P-704/2022-21

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U OSIJEKU

Europska avenija 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Nikolini Primorac, u pravnoj stvari tužitelja ČŠ (ranije AŠ) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Cvrkoviću, odvjetniku iz Vukovara, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Franje Račkog 6, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Luciji Novak, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 4. studenog 2024., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Marka Cvrkovića i zamjenika punomoćnika tuženika IŠ, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Ostović i Rakušić iz Osijeka, 16. prosinca 2024. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 9010697136 sklopljenog između tužitelja ČŠ i tuženika Privredna banka Zagreb d.d. 30. kolovoza 2005., a sve u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak CHF.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužitelju ČŠ na ime valutne klauzule isplati novčani iznos od 1.054,53 eura (tisuću pedeset četiri eura pedeset i tri centa) sa zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 %-tnih poena, do 31. srpnja 2015., te od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, te od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, i to:

- 35,97 EUR od 01.02.2011.g. do isplate,

- 39,63 EUR od 01.03.2011.g. do isplate,

- 35,55 EUR od 01.04.2011.g. do isplate,

- 36,16 EUR od 01.05.2011.g. do isplate,

- 52,39 EUR od 01.06.2011.g. do isplate,

- 53,57 EUR od 01.07.2011.g. do isplate,

- 67,61 EUR od 01.08.2011.g. do isplate,

- 60,81 EUR od 01.09.2011.g. do isplate,

- 53,30 EUR od 01.10.2011.g. do isplate,

- 52,37 EUR od 01.11.2011.g. do isplate,

- 51,70 EUR od 01.12.2011.g. do isplate,

- 55,00 EUR od 01.01. 2012.g. do isplate,

- 58,47 EUR od 01.02. 2012.g. do isplate,

- 58,73 EUR od 01.03. 2012.g. do isplate,

- 56,36 EUR od 01.04. 2012.g. do isplate,

- 57,51 EUR od 01.05. 2012.g. do isplate,

- 58,60 EUR od 01.06. 2012.g. do isplate,

- 56,87 EUR od 01.07. 2012.g. do isplate,

- 57,45 EUR od 01.08. 2012.g. do isplate,

- 56,48 EUR od 01.09. 2012.g. do isplate, sve u roku od 15 dana

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. da u roku 15 dana tužitelju ČŠ naknadi trošak postupka u iznosu 1342,91 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom računajući od dana donošenja prvostupanjske presude 16. prosinca 2024. pa do isplate u visini kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 23. rujna 2022. podnijela tužbu u kojoj je navela da je kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita 29. kolovoza 2005. sklopila Ugovor o kreditu br. 9010697136 prema kojem joj je tuženik odobrio kredit uz valutnu klauzulu švicarskih franaka (u nastavku: CHF). Navodi da su se o ništetnosti navedene ugovorne odredbe već pravomoćno izjasnili sudovi Republike Hrvatske, i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zbog čega se pozvala na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te na čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku ističući da je sud vezan za prethodna utvrđenja u naprijed navedenim presudama. Uzimajući u obzir navedeno, predložila je sudu da donese presudu kao u izreci.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, te je istakao prigovor zastare. Smatra da tužiteljica nema pravni interes za predmetnu tužbu budući da je kredit u cijelosti isplaćen. Navodi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli propisane Zakonom o obveznim odnosima i da je njihovo ugovaranje kao takvo bilo u skladu s materijalnim propisima. Navodi da je korisnik kredita bio poslovno sposobna osoba i da prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao sporno ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika te se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Stoga smatra da su korisniku kredita bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Također navodi da se pozivati na pravno utvrđenje iz kolektivne presude može samo u parnicama za naknadu štete, a ne u parnicama zbog stjecanja bez osnove. Stoga je predložio sudu da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan

3. U dokaznom postupku pročitani su: Ugovor o kreditu broj: 9010697136 (list 8-12 spisa), otplatni plan (list 13-14 spisa). Na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Dubravki Herceg (list 48-71, 94 spisa). Proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice ČŠ (list 40-41 spisa). Tuženik je tijekom postupka odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje djelatnika banke u svojstvu svjedoka.

4. Predmet spora u ovom postupku je zahtjev za utvrđenje ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu broj: 9010697136 od 29. kolovoza 2005. koji je potvrđen 30. kolovoza 2005. kod Javnog bilježnika Dragice Dumančić u Osijeku pod br. OU- 876/2005, a koje se tiču valutne klauzule vezane uz tečaj CHF, te zahtjev tužitelja za povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

5. Među strankama nije sporno:

- da je tužiteljica kao korisnica kredita 29. kolovoza 2005. s tuženikom kao davateljem kredita zaključila Ugovor o kreditu broj: 9010697136 koji je potvrđen 30. kolovoza 2005. kod Javnog bilježnika Dragice Dumančić u Osijeku pod br. OU- 876/2005, a kojim je tužiteljici odobren namjenski kredit za kupnju vozila u iznosu od 19.672,12 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita;

- da se tužiteljica obvezala platiti tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,23% godišnje;

- da se kredit otplaćuje 84 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan plaćanja, prema otplatnom planu, te da anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu

- da je kredit u cijelosti otplaćen 31. kolovoza 2012.

5.1. Navedene nesporne činjenice proizlaze i iz Ugovora o kreditu broj 9010697136.

6. Među strankama je sporno jesu li ništetni dijelovi odredbi Ugovora o kreditu broj 9010697136 koji se odnose na valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF, te ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Sporno je i to je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

7. Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. Zakona o zašiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003 - dalje ZZP) koji je važio u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

8. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.u dijelu u kojem je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i u ovom predmetu tuženik od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. U postupku provedenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu utvrđeno je da tuženici u tom sporu, između kojih je i tuženik u ovom predmetu, prije zaključenja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o promjenljivoj kamatnoj stopi, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope, da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, te da nije bila razumljiva, a niti poštena, te da tuženici nisu pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, da klijentima nisu na valjan način objašnjene posljedice takvih ugovornih odredbi i da su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima.

9. U smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106. st.1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.106. st.1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07) – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131. st.1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.131. st.1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. Također je i odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da se pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača mogu primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

13. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

13.1. Čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu: ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.). Drugim riječima, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao.

13.2. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule tužiteljica bila obaviještena prilikom sklapanja Ugovora, međutim navedene činjenice tuženik nije dokazao.

13.3. Tužiteljica je iskazala da je u auto kući, u kojoj je odabrala auto, dobila sve formulare kao i ugovor o kreditu tako da je sve u vezi kredita zapravo sređivala u auto kući koja je imala suradnju s Privrednom bankom Zagreb d.d., da joj vezano za tečaj CHF nitko ništa nije govorio, da dodatno od banke nije tražila nikakva pojašnjenja, te da joj je u trenutku uzimanja kredita, kredit u švicarcima odgovarao kako zbog visine rate tako i zbog godina otplate zbog čega nije ni postavljala daljnja pitanja. Iskazala je da je u vezi kredita bila i kod javnog bilježnika, da je kredit kupila za osobne potrebe, te da nije vlasnica nikakvog obrta niti tvrtke.

13.4. Sud je povjerovao tužiteljici cijeneći njezin iskaz istinitim iz razloga što je logično, životno i uvjerljivo iskazivala o odlučnim činjenicama.

14. Budući da tuženik tijekom postupka nije dokazao da se o odredbama Ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule pojedinačno pregovaralo odnosno da iste nisu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da je tužiteljica imala utjecaja na njihov sadržaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, to je i ovaj sud utvrdio da su navedene odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, primjenom čl.81. st.1. ZZP- a nepoštene, te ništetne u smislu čl.87. st.1. ZZP/03. Dakle, nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule bilo drugačije od utvrđenja u sudskom postupku iz točke 8. obrazloženja ove presude.

15. Test poštenosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik, kao profesionalac i banka, nije dala tužiteljici, kao korisnici kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (čl. 81. do 88. ZZP/03).

16. Sud je utvrdio neosnovanim tuženikov prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzulu; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), pa do podnošenja tužbe u ovom postupku 23. rujna 2022. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva tražbina, čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i 41/08, u nastavku: ZOO),.

17. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva, provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Dubravki Herceg koja se očitovala na okolnost razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakoga anuiteta naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je isti sačinjen uzimajući u obzir činjenice da je kredit iskorišten 31. kolovoza 2005., da je tečaj na dan korištenja bio 4,782160, da je rok otplate 84 mjeseci uz početnu ugovorenu kamatnu stopu od 5,23% godište, te da je kredit u cijelosti otplaćen 31. kolovoza 2012. Vještak je u nalazu naveo da u konkretnom slučaju postoji preplata na ime tečajne razlike u iznosu 1.368,18 eura prikazano u mjesečnim iznosima pojedinačno navedenim u pisanom nalazu i mišljenju. Vještak je u nalazu također naveo da je u vještačenom periodu postojao i period u kojemu je tečaj bio niži od tečaja na dan korištenja kredita tzv. negativna tečajna razlika koja je u ovome slučaju iznosila 313,64 eura. Ako se od ukupne preplate po predmetnom kreditu po osnovi povećanja tečaja oduzme iznos tzv. negativnih tečajnih razlika, ukupna tečajna razlika po predmetnom kreditu iznosi 1.054,53 eura.

17.1. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka cijeneći ga stručnim i danim sukladno pravilima struke iz razloga što je vještak jasno i uvjerljivo odgovorio na sva postavljena pitanja a ni stranke u konačnici nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka. U odnosu na prigovor tuženika da je vještak nalaz i mišljenje izradio na način kao da se radilo o kreditu s fiksnim tečajem a ne srednjim tečajem kreditora za CHF na dan plaćanja pojedinog anuiteta, za napomenuti je da je u kolektivnom postupku već utvrđeno da se u slučaju ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli CHF ima primjenjivati onaj tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita što je u ovome slučaju 4,782160 kuna za jedan CHF.

17.2. Nakon provedenog vještačenja, tužiteljica je u konačnici postavila tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka na način da je potraživala iznos kao u točki II/ izreke.

18. Uzimajući u obzir sve navedeno, sud je na ime preplaćene tečajne razlike tužiteljici dosudio iznos od 1.054,53 eura u pojedinačnim mjesečnim iznosima kao u točki II. izreke zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana preplate svakog pojedinog preplaćenog anuiteta predmetnog kredita.

19. Prema odredbi čl. 1115. ZOO, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju stjecatelj (tuženik) je nepošten, jer je znao za nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu, pa je tuženik obvezan platiti zatezne kamate od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog obroka, a koji slijedi iz nalaza vještaka. Takvo je postupanje, uzimajući u obzir da se radilo o banci koja je djelovala u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nepošteno, a utvrđeni iznos ne može predstavljati malu ili beznačajnu štetu.

20. Neosnovan je i prigovor tuženika da je kredit otplaćen zbog čega je Ugovor o kreditu prestao postojati, pa da tužiteljica više nema pravni interes na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, iz razloga što se pravo na isticanje ništetosti ne gasi, sukladno čl. 328. ZOO.

21. Budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela u postupku sud joj je dosudio trošak postupka na temelju čl.154. st.1. ZPP. Tužiteljici je, prema vrijednosti predmeta spora, dosuđen trošak u iznosu 1.342,91 eura, a koji trošak obuhvaća sastav tužbe 75 bodova prema Tbr.7.t.1., sastav obrazloženog podneska (od 12. svibnja 2023.) 75 bodova prema Tbr.8.t.1., sastav podneska (od 18. lipnja 2024) 18,75 bodova prema T.br. 8.t.4., zastupanje na ročištima (3. listopada 2023., 9. studenog 2023., i 4. studenog 2024.) 75 bodova svaki prema T.br.9.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23), te pripadajući PDV u iznosu 196,87 eura. Sud je priznao tužiteljici i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 26,54 eura, te trošak vještačenja u iznosu 332 eura. Sud tužiteljici nije priznao trošak pristupa ročištu za objavu presude budući da će o tom trošku odlučiti naknadno nakon što presuda bude objavljena. Sud je tužitelju za sastav podneska od 18. lipnja 2024. priznao 25 bodova budući da se ne radi o obrazloženom podnesku. Naime, tužitelj u istom ne obrazlaže nikakve činjenice niti stavlja primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka već samo usklađuje svoj tužbeni zahtjev sukladno matematičkom izračunu vještaka. Sud tužitelju nije priznao ni trošak tzv. odštetnog zahtjeva kojeg je potraživao temeljem T.br.28 budući da je navedenim tarifnim brojem propisan trošak sastava podnesaka u upravnim sporovima, a nije mu priznat ni trošak pristojbe na presudu jer istu nije ni platio.

Osijek, 16. prosinca 2024.

Sudac

Nikolina Primorac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi elektronskim putem ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana primitka presude.

DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika