REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2120/2022-26.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Ivanu Matančeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice VM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Stipe Vuletić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 6. studenog 2024. u prisutnosti tužiteljice, zamjenika punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnice tuženika, dana 18. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 9010937515 koji su tužiteljica VM, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta br. 50, Zagreb, OIB 025355697732, zaključili dana 5. siječnja 2006. u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta br. 50, Zagreb, OIB 025355697732, da tužiteljici VM, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati 1.438,22 EUR zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku na svaki pojedini iznos kako slijedi:

- 4,27 EUR od dana 10.1.2009.,

- 5,23 EUR od dana 11.2.2009.,

- 10,41 EUR od dana 11.3.2009.,

- 3,11 EUR od dana 11.4.2009.,

- 3,48 EUR od dana 12.5.2009.,

- 0,93 EUR od dana 17.6.2009.,

- 3,17 EUR od dana 11.7.2009.,

- 1,17 EUR od dana 11.8.2009.,

- 2,64 EUR od dana 11.9.2009.,

- 1,09 EUR od dana 10.10.2009.,

- 1,73 EUR od dana 11.11.2009.,

- 1,56 EUR od dana 11.12.2009.,

- 5,13 EUR od dana 12.1.2010.,

- 7,64 EUR od dana 11.2.2010.,

- 6,81 EUR od dana 11.3.2010.,

- 10,55 EUR od dana 10.4.2010.,

- 12,38 EUR od dana 11.5.2010.,

- 16,90 EUR od dana 11.6.2010.,

- 21,41 EUR od dana 10.7.2010.,

- 16,00 EUR od dana 11.8.2010.,

- 30,30 EUR od dana 11.9.2010.,

- 23,30 EUR od dana 12.10.2010.,

- 23,87 EUR od dana 11.11.2010.,

- 29,96 EUR od dana 11.12.2010.,

- 38,94 EUR od dana 11.1.2011.,

- 29,41 EUR od dana 11.2.2011.,

- 32,21 EUR od dana 11.3.2011.,

- 28,20 EUR od dana 12.4.2011.,

- 36,68 EUR od dana 11.5.2011.,

- 46,06 EUR od dana 1.6.2011.,

- 47,00 EUR od dana 1.7.2011.,

- 59,14 EUR od dana 2.8.2011.,

- 53,26 EUR od dana 1.9.2011.,

- 46,77 EUR od dana 1.10.2011.,

- 45,96 EUR od dana 1.11.2011.,

- 45,38 EUR od dana 1.12.2011.,

- 48,23 EUR od dana 3.1.2012.,

- 50,72 EUR od dana 21.2.2012.,

- 50,54 EUR od dana 8.3.2012.,

- 49,02 EUR od dana 6.4.2012.,

- 50,44 EUR od dana 1.5.2012.,

- 51,64 EUR od dana 9.6.2012.,

- 49,79 EUR od dana 14.7.2012.,

- 49,18 EUR od dana 24.8.2012.,

- 44,55 EUR od dana 19.9.2012.,

- 50,86 EUR od dana 27.11.2012.,

- 49,20 EUR od dana 18.12.2012.,

- 47,52 EUR od dana 16.1.2013.,

- 47,24 EUR od dana 7.2.2013.,

- 47,24 EUR od dana 7.2.2013.,

pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.226,54 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je dana 5. siječnja 2006. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 9010937515 kojim joj je odobren kredit za kupnju vozila u iznosu od 16.878,38 CHF koji se sukladno čl. 7. Ugovora otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan plaćanja, a prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu. Dalje navodi da je u trenutku isplate kredita tečaj CHF u odnosu na HRK iznosio 4,73 HRK za 1,00 CHF, da je tijekom otplate zbog rasta tečaja CHF došlo do povećanja iznosa mjesečnih anuiteta te da je kredit u cijelosti otplaćen 6. veljače 2013. Tužiteljica smatra da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena i ništetna, a pri tome se poziva na utvrđenja iz presuda donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita. Slijedom svega navedenog, predlaže da sud presudom utvrdi da je ugovorna odredba kojom je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF ništetna te da tuženiku naloži da joj isplati iznos od 1.438,22 EUR zajedno sa zateznim kamatama od plaćanja svakog pojedinog anuiteta i da joj nadoknadi parnične troškove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te navodi kako je tužba u cijelosti neosnovana. Ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje navodeći kako se u konkretnom slučaju primjenjuje opći rok zastare propisan odredbom članka 225. Zakona o obveznim odnosima i kako taj rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Dalje navodi kako je tužitelj kredit otplaćivao u anuitetima, kako tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinoga davanja, kako zakon ne propisuje da do prekida zastare može doći podnošenjem tužbe od strane treće osobe koja nije vjerovnik, a podnošenje kolektivne tužbe ne može biti radnja vjerovnika kojom se prekida zastara jer tužitelj nije sudjelovao u postupku povodom kolektivne tužbe. Osporava da bi povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazila iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Navodi kako je cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite preventivne prirode, kako se presuda u kolektivnom sporu ne može primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja, kako je u kolektivnom sporu utvrđivana apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos. Navodi kako je predmetni kredit zatvoren dana 7. veljače 2013. čime je ugovor o kreditu u potpunosti konzumiran i čime je predmetni ugovorni odnos prestao te stoga smatra da ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti. Dalje navodi kako je odredbom čl. 22. ZOO-a propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, ističe kako u ugovoru o kreditu nije određeno da je anuitet izražen u kunama, niti da se kredit otplaćuje u kunama, već da se kredit otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu. Tuženik tvrdi kako ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ističe kako je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, pa stoga ocjena poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli nije dopuštena. Navodi kako je prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak, tvrdi da je tužitelj bio upoznat s mogućim oscilacijama tečaja CHF ne samo od strane zaposlenika tuženika već i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke, ističe kako je volja ugovornih strana bila sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, kako je ugovaranje valutne klauzule dopušteno i zakonito, kako su obje ugovorne strane pristale na promjene anuiteta uslijed promjene tečaja CHF te stoga smatra da tužitelj ne može tražiti da se eventualna preplata računa na način da se fiksira tečaj na onaj koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik tvrdi kako je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao te kako ni tuženik unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF jer u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecale na tečaj CHF prema HRK. Ističe kako je tužitelj imao mogućnost ugovoriti kredit bez valutne klauzule ili s valutnom klauzulom u drugoj valuti te kako valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula koja bi štitila isključivo tuženika. Također, navodi kako je predmetni ugovor solemniziran kod javnog bilježnika te slijedom svega navedenog predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan i da naloži tužiteljici da tuženiku nadoknadi prouzročene parnične troškove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz uvidom u dostavljene isprave, provedeno je financijsko vještačenje te je saslušana tužiteljica. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 , 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

4. Nije sporno da su stranke dana 5. siječnja 2006. ugovorile kredit za kupnju vozila, da je kredit ugovoren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.878,38 CHF po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita i da se tužiteljica obvezala otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima koji su iskazani u valuti CHF i koji se isplaćuju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan plaćanja. Isto tako, nije sporno da je kredit u cijelosti otplaćen. 5. Među strankama je sporno je li ugovorna odredba kojom je otplata kredita vezana uz tečaj CHF (valutna klauzula) protivna pozitivnim propisima Republike Hrvatske, odnosno je li takva ugovorna odredba nepoštena i ništetna. Posljedično tome sporno je ima li tužiteljica pravo na povrat iznosa koje je platila tuženiku zbog primjene valutne klauzule i rasta tečaja CHF prema HRK u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita. Među strankama nije sporan sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, međutim, sporan je njihov učinak i značaj za ovaj parnični postupak. Sporno je i to jesu li prije podnošenja predmetne tužbe protekli zakonom propisani rokovi zastare.

6. Presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (VTSRH) poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kojima je odlučeno o kolektivnoj tužbi (tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita) protiv više banaka, pravomoćno je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time naznačena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. - ZZP 03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje: ZZP 09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7. Iz sadržaja navedenih presuda jasno proizlazi da ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8. Suprotno tvrdnjama tuženika, sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a ovaj sud je vezan za utvrđenja sudova u sporovima povodom kolektivnih tužbi radi zaštite prava i interesa potrošača. Takav zaključak proizlazi i iz odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. istog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9. Na temelju iskaza tužiteljice utvrđeno je da se radi o potrošačkom ugovoru budući da je kredit ugovoren radi kupnje automobila koji tužiteljica koristi za osobne potrebe. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je sve potrebne informacije i formulare za kredit dobila u prodajnom salonu u kojem je kupila automobil, da joj je tamo uručen i unaprijed pripremljeni tipski ugovor koji je poslije potpisala u banci. Nadalje, iskazala je da su u auto kući inzistirali da kredit ugovori upravo s tuženikom, da nije očekivala da će kredit biti vezan za CHF i da je to saznala tek kada je dobila ugovor, da su je u banci uvjerili da je CHF najsigurnija valuta i da će promjene tečaja biti minimalne, da je nakon značajnog povećanja anuiteta otišla u banku pitati što se može učiniti i da su joj u banci rekli da je ugovor takav i da se kredit više ne može mijenjati. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je nitko ni u banci ni kod javnog bilježnika nije upozorio na bilo kakve rizike ili na mogućnost značajnog rasta tečaja CHF, da je kredit sama otplatila, da je prije potpisivanja pročitala ugovor, da je po zvanju birotehničko-upravni radnik sa srednjom stručnom spremom i da u vrijeme ugovaranja kredita nije bila samostalni knjigovođa te da nije znala da bi moglo doći do ovako velikih promjena tečaja CHF, a da je to znala ne bi ugovorila ovakav kredit. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao vjerodostojan i istinit jer je iskazivao uvjerljivo i životno logično, a njegov iskaz nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima.

10. Budući da je presudama koje su sudovi donijeli povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita utvrđeno da su sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, a tuženik u ovom postupku nije dokazao suprotno, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) te su ugovorne odredbe ništetne. S obzirom na to da ništetnost navedenih ugovornih odredaba u konkretnom slučaju ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, predmetni ugovor je djelomično nišetan u smislu čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) te isti u tom dijelu nema učinak. Posljedica ništetnosti jest ta da je tuženik, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, dužan vrati tužiteljici iznose koji su mu isplaćeni temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zbog povećanja tečaja CHF prema HRK u odnosu na tečaj u vrijeme isplate kredita.

11. Stalni sudski vještak za računovodstvo i financije Darfin d.o.o. izračunao je da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je utvrđen više plaćeni iznos iznosi 10.836,38 kn, odnosno 1.438,22 EUR, da ukupno zatezne kamate na razlike između anuiteta zbog promjene tečaja do dana 29. studenog 2023. iznose 10.548,86 kn, odnosno 1.400,10 EUR te da ukupno razlike za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos uvećane za zatezne kamate iznose 21.385,24 kn, odnosno 2.838,32 EUR.

12. Vještak se očitovao na prigovore tuženika te je naveo da je nalaz i mišljenje izradio prema zadatku postavljenom od suda, istaknuo je da je nalazom obuhvaćen izračun kako pozitivnih tako i negativnih razlika u iznosu anuiteta, da je u toč. 3. iskazao razlike između anuiteta s osnove valutne klauzule gdje su prikazani svi pozitivni i negativni iznosi razlika u HRK po mjesecima i ukupno te je naveo da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi -1.849,05 kn, odnosno

-245,41 EUR. Vještak je pojasnio da ne može izvršiti izračun tako da usporedi ugovor o kreditu s drugim ugovorom o kreditu s drugom valutnom klauzulom, pa niti primjeniti i sve ostale uvjete koji su vrijedili za kunske kredite, pa i promjenjivu kamatnu stopu koja je vrijedila za takvu vrstu kredita, već da sukladno nalogu suda može izvršiti izračun kredita uz kamatnu stopu koja može biti određena u fiksnom iznosu ili na temelju određenih parametara, a uvjete po kreditu s drugom valutnom klauzulom ili po kunskim kreditima u predmetnom periodu nije moguće definirati u potpunosti, jer ista predstavlja rezultat poslovne politike svake pojedine poslovne banke.

13. Sud je prihvatio mišljenje sudskog vještaka kao stručno i objektivno jer je nalaz detaljno obrazložen, svi izračuni su pregledni i jasni, a tuženik svojim prigovorima nije doveo u sumnju pravilnost provedenog vještačenja. Vještak je jasno i argumentirano odgovorio na sve primjedbe tuženika koje se u suštini odnose na pravna pitanja o kojima se sud već izjasnio. Treba istaknuti da je tuženik na glavnoj raspravi naveo da saslušanje vještaka ili njegovo daljnje očitovanje nije potrebno jer se njegovi prigovori odnose isključivo na pravna pitanja.

14. Vezano za izračun tzv. negativnih razlika treba istaknuti da tužiteljica traži isplatu iznosa koje je prilikom otplate kredita tuženiku više platila zbog porasta tečaja CHF prema HRK u odnosu na tečaj koji se primjenjivao na dan isplate kredita dok tuženik nije postavio odgovarajući zahtjev u odnosu na anuitete plaćene po tečaju CHF prema HRK nižem od tečaja na dan isplate kredita. Sud je stoga uzeo kao mjerodavan izračun bez tzv. negativnih razlika, odnosno isključivo razlike nastale zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji se primjenjivao na dan isplate kredita. U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s potplaćenim iznosima, odnosno tzv. negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita. Navedeni pravni stav zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u proširenom vijeću na sjednici održanoj 18. prosinca 2023. (Rev 549/2023-4).

15. Sukladno odredbi čl. 241. ZOO zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Kada se imaju u vidu odredbe čl. 502.a - 502.h ZPP kojima je reguliran procesnopravni institut podnošenja tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, zastara predmetnog restitucijskog zahtjeva bila je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe, a rok za zastaru počela je ponovno teći od dana pravomoćnosti odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/2012, u dijelu kojim je utvrđena nepoštenost i ništetnost ugovorne odredbe o jednostranoj promijeni kamatne stope, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na odluku o ništetnosti valutne klauzule navedena presuda postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. Takav pravni stav potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svom pravnom shvaćanju od 15. studenog 2021. (Su-IV-16/2021-19). Budući da za povrat stečenog bez osnove nije propisan posebni rok zastare, primjenjuje se opći petogodišnji rok (čl. 225. ZOO). Imajući u vidu sve prethodno izneseno, sud je ocijenio da prigovor zastare nije osnovan. 16. Slijedom svega navedenog, tuženiku je naloženo da tužiteljici vrati preplaćene iznose anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate od dana stjecanja kada je stjecatelj nepošten. Tuženik je bio nepošten već u trenutku sklapanja ugovora i to iz razloga što se radi o ugovoru kakve je tuženik kao banka uobičajeno sklapao u okviru svoje djelatnosti te je stoga morao znati da su sporne ugovorne odredbe protivne prisilnim propisima.

17. Stopa zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana je Uredbom o visini stope zatezne kamate dok se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. stopa zatezne kamate određuje sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/2022), a od 30. prosinca 2023. nadalje sukladno odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

18. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP- a u svezi sa odredbom čl. 155. ZPP-a. Trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23). Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7/1), trošak sastava podnesaka od 11. siječnja 2023., 21. prosinca 2023., 9. siječnja 2024. i 11. ožujka 2024. (Tbr. 8/1 u vezi s Tbr. 7/1) te trošak zastupanja na ročištima 9. listopada 2023., 17. srpnja 2024. i 6. studenog 2024. (Tbr. 9/1 u vezi s Tbr. 7/1) u iznosu od u iznosu od 200,00 EUR za svaku od navedenih radnji, što uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% (Tbr. 46), iznosi ukupno 2.000,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 200,00 EUR te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR.

U Zagrebu 18. prosinca 2024.

Sudac

Ivan Matačević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u roku od 15 dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

Dna:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnici