Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-306/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Martini Alagić, odvjetnici u Vukovaru, protiv tuženika Raiffesenbank Austria d.d., iz [adresa], OIB 53056966535, zastupan po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon rasprave zaključene dana 15. studenog 2024. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja odvjetnice Martine Alagić i zamjenika punomoćnika tuženika Mislava Srb, odvjetnika u Osijeku, dana 16. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535., da tužitelju OI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od:

- 13,47 eura od 31.01.2010. godine pa do isplate,

- 21,40 eura od 28.02.2010. godine pa do isplate,

- 65,50 eura od 31.03.2010. godine pa do isplate,

- 54,58 eura od 30.04.2010. godine pa do isplate,

- 173,53 eura od 31.05.2010. godine pa do isplate,

- 297,02 eura od 30.06.2010. godine pa do isplate,

- 742,96 eura od 31.07.2010. godine pa do isplate,

- 111,59 eura od 31.08.2010. godine pa do isplate,

- 133,76 eura od 31.10.2010. godine pa do isplate,

- 178,78 eura od 30.11.2010. godine pa do isplate,

- 163,20 eura od 31.12.2010. godine pa do isplate,

- 244,86 eura od 28.02.2011. godine pa do isplate,

- 17,17 eura od 31.03.2011. godine pa do isplate,

- 77,92 eura od 31.05.2011. godine pa do isplate,

- 25,65 eura od 30.06.2011. godine pa do isplate,

- 216,68 eura od 31.07.2011. godine pa do isplate,

- 62,43 eura od 31.12.2011. godine pa do isplate,

- 680,56 eura od 23.01.2012. godine pa do isplate,

po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana u polugodištu koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015.g., a od 01. kolovoza 2015.g. pa do 31.prosinca 2022,g, u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, te od 01.01.2023.g. zajedno sa zateznim kamatama u smislu od.čl.29.st.2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne transakcije koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotne poena do 29.12.2023.,te od 30.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine do isplate,sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.967,43 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od dana 16.prosinca 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine do isplate,sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je kod ovog suda dana 12.listopada 2020. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navodi da su tužitelj i tuženik zaključili su dana 02.032006. godine ugovor o kreditu, broj: 528-50- 3303820., prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 26.858,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važećem na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 398,83 CHF. Kredit je otplaćen u cijelosti i to prijevremenom otplatom dana 23.01.2012. godine. Predmetnim ugovorom, ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva „po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora“, a koja se sa početnih 6,50 % godišnje, tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja.Nadalje, tuženik prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu. Tečaj CHF u odnosu na kunu skočio je tijekom otplate kredita i do 50% u odnosu na početno ugovoreni tečaj. Tuženik je tako u ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovu jednostrane odluke tuženika, a o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredbe kojima je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedene odredbe su protivne načelu savjesnosti i poštenja te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Slijedom toga, navedene odredbe o promjenljivim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama članka 81. i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr.) te članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.), koji su bili na snazi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tako za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača). O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoje pravomoćne presude:

- Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-7129/13-4, od 13.06.2014. godine kojom je utvrđeno kako je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008 godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna,

- Visokog trgovačkog suda RH, broj: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. godine kojom je u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003. -31.12.2008. godine, kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004. - 31.12.2008. godine, to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi ugovora, s općim zastarnim rokom od 5 godina. Prema shvaćanju revizijskog suda (Rev-2245/17 od 20.03.2018. godine) pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05., te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Prema čl. 1111. st.1. ZOO-a, „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“. Sukladno st. 3. istog članka „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“. Prema čl. 1115 ZOO-a „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva“. Tužitelj je do potraživanog iznosa došao na način da je zbrojio sve razlike stvarno plaćenih kunskih anuiteta i kunskih anuiteta prema prvom otplatnom planu (uz primjenu početnog tečaja CHF) za cijelo vrijeme otplate kredita (uzimajući u obzir i tečajne razlike koje su bile na štetu tuženika). Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14) propisano je da „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Prema čl 6. st 3. Zakona o sudovima (NN 28/13) propisano je da je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti“, a obzirom da tuženik isto odbija, to tužitelj predlaže da sud donese sljedeću presudu:

I. Utvrđuje se da je ništetan članak 2. Ugovora o kreditu broj 528-50- 3303820 od dana 02.03.2006. godine, kojeg su sklopili tužitelj PI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., kao korisnik kredita i tuženik RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535., kao kreditor, u dijelu kojime je određeno da je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke.

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj broj 528-50- 3303820 od dana 02.03.2006. godine, kojeg su sklopili tužitelj PI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., kao korisnik kredita i tuženik RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535., kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535., da tužitelju PI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., isplati novčani iznos od 23.500,00 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 02.03.2006. godine po stopi od 15% godišnje do 31.12.2007. godine; od 1.1.2008. godine do 30.6.2011. godine po stopi od 14% godišnje; od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine po stopi od 12% godišnje; od 1.8.2015. godine po stopi koja se određuje uvećenjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate po stopi koja se određuje uvećenjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu (stranica 31 spisa) navodi da prije svega ističe prigovor dvostruke litispendencije. Navodi da je tužitelj protiv tuženika već podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate po osnovi kamatne stope, a koja se odnosi na isti ugovor o kreditu kao i u ovom predmetu. Sukladno odredbi čl. 194. st. 3. Zakona o parničnom postupku, dok parnica teče, ne može se u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova parnica među istim strankama, a ako takva parnica bude pokrenuta, sud će tužbu odbaciti. S obzirom da nedvojbeno postoji parnica između istih stranaka o istoj pravnoj stvari koja je obuhvaćena i ovom tužbom, tuženik predlaže da se sukladno odredbi čl. 194. Zakona o parničnom postupku tužba odbaci te tužitelju naloži da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate. Ako bi Naslovni sud smatrao da se po tužbi može postupiti, tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužitelj smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i kojima je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. i Pž-6632/17 od 14.06.2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Iz historijata tužbe dade se zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takav stav tužitelja je neosnovan. U postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. U tom smislu tuženik ukazuje na stavove VTSRH izražene u presudi posl.br. Pž-6632/17: „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (...) mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača“1 , odnosno „Ovdje se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku“.Pored navedenog, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kako to proizlazi iz sljedećih navoda VTSRH sadržanog u presudi posl.br. Pž-6632/17: „...ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljeni radi rješavanja stambenih potreba, što je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kada su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije“3 , „Svrha ugovora o stambenom kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora.“ Kako je tužitelj predmetni ugovor uzeo radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze.Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Glede valutne klauzule tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Kao što je tuženik već ukazao u toč. 17 - 18 ovog odgovora na tužbu, VTSRH zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača. Tako VTSRH u presudi posl.br. Pž- 6632/17 navodi da „u postupku čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno su relevantne samo one informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima“ te da su „informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača“ . Dakle, VTSRH je u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv. predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. U tom smisli VTSRH i navodi: „Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ilineće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“

Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Nije sporno da bi „svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“ Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem kojih je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Na kraju, radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci posl.br. Revt-575/16. VSRH navodi kako se „postupanje kako banaka tako i samih klijenata treba ocjenjivati u okviru objektivnih mogućnosti svakog od njih, kao i vremenskom okviru kada su ti ugovori nastajali, pri čemu treba voditi računa i o tome kakvo su saznanje objektivno mogli imati sami klijenti pri sklapanju takvih ugovora o kreditu, posebno ako su njihova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja bili odnosno morali biti poznati i njima, pošto su nerijetko sami klijenti i potjecali iz krugova kojima financijsko kretanje i prilike nisu bili strani“

Pojam „prosječnog potrošača“ nastao je kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“, a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ. Stoga je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. Temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. U tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt-249/14: „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka“. Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelju (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez potrebe da se provodi tzv. test poštenosti sporne odredbe. Ako bi Naslovni sud, unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik se dalje očituje kako slijedi.

U predmetnom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj:

(i) imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu;

(ii) dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu.

Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. S druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. VSRH u odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi kako „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka“11. Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz (kao uostalom i za postojanje bilo koje druge pretpostavke nepoštenosti ugovorene odredbe). Ukoliko Naslovni sud smatra kako se po tužbi može postupiti unatoč ranije istaknutom prigovoru dvostruke litispendencije, tuženik se opreza radi očituje kako slijedi. Tuženik smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Ista je, naime, sadržana već u čl. 2. ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi „promjenjiva“ tuženik ne smatra spornim. Metoda i kriterij promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s tekstom istih općih akata upoznat. Pored svega navedenog, razumljivost iste ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran, odnosno da je tužitelju ugovor obrazložen od strane javnog bilježnika. Slijedom svega navedenog, a obzirom da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi lako uočljiva, jasna i razumljiva, nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Ako bi sud ipak smatrao da je potrebno utvrditi je li tužitelju promjenama kamatne stope nastala šteta te jesu li promjene vršene protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik ističe kako tužitelj neosnovano zaključuje da bi u postupku kolektivne zaštite odredbe o promjenjivosti kamatne stope bile utvrđene ništetnim, pa da bi se njegov kredit trebao smatrati kreditom s fiksnom kamatom. Obrazloženjem presude VTSRH posl. br. Pž- 7129/13 jasno je naveden stav da su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama valjane, a da je sporan samo dio odredbe koji bankama omogućava promjenu kamatne stope jednostranom odlukom bez ugovaranja točno određenih kriterija tj. parametara za promjenu kamatne stope. S obzirom na ovu okolnost, kao i činjenicu da je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao kamatnu stopu, tužitelj u ovom postupku mora dokazati da promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika nisu bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, odnosno da je tužitelju nastala šteta. Promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čija je primjena bila ugovorena u čl. 9. predmetnog ugovora. U trenutku sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojala obveza kako tuženika tako ni drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate. Međutim, tuženik je i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama12 (donesen 13.10.2008. s kasnijim izmjenama) i Zakona o potrošačkom kreditiranju (donesen 30.6.2009. s kasnijim izmjenama13), koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Takvo postupanje tuženika bilo je u skladu i s Direktivom 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je tuženik u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom kojim se propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa tuženika i njegovih klijenata, u toč. VI propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Slijedom navedenog tuženik je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banke, a koji su neovisni o poslovnoj politici banke i to: kretanju tržišnih kamatnih stopa po kojima se banka zadužuje na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu, kretanju premije rizika za hrvatsko financijsko tržište i kretanju tržišno ovisnog troška regulacije koji nastaje zbog utjecaja specifičnih propisa kao npr. obvezna pričuva. Također, tuženik je prilikom promjene kamatnih stopa vodio računa o svom položaju na tržištu imajuću u vidu konkurenciju na hrvatskom bankarskom tržištu. Navedeni kriteriji detaljno su razrađeni u Načelima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa i Pravilniku o obračunu kamata i naknada koji su stupili na snagu 01.01.2011. Ovi opći uvjeti i akti tuženika služe kao dopunski kriterij za ocjenu opravdanosti ili neopravdanosti promjene kamatne stope. Tuženik je ugovore s valutnom klauzulom vezane za CHF počeo sklapati u drugom kvartalu 2004. godine. Tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za autokredit s valutnom klauzulom u CHF bili su kretanje: 6-mjesečnog Libor-a za CHF,

3-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv. CDS) i 6-mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banaka koja se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka s kratkoročnim deviznim potraživanjima.

U prilogu se dostavlja pregled kretanja prosječno ostvarenih kvartalnih pokazatelja ovih parametara od prvog kvartala 2004. do četvrtog kvartala 2013. godine. Navedeni parametri predstavljaju opravdan razlog za promjenu kamatne stope potrošačima. Ovo je potvrđeno Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2012. godine (NN 112/12) koji je u čl. 11.a st. 2. propisao kako parametri za promjenu kamatne stope mogu biti parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane npr. LIBOR, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri. Premija na kreditni rizik RH je upravo gore spomenuti CDS. Prema tome samim zakonom je tuženikova poslovna praksa bila priznata i prihvaćena. Tuženik je koristio navedene parametre budući da u ukupnim financijskim izvorima tuženika značajan udio zauzimaju strani izvori financiranja, što znači da je tuženik, kao i većina drugih banaka ovisan o cijeni kapitala s vanjskih financijskih tržišta. Promjene cijena kapitala za financiranje hrvatske banke u inozemstvu prenose se i na cijenu kredita u RH, odnosno kamatna stopa na kredite u RH značajno ovisi o cijeni kapitala iz inozemstva. Uz kamatnu stopu na inozemni kapital, na ukupnu cijenu financiranja u RH od 2008. godine nadalje znatan učinak ima i premija rizika na hrvatsko tržište tzv. CDS. Premija na rizik tj. CDS u svojoj suštini predstavlja osiguranje vjerovnika od bankrota dužnika, pa će prema tome ta premija biti viša što je veći rizik od bankrota dužnika. CDS je za RH značajno porastao od kraja 2008. godine te je ostao na višim razinama do danas zbog povećane vjerojatnosti da RH ne bude u mogućnosti podmiriti svoj dug po izdanim obveznicama, što utjecalo na povećanje cijene kredita potrošačima. Promjene gore navedenih parametara korespondiraju s promjenama kamatne stope tužiteljevog ugovora o kreditu s tim da su troškovi financiranja su od 2007. do 2011. godine porasli više nego što je tuženik tužitelju povećao kamatnu stopu. Pri tome tuženik ističe da razlika između kamatne stope i zbroja tih parametara ne predstavlja tuženikovu dobit, jer ti parametri ne obuhvaćaju sve ostale troškove tuženikovog poslovanja npr. troškovi za plaće djelatnika, režije, poreze i sl. Sklapajući ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, tužitelj je unaprijed dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promjeni, pa je stoga trebao očekivati da će se kamatna stopa u određenom trenutku promijeniti. Tuženik je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope, tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. HNB je javno potvrdio valjanost ugovaranja promjenjive kamatne stope, a nužnost njenog ugovaranja nije dovedena u pitanje niti u postupku kolektivne zaštite. Obzirom da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom (što tužitelj ne spori), tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. U tom smislu tuženik smatra potrebnim ispitati savjesnosti i stupanj primijenjene pažnje od strane tužitelja kao potrošača. Stoga tuženik predlaže saslušanje tužitelja na okolnost postupanja kako prilikom samog sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, tako i tijekom trajanja ugovora i korekcije kamatnih stopa, obzirom da je tužitelj potpisom ugovora potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima kredita i da tuženiku nije uputio pisani prigovor na obavijesti o primjeni kamatnih stopa. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Tuženik predlaže tužbu odbaciti, podredno tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

3. U pisanom podnesku od 17.prosinca 2020. tužitelj po punomoćniku naveo je da povlači tužbu u dijelu u točki I tužbenog zahtjeva kojim je tražio utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi,te naveo da ostaje kod ostalih točaka tužbenog zahtjeva (stranica 45 spisa).

4. U pisanom podnesku od 15.ožujka 2022. (stranica 123 spisa) tužitelj po punomoćniku navodi da ostaje kod tužbe, te sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijsko-knjigovodstvene struke uređuje uređuje točku III. tužbenog zahtjeva tako da isti sada glasi:

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535., da tužitelju PI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., isplati s osnove preplate temeljem ništetne valute CHF novčani iznos od 24.721,19 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 101.50 kuna od 31.01.2010. godine pa do isplate,

- 161.24 kuna od 28.02.2010. godine pa do isplate,

- 493.54 kuna od 31.03.2010. godine pa do isplate,

- 411.23 kuna od 30.04.2010. godine pa do isplate,

- 1,307.49 kuna od 31.05.2010. godine pa do isplate,

- 2,237.86 kuna od 30.06.2010. godine pa do isplate,

- 5,597.84 kuna od 31.07.2010. godine pa do isplate,

- 840.81 kuna od 31.08.2010. godine pa do isplate,

- 1,007.80 kuna od 31.10.2010. godine pa do isplate,

- 1,347.04 kuna od 30.11.2010. godine pa do isplate,

- 1,229.61 kuna od 31.12.2010. godine pa do isplate,

- 1,844.87 kuna od 28.02.2011. godine pa do isplate,

- 129.38 kuna od 31.03.2011. godine pa do isplate,

- 587.08 kuna od 31.05.2011. godine pa do isplate,

- 193.24 kuna od 30.06.2011. godine pa do isplate,

- 1,632.59 kuna od 31.07.2011. godine pa do isplate,

- 470.41 kuna od 31.12.2011. godine pa do isplate,

- 5,127.66 kuna od 23.01.2012. godine pa do isplate, po stopi od 14% godišnje do 30.6.2011. godine; od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine po stopi od 12% godišnje; od 1.8.2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

5. U pisanom podnesku od 10.listopada 2022. (stranica 136 spisa) tužitelj po punomoćniku navodi da uređuje točku III. tužbenog zahtjeva na način da iskazuje iznose u kunama i eurima, tako da isti glasi:

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535., da tužitelju PI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., isplati s osnove preplate temeljem ništetne valute CHF novčani iznos od 24.721,19 kn / 3.281,06 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 101.50 kuna /13.47 eura od 31.01.2010. godine pa do isplate,

- 161.24 kuna / 21.40 eura od 28.02.2010. godine pa do isplate,

- 493.54 kuna / 65.50 eura od 31.03.2010. godine pa do isplate,

- 411.23 kuna / 54.58 eura od 30.04.2010. godine pa do isplate,

- 1,307.49 kuna /173.53 eura od 31.05.2010. godine pa do isplate,

- 2,237,86 kuna /297.02 eura od 30.06.2010. godine pa do isplate,

- 5,597.84 kuna / 742.96 eura od 31.07.2010. godine pa do isplate,

- 840.81 kuna / 111.59 eura od 31.08.2010. godine pa do isplate,

- 1,007.80 kuna / 133.76 eura od 31.10.2010. godine pa do isplate,

- 1,347.04 kuna / 178.78 eura od 30.11.2010. godine pa do isplate,

- 1,229.61 kuna / 163.20 eura od 31.12.2010. godine pa do isplate,

- 1,844.87 kuna / 244.86 eura od 28.02.2011. godine pa do isplate,

- 129.38 kuna / 17.17 eura od 31.03.2011. godine pa do isplate,

- 587.08 kuna / 77.92 eura od 31.05.2011. godine pa do isplate,

- 193.24 kuna / 25.65 eura od 30.06.2011. godine pa do isplate,

- 1,632.59 kuna / 216.68 eura od 31.07.2011. godine pa do isplate,

- 470.41 kuna / 62.43 eura od 31.12.2011. godine pa do isplate,

- 5,127.66 kuna / 680.56 eura od 23.01.2012. godine pa do isplate, po stopi od 14% godišnje do 30.6.2011. godine; od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine po stopi od 12% godišnje; od 1.8.2015. godine po stopi koja se određuje uvećenjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

6. U pisanom podnesku od 13.studenog 2023. (stranica 140 spisa) tužitelj po punomoćniku navodi da je tužbeni zahtjev uređen 2022. godine, te ispravlja točku III. tužbenog zahtjeva samo na način da pri dvojnom iskazivanju novčanih iznosa prvo navodi iznose u eurima pa zatim u kunama, tako da isti glasi:

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535., da tužitelju OI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., isplati s osnove preplate temeljem ništetne valute CHF novčani iznos od 3.281,06 eura/ 24.721,19 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 13,47 eura / 101,50 kuna od 31.01.2010. godine pa do isplate,

- 21,40 eura / 161,24 kuna od 28.02.2010. godine pa do isplate,

- 65,50 eura / 493,54 kuna od 31.03.2010. godine pa do isplate,

- 54,58 eura / 411,23 kuna od 30.04.2010. godine pa do isplate,

- 173,53 eura / 1.307,49 kuna od 31.05.2010. godine pa do isplate,

- 297,02 eura / 2.237,86 kuna od 30.06.2010. godine pa do isplate,

- 742,96 eura / 5.597,84 kuna od 31.07.2010. godine pa do isplate,

- 111,59 eura / 840,81 kuna od 31.08.2010. godine pa do isplate,

- 133,76 eura / 1.007,80 kuna od 31.10.2010. godine pa do isplate,

- 178,78 eura / 1.347,04 kuna od 30.11.2010. godine pa do isplate,

- 163,20 eura / 1.229,61 kuna od 31.12.2010. godine pa do isplate,

- 244,86 eura / 1.844,87 kuna od 28.02.2011. godine pa do isplate,

- 17,17 eura / 129,38 kuna od 31.03.2011. godine pa do isplate,

- 77,92 eura / 587,08 kuna od 31.05.2011. godine pa do isplate,

- 25,65 eura / 193,24 kuna od 30.06.2011. godine pa do isplate,

- 216,68 eura / 1.632,59 kuna od 31.07.2011. godine pa do isplate,

- 62,43 eura / 470,41 kuna od 31.12.2011. godine pa do isplate,

- 680,56 eura / 5.127,66 kuna od 23.01.2012. godine pa do isplate, po stopi od 14% godišnje do 30.6.2011. godine; od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine po stopi od 12% godišnje; od 1.8.2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

7. Presudom Općinskog suda u Osijeku broj P-675/2020-37 od 15.prosinca 2023. u točki I. utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 528-50- 3303820 od dana 02.03.2006. godine, kojeg su sklopili tužitelj PI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535., kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te iste ne proizvode pravne učinke. Točkom II izreke naloženo je tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535., da tužitelju DI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., isplati s osnove preplate temeljem ništetnih odredbi o valuti CHF novčani iznos od 3.281,06 eura (tritisućedvjestoosamdesetjedaneuro i šestcenti)/ 24.721,19 kn (dvadesetčetiritisućesedamstodvadesetjednukunu i devetnaestlipa) zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedine preplaćene iznose i naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.959,92 EUR/14.767,00kn sa zateznom kamatom tekućom od dana 15. prosinca 2023. pa do isplate. Rješenjem od 15.prosinca 2024. Utvrđeno je da je tužba tužitelja povučena u dijelu koji glasi: „Utvrđuje se da je ništetan članak 2. Ugovora o kreditu broj 528-50-3303820 o.d dana 02.03.2006. godine, kojeg su sklopili tužitelj PI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., kao korisnik kredita i tuženik RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535., kao kreditor, u dijelu kojime je određeno da je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke.“. Točkom II. izreke rješenja dopuštena je preinaka tužbe u ovoj pravnoj stvari.

8. Presudom Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-271/2024-2 od 3. travnja 2024. (stranica 200 spisa) odbijena je žalba tuženika i potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-675/2020-37 od 15. prosinca 2023. u točci I. izreke i u točci II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.281,06 EUR /24.721,19 kn/1, a rješenjem ukinuta točka II. izreke presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-675/2020-37 od 15. prosinca 2023. u dijelu koji se odnosi na dosuđenu zakonsku zateznu kamatu na iznos od 3.281,06 EUR /24.721,19 kn/ i u točci III. izreke te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, odbijena žalba tuženika i potvrđena točka II. rješenja Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-675/2020-37 od 15. prosinca 2023.,te odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena za konačnu odluku. . Točka I. rješenja Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-675/2020-37 od 15. prosinca 2023. nije ispitivana u žalbenom postupku.

9. U pisanom podnesku od 2.rujna.2024. (stranica 220 spisa) tužitelj po punomoćniku navodi da nema primjedbi na dopunu nalaza i mišljenja vještaka financijsko - knjigovodstvene struke od 13.kolovoza 2024., te navodi da iz nalaza i mišljenja je evidentno da su sve uplate koje su predmet tužbenog zahtjeva za isplatu (uplate od 31.01.2010. pa do 23.01.2012.) vršene prije roka dospijeća slijedom čega tužitelj ima pravo potraživati zatezne kamate tek od dospijeća a ne od datuma stvarne uplate budući je tužitelj uplate samovoljno vršio prije roka dospijeća. Tužitelj ostaje kod tužbe u cijelosti, te na osnovu predmetnog nalaza vještaka uređuje točku II. tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na zakonske zatezne kamate tako da ista sada glasi:

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535., da tužitelju OI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., isplati zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od:

- 13.47 eura od 31.01.2010. godine pa do isplate,

- 21.40 eura od 28.02.2010. godine pa do isplate,

- 65.50 eura od 31.03.2010. godine pa do isplate,

- 54.58 eura od 30.04.2010. godine pa do isplate,

- 173.53 eura od 31.05.2010. godine pa do isplate,

- 297.02 eura od 30.06.2010. godine pa do isplate,

- 742.96 eura od 31.07.2010. godine pa do isplate,

- 111.59 eura od 31.08.2010. godine pa do isplate,

- 133.76 eura od 31.10.2010. godine pa do isplate,

- 178.78 eura od 30.11.2010. godine pa do isplate,

- 163.20 eura od 31.12.2010. godine pa do isplate,

- 244.86 eura od 28.02.2011. godine pa do isplate,

- 17.17 eura od 31.03.2011. godine pa do isplate,

- 77.92 eura od 31.05.2011. godine pa do isplate,

- 25.65 eura od 30.06.2011. godine pa do isplate,

- 216.68 eura od 31.07.2011. godine pa do isplate,

- 62.43 eura od 31.12.2011. godine pa do isplate,

- 680.56 eura od 23.01.2012. godine pa do isplate,

po stopi od 14% godišnje do 30.6.2011. godine; od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine po stopi od 12% godišnje; od 1.8.2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

10. Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid u Ugovor o kreditu, Prijepis knjigovodstvene kartice,Otplatni plan, Zahtjev za kredit,Tržišne parametre za auto kredit s valutnom klauzulom u CHF – Prosječne veličine za kvartal, te saslušao tužitelja u svojstvu stranke. proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Posrednik d.o.o.,saslušao vještaka financijsko - knjigovodstvene struke,proveo dopunsko vještačenje po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke i dopunski saslušao vještaka.

11. Dakle, predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos razlike tečaja zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

12. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 528-50-3303820 (stranica 16 spisa) utvrđeno je da je sklopljen dana 2. ožujka 2006. godine između Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao kreditora i korisnika kredita i davatelja osiguranja DI, iz [adresa],te DI D iz [adresa],kao sudužnika sudužnika. Navedenim ugovorom tuženik je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 26.858,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1). Člankom 2. ugovora ugovorena je redovna kamata od 6,50 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (stavak 1). Kamata po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate, koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 15% godišnje, promjenjiva, i obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose, koje korisnik kredita duguje temeljem ovog ugovora,osim u slučaju kad je to zabranjeno prinudnim zakonskim propisima.

Namjena kredita je kupnja rabljenog automobila (čl. 6 ugovora).

Člankom 7. ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31. svibnja 2006. godine. Kredit se otplaćuje u korist računa banke navedenog u ugovoru. Uplate po kreditu valutiraju se s datumom odobrenja računa banke.

13. Navedeni ugovor solemniziran je po javnom bilježniku Zdenki Pavelić- Musa iz Osijeka dana 3.ožujka 2006. godine, broj: Ou-210/07 (str.20 spisa).

14. Dakle,presudom Općinskog suda u Osijeku broj P-675/2020-37 od 15.prosinca 2023 pravomoćno je utvrđeno da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 528-50-3303820 od dana 02.03.2006. godine, kojeg su sklopili tužitelj PI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535., kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te iste ne proizvode pravne učinke. Također je pravomoćno točkom II izreke navedene presude naloženo tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, da tužitelju DI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., isplati s osnove preplate temeljem ništetnih odredbi o valuti CHF novčani iznos od 3.281,06 eur/ 24.721,19 kn.

15. Sukladno uputi u rješenju Županijskog suda u Varaždinu broj Gž- 271/2024-2 od 3. travnja 2024 (toč. 21.obrazloženja) potrebno je utvrditi datume stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa,s obzirom da tuženik duguje zateznu kamatu od dana stjecanja temeljem čl.1115 ZOO,što znači da tužitelju na temelju tog propisa pripada zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi tekuća od prvog idućeg dana nakon dana kada su plaćeni (stranica 207 spisa)

16. U ovoj pravnoj stvari proveden je dokaz vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Posrednik d.o.o. koji je u nalazu i mišljenju od 09. ožujka 2022. (stranica 91-116 spisa) naveo:

Tužitelj PI tuženiku Raiffeisnebank Austria d.d. po Ugovoru o kreditu broj 528-50-3303820 zaključenim danom 02. ožujka 2006. godine od prvotno zaključenog kredita uplatio je više za iznos od 27.587,05 kuna.

Razlika tečaja CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za CHF koji je primjenjivao tuženik na dan isplate kredita i to tečaja 4,638514 iznosi 24.721,19 kune.

Svakomjesečni pregled utvrđenih razlika u kunama pobrojao je na stranici 25. ovog pismenog Nalaza i mišljenja

16.1. Stalni sudski vještak Darijo Dumančić iz Posrednik d.o.o. saslušan na ročištu kod suda izjavio je da ostaje u cijelosti kod svog pisanog nalaza i mišljenja,te naveo da tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun već su primjedbe tuženika pravne prirode na koje se ne može očitovati. Prilikom izračuna uzeo je u obzir i negativnu tečajnu razliku, te je njegov izračun umanjen za navedene razlike odnosno isti predstavlja stvarnu preplatu koja je izvršena, a ista iznosi 24.721,19 kn (stranica 145 spisa).

16.2. U dopuni nalaza i mišljenja od 13. kolovoza 2024. (stranica 215 -217 spisa) vještak financijsko knjigovodstvene struke je naveo da na traženje suda da za potrebe postupka dostavi sudu pozivom na broj spis P-306/2024 dopunu Nalaza i mišljenja na način da se utvrde točni datumi svake pojedine uplate rata kredita, te za svaku pojedinu uplatu navesti da li je tužitelj uplatu izvršio prije roka dospijeća ili nakon roka dospijeća,u nastavku daje tabelarni prikaz datuma dospijeća svakog pojedinog anuiteta po predmetnom Ugovoru, te datume uplata koje je imao na uvidu tijekom izrade prvotnog pismenog Nalaza i mišljenja. Vještak je naveo da kako je vidljivo iz tabelarnog prikaza po Ugovoru o kreditu broj 528-50-3303820 sklopljenog dana 02. lipnja 2006. godine dospijeće svakog pojedinog anuiteta je svakog 31-og u mjesecu. Tužitelj PI je svakomjesečno vršio uplate po predmetnom kreditu i kako je vidljivo pod kolonom " Datumi uplata" iste su se vršile prije dana dospijeća anuiteta iz čega proizlazi da nije došlo do kašnjenja u plaćanju. Nakon roka dospijeća svakog pojedinog anuiteta uplaćeni su iznosi za anuitete koji su dospjeli u mjesecu svibnju i lipnju. 2006. godine.

16.3. Stalni sudski vještak Darijo Dumančić iz Posrednik d.o.o., saslušan na ročištu kod suda izjavio je da ostaje u cijelosti kod nalaza i mišljenja, te dopune nalaza i mišljenja od 13. kolovoza 2024. godine. Vještak je izjavio da su uplate anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu vršene prije roka dospijeća. Također je izjavio da je izvršio uvid u tužbeni zahtjev kako je postavljen u pisanom podnesku od 02. rujna 2024. godine, te je izjavio da je tužiteljica zatražila isplatu preplaćenih iznosa na datume dospijeća. Kako je već naveo uplate pojedinih anuiteta su izvršene prije dospijeća istih što znači da su kamate zatražene nakon izvršenih uplata odnosno od dana dospijeća. Ističe da u konkretnom slučaju nije bilo kašnjenja u plaćanju. Vještak je naveo da je također provjerio preračun kuna u eure u postavljenom tužbenom zahtjevu od 02. rujna 2024. godine, te je utvrdio da je konverzija ispravno izvršena u odnosu na iznose iskazane u pisanom nalazu i mišljenju, a koji su iskazani u kunama.

17. Odredbom čl. 323. ZOO, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora,a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

18. Kako je naprijed navedeno presudom Općinskog suda u Osijeku broj P- 675/2020-37 od 15.prosinca 2023 pravomoćno je točkom II. izreke navedene presude naloženo tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535., da tužitelju DI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., isplati s osnove preplate temeljem ništetnih odredbi o valuti CHF novčani iznos od 3.281,06 eur/ 24.721,19 kn,tj. pravomoćno je odlučeno o glavnom potraživanju za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike tečaja.

19. Dakle,na pojedine preplaćene iznose razlike tečaja a koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi tužitelju pripadaju zatezne kamate tekuće od prvog idućeg dana nakon dana kada su plaćeni. U konkretnom slučaju iz provedenog dopunskog vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke koji je utvrdio datume uplata svakog pojedinog anuiteta,na koju dopunu nalaza i mišljenja tuženik nije imao primjedbi, utvrđeno je da u konkretnom slučaju nije bilo kašnjenja u plaćanju rata anuiteta, tj. uplate pojedinih anuiteta su izvršene prije dospijeća istih, a iz tužbenog zahtjeva je razvidno da su zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose zatražene nakon izvršenih uplata odnosno od dana dospijeća,te je stoga sud naložio tuženiku platiti zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose tečaja kakao je to zatraženo tužbom tj. od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate, kako je to navedeno u izreci presude (čl.1115. ZOO; čl.29. ZOO). Naime,s obzirom da je citiranom presudom Općinskog suda u Osijeku broj P-675/2020-37 od 15.prosinca 2023 pravomoćno utvrđeno da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli,te s obzirom da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa tijekom otplate kredita nepoštene, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3.Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno u konkretnom slučaju kako je to zatraženo tužbom.

20. S obzirom da je tužitelj u tužbi zahtijevao zateznu kamatu tekuću od 2.ožujka 2006.,a podneskom od 15.ožujka 2022. kojim se zatezna kamata traži najdulje od 31.listopada 2010.,tužitelj navedenom podneskom nije preinačio tužbeni zahtjev,a niti je u konkretnom slučaju glede tražbine tužitelja nastupila zastara (ŽS u Varaždinu broj Gž-271/2024.). Za napomenuti je da je tužitelj u pisanom podnesku od 2.rujna 2024. (stranica 220 spisa) ostao kod tužbenog zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa kamata kako je postavljen u pisanom podnesku od 15.ožujka 2022 (stranica 220, stranica 123 spisa,stranica 140 spisa),koji tužbeni zahtjev je potom usklađen sa Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u RH.

21. Tužitelj je u pisanom podnesku od 17.prosinca 2020.godine (stranica 45 spisa) povukao tužbeni zahtjev u točki I u dijelu kojim je tražio utvrđenje ništetnosti odredbi predmetnog ugovora o kreditu o kamatnoj stopi,čemu se tuženik nije protivio,te je stoga sud temeljem odredbe čl.193. ZPP donio rješenje broj P- 675/2020-37 od 15.prosinca 2023. (starnica 154 spisa) koje je postalo pravomoćno. 22. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.1. ZPP.

22.1. Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 2.967,43 EUR koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe (Tbr. 7.t.1) 100 bodova, sastav četiri obrazložena pisana podneska Tbr.8.t.1. u visini od po 100 bodova,sastav pisanog podneska od 09.02.2024. (Tbr.8.t.1.) 100 bodova,te za zastupanja na ročištima od 12.01.2022.god. (Tbr.9.t.1) 100 bodova,14.11.2023. (Tbr.9.t.1.) 100 bodova, 15.12.2023. (Tbr.9.t.3. ) 50 bodova, 23.07.2024. (Tbr.9.t.1.) 100 bodova i 15.11.2024. (Tbr.9.t.1.) 100 bodova, koji trošak je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika plus PDV,troška vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke u iznosu od 265,45 EUR, kao i troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 76,98 EUR/ 580,00kn. U odnosu na zahtijevani trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 79,24 EUR,za navesti je da je odredbom čl.6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23 od 12.5.2023.) propisano da su tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa potrošača oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi, a odredbom čl.13. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23 od 12.5.2023.) propisano je da navedeni zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave u „ Narodnim novinama“,te stoga s obzirom na izloženo nije osnovan zahtjev tužitelja za naknadu navedenog troška.

23. Za napomenuti je da tuženik nakon što mu je dostavljen podnesak tužitelja od 17.prosinca 2020.godine (stranica 45 spisa) kojim je tužitelj povukao tužbeni zahtjev u točki I u dijelu kojim je tražio utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi,nije u roku od 15 dana iz čl.164. st.8. ZPP, koji rok je prekluzivan, određeno zahtijevao naknadu parničnog troška za povučeni dio tužbenog zahtjeva,te mu stoga taj trošak nije dosuđen.

24. S obzirom na izloženo, odlučeno je kao u izreci.

Osijek, 16. prosinca 2024.

SUDAC

Spomenka Rodić

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude .

DOSTAVITI:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika