Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-193/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužiteljice PČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Dražen Orešković, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženice ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Marija Radelja, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 20. studenog 2024., u nazočnosti tužiteljice i punomoćnika tužiteljice, te uz javnu objavu presude, 16. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj 5140030250- 60010470504/2007. od 21. svibnja 2007. u dijelu u kojem je ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti unaprijed, jednokratno naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga.

II. Nalaže se tuženici ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužiteljici PČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova stečenog bez osnove isplati iznos 549,89 EUR (petstočetrdesetdeveteura-osamdesetdevetcenti) sa zateznom kamatom koja teče od 28. svibnja 2007. do isplate po stopi do 31. srpnja 2008. od 15%, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženici ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužiteljici PČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati trošak postupka u iznosu od 375,00 EUR-a (tristosedamdesetpeteura) sa zateznim kamatama koje teku od 16. prosinca 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljicin zahtjev za naknadom troška u preostalom dijelu, odnosno preko dosuđenog iznosa troška postupka.

V. Odbijen je kao neosnovan tuženicin zahtjev za naknadu troška.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je tuženica pravna slijednica Slavonske banke d.d. Osijek budući je Hypo Alpe Adria Bank d.d. (sada Addiko bank d.d.) pripojila Slavonsku banku d.d. Osijek. Nadalje, navodi da je s tuženicom dana 21.svibnja 2007. sklopila Ugovor o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007. temeljem kojeg Ugovora tuženica, kao kreditor daje tužiteljici, kao korisnici kredita iznos od 78.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan korištenja kredita na rok od 15 godina. Ističe, kako joj je prilikom isplate/korištenja kredita 28. svibnja 2007. tuženica naplatila naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,20% iznosa kredita, odnosno, iznos od 549,89 EUR-a. Tužiteljica navodi da je čl. 7. predmetnog Ugovora ugovoreno da se obvezuje platiti unaprijed, jednokratno naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja trenutačno iznosi 1,20 % od iznosa kredita, te da je navedena odredba ništetna i da je tuženica naknadu nezakonito naplatila. Isto tako, navodi da se prema odredbi čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni novčani iznos, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Sukladno citiranoj zakonskoj odredbi, ističe, tuženica nije imala zakonsko uporište za naplatu naknade za obradu kredita, osobito jer Ugovorom o kreditu nije definirano na što se naknada za obradu kredita odnosi, niti zašto njezina visina iznosi 1,20 % od iznosa kredita. Navodi kako je predmetnu odredbu ugovora o kreditu tuženica je koristeći svoj položaj proizvoljno nametnula tipskim ugovorom o kreditu, bez da je o istoj imala mogućnost pregovarati pri zaključenju ugovora o kreditu, a koja odredba je imala za cilj pogodovati tuženici. Naime, prilikom realizacije kredita tuženica joj je naplatila naknadu za obradu kredita bez zakonskog uporišta i bez da joj je učinila dostupnim kako parametre koji utječu na visinu naknade za obradu kredita, tako i specifikaciju troškova koje je tuženica imala pri isplati kredita, a koji troškovi bi se podmirivali predmetnom naknadom, na koji način je nepripadno stekla iznos od 549,89 EUR-a. Slijedom navedenog, tužiteljica ističe, predmetna odredba je nepoštena, a time i ništetna i temeljem odredbe čl.81. st.1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača. S obzirom da se radi o tipskom unaprijed formuliranom ugovoru pripremljenom od strane banke – tuženice, kao i da se o naknadi za odobreni kredit nije moglo pojedinačno pregovarati, te da nije mogla utjecati na sadržaj ugovorne odredbe o naknadi iz čl. 7. Ugovora to je stoga, tužiteljica naglašava kako je ista odredba čl. 7. Ugovora nepoštena sukladno čl. 81. st. 1. ZZP-a, te ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, što proizlazi i iz odredaba čl. 4. i čl. 7. ZOO-a/05, kao i da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice. Isto tako, dodaje, da je takav pravni stav zauzet i odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koji stav potvrđuje i Sud EU odlukom u spojenim predmetima C-224/19 I C-259/19 i C-84/19. Sukladno navedenom, navodi da je nedvojbeno kako je tuženica neosnovano na osnovu ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita naplatila, odnosno, stekla bez osnove iznos od 549,89 EUR-a, te je stoga tužiteljica podnijela sudu tužbu, kojom je predložila sudu da donese presudu kojom će usvojiti tužbeni zahtjev. Potraživala je i trošak parničnog postupka.

1.1. Tijekom postupka, u odnosu na navode tuženice kojima osporava svojstvo potrošača tužiteljici, tužiteljica je navela da isti dani paušalno i neutemeljeno, s obzirom da je tuženici iz kreditne dokumentacije kojom raspolaže poznato kako je predmetni Ugovor o kreditu tužiteljica s tuženicom zaključila kao fizička osoba i to kao stambeni kredit potreban za adaptaciju nekretnine – obiteljske kuće, a na kojoj je nekretnini tuženica sukladno čl. 11. predmetnog Ugovora o kreditu upisala i založno pravo radi osiguranja tražbine iz Ugovora. Isto tako, navodi da u to vrijeme, kao ni sada, nije imala registrirani obrt, niti je bila član nekog trgovačkog društva. Nadalje, navela je kako su navodi tuženice da je odredba čl. 7. jasna i razumljiva, da nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da načelo transparentnosti ne zahtjeva da se u Ugovor detaljno navede što čini predmetne troškove, dani bez pravnoga uporišta i u potpunosti neosnovani te nadalje ističe da je prilikom realizacije kredita tuženica naplatila naknadu za obradu kredita bez da je za to imala zakonsko uporište i da joj je učinila dostupnim kako parametre koji utječu na visinu naknade, tako i specifikaciju stvarno nastalih troškova koje je imala pri isplati kredita. Ističe kako je tuženica u paušalnom iznosu odredila predmetnu naknadu određujući je svojom Tarifom određenim postotkom u odnosu na iznos realiziranog kredita. Isto tako, imajući u vidu činjenicu da je predmetna naknada određena u određenom postotku od iznosa realiziranog kredita, a što u biti znači da što su dužnici realizirali veće kredite isti će platiti i veću naknadu, jasno je za zaključiti da tuženik predmetnom naknadom nije podmirivao stvarne troškove s obzirom da nije odredio na što se isti odnose i kako se isti povećavaju razmjerno povećanju iznosa kredita, već je predmetnu naknadu odredio svojevoljno i proizvoljno u određenom postotku te na taj način sebi pribavio dodatnu imovinsku korist. Također, navodi da kako se radi o tipskom unaprijed formuliranom ugovoru pripremljenom od strane banke – tuženice i da se o naknadi za odobreni kredit nije moglo pojedinačno pregovarati, tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj ugovorne odredbe o naknadi iz čl. 3. Ugovora te je stoga odredba čl. 3. nepoštena i ništetna odredba sukladno čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZPP-a, kao i da je takav stav zauzeo Vrhovni sud RH u presudi Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. U odnosu na istaknuti prigovor zastare tužiteljica je navela kako je isti u potpunosti neosnovan i paušalan, imajući pri tome u vidu shvaćanje Vrhovnog suda RH zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. Tužiteljica je navela da je neosnovano i tuženicino osporavanje tijeka zateznih kamata, jer postavljeni zahtjev za isplatu zateznih kamata temelji na činjenici da je tuženica u trenutku naplate naknade za korištenje kredita na temelju ništetne odredbe neosnovano stekla imovinsku korist na teret tužiteljice, pa s obzirom da je tuženica nepošteni stjecatelj, to tužiteljica temeljem čl. 1115 ZOO-a zakonski osnovano potražuje iznos zateznih kamata na iznos plaćene naknade za korištenje kredita od dana plaćanja iste.

2. U odgovoru na tužbu tuženica je osporavala osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu te je isticala prigovor zastare, navodeći da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora te da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupila savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužiteljica nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve i kad bi tužbeni zahtjev bio osnovan. U vezi ništetnosti odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu, o naknadi za obradu kredita, navodi, da je naknada za obradu kredita naplaćena 28. svibnja 2007. u iznosu od 4.143,14 kn, te da je navedena odredba jasno i razumljivo sastavljena te je tužiteljica mogla procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe za nju proizlaze. Ističe, kako je tužiteljica u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu znala da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi te da je ista naknada bila objavljena i u Tarifi naknada tuženice. Nadalje, navodi da tužiteljica neosnovano tumači zahtjev jasno i razumljivo sastavljene ugovorne odredbe i transparentnosti Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. na koju se poziva, te da u tom smislu nisu od utjecaja na ovaj postupak ni navodi tužiteljice da joj je naknadom za obradu kredita bila nametnuta prekomjerna ili ekonomična neopravdana obveza budući da, u smislu odredbi Direktive 93/13 EEZ, izuzeto iz provjere eventualne nepoštenosti, jer ne postoji nikakva tablice ili objektivan pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. Ističe, da načelo transparentnosti, kako ga predviđa Direktiva 93/13/EEZ ne zahtjeva da se konkretni troškovi povezani s konkretnim uslugama pa tako i sa uslugama obrade kredita prikažu na način kako to insinuira tužiteljice, a što se isto navodi i u presudi Suda EU. Prema tome, ističe, sporna ugovorna odredba je jasna i razumljiva. Slijedom navedenog, nisu osnovani navodi tužiteljice da bi sporna ugovorna odredba bila nejasna ili nerazumljiva. Isto tako, navodi kako sporna ugovorna odredba nije protivna niti Ustavu RH, prisilnim propisima niti moralu društva, te je navedena odredba uobičajena u bankarskom poslovanju i ista je obuhvaćena pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" u smislu čl. 3. Direktive 2008/48 EZ-a. Nadalje, navodi da su u konkretnom slučaju ugovorne strane mogle prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarati i postići suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na namjenu kredita, visinu iznosa kredita, valutu, način otplate, visinu kamatne stope i dr., te je tužiteljica u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na spornu, imala stvarnu mogućnost utjecaja, odnosno, mogla je pregovarati o njezinom sadržaju, dok je djelatnik tuženice pojasnio tužiteljici značenje sporne ugovorne odredbe. Slijedom svega navedenog, tuženica je predložila sudu da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice te je obveže da joj naknadi troškove postupka sa zateznom kamatom po stoji koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o kreditu br. 5140030250-60010470504/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (list spisa 6-14), izvadak iz zemljišne knjige zk. ul. [broj ZK uloška] od 4.5.2007. (list spisa 15), javnobilježnička isprava od 23.5.2007. (list spisa 16), Isplatni nalog od 28.5.2007. (list spisa 17), Otplatni plan (list spisa 18), Pregled prometa za klijenta na dan 5.12.2023. (list spisa 19-37), Specifikacija uplata (list spisa 38-40), izvadak iz Sudskog registra za tuženika (list spisa 41-47) te je saslušao tužiteljicu.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice protiv tuženice radi isplate iznosa od 549,89 EUR-a, a koji iznos je tužiteljica isplatila predniku tuženice (Slavonskoj banci d.d.) po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

6. Među parničnim strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu (tužiteljičino svojstvo potrošača), kao i to je li ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na to da je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita.

7. Među strankama nije sporno da je tužiteljica s prednikom tuženice (Slavonskom bankom d.d. - Hypo Alpe Adria Bank d.d.) dana 21.svibnja 2007. sklopila Ugovor o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 na iznos od 78.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan korištenja kredita na rok od 15 godina. Nije sporno ni da je tuženica prilikom isplate kredita 28. svibnja 2007. tužiteljici naplatila naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,20% iznosa kredita odnosno 549,89 EUR-a.

8. Iz Ugovora o kreditu br. 5140030250-60010470504/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (list spisa 6-14) proizlazi da su ugovor sklopili tuženica (prednica tuženice), tužiteljica (kao korisnica kredita-založni dužnik) i ZČ (kao sudužnik-založni dužnik), te da je, između ostalog, u čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno da se tužiteljica obvezuje platiti unaprijed, jednokratno naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja iznosi 1,20 % od iznosa kredita.

9. Iz izvatka iz zemljišne knjige zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] od 4. svibnja 2007. (list spisa 15) proizlazi da se radi o nekretnini upisanoj u kčbr. [katastarska čestica], koja se sastoji od zgrade i dvora, u [adresa], ukupne površine 200 m2, da na nekretnini nema tereta.

10. Iz Isplatnog naloga od 28. svibnja 2007. (list spisa 17) proizlazi da je isplatni nalog izdan od strane Sektora potpore tržištu, Odjela administriranja kredita i depozita, da je nalog naslovljen na PČ, kao korisnicu kredita, da se radi u Ugovoru o kreditu br. 5140030250, broj partije: 60010470504, da je kredit u valuti CHF, na iznos 78.000,00 CHF/345.261,38 kn, da troškovi obrade kredita iznose 1,20% odnosno 936,00 CHF/4.134,14 kn.

11. Iz Otplatnog plana (list spisa 18) proizlazi koliko su trebali iznositi mjesečni anuiteti od početka do kraja otplate kredita.

12. Iz Pregleda prometa za klijenta na dan 5. prosinca 2023. (list spisa 19-37) i iz Specifikacije uplata (list spisa 38-40) proizlazi da tužiteljica od 1. listopada 2015. do 1. lipnja 2022. svakomjesečno uplaćivala anuitete u različitim iznosima (ukupno 88 anuiteta), te da je najviši iznos iznosio 3.027,28 kn (na dan 1. ožujka 2021.), kao i da je tužiteljica s danom 1. lipnja 2022. otplatila kredit u ukupnom iznosu od 193.558,46 kn.

13. Iz izvatka iz Sudskog registra za tuženika (list spisa 41-47) proizlazi da je Addiko banci d.d. pripojeno dioničko društvo Slavonska banka d.d. [adresa] sa sjedištem u [adresa], upisano u sudskom registru s MBS: 030002102 Trgovačkog suda u Osijeku temeljem Odluke glavne skupštine društva Slavonska banka d.d. Osijek od 19. lipnja 2008. te glavne skupštine Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba od 19. lipnja 2008., kojima se daje odobrenje na ugovor o pripajanju od 18. lipnja 2008.

14. U svom iskazu tužiteljica je navela da su ona i njezin suprug godine 2007. kod Slavonske banke sklopili Ugovor o kreditu u valuti CHF te da su podigli kredit radi adaptacije njihove kuće u kojoj stanuju. Prilikom sklapanja Ugovora banka im nije objasnila odredbe ugovor niti što one znače, kao ni odredbu Ugovora o naknadi za obradu kredita, što ta odredba sadržava i koji se troškovi s njom podmiruju. Nisu im objašnjavali odredbe, niti su mogli pregovarati oko istih, nego im je Ugovor dan samo na potpis. Ugovor je sačinila banka i dala im ga da ga na kratko pročitaju te odmah potpišu. Ne zna koje troškove je platila naknadnom za obradom kredita niti kako je utvrđena visina te naknade. Naknadu su platili. Nije im objašnjena niti svrha navedene naknade. Nisu imali dovoljno vremena da detaljno pročitaju Ugovor.

14.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

15. Prije svega, potrebno je reći da iako je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila sa Slavonskom bankom d.d., a ne tuženikom, iz Sudskog registra proizlazi da je Slavonska banka d.d. [adresa], sa sjedištem u [adresa], upisana u sudskom registru s matičnim brojem subjekta upisa (MBS) 030002102, Trgovačkog suda u Osijeku, pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, na Izvanrednim skupštinama obiju banaka u lipnju 2008., odnosno na temelju Odluke glavne skupštine društva Slavonska banka d.d. Osijek, od 19. lipnja 2008., te Glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, od 19. lipnja 2008., kojim se daje odobrenje na Ugovor o pripajanju od 18. lipnja 2008., a nakon upisa povećanja temeljenog kapitala radi provedbe pripajanja na temelju Odluke Izvanredne glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 29. siječnja 2009.. Slijedom navedenog, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. postala je pravni slijednik pripojene banke, a sukladno članku 522. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima, kojim je, između ostalog, propisano da upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Društvo preuzimatelj sveopći je pravni slijednik pripojenog društva te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva. Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 11. srpnja 2016., mijenja ime u Addiko banka d.d..

15.1. Slijedom navedenoga, budući da Slavonska banka d.d. ne postoji jer je pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., koja je promijenila ime u Addiko banka d.d., Addiko banka d.d. – tuženik je pravni slijednik Slavonske banke d.d. i pasivno legitimiran je u ovoj pravnoj stvari.

16. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da je tužiteljica od strane djelatnika banke nije bila obaviještena što znači odredba čl. 7. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita, što ta odredba sadržava i koji se troškovi s njom podmiruju, niti koja je svrha naknade. Nadalje, tužiteljica nije niti mogla pregovarati oko sadržaja odredbi, ugovor je sačinila banka, koja je ugovor dala tužiteljici da kratko pročita i da potpiše. Dakle, tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno ta naknada odnosi, te o naknadi nije mogla pregovarati, a nije bila niti informirana o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u sporu naknadu radi.

17. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07. i 79/07., u nastavku: ZPP) propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

18. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

19. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

20. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tužiteljica ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopila radi adaptacije kuće u kojoj stanuje, a to je tuženici bilo poznato jer je na navedenoj nekretnini upisala založno pravo. Slijedom navedenog, a budući da tuženica, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača, nije niti dokazala, a niti je učinila vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužiteljica bila potrošač.

21. Isto tako, na tuženici je teret dokaza da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženica to nije dokazala, niti je predlagala izvođenje dokaza na te okolnosti. Osim toga, iz iskaza tužiteljice, čiji iskaz je sud ocijenio vjerodostojnim, proizlazi da nije progovarala o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita.

22. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka- tuženica nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženica nije pregovarala s tužiteljicom o spornoj odredbi kako bi se uvjerila da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženica prilikom ugovaranja sporne odredbe postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

23. Isto tako, budući da iz iskaza tužiteljice proizlazi da o navedenoj odredbi nije mogla pregovarati, jer joj je dostavljen na potpis već pripremljeni ugovor, a banka – tuženica nije dokazivala da je omogućila tužiteljici da pregovara o predmetnoj odredbi Ugovora o kreditu, ovaj sud zaključuje da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedene odredbe bila ograničena u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

24. Nadalje, sukladno odredbi čl. 83. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su opće poznate upućuju na propust tuženice u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13 lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (među njima prednika tuženice), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna.

25. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019 odbijena je revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi čl. 81., 82 i 90. ZZP-a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita i zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošača informirati o tome.

26. Dakle, s obzirom na to da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utvrđene su nepoštenima i time ništetnima), može se zaključiti da tuženica (prednik tuženice) nije postupala u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita – potrošač obvezuje za obradu zahtjeva i odobravanje kredita prije korištenja kredita platiti naknadu od 1,20 % na iznos kredita jednokratno, primjenom čl. 81. st. 1. ZZP-a, te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I . izreke. Potrebno je reći da je tužitelj u toč. I. tužbenog zahtjeva izostavio navesti o kojem ugovoru je riječ, iako je naveo da je ništetna odredba čl. 7. broj 5140030250-60010470504/2007. od 21. svibnja 2007., a s obzirom da identitet ugovora (kao i vrsta ugovora- Ugovor o kreditu) nije sporan, ovaj sud je izreku, toč. I., iza čl. 7. naveo Ugovora o kreditu.

27. Budući da je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu čl. 7. u kojem u je ugovorena naknada za – obavljanje bankarskih usluga, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženica nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovoren odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženica je dužna tužiteljici vratiti ono što je primila po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno (što proizlazi iz odgovora na tužbu (toč. 5. odgovora na tužbu) da je naknada za obradu kredita – obavljanje bankarskih usluga, naplaćena 28. svibnja 2007. u iznosu od 1,20% iznosa kredita odnosno 549,89 EUR-a.

28. Na iznos od 549,89 EUR-a tužiteljici pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženica bila nepoštena pa je obvezna platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženica je nepoštena jer je povrijedila interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je naplaćena 28. svibnja 2007., pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao pod toč. II. izreke.

29. Nije osnovan tuženicin prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela čl. 10.Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske

1 0

odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

30. Sud je odbio dokazni prijedlog tužiteljice za provođenjem financijsko- knjigovodstvenog vještačenja jer je visinu tužbenog zahtjeva mogao utvrditi na temelju isplatnog naloga, a tuženica je u odgovoru na tužbu, iako je osporila visinu tužbenog zahtjeva, navela da je naknada za obradu kredita naplaćena 28. svibnja 2007. u iznosu od 4.143,14 HRK (549,89 EUR-a), odnosno tuženica je navela da je iznos koji se potražuje tužbenim zahtjevom tužiteljica uplatila kao naknadu za obradu kredita.

31. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu pa joj pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50 bodova sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 9. rujna 2024. i 20. studenog 2024. za svako ročište u iznosu od 50 bodova sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, što sveukupno iznosi 150 bodova, odnosno 300,00 EUR-a, uvećano za 25% PDV-a što iznosi 375,00 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 16. prosinca 2024. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III. izreke.

32. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 23. svibnja 2024. i 19. srpnja 2024. jer je navode iz podneska mogla iznijeti na ročištu. Slijedom prethodno navedenog, odbijen je kao neosnovan tužiteljicin zahtjev u preostalom dijelu za naknadu troška postupka, odnosno u dijelu preko dosuđenog iznosa, te je odlučeno kao pod toč. IV. izreke.

33. Budući da je tuženica u cijelosti izgubila u sporu, odbijen je kao neosnovan tuženicin zahtjev za naknadom troška, pa je stoga odlučeno kao pod toč. V. izreke.

Osijek, 16. prosinca 2024.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženice

1 1