Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

[adresa], LV

Poslovni broj: P-680/2023-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari 1.tužiteljice LVF, OIB: [osobni identifikacijski broj], i 2.tužitelja DV, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], oboje zastupani po punomoćnici Bojani Marčelan,odvjetnici iz Varaždina protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćniku BV iz OD Glamuzina & Grošeta,odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 21.studenog 2024. u nazočnosti 1. tužiteljice i 2. tužitelja uz punomoćnika i punomoćnika tuženika, dana 16.prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu broj 218-50-3592850 sklopljen dana 02.04.2007. godine između tužitelja LVF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i DV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao sudužnika i tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535 kao kreditora, a koji je solemniziran u javnobilježničkom uredu RV iz [adresa], dana **.**.2006. godine pod brojem OU - 522/06 i to:

- dio t.2.st.1. koji glasi: „...u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.”

- dio t.7.st.1. koji glasi: „...po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.”

- t.3. koja glasi: „0,50% (nula zarez predeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita."

- dio t.10.st.1.t.5. koji glasi: „...- podmiriti sve javnobilježničke i sudske troškove i pristojbe i sve druge troškove vezane za naplatu tražbine,...”

II. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljima LVF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i GV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude isplati iznos od 8.032,44 Eur ( preplata s osnova razlike anuiteta radi promjene kamatne stope do dana otplate kredita i preplata s osnova razlike anuiteta radi promjene tečaja do dana 30.09.2015. ), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom po stopi koja od dospijeća pojedinih iznosa pa do 31.07.2015. godine teće po stopi koja se određuje povećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01.01.2023. do 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 31.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za pet postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine ( čl. 29. st.2. ZOO-a), tekućom kako slijedi na:

iznos 114,18 eura od 30. lipanj 2010. do isplate

iznos 108,17 eura od 31. srpanj 2010. do isplate

iznos 95,50 eura od 31. kolovoz 2010. do isplate

iznos 89,55 eura od 30. rujan 2010. do isplate

iznos 79,99 eura od 31. listopad 2010. do isplate

iznos 100,16 eura od 30. studeni 2010. do isplate

iznos 125,82 eura od 31. prosinac 2010. do isplate

iznos 107,65 eura od 31. siječanj 2011. do isplate

iznos 114,02 eura od 28. veljača 2011. do isplate

iznos 105,92 eura od 31. ožujak 2011. do isplate

iznos 107,38 eura od 30. travanj 2011. do isplate

iznos 141,77 eura od 31. svibanj 2011. do isplate

iznos 136,67 eura od 30. lipanj 2011. do isplate

iznos 164,93 eura od 31. srpanj 2011. do isplate

iznos 150,42 eura od 31. kolovoz 2011. do isplate

iznos 134,53 eura od 30. rujan 2011. do isplate

iznos 132,82 eura od 31. listopad 2011. do isplate

iznos 131,60 eura od 30. studeni 2011. do isplate

iznos 139,18 eura od 31. prosinac 2011. do isplate

iznos 145,78 eura od 31. siječanj 2012. do isplate

iznos 146,67 eura od 28. veljača 2012. do isplate

iznos 142,10 eura od 30. ožujak 2012. do isplate

iznos 145,18 eura od 30. travanj 2012. do isplate

iznos 147,30 eura od 31. svibanj 2012. do isplate

iznos 143,74 eura od 30. lipanj 2012. do isplate

iznos 144,68 eura od 31. srpanj 2012. do isplate

iznos 142,01 eura od 31. kolovoz 2012. do isplate

iznos 136,26 eura od 30. rujan 2012. do isplate

iznos 142,39 eura od 31. listopad 2012. do isplate

iznos 145,34 eura od 30. studeni 2012. do isplate

iznos 143,27 eura od 31. prosinac 2012. do isplate

iznos 131,70 eura od 31. siječanj 2013. do isplate

iznos 141,53 eura od 28. veljača 2013. do isplate

iznos 142,39 eura od 31. ožujak 2013. do isplate

iznos 138,54 eura od 30. travanj 2013. do isplate

iznos 126,55 eura od 31. svibanj 2013. do isplate

iznos 126,25 eura od 30. lipanj 2013. do isplate

iznos 129,19 eura od 31. srpanj 2013. do isplate

iznos 133,91 eura od 31. kolovoz 2013. do isplate

iznos 140,45 eura od 30. rujan 2013. do isplate

iznos 137,08 eura od 31. listopad 2013. do isplate

iznos 139,46 eura od 30. studeni 2013. do isplate

iznos 142,17 eura od 31. prosinac 2013. do isplate

iznos 100,87 eura od 31. siječanj 2014. do isplate

iznos 104,13 eura od 28. veljača 2014. do isplate

iznos 103,06 eura od 31. ožujak 2014. do isplate

iznos 99,45 eura od 30. travanj 2014. do isplate

iznos 98,30 eura od 31. svibanj 2014. do isplate

iznos 98,82 eura od 30. lipanj 2014. do isplate

iznos 102,91 eura od 31. srpanj 2014. do isplate

iznos 106,36 eura od 31. kolovoz 2014. do isplate

iznos 105,64 eura od 30. rujan 2014. do isplate

iznos 108,62 eura od 30. listopad 2014. do isplate

iznos 110,64 eura od 30. studeni 2014. do isplate

iznos 109,45 eura od 31. prosinac 2014. do isplate

iznos 111,08 eura od 31. siječanj 2015. do isplate

iznos 111,08 eura od 28. veljača 2015. do isplate

iznos 111,08 eura od 31. ožujak 2015. do isplate

iznos 111,08 eura od 30. travanj 2015. do isplate

iznos 111,08 eura od 31. svibanj 2015. do isplate

iznos 111,08 eura od 30. lipanj 2015. do isplate

iznos 111,08 eura od 31. srpanj 2015. do isplate

iznos 111,08 eura od 31. kolovoz 2015. do isplate

iznos 111,08 eura od 30. rujan 2015. do isplate

Iznos 130,20 Eura od 31.12.2007. do isplate

te iznos od 3.964,38 Eur ( razlika glavnica ) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom po stopi koja se od 30.09.2015. godine do 31.12.2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01.01.2023. do 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 31.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za pet postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine ( čl. 29. st.2. ZOO-a).

III. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljima LVF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i DV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15dana od pravomoćnosti presude, isplati iznos od 563,29 Eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom po stopi koja do 31.12.2007. godine teče po stopi određenoj Zakonom o kamatama i Uredbom o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje povećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01.01.2023. do 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 31.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za pet postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine ( čl. 29. st.2. ZOO-a), tekućom na iznos od 563,29 Eur od 15.08.2006. godine do isplate.

IV. U preostalom dijelu tužbenog zahtjeva od presuđenog iznosa od 8.032,44 eura do traženog iznosa od 9.422,99 eura tužitelji se odbijaju.

V. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„II. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužiteljima LVF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i GV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude isplati iznos od 10.451,02 Eur ( preplata s osnova razlike anuiteta radi promjene kamatne stope do dana otplate kredita i preplata s osnova razlike anuiteta radi promjene tečaja do dana otplate kredita ), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom po stopi koja od dospijeća pojedinih iznosa pa do 31.07.2015. godine teče po stopi koja se određuje povećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01.01.2023. do 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 31.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za pet postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine ( čl. 29. st.2. ZOO-a), tekućom kako slijedi na:

iznos 21,44 eura od 31. kolovoz 2008. do isplate

iznos 31,22 eura od 30. rujan 2008. do isplate

iznos 63,34 eura od 31. listopad 2008. do isplate

iznos 41,82 eura od 30. studeni 2008. do isplate

iznos 69,18 eura od 31. prosinac 2008. do isplate

iznos 73,38 eura od 31. siječanj 2009. do isplate

iznos 75,28 eura od 28. veljača 2009. do isplate

iznos 70,05 eura od 31. ožujak 2009. do isplate

iznos 71,05 eura od 30. travanj 2009. do isplate

iznos 63,04 eura od 31. svibanj 2009. do isplate

iznos 57,14 eura od 30. lipanj 2009. do isplate

iznos 58,71 eura od 31. srpanj 2009. do isplate

iznos 61,82 eura od 31. kolovoz 2009. do isplate

iznos 61,55 eura od 30. rujan 2009. do isplate

iznos 58,41 eura od 31. listopad 2009. do isplate

iznos 64,30 eura od 30. studeni 2009. do isplate

iznos 69,03 eura od 31. prosinac 2009. do isplate

iznos 75,75 eura od 31. siječanj 2010. do isplate

iznos 74,21 eura od 28. veljača 2010. do isplate

iznos 83,33 eura od 31. ožujak 2010. do isplate

iznos 81,60 eura od 30. travanj 2010. do isplate

iznos 84,98 eura od 31. svibanj 2010. do isplate

iznos 114,18 eura od 30. lipanj 2010. do isplate

iznos 108,17 eura od 31. srpanj 2010. do isplate

iznos 95,50 eura od 31. kolovoz 2010. do isplate

iznos 89,55 eura od 30. rujan 2010. do isplate

iznos 79,99 eura od 31. listopad 2010. do isplate

iznos 100,16 eura od 30. studeni 2010. do isplate

iznos 125,82 eura od 31. prosinac 2010. do isplate

iznos 107,65 eura od 31. siječanj 2011. do isplate

iznos 114,02 eura od 28. veljača 2011. do isplate

iznos 105,92 eura od 31. ožujak 2011. do isplate

iznos 107,38 eura od 30. travanj 2011. do isplate

iznos 141,77 eura od 31. svibanj 2011. do isplate

iznos 136,67 eura od 30. lipanj 2011. do isplate

iznos 164,93 eura od 31. srpanj 2011. do isplate

iznos 150,42 eura od 31. kolovoz 2011. do isplate

iznos 134,53 eura od 30. rujan 2011. do isplate

iznos 132,82 eura od 31. listopad 2011. do isplate

iznos 131,60 eura od 30. studeni 2011. do isplate

iznos 139,18 eura od 31. prosinac 2011. do isplate

iznos 145,78 eura od 31. siječanj 2012. do isplate

iznos 146,67 eura od 28. veljača 2012. do isplate

iznos 142,10 eura od 30. ožujak 2012. do isplate

iznos 145,18 eura od 30. travanj 2012. do isplate

iznos 147,30 eura od 31. svibanj 2012. do isplate

iznos 143,74 eura od 30. lipanj 2012. do isplate

iznos 144,68 eura od 31. srpanj 2012. do isplate

iznos 142,01 eura od 31. kolovoz 2012. do isplate

iznos 136,26 eura od 30. rujan 2012. do isplate

iznos 142,39 eura od 31. listopad 2012. do isplate

iznos 145,34 eura od 30. studeni 2012. do isplate

iznos 143,27 eura od 31. prosinac 2012. do isplate

iznos 131,70 eura od 31. siječanj 2013. do isplate

iznos 141,53 eura od 28. veljača 2013. do isplate

iznos 142,39 eura od 31. ožujak 2013. do isplate

iznos 138,54 eura od 30. travanj 2013. do isplate

iznos 126,55 eura od 31. svibanj 2013. do isplate

iznos 126,25 eura od 30. lipanj 2013. do isplate

iznos 129,19 eura od 31. srpanj 2013. do isplate

iznos 133,91 eura od 31. kolovoz 2013. do isplate

iznos 140,45 eura od 30. rujan 2013. do isplate

iznos 137,08 eura od 31. listopad 2013. do isplate

iznos 139,46 eura od 30. studeni 2013. do isplate

iznos 142,17 eura od 31. prosinac 2013. do isplate

iznos 100,87 eura od 31. siječanj 2014. do isplate

iznos 104,13 eura od 28. veljača 2014. do isplate

iznos 103,06 eura od 31. ožujak 2014. do isplate

iznos 99,45 eura od 30. travanj 2014. do isplate

iznos 98,30 eura od 31. svibanj 2014. do isplate

iznos 98,82 eura od 30. lipanj 2014. do isplate

iznos 102,91 eura od 31. srpanj 2014. do isplate

iznos 106,36 eura od 31. kolovoz 2014. do isplate

iznos 105,64 eura od 30. rujan 2014. do isplate

iznos 108,62 eura od 30. listopad 2014. do isplate

iznos 110,64 eura od 30. studeni 2014. do isplate

iznos 109,45 eura od 31. prosinac 2014. do isplate

iznos 111,08 eura od 31. siječanj 2015. do isplate

iznos 111,08 eura od 28. veljača 2015. do isplate

iznos 111,08 eura od 31. ožujak 2015. do isplate

iznos 111,08 eura od 30. travanj 2015. do isplate

iznos 111,08 eura od 31. svibanj 2015. do isplate

iznos 111,08 eura od 30. lipanj 2015. do isplate

iznos 111,08 eura od 31. srpanj 2015. do isplate

iznos 111,08 eura od 31. kolovoz 2015. do isplate

iznos 111,08 eura od 30. rujan 2015. do isplate

iznos 111,08 eura od 31. listopad 2015. do isplate

iznos 111,08 eura od 30. studeni 2015. do isplate

iznos 111,08 eura od 31. prosinac 2015. do isplate

iznos 111,08 eura od 31. siječanj 2016. do isplate

iznos 713,90 eura od 3. lipanj 2016. do isplate.

VI. Odbija se prigovor prijeboja tuženika.

VII. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535 da tužiteljima LVF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i GV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, isplati troškove postupka u iznosu od 4.609,37 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za pet postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine ( čl. 29. st.2. ZOO-a), tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

Obrazloženje

1.Tužitelji su podnijeli tužbu protiv tuženika radi isplate. U tužbi navode da je 1.tužiteljica kao korisnik kredita dana 29.7.2006. s tuženom sklopila Ugovor o kreditu broj: 218-50-3592850 kojom joj je tužena odobrila i stavila na raspolaganje iznos od 93.671,99 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za CHF tužene važećem na dan korištenja kredita. Iznos anuiteta prema prvom otplatnom planu iznosio je 592,62 CHF koji je tužiteljica uplatila 30.9.2006. Navedenim kreditom ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu. Ugovorena je kamatna stopa od 4,50 % godišnje, promjenjiva, u skladu s važećim odlukama tužene. Ugovor o kreditu predstavlja tipski obrazac tužene , te se ni o jednoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Ugovor o kreditu sklopljen je u [adresa], radi postoji mjesna nadležnost Općinskog suda u Čakovcu. Tužitelji su kredit redovno otplaćivali, te su ga otplatili 3.6.2016.godine. Rata kredita od početna u iznosu od 2.750,00 kuna dosegla je u pojedinim mjesecima i iznos od 3.870,00 kuna. Do povećanja kreditne obveze došlo je zbog nepoštenih ugovornih odredbi o promjeni kamatne stope i nepošteno ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli. Dio ugovorne odredbe iz točke 2. st.1. Ugovora o kreditu je nepošten, a samim time i ništetan u dijelu u kojem se ugovara da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukama o kamatnim stopama tužene. Tijekom otplate kredita tužena je u više navrata jednostrano bez ikakvih pregovora s tužiteljima mijenjala kamatnu stopu. Tužitelji se pozivaju na presudu TS u Zagrebu, broj: P-1401/12 od 4.7.2013. koja je donijeta u kolektivnom sporu , a koji stav je potvrđen presudom VTS RH , broj: Pž-7129/13 od 13.6.2014. gdje se navodi da je takvim ugovornim odredbama u potrošačkim kreditima koje je sklapala u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača svih korisnika kredita. U navedenim odlukama utvrđeno je da su odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu dio standardnih ugovora o kreditu unaprijed sastavljenih od strane banke o kojima se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama potrošača i banke na štetu potrošača. Nadalje tužitelji se pozivaju na odredbu čl. 81.st.1., 2. i 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03) , te na odredbe čl. 322.st.1. , čl.270.st.1., čl. 324.st.1., čl.323 st.1. i čl. 1111 st.1. , 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima.

2. Ugovorna odredba točke 7.st.1. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu također je nepoštena odnosno ništetna. Tužitelji se pozivaju na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/12 od 4.7.2013., potvrđenu presudom VTS RH, broj:

Pž-6632/17 od 14.6.2018. u kojoj se navodi da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača s kojima su sklapani ugovori o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a kakve ugovore je tužena sa korisnicima sklapala u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. čime je postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

3. Tužitelji u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nisu imali nikakvih saznanja o valutnom riziku vezano uz ugovaranje valutne klauzule CHF.

4. Dana 1.2.2016. stranke su sklopile Aneks uz ugovor o kreditu kako bi se provela konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Iz Aneksa ugovora proizlazi da prema izračunu konverzije na dan 30.9.2015. postoji preplata tužitelja u iznosu od 18.392,50 kuna koja će se koristiti za otplatu 50 % budućih anuiteta. Tužitelji su potpisali Aneks jer je to bio jedini način da smanji anuitet kredita za buduće razdoblje i da se time olakšaju životnu situaciju. Prilikom sklapanja Aneksa tužitelji nisu imali mogućnost nikakvog pregovaranja. Sklapanjem Dodatka ugovoru od 1.2.2016. šteta koja je nastala tužitelja sklapanjem ništetnog ugovora nije sanirana.

5. Tužitelji su uz tužbu priložili nalaz sudskog vještaka Natalije Jambrečić iz kojeg proizlazi da su temeljem predmetnog ugovora o kreditu od 29.7.2006. do 3.6.20016. neosnovano tuženiku preplatili iznos od 78.744,38 kuna, a u kojem nalazu je vještakinja prebila međusobna potraživanja stranaka. Slijedom navedenog tražili su da im tuženik isplati iznos od 78.744,38 kuna sa zakonskom zateznom kamatom ( preplata s osnove razlike radi promjene kamatne stope do dana otplate kredita i preplata s osnove promjene tečaja do 3.6.2016., kao i iznos troškova preliminarnog vještačenja u iznosu od 625,00 kuna, kao i da im tuženik nadoknadi troškove postupka.

6. Podneskom od 28.8.2020. tužitelji su dopunili tužbu s osnova ništavosti odredbe čl. 3. i čl. 10. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da tužitelj snosi naknadu za obradu kredita u iznosu od 0,50 % ( 468,35 CHF odnosno 2.163,53 kuna) cjelokupnog iznosa kredita sve javnobilježničke i sudske troškove i pristojbe ( javnobilježničku nagradu od 1.525,00 kuna što uz PDV iznosi 1.860,50 kuna, te 220,00 kuna za javnobilježničku pristojbu, te su dopunili tužbeni zahtjev na način da u točci II. tužbenog zahtjeva traže isplatu u iznosu od 4.244,03 kune ( što se odnosi na ulaznu naknadu i javnobilježničke troškove.

7. Dana 14.6.2023. tužitelji su dopunili tužbeni zahtjev na način da su tražili isplatu razlike konvertirane i stvarne glavnice u iznosu od 8.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom slijedom čega u navedenoj točci potražuju iznos od 11.512,96 eura ( 86.744,38 kuna).

8. Podneskom od 22.9.2023. tužitelji su dopunili tužbeni zahtjev na način da u točci I. tužbenog zahtjeva u kojoj traže utvrđenje ništavosti pojedinih ugovornih odredbi traže da se utvrdi da je djelomično ništetan predmetni ugovor o kreditu i to dio točke II. st. 1. koji glasi: u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora ; dio točke 7.st.1. koji glasi: po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita ; točka 3. koja glasi: 0,50 % od iznosa kredita jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita i dio točke 10.st.1. točka 5. koji glasi: podmiriti sve javnobilježničke i sudske troškove i pristojbe i sve druge troškove vezane uz naplatu tražbine.

9. Tužitelji su podneskom od 5.2.2024. uskladili tužbeni zahtjev s dopunom nalaza i mišljenja vještaka time da su u točci II. tužbenog zahtjeva tražili isplatu od 10.451,02 eura ( preplata s osnove promjene kamatne stope i tečaja do dana otplate kredita , te isplatu iznosa od 3.176,07 eura ( razlika glavnice) sve sa zakonskim zateznim kamatama, u točci III. tužbenog zahtjeva tražena je isplata iznosa od 563,29 eura i u točci IV. tužbenog zahtjeva naknada parničnih troškova, time da je istim podneskom postavljen i alternativni tužbeni zahtjev na način da se u točci II. tužbenog zahtjeva traži isplata u iznosu od 9.422,99 eura , te iznos od 3.964,38 eura, uz navode da su izračun vještaka ( preplate do 30.9.2015.) uvećali za iznos od 130,20 eura koliko iznose otplaćeni anuiteti koje je vještak samoinicijativno prebio u izračunu.

10. Podneskom od 2.9.2024. tužitelji su uskladili tužbeni zahtjev sa nalazom vještaka tražeći u točci I. tužbenog zahtjeva da se utvrdi ništetnima odredbe predmetnog ugovora o kreditu i to dio čl.2. st.1. , dio čl.7.st.1., čl.3. i dio čl. 10.st.1. točke 5. ugovora ; u točci II. tužbenog zahtjeva tražena je isplata od 10.451,02 eura , u točci III. tužbenog zahtjeva isplata iznosa od 563,29 eura, sve sa zakonskim zateznim kamatama , a u točci IV. tužbenog zahtjeva naknada troškova od strane tuženika. Istim podneskom tužitelji su postavili alternativni tužbeni zahtjev glede točke II. tužbenog zahtjeva tražeći isplatu od 9.422,99 eura uz iznos od 3.964,38 eura.

11. U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega prigovorio mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Čakovcu. Ujedno navodi da tužitelji neosnovano smatraju djelomično ništetnim odredbe ugovora o kreditu u kojima je glavnica vezana uz švicarski franak i kojima je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno Odlukama tuženika. Ističe da je sklopljen Dodatak ugovoru broj: Konv-1/16 kojim je izvršena konverzija kredita 1.tužiteljice, te je osnovni ugovor o kreditu izmijenjen kao da je 29.7.2006. zaključen ugovor s valutnom klauzulom u EUR i promjenjivom kamatnom stopom primjenjivom na kredite u eurima. Opreza radi tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Tuženik se protivio svim gore navedenim preinakama i dopunama tužbenih zahtjeva.

12. Sud je dozvolio preinake i dopune tužbenih zahtjeva od 28.8.2020., 14.6.2023., 22.9.2023., 2.9.2024. smatrajući da su iste svrsishodne za konačno rješenje svih spornih pitanja vezanih uz predmetni kredit.

13. Ovosudnim rješenjem od 24.srpnja 2019. ovaj sud se proglasio mjesno nenadležnim, te je pod točkom II. izreke rješenja određeno da će se po pravomoćnosti istog predmet ustupiti mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Po žalbi tužitelja Županijski sud u Vukovaru, je pod brojem Gž- 590/19 donio rješenje kojim je prihvatio žalbu tužitelja i preinačio rješenje Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj: P-255/19-4 od 24.srpnja 2019. na način da je odbio prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti kao neosnovan.

14. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu uz solemnizaciju istog ( list 16-20 spisa), otplatni plan ( list 21-29 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice ( list 30-34 spisa), presudu Županijskog suda u Rijeci, broj. Gž-2066/17 ( list 35-37 spisa), nalaz i mišljenje Centra poslovnih analiza d.o.o. ( list 41-55 spisa), dodatak broj KONV-01/16 predmetnom ugovoru o kreditu ( list 56-59 spisa), otplatni plan ( list 60-64 spisa), podnesak tuženika ( list 65 spisa), odgovor na tužbu s prilozima ( list 70-133 spisa), ovosudno rješenje od 24.srpnja 2019. ( list 134-135 spisa), žalbu tužitelja ( list 136-155 spisa), podnesak tuženika ( list 158-162 spisa), rješenje Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj: Gž-590/19 -2 ( list 166-168 spisa), podnesak tuženika s prilozima ( list 169 -207 spisa), podnesak tužitelja sa prilozima ( list 210-438 spisa), podnesak tuženika sa prilozima ( list 439-459 spisa), podnesak tužitelja (list 460-462 spisa), ovosudno rješenje broj: P-255/19-16 od 14.listopada 2020. o prekidu postupka ( list 463-465 spisa), ovosudno rješenje o nastavku postupka od 18.svibnja 2023. ( list 466-468 spisa), podnesak tužitelja ( list 469 spisa), podnesak tuženika ( list 473 spisa), podnesak tužitelja ( list 474-481 spisa), podnesak tuženika ( list 487 i 488 spisa), nalaz i mišljenje vještaka Mikac Matije , stalni sudski vještak za financije i vrijednosne papire ( list 500 – 514 spisa), podnesak tužitelja ( list 521 spisa), podnesak vještaka ( list 524-528 spisa), podnesak tuženika ( list 529-531 spisa), podnesak tužitelja ( list 536-642 spisa), očitovanje vještaka ( list 634-635 i 649-651 spisa), podnesak tuženika ( list 653 spisa), podnesak tužitelja ( list 657-662 spisa), te su saslušani tužitelji u svrhu dokazivanja.

15. 1.tužiteljica je izjavila da su predmetni kredit uzimali radi kupnje stana , kupovali su POS stan kod tvrtke Stanorad. Cijena stana bila je izražena u kunskoj protuvrijednosti EUR-a. S obzirom da se radilo o stanovima u izgradnji što je bilo financirano od strane RBA, to ih je L uputio u RBA radi uzimanja kredita. U RBA su im s obzirom na njihova primanja ponudili kredit u CHF navodeći da je to najpovoljniji kredit i da većina ljudi uzima kredite u CHF. Naime, njena primanja su bila nedostatna za uzimanje kredita radi čega je njen suprug bio sudužnik. Tom prilikom djelatnik banke nije naveo da postoje bilo kakvi rizici vezano uz CHF, nije spominjao termin valute utočišta, a ni sada ne zna što to znači i nije prezentirao koju valutu u RH štiti HNB i na koji način. Kada su dobili poziv da im je kredit odobren, došli su u banku, ugovor je već bio sastavljen od djelatnika banke , ni tom prilikom nije bilo govora o bilo kakvim rizicima vezanim uz kredite u CHF, te su oni ugovor trebali potpisati. Nisu mogli utjecati niti na jednu odredbu ugovora o kreditu. Čini joj se da su ugovor potpisali u banci, nakon čega im je bilo rečeno da moraju ići na solemnizaciju ugovora. Javni bilježnik je pročitao ugovor, no nije ništa posebno objašnjavao. Prije toga ona je pročitala ugovor. Kada je pročitala ugovor važne su joj bile stavke koje se odnose na iznos kredita, visinu rate, sredstva osiguranja, vidjela je da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Kada su razgovarali o sklapanju kredita djelatnik banke nije im prezentirao parametre koji utječu na promjenu kamatne stope, nisu im prezentirane odluke banke u kojima bi bili navedeni isti parametri , već su kasnije tijekom otplate kredita samo dobivali obavijesti da se rata kredita povećava sukladno Odluci banke. Kada je došlo do povećanja rate kredita njen suprug je zvao u banku, te je dobio odgovor da je to takva odluka banke, da o tome ne odlučuju na lokalnom nivou, da su potpisali takav ugovor i da moraju plaćati takve rate. Ne sjeća se da bi im banka ponudila neki drugi kredit u drugoj valuti kojom bi se prebio postojeći. Banka im je sukladno zakonskim propisima dostavila poziv za sklapanje Aneksa ugovora o kreditu i uz prijedlog Aneksa dostavljen im je izračun preplate što je iznosilo čini joj se oko 18.000,00 kuna, time da su kredit već plaćali 10 godina od 2006.godine. Po osnovnom ugovoru prve rate kredita su iznosile oko 2.700,00 kuna, te su narasle na 3.900,00 kuna mjesečno, a prijedlogom Aneksa utvrđeno je da je preostalo dugovanje 40.000,00 eura, te je predložena nova rata u iznosu od 3.100,00 kuna mjesečno. Kada su došli u banku sklopiti Aneks ugovora isti je već bio sastavljen i imali su dvije opcije, dakle potpisati Aneks , time da nisu mogli utjecati niti na jednu odredbu Aneksa ili ne potpisati, i ostati na osnovnom ugovoru o kreditu gdje su rate iznosile 3.900,00 kuna mjesečno, a bilo je i neizvjesno kako će biti dalje kretanje švicarskog franka, te su u biti prihvatili manje zlo. Predmetni stan služio je za njihove potrebe stanovanja, nikad u istom nije bio poslovni prostor, niti se je iznajmljivao. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imala nikakav obrt, niti firmu. Kredit je otplaćivala putem trajnog naloga. Vezano uz konverziju nisu imali nikakve uvide na koji način je izvršen obračun , sjeća se da je u dopisu pisalo da su obračun izvršili nekakvi nezavisni revizori. Vezano uz sklapanje osnovnog ugovora o kreditu napomenula je da je vjerovala djelatniku banke , nije imala razloga sumnjati u njegove navode. U banci nije bilo rečeno da se vodi kolektivni spor vezan uz ništetnost tzv. potrošačkih ugovora. Za predmetni kredit plaćena je ulazna naknada što je bio jedan od uvjeta sklapanja ugovora o kreditu, a iznos naknade sustegnut je odmah od iznosa samog kredita. Bilo je rečeno da se radi o troškovima obrade kredita bez drugih pojašnjenja. Kada su upućeni na solemnizaciju ugovora o kreditu u banci su im kazali da trebaju platiti troškove vezano uz solemnizaciju, a njen suprug je pitao koliko iznose ti troškovi, te je odgovoreno da će to najbolje izračunati javni bilježnik. Glede sredstva osiguranja predmetnog kredita iskazala je da se radi o hipoteci, zadužnici, zapljeni plaće i sklapanju police životnog osiguranja. Predmetni kredit otplaćivali su na način da su ona i suprug zajedno stavljali novac u zajednička sredstva iz kojih su otplaćivali predmetni kredit, a radi čega je dio potraživanja iz kredita prenijela na supruga. Glede ulazne naknade iskazala je da su bili svjesni postojanja iste, jer je istu trebalo platiti, da je ona znala izračunati koliko ta naknada iznosi ali da je ta odredba njima bila nametnuta da o njoj nisu mogli pregovarati i bila je uvjet dobivanja kredita. Izjavila je da koliko se sjeća bio joj je ponuđen samo kredit u CHF.

16. 2.tužitelj DV je izjavio da je pozorno slušao iskaz svoje supruge, da se u cijelosti slaže sa istim i da nema što za dodati, time da je naveo da je bio nazočan prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Do donošenja zakona nisu dobili ponudu o konverziji, a kada je zakon stupio na snagu on je otišao u banku radi konverzije. Nije se mogao sjetiti detalja razgovora vezano uz konverziju, zna da je u to vrijeme država držala zamrznuti tečaj franka, nije znao koliko će to trajati radi čega je išao u banku vezano uz konverziju. Kada je razgovarao o konverziji bilo mu je predočeno da je kamata u EUR bila znatno veća nego kamata u CHF, no bilo mu je rečeno da istu mora prihvatiti ukoliko želi konverziju kredita. Aneks ugovora o konverziji sastavila je banka. Kao što je naveo imao je primjedbu na visinu kamate u EUR koja je bila navedena u Aneksu, dok drugih primjedbi nije imao. Nije mu bilo objašnjeno na koji način je vršen izračun kod konverzije, samo mu je bio pokazan novi otplatni plan. Tom prilikom samo je bilo prezentirano da će mu glavnica kredita biti nešto manja nego što bi bila u švicarcima. Koliko se sjeća nije ništa preplatio, odnosno izjavio je da su svaki put nosili u banku onaj iznos, uz administrativnu zabranu, za koji je banka navela da iznosi rata kredita. Kredit je još uvijek u otplati još godinu dana. Rata kredita po Aneksu iznosi oko 2.400,00 kuna. Osnovni razlog radi čega je prihvatio Aneks bila je činjenica da je EUR bio stabilan, dok je CHF „divljao“ i nije se znalo kako će završiti.

17. Predmetni kredit nije mu bio prvi kredit u životu ali mu je to bio prvi stambeni kredit. Aneks ugovora o konverziji je pročitao.

18. Stalni sudski vještak Matija Mikac, mag.oec. je u svom nalazu naveo

- da je od dana korištenja kredita do 30.9.2015. korisnik preplatio iznos od 6.175,35 eura u odnosu na iznos koji bi platio da nije bilo promjena kamatnih stopa i tečaja, od čega se iznos od 1.383,97 eura odnosi na preplatu uslijed promjene kamatnih stopa , dok se iznos od 4.791,40 eura odnosi na preplatu uslijed promjene tečaja,

- da je banka na datum konverzije, 30.9.2015., korisniku izračunala manje uplata po simuliranom EUR kreditu u iznosu od 621,11 HRK tako da s datumom konverzije ne postoji priznata preplata, kojom bi se imale podmiriti zatezne kamate na izračunate preplate,

- da je nova glavnica po konvertiranom kreditu obračunata u iznosu od 21.773,66 HRK više nego što bi iznosila po početnim uvjetima,

- da je u trenutku konverzije otplaćena sva dospjela glavnica i kamata prema početnim uvjetima, te dodatnih 46.528,51 HRK,

- da tužitelj kroz konverziju nije stavljen u položaj u kojem bi bio da je kredit obračunat od isplate kredita do konverzije po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju,

- da je konverzija kredita provedena ispravno sukladno ZID ZPK, da stavljanjem u odnos realnih uplata po kreditu s iznosima anuiteta koji bi proizlazili temeljem simuliranog kunskog kredita s fiksnom kamatnom stopom od 11,22 % ( prosječna stopa na dugoročne kredite stanovništvu u kunama bez valutne klauzule tokom listopada 2005), tada proizlazi da je prema postojećem kreditu do datuma konverzije korisnik uplatio 85.611,92 HRK manje nego što bi uplatio po tako simuliranom kunskom kreditu,

- u očitovanju od 20.2.2024. vještak je pojasnio nalaz i dopunu nalaza navodeći da je u iznos od 10.451,02 eura prema priloženoj specifikaciji iznos u koji je uključena i tzv. razlika glavnice, dakle da preplata zbog ništetnih ugovornih odredbi iznosi 10.451,02 eura , a ne 10.451,02 eura plus 3.176,07 eura,

- navodi da je pogrešno promatrati preplatu korisnika u iznosu od 9.422,99 eura plus 3.964,38 eura jer isto zanemaruje obeštećenje korisnika kroz priznatu preplatu u konverziji

- zaključak je da iznos nepodmirenih preplata nakon prijeboja sa preplatom iz konverzije iznosi 7.902,24 eura odnosno 8.032,44 eura ukoliko se doda iznos od 130,20 eura negativnih iznosa, dakle, da preplata korisnika iznosi 8.032,44 eura što je specificirao prema datumima anuiteta plus iznos od 3.964,38 eura razlike glavnice od 30.9.2015.,

19. Tužitelj je nakon dopuna i očitovanja vještaka naveo da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka već je postavio tužbeni zahtjev, međutim kojim je u alternativnom tužbenom zahtjevu tražio isplatu iznosa od 9.422,99 eura s obzirom da iz nalaza vještaka proizlazi da se radi o iznosu od 8.032,44 eura.

20. Na navedeni nalaz i mišljenje tuženik je prigovarao metodi kojom je izvršen izračun kao i samom provedenom izračunu. Tuženik je ujedno i prigovarao preinaci tužbenog zahtjeva od 12.9.2024. uslijed povećanja zahtjeva za isplatu.

21. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe) kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan (u konačnici specificiran podneskom od 2.7.2024.god. ), a kako je navedeno u izreci ove presude, s time da će se isto dalje obrazložiti.

22. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

23. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

24. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili stambeni Ugovor o kreditu, a kojim ugovorom je banka odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 93.671,99 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Otplata kredita dogovorena je u jednakim mjesečnim anuitetima. Ugovorena je kamata, redovna od 4,50 %, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

25. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.

26. Sporno je da li je tužitelj izvršenom konverzijom u potpunosti namiren sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.

27. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke ) oštećen, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-7129/13 od 13.6.2014., Pž-6632/2017 od 14.6.2018., te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku ( odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

28. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

29. U kolektivnoj tužbi, na koje pravomoćne sudske odluke se poziva tužitelj u svojoj tužbi, po kojoj kolektivnoj tužbi je odlučivao Visoki trgovački sud RH je kao jedan od tuženika naveden i ovdje tuženik.

30. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18 126/21, 114/22, 156/22) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

31. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja ( izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).

32. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

33. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

34. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

35. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

36. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

37. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

38. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik konkretno u razdoblju od 10.9. 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 01.studenog 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008.god. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ujedno navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tužena postupila suprotno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno Zakonu o obveznim odnosima.

39. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

40. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

41. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

42. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

43. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

44. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak ).

45. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

46. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne aštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

47. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C-698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.

48. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF, a s osnova potraživanja tužitelja temeljem ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zastara počinje teći 13.6.2019.) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 30.5.2019..god. podnošenjem tužbe ovome sudu.

49. Naime, odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje u tekstu ZOO) propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.), a u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu 13.6.2019., zastara počela teći iznova.

50. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12.lipnja 2023.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

51. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

52. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv. 53. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valuta CHF ( švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula). Odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odredbe ugovora o naknadi za obradu kredita , te odredbe temeljem kojih je tužitelj dužan podmiriti sve javnobilježničke i sudske troškove i pristojbe i sve druge troškove vezane uz naplatu tražbine.

54. Analizirajući iskaz 1.tužiteljice sud je iz istog utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu predstavljao tipski ugovor, te da 1.tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o tome što utječe na promjenu ugovorene ( promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta odnosno da tuženik tužitelje prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku promjene kamatne stope, time da se o kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik s tužiteljima nije niti pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz CHF, niti ih je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim uz tu valutnu klauzulu. Nadalje, iz iskaza 1.tužiteljice proizlazi da je plaćanje tzv. ulazne naknade odnosno naknade za odobrenje i obradu kredita bio jedan od uvjeta sklapanja ugovora o kreditu , te da na njen upit na što se ista odnosi bilo je rečeno da se radi o troškovima obrade kredita bez bilo kakvih drugih pojašnjenja. Isto tako iz banke su upućeni na solemnizaciju ugovora k javnom bilježniku, te im je rečeno da trebaju platiti javnobilježničke troškove , time da djelatnik banke nije znao točno odgovoriti koliko iznosi naknada za rad javnog bilježnika, time da su za dobivanje kredita banci morali dati slijedeća sredstva osiguranja: hipoteku na nekretninu, zadužnicu, zapljenu plaće i sklapanje polica životnog osiguranja.

55. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica. Promjene kamatne stope kao i obrazložiti na što se odnosi naknada za obradu i odobrenje kredita, te temeljem čega korisnik kredita treba platiti troškove solemnizaciju ugovora i javnobilježničku pristojbu javnom bilježniku.

56. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

57. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

58. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

59. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

60. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji prvotni tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnice kredita (prvotnog tužitelja ). Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

61. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

62.Tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

63. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

64. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

65. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.

66. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P- 1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

67. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

68. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

69. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

70. Posebno se ističe odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 174/20 gdje isti potvrđuje pravo potrošača na obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28.06.2023.god.

71. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

72. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U-III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

73. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka od 1.2..2016. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

74. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

75. Kamatna stopa određena Dodatkom od 1.2.2016.. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

76. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom od 1.2.2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

77. Sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

78. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

79. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba

80. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

81. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

82. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

83. U međuvremenu je donesena odluka od 09.07.2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

84. Ovaj sud smatra da se tužitelj sklapanjem Dodatka nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao.

85. Nadalje, tim Dodatkom nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati.

86. Dakle, tužitelj ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.

87. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

88. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

89. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

90. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Dodatka (Aneksa) i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istome je priznao svojstvo potrošača.

91. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke.

92. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

93. Iz iskaza 1.tužiteljice proizlazi da im je banka dostavila poziv za sklapanje aneksa ugovora o kreditu vezanom uz konverziju , te im je dostavljen izračun preplate u iznosu od cca 18.000,00 kuna, time da su kredit plaćali već 10 godina od 2006.godine. Po osnovnom ugovoru prve rate kredita iznosile su oko 2.700,00 kuna, a narasle su na 3.900,00 kuna mjesečno. Prijedlogom Aneksa utvrđeno je da je preostalo dugovanje od 40.000,00 eura i predložena je nova mjesečna rata kredita u iznosu od 3.100,00 kuna. Kada su došli u banku sklopiti Aneks ugovora isti je već bio sastavljen i imali su dvije opcije , dakle potpisati Aneks , time da nisu mogli utjecati niti na jednu odredbu aneksa ili ne potpisati isti i ostati na osnovnom ugovoru o kreditu gdje su rate iznosile 3.900,00 kuna mjesečno , a uz je bilo neizvjesno kakvo će biti daljnje kretanje švicarskog franka, te su u biti prihvatili manje zlo. 94. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.

95. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

96. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 ako tuženik ističe da tužitelj nije potrošač, tada i tuženik to treba dokazati.

97. S obzirom na provedeni postupak dokazivanja, uvida u cjelokupnu dokumentaciju i iskaz tužitelja sud utvrđuje da je isti potrošač, i u Ugovoru o stambenom kreditu je naveden kao fizička osoba, a i u Dodatku ugovora o kreditu koji je sklopljen radi konverzije ugovora o kreditu sam tuženik je tužitelju priznao svojstvo potrošača, stoga njegova prigovor nije osnovan.

98. Vezano uz prigovor preinake tuženika ovaj sud ukazuje da je prema zaključku , poslovni broj: Su-IV-162/2021 sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela VSRH od 26.studenog 2021. u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. S obzirom na navedeno zastara se prekida već podnošenjem tužbe po tom postupku, jer je za nastup zastare bitan identitet tužbenog zahtjeva s obzirom da je tužiteljica već u tužbi temeljem istog činjeničnog osnova zahtijevala isplatu preplaćenih iznosa kredita, a koji je nakon provedenog financijskog vještačenja preciziran konačnim zahtjevom, time se nije promijenila istovjetnost zahtjeva, već je riječ o istom zahtjevu o kojem parnica teče od podnošenja tužbe. Stoga kad je tužbeni zahtjev preinačen povišenjem tužbenog zahtjeva prekid zastare nastupa podnošenjem tužbe za cijeli zahtjev, a ne preinakom tužbe za preinačeni dio zahtjeva.

99. Glede troškova naknade za obradu kredita tuženik nije osporavao visinu iste već je tvrdio da se navedena odredba odnosi na radnje koje su djelatnici banke morali poduzeti kako bi se odobrio kredit tužitelja. Međutim, tuženik nije prezentirao tuženiku o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Ujedno radilo se o tipskom ugovoru, o predmetnoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo, nesporno je da su tužitelji bili informirani o obvezi plaćanja predmetne naknade ali da nisu bili informirani o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, dakle koje usluge i troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih. Naknada je određena u postotku od iznosa kredita iz čega proizlazi da su tužitelji mogli izvesti zaključak o njenoj visini ali ne i o krajnjoj svrsi naknade. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti, imajući u vidu da je ugovorom bila obuhvaćena i sporna odredba, da li je tuženoj bilo razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno da li je banka uzela u obzir interese potrošača temeljem kojih bi mogla pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti konkretnog slučaja razvidno je da se o spornoj odredbi nije moglo pregovarati, da je po iskazu 1.tužiteljice ista bila jedan od uvjeta predmetnog ugovora o kreditu , a osim toga da tužitelji nisu mogli pregovarati ni o drugim odredbama ugovora radi čega ovaj sud smatra da je spornom ugovornom odredbom uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana s obzirom na to da tužitelji nisu bili u mogućnosti pregovarati o predmetnoj ugovornoj odredbi , a ne prihvaćanjem iste bili bi ograničeni u ostvarivanju svojih prava glede odobravanja predmetnog kredita. Sve navedeno odnosi se i na ugovornu odredbu kojom je određeno da je tužitelj dužan snositi troškove solemnizacije ugovora odnosno podmiriti sve javnobilježničke i sudske troškove i pristojbe i sve druge troškove vezane za naplatu tražbine s obzirom da solemnizacija ugovora u biti predstavlja samo osnaživanje ugovora, a iz samog ugovora o kreditu razvidno je da su kao sredstva osiguranja određeni založno pravo na nekretnini , polica osiguranja nekretnine, sudužništvo , zapljena primanja, polica osiguranja života, zadužnica, te solidarno jamstvo TD, GP Stanorad Čakovec, a iz čega proizlazi da je tuženik sa velikom sigurnošću osigurao vraćanje predmetnog kredita.

100. Što se tiče istaknutog prigovora prijeboja po tuženiku sukladno čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je drugoj ugovornoj strani vratiti ono što je primila na temelju takvog ugovora. Sud smatra da prigovor prijeboja tuženika ne ispunjava navedene zakonske pretpostavke jer plaćanje navedenih otplatnih obroka tužitelj nije ništa primio odnosno stekao bez osnove već je cijelu uplatu primio tuženik radi čega ne postoji obveza tužitelja vraćanje nečega što nije primio. Osim toga tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je upravo suprotno tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Dakle, da bi se radilo o procesno pravnom prigovoru radi prebijanja potrebno je da tuženik ima postojeću tražbinu prema tužitelju , a u ovom slučaju u naravi ne postoje nikakva tražbina tuženika prema tužitelju osobito ne ona koja bi bila kompatibilna radi čega je sud odbio tuženikov prigovor radi prebijanja. 101. Sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na isplatu iznosa od 10.451,02 eura s obzirom da je prihvatio alternativni tužbeni zahtjev tužitelja. Ujedno sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja glede isplate ( preplata s osnove razlike anuiteta) radi promjene kamatne stope i rad promjene tečaja od presuđenog iznosa od 8.032,44 eura do traženog iznosa od 9.422,99 eura , a s obzirom da iz nalaza , mišljenja i očitovanja vještaka proizlazi da se radi o preplati korisnika u iznosu od 8.032,44 eura.

102. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

103. Tužitelj je nakon dopune i očitovanja vještaka naveo da na isti nema primjedbi , već je nakon očitovanja vještaka precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 2.9.2024.

104. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Mikac Matije jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja.

105. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka se u suštini odnose na pravno pitanje, a što je sve već naprijed obrazloženo tj. zbog čega su navodi tuženika neosnovani, o čemu je već odlučeno u pravomoćnim sudskim odlukama.

106. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, promjenjive kamatne stope, troškove obrade kredita, te troškove solemnizacije ugovora i javnobilježničkih pristojbi ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

107. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća nadalje do isplate po stopi kamate sukladno odredbi čl.29. st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

108. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

109. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer tužitelj u ovom postupku sa svojim konačno specificiranim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti, sukladno ranije obrazloženom.

110. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku - odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora. Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), dakle 2,00 EUR/bod, što je sukladno recentnoj sudskoj praksi i to za sastav tužbe u iznosu 220,00 EUR (tbr.7. toč.1.), sastav podneska od 20.8.2020., 28.9.2020. . u iznosu od 220,00 EUR za svaki podnesak (Tbr.8/1),sastav žalbe od 2.8.2019. u iznosu od 220,00 eura, sastav podneska od 14.6.2023. i od 12.1.2024. u iznosu od 55,00 eura za svaki ( Tbr. 8/4 Tarife), zastupanje na ročištu dana 26.9.2023. i 6.11.2023. u iznosu od 220,00 eura za svako zastupanje ( Tbr. 9/1 Tarife), sastav podneska od 5.2.2024. u iznosu od 550,00 eura ( Tbr.8/1 Tarife), zastupanje na ročištu dana 2.9.2024. i 21.11.2024. ( Tbr. 9/1 Tarife ) u iznosu od 550,00 eura za svako zastupanje, pripadajući PDV u iznosu od 825,00 eura, predujam za vještačenje u iznosu od 331,81 eura i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 152,63 eura. Tužitelju nisu priznati troškovi preliminarnog vještačenja u iznosu od 82,95 eura s obzirom da isti nisu bili neophodni za vođenje ovog postupka. Dakle, tuženik je dužan tužiteljima naknaditi parnične troškove u ukupnom iznosu od 4.609,37 eura.

111. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

Čakovec, 16.prosinca 2024.

Sutkinja:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda nenadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. 1. i 2. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.