REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Stalna služba u Donjoj Stubici

Donja Stubica, Matenačka 3/I

Poslovni broj: P-125/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici, po sucu tog suda Nevenu Kucelj, u parničnom postupku tužitelja JB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Vinki Brundula Tadić, odvjetnici u Donjoj Stubici, Nova ulica 3/1, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Lopašićeva 6, Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 11. studenog 2024. godine u nazočnosti tužitelja i njegove punomoćnice, te zamjenice punomoćnika tuženika, odvjetničke vježbenice MB, na ročištu za objavu presude dana 16. prosinca 2024. godine,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom dio odredbe sadržan u članku 3. Ugovora o kreditu broj: 3208979516 od 27. travnja 2007. godine, ovjerenog kod Javnog bilježnika Marije Cividini dana 27. travnja 2007. godine pod brojem: OU-2549/07, a koja glasi: „… obvezuje se platiti sve NAKNADE i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 166,22 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 28. travnja 2007. godine do isplate i to od 30. studenog 2007. godine pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 01. kolovoza 2015. godine u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 263,28 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. prosinca 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je sa tuženikom dana 27. travnja 2007. godine, sklopio Ugovor o kreditu broj 3208979516 kojim se Ugovorom tuženik, kao kreditor obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 18.542,37 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom,.

Temeljem odredbe članka 2. tog Ugovora o kreditu opisanog, tužitelj je bio obvezan podmiriti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, pa je tako istom odredbom određeno: “Korisnik kredita obvezuje se platiti sve NAKNADE i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

Tužitelj tvrdi da je uplatio iznos od 166,22 € / 1.252,43 HRK na ime naknade za obradu zahtjeva i to dana 27. travnja 2007. godine.

S obzirom da iz sporne odredbe ugovora o kreditu proizlazi da će tuženik naplatiti naknadu za obradu kredita u skladu s aktima banke, a kako Ugovor ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade, takvom ugovornom odredbom tuženik je proizvoljno odredio visinu naknade, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, to je predmetna ugovorna odredba ništetna jer je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a obzirom na odredbe članka 83. i članka 87 Zakona o zaštiti potrošača, koje citira.

Također ističe da je predmetna ugovorna odredba neodrediva jer ugovor ne sadrži jasno definirane parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade pa je ugovorna odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Prihvaćanjem takve ugovorne odredbe o kojoj stranke nisu unaprijed pregovarale, već je obveza rezultat prihvaćanja standardiziranog ugovora, unaprijed sročenog i priređenog od strane banke, tužena kao jača strana ugovornog odnosa postupila nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO-a, što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa je navedena odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a, smatra tužitelj.

Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, o kojoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to su stoga ugovoren odredbe nepoštene, a time i ništetne, što rezultira time da tuženik koji je dakle odgovoran za ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja tih naknada.

Zato postavlja zahtjev kao u izreci pod točkama I i II.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva, a sukladno odredbi čl. 57. ZZP- a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Također ukazuje i na odredbu čl. 55. st. 2. ZZP-a, kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

Što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Naime, osim što je tuženik tužitelju na tu odredbu ukazao u samom ugovoru, tužitelju je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su bili dostupni u poslovnici tuženika u kojoj je ugovoren ovaj kredit. Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Drugim riječima, tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade.

Ugovor o kreditu je propisivao pravo tuženika na naplatu jednokratne naknade za obradu kredita sukladno odlukama tuženika. Dodatno napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput: - operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), - materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), - troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), - povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada 5 zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).

Tuženik također ističe da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a.

U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena 27. travnja 2007. godine.

Ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, smatra da bi tužitelj eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane.

3. Očitujući se o ovim navodima tuženika, tužitelj ukazuje da je Vrhovni je sud dana 30. siječnja 2020. godine na sjednici Građanskog odjela zauzeo pravno shvaćanje kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa prigovor zastare smatra neosnovanim.

4. Tijekom postupka pročitani su Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 32089979516 od 26. travnja 2007. godine, dopis tuženika Ur.broj:21/014624/24- KI od 8. veljače 2024., te je saslušan tužitelj.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Nesporna je činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita sa pravnim tuženikom kao kreditorom sklopio navedeni ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 32089979516 od 26. travnja 2007. godine koji u članku 2. sadrži odredbu : "Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora".

7. Nije sporno, a kako je to vidljivo iz dopis tuženika Ur.broj:21/014624/24-KI od 8. veljače 2024., da je dana 27. travnja 2007. godine od tužitelja naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.252,43 HRK, što prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 odgovara iznosu od 166,23 € isplatu kojeg tužitelj potražuje tužbom.

8. Sporno je da li je navedena ugovorne odredbe ništetna, te da li je tuženik dužan tužitelju vratiti ovu naplaćenu naknadu kao i da li je nastupila zastara takvog potraživanja tužitelja.

9. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je kako mu je novac ostvaren kreditom trebao za kupnju auta kojeg je našao u auto kući "Opel Kozina", te da je ugovor potpisao u poslovnici tuženika u Bedekovčini, a što se tiče sadržaja ugovora tužitelj priznaje da mu je bio bitan sam iznos kredita i iznos mjesečne rate kojom će kredit moći otplatiti. Tužitelj se ne sjeća da bi mu službenik banke objasnio na što se naknada za obradu kredita odnosi i koliko ona iznosi niti da je vezano za spornu odredbu on nešto pitao službenika, time da je prije potpisivanja ugovor pročitao.

Napomenuo je da je auto koristio za privatne potrebe te da nije bio vlasnik obrta niti osnivač trgovačkog društva.

10. Iskaz tužitelja sud je prihvatio jer je logičan i životno uvjerljiv, a ničim nije doveden u sumnju.

11. Dakle, razvidno je iz samog ugovora, da je riječ o standardnom obrascu ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, te je takav ugovor nesporno unaprijed pripremljen i sastavljen od strane tuženika.

Nema nikakvih dokaza da su stranke o spornoj odredbi stranke pojedinačno pregovarale niti je to s obzirom na pravila i praksu tuženika kao banke bilo moguće. Tuženik nije ničim dokazao da bi tužitelju prije potpisivanja ugovora objasnio na što se točno naknada za obradu kredita odnosi i na koji način se izračunava odnosno koliko ona iznosi.

12. U vrijeme sklapanja predmetnih ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007).

Prema članku 3. stavak 1. točka 1 " Potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti " dok prema točki 2. "Trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti."

13. Odredbom članka 81. tog Zakona propisano je:

"(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

(2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

(3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

(5) Odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku."

14. Isto tako članak 87. citiranog Zakona određuje:

"(1) Nepoštena ugovorna odredba je ništava.

(2) Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe."

15. Po stavu ovog suda predmetna odredba ne može se okarakterizirati kao jasna razumljiva i lako uočljiva, to naročito jer nema nikakvih konkretnih podataka na što se točno ta naknada odnosi tj. koji troškovi se njome i zašto namiruju te koliko ona nominalno iznosi.

Osim toga tuženik nije ničim dokazao da ta naknada odgovara stvarnim troškovima obrade kredita, niti na što se ti troškovi odnose.

16. Prema odredbi članka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022: dalje ZOO), važećem u to vrijeme, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

17. Činjenice je da tužitelj nije mogao nikako utjecati na sadržaj sporne odredbe ugovora kojeg je sastavila banka te da prema odredbi članka 1021. tog Zakona, cijenu kredita iz koje po logici stvari banka namiruje troškove poslovanja iz kreditnog odnosa sa korisnikom kredita, predstavlja ugovorena kamata.

18. Budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je riječ, od strane tuženika unaprijed formuliranom, standardnom ugovoru o kreditu te da se spornoj odredbi nije posebno pregovaralo pa tužitelj, kao korisnik kredita, nije imao mogućnost utjecati na sadržaj sporne ugovorne odrede, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena te posljedično ništetna u smislu citiranih odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

19. U tom smislu, ukazuje se i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV – 308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

20. Slijedom iznijetog valjalo je predmetnu ugovornu odredbu utvrditi ništetnom kako je to navedeno u točki I izreke.

21. U konkretnom slučaju postoji obveza tuženika propisana člankom 323. stavak 1. ZOO-a, vezano za članak 324. stavak 1., da vrati ono što je primio po osnovi takvog pravnog posla, a u svezi članka 1111. istog Zakona koji određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (stavak 1.) odnosno da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (stavak 3).

22. Kao što je već istaknuto, visina od tužitelja naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva temeljem ništetne odredbe, nije sporna pa je presuđeno kao u točki II izreke.

23. U konkretnom slučaju tuženik je nepošteni stjecatelj obzirom da je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu kredita temeljem te ništetne ugovorne odredbe.

24. Zato je dužan platiti zakonsku zateznu kamatu, u smislu članka 29. stavak 1. i članka 1115. ZOO-a, od dana kad je tužiteljici naplatio naknadu.

25. Rješenje o troškovima postupka iz točke III, temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023)

26. Sud je visinu nakade troškova odmjerio prema vrijednosti predmetna spora s obzirom na iznos kojeg tužitelj traži tj. prema 166,22 €, budući da je pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-12646/07 od 29. listopada 2008. godine, prema kojem deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjev za činidbu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora već se vrijednost predmeta spora računa tada prema vrijednosti zahtjeva za činidbu.

27. Trošak koji je tuženik, dužan naknaditi tužitelju odnosi se sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023) na sastav tužbe u iznosu od 25 bodova (Tbr. 7. t. 1. ), sastav podneska od 3. lipnja 2024. u iznosu od 25 bodova (Tbr. 8. t. 1. ) te zastupanja na ročištima 23. rujna 2024. i 11. studenog 2024., svako u iznosu od 25 bodova (Tbr. 9. t. 1.), dakle ukupno 100 bodova. Prema Tbr. 54. iste Tarife vrijednost boda je 2,00 € tako da je riječ o naknadi u iznosu od 200,00 € na što je sukladno Tbr. 46. obračunato i 25 % poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 50,00 €.

Tužitelju je odmjerena naknada sudske pristojbu na tužbu u iznosu od 6,64 € sukladno Tar. br. 1. t. 1. i na presudu u iznosu od 6,64 € sukladno Tar. br. 2. t. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 53/2019) te članku 7. stavak 1. i 2. Zakona o sudskim pristojbama ( Narodne novine br. 118/2018, 51/2023).

U Donjoj Stubici, dana 16. prosinca 2024.

S u d a c

Neven Kucelj

Uputa o pravnom lijeku!

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dn-a:

1. punomoćnica tužitelja

2. punomoćnik tuženika