Pristupanje sadržaju
REPUBLIKA HRVATSKA OPĆINSKI SUD U PAZINU Stalna služba u Poreču-Parenzo Turistička ulica 2, 52440 Poreč
Posl.br. 31 P-360/2023-17
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda
mr. sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja S.
E. iz P., K. 103, OIB:, zastupanog po punomoćniku
S. L. P.-V., odvjetniku u P., protiv tuženika R.
A. d.d., sa sjedištem u Z., M. cesta 69, OIB: zastupanog po punomoćniku S. P., odvjetniku iz Z. odvjetničkog
ureda S. P., G. G., V. V., M. K., A. I. i
S. F. M. u R., radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave
zaključene 13. studenog 2023., u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenice
punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 22. prosinca 2023.
godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope
sadržane u članku 2. Ugovora o kreditu br. 112-50-3206971 solemniziran u Puli kod
javnog bilježnika N. K. pod posl. br. OU.-1725/05 dana 27. prosinca 2005.
godine, između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke, kojima je
ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze
promjenjiva jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pa
stoga iste odredbe, kao i sve kasnije izmjene te odredbe ne proizvode nikakve
pravne učinke između ugovornih strana.
II. Utvrđuju se ništetnim odredbe o ugovaranju valutne klauzule švicarskog
franka (CHF) sadržane u člancima 1. i 7. Ugovora o kreditu br. 112-50-3206971
solemniziran u Puli kod javnog bilježnika N. K. pod posl. br. OU-1725/05 dana
27. prosinca 2005. godine, između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao
banke, kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu uz valutu švicarskog franka (CHF)
pa stoga iste odredbe, kao i sve kasnije izmjene te odredbe ne proizvode nikakve
pravne učinke između ugovornih strana.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.029,49 EUR1/15.291,30 kuna zajedno sa zateznim kamatama koje:
1 fiksni tečaj konverzije 7,53450
Posl.br. 31 P-360/2023-17
- na iznos od 4,77 EUR/35,95 kuna teku od dana 31.10.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 7,89 EUR/59,44 kuna teku od dana 31.12.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 10,14 EUR/76,38 kuna teku od dana 31.01.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 11,15 EUR/84,03 kuna teku od dana 28.02.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 8,51 EUR/64,13 kuna teku od dana 31.03.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 9,06 EUR/68,23 kuna teku od dana 30.04.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 4,69 EUR/35,37 kuna teku od dana 31.05.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 1,49 EUR/11,19 kuna teku od dana 30.06.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 2,34 EUR/17,60 kuna teku od dana 31.07.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 4,03 EUR/30,37 kuna teku od dana 31.08.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 3,88 EUR/29,25 kuna teku od dana 30.09.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 2,18 EUR/16,39 kuna teku od dana 31.10.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 5,38 EUR/40,57 kuna teku od dana 30.11.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 7,96 EUR/59,95 kuna teku od dana 31.12.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 11,62 EUR/87,53 kuna teku od dana 31.01.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 10,78 EUR/81,23 kuna teku od dana 28.02.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 15,75 EUR/118,64 kuna teku od dana 31.03.2010. godine pa do
isplate,
- na iznos od 14,80 EUR/111,54 kuna teku od dana 30.04.2010. godine pa do
isplate,
- na iznos od 16,64 EUR/125,37 kuna teku od dana 31.05.2010. godine pa do
isplate,
- na iznos od 32,54 EUR/245,19 kuna teku od dana 30.06.2010. godine pa do
isplate,
- na iznos od 29,27 EUR/220,52 kuna teku od dana 31.07.2010. godine pa do
isplate,
- na iznos od 39,26 EUR/295,82 kuna teku od dana 31.08.2010. godine pa do
isplate,
- na iznos od 35,81 EUR/269,82 kuna teku od dana 30.09.2010. godine pa do
isplate,
- na iznos od 30,26 EUR/227,99 kuna teku od dana 31.10.2010. godine pa do
isplate,
- na iznos od 41,98 EUR/316,27 kuna teku od dana 30.11.2010. godine pa do
isplate,
- na iznos od 56,89 EUR/428,66 kuna teku od dana 31.12.2010. godine pa do
isplate,
- na iznos od 46,33 EUR/349,11 kuna teku od dana 31.01.2011. godine pa do
isplate,
- na iznos od 50,04 EUR/377,05 kuna teku od dana 28.02.2011. godine pa do
isplate,
- na iznos od 45,33 EUR/341,53 kuna teku od dana 31.03.2011. godine pa do
isplate,
- na iznos od 46,18 EUR/347,91 kuna teku od dana 30.04.2011. godine pa do
isplate,
- na iznos od 66,17 EUR/498,58 kuna teku od dana 31.05.2011. godine pa do
isplate,
- na iznos od 68,12 EUR/513,27 kuna teku od dana 30.06.2011. godine pa do
isplate,
Posl.br. 31 P-360/2023-17
- na iznos od 84,67 EUR/637,91 kuna teku od dana 31.07.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 76,10 EUR/573,36 kuna teku od dana 31.08.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 66,72 EUR/502,71 kuna teku od dana 30.09.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 65,39 EUR/492,70 kuna teku od dana 31.10.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 64,67 EUR/487,29 kuna teku od dana 30.11.2011. godine pa do
isplate,
- na iznos od 69,13 EUR/520,83 kuna teku od dana 31.12.2011. godine pa do
isplate,
- na iznos od 73,01 EUR/550,09 kuna teku od dana 31.01.2012. godine pa do
isplate,
- na iznos od 73,52 EUR/553,97 kuna teku od dana 29.02.2012. godine pa do
isplate,
- na iznos od 70,84 EUR/533,78 kuna teku od dana 31.03.2012. godine pa do
isplate,
- na iznos od 72,65 EUR/547,40 kuna teku od dana 30.04.2012. godine pa do
isplate,
- na iznos od 73,89 EUR/556,74 kuna teku od dana 31.05.2012. godine pa do
isplate,
- na iznos od 71,81 EUR/541,04 kuna teku od dana 30.06.2012. godine pa do
isplate,
- na iznos od 72,36 EUR/545,18 kuna teku od dana 31.07.2012. godine pa do
isplate,
- na iznos od 70,80 EUR/533,41 kuna teku od dana 31.08.2012. godine pa do
isplate,
- na iznos od 67,41 EUR/507,93 kuna teku od dana 30.09.2012. godine pa do
isplate,
- na iznos od 71,01 EUR/535,06 kuna teku od dana 31.10.2012. godine pa do
isplate,
- na iznos od 72,74 EUR/548,09 kuna teku od dana 30.11.2012. godine pa do
isplate,
- na iznos od 71,53 EUR/538,93 kuna teku od dana 31.12.2012. godine pa do
isplate,
prema kamatnoj stopi određenoj na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate,
zatim od 01.01.2008. godine do 31. srpnja 2015. godine primjenom članka 29. stavak
2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno primjenom uvećanja eskontne stope HNB
koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za
pet postotnih poena, a počev od dana 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca
2022. godine po stopi propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se
određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječene kamatne stope na stanja
kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri
postotna poena, te od 01. siječnja 2023. godine pa sve do isplate, po stopi propisanoj
čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište,
uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje
Posl.br. 31 P-360/2023-17
posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od
1.360,58 eura2 /10.251,29 kn uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana
donošenja ove Presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište,
uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje
posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog
dana tekućeg polugodišta za 3% poena, u roku od 15 (petnaest) dana.
V Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.
Obrazloženje
1. Tužitelj je dana 09. rujna 2021. godine podnio tužbu protiv tuženika radi
utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu i radi isplate. U tužbi navodi
da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, zaključili dana 27. prosinca
2005. godine Ugovor o kreditu br. 112-50-3206971 solemniziran u Puli kod javnog
bilježnika N. K. pod posl. br. OU-1725/05 dana 27. prosinca 2005. godine u
iznosu od 23.944,94 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF
tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, s namjenom – kupnja novog
vozila TOYOTA, na rok otplate od 84 mjeseca. Odredbama sadržanim u čl. 1. i čl. 7.
Ugovora određeno je kako iznos kredita utvrđen i obračunat u stranoj valuti
predstavlja obvezu tužitelja te da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim
anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste
tuženika važeće na dan dospijeća prema otplatnom planu koji je uručen tužitelju po
isplati kredita. Odredbama sadržanim u čl. 2. Ugovora određeno je da se tužitelj
obvezuje tuženiku na kredit u otplati platiti redovnu kamatu po godišnjoj kamatnoj
stopi koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,50 %, a koja je promjenjiva
sukladno Odluci tuženika o kamatnim stopama. Tuženik prilikom sklapanja
predmetnog Ugovora, imajući osobito u vidu kako se radilo o standardiziranom i
tipskom ugovoru tuženika o čijim pojedinačnim odredbama tužitelj nije mogao
pregovarati, niti na iste utjecati, nije tužitelja na jasan i razumljiv način informirao o
svim bitnim okolnostima koje utječu na ukupan trošak kredita, a osobito o rizicima
sklapanja ugovora o kreditu s istovremenom primjenom CHF valutne klauzule i
promjenjive kamatne stope. Tuženik je na taj način, protivno načelu savjesnosti i
poštenja, tužitelju nametnuo nepoštene odredbe koju su dovele do izrazitog
nerazmjera međusobnih prava i obveza, povrede načela jednake vrijednosti
uzajamnih činidbi te povrede načela ravnopravnosti ugovornih strana, sve na štetu
tužitelja kao slabije ugovorne strane. Odredbe Ugovora kojima je utvrđen način
promjene kamatne stope ne sadržavaju jasne i razumljive parametre za promjenu
kamatne stope niti metode izračuna tih parametara, već je promjena kamatne stope
prepuštena jednostranoj odluci tuženika. Tužitelj o mehanizmima promjene kamatne
stope kao i njezinim ekonomskim posljedicama nije bio informiran, niti ju je mogao
predvidjeti, a bila je isključena i svaka mogućnost njegova utjecaja ili pregovaranja o
istoj. Osim što je gore opisani način ugovaranja promjene kamatne stope
nerazumljiv i prepušten volji samo jedne ugovorne strane, ističe se kako odredbe o
kamatnoj stopi, iako čine bitan sastojak ugovora o kreditu, nisu određene niti
2 fiksni tečaj konverzije 7,53450
Posl.br. 31 P-360/2023-17
odredive, što opisane odredbe u predmetnom ugovoru o kreditu u konačnici čini
ništetnima. U utuženom periodu, tuženik je više puta jednostrano mijenjao visinu
kamatne stope na štetu tužitelja, sve temeljem tužitelju nepoznatih kriterija. Tako se u
studenom 2007. godine jednostranom odlukom tuženika kamatna stopa povisuje na
6,45 % godišnje (gotovo za 1%), da bi ista u ožujku 2009. godine narasla na čak
7,75% , dok ni u jednom trenutku za vrijeme važenja Ugovora ista nije pala ispod
ugovorene kamatne stope od 5,50 % godišnje, dakle, nijednom nije kamatna stopa
izmijenjena u korist tužitelja, već uvijek na njegovu štetu. Tuženik je, nadalje, prilikom
ugovaranja CHF valutne klauzule tužitelja kao potrošača informirao isključivo o
prednostima kredita s valutnom klauzulom u CHF u odnosu na kredit u valutnoj
klauzuli u EUR, koja se prednost očitovala u početno nižoj kamatnoj stopi, dok je
istog propustio upozoriti na specifične rizike takvih kredita koji su mu u vrijeme
zaključenja ugovora svakako bili poznati. Prije svega, tužitelja kao prosječnog
potrošača tuženik prilikom sklapanja Ugovora nije upozorio na činjenicu da Hrvatska
narodna banka svojom monetarnom politikom vezuje vrijednost HRK na vrijednost
EUR i time onemogućava znatnija odstupanja vrijednosti domaće valute u odnosu na
EUR, no tečaj domaće valute u odnosu na ostale valute, uključujući i CHF, formira se
na slobodnom tržištu, što ih čine znatno rizičnijima, koja okolnost tužitelju nije bila
poznata. Osim toga, upravo je za CHF vezan i specifični rizik prouzročen njezinim
svojstvom takozvane „sigurne valute“, odnosno „valute utočišta“, koja svojstva u
recesijskim vremenima uzrokuju nagli rast CHF u odnosu na domaću valutu.
Ugovaranje CHF valutne klauzule na opisani način dovelo je do daljnjeg narušavanja
načela jednakosti ugovornih činidbi i načela ravnopravnosti ugovornih strana te
prouzročilo neosnovano osiromašenje tužitelja i drastičan rast ukupnog zaduženja
unatoč redovnoj i urednoj (čak i prijevremenoj) otplati kredita. Tužitelj se poziva na
odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača, na odredbu čl. 6. st. 1. Direktive vijeća
93/13EEZ i na presude Suda Europske unije, i to: Guiterezz Naranjio i dr. C-154/15,
C-307/15 I C-308/15, te Zsuszanna Dunai C-118/17. Dakle, tuženik je prilikom
zaključivanja Ugovora s tužiteljem koristio ništetne i nepoštene odredbe na način da
je odredio redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze
promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da se prije i u vrijeme
zaključenja ugovora o istoj nije pojedinačno pregovaralo niti utvrdilo točne i egzaktne
parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni
kamatne stope, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana, utemeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na
štetu tužitelja kao potrošača. Također, tuženik je pored navedenih, koristio i ništetne i
nepoštene odredbe na način da je CHF ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica,
a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije kao trgovac u cijelosti informirao
tužitelja kao potrošača o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke
utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo daljnju neravnotežu u
pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena utvrđenja proizlaze iz pravomoćne
presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013.
godine potvrđene odlukom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-
7129/2013 od dana 13. lipnja 2014. godine i Pž-6632/2014 od dana 14. lipnja 2018.
godine, donesenih u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač
protiv osam tuženih banaka. Kako je predmetna presuda donesena u postupku za
zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, ista temeljem odgovarajuće primjene
odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o parničnom postupku, obvezuje ostale
sudove koje potrošač, odnosno ovdje tužitelj, pokrene radi naknade štete koja mu je
Posl.br. 31 P-360/2023-17
uzrokovana postupanjem tuženika. Zaključno, tužitelj predmetnom tužbom, temeljem
odredbi čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, potražuje od
tuženika povrat cjelokupne koristi koju je tuženik neosnovano stekao primjenom
nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, i to iznos od 15.213,91
kn, koji se iznos sastoji od neosnovano stečene tečajne razlike ukupno iskazane kroz
anuitete, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose.
2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao
neosnovan. Ne osporava da su stranke zaključile Ugovor o kreditu s namjenom
kupnje vozila, iznosa kredita od 23.944,94 CHF u protuvrijednosti u kunama po
srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, uz rok otplate 84 mjeseci. U odnosu na
presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. i
presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-
6632/17 od 14. lipnja 2018. ističe da granice pravomoćnosti predmetnih presuda ne
protežu se na predmet ovog spora budući se iste odnose samo na stambene kredite
s valutnom klauzulom u CHF i to samo na one koji su još u otplati. Nadalje, postupak
u kojem su donesene gore citirane presude vodio radi zaštite kolektivnih interesa i
prava potrošača. U tom postupku, a što je razvidno iz same naravi postupka kao i
obrazloženja citiranih presuda, sudovi nisu utvrđivali činjenice o kojima ovisi
eventualno utvrđenje ništetnosti u odnosu na pojedine potrošače odnosno
pojedinačne ugovore o kreditu već su sudovi na apstraktnoj razini utvrđivali jesu li
valutne klauzule i klauzule o promjenjivim kamatnim stopama nepoštene te
posljedično tome ništetne. Upućuje na obrazloženje presude Visokog trgovačkog
suda Republike Hrvatske posl. br. Pž – 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine gdje
sud navodi: „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava
potrošača, za ocjenu jesu li banke potrošačima objasnile razloge i iznijele točne i
razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske
posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno za ocjenu jesu li
sporne odredbe razumljive prosječnom potrošaču, mjerodavan je samo onaj dio
predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim
potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne
samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojim se
daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom
u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između
pojedine banke i određenog potrošača. Informacije koje su pojedini potrošači dobili
tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo
za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od
banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za
donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne
ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim
odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale
razumljive prosječnom potrošaču.“ Tuženik se poziva na odredbe čl. 81. st. 1.
ZZP/03, čl. 83. ZZP/03, čl. 84. ZZP/03, čl. 85. ZZP/03. Odredba o valutnoj klauzuli
sadržana u članku 1. i 7. Ugovora je jasna, uočljiva i razumljiva. Ujedno je tužitelj kod
zaključenja ugovora predan i otplatni plan gdje su opet anuiteti izraženi u valuti CHF
te je na svakoj stranici otplatnog plana naznačeno da se imaju plaćati po srednjem
tečaju tuženika na dan plaćanja. Štoviše, na svakoj stranici otplatnog plana
podebljanim slovima naglašeno je: „Informaciju o važećim tečajevima valuta na dan
možete dobiti korištenjem usluga telefonskog servisa RBA DIREKT pozivom
Posl.br. 31 P-360/2023-17
telefonskog broja: 062/62-62-62.“ Tužitelju su prije zaključenja ugovora obrazložene
posljedice i rizike vezanja kredita uz valutu CHF. U trenutku zaključenja predmetnog
Ugovora, postojanje valutne klauzule nije bila nikakva novina, pa su rizici vezanja
kredita uz bilo koju valutu pa tako i CHF bili općepoznati. Predmetni Ugovor je
solemniziran od strane javnog bilježnika, te se poziva na odredbu čl. 57. Zakona o
javnom bilježništvu (Narodne novine 78/1993, 29/1994, 162/1998). Tuženik je uvijek
nudio više mogućnosti glede valutne klauzule (u EUR, USD, CHF ili kune) ovisno o
vremenu zaključenja pojedinog ugovora. Dakle, kod tuženika je u vrijeme zaključenja
Ugovora o kreditu bilo moguće pregovarati o valutnoj klauzuli te ovisno o željama i
kreditnoj sposobnosti pojedinog klijenta odabrati jednu od ponuđenih opcija. Tužitelj
je pristao i odabrao kredit s valutnom klauzulom u CHF. Valutna klauzula ne uzrokuje
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a nije niti
suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Prvenstveno je potrebno imati na umu važnu
činjenicu da je valutna klauzula ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje
valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu. Dakle, u slučaju da je vrijednost valute CHF
u odnosu na hrvatsku kunu padala, to bi tužitelj morao vratiti manji iznos kredita. U
odnosu na ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik ističe da je ista
jasna, razumljiva i lako uočljiva pa da nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost.
Dalje navodi da u kolektivnom sporu nije utvrđeno da bi promjenjive kamatne stope
bile ništetne. Sporne su bile samo promjene kamatnih stopa sukladno Odluci banke
ukoliko nisu bili jasni kriteriji tj. parametri za promjenu kamatne stope. Tuženik
osporava visinu tužbenog zahtjeva. U odnosu na posljedice eventualne ništetnosti
dijela ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelj nema pravo zahtijevati
isplatu utuženog iznosa na način da se predmnjeva da je između stranaka za cijelo
vrijeme trajanja ugovora o kreditu ugovorena fiksna kamatna stopa. Tuženik
osporava i izvansudski obračun visine potraživanja. Tuženik se protivi da se visina
tužbenog zahtjeva utvrđuje zbrajanjem samo pozitivnih razlika nastalih zbog
povećanja kamatne stope ili povećanja tečaja valute CHF. Zbrajanjem samo
pozitivnih razlika dobiva se simulacija kredita s primjenom jednostrano promjenjive
kamatne stope i jednostrane valutne klauzule u CHF, a ne simulacija kunskog kredita
s fiksnom kamatnom stopom što je zahtjev tužitelja. Kako bi se utvrdilo što je tužitelj
zbilja platio više zbog hipotetske ništetnosti spornih ugovornih odredbi, potrebno je
promatrati ugovor kao cjelinu, a ne samo pojedinačne uplate. Kod simulacije kunskog
kredita s fiksnom kamatnom stopom potrebno je uzeti dakle u obzir sve promjene
tečaja i kamatne stope pa u konačnici od „više“ uplaćenih iznosa oduzeti manje
uplaćene iznose zbog smanjenja tečaja ili kamatne stope. Tu se ne radi o prigovoru
radi prijeboja, već se radi o utvrđenju koliko je zaista tužitelj tijekom cijelog ugovornog
odnosa platio više zbog hipotetske ništetnosti valutne klauzule i klauzule o
promjenjivoj kamatnoj stopi. Tuženik u cijelosti osporava pravo tužitelja na
potraživanje s osnove tijeka kamata. Istakao je prigovor zastare potraživanja u
odnosu na tužbeni zahtjev na isplatu u cijelosti.
Tuženik prvenstveno ističe da smatra da se odluka Vrhovnog suda Republike
Hrvatske Rev – 2245/17-2 ne može primijeniti u ovom predmetu jer ovdje tuženik nije
bio stranka tog postupka pa shodno tome nije niti vezan utvrđenjima u toj presudi.
Konačno tuženik predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te naložiti tužitelju da
tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećano za zakonske zatezne kamate
koje na taj iznos teku od dana presuđenja do isplate.
Posl.br. 31 P-360/2023-17
3. Nakon provedenog financijskog vještačenja u ovom postupku, tužitelj je
sukladno nalazu i mišljenju vještaka precizirao tužbeni zahtjev na način kako je to
opisano u točki III. izreke Presude.
4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: otplatnu tablicu (8-10), dopise (11-
18), prijepis knjigovodstvene kartice (19-23), Ugovor o kreditu (24-28), Pravilnike o
obračuna kamata i naknada, te Opće uvjete poslovanja (47-472), provedeno je
financijsko vještačenje i pročitan je nalaz i mišljenje vještaka (491-506), te je
saslušan tužitelj kao parnična stranka.
5. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
6. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojom
je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te odredbe vezane za valutnu klauzulu.
Tužitelj potražuje isplatu na ime preplate samo u odnosu na odredbe o valutnoj
klauzuli. Tuženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor
zastare.
7. Između stranaka nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i
tuženika kao kreditora, dana 27. prosinca 2005. godine sklopljen Ugovor o kreditu
broj 112-50-3206971, za kupnju novog vozila, novčanog iznosa od 23.944,94 CHF u
protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, na rok
otplate od 84 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti
po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema
otplatnom planu, te da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.
Također, među strankama nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa
koja je na dan zaključenja Ugovora iznosila 5,50% godišnje koja je promjenjiva u
skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.
7.1. Između stranaka je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, te je li nastupila zastara.
8. Tužitelj je potrošač.
9. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i 125/07) potrošač je
fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke,
poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovac bilo koja osoba koja
sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne,
obrtničke ili profesionalne djelatnosti, kao i osoba koja nastupa u ime ili za račun
trgovca.
10. U čl. 2. Direktive broj 93/13 od 05. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima
u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u
ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg
obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka
fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u
okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili
privatnom vlasništvu.
Posl.br. 31 P-360/2023-17
11. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu
bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove
profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na
prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i
nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj
robe/pružatelj usluga, a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.
12. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao
slabija stranka, u svojstvu fizičke osobe, za kupnju vozila, te ima svojstvo potrošača.
13. Sud je vezan za utvrđenja u naprijed navedenim parnicama povodom
podnošenja tužbe protiv tuženika od strane potrošača - Hrvatskog saveza udruga
za zaštitu potrošača. Prema čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka suda
donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i u smislu postojanja
povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač
osobno pokrene radi naknade štete odnosno isplate, koja mu je uzrokovana
postupanjem tuženika.
14. U odnosu na spornu osnovu tužbenog zahtjeva tj. da li je promjenjiva
kamatna stopa i valutna klauzula dopuštena ili pak nedopuštena i nepoštena, sud je
o navedenom odlučivao kao o prethodnom pitanju sukladno odredbi čl. 12. st. 1.
ZPP-a, a sve s obzirom na to da isplata može uslijediti tek nakon prethodnog
utvrđenja da li su odredbe o kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli ništetne ili ne.
U odnosu na navedeno, (a i tužitelj se u tužbi poziva na Presudu Visokog
trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine kojom je
potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 14. srpnja
2013. godine) ističe se da je navedenom Presudom pravomoćno utvrđena ništetnost
ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te ništetnost ugovorne odredbe kojima
je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza
promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, gdje su nacionalni sudovi
navedene odredbe ocijenili nepoštenima i ništetnima. Presuda u odnosu na valutnu
klauzulu postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, a Presuda u odnosu na
kamatnu stopu postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. godine.
15. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04.
srpnja 2013. godine u odnosu na tuženika, koji je u kolektivnom sporu bio
četvrtotuženik pravomoćno je utvrđeno da je isti u razdoblju od 01. siječnja 2004.
do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača,
korisnika kredita koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u
ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je
ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i
u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti
informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke
utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja
predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana, pa je tuženik postupio suprotno odredbama tada
važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31.
prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i
Posl.br. 31 P-360/2023-17
prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima
ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-
ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je
tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s
jednostranom odlukom banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora
tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno
pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih
parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je
imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj
na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
16. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07,
75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14) propisano je da odluka suda
donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog
Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale
sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je
uzrokovana postupanjem tuženika.
17. Također, odredba čl. 502.c ZPP-a propisuje da se fizičke i pravne
osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje
iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a za zaštitu
kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi
zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba, a pri čemu će sud biti vezan za
ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.
18. Zato sud smatra da tužitelj u ovom postupku ne mora dokazivati
ništetnost spornih ugovornih odredbi za koje je već utvrđena ništetnost u
kolektivnom sporu, već je dovoljno da se samo pozove na utvrđenja iz kolektivne
presude. Takvo pravno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud RH u presudi broj Rev
3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine prema kojemu se fizičke i pravne osobe
mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz
presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i
prava protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili
općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem teže povrjeđuje ili ozbiljno
ugrožava takve kolektivne interese i prava (čl. 502.a st. 1., čl. 502.b i čl. 502.c
ZPP-a), te da nema potrebe ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom,
s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citiranje zakonske odredbe,
drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegotno za
potrošača. Tome u prilog ide i odluka Ustavnog suda U-III-2233/19 od 10. lipnja
2020. godine kojom se dodatno potvrdio stav Vrhovnog suda RH iz presude Rev-
3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine.
19. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da je tužitelj dokazao pravnu
osnovu svojeg potraživanja za isplatu prema tuženiku, u odnosu na preplatu po
osnovi valutne klauzule jer za to u vrijeme podnošenja tužbe nije nastupila zastara,
(dok je u odnosu za isplatu po osnovi promjenjive kamatne stope nastupila
zastara, ali tužitelj ni ne potražuje isplatu za pretplatu po osnovi promjenjive kamatne
stope).
Posl.br. 31 P-360/2023-17
20. Tuženik je osporio i visinu i izračun tužbenog zahtjeva.
21. Tužitelj je u vrijeme podnošenja tužbe potraživao isplatu u iznosu od
15.213,91 kn, a nakon provedenog financijskog vještačenja potražuje isplatu
iznosa od 2.029,49 eura/15.291,30 kn (razlika je u 77,39 kn/10,27 eura). Sud je
dopustio preinaku.
22. U odnosu na preinaku tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog
vještačenja sud ukazuje na zaključak sa sastanka predsjednika građanskih odjela
županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda RH posl.br. Su IV-162/2021
od 26. studenog 2021. godine koji glasi: "U predmetima po tužbama korisnika
kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog
dokaza financijskim vještačenjem.", te je sud dopustio preinaku. Naime, kako je do
preinake došlo zbog provedenog financijskog vještačenja što predstavlja okolnost
koja je nastala nakon podnošenja tužbe, pri čemu tužitelj nije tražio isplatu
povišenog iznosa po nekoj drugoj osnovi, osim one koja je navedena u tužbi (pa
sukladno tome sud smatra da se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti čl. 191.
st. 2. ZPP-a).
23. Vezano za prigovor zastare istaknut po tuženiku ističe se da prema
pravnom shvaćanju sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja
2020. godine, na koje se poziva i ovaj sud, a koje glasi: "Zastarni rok u slučaju
restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj
sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz
čl. 323. st. 1. ZOO-a/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedica utvrđenja ništetnosti
ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na
drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.". Također, prema pravnom stajalištu
Vrhovnog suda RH izraženom u odluci Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018.
godine da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača
dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a/05, te zastara individualnih
restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke
donesene u povodu te tužbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu
kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare u smislu čl. 388. ZOO-
a/91 (čl. 241. ZOO-a/05), te zastara po ovom individualnom restitucijskom zahtjevu
tužitelja počela je teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene
u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012,
zastara za svaki individualni restitucijski zahtjev počinje teći ispočetka, a vrijeme
prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.
23.1. Tužba u predmetu P-1401/2012 podnijeta je 04. travnja 2012. godine,
a presuda kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi kojima se glavnica kredita
veže uz valutnu klauzulu u švicarskim francima postala je pravomoćna 14. lipnja
2018. godine (presuda Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10 od
14. lipnja 2018. godine). Zbog svega navedenog, a s obzirom da je tužba u ovoj
pravnoj stvari podnijeta 09. rujna 2021. godine, prigovor tuženika da je nastupila
zastara, nije osnovan u odnosu na isplatu po osnovi preplate za ugovorenu valutnu
klauzulu.
24. Tužitelj je iskazao da je sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu 2005. godine u iznosu koji je naveden u Ugovoru o kreditu na rok otplate 84 mjeseci
Posl.br. 31 P-360/2023-17
odnosno 7 godina i predmetni kredit da je podigao radi kupnje osobnog vozila.
Predmetni kredit je uredno platio u ugovorenom roku. Sa tuženikom nije sklopio
Aneks ugovoru o konverziji. Otišao je u auto salon radi kupnje auta i tamo da su mu
rekli da ako želi auto kupiti na kredit da se može obratiti Raiffeisen banci za kredit.
Kako su ga i uputili otišao je u Raiffeisen banku i rekao im da je upućen od strane
auto salona radi kredita za kupnju osobnog automobila. U banci mu je rečeno da mu
nude kredit u valuti CHF i kako mu je samo to bilo ponuđeno odlučio se za taj kredit.
Službenik u banci mu je prezentirao kredit u CHF, zatim koliko će iznositi rata
kredita i nije mu ukazano na ikakve eventualne rizike vezano za promjenu kamatne
stope, kao i za valutnu klauzulu. Zna da promjenjiva kamatna stopa znači da se ona
može promijeniti, u svakom slučaju smatrao je da će biti u nekim normalnim okvirima.
Par godina nakon što je počeo otplaćivati rata kredita mu je iznosila skoro duplo od
početka otplate rata kredita. Sada mu je poznat pojam valutna klauzula tj. da je iznos
vezan za valutu. Ali u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije znao što to znači.
Imao je oko 22 godine. Nakon što je dobio Ugovor o kreditu od strane banke, otišao
je kod javnog bilježnika na solemnizaciju ili ovjeru Ugovora. Ne sjeća se da li mu je
javni bilježnik pročitao Ugovor. Ne sjeća se da li je u cijelosti pročitao Ugovor prije
nego što ga je potpisao, zbog proteka vremena. Zbog proteka vremena ne sjeća se
da li je pitao službenika banke da mu nešto pojasni. Sjeća se samo da je htio kupiti
auto, da se obratio u salon auta, da su ga uputili u banku radi realizacije kredita i da
je kod tuženika ostvario kredit. U banci mu je rečeno koji iznos kredita podiže, koliko
će mu iznositi rata kredita u CHF, protuvrijednosti u kunama i da će taj kredit otplatiti
protekom 7 godina ako ga redovno otplaćuje i on da je na to pristao.
24.1. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je on bio zainteresiran za kredit za
kupnju auta, da je iz auto salona upućen u banku upravo kod tuženika i da mu je u
banci ponuđen predmetni kredit kojeg je i prihvatio nakon što mu je prikazana rata
kredita. Tada je imao oko 22 godine i nije razumio što znači valutna klauzula.
Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da se između ugovornih strana nije pojedinačno
pregovaralo u smislu da je tužitelj mogao utjecati na odredbe Ugovora o kreditu koje
se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu.
25. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim
vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije T.
P., dipl. oec., kojemu je dan zadatak da utvrdi razlike anuiteta dospjelih u
razdoblju otplate kredita sve do zatvaranja kredita, koja obuhvaća razliku zbog
promijene kamatne stope i tečaja, izračunom po mjesecima razlike između plaćenih
anuiteta kredita prema Ugovoru o kreditu br. 112-50-3206971 od 27. prosinca 2005. i
iznosa koje je tužitelj trebao platiti primjenjujući na iznos ugovorenog kredita
ugovorenu kamatnu stopu od 5,50% godišnje i iznosa kredita u kunama prema
srednjem tečaju CHF-a koji je bio važeći na dan isplate kredita s time da odvojeno
prikaže razliku do koje je došlo zbog promjene kamate i razliku zbog promjene
valute. Vještak je, nakon proučene dokumentacije, te izvršenih izračuna više i
manje uplaćenog na ime kamata i tečajnih razlika po kreditnoj partiji koja je predmet
ove tužbe vještak dao nalaz i mišljenje:
1. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa
nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je
bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je, na ime kamata, u
utuženom razdoblju otplate kredita više uplatio iznos od 617,51 € / 4.652,54 kn.
Posl.br. 31 P-360/2023-17
2. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio
jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika više uplatio
2.029,49 € / 15.291,30 kn.
Ukoliko se priznaje potraživanje pod točkom 1, tada potraživanje pod točkom 2
umanjeno za pripadajuću tečajnu razliku već prikazanih preplaćenih kamata iznosi
1.977,84 € / 14.902,23 kn.
3. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio
jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika manje uplatio
325,59 € / 2.453,06 kn.
26. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te je sukladno
istome precizirao tužbeni zahtjev kako je to opisano u točki III izreke Presude.
27. Tuženik se podneskom od 09. lipnja 2023. godine očitovao na nalaz i
mišljenje vještaka navodeći da je zadatak vještaku pogrešno određen, da namjera
ugovornih stranaka nije bila ugovaranje fiksne kamatne stope već upravo promjenjive
kamatne stope, a tužitelj da je pristao na ugovaranje promjenjive kamatne stope te
se obvezao platiti povećani anuitet uslijed povećanja same kamatne stope. U odnosu
na posljedice navodne ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi,
sud provođenjem financijskog vještačenja po prijedlogu tužitelja visinu utvrđuje na
način da je utvrđuje razliku između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu
tuženika i iznosa anuiteta prema početnom otplatnom planu, primjenom redovno
ugovorene kamatne stope od 5,50 % godišnje, a time se faktično zamjenjuje
ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, o kojoj su se stranke suglasile
prilikom zaključenja ugovora o kreditu, odredbom o fiksnoj kamatnoj stopi. Posljedica
ovakve zadaće vještaku i ovakvog vještačenja je primjena fiksne kamatne stope, a
koju ugovorne stranke notorno nisu ugovorile niti ju je tuženik uopće nudio prilikom
zaključenja ugovora o kreditu. U odnosu na valutnu klauzulu ukazuje se da iz nalaza
i mišljenja vještaka jasno proizlazi osnovanost stava tuženika da predmetna
ugovorna odredba u konkretnom slučaju nije ništetna. Vještak je prilikom izrade
nalaza i mišljenja izračunao i pozitivne i negativne razlike, a što tuženik smatra
pravilnim. Naime, zbrajanjem samo pozitivnih razlika dobiva se simulacija kredita s
primjenom jednostrano promjenjive kamatne stope i jednostrane valutne klauzule u
CHF, a ne simulacija kunskog kredita s fiksnom kamatnom stopom što je zahtjev
tužitelja. Tuženik se stoga svakako protivi korištenju izračuna koji uzima u obzir samo
„više“ plaćene anuitete. Kako bi se utvrdilo što je tužitelj zbilja platio više zbog
hipotetske ništetnosti spornih ugovornih odredbi, potrebno je promatrati ugovor kao
cjelinu, a ne samo pojedinačne uplate. Kod simulacije kunskog kredita s fiksnom
kamatnom stopom potrebno je uzeti dakle u obzir sve promjene tečaja i kamatne
stope pa u konačnici od „više“ uplaćenih iznosa oduzeti manje uplaćene iznose zbog
smanjenja tečaja ili kamatne stope. Tu se ne radi o prigovoru radi prijeboja, već se
radi o utvrđenju koliko je zaista tužitelj tijekom cijelog ugovornog odnosa platio više
zbog hipotetske ništetnosti valutne klauzule i klauzule o promjenjivoj kamatnoj stopi.
Vještačenje je izvršeno pod primjenom pretpostavke da je ugovorena jednostrana
valutna klauzula u CHF te ne daje odgovor na pitanje koliko je zaista tužitelj tijekom
cijelog ugovornog odnosa platio više zbog hipotetske ništetnosti valutne klauzule.
Posl.br. 31 P-360/2023-17
28. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje tj. izračun vještaka jer je isti izrađen po
stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije, isti je u svemu razumljiv i u
skladu s pravilima struke, te je sud istog prihvatio kao vjerodostojan.
29. U ukupnosti svih provedenih dokaza sud je nesporno utvrdio:
- da su parnične stranke dana 27. prosinca 2005. godine sklopile Ugovor o kreditu
za iznos od 23.944,94 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju
banke na dan korištenja,
- da se radi o potrošačkom kreditu za kupnju auta,
- da se tužitelj pozvao na pravomoćne presude donijete u postupku zaštite
kolektivnih prava i interesa sukladno čl. 502. c ZPP-a i čl. 138.a ZZP/07,
- da pravomoćne presude donijete u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa
obvezuju ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača u
postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete,
- da odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi podliježu testu poštenosti, a koji
postupak je proveden u postupku za zaštitu pojedinih prava i interesa potrošača,
- da se o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo,
- da potraživanje tužitelja za isplatu po osnovi preplate za ugovorenu valutnu
klauzulu nije zastarjelo,
- da je tužitelj preplatio iznos po predmetnom Ugovoru o kreditu, kako je to
navedeno u točki III. izreke ove Presude.
30. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.
Tužitelj je uspio u ovom postupku u cijelosti. Tužitelju su priznati troškovi za sastav
tužbe, za sastav podneska od 05. lipnja 2023., te za zastupanje na ročištima 13.
studenog 2023. i 05. lipnja 2023. godine za svaku radnju po 199,09 eura plus PDV
u iznosu od 199,09 eura, te za sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 33,32 eura i
za troškove vještačenja u iznosu od 331,81 eura, što ukupno iznosi 1.360,58
eura/10.251,29 kn. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podnesaka od 11. kolovoza
2022. i 30. listopada 2023. godine jer isti nisu bili nužni za donošenje meritorne
odluke u ovoj pravnoj stvari. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu
jer isti ju nije u obvezi ju platiti. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na
tbr. 7, 8., 9., 42., 48. i 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika
(Narodne novine 142/2012, 103/2014, 118/2014,107/2015, 37/2022, 126/2022, dalje:
Tarifa) i tarifnom broju 1. Tarife o sudskim pristojbama (NN 53/2019, 92/2021,
37/2023).
Tuženiku nije priznat trošak jer je izgubio ovu parnicu.
31. Slijedom svega naprijed navedenog, presuđeno je kao izreci ove Presude.
U Poreču - Parenzo, dana 22. prosinca 2023. godine.
S u t k i n j a:
mr. sc. Marčela Štefanuti, v.r.
Posl.br. 31 P-360/2023-17
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu, a
podnosi se putem ovog suda u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave ove
Presude.
DNA:
1. Pun. tužitelja,
2. Pun. tuženika.