Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-755/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Osijeku, po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Slavku Nedić, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., [adresa], OIB: 78427478595, zastupana po punomoćniku Mihovilu Granić, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon rasprave zaključene 25. listopada 2024. u nazočnost tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja Domagoja Nedić, odvjetnika u Osijeku, te u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, dana 16. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su čl. 1. Ugovora o kreditu br. 217746 koji je sklopljen 06.06.2008. godine između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika Volksbank d.d. Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595, a kojim je ugovorena valuta uz koju je vezan švicarski franak, čl 8. istog ugovora kojom je ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od …….. CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a tečaju za devize važećem na dan dospijeća, i odredba čl. 2. st. 1. istog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom o kamatama i naknadama kreditora, ništetni.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska Poštanska banka d.d., [adresa], OIB: 87939104217 da tužitelju ČR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati temeljem stjecanja bez osnove iznos od 2.805,69 EUR (dvijetisućeosamstopeteurašezdesetdevetcenti), sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 2,08 € od 01.10.2009. pa sve do isplate

- 2,08 € od 26.10.2009. pa sve do isplate

- 2,08 € od 27.11.2009. pa sve do isplate

- 2,08 € od 17.12.2009. pa sve do isplate

- 52,46 € od 08.01.2010. pa sve do isplate

- 2,08 € od 16.02.2010. pa sve do isplate

- 39,19 € od 15.04.2010. pa sve do isplate

- 2,08 € od 01.05.2010. pa sve do isplate

- 92,27 € od 04.06.2010. pa sve do isplate

- 92,27 € od 24.07.2010. pa sve do isplate

- 39,19 € od 06.08.2010. pa sve do isplate

- 25,91 € od 07.09.2010. pa sve do isplate

- 52,46 € od 15.10.2010. pa sve do isplate

- 105,55 € od 24.11.2010. pa sve do isplate

- 194,74 € od 27.12.2010. pa sve do isplate

- 39,19 € od 07.01.2011. pa sve do isplate

- 39,19 € od 09.02.2011. pa sve do isplate

- 2,08 € od 08.03.2011. pa sve do isplate

- 2,08 € od 01.04.2011. pa sve do isplate

- 2,08 € od 03.05.2011. pa sve do isplate

- 79,00 € od 15.06.2011. pa sve do isplate

- 64,40 € od 29.06.2011. pa sve do isplate

- 61,75 € od 12.08.2011. pa sve do isplate

- 39,19 € od 13.08.2011. pa sve do isplate

- 25,91 € od 08.09.2011. pa sve do isplate

- 39,19 € od 18.10.2011. pa sve do isplate

- 12,64 € od 17.11.2011. pa sve do isplate

- 79,00 € od 02.01.2012. pa sve do isplate

- 2,08 € od 28.01.2012. pa sve do isplate

- 154,39 € od 12.03.2012. pa sve do isplate

- 2,08 € od 28.03.2012. pa sve do isplate

- 39,19 € od 16.05.2012. pa sve do isplate

- 2,08 € od 01.06.2012. pa sve do isplate

- 264,81 € od 03.08.2012. pa sve do isplate

- 51,13 € od 07.08.2012. pa sve do isplate

- 2,08 € od 01.09.2012. pa sve do isplate

- 2,08 € od 01.10.2012. pa sve do isplate

- 39,19 € od 22.11.2012. pa sve do isplate

- 39,19 € od 07.12.2012. pa sve do isplate

- 171,91 € od 08.01.2013. pa sve do isplate

- 171,91 € od 07.02.2013. pa sve do isplate

- 2,08 € od 01.03.2013. pa sve do isplate

- 118,82 € od 18.04.2013. pa sve do isplate

- 39,19 € od 22.05.2013. pa sve do isplate

- 511,26 € od 25.05.2013. pa sve do isplate,

a koja kamatna stopa se određuje za razdoblje od 01.01.2008. do 31. srpnja 2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine do isplate, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.442,53 EUR,sa zateznom kamatom koja teče od dana 16.prosinca 2024. pa sve do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine do isplate,u roku od 15 dana.

IV. Tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnom. Ugovora o kreditu br. 217746 koji je sklopljen 06.06.2008. godine između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika Volksbank d.d. Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595, čl 8. istog ugovora u dijelu koji glasi : „ 153,73 CHF“ – odbija se.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe u ovoj pravnoj stvari.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 26.ožujka 2021. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navodi da dana 06.06.20008. godine tužitelj je s tuženikom, koji je tada poslovao pod tvrtkom VOLKSBANK d.d., a, sklopio Ugovor o kreditu br. 217746. Člankom 1. navedenog Ugovora regulirano je da se tužitelju stavlja na raspolaganje kredit u iznosu od 10.682,94 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Iz navedenog je vidljivo da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o kreditu uz deviznu klauzulu kojom se ugovorena valuta veže uz švicarski franak. S obzirom da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u poslovnici banke u Osijeku, kao i da su u njegovu sklapanju sudjelovali djelatnici u poslovnici u Osijeku, zatim uzimajući u obzir činjenicu da tužitelj ima prebivalište u [adresa] to je u konkretnom slučaju, a sukladno zaključku sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Građanski odjel) s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova Su-IV-308/2020 od 5. studenog 2020., prorogacijska klauzula o mjesnoj nadležnosti nepoštena jer bi ista, uzimajući u obzir prebivalište tužitelja, vrijednost predmeta spora, udaljenost između mjesta prebivališta tužitelja i sjedišta tuženika, kao i visinu troškova koje bi tužitelj imao u slučaju nadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, člankom 2. st. 1. Ugovora o kreditu, ugovorena je promjenjiva redovna kamatna stopa i to isključivo jednostrano u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Banke, a istu je tuženik promijenio u jednom navratu i to sa 6.10% koliko je redovna kamatna stopa iznosila prilikom sklapanja ugovora o kreditu pa sve do 01.09.2009. godine, a 01.09.2009. godine redovna kamatna stopa povećana je sa 6.10% na 6.80% te je takva ostala sve dok tužitelj u cijelosti nije otplatio kredit 25.05.2013. Nastavno na prethodno, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, kojom je djelomično potvrđena i preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, utvrđeno je da je 8 banaka, među kojima i VOLKSBANK d.d., povrijedilo kolektivna prava i interese potrošača, korisnika kredita, i to na način da su zaključivale ugovore o kreditima u kojima su koristili nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je ugovorena redovita kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze ugovora o kreditima bila promjenjiva u skladu s isključivo jednostranom odlukom banaka, bez unaprijed određenog načina ili formule na koji će se kamatna stopa mijenjati. Isto tako je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a kojom je utvrđeno da je 8 banaka, među kojima je i VOLKSBANK d.d., povrijedilo kolektivna prava i interese potrošača, korisnika kredita, i to na način da su zaključivale ugovore o kreditima u kojima su koristili nepoštene i ništetne odredbe ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima i to na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Citiranim odlukama su odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i valutna klauzula ugovora o kreditu izražena u švicarskim francima proglašene ništetnim. . Prema članku 323. st. 1 Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO), a sukladno iznad utvrđenoj ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Nadalje člankom 324. st. 1. ZOO ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. U navedenom kontekstu, a u smislu odredbe članka 1111. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, stjecatelj je dužan to vratiti. Takva obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U smislu gore navedenog tuženik je dužan vratiti sve ono što je primio od tužitelja na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu br. 217746, točnije na temelju odredbi koje se tiču valutne klauzule, kao i odredbe kojom banka može isključivo jednostrano promijeniti ugovorenu redovitu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Banke. Dakle, u konkretnom slučaju tuženik je stekao bez osnove iznos od, po procjeni tužitelja, 12.000,00 kn, za koliko isti prelazi iznos koji je tužitelj trebao isplatiti tuženiku prema ugovorenom iznosu odobrenog kredita od 10.682,94 CHF, po tečaju švicarskog franka koji je vrijedio u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i koji je tada iznosio 4,514798, uvećan za ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 6.10% za razdoblje do konačne otplate kredita (25.05.2013.). Slijedom svega navedenoga tužitelj predlaže da sud provede predložene dokaze i nakon toga donese slijedeću presudu:

I. Utvrđuje se da su čl. 1. Ugovora o kreditu br. 217746 koji je sklopljen 06.06.2008. godine između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, koji je tada poslovao pod tvrtkom VOLKSBANK d.d., a kojim je ugovorena valuta uz koju je vezan švicarski franak, čl 8. istog ugovora kojom je ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 153,73 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a tečaju za devize važećem na dan dospijeća, i odredba čl. 2. st. 1. istog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom o kamatama i naknadama kreditora, ništetni.

II. Nalaže se tuženiku SBERBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595 da tužitelju ČR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati temeljem stjecanja bez osnove iznos od 12.000,00 kn, sa zateznim kamatama na taj iznos, počevši od 01.08.2008. godine pa do isplate, a po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak sa zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja pa do isplate, a po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da potraživanje tužitelja je u zastari; da utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet Tužbe; Sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a; d. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač; e. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; f. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP); g. Prigovor postavljenoj visini tužbenog zahtjeva. Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 26.3.2021. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja budući da ista nije specificirana Tužbom. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 2008. godine, za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Povrat mjesečnih anuiteta:Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz Tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja. Unatoč tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja. Utvrđenja iz Parnice Potrošač ne mogu se primijeniti na konkretan predmet. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a. Takav stav zauzeo je i Županijski sud u Puli, u presudi Gž-311/2018 od 3. rujna 2018., u kojoj je našao relevantnom okolnost da je tamo tužitelj "… osoba koja ima visoku ekonomsku naobrazbu i bavi se financijskim poslovanjem,…", odnosno utvrđivao je da li u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni utvrđenjima iz Parnice Potrošač. Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač obzirom da je ekonomske naobrazbe. Takvom praksom sud je dao do znanja da u svakom pojedinačnom sporu ima mjesta utvrđivanju primjenjivosti načela zaštite apstraktnog (prosječnog) potrošača na konkretnog potrošača. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a. Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj: 217746 na razdoblje od 84 mjeseca u iznosu od 10.682,94 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 6,10 % godišnje, člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize na dan dospijeća pojedinog anuiteta. No, sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Od ključne je važnosti razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od (ii) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, se ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja. Slijedom navedenog, neosnovano je i neobrazloženo pozivanje tužitelja na vezanost ovog suda utvrđenjima iz parnice Potrošač. d. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Tužbeni zahtjev postavljen je na isplatu iznosa navodno preplaćenih anuiteta na temelju stjecanja bez osnove, a temelji se na navodnoj ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope što tužitelj niti ne problematizira budući da mu taj „aspekt“ promjenjive kamatne stope u skladu sa odlukom tuženika ide u korist. Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi i utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Člankom 26. ZOO-a (NN 35/2005, dalje kao: „ZOO“) predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/2007, dalje kao ZZP), tako i na naknadno doneseni Zakon o potrošačkom kreditiranju ( Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, dalje kao „ZPK“).Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama.Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; - da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a. Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Kao što je već ranije istaknuto, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Promjenjivost kamatne stope je uvriježena u pozitivnim propisima i u praksi u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. S druge strane, da je odredba tužitelju bila razumljiva u prvom redu proizlazi iz uvida u formu samog Ugovora. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. Tuženik će pojednostavljeno i skraćeno objasniti metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara. U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena. Da bi takva odluka bila nepoštena trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje (kriterije) je tuženik već gore dokazao da nije postupao niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti da bi svoje odluke donosio bez valjanog razloga. Predmetni spor uključuje puno širu problematiku od one koju je tužitelj ogolio na doslovno tumačenje propisa i ugovornih odredbi, te se stoga odredbe Ugovora o kreditu za koje tužitelj tvrdi da su nepoštene, treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava. Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, na ovom mjestu tuženik opet citira recentnu presudu Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. godine: „Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine“ 35/05 i 41/08) iz članaka 4.,6. i 7. tog Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti činidbi.“. Isti stav podržao je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž-2462/03: „Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993.godine ugovorena je promjenljiva kamatna stopa, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl.399.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora.“ Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 4. ugovorena je valutna klauzula, a člankom 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB-a za devize na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje.. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine, na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: - nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; - a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu bez raspravljanja o visini tužbenog zahtjeva. Tužitelj mora ponuditi obrazloženja zašto bi utužene odredbe bile ništetne, a u protivnom se tužba mora odbiti. 47. Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, kao načinom dokazivanja spornih činjenica, a koje može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka. Tuženik osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. U pisanom podnesku od 19.svibnja 2023. (stranica 102 spisa) tužitelj navodi kako u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka te da na isti nema nikakvih primjedbi. Navodi da sukladno provedenom vještačenju postavlja vrijednost predmeta spora na 2.805,69 €, te specificira tužbeni zahtjev i predlaže da sud donese sljedeću presudu:

I. Utvrđuje se da su čl. 1. Ugovora o kreditu br. 217746 koji je sklopljen 06.06.2008. godine između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika VOLKSBANK d.d. Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595, a kojim je ugovorena valuta uz koju je vezan švicarski franak, čl 8. istog ugovora kojom je ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 153,73 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a tečaju za devize važećem na dan dospijeća, i odredba čl. 2. st. 1. istog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom o kamatama i naknadama kreditora, ništetni.

II. Nalaže se tuženiku Nova hrvatska banka d.d., Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595 da tužitelju ČR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati temeljem stjecanja bez osnove iznos od 2.805,69 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od:

2,08 € od 01.10.2009. pa sve do isplate

2,08 € od 26.10.2009. pa sve do isplate

2,08 € od 27.11.2009. pa sve do isplate

2,08 € od 17.12.2009. pa sve do isplate

52,46 € od 08.01.2010. pa sve do isplate

2,08 € od 16.02.2010. pa sve do isplate

39,19 € od 15.04.2010. pa sve do isplate

2,08 € od 01.05.2010. pa sve do isplate

92,27 € od 04.06.2010. pa sve do isplate

92,27 € od 24.07.2010. pa sve do isplate

39,19 € od 06.08.2010. pa sve do isplate

25,91 € od 07.09.2010. pa sve do isplate

52,46 € od 15.10.2010. pa sve do isplate

105,55 € od 24.11.2010. pa sve do isplate

194,74 € od 27.12.2010. pa sve do isplate

39,19 € od 07.01.2011. pa sve do isplate

39,19 € od 09.02.2011. pa sve do isplate

2,08 € od 08.03.2011. pa sve do isplate

2,08 € od 01.04.2011. pa sve do isplate

2,08 € od 03.05.2011. pa sve do isplate

79,00 € od 15.06.2011. pa sve do isplate

64,40 € od 29.06.2011. pa sve do isplate

61,75 € od 12.08.2011. pa sve do isplate

39,19 € od 13.08.2011. pa sve do isplate

25,91 € od 08.09.2011. pa sve do isplate

39,19 € od 18.10.2011. pa sve do isplate

12,64 € od 17.11.2011. pa sve do isplate

79,00 € od 02.01.2012. pa sve do isplate

2,08 € od 28.01.2012. pa sve do isplate

154,39 € od 12.03.2012. pa sve do isplate

2,08 € od 28.03.2012. pa sve do isplate

39,19 € od 16.05.2012. pa sve do isplate

2,08 € od 01.06.2012. pa sve do isplate

264,81 € od 03.08.2012. pa sve do isplate

51,13 € od 07.08.2012. pa sve do isplate

2,08 € od 01.09.2012. pa sve do isplate

2,08 € od 01.10.2012. pa sve do isplate

39,19 € od 22.11.2012. pa sve do isplate

39,19 € od 07.12.2012. pa sve do isplate

171,91 € od 08.01.2013. pa sve do isplate

171,91 € od 07.02.2013. pa sve do isplate

2,08 € od 01.03.2013. pa sve do isplate

118,82 € od 18.04.2013. pa sve do isplate

39,19 € od 22.05.2013. pa sve do isplate

511,26 € od 25.05.2013. pa sve do isplate,

a koja kamatna stopa se određuje za razdoblje od 01.01.2008. do 31. srpnja 2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023. pa sve do isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve navedeno u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak sa zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja pa sve do isplate, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

4. U pisanom podnesku od 10.listopada 2023. (stranica 113 spisa) tužitelj po punomoćniku navodi da sukladno statusnoj promjeni kod tuženika,da kao tuženika označava Hrvatsku poštansku banku d.d., [adresa].,OIB:87939104217 (stranica 113 spisa; stranica 132 spisa).

5. Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid u Izvod iz sudskog registra, dopis Volksbank d.d. 30.06.2008., Tečjnu listu,Otplatnu tablicu, Prometnu karticu po kreditu,proveo vještačenje po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke, saslušao vještaka Darija Dumančić iz Posrednik d.o.o. i saslušao tužitelja u svojstvu stranke.

6. Dakle predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po navedenim osnovama.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 217746 (str. 6-11 spisa) utvrđeno je da je sklopljen dana 5.lipnja 2008.. godine između Volksbank d.d. Zagreb kao kreditora i korisnika kredita SR iz [adresa]. Navedenim ugovorom tuženik je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 10.682,94 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate (čl. 1). Člankom 2. ugovora ugovorena je redovna kamata od 6,10 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora (stavak 1.).Efektivna kamatna stopa iznosi 8,278 %(st.2.) Interkalarna kamata naplaćuje se tijekom otplate kredita i sadržana je u anuitetima, a obračunava se u visini redovne kamatne stope (st.3.).Redovna kamata po dospijeću je promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Obračunava se i naplaćuje na sva dospjela, a nenaplaćena potraživanja od prvog dana nakon dospijeća do naplate (st.4.).Namjena kredita je kupnja vozila (čl. 3 ugovora).¸ Člankom 8. ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 153,73 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća. Anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog u mjesecu počev od 01.07.2008.,a korisnik kredita dužan je osigurati pokriće na kunskom računu za otplatu kredita najmanje u iznosu dospjelog anuiteta. Člankom 11.st.5. Ugovora ugovoreno je da za slučaj da bilo kada tijekom roka otplate kredita iz ovog ugovora, a zbog povećanja valutno induciranog rizika, dođe do povećanja tečaja za više od 12% u odnosu na tečaj po kojem je kredit isplaćen, da će kreditor od korisnika kredita zatražiti taksativno navedeno u tom članku ugovora.

8. Navedeni ugovor solemniziran je po javnom bilježniku Zdenki Pavelić Musa iz Osijeka dana 6.lipnja 2008.godine br.Ov-12.409/2008 (stranica 12 spisa)

9. Nije sporno da je u tužbi označeni tuženik Sberbank d.d. pravni sljednik Volksbank d.d.,te nije sporno da je zbog promjene tvrtke izmijenjen naziv tuženika u Nova hrvatska banka d.d.,dok je OIB ostao isti ,te da je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu Tt 23/25802-2 od 3.srpnja 2023. u sudski registar navedenog suda upisano pripajanje društva Nova Hrvatska banka d.d.dioničkom društvu Hrvatska poštanska banka d.d. sa sjedištem u [adresa]. (stranica 111 spisa), Dakle,tužena je pravni sljednik Volksbank d.d., te sukladno odredbi čl.522.st.3. Zakona o trgovačkim društvima upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj,imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja,a društvo preuzimatelj je sveopći pravni sljednik pripojenog društva,te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva.

10. Tužitelj ČR, izjavio je saslušan u svojstvu stranke da se sjeća da je 2008. godine sklopio ugovor o kreditu sa Volksbank za kupovinu motocikla. Prvo je bio u auto-kući Škaro moto, gdje je odabrao motocikl. Odlučio se potom podići kredit za kupovinu motocikla, obišao je više banaka i odlučio se za Volksbank jer su tada imali najbolje uvjete kreditiranja. U banci su mu odmah rekli da mogu podići kredit ali isključivo u valuti CHF. Nisu ga upozoravali na rizik tečaja CHF, rečeno mu je kolika će biti rata kredita i da se neće bitno mijenjati. Nije mu rečeno da će se kamata mijenjati. Ono što je naglašeno je da se neće ništa bitno mijenjati vezano za visinu rate kredita, te mu je to odgovaralo s obzirom da je tada primao minimalnu plaću. Da je znao da će se bilo što bitno promijeniti vezano za otplatu kredita i visinu rate, naravno da taj kredit ne bi podigao. Imao je malu plaću i ta rata mu je odgovarala. Prilikom samog dolaska u banku i potpisivanja ugovora dan mu je ugovor da pročita. Pročitao je osnovne odredbe ugovora i ugovor potpisao. Nije mu ništa posebno objašnjavano. Ugovor je bio unaprijed pripremljen na obrascu i nije bilo mogućosti izmjena ugovornih odredbi. Također je išao kod javnog bilježnika na ovjeru ugovora i tamo mu nitko ništa nije posebno objašnjavao. U vrijeme podizanja ugovora o kreditu bio je u radnom odnosu u Konikomu d.o.o. na radnom mjestu monter klima uređaja, te imao minimalnu plaću. Nije imao, niti firmu niti obrt. Motocikl je kupio sredstvima kredita, i koristio ga isključivo u osobne svrhe. Kada je rata kredita počela rasti, išao je u banku informirati se o navedenom, gdje su mu rekli da po pitanju toga ne mogu ništa učiniti. Rata kredita narasla je sa 700,00 kuna na misli 950,00 kuna. On to nije više mogao financijski podnijeti, posudio je novac da bi zatvorio obaveze po kreditu, te je potom prodao motocikl da bi mogao vratiti pozajmljeni novac. Prije sklapanja ugovora nije uopće bilo konkretnih pregovora vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu (stranica 133 spisa).

11. Da bi odlučio o tužbenom zahtjevu sud je proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Posrednik d.o.o. koji je u nalazu i mišljenju od 3.svibnja 2023. (stranica 72 -95 spisa) naveo:

Tužitelj ČR po osnovu povećanja kamatne stope po predmetnom kreditu više je uplatio tuženiku Sberbank d.d. od mjeseca lipnja 2008. godine do dana otplate kredita u cijelosti mjeseca lipnja 2013. godine iznos od 737,30 kuna, odnosno 97,86 EUR-a (koristeći fiksni tečaj konverzije hrvatske kune u EUR od 7,53450). Razlika tečaja CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za CHF koji je primjenjivao tuženik na dan isplate kredita (otplatni tečaj) i to tečaja 4,501223 iznosi 20.402,20 kuna, što preračunato u EUR iznosi 2.707,83 EUR-a.

Iz navedenog proizlazi da je tužitelj ČR uplatio po Ugovoru o kreditu broj 217746 zaključenog dana 05. lipnja 2008. godine od prvotno zaključenog kredita više za iznos od 21.139,50 kune, odnosno 2.805,69 EUR-a, a u navedenom iznosu oduzeti su iznosi kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog (kamatna stopa se nije umanjivala).

Svakomjesečni pregled utvrđenih razlika u kunama i EUR-ima pobrojao sam na stranicama 229 do 23 ovog pismenog Nalaza i mišljenja.

11.1. Stalni sudski vještak Darijo Dumančić iz Posrednik d.o.o., izjavio je saslušan u svojstvu stranke da ostaje u cijelosti kod svog nalaza i mišljenja. U nalazu i mišljenju dao je izračun sukladno zadatku određenom u rješenju suda preplaćenih iznosa po osnovu kamatne stope. U izračun je uzeto u obzir kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog. Izračun je dat na datume uplata. U konkretnom slučaju bilo je povremenih kašnjenja u plaćanju. Izvršio je uvid u tužbeni zahtjev tužitelja od 19. svibnja 2023. te može reći da je postavljen sukladno izračunu u njegovom nalazu i mišljenju, odnosno uzimajući u obzir negativnu tečajnu razliku, te prema datumima uplata(stranica 133 spisa).

12. Dakle, kako je navedeno, tužitelj tužbom traži utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli,te isplatu preplaćenih iznosa.

13. Odredbom čl.322. ZOO propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva,osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neki drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

14. Odredbom čl. 324. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora,ako on može opstati bez ništetne odredbe,i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojeg je ugovor sklopljen(st.1.),ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (st.2.).

15. Temeljem odredbe čl.327. ZOO na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

16. Dakle, na temelju provedenog dokaznog postupka te ocjene svih izvedenih dokaza u smislu čl.8. ZPP, utvrđeno je u ovoj pravnoj stvari da je između tužitelja i tuženika sklopljen Ugovor o kreditu dana 05. lipnja 2008., koji ugovor je solemniziran kod javnog bilježniku istog dana 6.lipnja 2008. Iz provedenih dokaza proizlazi da je u predmetni ugovor o kreditu unijeta formulacija glede promjenjive kamatne stope, koja buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva, niti razumljiva prosječnom potrošaču, niti iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelju na valjani i razumljiv način objašnjen postupak formiranja kamatne stope, a niti rizik promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu švicarski franak,te je s obzirom na navedeno tužitelju kao korisniku kredita suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora,niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz te obveze proizlaze,te su stoga citirane odredbe ugovora o kreditu u navedenom dijelu ništetne a kako je to navedeno u izreci.

17. Nadalje, za navesti je u ovoj pravnoj stvari da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Gž-Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine i Rev - 2221/2018 od 03. rujna 2019. godine, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke (između ostalih i prednik tužene u ovom predmetu) u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, s napomenom da sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a sud je za takva utvrđenja vezan u ovoj parnici (Napomena: Odluka suda EU u predmetu OTP banka i dr. protiv RH od 08.studenog 2022.,objavljena 01.prosinca 2022 - Zahtjev broj 38541/21).

18. S obzirom na izloženo, te s obzirom da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim, proizlazi zaključak da su predmetne naprijed citirane ugovorne odredbe u dijelu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne a kako je to navedeno u izreci (čl.4., čl. 247, čl. 322, čl. 323 i čl. 324. Zakona o obveznim odnosima, tete čl.96, 97, 98, 99,100, 101, 102 Zakona o zaštiti potrošača - NN 79/2007).

19. Dakle, odredba čl.502 ZPP, te odredbe ZZP (čl.118.) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl.502.a st.1. ZPP-a.

20. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je između stranaka na standardnom obrascu, te se o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli definiranih od strane tuženika, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedenih odredbi.

21. Također je za navesti da na temelju provedenih dokaza nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

22. Odredbom čl. 323. st.1. ZOO, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora,a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Provedenim vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke čiji nalaz i mišljenje je sud prihvatio, jer je dan u skladu s pravilima struke i nepristrano, utvrđeno je u ovoj pravnoj stvari da je tužitelj po osnovu ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi preplatio tuženiku iznos od 97,86 EUR ( 737,30 kn), te više plaćeno zbog ništetnih odredbi u dijelu o valutnoj klauzulu u iznosu od 2.707,83 EUR ( 20.402,20 kn) – ukupno 2.805,69 EUR (21.139,50 kn). Prema navodima vještaka financijsko-knjigovodstvene struke u izračun je uzeto u obzir kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog. Stoga je sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju navedeni iznos sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne preplaćene iznose, tekuće od dospijeća do isplate kako je to navedeno u izreci presude (čl.214. ZOO/91,čl.1115. ZOO;čl.29 ZOO,čl.1165 ZOO/05). Naime, s obzirom da je utvrđeno da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu ništetne u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak,uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3.Direktive vijeća 93/13/EEZ),proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

23. U odnosu na prigovor zastare, za navesti je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

23.1. U konkretnom slučaju utužena je tražbina dospijeća kako je navedeno. U predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 tužba je podnijeta dana 4. travnja 2012.godine i prekinula je tijek zastare za tužitelja, te je zastara počela teći iznova (čl. 245.s.t.1. ZOO) od dana pravomoćnosti navedene presude broj P-1401/12 u odnosu na prednika tuženika dakle nakon 14. lipnja 2018. godine (Pž-6632/17),a tužba u ovom predmetu je podnijeta dana 26. ožujka 2021. godine, pa s obzirom na navedeno prigovor zastare nije osnovan (VSRH Revd - 3538/2020-2 od 09.ožujka 2021.godine; VSRH Građanski odjel, Objedinjeno pravno shvaćanje broj:Su-IV- 33/2022-2 od 31.siječnja 2022.godine).

24. Glede preostalog dijela tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti u dijelu čl.8 ugovora o kreditu u dijelu o visini anuiteta u iznosu od 153,73 CHF, za navesti je da tužitelj nije naveo postojanje pravnog interesa,razloge i dokaze za utvrđenje ništetnosti ugovora u navedenom dijelu, već samo glede zahtjeva za utvrđenje ništetnim odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i isplate preplaćenih iznosa po navedenoj osnovi,te je stoga sud u navedenom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbio a kako je to navedeno u izreci (čl.7.s.t.1.,čl.219.st.1. ZPP).

25. Za navesti je da je tužitelj po provedenom vještačenju dana 19.svibnja 2023. (stranica 102 spisa) specificirao tužbeni zahtjev u skladu s izračunom vještaka financijsko-knjigovodstvene struke,pri čemu je iz iste činjenične osnove zahtijevao novčane iznose sukladno izračunu vještaka, te se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti u smislu čl.191.st.2. ZPP (ŽS Rijeka Gž R-469/17-2). Za navesti je i to da s obzirom da je tužitelj o egzaktnoj visini svoje tražbine mogao saznati tek nakon provedenog vještačenja, da je preinaka tužbe dopuštena temeljem odredbe čl.190.st.2. ZPP (čl.39.,čl.117.st.2.ZID ZPP),kao i temeljem odredbe čl.190.st.3. ZPP jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, te je stoga sud donio rješenje kao u izreci (Napomena: Zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br.Su IV-162/2021 od 26.studenog 2020.godine - točka 4.).

26. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.5. ZPP (čl.155 ZPP).

26.1. Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.443.53 EUR, koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe po Tbr. 7.t.1) 100 bodova, sastav pisanih podnesaka od 10.10.2023. (Tbr.8.t.4.) 25 bodova,19.05.2023. (Tbr.8.t.1.) 100 bodova, i 09.04.2024. (Tbr.8.t.4.) 25 bodova, te za zastupanja na ročištima kod suda dana 12.01.2023. (Tbr.9.t.1.) 100 bodova i 25.10.2014.(Tbr.9.t.1.) 100 bodova, koji trošak je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika plus PDV, troška vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke u iznosu od 265,45 EUR, kao i troška sudske pristojbe na tužbu u 53,08 EUR. Za napomenuti je u odnosu na zahtijevani trošak sudske pristojbe na presudu da je odredbom čl.6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23 od 12.5.2023.) propisano da su tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi, a odredbom čl.13. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23 od 12.5.2023.) propisano je da navedeni zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave u „ Narodnim novinama

27.Na dosuđeni iznos troška tužitelju pripadaju zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a, čl.29. ZOO).

28. S obzirom na izloženo, odlučeno je kao u izreci.

Osijek, 16. prosinca 2024.

SUDAC

Spomenka Rodić

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, u putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Protiv rješenja kojim se prihvaća preinaka tužbe posebna žalba nije dopuštena (čl.190 ZPP).

DOSTAVITI:

-punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika