vidu optuženikove dosadašnje prekršajne neosuđivanosti, a otegotnim raniju osuđivanost zbog kaznenog djela prijetnje. Stoga se, imajući u vidu protek vremena od počinjenja presuđenog kaznenog djela kao i visinu protupravno stečene imovinske koristi i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda kazna zatvora u trajanju od jedne godine, koja se temeljem uvjetne osude neće izvršiti ukoliko optuženik u roku od dvije godina ne počini novo kazneno djelo, ukazuju primjerenima kako počinjenom kaznenom djelu, tako i ličnosti optuženika te stupnju njegove krivnje, pogodnima za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

9. Odluka o oduzimanju imovinske koristi temelji se na ispravno utvrđenom činjeničnom stanju i valjanoj primjeni zakona, jer je prvostupanjski sud na temelju ispravno utvrđenih činjenica, pravilno i na zakonu osnovano utvrdio da iznos od 24,00 kn/3,19 eura predstavlja imovinsku korist koju je optuženi TC ostvario kaznenim djelom iz članka 230. stavka 1. KZ/11. te da je taj iznos imovina Republike Hrvatske, a potom s pravom naložio optuženiku da taj iznos uplati u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske, s obzirom na to da nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom.

10. Kako time navodi žalbi optuženika nisu osnovani, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu članka 476. stavka 1. ZKP-a, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem članka 482. ZKP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Puli – Pola 16. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Dragana Kos Milevoj