Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5314/2020-47

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Vedran Milić, odvjetnik iz Splita, protiv tuženika Addiko bank d.d., , Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Ćurković, odvjetnik iz Zagreba iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 07. studenog 2024., održane u nazočnosti DŽ, odvjetničke vježbenice i zz za odvjetnicu Lanu Sokol Gjergja, odvjetnicu u Zagrebu kao zz za odvjetnika Vedrana Milić, odvjetnika iz Splita, te u nazočnosti punomoćnika tuženika odvjetnika Krešimira Ćurkovića u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, dana 16. prosinca 2024.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuju se ništetnim i bez ikakvog pravnog učinka odredbe članaka 2. i 3. Ugovora o kreditu, broj: 256-125/2005, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, zaključenog u Metkoviću, dana 7. studenog 2005. godine, između tuženikovog prednika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., kao kreditora, i tužitelja OŽ, kao korisnika kredita, i to u dijelu kojim je ugovoreno da kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 77.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju za devize HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. važećem na dan korištenja kredita, te kojim se tužitelj OŽ kao korisnik kredita obvezuje navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu CHF, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom o kreditu.

II. Utvrđuju se ništetnim i bez ikakvog pravnog učinka odredbe članka 6. Ugovora o kreditu, broj: 256-125/2005, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, zaključenog u Metkoviću, dana 7. studenog 2005. godine, između tuženikovog prednika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., kao kreditora, i tužitelja OŽ, kao korisnika kredita, i to u dijelu kojim je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva ovisno o odluci navedenog tuženikovog prednika kao banke.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju OŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime preplate s naslova primjene valutne klauzule CHF iznos od 8.430,27 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku od njihove dospjelosti pa do isplate, a kako slijedi:

- na iznos od 43,97 EUR od 29.4.2011. godine,

- na iznos od 58,41 EUR od 29.4.2011. godine,

- na iznos od 8.152,66 EUR od 29.4.2011. godine,

pa sve do isplate, koja kamata teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a koja je kamata do 31. srpnja 2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, u roku od 15 dana naknaditi tužitelju OŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 4.483,35 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 16. prosinca 2024. pa do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužitelj OŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

„Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju OŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime preplate s naslova jednostrane promjene kamatne stope iznos od 3.597,32 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:

- na iznos od 16,27 EUR od 8.1.2007. godine,

- na iznos od 16,27 EUR od 23.1.2007. godine,

- na iznos od 16,27 EUR od 4.5.2007. godine,

- na iznos od 16,27 EUR od 5.6.2007. godine,

- na iznos od 16,27 EUR od 13.6.2007. godine,

- na iznos od 16,27 EUR od 5.7.2007. godine,

- na iznos od 16,27 EUR od 3.8.2007. godine,

- na iznos od 16,27 EUR od 5.9.2007. godine,

- na iznos od 26,89 EUR od 5.10.2007. godine,

- na iznos od 26,89 EUR od 5.11.2007. godine,

- na iznos od 26,89 EUR od 5.12.2007. godine,

do 31.12.2007. godine, po kamatnoj stopi od 15% godišnje, sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“, broj: 153/04), a od 1.1.2008. godine do 31.7.2015. godine, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1.1.2023. godine do 29.12.2023. godine, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine;

- na iznos od 26,89 EUR od 4.1.2008. godine,

- na iznos od 26,89 EUR od 4.2.2008. godine,

- na iznos od 26,89 EUR od 5.3.2008. godine,

- na iznos od 53,62 EUR od 5.5.2008. godine,

- na iznos od 53,62 EUR od 16.5.2008. godine,

- na iznos od 53,62 EUR od 5.6.2008. godine,

- na iznos od 53,62 EUR od 4.8.2008. godine,

- na iznos od 53,62 EUR od 5.9.2008. godine,

- na iznos od 53,62 EUR od 3.10.2008. godine,

- na iznos od 53,62 EUR od 5.11.2008. godine,

- na iznos od 53,62 EUR od 5.12.2008. godine,

- na iznos od 53,62 EUR od 5.1.2009. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 28.1.2009. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 5.2.2009. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 5.3.2009. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 6.4.2009. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 5.5.2009. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 5.6.2009. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 6.7.2009. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 4.8.2009. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 4.9.2009. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 5.10.2009. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 5.11.2009. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 4.12.2009. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 5.3.2010. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 6.4.2010. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 5.5.2010. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 12.5.2010. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 5.7.2010. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 8.7.2010. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 4.8.2010. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 14.12.2010. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 29.4.2011. godine,

- na iznos od 53,00 EUR od 29.4.2011. godine,

- na iznos od 1.139,23 EUR od 29.4.2011. godine,

do 31.7.2015. godine, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1.1.2023. godine do 29.12.2023. godine, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.“

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je dana 29.10.2020. godine podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, u kojoj navodi da je tužitelj dana 07. studenog 2005. godine s pravnim prednikom tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. sklopio Ugovor o kreditu, broj: 256 – 125/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, da se radilo o stambenom kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 77.000,00 CHF, prema srednjem tečaju za devize tuženikovog pravnog prednika važećem na dan korištenja kredita u svrhu adaptacije kuće, s trajanjem kredita do 30. studenog 2030. godine. Radi refinanciranja tog kredita i zatvaranja obveza po tom kreditu, tužitelj je s navedenim tuženikovim pravnim prednikom, nadalje, sklopio Ugovor o kreditu, broj: 256 – 53032055 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 74.200,00 CHF, s rokom otplate od 366 mjeseci, uz moratorij na otplatu glavnice 6 mjeseci od stavljanja kredita u otplatu, na ime čega je od iznosa kredita odbijena jednokratna naknada u iznosu od 2.159,95 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženikovog pravnog prednika na dan plaćanja.

2. Iz odredbi članaka 2., 3. i 6. priloženog Ugovora o kreditu, broj: 256 – 125/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, razvidno je da je tuženikov pravni prednik zadržao sebi pravo da jednostrano mijenja utanačene odredbe tog sklopljenog ugovora, bez ikakvog pristanka tužitelja, kao korisnika kredita, a da prije i u vrijeme zaključenja istog ugovora tuženikov pravni prednik, kao banka i time trgovac, nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženikovog pravnog prednika o promjeni stope ugovorene kamate, što je protivno jednom od temeljnih načela obveznih odnosa – načelu savjesnosti i poštenja, kao i da je u konkretnom slučaju ugovoren CHF kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja navedenog pobijanog ugovora, tuženikov pravni prednik, kao banka i time trgovac, nije tužitelja informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja istog ugovora.

3. Tužitelj navodi da iz odredbi članaka 2., 3., 4., 5. i 6. priloženog Ugovora o kreditu, broj: 256 – 53032055 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine je razvidno da je tuženikov pravni prednik zadržao sebi pravo da jednostrano mijenja utanačene odredbe tog sklopljenog ugovora, bez ikakvog pristanka tužitelja, kao korisnika kredita, a da prije i u vrijeme zaključenja istog ugovora tuženikov pravni prednik, kao banka i time trgovac, nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženikovog pravnog prednika o promjeni stope ugovorene kamate, što je protivno jednom od temeljnih načela obveznih odnosa – načelu savjesnosti i poštenja, kao i da je u konkretnom slučaju ugovoren CHF kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja navedenog pobijanog ugovora, tuženikov pravni prednik, kao banka i time trgovac, nije tužitelja informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja istog ugovora.

4. Tužitelj u tužbi ističe da je nesporno da je ovakvim postupanjem tuženikovog pravnog prednika pa time i samog tuženika narušena nužna ravnopravnost ugovornih strana u obveznopravnom odnosu, na način da je nastao nenadoknadivi nesrazmjer međusobnih činidbi i time se izravno povrijedilo načelo jednakosti činidbi.

5. Tužitelj tvrdi da su citirane ugovorne odredbe ništetne i nepoštene te ne proizvode nikakve pravne učinke upravo zbog naprijed iznijetih razloga, a isto je nedvojbeno potvrđeno sudskom praksom i to prvenstveno odlukama iz parničnih postupaka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, čija su pravna utvrđenja obvezujuća za Naslovni sud (u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl.br.: Rev 2245/17-2, od 20. ožujka 2018. godine): Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž – 7129/13-4, od 13. lipnja 2014. godine, te Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018. godine. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je navedenom presudom pod brojem Pž – 7129/13-4, od 13. lipnja 2014. godine, u točki II. izreke potvrdio presudu Trgovačkog suda u Splitu pod posl.br.: P-1401/12, kojom se utvrđuje da su tuženik i njegov pravni prednik povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovog pravnog prednika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te je isti sud gore spomenutom presudom pod posl.br.: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. godine, potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl.br.: P-1401/12, kojom se utvrđuje da su tuženik i njegov pravni prednik doista povrijedili interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava samog tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

6. Tužitelj tvrdi da su pobijane odredbe predmetnih ugovora o promjenjivoj kamati nesporno protivne načelu savjesnosti i poštenja i kao takve ništetne, iz razloga što valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa, kao bitni elementi ugovora o kreditu (predmet i cijena), moraju biti određeni, ili barem odredivi, te se ne smiju mijenjati bez unaprijed utvrđenih jasnih kriterija i uvjeta promjene. Temeljem iznijetog, tužitelj tvrdi da je očigledno da su tuženik i njegov pravni prednik u konkretnom slučaju postupili protivno svim temeljnim načelima obveznog prava, odredbama članaka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03) te članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), odredbama članka 4. Direktive Vijeća EU 93/13,/EEZ, kao i Kodeksu dobre bankovne prakse, što je sve dovelo do nesavjesnosti u postupanju tuženika i njegovog pravnog prednika te nepoštenja odredaba Ugovora, a time i ništetnosti članaka 2., 3. i 6. Ugovora o kreditu, broj: 256

– 125/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, te članaka 2., 3., 4., 5. i 6. Ugovora o kreditu, broj: 256 – 53032055 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, u dijelu kojim je ugovorena kamatna stopa kao promjenjiva ovisno o odluci tuženikovog pravnog prednika, odnosno u dijelu kojim je ugovoren CHF kao valuta uz koju je vezana glavnica. Izravna posljedica navedenih ništetnih članaka predmetnih ugovora, u dijelu kojim je ugovorena kamatna stopa kao promjenjiva ovisno o odluci tuženikovog pravnog prednika, odnosno u dijelu kojim je ugovoren CHF kao valuta uz koju je vezana glavnica, očituje se u tome da je tužitelj kreditne obveze po predmetnim ugovorima o kreditu preplatio u značajnom iznosu, koji će se egzaktno utvrditi provođenjem financijskog vještačenja u ovoj pravnoj stvari, a koji iznos je tuženikov pravni prednik, tj. sada tuženik, stekao bez ikakve osnove.

7. Tužitelj u tužbi napominje da se prije podnošenja ove tužbe pisanim putem obratio tuženiku radi uručenja cjelokupne materijalne dokumentacije koja je nužna za precizan izračun preplaćenog iznosa kreditnih obveza po predmetnim ugovorima o kreditu, ali se tuženik na takvo traženje oglušio, zbog čega tužitelj u ovoj tužbi navodi da ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje strane, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati, pa si tužitelj temeljem gore citirane odredbe pridržava pravo konačnog uređenja tužbenog zahtjeva nakon izvođenja dokaza financijskim vještačenjem po vještaku financijske struke, koji će izraditi stručni nalaz i mišljenje uvidom u materijalnu dokumentaciju koju je potrebno zatražiti od tuženika.

8. Tužitelj, stoga, sukladno članku 186.b stavcima 1. i 2. Zakona o parničnom postupku predlaže da sud donese rješenje kojim taksativno predlaže dostavu pojedinačne dokumentacije po tuženiku rad uređenja tužbenog zahtjeva, a istovremeno tužitelj predlaže i donošenje slijedeće presude koja do dostave dokumentacije i preciziranja tužbenog zahtjeva glasi:

„I. Utvrđuju se ništetnim i bez ikakvog pravnog učinka odredbe članaka 2. i 3. Ugovora o kreditu, broj: 256-125/2005, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, zaključenog u [adresa], dana 7. studenog 2005. godine, između tuženikovog pravnog prednika HYPO ALPE- ADRIA-BANK d.d., kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, i to u dijelu kojim je ugovoreno da kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 77.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju za devize HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. važećem na dan korištenja kredita, te kojim se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom.

II. Utvrđuju se ništetnim i bez ikakvog pravnog učinka odredbe članka 6. Ugovora o kreditu, broj: 256-125/2005, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, zaključenog u [adresa], dana 7. studenog 2005. godine, između tuženikovog pravnog prednika HYPO ALPE-ADRIA- BANK d.d., kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, i to u dijelu kojim je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva ovisno o odluci navedenog tuženikovog pravnog prednika kao banke.

III. Utvrđuju se ništetnim i bez ikakvog pravnog učinka odredbe članaka 2. i 4. Ugovora o kreditu, broj: 256-53032055, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, zaključenog u [adresa], dana 4. travnja 2011. godine, između tuženikovog pravnog prednika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, i to u dijelu kojim je ugovoreno da kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 74.200,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HYPO ALPE- ADRIA-BANK d.d. za CHF važećem na dan korištenja kredita, te kojim se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom.

IV. Utvrđuju se ništetnim i bez ikakvog pravnog učinka odredbe članka 3. Ugovora o kreditu, broj: 256-53032055, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, zaključenog u [adresa], dana 4. travnja 2011. godine, između tuženikovog pravnog prednika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, i to u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), te kojim je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva ovisno o odluci navedenog tuženikovog pravnog prednika kao banke.

V. Utvrđuju se ništetnim i bez ikakvog pravnog učinka odredbe članka 5. Ugovora o kreditu, broj: 256-53032055, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, zaključenog u [adresa], dana 4. travnja 2011. godine, između tuženikovog pravnog prednika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, i to u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF).

VI. Utvrđuju se ništetnim i bez ikakvog pravnog učinka odredbe članka 6. Ugovora o kreditu, broj: 256-53032055, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, zaključenog u [adresa], dana 4. travnja 2011. godine, između tuženikovog pravnog prednika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, i to u dijelu kojim je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva ovisno o odluci navedenog tuženikovog pravnog prednika kao banke.

VII. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužitelju iznos koji će se utvrditi financijskim vještačenjem koje će se provesti u ovoj pravnoj stvari, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine mjesečne iznose teku od dospijeća do 31. srpnja 2015. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena.

VIII. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana naknaditi tužitelju parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena.“

9. U daljnjem tijeku postupka, tužitelj svojim podneskom od 05.02.2021. godine osporava osnovanost svih tuženikovih prigovora istaknutih u odgovoru na tužbu i to ovim svojim podneskom tužitelj detaljno obrazlaže i argumentira, navodeći da je predmet ovog parničnog postupka je utvrđenje nepoštenosti odredbi članaka 2., 3. i 6. Ugovora o kreditu, broj: 256-125/2005, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, te članaka 2., 3., 4., 5. i 6. Ugovora o kreditu, broj: 256-53032055, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, u dijelovima koji su citirani u tužbenom zahtjevu te isplata imovinske koristi koja je nezakonito stečena temeljem istih nepoštenih odredbi. Ovakvim ugovornim odredbama tuženik je iskoristio tužiteljevo povjerenje i nametnuo mu odredbe koje prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Iste ugovorne odredbe daju ovom pravnom odnosu obilježje aleatornosti, što svakako nije svojstvo ugovora o kreditu. Tužitelj se poziva na odredbu čl. članka 96. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, dalje: ZZP) gdje je propisano da se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja. Prema stavku 2. istog članka ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a u konkretnom slučaju se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, iako valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa nesporno čine bitne sastojke Ugovora (lat. essentialia negotii). Primjenom testa transparentnosti (čl. 99. ZZP-a), koji se odnosi isključivo na predmet i cijenu ugovora, promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF utvrđene su nerazumljivim prosječnom potrošaču, nakon čega se krenulo u provođenje testa poštenosti. Rezultat testa transparentnosti i testa poštenosti bio je da su pravomoćnim sudskim odlukama i valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa u slučaju „Franak“ utvrđene nepoštenima te, stoga, i ništetnima (članak 102. stavak 1. ZZP-a glasi: „Nepoštena ugovorna odredba je ništetna.“), pa je upravo predmet odlučivanja u povodu kolektivne tužbe bilo pitanje poštenosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci banke i to je pitanje pravomoćno riješeno, uz pravna stajališta i zaključke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, koja u predmetnoj pravnoj stvari obvezuju i ovaj sud.

10. Tužitelj opetovano upućuje ovaj sud na obvezujuću primjenu odluka iz postupka povodom kolektivne tužbe i to baš odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pod posl.br.: Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014. godine, te odluke istog suda pod posl.br.: Pž-6632/17-10, od 14. lipnja 2018. godine, odnosno odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pod posl.br.: Revt-249/14-2, od 9. travnja 2015. godine, u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu (s izuzećem ukinutog dijela koji se odnosio na Sberbank d.d.), te odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pod posl.br.: Rev-2221/2018-11, od 3. rujna 2019. godine, donesene povodom odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-2521/2015 i dr., od 13. prosinca 2016. godine. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci pod posl.br.: Rev-3142/18 utvrdio je obvezujuću primjenu odluka iz postupka povodom kolektivne tužbe na način da ne treba provoditi dokazne postupke i svjedočenja, obzirom da je već sve presuđeno i utvrđeno u kolektivnom postupku, nego se na nižim sudovima navedene odluke iz postupka povodom kolektivne tužbe moraju direktno primijeniti. Prema tome, gore navedene odluke obvezujuće su za sve niže sudove u Hrvatskoj, tako i ovaj Naslovni sud, čime je tužitelj, kao potrošač, dobio pravnu sigurnost u konkretnom privatnom tužbenom procesu. Tužitelj navodi da je sada već općepoznato da su naprijed navedene meritorne odluke u slučaju „Franak“ potvrđene u cijelosti kao pravilne i zakonite dana 3. veljače 2021. godine odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske.

11. Tužitelj osporava i tuženikov prigovor zastare zahtjeva u konkretnom slučaju, posebno kada se ima u vidu pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, od 30. siječnja 2020. godine, koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“, kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pod posl.br.: Rev-2245/17-2, od 20. ožujka 2018. godine, u kojim odlukama je najviši sud Republike Hrvatske u pravno i činjenično identičnom predmetu zauzeo stajalište „...da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa i potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014. godine, zbog čega zastara nije nastupila)“.

12. Tužitelj osporava i tuženikovo protivljenje podnošenju stupnjevite tužbe, te tužitelj ustraje u svim navodima i dokaznim prijedlozima iznijetim u tužbi i predlaže da Naslovni sud po provedenom postupku donese presudu kojom se tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari (kojeg će tužitelj moći konačno urediti tek nakon što tuženik dostavi u spis svu zatraženu potrebnu dokumentaciju na temelju koje će se provesti financijsko vještačenje) ocjenjuje kao osnovan u cijelosti.

13. Nakon što je tuženik sudu i tužitelju dostavljao dokumentaciju koju je još u tužbi zatražio tužitelj radi specifikacije tužbenog zahtjeva, tužitelj svojim podneskom od 14.02.2022. godine, nakon što je od tuženika zaprimio materijalnu dokumentaciju koju je tuženik dostavio u spis predmeta pod gore navedenim poslovnim brojem sukladno nalogu ovog suda od 29. listopada 2021. godine.

14. Tužitelj navodi da je radi uređivanja i specificiranja tužbenog zahtjeva po nalogu ovog suda, na temelju iste materijalne dokumentacije izrađen je nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Višnje Perajica, dipl. oec., od 17. siječnja 2022. godine, prema kojemu tužiteljeva predmetna tražbina ukupno iznosi 95.926,91 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose, sve kako je to stručno obrazloženo i prikazano priloženim nalazom i mišljenjem navedene stalne sudske vještakinje za financije, pa tužitelj ovim putem uređuje i specificira tužbeni zahtjev u smislu odredbe članka 186.b stavka 4. Zakona o parničnom postupku, na način da isti sada glasi:

„I. Utvrđuju se ništetnim i bez ikakvog pravnog učinka odredbe članaka 2. i 3. Ugovora o kreditu, broj: 256-125/2005, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, zaključenog u [adresa], dana 7. studenog 2005. godine, između tuženikovog pravnog prednika HYPO ALPE ADRIA-BANK d.d., kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, i to u dijelu kojim je ugovoreno da kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 77.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju za devize HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. važećem na dan korištenja kredita, te kojim se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom.

II. Utvrđuju se ništetnim i bez ikakvog pravnog učinka odredbe članka 6. Ugovora o kreditu, broj: 256-125/2005, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, zaključenog u [adresa], dana 7. studenog 2005. godine, između tuženikovog pravnog prednika HYPO ALPE-ADRIA BANK d.d., kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, i to u dijelu kojim je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva ovisno o odluci navedenog tuženikovog pravnog prednika kao banke.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužitelju iznos od 95.926,91 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:

na iznos od 10,65 kuna od 06.12.2005. godine,

na iznos od 20,65 kuna od 12.01.2006. godine,

na iznos od 313,04 kuna od 13.06.2007. godine,

pa do 31.12.2007. godine, po stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine pa do 31.07.2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena;

-na iznos od 206,32 kuna od 13.02.2008. godine,

-na iznos od 756,47kuna od 16.05.2008. godine,

-na iznos od 3.119,79 kuna od 28.01.2009. godine,

-na iznos od 556,34 kuna od 05.03.2009. godine,

-na iznos od 568,05 kuna od 06.04.2009. godine,

-na iznos od 568,05 kuna od 05.05.2009. godine,

-na iznos od 568,05 kuna od 05.06.2009. godine,

-na iznos od 568,05 kuna od 06.07.2009. godine,

-na iznos od 568,05 kuna od 04.08.2009. godine,

-na iznos od 568,05 kuna od 04.09.2009. godine,

-na iznos od 568,05 kuna od 05.10.2009. godine,

-na iznos od 568,05 kuna od 05.11.2009. godine,

-na iznos od 568,05 kuna od 04.12.2009. godine,

-na iznos od 424,96 kuna od 04.06.2010. godine,

-na iznos od 1.008,86 kuna od 09.06.2010. godine,

-na iznos od 1.570,65 kuna od 05.07.2010. godine,

-na iznos od 1.008,86 kuna od 08.07.2010. godine,

-na iznos od 1.570,65 kuna od 04.08.2010. godine,

-na iznos od 80.247,22 kuna od 29.04.2011. godine,

pa do 31.07.2015. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana naknaditi tužitelju parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena.“

15. Kroz daljnji tijek postupka, tužitelj svojim podneskom od 07.07.2022. godine navodi da specificira svoju utuženu novčanu tražbinu u ovom postupku kako slijedi:

- Tužiteljeva ukupna predmetna novčana tražbina, prema dostavljenom nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje Višnje Perajica, dipl.oec., od 17. siječnja 2022. godine, iznosi 95.926,91 kuna, pri čemu tužitelja pripada zakonska zatezna kamata na svaki iznos preplate po pojedinim anuitetima i to od dana nepripadajućeg stjecanja od strane tužene banke pojedinih preplaćenih iznosa pa do isplate, sve sukladno tužbenom zahtjevu iz podneska tužitelja, od 14. veljače 2022. godine.

- Od gore navedenog ukupnog iznosa predmetne novčane tražbine tužitelja, iznos od 27.132,94 kuna odnosi se na preplatu kreditne obveze uslijed nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, dok se iznos od 68.793,97 kuna odnosi na preplatu kreditne obveze uslijed nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF.

- Pri tome, preplata po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF sadržana je u predmetnom tužbenom zahtjevu isključivo u predzadnjem pojedinom iznosu od 1.570,65 kuna i zadnjem pojedinom iznosu od 80.247,22 kuna, dok svi ostali pojedini iznosi u cijelosti predstavljaju preplatu kreditne obveze po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

- U predzadnjem pojedinom iznosu od 1.570,65 kuna, preplata kreditne obveze po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF iznosi 632,64 kuna, a preplata kreditne obveze po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iznosi 938,01 kuna.

- U zadnjem pojedinom iznosu od 80.247,22 kuna, preplata kreditne obveze po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF iznosi 68.161,33 kuna, a preplata kreditne obveze po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iznosi 12.085,89 kuna.

16. Tužitelj kao dokaz osnovnosti visine ovih traženja, dostavlja u spis predmeta dopunu nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Višnje Perajica, dipl.oec., od 29. lipnja 2022. godine, te ističe da tužitelj ustraje u tužbenom zahtjevu iz podneska tužitelja, od 14. veljače 2022. godine, te svim navodima i prijedlozima iz tužbe i podneska tužitelja od 5. veljače 2021. godine.

17. Tužitelj svojim podneskom od 12.07.2022. godine ukazuje da je u raspravni zapisnik na pripremnom ročištu održanom u ovoj pravnoj stvari dana 11.07.2022. godine pogrešno uneseno u zapisnik da tužitelj podneskom, od 7. srpnja 2022. godine, „povlači potraživanje na preplatu naslova samostalne promjene kamatne stope od strane tuženika.", na što je tužitelj primoran ukazati ovom prilikom, te da upravo iz podneska tužitelja, od 7. srpnja 2022. godine, je razvidno da to nije istina, odnosno da je naprijed citirani dio zapisnika posve netočan te se radi isključivo o običnoj omašci, jer pregledom podneska tužitelja, od 7. srpnja 2022. godine, jasno je vidljivo da tužitelj ovim podneskom isključivo specificira pravnu osnovu ukupnog iznosa utužene tražbine i pojedinih iznosa utužene tražbine iz točke III. tužbenog zahtjeva sadržanog u podnesku tužitelja, od 14. veljače 2022. godine, dok nema govora o povlačenju iti jednog dijela iste tražbine, a u točki II/ podneska tužitelja, od 7. srpnja 2022. godine, izričito je naglašeno kako tužitelj ustraje u tužbenom zahtjevu iz svog podneska, od 14. veljače 2022. godine, kao i svim navodima i prijedlozima iz tužbe i podneska tužitelja, od 5. veljače 2021. godine. Zaključno, tužitelj ističe da je iz stanja u spisu predmeta, kao i svega naprijed navedenog, nedvojbeno da je zapisnik o održanom pripremnom ročištu, od 11. srpnja 2022. godine, u dijelu kojim se konstatira da tužitelj podneskom, od 7. srpnja 2022. godine, „povlači potraživanje na preplatu naslova samostalne promjene kamatne stope od strane tuženika.", u potpunoj opreci sa sadržajem istog podneska te bez ikakvog temelja i procesnopravnog učinka pa je nužno da ga u spornom citiranom dijelu i naslovni sud cijeni na taj način.

18. Tužitelj svojim podneskom od 06.02.2023. godine vrši i daljnju specifikaciju svog tužbenog zahtjeva pod toč. III. i IV. petita, obzirom na uvođenje EUR kao službene valute RH, tako da sada isti glasi:

„III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 12.731,66 EUR / 95.926,69 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:

- na iznos od 1,41 EUR/10,65 kn od 06.12.2005. godine,

- na iznos od 2,74 EUR/20,65 kn od 12.01.2006. godine,

- na iznos od 41,55 EUR/313,04 kn od 13.06.2007. godine,

do 31.12.2007. godine, po stopi od 15% godišnje, sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“, broj: 153/2004), a od 01.01.2008. godine pa do 31.07.2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena,

- na iznos od 27,38 EUR/206,32 kn od 13.02.2008. godine,

- na iznos od 100,40 EUR/756,47 kn od 16.05.2008. godine,

- na iznos od 414,07 EUR/3.119,79 kn od 28.01.2009. godine,

- na iznos od 73,84 EUR/556,34 kn od 05.03.2009. godine,

- na iznos od 75,39 EUR/568,05 kn od 06.04.2009. godine,

- na iznos od 75,39 EUR/568,05 kn od 05.05.2009. godine,

- na iznos od 75,39 EUR/568,05 kn od 05.06.2009. godine,

- na iznos od 75,39 EUR/568,05 kn od 06.07.2009. godine,

- na iznos od 75,39 EUR/568,05 kn od 04.08.2009. godine,

- na iznos od 75,39 EUR/568,05 kn od 04.09.2009. godine,

- na iznos od 75,39 EUR/568,05 kn od 05.10.2009. godine,

- na iznos od 75,39 EUR/568,05 kn od 05.11.2009. godine,

- na iznos od 75,39 EUR/568,05 kn od 04.12.2009. godine,

- na iznos od 56,40 EUR/424,96 kn od 04.06.2010. godine,

- na iznos od 133,90 EUR/1.008,86 kn od 09.06.2010. godine,

- na iznos od 208,46 EUR/1.570,65 kn od 05.07.2010. godine,

- na iznos od 133,90 EUR/1.008,86 kn od 08.07.2010. godine,

- na iznos od 208,46 EUR/1.570,65 kn od 04.08.2010. godine,

- na iznos od 10.650,64 EUR/80.247,22 kn od 29.04.2011. godine,

do 31.07.2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena.“, dok u preostalom dijelu tužbeni zahtjev iz podneska tužitelja, od 14. veljače 2022. godine, ostaje sasvim neizmijenjen.

19. Tužitelj ovim podneskom osporava i nadalje prigovore tuženika i tuženikove navode, kao i tuženikovo osporavanje korištenja nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Višnje Perajica, dipl.oec., izrađene na traženje tužitelja.

20. Tužitelj u tijeku postupka navodi da osporava prigovor tuženika vezano uz aktivnu legitimaciju tužitelja za podnošenje ove tužbe, jer prema utvrđenju i stavu tužitelja, glavni dužnik je aktivno legitimiran samostalno postaviti ovaj tužbeni zahtjev. Na pripremnom ročištu tužitelj predlaže da se financijsko vještačenje odredi samo u odnosu na ugovor o kreditu broj: 256-125/2005 od dana 07. studenog 2005. godine, kako je to tužitelj specificirao u podnesku od 14.02.2022. godine, te se protivi utvrđivanju tzv. negativnih razlika koje predlaže tuženik.

21. Nakon provođenja financijskog vještačenja određenog u ovoj pravnoj stvari po Ručević vještačenja d.o.o. tužitelj svojim podneskom od 13.11.2023. godine očituje se na isto vještačenje, na način da na njega nema nikakvih primjedbi i prihvaća ih u cijelosti. Tužitelj tako napominje da prema navedenom nalazu i mišljenju, a kada se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), razlika obveza koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita u predmetnom slučaju iznosi 3.597,32 EUR, dok razlika obveza koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita iznosi 8.430,27 EUR, pa se tako radi o ukupnom iznosu preplate kreditne obveze od 12.027,59 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana stjecanja od strane tuženika, odnosno tuženikovog prednika, pa do isplate, sve prema Tabeli 1 koja je sadržana u navedenom nalazu i mišljenju društva Ručević vještačenja d.o.o.

22. Slijedom navedenog, tužitelj podneskom od 13.11.2023. godine uređuje tužbeni zahtjev u predmetnoj pravnoj stvari sukladno navedenom nalazu i mišljenju društva Ručević vještačenja d.o.o., od 15. lipnja 2023. godine, tako da isti glasi: „I. Utvrđuju se ništetnim i bez ikakvog pravnog učinka odredbe članaka 2. i 3. Ugovora o kreditu, broj: 256-125/2005, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, zaključenog u [adresa], dana 7. studenog 2005. godine, između tuženikovog prednika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., kao kreditora, i tužitelja OŽ, kao korisnika kredita, i to u dijelu kojim je ugovoreno da kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 77.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju za devize HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. važećem na dan korištenja kredita, te kojim se tužitelj OŽ kao korisnik kredita obvezuje navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu CHF, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom o kreditu.

II. Utvrđuju se ništetnim i bez ikakvog pravnog učinka odredbe članka 6. Ugovora o kreditu, broj: 256-125/2005, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, zaključenog u [adresa], dana 7. studenog 2005. godine, između tuženikovog prednika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., kao kreditora, i tužitelja OŽ, kao korisnika kredita, i to u dijelu kojim je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva ovisno o odluci navedenog tuženikovog prednika kao banke.

III. Nalaže se tuženiku addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju OŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 12.027,59 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:

- na iznos od 16,27 EUR od 8.1.2007. godine,

- na iznos od 16,27 EUR od 23.1.2007. godine,

- na iznos od 16,27 EUR od 4.5.2007. godine,

- na iznos od 16,27 EUR od 5.6.2007. godine,

- na iznos od 16,27 EUR od 13.6.2007. godine,

- na iznos od 16,27 EUR od 5.7.2007. godine,

- na iznos od 16,27 EUR od 3.8.2007. godine,

- na iznos od 16,27 EUR od 5.9.2007. godine,

- na iznos od 26,89 EUR od 5.10.2007. godine,

- na iznos od 26,89 EUR od 5.11.2007. godine,

- na iznos od 26,89 EUR od 5.12.2007. godine,

do 31.12.2007. godine, po kamatnoj stopi od 15% godišnje, sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“, broj: 153/04), a od 1.1.2008. godine do 31.7.2015. godine, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1.1.2023. godine pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena;

- na iznos od 26,89 EUR od 4.1.2008. godine,

- na iznos od 26,89 EUR od 4.2.2008. godine,

- na iznos od 26,89 EUR od 5.3.2008. godine,

- na iznos od 53,62 EUR od 5.5.2008. godine,

- na iznos od 53,62 EUR od 16.5.2008. godine,

- na iznos od 53,62 EUR od 5.6.2008. godine,

- na iznos od 53,62 EUR od 4.8.2008. godine,

- na iznos od 53,62 EUR od 5.9.2008. godine,

- na iznos od 53,62 EUR od 3.10.2008. godine,

- na iznos od 53,62 EUR od 5.11.2008. godine,

- na iznos od 53,62 EUR od 5.12.2008. godine,

- na iznos od 53,62 EUR od 5.1.2009. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 28.1.2009. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 5.2.2009. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 5.3.2009. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 6.4.2009. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 5.5.2009. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 5.6.2009. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 6.7.2009. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 4.8.2009. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 4.9.2009. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 5.10.2009. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 5.11.2009. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 4.12.2009. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 5.3.2010. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 6.4.2010. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 5.5.2010. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 12.5.2010. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 5.7.2010. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 8.7.2010. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 4.8.2010. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 14.12.2010. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 29.4.2011. godine,

- na iznos od 53,00 EUR od 29.4.2011. godine,

- na iznos od 1.139,23 EUR od 29.4.2011. godine,

- na iznos od 43,97 EUR od 29.4.2011. godine,

- na iznos od 58,41 EUR od 29.4.2011. godine,

- na iznos od 8.152,66 EUR od 29.4.2011. godine,

do 31.7.2015. godine, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1.1.2023. godine pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, u roku od 15 dana naknaditi tužitelju OŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena.“ 23. Kod ovako specificiranog tužbenog zahtjeva kao u podnesku tužitelja od 13.11.2023. godine, tužitelj ustraje te potražuje troškove prema troškovniku koji do zaključenja glavne rasprave dostavlja u spis, te na te troškove potražuje i troškove od presuđenja pa do isplate.

24. Nakon što je sud preotvorio glavnu raspravu, te pozvao tužitelja na uređenje tužbenog zahtjeva na način da posebno iskaže i postavi tužbeni zahtjev vezan uz isplatu s osnove ništetnosti dijela ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostranih odluka tuženika, a posebno svoje potraživanja zbog ništetnosti dijela ugovornih odredbi o vezanju predmetnog ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF, tužitelj je svojim podneskom od 20.08.2024. kojim vrši konačnu specifikaciju tužbenog zahtjeva i predlaže da sud donese slijedeću presudu:

„I. Utvrđuju se ništetnim i bez ikakvog pravnog učinka odredbe članaka 2. i 3. Ugovora o kreditu, broj: 256-125/2005, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, zaključenog u [adresa], dana 7. studenog 2005. godine, između tuženikovog prednika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., kao kreditora, i tužitelja OŽ, kao korisnika kredita, i to u dijelu kojim je ugovoreno da kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 77.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju za devize HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. važećem na dan korištenja kredita, te kojim se tužitelj OŽ kao korisnik kredita obvezuje navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu CHF, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom o kreditu.

II. Utvrđuju se ništetnim i bez ikakvog pravnog učinka odredbe članka 6. Ugovora o kreditu, broj: 256-125/2005, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, zaključenog u [adresa], dana 7. studenog 2005. godine, između tuženikovog prednika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., kao kreditora, i tužitelja OŽ, kao korisnika kredita, i to u dijelu kojim je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva ovisno o odluci navedenog tuženikovog prednika kao banke.

- na iznos od 43,97 EUR od 29.4.2011. godine,

- na iznos od 58,41 EUR od 29.4.2011. godine,

- na iznos od 8.152,66 EUR od 29.4.2011. godine,

IV. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju OŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime preplate s naslova jednostrane promjene kamatne stope iznos od 3.597,32 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:

- na iznos od 16,27 EUR od 8.1.2007. godine,

- na iznos od 16,27 EUR od 23.1.2007. godine,

- na iznos od 16,27 EUR od 4.5.2007. godine,

- na iznos od 16,27 EUR od 5.6.2007. godine,

- na iznos od 16,27 EUR od 13.6.2007. godine,

- na iznos od 16,27 EUR od 5.7.2007. godine,

- na iznos od 16,27 EUR od 3.8.2007. godine,

- na iznos od 16,27 EUR od 5.9.2007. godine,

- na iznos od 26,89 EUR od 5.10.2007. godine,

- na iznos od 26,89 EUR od 5.11.2007. godine,

- na iznos od 26,89 EUR od 5.12.2007. godine,

- na iznos od 26,89 EUR od 4.1.2008. godine,

- na iznos od 26,89 EUR od 4.2.2008. godine,

- na iznos od 26,89 EUR od 5.3.2008. godine,

- na iznos od 53,62 EUR od 5.5.2008. godine,

- na iznos od 53,62 EUR od 16.5.2008. godine,

- na iznos od 53,62 EUR od 5.6.2008. godine,

- na iznos od 53,62 EUR od 4.8.2008. godine,

- na iznos od 53,62 EUR od 5.9.2008. godine,

- na iznos od 53,62 EUR od 3.10.2008. godine,

- na iznos od 53,62 EUR od 5.11.2008. godine,

- na iznos od 53,62 EUR od 5.12.2008. godine,

- na iznos od 53,62 EUR od 5.1.2009. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 28.1.2009. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 5.2.2009. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 5.3.2009. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 6.4.2009. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 5.5.2009. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 5.6.2009. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 6.7.2009. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 4.8.2009. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 4.9.2009. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 5.10.2009. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 5.11.2009. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 4.12.2009. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 5.3.2010. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 6.4.2010. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 5.5.2010. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 12.5.2010. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 5.7.2010. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 8.7.2010. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 4.8.2010. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 14.12.2010. godine,

- na iznos od 59,30 EUR od 29.4.2011. godine,

- na iznos od 53,00 EUR od 29.4.2011. godine,

- na iznos od 1.139,23 EUR od 29.4.2011. godine,

V. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, u roku od 15 dana naknaditi tužitelju OŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.“

25. Kod ovako konačno specificiranog tužbenog zahtjeva tužitelj ostaje do zaključenja glavne rasprave, te potražuje troškove postupka zajedno sa zateznom kamatom na iste od presuđenja pa do isplate.

26. Tuženik u odgovoru na tužbu, prvenstveno ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužitelja, te stoga osporava osnovanost i visinu tužbu i tužbenog zahtjeva, te predlaže sudu odrediti vrijednost predmeta spora, te osporava da bi tužitelj dokazao postojanje uvjeta za podnošenje stupnjevite tužbe. U tužbi se navodi da su tužitelj i prednik tuženika, sklopili Ugovor o kreditu broj 256- 125/2005 od 07.11.2005., u iznosu od 77.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF kredite važećem na dan korištenja kredita, te tužitelj navodi da su mu predmetnim Ugovorom povrijeđena prava potrošača, da je ugovorna odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, ukazuje na obvezu vraćanja iznosa stečenih bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, pozivajući se pri tome na odluke Visokog trgovačkog suda, Vrhovnog suda Republike Hrvatske, presude Europskog suda, te drugih sudova.

27. Tuženik obrazlaže svoj prigovor zastare, navodeći da je tužba podnesena dana 29.10.2020. godine, pa da tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare, jer se na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 29.10.2015. godine nastupila je zastara potraživanja. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a da tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne. Niti je udruga potrošača vjerovnik, niti su tužene banke dužnik, niti se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom odnosno dužnikom. Kako je ova pojedinačna tužba ujedno prva i jedina tužba tužitelja prema tuženiku po ovom pitanju, slijedom čega nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Jedino se ova tužba može promatrati u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, te tuženik ističe materijalno pravni prigovor zastare. Tuženik poriče osnovnost tumačenja VSRH o načinu utvrđivanja nastupanja zastare, te ističe da pasivnost tužitelja ne može ići na teret tuženika. Osnova ove tužbe može biti i jedino ili poziv na institut stjecanja bez osnove ili na institut naknade štete. Za institut stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl 225. ZOO-a, a za institut naknade štete primjenjuje se rok od 3 godine, sukladno čl. 230. ZPP-a.

28. Tuženik obrazlaže svoje osporavanje vezano uz tužiteljev prijedlog za donošenje rješenja prema čl. 196.b ZPP-a.

29. Uz sve navedeno, tuženik osporava da bi tužitelj imao pravni interes da se utvrđuje ništetnost pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, te da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku, te napominje da se na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno se pozivati samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe.

30. Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ali da se u svakom konkretnom slučaju moraju sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Tuženik se tako poziva na odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te navodi da citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, a da u ovom konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete, pa da je slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno bespredmetno.

31. Tuženik osporava da bi ova tužba sadržavala činjenične osnove i dokaze vezano uz to koje su to konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Tuženik pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Samim time, propust tužitelja u iznošenju činjeničnih navoda dobiva još više na značaju. Nadalje, članak 502.c ZPP- a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, o čemu govori i pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove.

32. Tuženik, nadalje smatra da tužitelj neosnovano ističe ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, jer tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, kao što se pregovaralo da li želi uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula CHF. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno:

- tužitelj se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF,

- tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti.

- Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom.

33. Tuženik ističe da je on u potpunosti postupao u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama, te da je tuženik tužitelju kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana, a osim toga, tuženik je postupao i u skladu s člankom 305. stavkom 4. istog Zakona, kao i da je tužitelja obavještavao o promjeni kamatne stope i dostavljao mu izmijenjeni otplatni plan.

34. Tuženik se poziva i na to da je izradio i objavio i „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.“, u kojoj su jasno definirani parametri koji utječu na promjenu kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika i to detaljno obrazloženi parametri i datumi promjene istih te informiranje o provjeri vrijednosti svakog pojedinog parametra od strane potrošača.

35. U odgovoru na tužbu, tuženik ističe da su zakonom dopuštena ugovaranja promjenjive kamatne stope kao i valutne klauzule u CHF, te ističe da predmetni Ugovor o kreditu sadržava sve zakonom predviđene pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa u ugovoru mogla promijeniti, a da je promjena kamatne stope imala svoje poslovne razloge, prema unaprijed predviđenim pravilima i parametrima koji utječu na njenu vrijednost. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača tuženik je kao banka imao unaprijed dogovorene pretpostavke temeljem kojih se mijenjala kamatna stopa, odnosno sukladno Zakonu o kreditnim institucijama.

36. Tuženik se poziva i na snagu javnobilježničke solemnizacije, tj. javnobilježničog akta, dovodeći time u pitanje osnovanost tvrdi tužitelja o ništetnosti pojedinih dijelova ugovornih odredbi, jer da je jasno kako je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Tuženik naglašava dobrovoljnost tužiteljeva pristanka na sklapanje predmetnog Ugovora kao i njegov pristanak na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita, raskid ugovora, niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljao tuženik.

36. Ugovorena mogućnost promjene kamatne stope sukladno je pravnim standardima i pravnom uređenju do donošenja izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014. godine, kada je uvedena obveza glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se uvode egzaktni parametri za promjenu kamatne stope. Dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas, a prema odredbi čl. 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima.

37. Tuženik se poziva na tekstove pravnih teoretičara, kao i na odredbe čl. 373.0 ZPP-a, kao i odredbe čl. 84. ZZP/03 odnosno odredbe čl. 99. ZZP, zbog čega smatra da nema mjesta ocjenjivati poštenost ovih ugovornih odredbi primjenom testa poštenosti, propisanog tim zakonskim odredbama, te citira sudsku prasku iz RH. Tuženik napominje da je radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka, kao i svojih djelatnika, te isto publicirao kroz svoje publikacije. Tuženik tvrdi da porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu, te da ponašanje tuženika nije dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer da u trenutku sklapanja tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu, pa iz svega navedenog, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik, pa tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja.

38. Tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata, te predloženom provođenju financijskog vještačenja, jer da tužitelj u tužbi uopće nije naveo u tužbi što potražuje i po kojoj osnovi, niti je predložio zadatak za financijsko vještačenje, a teret dokazivanja je na tužitelju, a tužitelj ne navodi u čemu se sastoji njegova tražbina prema tuženiku, niti predlaže adekvatne dokaze na tu okolnost, predlaže se sudu da pravilom primjene odredbe čl. 219. ZPP-a odbije tužitelja s tužbom temeljem pravila o teretu dokazivanja, budući navedena odredba nalaže da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, uz napomenu da se navedeno odnosi na predloženo financijsko vještačenje. Tuženik se protivi da sud usvaja dokaz financijskim vještačenjem a da tužitelj prethodno ne navede na koji način predlaže postaviti zadatak u financijskom vještačenju.

39. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da su stranke definitivno dogovorile o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli pa nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu. Također i u svezi valutne klauzule. Posve je neprihvatljivo tumačenje da su stranke ugovorile valutnu klauzulu s fiksnim tečajem valute. Pa takvo zaključivanje zapravo nema ni logike, jer bi prihvaćanjem takvog shvaćanja zapravo trebali zaključiti da stranke nisu ugovorile valutnu klauzulu. Upravo je zaštitna snaga valutne klauzule u primjeni realnog tečaja te valute za vrijeme trajanja ugovora. Suprotno tome, tada nema zapravo valutne klauzule, a što nikako ne može biti stajalište suda, a sve iz razloga što je dopušteno ugovaranje zaštite prava vjerovnika uporabom valutne klauzule, pa slijedom navedenog, valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope dopušteni su instrumenti u ugovorima o kreditu u RH, te se tuženik stoga protivi da bi se kao parametri za bilo kakav izračun uzimali fiksna kamatna stopa i fiksni valutni tečaj. Pravna praznina se nikako ne može popunjavati na takav način. 40. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih koje se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva, jer navodi kako tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, tuženik ističe da je postupao zakonito, a time i savjesno i pošteno prema tužitelju kao svojem klijentu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude, pa imajući u vidu navedeno, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.

41. U tijeku postupka, tuženik se svojim podneskom od 22.02.2022. godine očituje na navode tužitelja iz podneska kojom se očituje na tuženikov odgovor na tužbu, pa tako tuženik opetovano ističe već istaknute prigovore i detaljno ih obrazlaže. U bitnome, tuženik napominje da predmetne odredbe ugovore obuhvaćene deklaratornim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelja nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja, kao i da tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih dijelova ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, obzirom da se u ovom sporu, prema viđenju tuženika nije dopušteno pozivati u ovoj parnici, već samo u parnici za naknadu štete, pa da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje ove tužbe gdje tužitelj potražuje stečeno bez pravne osnove, pozivanjem na utvrđenja iz presude VTSRH broj Pž-7129/13. Tuženik osporava sve tvrdnje tužitelja koje su u suprotnosti sa stavovima i prigovorima koje je tuženik iznio u svojem odgovoru na tužbu.

42. Kroz daljnji tijek postupka, tuženik svojim podneskom od 12.07.2022. godine navodi kako je zaprimio podneske tužitelja od 14.02.2022. i 07.07.2022. godine te se na iste očituje na način da se tuženik protivi izračunu vrijednosti predmeta spora privatnog vještaka, kojeg je angažirao tužitelj s obzirom da isti nije imenovan od strane suda te se tuženik u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja obzirom da smatra kako se isto treba odrediti na temelju nalaza i mišljenja nepristranog vještaka kojeg odredi sud sukladno čl. 251. ZPP-a te stoga osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, a protivi se i povišenju tužbenog zahtjeva s neodređenog iznosa u tužbi s naznačenom vrijednošću predmeta spora u iznosu od 10.001,00 kuna na iznos od 95.926,91 kune.

43. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu stečenog bez osnove na temelju promjenjive kamatne stope, tuženik ukazuje na zastaru novopostavljenog zahtjeva, jer je za dio potraživanja protekao zastarni rok od 5 godine, navodeći da svako povećanje novčanog iznosa u odnosu na novčani iznos koji je ranije postavljen kao visina tražbine u postupku, predstavlja promjenu istovjetnosti tužbenog zahtjeva i radi se o preinaci tužbe o čemu je potrebno voditi računa pri odlučivanju o prigovoru zastare, jer se u pogledu preinačenog dijela tužbenog zahtjeva parnica smatra pokrenutom tek kad je istaknut taj novi (povećani dio) tužbenog zahtjeva (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama; Rev 1333/00, Revt 214/10, Revt 78/11, Revr 1797/10, Revr 1454/10, Rev-x 526/2018).

44. Prema čl. 241. ZOO-a zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, radi utvrđivanja,osiguranja ili ostvarenja potraživanja.

45. Tuženik ističe da sukladno objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske objavljenog 01.03.2022., stav istog suda je kako se zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“ odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF, odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka. Slijedom navedenoga, za stranke u postupcima zaštite kolektivnih interesa potrošača u pogledu promjenjive kamatne stope zastara nastupa u svakom slučaju nakon 13.06.2019., odnosno 5 godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-7129/14-4, te tuženik taj stav potkrepljuje citatima iz sudske prakse. T

uženik napominje da je, sukladno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koju se poziva i tužitelj, Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine navedeno da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 04.04.2012.g. te bi primjenom navedenog shvaćanja proizlazilo da bi u zastari bile sve tražbine tužitelja dospjele prije 04.04.2007.godine, a kako tužitelj predmetnom tužbom potražuje i pojedinačne tražbine u razdoblju od 06.12.2005. i 13.06.2006. godine to se navodi da je u odnosu na njih nastupila zastara.

46. Na osnovi iznesenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, a podredno predlaže da sud djelomično odbije tužbeni zahtjev u pogledu promjenjive kamatne stope, jer je u pogledu njega nastupila zastara, kao i da djelomično odbije tužbeni zahtjev u pogledu navodno preplaćenih anuiteta u razdoblju prije 04.04.2007.godine.

47. U daljnjem tijeku postupka, tuženik na pripremnom ročištu navodi kako smatra da je u ovoj pravnoj stvari trebala biti kao tužitelj obuhvaćena i JŽ iz [adresa], a koja je sudužnik i založni dužnik, pa predlaže i njezino saslušanje, kao i osobne bankarice. Tuženik predlaže, ako sud usvoji dokazni prijedlog tužitelja o provođenju financijskog vještačenja, da onda odredi i zadatak vještaku da se očituje o tzv. negativnim razlika s naslova tečaja.

48. Nakon provedenog financijskog vještačenja provedenog u ovoj pravnoj stvari po sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o. svojim podneskom od 21.12.2023. godine se očituje na isti navodeći da neodređeno, obzirom vještak ne obrazlaže način izračuna u istom. Slijedom navedenog predlaže se pozvati vještaka da se usmeno očituje o ovdje istaknutim prigovorima sukladno čl. 260. ZPP-a. Vještak je u nalazu i mišljenju prikazao i razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od početnog, odnosno razdoblja u kojima je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju od početnog. 49. Obzirom da bi se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora ugovorni odnos stranaka sveo na početno ugovorene parametre, to je prilikom provedbe vještačenja pravilno vještak utvrdio i tzv. negativnu razliku. Naime, ugovorni odnos stranaka po sklopljenom ugovoru o kreditu treba se sagledati kao jedan cjeloviti odnos s pravima i obvezama ugovornih strana, pa se slijedom toga tužitelju kao korisniku kredita, ne može dosuditi ništa više od onog što je on stvarno preplatio po predmetnom ugovoru, pa tuženik navodi da čak kada bi i tužbeni zahtjev tužitelja bio osnovan, a što tuženik osporava u cijelosti, tada bi tužitelj eventualno imao pravo samo na onaj iznos navodne preplate koji je umanjen za tzv. negativne razlike, te se vezano uz tu svoju tvrdnju tuženik poziva na sudsku praksu koju citira.

50. Tuženik navodi da sud nije uzeo u obzir prijedlog tuženika za izračun kamatne stope u odnosu na kunske kredite za referentno razdoblje, nego je zadatak vještaka isključivo temeljen na prijedlogu tužitelja, odnosno izračun izvršen po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju, čime tuženik smatra da tužitelj ostvaruje dvostruku korist na štetu tuženika.

51. Tuženik ističe kako je isto vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite, a ne po početnoj otplatnoj stopi predmetnog Ugovora o kreditu, pa tako tuženik smatra kako je prilikom izrade nalaza i mišljenja vještak pogriješio prilikom obračuna kamatne stope te tečaja, posebice iz razloga jer obračun vještaka nema osnovu u činjenicama iznesenim u tijeku postupka, a ujedno nema uporište u sudskoj praksi niti u kakvom materijalnom propisu, jer da je vještak nalaz i mišljenje izradio na način kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom te s fiksnim tečajem, iako su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom te s valutnom klauzulom u CHF.

52. Tuženik ističe kako je vještak, izračunom financijskog vještačenja isključivo po prijedlogu tužitelja zanemario okolnost, da je kamatna stopa na kredite koji su odobravani u HRK bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, odnosno da bi izračun na način koji je tužitelj predložio, a Naslov usvojio, tužitelja dovelo u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF, pa je tužitelj doveden ovim vještačenjem u bitno povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u EUR ili HRK, te umjesto uspostave ravnoteže u ugovornom odnosu stvara neravnotežu na štetu tuženika.

53. Tuženik se očituje na tužiteljev podnesak od 13. studenog 2023. godine kojim specificira tužbeni zahtjev sukladno provedenom vještačenju ukazuje da i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik ističe da bi potraživanje tužitelja po osnovi navodno ništetne kamatne stope opet bilo u zastari. Tuženik naglašava da je kolektivna tužba podnesena dana 04.04.2012. godine, a čime je navodno došlo do prekida zastare, zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila bi opet dana 14.06.2019. godine, odnosno tužitelj je mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13.06.2019. godine, čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 29. listopada 2020. godine nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope u iznosu od 3.597,32 EUR, a navedeno nesporno proizlazi i iz stava VSRH izraženog na sjednici Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine na kojoj je dano dodatno tumačenje i objašnjenje shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.

54. Na prigovore tuženika je dopunski usmeno saslušan sudski vještak Zrinko Ručević iz Ručević vještačenja d.o.o., nakon kojeg tuženik na iste okolnosti nije stavljao daljnjih dokaznih prijedloga.

55. Tuženik do zaključenja glavne rasprave ostaje kod odgovora na tužbu i svih svojih navoda i prigovora, predlaže nakon provedenih dokaza kao do dana 07.11.2024. godine da sud temeljem stanja spisa donese presudu, te prema dostavljenom troškovniku zajedno sa zateznim kamatama tekućima na iste troškove od presuđenja pa do isplate.

56. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom u spisu priležeću dokumentaciju, time da tuženik nije prihvatio kao dokaz financijsko vještačenje provedeno privatno traženje tužitelja van ovog parničnog postupka po sudskom vještaku Višnji Perajica, dok je u okviru ovog parničnog postupka provedeno je financijsko vještačenje po financijskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o, kao i dopunsko usmeno očitovanje sudskog vještaka Zrinka Ručević iz Ručević vještačenja d.o.o., saslušan je tužitelj osobno kao stranka te svjedokinja JŽ, nakon kojeg dokazanog postupka su stranke suglasno predložile da sud odluku donese temeljem stanja spisa, slijedom čega je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.

57. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan kao pod toč. I., II., III. i IV. izreke ove presude.

58. Sud je utvrdio da je tužitelj osnovano podnio ovo tužbu kao stupnjevitu, jer je evidentno da je tuženik tek u tijeku ove parnice, po rješenju ovog suda, dostavio relevantnu dokumentaciju, a prema kojoj je tužitelj izvršio specifikaciju tužbenog zahtjeva, a koju je tužitelj od tuženika tražio i prije pokretanja ove parnice.

59. Nije sporno da su stranke sklopile predmetni ugovor, te da je on, uz ostalo, sadržavao i odredbe o valutnoj klauzuli kojom se kredit (visina isplate, te obveze tužitelja vezano uz povrat), vezuju uz naznačeni tečaj valute CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika na dan isplate kredita, tj. na dan dospjelosti obveze tužitelja, da je kredit tuženiku otplaćen, da je u njemu bila ugovorena i promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja jednostranim odlukama tuženika, tj. drugim aktima tuženika, te koji sadrži sve dijelove ugovornih odredbi sadržanih pod toč. I-II. petita tužbenog zahtjeva kao i pod toč I.-II. izreke ove presude.

60. U bitnome sporno je da li se radi o ništavim odredbama obuhvaćenim toč. I.-II. izreke ove presude, da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, u cijelosti u odnosu na potraživanje zbog samostalne promjene kamatne stope, kao i u odnosu na potraživanja više plaćenog s naslova primjene ništene odredbe o valuti CHF u predmetnom kreditu, da li tužitelj ima pravo potraživati razliku između tečaja CHF na dan isplate ugovora u odnosu na tečaj na dan pojedinog plaćanja, te pravo na potraživanje onoga što je više plaćeno zbog promjene kamatne stope jednostranim odlukama tuženika u odnosu na kamatnu stopu navedenu u samom ugovoru u vrijeme sklapanja ugovora, da li tužitelj ima pravni interes za podizanje predmetne tužbe, aktivna legitimacija tužitelja, da li se može u ovoj parnici tužitelj pozivati na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesene u postupku kolektivnog spora radi zaštite potrošača, da li se utvrđenja iz kolektivne presude može primijeniti samo u postupku naknade štete, da li je tuženik mogao predvidjeti rast tečaja CHF u odnosu na kunu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, sporna je visina tužbenog zahtjeva, zatraženi tijek zatezne kamate na novčana potraživanja tužitelja, kao i da li se o predmetnim odredbama valutne klauzule vezano uz CHF u konkretnom slučaju pregovaralo, kao i ostalim spornim dijelovima ugovornih odredbi iz petita tužbenog zahtjeva pod toč. I.-II., da li je ponašanje tuženika bilo savjesno i pošteno, kao i sporne odredbe ugovora, da li je ponašanje tužitelja bilo savjesno i pošteno, da li se tužba u ovoj pravnoj stvari može podvesti pod činjenični supstrat iz presuda donesenih u sporu kolektivne zaštite potrošača, sporan je osnov, visina i dospjelost samog tužbenog zahtjeva tužitelja, kao i da li tužitelj svoje potraživanje mora umanjiti za iznose koje je manje platio od početnih prema tečaju i kamatnoj stopi u vrijeme isplate kredita.

61. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012. Istom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom je utvrđeno da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

62. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14- 2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

63. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) utvrđeno je sljedeće:

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

64. Prema odredbi čl. 502c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.

65. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužitelj poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarao promjenjivost kamatne stope, a da nije tužitelja u cijelosti informirao o parametrima bitnim za donošenje takve odluke o promjeni kamatne stope, kao i da su ništetne i nepoštene odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje tuženika o razlozima promjene kamatne stope, odnosno o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu, kao niti tvrdnje vezane za rizik rasta valute CHF, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci upravo takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim. Naime, odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

66. Za navesti je da je Ustavni sud Republike Hrvatske 10. lipnja 2020. donio odluku broj U-III-2233/19 kojom je odbio tužbu RBA banke vezano za reviziju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, broj Rev-3142/18. Naime, RBA banka tražila je da se ukine odluka Vrhovnoga suda po reviziji Rev-3142/18 kojom revizijom je Vrhovni sud RH je odlučio: 1. Da se kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak ne moraju izvoditi dokazi, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak, 2. Da nema zastare potraživanja za preplaćene anuitete u pojedinačnim postupcima koji su pokrenuti na temelju kolektivne sudske presude u slučaju franak. Ustavni sud je u citiranoj Odluci naveo: „Ako se vodi privatni postupak na temelju kolektivne sudske presude, i ako se kredit s valutnom klauzulom CHF potrošača koji je tužio banku odnosi na jednu od osam tuženih banaka, onda nije potrebno provoditi dokaze radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje su kolektivnom presudom utvrđene ništetnima, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva, i jedino što je potrebno jest vještačenjem utvrditi visinu iznosa koji banka mora vratiti potrošaču.“ Ustavni sud je tom presudom dakle dodatno potvrdio raniji stav Vrhovnoga suda Republike Hrvatske da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

67. Slijedom navedenog, spomenutom kolektivnom tužbom, za koju odluku Visokog trgovačkog suda je ovaj sud vezan, kao što je to ranije obrazloženo, sud nalazi utvrđenim osnov tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega je valjalo utvrditi ništetnim način promjene kamatne stope odnosno obvezu da se ova promjena vrši ovisno o Odluci banke, kao i one odredbe koje se odnose, na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF. Treba naglasiti, da iako nije bilo specijalnog zakona, postojao je i bio na snazi ZOO koji je propisivao osnovna načela obvezno-pravnih odnosa, kao i propisivao uvjete pod kojima su određene ugovorne odredbe ništetne, kao što su odredba čl. 269., čl. 270. st. 1., čl. 271. i sl. – sve ZOO-a, vodeći računa da je za ovaj sud nesporno da činidba tužitelja nije bila niti određena niti odrediva, jer nisu postojali navedeni parametri po kojima će se mijenjati ugovorna kamata temeljem odluke i/ili akata tuženika, kao i što je ugovaranje valute CHF uz visinu obveze tužitelja kako s osnova glavnice, tako i kamate, bilo na način da tužitelj nije bio valjano informiran o posebno povećanom riziku te valute i da tečaj CHF u odnosu na kunu, Hrvatska narodna banka ne štiti, dok u odnosu na EUR štiti, zbog čega je isto postupanje tuženika bilo nesavjesno i nepošteno, a i ova visina obveze i rizika tužitelju nepoznata (čl. 323. u vezi odredbe čl. 324., te čl. 325., čl. 326. ZOO-a, vodeći računa da je tuženik takvim ugovornim odredbama postupao suprotno osnovnim načelima ZOO-a).

68. Sud je u ovom postupku proveo dokaz i saslušanjem tužitelja osobno kao stranke, iz kojeg iskaza je sud utvrdio da tužitelj OŽ, koji je rođen 1967. godine, sada umirovljenik iskazuje da mu je predmetni kredit trebao za adaptaciju u vidu proširenja kuće. Tužitelj iskazuje da je on prije dizanja kredita imao otvoren tekući račun i primao plaću. Navodi da je trebao kredit za adaptaciju kuće, što je obiteljska kuća njega i njegovu obitelji u kojoj se ne obavlja nikakva poslovna djelatnost, već žive. Tužitelj navodi da je on i po preporuci njegovih radnih kolega došao u banku i rekao za što mu treba kredit, i tamo su ga uvjeravali da je kredit vezan uz valutu CHF najpovoljnija varijanta te je tužitelj prikupio dokumente koje je banka tražila, a oni su mu priredili ugovor.

69. Tužitelj iskazuje da njemu nitko nije objašnjavao da bi bio različit status CHF od onog koji je imao EUR, vezano uz zaštitu tečaja koju je pružala Hrvatska narodna banka, te nitko o tome nije ništa govorio. Tužitelj navodi da je on naglasio jedino službenici banke da ga ne zanima koliki će biti rok otplate kredita, ali da je on zainteresiran za to da mu mjesečna obveza po tom kreditu ne bude veća od 2.000,00 kn. Tužitelj je iskazao da s njim nitko nije razgovarao o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelj napominje da je on po zanimanju policajac i nije stručan za ekonomska pitanja i financije, te su njemu i u banci objasnili da je to to, i on to nije imao šta posebno pitati, niti previše izbora, jer mu je trebao taj novac. Njega su uputili iz banke točno određenom javnom bilježniku i nije imao izbora otići drugom. Tužitelj kod javnog bilježnika nije čuo ništa novo o samom kreditu, niti mu je itko objašnjavao nešto o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

70. Sud je iz iskaza tužitelja utvrdio da on na pitanje suda ne zna točno pojasniti sudu značenje valutne klauzule. Tužitelju nije bilo poznato kada će se, kako i pod kojim uvjetima mijenjati kamatna stopa od strane tuženika. Tužitelju se od početka otplate kredita rata digla za još jedanput tj. duplo je iznosila nego na početku, te on više nije mogao otplaćivati taj kredit. Tada je tužitelj objasnio banci da mu supruga ne radi i da on takav mjesečni iznos ne može podmirivati kako je anuitet narastao, na što su mu u banci rekli da nema problema i da će se to riješiti, a rješenje je bilo da je tužitelj ustvari, digao novi kredit ponovo vezan uz CHF sa promjenjivom kamatnom stopom, ali su mjesečni anuiteti bili manji, ali je to ustvari bio novi kredit. Tužitelj navodi da je on shvatio što se desilo tek kad je bilo gotovo. Tužitelj je naveo da taj kredit koji je digao radi zatvaranja prvog, otplaćuje još i danas. Njemu su objasnili da ako ne prihvati tu novu varijantu s novim kreditom, da će se aktivirati hipoteka i da će se banka prisilno naplatiti iz vrijednosti tužiteljeve kuće koja će morati ići na prodaju.

71. Na posebno pitanje punomoćnika tužitelja odgovara da je banka sastavila oba ugovora, a tužitelj je samo trebao potpisati.

72. Tužitelj na posebno pitanje punomoćnika tuženika odgovara da tužitelju u banci nitko nije nudio kredit u nekoj drugoj valuti, već samo u CHF. Tužitelja je javni bilježnik, kada je došao s prvim ugovorom na solemnizaciju, poslao da popije kavu u obližnjem kafiću i da dođe za neko vrijeme kada će biti izvršena solemnizacija i pred tužiteljem javni bilježnik nije čitao ugovor.

73. Sud je proveo o dokaz saslušanjem svjedokinje JŽ, supruge tužitelja, iz čijeg iskaza je sud utvrdio da je ona rođena 1969. i po zanimanju poljotehničar, iz a da su kredit u banci tuženice podigli zbog adaptacije kuće, što je bio stambeni kredit. Navodi da je njezin suprug radio kao policajac (koji je tužitelj u ovoj parnici) i da je primao plaću preko iste banke. Uglavnom su svi policajci svoj kredit podizali u banci tuženika u CHF, pa je tako i njezin suprug dogovorio kredit koji im je trebao za adaptaciju kuće u kojoj žive njih dvoje i njihova obitelj te se tamo ne obavlja niti se obavljala nikakva poslovna djelatnost. Svjedokinja navodi da je ona svom suprugu jamac i sudužnik u predmetnom kreditu, te da im nitko nije nudio da podignu kredit u EUR. Iz iskaza ove svjedokinje, sud je utvrdio da je ona nije bila prisutna pregovorima koje je s bankom vodio njezin suprug, već je došla kad je sve bilo već gotovo da potpiše što treba. Njima je bilo bitno da mjesečna obveza po kreditu bude do 2.000,00 kuna, a po ovom kreditu je bila oko 1.700,00 kuna u početku, te joj nitko nije objašnjavao, niti u banci niti kod javnog bilježnika, o nekoj posebnoj rizičnosti valute CHF, niti kako će se ni kako ni pod kojim uvjetima mijenjati visina kamatne stope. Još uvijek otplaćuju predmetni kredit i sada je mjesečni anuitet oko 330,00 EUR što je bitno više od onoga na početku.

74. Na poseban upit punomoćnika tuženika svjedokinja odgovara da kuću koju su adaptirali nisu iznajmljivali, kao i da se kredit otplaćuje iz plaće tužitelja, njezina supruga temeljem trajnog naloga, ali da oni imaju zajedničke financije i da žive kao obitelj.

75. Sud je ovaj iskaz tužitelja saslušanog osobno kao stranke prihvatio u cijelosti kao istinit, jer je dan logično, životno i uvjerljivo, a potkrijepljen je i dokumentacijom dostavljenom u spis, prvenstveno predmetnim Ugovorom o kreditu, kao i financijskim vještačenjem provedenim u ovoj pravnoj stvari.

76. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio njegov status prosječnog potrošača, kao i da mu tuženik nije dao potpunu informaciju (skoro nikakvu) o bitnim dijelovima ugovora, a posebno vezano uz primjenu valutne klauzule vezane uz CHF, na posebnu rizičnost koje tuženik nije upozorio tužitelja, kao niti ga upoznao kako će se, kada i pod kojim uvjetima mijenjati kamatna stopa temeljem Odluke tuženika, a iz iskaza tužitelja je sud utvrdio da se nisu vodili pojedinačni pregovori o dijelovima ugovornih odredbi čiju ništetnost tužitelj traži da se utvrdi u ovoj parnici. Sud je utvrdio da je tužitelj sredstva kredita koristio namjenski u svrhu adaptacije, njihove obiteljske kuće koju koriste samo za stanovanje i ni za kakve komercijalne svrhe.

77. Sud je utvrdio da tužitelj ima pravni interes da ustane ovom parnicom, i to zato što tuženik osporava utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u postupku kolektivne zaštite potrošačkih interesa, kao i zbog toga što osporava da bi se na predmetnu parnicu mogli direktno primijeniti ta utvrđenja iz kolektivnog potrošačkog spora, te da je tužitelj svojim iskazom potvrdio svoje tvrdnje iz tužbe i tijeka ovog postupka vezano uz ništetnost predmetnih dijelova ugovornih odredbi, kao i da je zbog njihove ništetnosti više platio od onoga što je plaćao u početku otplate kredita.

78. Nadalje, sud je u prihvatio iskaz svjedokinje JŽ kao istinit, jer je životan, logičan, uvjerljiv i u bitnome potvrđuje navode tužitelja iz iskaza koji je dao kao stranka, te potvrđuje postojanje tužiteljeva pravnog interesa za vođenje ove parnice, kao i da su o bitnim elementima ugovora, a koji su predmet i ovog spora i deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva tužitelja, izostale sve bitne informacije, a koje niti sama svjedokinja nije dobila od tuženika, iako je po tom kreditu bila sudužnik i založni dužnik, a tuženik nije očito imao potrebu niti tužitelja korisnika kredita, a kamo li svjedokinju koje je bila i sudužnik i založni dužnik, upozoriti na rizičnost ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i promjenjivu kamatnu stopu po jednostranim odlukama banke.

79. Slijedom iznesenog, sud je utvrdio da je tužitelj dokazao nesporno postojanje njegova pravnog interesa za podizanje ove tužbe, kao i aktivnu legitimaciju, te status prosječnog potrošača, te da je tuženik dao mu na sklapanje predmetni ugovor kao tipski, bez pojašnjenja, bez upozorenja, te iako je tužitelju i njegovoj supruzi bilo bitno da mjesečna obveza po kreditu bude do 2.000,00 kn, da je mjesečni iznos anuiteta rastao, pa je tužitelju bilo „omogućeno“ da novim kreditom, zatvori ovaj koji je predmet spora.

80. Sud je u ovoj pravnoj stvari, temeljem utvrđenja iz kolektivne presude Pž- 6632/17 od 14.06.2018. godine, kao i iz utvrđenja iz presude u kolektivnom sporu Pž- 7129/13-4 od 13.06.2014. godine, te činjenice da tuženik u tijeku ove parnice nije dokazao da bi predmetni dijelovi ugovornih odredbi u konkretnom ugovoru bili sadržajno i značenjem različiti od onih iz kolektivne presude, te iz iskaza samog tužitelja i svjedokinje kako to tužitelj u svom deklaratornom dijelu zahtjeva potražuje pod toč. I. i II. petita, utvrdio ništenost dijelova ugovornih odredbi gdje se ugovor i obveza tužiteljice, kao i visina isplate po kreditu veže uz valutu CHF, kao i jednostranu promjenu kamatne stope temeljem odluka tuženika, a iz svih već ranije obrazloženih razloga, a na samu u ništetnost je sud dužan paziti i po služenoj dužnosti, dok pravo isticanja iste ne zastarijeva, čl. 269. st. 1., čl. 270., čl. 271., čl. 272., u vezi odredbi čl. 322 st. 1. ZOO-a kao i čl. 327., čl. 328 – sve ZOO-a). Slijedom iznesenog, sud je utvrdio da je osnovan deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužiteljice, kao pod toč. I. i II. izreke ove presude.

81. Iz toga nadalje proizlazi da tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora.

82. Sud je kako iz direktne primjene utvrđenja iz presude „Potrošač“, tako i iz dokaza provedenih u ovom pojedinačnom parničnom postupku, utvrdio da su ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, bez obzira na primjenu odredbe čl. 295. ZOO-a, jer nigdje tužitelju nije pojašnjeno kako će se, kada i pod kojim uvjetima mijenjati kamatna stopa, kao što je sud utvrdio i da su ništetne odredbe o vezanju obveze tužitelja spram tuženika u odnosu na povrat kredita uz tečaj valute CHF, za koju Hrvatska narodna banka nije pružala istu zaštitu tečaja u odnosu na kunu, kao za EUR, a za što tužitelj nije znao, niti ga je tuženik s istim rizicima koji su posebni upravo na CHF i uvećani nego za EUR, nije upoznao niti upozorio. Tuženik je sastavio u predmetni tipski ugovor, bez da bi tužitelju dao barem šansu da zna značenje onoga što potpisuje i onih obveza koje preuzima, a da ga nije upoznao niti sa značenjem niti posljedicama istih odredbi, koje tužitelj osnovano traži da se utvrde ništetnim, a odnose se na taksativno određene dijelove odredbi iz čl. I. i II. predmetnog Ugovora, a kako je sve presuđeno pod toč. I. i II. izreke ove presude.

83. Slijedom tako provedenog dokaznog postupka i u njemu provedenih i ocijenjenih dokaza, kao i direktnom primjenom utvrđenja o ništetnosti odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika ili njegovim drugim aktom, kao i o ništetnosti primjene valutne klauzule u CHF, a iz svih obrazloženih razloga, što su utvrđenja iz presude kolektivne zaštite potrošača. Ništetnost je zbog izostanka neposrednog pregovaranja, nedostatka objašnjenja i upozorenja na posebnu rizičnost ugovaranja valute CHF kao valute u čijoj kunskoj protuvrijednosti se utvrđuje visina obveze tužitelja za sve njegove obveze (povrata glavnice, plaćanja redovne kamate, zatezne kamate, i dr. ) prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan plaćanja. Izostanak potpune informacije, uvjeta pod kojima će dolaziti do promjene kamatne stope, da će do iste dolaziti jednostranim odlukama tuženika, to što je ugovor tako sastavljen i kao tipski dan tužitelju na sklapanje, nemogućnost tužitelja da utječe na ovdje sporne dijelove ugovora, nepoštenje tuženika u tom i takvom poslovanju kao trgovca spram tužitelja kao prosječnog potrošača, što je tužitelja dovelo u neravnopravan položaj, čini predmetne dijelove ugovornih odredbi ništetnima, kao i činjenica da su dijelovi tih odredbi obuhvaćeni utvrđenjem ništetnosti i iz presude donesene u kolektivnom sporu.

84. Sud je utvrdio da tuženik nije dokazao u tijeku ove parnice, da bi predmetne ugovorne odredbe na koje upire tužitelj u ovoj pravnoj stvari, a vezano uz način promjene kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, kao i ugovaranjem valutne klauzule u CHF obuhvaćene, sud je utvrdio da tuženik u ovom postupku nije dokazao da bi te odredbe iz konkretnog Ugovora o kreditu bile različite u bitnome od sadržaja, značenje i učinka ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnim u pravomoćno okončanom postupku kolektivne zaštite potrošača.

85. Sud je utvrdio da to što se u konkretnoj parnici ne radi o naknadi štete, već o parnici radi utvrđenja ništetnosti i isplate zbog iste s osnova stjecanja tuženika bez pravne osnove od strane tužitelja, te to što je tužitelj uredno izvršavao i plaćao svoje obveze tuženiku, nije od značaja za direktnu primjenu presuda donesenih u kolektivnom sporu. Nadalje, sud je utvrdio da sama solemnizacija ugovora po javnom bilježniku nije od utjecaja na pravo tužitelja da traži utvrđenje ništetnosti pojedinih dijelova ugovornih odredbi, te da tužitelj ima pravni interes tražiti takvo utvrđenje upravo za svoj konkretan ugovor, vezano uz sve dijelove deklaratornog zahtjeva tužitelja od toč. I. do II. izreke ove presude, kao i petita tužbenog zahtjeva od toč. I. toč. II.

86. Sud je utvrdio da je evidentno da i u ovoj pojedinačnoj parnici, tuženik osporava sva utvrđenja iz kolektivne presude vezano uz isto pravno pitanje, kao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Na samu ništetnost, sud pazi i po službenoj dužnosti (čl. 327. st. 1. ZOO-a), pa iako je tužitelj petitom tužbenog zahtjeva istakao taj deklaratorni zahtjev, sud svejedno o tome mora odlučivati kao o prethodnom pravnom pitanju za odluku o kondemnatornom tužbenom zahtjevu tužitelja.

87. Savjesnost tužitelja prilikom sklapanja i ispunjenja obveze iz predmetnog Ugovora o kreditu nije sporna, a nesavjesnost postupanja tuženika koji je u tipskim ugovorima uglavio predmetne nepoštene i ništene odredbe jasno proizlazi iz utvrđenja ranije citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu „Potrošač“, te je prema utvrđenju suda, pomalo cinično od strane tuženika tužitelju stavljati na teret to što je savjesno ispunjavao svoje ugovornom preuzete obveze. Nesporno je iz utvrđenja samih presuda u već citiranom kolektivnom sporu radi zaštite potrošača, da to što se tužitelj kao potrošač odlučio upravo za konkretan ugovor znači pojedinačno pregovaranje, jer ta tvrdnja tuženika nije točna, kao što nije točno da su stranke, već je to želio samo tuženik, dovesti tužitelja kao drugu ugovornu stranu u neravnopravan i lošiji položaj, u kojem nije u poziciji odlučivati i znati o tome kako će se mijenjati kamate, kao i što nije znao povećani rizik ugovaranja valute CHF. Nije sporno da je promjenjiva kamatna stopa u smislu odredbe čl. 26. ZOO-a dopuštena ugovorna odredbe, kao i da je zakonom dopuštena valutna klauzula prema odredbi čl. 22. ZOO-a, ali prema utvrđenju ovog suda, ne način kako je to utvrđeno da je upravo u konkretnom slučaju tuženik učinio (samostalna promjena kamatne stope prema odlukama i aktima tuženika, te ugovaranje valute u CHF, bez da bi tužitelj kao potrošač bio upoznat s povećanim rizikom upravo te valute), te je ništetnost konkretnih dijelova ugovornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu, utvrđena primjenom direktnog učinka pravomoćne presude iz kolektivnog spora, kao i utvrđenjem neposredno u ovoj pojedinačnoj parnici da sadržaj i značenje konkretnih dijelova ugovornih odredbi iz predmetnog Ugovora, odgovara utvrđenjima i značenju ništetnih dijelova ugovornih odredbi iz kolektivnog spora, na koje utvrđenja se tužitelj potpuno osnovano poziva, kako to utvrđuje ovaj parnični sud, kao što je i ovaj sud utvrdio i ništetnost ostalih utuženih dijelova ugovornih odredbi obuhvaćenih tužbenim zahtjevom tužitelja u ovoj parnici, a koji izrijekom nisu obuhvaćeni samom presudom donesenom u kolektivnom sporu, a ništetni su prema utvrđenju ovog suda iz svih već ranije detaljno obrazloženih razloga. Sud je tuženikove prigovore vezano uz izostanak ništetnosti utuženih dijelova ugovornih odredbi, o izostanku direktne primjene utvrđenja iz presude u kolektivnoj zaštiti potrošača, kao i da bi sama činjenica solemnizacije predmetnog ugovora bila od značaja na uspješnost utvrđenja ništetnosti pojedinih dijelova ugovornih odredbo u ovoj pravnoj svari, utvrdio neosnovanima u cijelosti.

88. Iz toga nadalje, prema utvrđenju ovog suda, proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos koji je primio povrh utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi s naslova promijenjene kamatne stope tijekom otplate kredita, u odnosu na onu prvotno ugovorenu, jer su promjene koje su u utuženom razdoblju obavljane bile protivne naprijed zakonskim odredbama te općim načelima obveznog prava u zasnivanju obveza, ali pod uvjetom da ta tužiteljeva potraživanja nisu u zastari, kako to prigovara i tvrdi tuženi, te da tužitelj ima pravo i na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora.

89. Treba naglasiti da je sud utvrdio da je neosnovano pozivanje tuženika na njegove opće akte kao način determiniranja razloga, uvjeta i načina promjene redovne kamatne stope, jer bez obzira na odredbu čl. 295. ZOO-a, ovim općim aktima na koje se poziva tuženik u odgovoru na tužbu i u tijeku postupka, nisu dane odrednice tužitelju o tome kada će se, kako i zašto doći do promjene kamatne stope, pa je slijedom iznesenog i došlo do utvrđenja suda o ništetnosti tih dijelova ugovornih odredbi. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, nije postojalo nikakvo određenje koje bi tužitelju dalo odgovor na to što utječe na promjenu kamatne stope, već samo obveza da na takve samostalne promjene od strane tuženika temeljem odluka tuženika, tužitelj isto plati, bez obzira što nije znao kako će se i kada, te zbog čega to dešavati i u kojim točno sve uvjetima, kao i da tužitelj na isto pristaje sklapanjem tog konkretnog ugovora.

90. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Ručević vještačenja d.o.o. iz kojeg je sud utvrdio da vještak navodi Zadatkom suda naloženo je izvršiti financijsko vještačenje samo u odnosu na Ugovor o kreditu broj 256-125/2005 od 7. studenog 2005. kako je to specificirano u podnesku od 14. veljače 2022. te da vještak iskaže ukupne iznose potraživanja tužitelja, pojedinačne i to u EUR i HRK vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF. Također, potrebno je utvrditi i negativne razlike s naslova tečaja. Prije odgovaranja na postavljeni zadatak ističe se da je društvo Ručević vještačenja d.o.o. u postupku konverzije kredita u CHF i kredita u kunama s valutnom klauzulom denominiranom u CHF u kredite u EUR, odnosno kredite u kunama s valutnom klauzulom denominiranom u EUR, u skladu s odredbom čl. 19.d st. 3. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015. i 102/2015.; u daljnjem tekstu: ZPK), odnosno u skladu s odredbom čl. 357.d st. 3. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine, broj 159/2013., 19/2015. i 102/2015.; u daljnjem tekstu: ZOKI) bilo u ugovornom odnosu s tuženikom te je, u skladu s odredbama ZPK i ZOKI dalo mišljenje o kalkulatoru konverzije kojeg je tuženik bio dužan izraditi. Sud je utvrdio da na temelju rješenja suda kojim je određen za financijsko vještačenje vezano samo uz Ugovor o kreditu broj 256-125/2005 od 7. studenog 2005., vještak je obavio uvid u spis predmeta i sljedeću dokumentaciju:

 Ugovor o kreditu broj 256-125/2005 od 7. studenog 2005. (str. 8. do 17. spisa),  Otplatni plan (str. 245. do 246. spisa),

 Specifikacija uplata (str. 282. spisa),

 Pregled prometa za klijenta (str. 284. do 293. spisa),

 Obavijest o promjenama kamatnih stopa (str.294. spisa), na temelju čega vještak daje nalaz.

91. Hypo Alpe Adria Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.) kao kreditor i OŽ kao korisnik kredita zaključili su 7. studenog 2005. Ugovor o kreditu broj 256- 125/2005 (u daljnjem tekstu: Ugovor), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima:  iznos kredita je kunska protuvrijednost od 77.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

 rok otplate 25 godina (300 mjeseci, otplata u jednakim mjesečnim anuitetima),  promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata, koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 3,99 % godišnje,

 prema prometu po kreditu, dospijeće prve obveze bilo je 31. prosinac 2005., a sljedeće svakog posljednjeg dana u mjesecu,

 otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan plaćanja. Kredit je iskorišten 11. studenog 2005., s kojim danom je srednji tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,780427 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 77.000,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 368.092,88 kn. Iz očitovanja Addiko Banke d.d. na zahtjev tužitelja razvidno je kako se u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu (11. studenog 2005.) do dana prijevremene otplate kredita (29. travnja 2011.) kamatna stopa više puta mijenjana, te je iznosila:

 3,99 % godišnje do zaključno 30. rujna 2006.,

 4,60 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. listopada 2006. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. kolovoza 2007.,

 5,00 % godišnje od anuiteta s dospijećem 30. rujna 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 29. veljače 2008.,

 5,99 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. ožujka 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. studenog 2008.,

 6,20 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. prosinca 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. studeni 2010.,

 5,95 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. prosinca 2010. do konca izračuna. Za odgovaranje na postavljeni zadatak, u Tabeli 1 (listovi spisa 413-414) vještak daje otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u predmetnom razdoblju otplate, kao i usporedni otplatni plan prema sljedećim elementima:

 glavnica u iznosu od 77.000,00 CHF,

 fiksna stopa ugovornih kamata od 3,99 % godišnje,

 otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan korištenja kredita, te se usporedbom iznosa iz tih dvaju otplatnih planova iskazuju razlike u visini obveza, i to:  prvo se iskazuju razlike u visini anuiteta, koje proizlaze iz promjene kamatne stope u predmetnom razdoblju otplate (stupac 'm' Tabele 1),

 zatim se te razlike iskazuju u odgovarajućoj protuvrijednosti kuna, primjenom ugovorenog srednjeg tečaja kreditora na dan korištenja kredita (stupac 'p' Tabele 1),  konačno, iskazuju se razlike (povećanje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac 'q' Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita).

92. Sud je utvrdio da je financijski vještak Ručević vještačenja d.o.o. mišljenja u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenog zadatka, mišljenja smo kako slijedi:

 ugovoreni iznos od 77.000,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita iznosio je protuvrijednost od 368.092,88 kn,

 ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, tada slijedi: o razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. prosinca 2005.) do dana prijevremene uplate (29. travnja 2011.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 27.104,88 kn (iskazano prema ugovorenom tečaju za valutu CHF važećem na dan korištenja kredita); odnosno 3.597,32 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'p' Tabele 1 iz nalaza (u kunama), odnosno u stupcu 'p₁' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR), (pozitivni iznosi razlika), o razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. prosinca 2005.) do dana prijevremene uplate (29. travnja 2011.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita, iznosi ukupno 67.290,39 kn; odnosno 8.930,97 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'q' Tabele 1 iz nalaza, odnosno u stupcu 'q₁' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR), (pozitivni iznosi razlika),

- ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada slijedi:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. prosinca 2005.) do dana prijevremene uplate (29. travnja 2011.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 27.104,88 kn (iskazano prema ugovorenom tečaju za valutu CHF važećem na dan korištenja kredita); odnosno 3.597,32 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'p' Tabele 1 iz nalaza (u kunama), odnosno u stupcu 'p ₁' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR),

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. prosinca 2005.) do dana prijevremene uplate (29. travnja 2011.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita, iznosi ukupno 63.517,75 kn; odnosno 8.430,27 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'q' Tabele 1 iz nalaza, odnosno u stupcu 'q₁' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR). Napomena vještaka je da iznosi iz nalaza i mišljenja iskazani u kunama konvertirani su u EUR, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 57/2022. i 88/2022.), uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 kn).

93. Tužitelj ovaj financijski nalaz i mišljenje prihvaća u cijelosti, te s istim usklađuje svoj tužbeni zahtjev kao u podnesku od 13.11.2023., a kasnije i kao u podnesku od 20.08.2024. godine, dok tuženik nalazu i mišljenju prigovora kako je to naveo u svom podnesku od 21.12.2023. godine, što je već ranije detaljno obrazloženo u ovoj presudi. Podneskom od 21.12.2023. godine tuženik predlaže da financijski vještak Zrinko Ručević iz Ručević vještačenja d.o.o. usmeno se očituje na tuženikove istaknute primjedbe.

94. Slijedom iznesenog, sud je na ročištu kod ovog suda dana 08.04.2024. godine proveo dokaz dopunskim usmenim očitovanjem iz kojeg je sud utvrdio da financijski vještak Zrinko Ručević iz Ručević vještačenja d.o.o. navodi da je podneskom od 21.12.2023. tuženik prigovorio nalazu i mišljenju izrađenom u ovom predmetu ističući kako nije obrazloženo na koji način su izračuni sačinjeni, zbog čega je dan nalaz i mišljenje nejasan.

95. U odgovoru na navedeno, vještak može reći kako je u tekstualnom dijelu nalaza obrazložio metodologiju koja će se u izračunima primijeniti, a pojednostavljeno, radi se o usporedbi dvaju otplatnih planova, jednog kakvog je banka stvarno primjenjivala, s promjenjivom kamatnom stopom, i drugog simuliranog otplatnog plana kakav bi bio da se inicijalno ugovorena kamatna stopa nije mijenjala u razdoblju otplate kredita.

96. Usporedbom visine anuiteta po oba navedena otplatna plana iskazane su razlike u visini obveze nastale zbog povećanja kamatne stope, i to razlike u valuti CHF, koje su zatim množene sa tečajem važećim na dan korištenja kredita, čime su dobivene razlike zbog promjene kamatne stope iskazane u kunama, a koje su zatim primjenom zakonom propisanog tečaja iskazane u odgovarajućoj protuvrijednosti valute EUR.

97. Što se tiče tečajnih razlika, iste su računane kao umnožak stvarno obračunatog anuiteta i razlike tečajeva, dakle onog tečaja koji je stvarno bio primijenjen prilikom otplate i tečaja kakav je bio u vrijeme korištenja kredita, te vještak u cijelosti ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja.

98. Nakon ovog dopunskog usmenog očitovanja, tuženik nije stavljao nikakvih daljnjih primjedbi na isto, kao niti daljnjih dokaznih prijedloga, pa je sud financijski nalaz i mišljenje financijskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. prihvatio u cijelosti kao objektivan, detaljno obrazložen, zasnovan na spisu priležećoj relevantnoj dokumentaciji, kao i dodatno obrazložen u dopunskom usmenom očitovanju sudskog vještaka Zrinka Ručević iz Ručević vještačenja d.o.o., a koji nalaz i očitovanje su dani u cijelosti u skladu s pravilima znanosti i struke, te je njima odgovoreno na sve zadatke koje je vještaku dao sud na prijedloge stranaka.

99. Na osnovi ovako provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio da je tužitelj dokazao osnovanost, visinu i dospjelost svog zahtjeva vezano uz nastalu razliku zbog primjene valutne klauzule u CHF, kao što je to sud presudio i tužitelju dosudio pod toč. III. izreke ove presude, a koji je tužitelj u cijelosti postavio prema provedenom vještačenju i usmenoj dopuni istog, što je tiče ukupnih iznosa, tako i pojedinih iznosa i zatraženog tijeka zatezne kamate na isto, a kako je to sud presudio pod toč. III. izreke ove presude i ovaj dio kondemnatornog tužbenog zahtjeva usvojio u cijelosti. Treba napomenuti, da je tužitelj na prigovor i traženje tuženika umanjio svoje više plaćene iznose, za one manje plaćene.

100. Tužitelj je dokazao da je i s osnova ništetnosti ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope platio više tuženiku nego što bi platio da se primjenjivala početna kamatna stopa, ali je sud utvrdio da je to potraživanje tužitelja u zastari.

101. Sud je utvrdio da tužitelj u ovoj pravnoj stvari nesumnjivo potražuje od tuženika povrat više plaćenih iznosa tijekom otplate kredita koji je vršio tuženiku u odnosu na tečaj CHF u kunama kroz razdoblje otplate kredita, u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, umanjeno za tzv. manje plaćeno u pojedinim mjesecima, koji iznos razlike između više i manje plaćenog je stečeno po tuženiku bez pravne osnove, tj. temeljem ništetnih dijelova ugovornih odredbi (čl. 323 ZOO-a), te koje tako stečene iznose tuženik mora vratiti tužitelju, kao i da je tužitelj dokazao da više plaćeno s naslova ništetnog dijela ugovorne odredbe o samostalnoj jednostranoj promjeni kamatne stope od strane tuženika, temeljem odluka tuženika, a koja stopa redovne kamate je bila samo veća od one koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora.

102. Sud je utvrdio da je tužitelj sam umanjio prema provedenom financijskom vještačenju svoje potraživanje s naslova više plaćenog s osnova ništetne odredbe o primjeni valutne klauzule u CHF za iznos tzv. manje plaćenog, tj. kada je tečaj CHF u kunama bio manji od onog koji je bio na snazi u vrijeme isplate kredita, a prema tadašnjoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

103. Sud je slijedom iznesenog utvrdio da tužitelj od tuženika tako potražuje ukupno 8.430,27 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od pojedinog plaćanja po tužitelju i stjecanja po tuženiku, pa sve do isplate, kako je to tužitelj upravo i specificirao u svom podnesku od 15.11.2023. te kao u podnesku od 20.08.2024., a koje je sud u usvojio kao pod toč. III. izreke ove presude, upravo vezano uz glavne zatražene iznose i zatraženi tijek zatezne kamate na svako ovo mjesečno potraživanje tužitelja, a za koje dosuđene iznose i kamate koje na njih teku, sud je utvrdio da nisu u zastari. Dakle, kamate na pojedina dosuđena potraživanja tužitelja teku od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa po tuženiku, obzirom da se radilo o stjecanju temeljem ništetne odredbe koju je sam tuženik naveo u svom tipskom ugovoru, bez da bi na rizičnost iste odredbe upozorio valjano tužitelja, zbog čega ona o istome nije mogla donijeti informiranu odluku, te zbog kojeg načina ugovaranja valutne klauzule u CHF je isti dio ugovornih odredbi utvrđen ništetnim, sve u smislu odredbe čl. 1115. i čl. 29. st. 1. ZOO-a.

104. Tužitelj je izvršio specifikaciju tužbenog zahtjeva prema provedenom financijskom vještačenju u smislu odredbe čl. 190. st. 2. i čl. 191. st. 1. i st. 2. kao i odrede st. 3. čl. 191. – sve ZPP-a, te je sud to preinačenje učinjeno nakon provođenja financijskog vještačenja, kao i razdvajanjem pojedinih potraživanja zatraženih s različitih osnova kao u podnesku od 20.08.2024. godine prihvatio. 105. Sud je konačno postavljeni kondemnatorni dio zahtjeva prihvatio kao pod toč. III. izreke ove presude, a u odnosu na kondemnatorno potraživanje tužitelja s naslova potraživanja povrata više plaćenog tuženiku umanjeno za manje plaćeno, zbog primjene valute CHF i promjene njezina tečaja u odnosu na onaj koji je bio na snazi u vrijeme isplate kredita, kao osnovano, dospjelo i za koje nije nastupila zastara.

106. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, među strankama je bilo prijeporno je li postupak koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu u tzv. kolektivnoj parnici potrošača doveo do prekida zastare tj. do primjene odredbe čl. 241. ZOO-a prema kojem se zastara prekida podnošenjem tužbe odnosno do primjene odredbe čl. 245. st. 1 ZOO-a, a koji propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je preteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru. 107. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014.)., zbog čega zastara nije nastupila za potraživanja tužitelja dospjela nakon 04.04.2007. godine (unutar roka od pet godina prije prekida zastare podnošenjem kolektivne tužbe 04.04.2012. godine). Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

108. Treba naglasiti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Nastavno, i odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).

109. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe što je za kamate 13. lipnja 2014., dok je sud utvrdio da je to za ugovaranje valutne klauzule u CHF dan 14.06.2018. godine, zbog čega zastara nije nastupila za potraživanja tužitelja dosuđena pod toč. III. izreke ove presude, s naslova potraživanja zbog ugovaranja ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je u ovoj pojedinačnoj parnici stupnjevita tužba podnesena dana 29.10.2020. godine, specifikacija novčanog potraživanja tužitelja izvršena po dostavi dokumentacije od strane tuženika podneskom tužitelja od 14.02.2022. godine neposredno nakon što je tuženik po nalogu suda dostavio traženu dokumentaciju neophodnu za specifikaciju i određenje visine potraživanja tužitelja, a prije zaključenja prethodnog postupka u ovoj pravnoj stvari, a specifikacija izvršena nakon provođenja financijskog vještačenja podneskom od 06.02.2023. te kasnije na traženje suda razdvajanjem kondemnatornog potraživanja po osnovi potraživanja dana 20.08.2024.

110. Prilikom zauzimanja takvog pravnog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

111. Slijedom navedenog, dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, što je bio dan 04.04.2012. godine, dolazi do prekida zastare za ona potraživanja koja nisu na taj dan bila u zastari, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, za sva potraživanja tužitelja koja su dospjela nakon 04.04.2007. godine, što su prema utvrđenju ovog suda potraživanja dosuđena tužitelju pod toč. III. izreke ove presude, pa je sud utvrdio da je za ta potraživanja tužitelja prigovor tuženika vezano uz zastaru neosnovan, jer je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena unutar novog zastarnog općeg roka od pet godina od početka novog tijeka zastare za potraživanja dosuđena pod toč. III. izreke ove presude. 112. Na osnovi ovih utvrđenja, sud je utvrdo da je tužitelju za njegova potraživanja dospjela nakon 04.04.2007. godine, za koja je nastupio prekid zastare podnošenjem kolektivne tužbe radi zaštite potrošača, te ponovo počeo teći zastarni rok donošenjem pravomoćne presude u postupku kolektivne zaštite (14.06.2018. godine – za valutnu klauzulu u CHF), a tužba u ovoj pravnoj stvari (stupnjevita) za isto potraživanje podnesena 29.10.2020. valjalo dosuditi zatražene iznose preplaćenih anuiteta, kao je presuđeno pod toč. III. u izreci ove presude kojim se usvaja tužbeni zahtjev kako je isti konačno specificiran u tijeku postupka na ranije opisani način u odnosu na zatražene iznose kao što je već obrazloženo. 113. Treba napomenuti da prema stavu ovog suda, podnošenjem tužbe u ovoj pojedinačnoj parnici su primjenom odredbe čl. 241. ponovo počeli teći rokovi, tj. opći zastarni rok od pet godina, i to za sva potraživanja tužitelja koja nisu bila u zastari u vrijeme podnošenja te tužbe u pojedinačnom sporu, a prema ranijem obrazloženju ovog suda.

114. Na osnovi istih činjeničnih i pravnih utvrđenja, kao što su upravo navedeni i obrazloženi, sud je tužitelja odbio s dijelom njegova konačno specificiranog tužbenog zahtjeva kao pod toč. V. izreke ove presude, utvrdivši da je u tom dijelu potraživanje tužitelja u zastari, a prigovor zastare tuženika osnovan, upravo kao pod toč. V. izreke ove presude. Ova odluka suda zasniva se, uz ostalo, na utvrđenju da su ta potraživanja tužitelja s kojima je tužitelj odbijen zasnovana na potraživanju tužitelja vezano uz povrat stečenog bez pravne osnove po tuženiku zbog ništetne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope od strane tuženika, a dospjela su tri najstarija prije 04.04.2007.godine, dok su ostala dospjela nakon 04.04.2007. godine, te da u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe za zaštitu potrošača potraživanja dospjela od 04.05.2007. godine pa nadalje po ovom osnovu nisu bila u zastari, ali da, iako je za njih nastupio prekid zastarnog roka za vrijeme od podnošenja tužbe u kolektivnom sporu zaštite potrošača i trajao do zaključno s danom 13. lipnja 2014., što je dan pravomoćnog presuđenja od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske presudom Pž-7129/13, tužitelj je svojom stupnjevitom tužbom podnesenom dana 29.10.2020. godine isto potraživanje utužio nakon proteka općeg zastarnog roka od pet godina, koji je ponovno počeo teći za ovo potraživanje dana 13.06.2014. godine, a zastara je nastupila 14.06.2019. godine. Dakle, sud je utvrdio da je tužitelj ovaj svoj kondemnatorni zahtjev s naslova povrata stečenog bez pravne osnove zbog ništetnosti odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope utužio nakon nastupanja zastare za to cjelokupno tužiteljevo potraživanje isplate, kako glavnog potraživanja, tako i zatraženih zateznih kamatama na isto, dok je dio tog zahtjeva bio u zastari (prva tri najstarija potraživanja po tom osnovu i na dan 04.04.2012. godine), te je sud u navedenom dijelu utvrdio osnovanim tuženikov prigovor zastare, te odbio taj dio zahtjeva tužitelja u cijelosti kao pod toč. V. izreke ove presude. Treba napomenuti da to što je sud ovom presudom u odnosu na deklaratorne zahtjeve tužitelja utvrdio ništetnost svih utuženih dijelova pojedinih ugovornih odredbi, pravo na isplatu tužitelja po ovom osnovu zasniva se na utvrđenje ništetnosti iz presude donesene u sporu kolektivne zaštite potrošača, te primjenom odredbe čl. 241. ZOO-a, kao i odredbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP), pa tako i na prekid i ponovni tijek zastarnog roka, prema podnošenju tužbe i tijeku postupka u potrošačkom sporu radi kolektivne zaštite. Utvrđenja ništetnosti u ovoj konkretnoj pojedinačnoj parnici, nisu od utjecaja na početak tijeka zastarnog roka za ova potraživanja tužitelja, niti se na ta utvrđenja mogu primjenjivati po tužitelju citirani stavovi Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastarnog roka za restitucijski zahtjev tužitelja.

115. Dakle, donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na potraživanje s naslova preplate izvršene zbog samostalne promjene kamatne stope od strane tuženika, a donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. poslovni broj Pž-6632/17 u odnosu na ugovaranje valutne klauzule u CHF i zbog toga više plaćenih iznosa zbog promjene tečaja CHF u kunama, počeli su iznova teći prekinuti zastarni rokovi podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu potrošača za ova potraživanja tužitelja, tj. potrošača. Potrebno je naglasiti da je potrebno voditi računa o tome da li je zastara za potraživanja bilo glavna, bilo sporedna, nastupila prije 04.04.2012. godine, ali i da li je nakon pravomoćnog okončanja spora radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u sporu „Franak“, tj. „Potrošač“, potraživanje potrošača utuženo pojedinačnom tužbom u restitucijskom sporu, pravovremeno unutar općeg zastarnog roka od pet godina, tj. pet godina nakon pravomoćne presude.

116. Kako je sud utvrdio da je individualna tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 29.10.2020. godine, da je isto podnošenje tužbe, prema utvrđenju ovog suda, ponovo prekinulo taj novi tijek zastare za novčano potraživanje tužitelja iz toč. III. izreke koja su sva dospjela od 04.04.2007. godine, pa nadalje, kako glavnog, tako i sporednog, i to podnošenjem tužbe u ovoj pravnoj stvari unutar općeg zastarnog roka od pet godina od ponovnog početka tijeka zastare 14.06.2018. godine, te da za to potraživanje zbog ništetnosti odredbi o primjeni valutne klauzule vezane uz CHF nije nastupila zastara, dok je za potraživanja zbog ništetnosti odredbi i promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranim odlukama tuženika, gdje je zastarni rok za potraživanja koja nisu bila u zastari na dan 04.04.2012. godine počeo ponovo teći 13.06.2014. godine, vezano uz pravomoćno okončanje kolektivnog spora za to utvrđenje, nastupila zastara potraživanja, zbog čega je sud odbio tužitelja kao pod toč. V. s tim potraživanjem, a dosudio tužitelju potraživanje zatraženo zbog ništetnosti primjene valute CHF, kao pod toč. III. Izreke ove presude, kao pravovremeno utuženo. 117. Tako je sud utvrdio da je dio konačno specificiranog tužbenog zahtjeva tužitelja o kojem je sud u konačnici odlučivao u ovoj pravnoj stvari, utužen unutar općeg zastarnog roka od pet godina, te da isti dio kondemnatornog zahtjeva tužitelja nije bio u zastari niti na dan 04.04.2012. godine, a kao što je presudio pod toč. III. izreke, koji je dio tužbenog zahtjeva tužitelja sud primjenom odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, te slijedom svega iznesenog, a primjenom ranije citiranih zakonskih odredbi, kao i odredbe čl. 225. ZOO-a, u vezi odredbe čl. 215. st. 1. ZOO-a, takav tuženikov prigovor zastare utvrdio neosnovanim u odnosu na potraživanja tužitelja dosuđena pod toč. III. izreke ove presude, a u odnosu na potraživanja tužitelja koja su bila obuhvaćena već samom tužbom, kao i u specifikaciji tužbenog zahtjeva, dok je sud utvrdio osnovanim prigovor tuženika vezano uz zastaru za potraživanja tužitelja kao pod toč. V. izreke, jer je taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja utužen nakon što je nastupila zastara koje je ponovno počela teći za ovu vrstu potraživanja s danom 13.06.2014. godine, a tri najstarija potraživanja po tom osnovu bila su u zastari i na dan 04.04.2012., kako je to ranije obrazloženo, što je potraživanje tužitelja s osnova više plaćenih anuiteta zbog promjene kamatne stope samostalnim odlukama tuženika.

118. Potrebno je naglasiti da prema odredbi članka 2. stavak 2. ZZP 03 i prema odredbi iste brojčane oznake ZZP 09, ako tim Zakonima nije drugačije određeno, na obvezno pravne odnose između potrošača i trgovca primijenit će se odredbe Zakona o obveznim odnosima, a prema odredbama Zakona o obveznim odnosima (članak 110. starog ZOO-a, člana 328. ZOO/05) pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, odnosno ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima, te na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO 05). Slijedom svega navedenog, valjalo je utvrditi da je prigovor tuženika vezano zastaru potraživanja tužitelja utvrditi djelomično osnovanim, kao pod toč. X. izreke ove presude, a neosnovnim kao pod toč. I. do IX. izreke ove presude. 119. Sud naglašava da je tužitelj sam umanjio svoje potraživanje s naslova manje plaćenog u odnosu na početni tečaj CHF za kunu, oduzevši tzv. manje plaćeno od utvrđenih iznosa više plaćenih.

120. Valja još napomenuti, da nije sporno da ZOO dopušta i ugovaranje valutne klauzule (čl. 22. st. 1.), kao i ugovaranje promjenjive kamatne stope (čl. 26. ZOO-a) te da primjenom odredbe čl. 295. Odluka tuženika o kamatnoj stopi, kao i drugi podzakonski akti čine sastavni dio predmetnog ugovora o kreditu. Kako je sud u ovom postupku utvrdio da je ništetan način kako je tuženik sastavljajući tipski ugovor ugovaranjem valute CHF, sud utvrdio da je takvo vezanje obveze iz ugovora i samog ugovora uz valutu CHF ništetno, bez da je tuženik tužitelju pravilno i potpuno rastumačio visinu rizika takve odredbe za tužitelja. To je sud utvrdio da način određivanja promjene kamatne stope i valutne klauzule u CHF u ovom konkretnom slučaju nije zakonit, već ništetan.

121. Sud smatra da treba napomenuti da je tužitelj od podnošenja tužbe, pa do zaključenja glavne rasprave tražio utvrđenje ništetnosti dijelova ugovornih odredbi te isplatu temeljem istog zbog toga što je tuženik određene novčane iznose stekao neosnovano od tužiteljice, a samo uređenje tužbenog zahtjeva usklađenjem istog po tužitelju nakon provedenog financijskog vještačenja je učinjeno u skladu s odredbama čl. 190. st. 2. kao i odredbe čl. 191. st. 1., st. 2. i st. 3. ZPP-a, te ne znači isticanje novog zahtjeva, već potpuno legalno usklađenje s provedenim financijskim vještačenjem, što je sud dopustio, a kojem se tuženik potpuno neosnovano protivio, a kao što sud to već ranije obrazložio. 122. Sud je utvrdio da je tužitelj dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva koji se temelji na ništetnosti valutne klauzule u CHF, te ništetnost dijela ugovornih odredbi gdje je u tipskim ugovorima sastavljenima po tuženiku ugrađena odredba o samostalnoj promjeni kamatne stope od strane tuženika, bez ikakvih jasno naznačenim kriterijima i načinu te promjene, te uvjetima u kojima će se iste promjene dešavati, a kako navodi u tužbi i konačno specificiranom tužbenom zahtjevu, te je sud temeljem sadržaja ugovornih odredbi navedenih u tužbenom zahtjevu tužitelja, te kao ovdje utvrđenom ništetnosti, te i direktnim učinkom iz kolektivnog spora, kao i primjenom odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 270, kao i čl. 271. – sve ZOO-a utvrdio ugovaranje valutne klauzule u CHF kao u konkretnom potrošačkom ugovoru, ništetno, kao i da je ništetan način ugovaranja promjene kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, te da sud i po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, kao i da zahtjev za isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a sve u smislu i odredbi čl. 327. i 328. ZOO-a.

123. Obzirom da su ove ugovorne odredbe ništetne, to tužitelj u smislu odredbe čl. 323 st. 1. i čl. 1111, kao o odredbe čl. 1115 ZOO-a, ima pravo tražiti od tuženika povrat onoga što je tuženik od tužitelja stekao bez pravnog osnova, tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od svake pojedine uplate tužitelja takvih iznosa, pa do isplate, sve kao pod toč. III. izreke za koji nije nastupila zastara, a to iz razloga što je iz ranije navedenih i obrazloženih utvrđenja ovog suda, sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja svake ove uplate, obzirom da je tuženik sam sastavio u tipskom ugovoru iste odredbe i dao ih na potpis i sklapanje tužitelju, pa slijedom iznesenog, te primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a. Slijedom ovih utvrđenja, sud je tužiteljici dosudio i zateznu kamatu tekuću na zatražene iznose počev od svakog pojedinog stjecanja od strane tuženika, obzirom da je za ovaj sud nesavjesnost tuženika u vrijeme svakog pojedinog stjecanja od potrošača – tužiteljice, bez osnove. neupitna, a kamate su prema konačnoj specifikaciji tužitelja zatražene u skladu s provedenim financijskim vještačenjem.

124. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je za period do 31. srpnja 2015. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8 ZOO-a (NN 35/05), za period od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao u izreci ove presude, pod toč. III. i IV. izreke ove presude.

125. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 5. i čl. 155 ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, troška financijskog vještačenja i troška sudske pristojbe na tužbu, dok je tužitelj oslobođen plaćanja sudske pristojbe na presudu primjenom obzirom na primjenu odredbe čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama, jer se ova parnica zasniva i poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, a tužitelj je potrošač.

126. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak 05.02.2021., podnesak 29.07.2021., podnesak 25.10.2021., podnesak 14.02.2022., podnesak 07.07.2022., ročište 11.07.2022., podnesak 12.07.2022., podnesak 06.02.2023., ročište 09.02.2023., podnesak 13.11.2023., ročište 07.02.2024., ročište 08.04.2024., ročište 13.06.2024., podnesak 20.08.2024., ročište 07.11.2024. – svaka od ovih parničnih radnji po 100 bodova; ročište 11.02.2021. – 50 bodova, što čini ukupno 1650 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR , što čini 3.300,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 825,00 EUR, čemu je valjalo dodati trošak sudske pristojbe plaćene na tužbu te trošak financijskog vještačena provedenog u tijeku ovog parničnog postupka po sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o. u iznosu od 331,81 EUR, dok sud nije priznao trošak vještačenja provedenog po privatnom traženju tužitelja van ove parnice, pa je tako ukupan trošak utvrđen u iznosu 4.483,35 EUR i dosuđen tužitelju kao pod toč. IV. izreke ove presude u cijelosti, jer zbog neznatnog dijela tužbenog zahtjeva u kojem tužitelj nije uspio, istim nisu nastali posebni troškovi.

127. Treba naglasiti da zbog dijela tužbenog zahtjeva u kojem tužitelj nije uspio, nisu nastali posebni parnični troškovi, jer se naknada prema Odvjetničkoj tarifi dosuđuje u istom razredu, bio VPS ukupno potraživanje tužitelja, bio VPS u kojem je tužitelj uspio, pa kako se u konkretnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže, to bi odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka, jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu, a tuženik je cijelo vrijeme osporavao osnovanost cijelog tužbenog zahtjeva tužitelja, kako deklaratornih tako i kondemnatornih.

128. Nesporno je da bi odluka o troškovima postupka kojima bi se tužitelju isti umanjili obzirom na sam uspjeh tužitelja u postupku, rezultirala ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljeva prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev-1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.), a kao što govore i druge odluke domaćih sudova.

129. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 16. prosinca 2024., pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 2 Ovršnog zakona.

130. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu,16. prosinca 2024.

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte