REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Stalna služba u Donjoj Stubici

Donja Stubica, Matenačka 3/I

Poslovni broj Pn-9/2020-101

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici, po sucu Nevenu Kucelj, u pravnoj stvari tužitelja SU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Vlajčević, odvjetnik iz Zagreba, Trg francuske republike 7, protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d., OIB:94472454976, Listopadska 2, Zagreb, kojeg kao punomoćnici zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 282, radi naknade štete, nakon glavne i javne rasprave, koja je zaključena dana 11. studenog 2024. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i odsutnosti punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu presude dana 16. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 3.981,69 € sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 3.266,19 € teče od 5. lipnja 2017. do isplate, te na iznos od 715,50 € od 16. prosinca 2024. do isplate, kao i da mu isplati iznos od 796,34 € za zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. prosinca 2024. do isplate, sve po kamatnoj stopi koja se do 31.prosinca 2022.godine određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 31. prosinca 2023. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 3.266,19 € koja teče od 4. ožujka 2017. do 5. lipnja 2017., na dosuđeni iznos od 715,50 € koja teče od 4. ožujka 2017. do 16. prosinca 2024.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 3.465,37 €, u roku od 15 dana.

IV Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu troškova postupka u iznosu od 1.314,51 €.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je dana 10. siječnja 2017. godine stradao u prometnoj nesreći koja se dogodila u 21:00 sati u [adresa] i to kao vozač osobnog automobila registracijske oznake [registarska oznaka], a koju je skrivio BU upravljajući osobnim automobilom registracijske oznake [registarska oznaka], koji je u to vrijeme bio osiguran kod tuženika policom osiguranja od automobilske odgovornosti br. 068201973934.

Ističe da je u predmetnom štetnom događaju zadobio tjelesne ozljede, navedene i opisane u medicinskoj dokumentaciji, a čime je došlo do povrede prava osobnosti tužitelja na tjelesno i duševno zdravlje, što se očituje u fizičkim i duševnim bolovima, te strahu kojeg je pretrpio, kao i nemogućnosti da zbog trajnih posljedica po zdravlje obavlja sve radnje na način i u opsegu kako je to činio prije povređivanja. Zato od tuženika kao osiguravatelja potražuje naknadu neimovinske štete u ukupnom iznosu od 25.000,00 HRK ( što odgovara iznosu od 3.318,07 €).

Nadalje navodi da je na njegovom vozilu marke Mercedes tip 190 D, godina proizvodnje 1986, nastala totalna šteta pa na ime naknade materijalne štete potražuje još iznos od 6.000,00 HRK (što odgovara iznosu od 796,34 €).

2. Tuženik u odgovoru na tužbu priznaje kao neprijepornu činjenicu da se dana 10.01.2017. godine dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovalo vozilo reg. oznake [registarska oznaka] za koje je vlasnik u trenutku nezgode imao kod tuženika sklopljen – temeljem članka 22. stavak 1). Zakona o obveznim osiguranjima u prometu – ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti za štetu koju uporabom vozila može nanijeti trećim osobama zbog: a) tjelesne ozljede, b) smrti, c) narušavanja zdravlja i d) uništenja ili oštećenja stvari.

Osporava isključivu odgovornost svog osiguranika za nastanak štetnog događaja, te ističe doprinos tužitelja nastanku štete jer je isti kritične zgode upravljao vozilom brzinom većom od dopuštene i bez upaljenih svjetala na vozilu, a što je u uzročnoj vezi sa štetnim događajem čime je tužitelj postupio suprotno odredbi iz čl.53.st.1. i čl.101.st.1.i st.3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama.

Tuženik nadalje navodi da iz lokaliteta zadobivenih ozljeda u vidu ( razderotine glave čeono, prijelom krune zuba, natuk i ogrebotina glave jagodično) proizlazi da tužitelj na dan štetnog događaja nije koristio sigurnosni pojas te da ista nije bio vezan sigurnosnim pojasom što je protivno odredbama čl. 163. Zakona o sigurnosti prometa na cestama , u kojem slučaju bi ozljeda izostala.

Slijedom navedenog, tvrdi da je tužitelj sam doprinio nastanku i visini štete u najmanjem omjeru od 50%, za koji tuženika valja osloboditi odgovornosti osnovom odredbi iz čl. 1067. st. 3. Zakona o obveznim odnosima uz primjenu odredbi iz čl.1092. st.1. i čl. 1106. istog Zakona

U cijelosti osporava osnovu i visinu zahtjeva s naslova naknade imovinske štete na vozilu tužitelja u visini od 6.000,00 kn. prvenstveno ističući prigovor zastare potraživanja sukladno odredbi iz čl. 230. st.1. Zakona o obveznim odnosima, a kojom potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. U konkretnom slučaju štetni događaja dogodio se dana 10. 01. 2017.god., dok je izvid štete bio obavljen dana 27.01.2017.god., pa je sa tim datumom tužitelju bio poznat štetnik i visina štete. Tužba je podnesena Naslovu dana 22.04.2020.god., dakle protekom zastarnog roka od 3 godine.

Iz naprijed navedenog razvidno je da je tužiteljevo potraživanje u zastari. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Tužitelj je osporio prigovor zastare kao neosnovan ukazujući na činjenicu da je on odštetni zahtjev br. A00513/17/1 tuženiku podnio dana 16. veljače 2017. godine.

4. Na pripremnom ročištu dana 1. veljače 2021. godine, tužitelj je povisio tužbeni zahtjev za neimovinsku štetu na iznos od 35.000,00 HRK (što odgovara iznosu od 4.645,30 €).

5. Tuženik se protivio preinaci tužbe i istaknuo prigovor zastare za preinačeni dio tužbenog zahtjeva, jer se taj povećani dio tužbenog zahtjeva ima smatrati kao samostalni zahtjev kada se ocjenjuje pitanje zastare.

6. Temeljem odredbe članka 190. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; dalje u tekstu. ZPP), sud je dopustio preinaku tužbe zato jer je ista dopuštena prema stavku 1. tog članka, budući da je do preinake došlo prije zaključenja prethodnog postupka, a isto tako unatoč protivljenju tuženika, sud je u smislu stavka 3. istog članka, smatrao da da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

7. Kasnije u fazi glavne rasprave, tužitelj je podneskom od 16. siječnja 2024. godine, nakon provedenog medicinskog vještačenja snizio tužbeni zahtjev koji se odnosi na naknadu neimovinske štete na iznos od 4.645,30 €, odnosno s obzirom na činjenicu da mu je tuženik dana 3. ožujka 2022. nesporno isplatio na ime naknade te štete iznos od 5.000,00 HRK što odgovara iznosu od 663,61 €, taj je dio tužbenog zahtjeva snizio na iznos od 3.981,69 €.

Ostao je kod zahtjeva za naknadu imovinske štete na vozilu u iznosu od 796,34 €.

8. Tuženik je vezano za to naveo da se ne protivi djelomičnom povlačenju tužbe, ali da potražuje naknadu troškova za povučeni dio tužbenog zahtjeva.

9. Zbog toga sud je odlučivao o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu za naknadu neimovinske i imovinske štete u ukupnom iznosu od 4.778,03 €.

10. Tijekom postupka pročitan je odštetni zahtjev tužitelja od 3. ožujka 2017. godine te odgovor tuženika na taj zahtjev od 6. travnja 2017. godine, zatim zapisnik o očevidu PU Krapinsko-zagorske, Policijske postaje Donja Stubica Broj:511-17-06/6-3- 11/2017 od 10. siječnja 2017. godine, presuda Prekršajnog suda u Zlataru, Stalne službe u Donjoj Stubici broj Pp-233/18 od 20. studenog 2018. godine, medicinska dokumentacija tužitelja (list 18 do 30 spisa), zahtjev br. A00513/17/1 sa izjavom vozača SU (ovdje tužitelja)od 16. veljače 2017. godine. Saslušan je tužitelj i svjedok BU. Proveden je očevid na mjestu štetnog događaja te prometno vještačenje po AU dipl. ing. Isto tako provedeno je vještačenje po dr. sc. Davoru Mayer, vještaku sudske medicine kao i liječničko vještačenje po ŠU dr. med. spec. traumatologije, opće i plastične kirurgije.

11. Tužbeni zahtjev je osnovan.

12. Nije sporan nastanak predmetnog štetnog događaja, kao i činjenica da je isti skrivio osiguranik tuženika BU koji je presudom Prekršajnog suda u Zlataru, Stalne službe u Donjoj Stubici broj Pp P-233/18 od 20. studenog 2018. godine proglašen krivim da je dana 10. siječnja 2017. godine u 21:00 sat u mjestu [adresa], upravljajući osobnim automobilom marke Citroen, registarske oznake [registarska oznaka], kolnikom Zagrebačke ulica iz smjera mjesta Brezje u smjeru mjesta Samci, dolaskom do raskrižja sa županijskom cestom br. 2224, nije zastavio svoje vozilo ispred vidno postavljenog prometnog znaka "Stop" - obavezno zaustavljanje , već je vozilom bez zaustavljanja ušao u raskrižje i oduzeo prednost prolaska osobnom vozilu registarske oznake [registarska oznaka], kojim je upravljao ĆU, krećući se kolnikom županijske ceste br. 2224 iz smjera Donje Stubice u smjeru [adresa], pri čemu je došlo do udara prednjeg dijela osobnog automobila okrivljenika u desni bočni dio osobnog automobila kojim je upravljao JU, a potom i do odbacivanja osobnog vozila kojim je upravljao ĆU prometni znak "prometno ogledalo" i dvorišnu ogradu vl. FU, pri čemu je na vozilima, prometnom znaku i dvorišnoj ogradi nastala materijalna šteta, a lakše tjelesne povrede zadobio ĆU i putnica TU koja se prevozila u vozilu okrivljenika, čime je postupio protivno članku 57. stavak 4. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, te počinio prekršaj iz članka 57. stavak 7. istog Zakona, kao i da je vozilom upravljao pod utjecajem alkohola u stupnju od najmanje 0,54 g/kg, a što je utvrđeno izvršenom analizom krvi i urina u Centru za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja "Ivan Vučetić", dakle time postupio protivno članku 199. stavak 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama te je počinio prekršaj iz članka 199. stavak 6. istog Zakona.

Ova presuda je preinačena presudom Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske broj Pž-615/2019 od 28. kolovoza 2019., ali samo u pogledu odluke o prekršajno sankciji, dok je u ostalom dijelu žalba okrivljenika PU odbijena kao neosnovana.

13. Što se tiče odgovornosti tuženika, valja reći da tuženik odgovara za nastalu štetu kao osiguravatelj vozila štetnika temeljem odredbi članka 1072. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023; krat. ZOO) vezano za odredbe članka 34. stavak 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine br. 151/2005, 36/2009, 75/2009, 76/2013, 152/2014, 155/2023).

14. Vezano za prigovor tuženika da postoji doprinos tužitelja nastanku štetnog događaja, na temelju nalaza i mišljenja vještaka za promet, utvrđeno da je tužitelj upravljao osobnim vozilom Ulicom Matije Gupca kroz mjesto [adresa] prema jugoistoku, pa kada je ulazio u križanje sa Zagrebačkom ulicom, u prednji dio desnog boka njegovog osobnog vozila zaletio se prednjim više desnim dijelom svog osobnog vozila osiguranik tuženika, koji je ulazio u križanje od juga s desne strane tužitelju bez zaustavljanja, dolazeći iz sporednog smjera označenog znakom „obaveznog zaustavljanja – STOP“ i punom zaustavnom linijom, dok za smjer tužitelja zaustavne linije nema.

Vozilo tužitelja je u vožnji desnom voznom trakom Ulice Matije Gupca u smjeru jugoistoka ušlo u križanje sredinom prednjeg dijela za oko 6 m preko pravca zapadnog ruba kolnika Zagrebačke ulice, a vozilo osiguranika tuženika je bilo u vožnji desnom voznom trakom Zagrebačke ulice u smjeru sjevera, pri čemu je ušlo u križanje sredinom prednjeg dijela za oko 1 m preko pravca jugozapadnog ruba kolnika Ulice Matije Gupca, što je za oko 10 m preko pune zaustavne linije pored koje je na mekom terenu znak „obavezno zaustavljanje - STOP“.

Brzina vozila tužitelja kod sudara je iznosila oko 62 km/h, a vozila osiguranika tuženika oko 47 km/h.

Budući da je osiguranik tuženika ulazio u križanje bez zaustavljanja, za tužitelja je nesreća bila neizbježiva.

Vještak je naveo da je osiguranik tuženika da se zaustavio ispred kolnika Ulice Matije Gupca, mogao pogledom u lijevu stranu vidjeti nailazak vozila tužitelja i propuštanjem izbjeći nesreću.

Kada je vozilo osiguranika tuženika bilo pred ulaskom na kolnik Ulice Matije Gupca na oko 1,5 m ispred mjesta sudara, vozilo tužitelja je bilo oko 2,0 m ispred mjesta sudara, pa je za tužitelja nesreća bila potpuno neizbježiva na bilo koji način reagirao i imao bilo koju brzinu jer je već ulazio prednjim dijelom u putanju lijevog boka vozila osiguranika tuženika.

Na vozilu tužitelja Mercedes 190 D/86, VŽ¤845-JV, u štetnom događaju 10.01.2017. godine, nastupila je TOTALNA ŠTETA time da vrijednost vozila iznosi: 7.500 kn, a ostaci vozila vrijede: 1.500 kn, tako da zadržavanjem ostataka visina štete iznosi: 6.000 kn, odnosno preračunato u EUR prema fiksnom tečaju konverzije 794,34 €.

15. Tužitelj nije imao primjedbi na taj nalaz i mišljenje, no tuženik je isti osporavao (osim u dijelu procjene štete na vozilu) ističući da je brzina vozila tužitelja bila znatno veća od one koju je vještak utvrdio, a što proizlazi iz nastalih oštećenja na vozilima, te intenzitetu samog naleta u trenutku štetnog događaja kao i iskaza svjedoka ŽU.

Isto tako da vještak ne uzima u obzir činjenicu da se vozilo tužitelja kritične zgode kretalo bez upaljenih svjetala, na mjestu koje je bilo slabo osvjetljeno i bila je noć, te da je vozilo osiguranika tuženika u trenutku nezgode bilo zaustavljeno, a ne u kretanju što potvrđuje i iskaz svjedoka ŽU.

Tvrdi da je tužitelj kritične zgode upravljao vozilom neadekvatnom brzinom (brzinom koja nije bila prilagođena ) te nije vozio s povećanim oprezom iako se približavao raskrižju, gdje je brzina kretanja bila ograničena do 50 km/h. Zatražio je da se vještak očituje pri kojoj brzini kretnja bi tužitelj uspio zaustaviti vozilo prije mjesta naleta.

16. Prometni je vještak u svom očitovanju pojasnio da je vozilo osiguranika tuženika bilo pred ulaskom na kolnik Ulice Matije Gupca vremenski svega oko 0,12 s prije sudara, dakle netom pred sudar, kada je vozilo tužitelja bilo udaljeno svega oko 2,0 m ispred položaja na mjestu sudara, a sudar se dogodio na način da se vozilo osiguranika tuženika zaletjelo prednjim više desnim dijela u prednji dio desnog boka vozila tužitelja. Budući da je tada tužitelj po znakom glavnoj prometnici prednjim dijelom svog vozila već ulazio u putanju lijevog boka vozila osiguranika tuženika, za tužitelja je nesreća bila potpuno neizbježiva na bilo koji način reagirao i imao bilo koju brzinu tada imao. Dakle, ako bi tužitelj i kočio i/ili skretao kada je vozilo osiguranika tuženika dolaskom s desne strane bilo pred ulaskom na kolnik Ulice Matije Gupca, ne bi ništa ostvario je bi se vozilo osiguranika tuženika, zbog kratkoće vremena od svega 0,12 s, ionako zaletjelo prednjim više desnim dijela u prednji dio desnog boka vozila tužitelja. Teoretski, tužitelj bi nesreću izbjegao jedino da se kretao brže od brzine koju je imao u trenutku sudara jer bi tako prošao križanjem ispred vozila osiguranika tuženika koje se dolaskom iz sporednog smjera nije zaustavilo ispred križanja. Nadalje je istaknuo kako je brzina kretanja vozila utvrđena je prema sudarnom položaju vozila i njihovim odbačajima i prijeđenim putovima nakon nesreće Ponovno napominje da je vozilo osiguranika tuženika bi bilo pred ulaskom na kolnik Ulice Matije Gupca u vožnji bez zaustavljanja vremenski oko 0,12 s, pa s obzirom na nepreglednost križanja, nije imao vremena za opservacije koje navodi u smislu brzine kretanja vozila tužitelja, a pogotovo je tehnički nemoguća tvrdnja da je bio zaustavljen prije ulaska u križanje i da je vozilo tužitelja nastavilo vožnju još 50 do 70 m, budući da je isto prema materijalnim tragovima stalo na putu od svega 13,2 m, pa je očito da je iskaz osiguranika tuženika tehnički nevjerodostojan. Što se tiče upaljenih svjetala na vozilu tužitelja, nema nikakvih tehničkih dokaza da na istome svjetla nisu bila upaljena, a opservacije osiguranika tuženika da nije vidio svjetla mogu se povezati s činjenicom da je u križanje ušao bez zadrške vremenski 0,12 s prije sudara.

17. Isto tako saslušan na raspravi vještak je naveo, kako tuženik prigovara izračunu brzine kretanja vozila te okolnosti da nije utvrđena brzina vozila tužitelja prije nesreće, a da je u nalazu i mišljenju na stranicama 4 i 5 dao čitav prikaz izračuna brzine kretanja vozila u trenutku sudara, a uzimajući u obzir okolnost zaustavljenih položaja vozila u odnosu na mjesto sudara kao i da je vozilo tužitelja nakon sudara izbačeno odmah sjeveroistočnije s kolnika. Dakle, da je prilikom proračuna uzeo u obzir sve elemente za izračun brzine kretanja vozila u trenutku sudara te naveo da se tužitelj kod sudara kretao brzinom od oko 62 km/h a da je brzina vozila osiguranika tuženika iznosila oko 47 km/h. Nadalje da na kolniku mjesta nesreće nisu pronađeni nikakvih materijalni tragovi prema kojima bi se moglo utvrditi brzina kretanja vozila kako tužitelja tako i osiguranika tuženika prije nesreće. Međutim, u konkretnom slučaju postoji okolnost smanjene preglednosti križanja gledano smjerom kretanja sudionika nesreće te činjenice da vozilo osiguranika tuženika nije moglo biti zaustavljeno ispred mjesta sudara, tj. na ulasku u križanje. S obzirom na vrijeme boravka vozila osiguranika tuženika u zoni preglednosti, a što je u bitnome ispod dijela sekunde, a kako je to navedeno na listu 6 nalaza i mišljenja, praktički brzine kretanja vozila ne bi bile izmijenjen neposredno prije sudara, dakle, brzine koje su vozila imala kada se vozilo osiguranika tuženika nalazi pred ulaskom u križanje praktično odgovaraju sudarnim brzinama.

Na pitanje suda pojasnio je da je vozilo osiguranika tuženika prišlo križanju i ušlo u područje preglednosti, a s obzirom na ogradu koja se nalazi jugozapadno od križanja i koja ograničava preglednost između sudionika nesreće, što smo utvrdili i prilikom očevida, od pojave vozila osiguranika tuženika u prostoru pored ograde pa do ruba glavne ceste u odnosu na mjesto sudara protječe vrijeme od oko 0,12 sekundi. Ako uzmemo u obzir da je u idealnim uvjetima vrijeme reagiranja prosječnih vozača kočenjem 0,6 sekundi, proizlazi zaključak da tužitelj vremenski jednostavno nije stigao reagirati kočenjem, tj. ako bi i reagirao reakcija se ne bi izvršila zato jer je vrijeme do sudara bitno kraće od vremena reagiranja kočenjem. Pojasnio je da bi tužitelj u navedenom vremenu tek stigao obraditi informaciju o opasnosti ali ništa više od toga. Na pitanje suda o utjecaju brzine kretanja tužitelja na nastanak nesreće jer da je do nesreće došlo u naseljenom mjestu gdje je ograničenje brzine 50, a tužitelj se kretao brzinom od 62 km/h, vještak je naveo da ako promatramo kao kritično nastanak opasnosti, tj. nezaustavljivog ulaska vozila osiguranika tuženika u križanje tada smanjena brzina tužitelja od 50 km/h ne bi dovela do izbjegavanja nesreće već do udara vozila osiguranika tuženika na bok vozila tužitelja. Teoretski bi tužitelj izbjegao nesreću jedino da je imao bitno veću brzinu ulaska u križanje od one kojom se kretao na način da prođe ispred vozila osiguranika tuženika.

Napomenu je da su u njegovom nalazu i mišljenju sadržani izračuni koje bi inače načinio i za potrebe kombiniranog sudskomedicinskog vještačenja. Pri tome se na stranici 5 nalaza i mišljenja među izračunima nalazi i podatak da je vozilo tužitelja u sudaru ostvarilo promjenu brzine od 10,08 metara u sekundi ili 39 km/h s time da je udarna sila djelovala s desne bočne strane u području prednjeg desno dijela i unazad u lijevo pod kutom od 30° pa je za očekivati da tijelo tužitelja poleti u suprotnom smjeru od navedenog, dakle, naprijed desno, dok se istovremeno vozilo rotira prednjim dijelom u lijevu stranu. U kasnijoj fazi odigravanja nesreće vozilo tužitelja je sletjelo s kolnika na neravan teren dvorišta gdje je još bilo u kontaktu sa stupom prometnog znaka pa se na tom dijelu odigravalo pomicanje tijela tužitelja u lijevu stranu budući da je prilikom naleta na stup prometnog znaka vozilo u isto udarilo sredinom lijevog boka tako da se tijelo pomaklo prema vozačkim vratima.

18. Budući da je vještak u cijelosti odgovorio na postavljeni zadatak te je obrazloženo otklonio prigovore i primjedbe tuženika, sud je prihvatio taj nalaz i mišljenje, a posljedično tome nije bilo zakonske osnove da se provodi novo prometno vještačenje, pa je takav prijedlog tuženika odbio.

19. Prema tome tuženik nije dokazao da bi utvrđeno protupravno postupanje tužitelja tj. vožnja brzinom ( 62 km/H) koja je veća od dozvoljene za naseljeno mjesto (50 km/h) bila od utjecaja na nastanak samog štetnog događaja, pa u tom segmentu nema doprinosa tužitelja samom nastanku štetnog događaja, odnosno razmjernog dijela krivnje.

20. Isto tako tvrdnja tuženika da je tužitelj upravljao vozilom bez upaljenih svjetla koja se temelji na iskazu svjedoka ŽU da ta svjetla nije vidio, također nije ničim dokazana, a sam iskaz tog svjedoka sud nije prihvatio kao vjerodostojan budući da je prometni vještak naveo da navodi ovog svjedoka, s obzirom na materijalne tragove na mjestu nesreće tehnički nemogući tj. nevjerodostojni.

21. S druge stranke iskaza samog tužitelja glede dinamika nastanka prometne nesreće, životan je i logički uvjerljiv s obzirom na nalaz prometnog vještaka.

22. Dakle, nema činjenične podloge za primjenu odredbe članka 1072. stavak 2. ZOO-a, koji određuje da ako postoji obostrana krivnja, svaki vlasnik odgovara drugomu za njegovu štetu razmjerno stupnju svoje krivnje.

23. Prema odredbi članka 1046. istog Zakona šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

24. Članak 19. ZOO-a određuje:

"(1) Svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom.

(2) Pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr."

25. Odredba članka Članak 1100. ZOO-a kaže:

" (1) U slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema.

(2) Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom."

26. Na temelju nalaza i mišljenja liječnika EU dr. med. utvrđeno je kako je tužitelj u štetnom događaju zadobio slijedeće ozljede: razderotinu lijevo čeonog dijela glave, natučenje glave u području lijeve gornje čeljusti sa krvnim podljevom lica i krvarenjem u spojnici lijevog oka, prijelom krune donjeg lijevog sjekutića, trzajnu ozljedu vratne kralješnice te prijelom trnastog nastavka šestog vratnog kralješka sa kutnim pomakom koštanog ulomka.

Dominantna je bila ozljeda koštano-zglobno-ligamentarnog aparata vratnog segmenta kralješnice, zbog kojeg je tužitelj proveo konzervativno liječenje po kirurgu i neurologu, koje se sastojalo u mirovanju i imobilizaciji vratne kralješnice visokom ortozom tipa Philadelphia u trajanju od 6 tjedana. Radi navedene ozljede kod tužitelja su zaostale trajne posljedice u tjelesnoj sferi, povezane sa ozljeđivanjem u štetnom događaju. Iste se očituju u bolnoj i umanjenoj pokretljivosti vratne kralješnice te smetnjama osjeta u desnom gornjem ekstremitetu, objektivizirane kliničkim pregledom vještaka i učinjenom elektromioneurografijom gornjih ekstremiteta.

Uvidom u zdravstveni karton tužitelja nisu nađeni podaci o eventualnim bolestima ili ozljedama vratne kralješnice prije štetnog događaja.

Ožiljak u lijevom čeonom dijelu glave kod tužitelja predstavlja trajno naruženje. Liječenje je završeno 5. lipnja 2017. godine, a zdravstveno stanje se tada stabiliziralo.

Po ocjeni vještaka zbog zadobivenih ozljeda tužitelj je trpio fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju od 3 dana, bolove srednjeg intenziteta 15 dana, te bolove slabog intenziteta 45 dana.

Tzv. primarni strah (tj. strah koji se javlja u samoj situaciji neposredne životne ugroženosti i istovremenog ozljeđivanja) bio je jačeg intenziteta i kraćeg trajanja. Sekundarni strah (tj. strah koji nastaje uslijed tjelesnih ozljeda i mogućih posljedica i mogućih komplikacija) bio je jakog intenziteta u trajanju od 2 dana, srednjeg intenziteta 10 dana, na što se nastavlja kasni strah i zabrinutost 30 dana.

Trajne posljedice ozljeda dovele su do umanjenja opće životne aktivnosti tužitelja za 10 %, te on u toj mjeri trpi duševne boli zbog smanjenja iste. Kod tužitelja je zaostalo naruženje u blagom stupnju, trećima vidljivo samo iz neposredne blizine, povremeno.

Tužitelju je tijekom liječenja bila potrebna pomoć druge osobe 5 dana 4 sata dnevno, 15 dana 3 sata dnevno, 20 dana 2 sata dnevnog te 30 dana 1 sat dnevno.

27. Nalazom i mišljenjem vještaka sudske medicine dr.sc. Davora Mayer utvrđeno je da je tužitelj stradao u prometnoj nesreći kao vozač osobnog vozila na čiji prednji dio desnog boka je naletjelo drugo vozilo te ga odbacilo izvan kolnika. Pri dinamici odigravanja prometne nesreće kakva je utvrđena prometnim vještačenjem, tijelo tužitelja je u trenutku sudara dvaju vozila imalo tendenciju prisilnog polijetanja prema naprijed i udesno. Daljnji segmenti dinamike nesreće nisu bili od važnosti za ozljeđivanje.

Iz prirode i rasporeda ozljeda tužitelja promatranih u kontekstu opisane dinamike nesreće proizlazi da on u trenutku nesreće nije bio vezan sigurnosnim pojasom pa je u rečenom polijetanju udario licem o čvrstu prepreku ispred mjesta sjedenja, pri čemu su nastale ozljede.

Da je tužitelj kritične zgode bio vezan sigurnosnim pojasom, izbjegao bi ozljede lica (ranu razderotinu, krvne podljeve i prijelom krune zuba) jer bi pojas ograničio polijetanje tijela prema naprijed i spriječio udar licem o prepreku.

Dakle, ozljede glave su posljedica nevezivanja pojasom.

Istegnuće vrata s avulzijom trnastog nastavka kralješka (što čini jednu biomehaničku cjelinu) moglo je nastati i u slučaju da je tužitelj kritične zgode koristio sigurnosni pojas.

28. Obzirom na ovakvo mišljenje vještaka sud nije prihvatio tvrdnju tužitelja da je u trenutku sudara bio vezan sigurnosnim pojasom.

29. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenje liječnika vještaka dr. EU, smatrajući da je je ocjena vještaka o trajnim posljedicama odnosno smanjenju životne aktivnosti od 10 % previsoka jer je proturječna objektivnom činjeničnom stanju, odnosno činjenici da se nakon EMNG nalaza tužitelj nije javio na bilo kakav pregled, a da je imao tegobe javio bi se. Ni liječniku opće prakse nikad se nije žalio na bilo kakve daljnje tegobe vratne kralješnice, tako da status koji opisuje vještak proturječi statusu opisanom u medicinskoj dokumentaciji.

Nadalje tuženik ističe da tužitelj nije nastavio liječenje jer nije proveo fizikalnu terapiju, čime je znatno doprinio sadašnjem stanju, budući da bi nakon fizikalne terapije pokretljivost vrata bila uredna, a u više je navrata upućen fizijatru no samoinicijativno nije otišao na pregled i samoinicijativno nije provodio fizikalnu terapiju.

Nadalje je tuženik tvrdio da su previsoko ocijenjeni 24 satni bolovi, posebno srednjeg intenziteta jer tužitelj nije imao 24 satne jake, srednje ni slabe bolove, već da bi vještak trebao dati kumulativnu ocjenu fizičkih bolova kao i straha.

Posebno je istaknuo kako je naruženost posljedica nevezivanja sigurnosnim pojasom te je zatražio da vještak procijeni koliko fizičkih bolova, straha te tuđe pomoći otpada na ozljede koje su posljedica nevezivanja pojasom.

30. Očitujući se o ovim prigovorima tuženika, vještak dr. EU naveo je kako su prilikom određivanja postotka umanjenja opće životne aktivnosti tužitelja uzete u obzir pored ostalog i sve okolnosti liječenja, koje su vidljive iz iskaza tužitelja, zdravstvenog kartona i medicinske dokumentacije. To što se tužitelj nije žalio na tegobe nakon završetka aktivnog liječenja (nije obilazio liječnike i nema podataka o eventualnom naknadnom liječenju), ne znači nužno da iste tegobe nema. Ukazao je da tuženik nestručno i pogrešno interpretira ocjenu umanjenja životne aktivnosti jer se u konkretnom slučaju radi o ozljedi vratne kralježnice gdje se trajne posljedice nakon ozljede ligamentarno-zglobno-koštanog sustava iste ocjenjuju prvenstveno na preostaloj pokretljivosti eventualnoj nestabilnosti i radikularnim oštećenjima izlazišta živaca, kao što je predmetni slučaj.

Isto tako da je ocjena fizičkih bolova dana upravo kumulativno za period trajanja aktivnog liječenja tužitelja, a naravno da tužitelj nije trpio bolove u jednom danu čitava 24 sata, jer se isti kupiraju analgeticima, tužitelj dio dana miruje i spava, pa u tom periodu ne trpi bolove. Trajanje bolova određeno je za trajanje perioda aktivnog liječenja tužitelja, koje je prema medicinskoj dokumentaciji bilo 6 mjeseci, te je upravo u tom periodu tužitelj trpio bolove navedenog intenziteta i trajanja, dakle u periodu od 180 dana trpio je bolove 63 dana, što je oko 1/3 obuhvaćenog perioda, ili možemo reći u 24 satnom periodu 8 sati, što je u skladu sa dobrom sudsko-medicinskom praksom. Pojasnio je da je i ocjena tuđe pomoći dana u skladu s težinom zadobivenih ozljeda, načinom i trajanjem liječenja te je ista iz tih razloga navedena u trajanju od samo 72 dana. Tuđa pomoć je sigurno bila potrebna i nakon skidanja imobilizacije 24.

02. 2017. jer se 26. 05. 2017. i tri mjeseca kasnije, na pregledu kod neurologa opisuje da kod tužitelja dominira glavobolja, bolovi u vratu uz trnjenje ruku.

31. Nastavno, na glavnoj je raspravi vještak je na prigovor tuženika da nije otklonio prigovore u smislu očitovanja na koje ozljede se odnose trajne posljedice iskazao da se utvrđene trajne posljedice tužitelja u iznosu od 10% umanjenja opće životne aktivnosti odnose samo na posljedice ozljede vratne kralješnice, a to precizno stoji u provedenom vještačenju, dakle, da ozljede natučenja glave i prijeloma krune zuba koje eventualno ne bi nastale da se tužitelj vezao sigurnosnim pojasom nisu uzrokovale trajne posljedice kod tužitelja.

Na prigovor tuženika da se nije očitovao koliko bolova, straha, tuđe pomoći i njega također otpada na ozljede razderotine glave i prijeloma zuba, a koje tužitelj eventualno ne bi zadobio da je koristio sigurnosni pojas, iskazao je da je u štetnom događaju dominantna i najteža ozljeda bila upravo trzajna ozljeda vratne kralježnice s prijelomom trnastog nastavka šestog vratnog kralješka radi čega je tužitelj trpio bolove i strah u iskazanom opsegu. Prema toj ozljedi dodatne ozljede natučenja glave i prijeloma krune zuba bile su minorne i ocjena bolova i straha bila bi ista da su se ozljede natučenja glave i zuba dogodile ili ne obzirom na ekstenzitet ozljede vratne kralježnice.

Na prigovor tužene u poglede ocjene naruženja naveo je da je u razgraničavanju ozljeda koje su posljedice nevezivanja, ako isključimo ozljedu natučenja glave sa zaostalim ožiljkom opisanog u vještačenju kao ozljedu posljedica nevezivanja, tada kod tužitelja naruženja ne bi bilo.

Na prigovore tužene u pogledu liječenja tužitelja i provođenja preporučene fizikalne terapije i ocjene umanjenja trajnih posljedice naveo je kako tuženik pogrešno konstatira da se posljedica prijeloma tri ili više trnastih nastavaka ocjenjuje do 5%. Još jedanput je pojasnio da se navedena konstatacija odnosi na posljedice prijeloma trnastih nastavaka kod grudne kralježnice u ugovornom osiguranju što ovdje nije slučaj. U predmetnom slučaju radi se o prijelomu trnastog nastavka vratne kralježnice, a razlika je u tome da grudna kralježnica nema skoro nikakvu ulogu u pokretljivosti kralježnice dok vratna kralježnica koja je kod tužitelja ozlijeđena u štetnom događaju ima najvažniju ulogu u pokretljivosti kralježnice tako da se prijelom trnastog nastavka sasvim drugačije klasificira, odnosno umanjenje životne aktivnosti određuje se prema utvrđenoj pokretljivosti vratne kralježnice i eventualno trajanjem neuroloških ispada koji bi iza takve ozljede ostali. Dakle, kod tužitelja je pregledom vještaka utvrđena znatna ograničena pokretljivost vratne kralježnice, a provedenom dijagnostičkom obradom učinjenom EMNG GE 31.05.2017. g., dakle pet mjeseci po štetnom događaju utvrđene su neuralne radikularne lezije u području šestog i sedmog segmenta vratne kralježnice obostrano i između sedmog i samog segmenta desno, što upravo potvrđuje trajni neurološki ispad u pogledu osjetnih smetnji u desnom gornjem dominantnom ekstremitetu koje tužitelj trajno ima kao posljedica štetnog događaja.

U pogledu pitanja pridržavanja uputa liječenja tužitelja i provođenja preporučenih fizikalnih terapija iskazao je da tužitelj iste, unatoč preporukama, nije provodio. Prema vlastitom navodu prilikom pregleda vještaka, tužitelj je iskazao da isto nije mogao provoditi iz egzistencijalnih razloga radi materijalnog stanja gdje je morao tražiti novi posao. Može se postaviti pitanje da li bi da je tužitelj provodio fizikalne terapije utvrđene trajne posljedice od 10% bile manje, a prema mišljenju vještaka, da je tužitelj provodio preporučene fizikalnu terapiju te trajne posljedice bi se umanjile za otprilike 10%, znači otprilike 1-2% umanjenja i one bi bile 8-9%, a ne 10% kao što je to iskazano u izvršenom vještačenju.

Ako se uzme u obzir da je sudsko medicinskim vještačenjem utvrđeno da tužitelj nije bio vezan sigurnosnim pojasom i da radi u tom slučaju ne bi nastale ozljede glave, onda prvotno vještačenje treba ispraviti u pogledu naruženja koje u tom slučaju ne bi nastalo, a ako se uzme u obzir da se tužitelj svjesno nije pridržavao svih uputa liječenja u pogledu provođenja fizikalne terapije onda bi se moglo reći da je njegov doprinos u umanjenju opće životne aktivnosti nekakvih 1-2% pa bi ona onda iznosila 8-9% a ne utvrđenih 10%. Ocjena straha, bolova i tuđe pomoći i njege bez obzira na prethodne činjenice, ostala bi ista.

32. Suprotno shvaćanju tuženika, sud smatra da je vještak obrazloženo dao odgovor na sve istaknute prigovore i primjedbe, te je njegov nalaz kao i nalaz vještaka sudske medicine koji stranke nisu imale primjedbi, prihvaćen u cijelosti. Radi se o nalazu i mišljenju stručne i ovlaštene osobe, danom po pravilima znanosti i vještine, te u njemu nema nelogičnosti niti nejasnoća zbog kojih bi trebalo provoditi novo medicinsko vještačenje.

33. S obzirom na utvrđenja liječnika vještaka o tome da je nevezivanjem sigurnosnim pojasom, kao i kasnijim nepridržavanjem uputa liječnika o potrebi daljnjeg liječenja u smislu provođenja fizikalne terapije, tužitelj negativno doprinio svom sadašnjem zdravstvenom stanju, sud je primijenio odredbu članka 1092. ZOO-a, temeljem odredbe članka 1106., koja određuje:

"(1) Oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu.

(2) Kad je nemoguće utvrditi koji dio štete potječe od oštećenikove radnje ili propusta, sud će dosuditi naknadu vodeći računa o okolnostima slučaja."

34. U tom smislu, budući da je utvrđeno kako naruženje potječe od propusta tužitelja da se veže sigurnosnim pojasom, te da bi provođenjem fizikalne terapije trajne posljedice bile manje tj. da bi umanjenje opće životne aktivnosti tužitelja bilo 8-9 %, sud je ove činjenicama uzeo kao relevantne kod određivanja pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje.

35. Odlučujući o zahtjevu koji se odnosi na situaciju kumulacije više povreda prava osobnosti, tj. povredu prava osobnosti na tjelesno i na duševno zdravlje, sud je ocijenio da utvrđena težina povreda i okolnosti slučaja opravdavaju dosuđivanje pravične novčane naknade za neimovinsku štetu u smislu odredbe čl. 1100. st. 1. ZOO-a.

Pretrpljeni fizički bolovi i strah, duševni bolovi zbog umanjenja životne aktivnosti, u smislu odredbe čl. 1100. st. 2 istog Zakona poslužile su kao okolnosti koje utječu na visinu pravične novčane naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu.

36. Što se tiče fizičkih bolova, s obzirom na njihov intenzitet i trajanje, sud smatra da pravičnu novčanu naknadu predstavlja iznos od 1.600,00 €.

Isto tako s obzirom na mišljenje vještaka o jačini i trajanju straha koji je tužitelj pretrpio, sud je utvrdio kao pravičnu novčanu naknadu iznos od 1.100,00 €. Za pretrpljene duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti od 8-9 % po ocjeni ovog suda tužitelj ima pravo na pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 1.400,00 €.

37. Kao što je istaknuto iz naprijed navedenih razloga, a jer je naruženje posljedica propusta tužitelja da se veže, on nema pravo na pravičnu novčanu naknadu zbog pretrpljenih duševnih bolova po tom kriteriju.

38. Slijedom toga temeljem citirane odredbe članka 1100. stavak 1. i 2. ZOO tužitelj ima pravo na pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, kao neimovinske štete, u iznosu od ukupno 4.100,00 EUR. 39. Prema odredbi članka 1095. stavak 1. ZOO, tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove u vezi s tim, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja .

S tog osnova, polazeći od činjenice da prema objavljenim statističkim podacima da prosječna dnevna plaća u Republici Hrvatskoj iznosi 42,36 €, sud je stava da osoba koja pomaže drugom u obavljanju fizičkih poslova u domaćinstvu može zaraditi minimalno 5,30 € po satu rada, iz kojeg razloga, tužitelj ima pravo za ukupno 135 sati tuđe pomoći, na iznos nakade od 715,50 €.

40. Dakle naknada ukupne neimovinske i imovinske štete za tuđu pomoć, u konkretnom slučaju iznosi 4.815,50 €.

41. Budući da je tuženik tužitelju na ime naknade neimovinske štete dobrovoljno isplatio dana 3. ožujka 2022. iznos od 5.000,0 HRK što odgovora iznosu od 663,61 € to tužitelj ima pravo potraživati razliku ove naknade od 3.436,39 €, kao i iznos naknade za tuđu pomoć od 715,50 €, pa je dio zahtjeva tužitelja osnovan za ukupno 4.151,89 €.

42. Za ovaj dio zahtjeva nije nastupila zastara jer do dana podnošenja tužbe tj. 31. siječnja 2020. godine nije protekao rok iz članka 230. stavak 1. ZOO-a koji iznosi tri godine, a uzimajući pri tome kao trenutak u kojem je tužitelj saznao za obim štete dan kada se njegovo zdravstveno stanje prema mišljenju liječnika vještaka stabiliziralo tj. 5. lipnja 2017. godine.

43. Isto tako neosnovan je prigovor tuženika da je zastara nastupila za iznos ove naknade od 10.000,00 HRK tj. 1.327,23 € za koji je tužitelj dana 1. veljače 2021. povisio tužbeni zahtjev.

To iz razloga što je sud primijenio pravno shvaćanje građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici dana 27. svibnja 2024. godine, prema kojem se, u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članka 190 i 191. ZPP-a), zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

44. Nesporna je činjenica da je na motornom vozilu tužitelja nastala šteta u iznosu od 796,34 € pa mu je tuženik temeljem odredbe članka 1085. stavak 3. ZOO- a, dužan tu štetu naknaditi.

45. Tuženik svoju tvrdnju da je tužitelj za obim materijalne štete na vozilu saznao 27. siječnja 2017. godine kada je navodno napravljen izvid te štete ničim ne dokazuje.

46. Nasuprot tome, tužitelj je u spis dostavio odštetni zahtjev br. br. A00513/17/1 sa izjavom vozača o dinamici prometne nesreće (ovdje tužitelja) od 16. veljače 2017. godine, što ukazuje na činjenicu da je tek nakon toga tuženik napravio izvid štete na njegovom vozilu, a ne prije toga.

47. S obzirom da je po logici stvari onda tužitelj za obim materijalne štete na vozilu saznao nakon 16. veljače 2017., to do dana podnošenja tužbe tj. 31. siječnja 2020. nije protekao rok zastare od 3 godine pa je prigovor tuženika neosnovan. 48. Slijedom svega navedenog tužitelj bi imao pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete i imovinske štete za tuđu pomoć u ukupnom iznosu od 4.151,89 € kao i na naknadu imovinske štete na vozilu u iznosu od 796,34 € pa je iz tog razloga njegov postavljeni zahtjev za isplatu iznosa naknade ove štete u ukupnom iznosu od 4.778,03 € u cijelosti osnovan.

49. Zato je odlučeno kao u stavku I izreke.

50. Temeljem odredbe članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a na iznos naknade štete dosuđena je zatezna kamata.

51. Prema odredbi članka 1103. ZOO-a obveza pravične novčane naknade neimovinske štete dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, te je nesporno kako je odštetni zahtjev tuženiku podnijet 4. ožujka 2017., međutim mišljenjem liječnika vještaka utvrđeno je kako je liječenje tužitelja završilo nakon toga tj. 5. lipnja 2017., tako da je zatezna kamata dosuđena od tog datuma, a ne od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

52. Što se tiče imovinske štete, naknade za tuđu pomoć i štete na vozilu, budući da je visina iste utvrđena tek ovom presudom, prema današnjim cijenama to i kamata na naknadu te štete teče od dana donošenja presude.

53. Zato je odbijen zahtjev za isplatu zatezne kamate na imovinsku i neimovinsku štetu od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

54. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. i članka 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; krat. ZPP), a donijeta je uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/2023; dalje Tarifa).

Tužitelj u ovoj parnici, a uvažavajući činjenicu da je tuženik osporavao kako samo osnovu tužbenog zahtjeva tako i njegovu visinu u cijelosti, nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu svog konačno postavljenog zahtjeva ( dio zakonske zatezne kamate), a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

55.Međutim u odnosu na raniju vrijednost predmeta spora u iznosu od 5.441,64 €, tužitelj je do trenutka djelomičnog povlačenja tužbe 16. siječnja 2024. i konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, uspio u ovoj parnici sa 87,80 %, a tuženik sa 12,19 % iz kojeg razloga tužitelj ima pravo na razmjerno umanjenu naknadu parničnih troškova u iznosu od 75,61 % tih troškova.

56. Naknada troškova odmjerena tužitelju odnosi sa na sastav tužbe po Tbr. 7. t. 1. Tarife, u iznosu od po 100 bodova, zatim sastav 2 obrazložena podneska, od 11. siječnja 2022. te 16. siječnja 2024. po Tbr. 8. t. 1. Tarife, svaki u iznosu od 100 bodova, te zastupanja na ročištima od 23. studenog 2020., 1. veljače 2021., 15. ožujka 2021., 26. travnja 2021., 7. lipnja 2021., 23. rujna 2021. (očevid), 25. travnja 2022., 7. studenog 2022., 6. svibnja 2024. i 11. studenog 2024. pod Tbr. 9. t. 1. u iznosu od po 100 bodova za svako ročište, kao i zastupanja na ročištima od 23. listopada 2023. i 11. ožujka 2024. po Tbr. 9. t. 4., svako u iznosu od 25 bodova.

Prema Tbr. 54 vrijednost boda iznosi 2,00 €.

Troškovi zastupanja po odvjetniku do dana djelomičnog povlačenja tužbe 16. siječnja 2024. iznose ukupno 2.050,00 € pa tužitelju razmjerno uspjehu pripada 75,61 % tog iznosa tj. 1.550,00 €.

Ostali troškovi zastupanja po odvjetniku nakon toga iznose ukupno 650,00 €, tako da je ukupno u pitanju iznos naknade ovih troškova od 2.200,00 € na što je sukladno Tbr. 46. Tarife obračunato i 25 % poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 550,00 €.

Tužitelju su kao nužni i neovisni o djelomičnom uspjehu u parnici u cijelosti odmjereni troškovi očevida u iznosu od 58,56 €, prometnog vještačenja u iznosu od 456,73 € te liječničkog vještačenja u iznosu od 199,08 €

Na kralju tužitelj ima pravo i na naknadu sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 87,60 € te na presudu u iznosu od 87,60 € prema Tar. br. 1. t. 1. i Tar. br. 2. t. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine br. 37/2023).

57. Radi se o ukupnom iznosu od 3.465,37 €, a kako je tužitelj troškovnikom naznačio zahtjev za naknadu troškova u iznosu od ukupno 4.779,88 €, to je preostali dio tog zahtjeva u iznosu od 1.314,51 € neosnovan pa ga je valjalo odbiti.

U Donjoj Stubici, dana 16. prosinca 2024. godine

S u d a c :

Neven Kucelj

Uputa o pravnom lijeku!

Protiv ove presude stranka ima pravo uložiti žalbu u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dn-a: 1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika