Posl.br. 2 P – 908/22

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sucu tog suda Kati Ogresta Jović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] koju zastupa Dubravko Arapović odvjetnik u iz Dubrovnika, protiv tuženika Addiko Bank dd Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, koju zastupa Branko Bulat odvjetnik uz Zagreba radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene . dana 11. prosinca 2024 . godine dana 16 prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877 platiti tužiteljici DR iz [adresa], OIB:31020051407svotu od 6.042,34 EUR sa zateznom kamatom kako slijedi:

-na iznos od 38,82 EUR od 2.travnja 2011.godine do isplate,

-na iznos od 0,01 EUR od 30.travnja 2011.godine do isplate,

-na iznos od 77,98 EUR od 2.svibnja 2011.godine do isplate,

-na iznos od 116,05 EUR od 2.lipnja 2011.godine do isplate,

-na iznos od 119,85 EUR od 4.srpnja 2011.godine do isplate,

-na iznos od 151,74 EUR od 1.kolovoza 2011.godine do isplate,

-na iznos od 135,52 EUR od 31.kolovoza 2011.godine do isplate, -na iznos od 0,03 EUR od 30.rujna 2011.godine do isplate,

2 P – 908/2022

-na iznos od 117,69 EUR od 3.listopada 2011.godine do isplate,

-na iznos od 0,01 EUR od 31.listopada 2011.godine do isplate,

-na iznos od 116,72 EUR od 3.studenog 2011.godine do isplate,

-na iznos od 115,39 EUR od 2.prosinca 2011.godine do isplate,

-na iznos od 124,07 EUR od 2.siječnja 2012.godine do isplate,

-na iznos od 131,66 EUR od 31.siječnja 2012.godine do isplate,

-na iznos od 132,73 EUR od 29.veljače 2012.godine do isplate,

-na iznos od 127,59 EUR od 2.travnja 2012.godine do isplate,

-na iznos od 131,17 EUR od 2.svibnja 2012.godine do isplate,

-na iznos od 133,65 EUR od 31.svibnja 2012.godine do isplate,

-na iznos od 0,02 EUR od 30.lipnja 2012.godine do isplate,

-na iznos od 129,65 EUR od 2.srpnja 2012.godine do isplate,

-na iznos od 0,01 EUR od 31.srpnja 2012.godine do isplate,

-na iznos od 130,79 EUR od 6.kolovoza 2012.godine do isplate,

-na iznos od 0,03 EUR od 31.kolovoza 2012.godine do isplate,

-na iznos od 127,80 EUR od 4.rujna 2012.godine do isplate,

-na iznos od 0,02 EUR od 30.rujna 2012.godine do isplate,

-na iznos od 121,40 EUR od 2.listopada 2012.godine do isplate,

-na iznos od 0,01 EUR od 31.listopada 2012.godine do isplate,

-na iznos od 128,49 EUR od 2.studenog 2012.godine do isplate,

-na iznos od 131,93 EUR od 31.prosinca 2012.godine do isplate,

-na iznos od 129,55 EUR od 2.siječnja 2013.godine do isplate,

-na iznos od 0,03 EUR od 31.siječnja 2013.godine do isplate,

-na iznos od 116,34 EUR od 4.veljače 2013.godine do isplate, -na iznos od 0,01 EUR od 28.veljače 2013.godine do isplate,

2 P – 908/2022

-na iznos od 127,70 EUR od 1.ožujka 2013.godine do isplate,

-na iznos od 128,76 EUR od 2.travnja 2013.godine do isplate,

-na iznos od 0,01 EUR od 30.travnja 2013.godine do isplate,

-na iznos od 124,39 EUR od 3.svibnja 2013.godine do isplate,

-na iznos od 0,02 EUR od 31.svibnja 2013.godine do isplate,

-na iznos od 110,70 EUR od 3.lipnja 2013.godine do isplate,

-na iznos od 110,43 EUR od 11.srpnja 2013.godine do isplate,

- na iznos od 113,88 EUR od 31.srpnja 2013.godine do isplate,

-na iznos od 119,38 EUR od 3.rujna 2013.godine do isplate,

-na iznos od 126,97 EUR od 30.rujna 2013.godine do isplate,

-na iznos od 0,01 EUR od 31.listopada 2013.godine do isplate,

-na iznos od 123,15 EUR od 2.studenog 2013.godine do isplate,

-na iznos od 0,02 EUR od 30.studenog 2013.godine do isplate,

-na iznos od 125,97EUR od 2.prosinca 2013.godine do isplate,

-na iznos od 0,02 EUR od 31.prosinca 2013.godine do isplate,

-na iznos od 129,16 EUR od 2.siječnja 2014.godine do isplate,

-na iznos od 7,57 EUR od 31.siječnja 2014.godine do isplate,

-na iznos od 125,61 EUR od 3.veljače 2014.godine do isplate,

-na iznos od 6,95 EUR od 28.veljače 2014.godine do isplate,

-na iznos od 129,89 EUR od 3.ožujka 2014.godine do isplate,

-na iznos od 6,30 EUR od 31.ožujka 2014.godine do isplate,

-na iznos od 128,94 EUR od 4.travnja 2014.godine do isplate,

-na iznos od 5,64 EUR od 30.travnja 2014.godine do isplate,

-na iznos od 124,91 EUR od 2.svibnja 2014.godine do isplate, -na iznos od 5,08 EUR od 31.svibnja 2014.godine do isplate,

2 P – 908/2022

-na iznos od 123,83 EUR od 3.lipnja 2014.godine do isplate,

-na iznos od 4,47 EUR od 30.lipnja 2014.godine do isplate,

-na iznos od 124,80 EUR od 1.srpnja 2014.godine do isplate,

-na iznos od 4,28 EUR od 31.srpnja 2014.godine do isplate,

-na iznos od 130,15 EUR od 4.kolovoza 2014.godine do isplate,

-na iznos od 4,01 EUR od 31.kolovoza 2014.godine do isplate,

-na iznos od 134,74 EUR od 2.rujna 2014.godine do isplate,

-na iznos od 137,52 EUR od 3.listopada 2014.godine do isplate,

-na iznos od 141,09 EUR od 31.listopada 2014.godine do isplate,

-na iznos od 2,46 EUR od 30.studenog 2014.godine do isplate,

-na iznos od 141,14 EUR od 10.prosinca 2014.godine do isplate,

-na iznos od 1,71 EUR od 31.prosinca 2014.godine do isplate,

-na iznos od 140,04 EUR od 7.siječnja 2015.godine do isplate,

-na iznos od 1,24 EUR od 31.siječnja 2015.godine do isplate,

-na iznos od 140,83 EUR od 3.veljače 2015.godine do isplate,

-na iznos od 0,62 EUR od 28.veljače 2015.godine do isplate,

-na iznos od 141,19 EUR od 4.ožujka 2015.godine do isplate,

i to računajući zateznu kamatu za svaki pojedini iznos do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1.siječnja 2023.godineu visini kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za osam postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, sve u roku od 15 dana.

2 P – 908/2022

II Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu kojim traži isplatu iznosa od 746,22 EUR sa zateznim kamatama

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka 2. 207,17 EUR, sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1Tužiteljica u tužbi tvrdi da je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu br.266-61/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, koji je dana 17.veljače 2005. godine solemniziran kod javne bilježnice Lucije Carić Dubrovniku pod posl.br.OU117/05-1i Anex br.1. uz Ugovor o kreditu br.266-61/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji je solemniziran dana 19.rujna 2008.godine kod javne bilježnice Lucije Carić u Dubrovniku pod posl.br.OV 8678/08 kojim je skraćen rok otplate predmetnog kredita. Predmetnim Anexom 1 nije izvršena konverzija, već je ugovoren dulji rok isplate od onoga utanačenog osnovnim ugovorom. Predmetnim ugovorom sklopljenim između stranaka tužiteljica se kao korisnik kredita obvezala tuženiku iznos kredita u visini od 55.300,00 CHF vratiti do 28.veljače 2020.godine,dok je predmetnim aneksom br.1.ugovoren rok otplate na 10 (deset) godina od dana isplate kredita, u mjesečnim anuitetima, čiju visinu određuje tuženik planom otplate. Predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena je za tužiteljicu obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF),u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne kako se dalje objašnjava, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu.U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.06.2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 2 P – 908/2022

96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno niti pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dana 03.09.2019.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio presudu i rješenje posl.br. Rev 2221/2018 kojim je odbio revizije tuženika i ostalih banaka protiv drugostupanjske odluke u kolektivnom sporu u dijelu u kojem je utvrđeno da su tuženik i ostale navedene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana

glavnica -švicarski franak, sve suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Navedeno na konačan način potvrđuje osnovu tužbe u dijelu tražene isplate temeljem ugovorenih ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013),rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Imajući u vidu sve navedeno u ovoj tužbi, tužiteljica ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljičino pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. To nadalje pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužiteljica bila dužna platiti tuženiku do dana konačne otplate kredita prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita. Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužiteljici primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana konačne otplate kredita. Slijedom svega navedenog tuženik je dužan tužiteljici vratiti iznose koje je ista preplatila uslijed ništetnih odredbi o promjeni valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i to ukupan iznos od51.148,42kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne preplaćene iznose računajući od svake pojedine izvršene preplate pa do isplate. Tužiteljica također, u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva predlaže provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđivanja visine preplaćenog iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Tužiteljica u prilogu dostavlja svu daljnju dokumentaciju temeljem koje se mogu izračunati iznosi i razdoblja povećanih anuiteta u kunama te iznosi preostale

2 P – 908/2022

glavnice na dan konačne otplate kredita. Slijedom svega navedenog tuženik je dužan tužiteljici vratiti iznose koje je tužiteljica preplatila temeljem ništetnih odredbi, a imajući uvidu učinak instituta ništetnosti sukladno čl.323.Zakona o obveznim odnosima. Imajući u vidu sve prethodno navedeno, te čl.118 Zakona o zaštiti potrošača te da odluke sudova u kolektivnom sporu kojima je nesporno utvrđena ništetnost odredbi čl.4.st.1. predmetnog ugovora o kreditu, obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem ovdje tuženika.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su u cijelosti Tuženik ističe prigovor zastare utuženog iznosa. Budući da tužitelj potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta, u predmetnom slučaju primjenjuje se zastarni rok sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, tužitelj nije ovlašten tražiti povrat naprijed navedenih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara sukladno navedenom trogodišnjem zastarnom roku za sve iznose koje tužitelj potražuje u tužbi. Stoga tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti zbog nastupjele zastare. Zbog razloga navedenih u točkama 9. -12. ovoga odgovora na tužbu, tužitelj se ne može pozivati niti na učinak koji po mišljenju VSRH tužba u kolektivnom sporu „Potrošač“ ima na tijek i prekid zastare. VSRH je presudom i rješenjem broj Rev 2245/17-2 (pogrešno) zaključio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te da je zastara počela teći tek od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl br. 1401/2012, odnosno od 13. lipnja 2014. godine. Premda je spomenutu presudu i rješenje VSRH potvrdio i Ustavni sud svojom odlukom broj U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. godine, ipak se na ovaj parnični postupak te presude ne odnose, kao niti bilo koja druga utvrđenja iz parnice „Potrošač“. Odnosno, tuženik smatra da pokretanje postupka iz tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ kao i odluke donesene povodom takve tužbe nemaju nikakvog utjecaja niti na tijek zastare u ovom konkretnom predmetu. Navedeno je Ustavni sud potvrdio i odlukom pos. br.: USRH U-III-2233/2019 od dana 29. listopada 2020. godine. Temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze odnosno u ovom slučaju poslije dana od svake pojedinačne uplate navodno preplaćenih redovnih kamata od strane tužitelja tuženiku, tj. preplate po osnovi valutne klauzule. Nadalje, ni samo podnošenje tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ ne dovodi do prekida zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a s obzirom da u postupku pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, tužitelj nije bio stranka u postupku, niti se u predmetnom postupku utvrđivala, osiguravala ili ostvarivala tražbina tužitelja. Osim toga nijedan drugi pozitivni propis Republike Hrvatske ne navodi da pokretanje kolektivnog spora ili donošenje presude u kolektivnom sporu na bilo kakav način utječe na tijek zastare potraživanja pojedinih potrošača. Tužitelj pogrešno smatra da bi se na tijek i prekid zastare, te na druga pravna pitanja ili činjenična utvrđenja u ovoj parnici morala primijeniti pravna i činjenična utvrđenja iz parnice „Potrošač“. Tužitelj se u ovoj parnici ne može pozivati na presude iz parnice „Potrošač“ niti zbog razloga propisanog čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP), čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14). Odredbe spomenutih članaka izričito propisuju da se pojedinačne parnice, na

2 P – 908/2022

koje mogu djelovati utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova, odnose samo na naknadu štete. Dakle, nije moguće na temelju utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova dolaziti do nekih drugih, dodatnih utvrđenja, niti tražiti isplate po nekim drugim osnovama osim naknade štete. Međutim, u ovoj parnici, tužitelj traži isplatu radi (navodno) stečenog bez osnove, a u svakom slučaju tužitelj nije dokazao sve pretpostavke tuženikove navodne odgovornosti za štetu. Dakle, sama tužba onemogućava primjenu članka 502.c ZPP-a, obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje pretpostavki za naknadu štete. Napominjemo da su tek izmjenama i dopunama ZPP (NN 70/2019) u spomenutom čl. 502.c iza riječi „naknada štete“ dodane riječi „ili isplatu“, iz čega se također može zaključiti da se to ne odnosi na predmetni parnični postupak. Zbog navedenog bi prvostupanjski sud trebao odbiti tužbeni zahtjev, imajući u vidu i pravilo da je na tužitelju teret dokazivanja pretpostavki za naknadu štete. Tuženik također smatra da prvostupanjski sud nije vezan za utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu „Potrošač“ niti zato što je Ugovor o kreditu sklopljen 16. veljače 2005., prije nego što je na snagu stupio čl 138. a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine (NN broj 79/07, dalje u tekstu: „ZZP/07“) a koji je stupio na snagu tek Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/09), tj. 16. srpnja 2009. godine. Shodno tome, nema mjesta pozivanju od strane tužitelja na navedene presude po kolektivnoj tužbi, budući da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tada važeći Zakon o zaštiti potrošača nije sadržavao odredbu čl. 138a ZZP 79/09 o obvezujućem učinku odluka iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa na ovu i druge individualne postupke. Opće je poznato da se prava i obveze stranaka prosuđuju prema materijalno-pravnim propisima koji su bili u primjeni u vrijeme nastanka tog odnosa, te da je retroaktivna primjena propisa zabranjena. Prije obrazlaganja zašto dijelovi odredbe Ugovora o kreditu koji se odnose na valutnu klauzulu nisu ništetne, tuženik ponovno ističe kako tužitelj za ništetnost navedenih odredbi daje samo štura obrazloženja koja nisu utemeljena u konkretnom činjeničnom stanju odnosno ništetnost valutne klauzule iz Ugovora o kreditu temelji na utvrđenju iz Presude VTS iako naslovni sud nije vezan za utvrđenja iz navedene presude. Tuženik ističe kako materijalni propis koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne jest Zakon o zaštiti potrošača osobito čl. 96., 99. i 102. Međutim, sukladno odredbi čl. 99. ZZP nije se dopušteno uopće upuštati u ocjenjivanje poštenja odnosno valjanosti odredbi o predmetu i cijeni kao što je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu ako su takve odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako je odredba Ugovora o kredit koja uređuje valutnu klauzulu lako uočljiva jer je ispisana velikim slovima u Ugovoru o kreditu. U navedenoj odredbi je na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da tuženik odobrava tužitelju kredit u s u kunskoj prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Dakle, kao što je vidljivo iz naprijed navedenog odredbe Ugovora o kreditu u kojima je sadržana valutna klauzula su odredbe ugovora o predmetu ugovora i cijeni te su iste jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, nije dopušteno ocjenjivati poštenost spornih odredbi sukladno odredbi čl. 99. ZZP.

Švicarski franak je dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju, npr. u razdoblju od ožujka 1996. godine do ožujka 2006. godine porastao je za samo 1,1 posto što je očigledno i utjecalo na odluku tužitelja da sklopi Ugovor o kreditu u navedenoj valuti. Dakle, tužitelj je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu usprkos svim informacijama kojima je raspolagao o valuti CHF slobodnom voljom pristao da mu se glavnica veže za valutu CHF. Slijedom navedenog, tuženik ističe kako nije razumno za očekivati da tuženik isključivo snosi valutni rizik

2 P – 908/2022

Notorno je da se valutna klauzula ugovara kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje tečaja CHF u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera, prema tome ni na koji način ne uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Odredba o valutnoj klauzuli može dovesti do toga da novčana obveza u hrvatskoj kuni bude veća ili manja za potrošača ovdje tužitelja, ovisno o kretanju tečaja hrvatske kune u odnosu na stranu valutu; podjednako je moguće da tečaj kune u odnosu na CHF poraste ili padne što znači da je postojala jednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manja od inicijalno predviđene obveze u kunama. Također, tuženik ističe kako se postojanje znatnije neravnoteže između ugovornih strana u smislu odredbe čl. 96. ZZP treba ocijeniti u odnosu na promjene kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluga kao vjerovnik odnosno u ovom slučaju tuženik bio svjestan ili ih je mogao predvidjeti u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu. Uzevši u obzir sve naprijed navedeno odnosno da tuženik, HNB-a pa i nitko drugi nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF, jasno je kako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije postojala značajna neravnoteža na štetu potrošača odnosno tužitelja . S tim u vezi tuženik ističe kako drastičan porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može utjecati na poštenje odredbe o valutnoj klauzuli.

Tuženik se protivi provođenju financijskog vještačenja, a osobito na način da se kao početna kamatna stopa primjeni početna kamatna stopa iz Ugovora o kreditu, kao i da se svi anuiteti kredita preračunaju u kune po početnom tečaju za CHF, te predlaže, odredi li se ipak vještačenje, da se kao početna kamatna stopa odredi ona koja je u vrijeme sklapanja ugovora vrijedila za kunske kredite . Nadalje, tuženik također predlaže da vještak, u slučaju da sud odredi vještačenje po početnom tečaju, uzme u obzir i iznose koje je tužitelj manje plaćao u razdoblju kada je tečaj bio niži od početnog te ih oduzme od ukupnog zbroja.

Članak 1115. ZOO-a glasi: „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.“

Slijedom navedenoga, tuženik predlaže da naslovni sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

3 U podnesku tužiteljice od 24 listopada 2023 . očituje na navode tuženika iz odgovora na tužbu i dosadašnjeg tijeka postupka. Odredbe o valutnoj klauzuli u ugovorima o kreditu u predmetnom razdoblju su bile nepoštene, a u smislu članka 87.st.1.Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine,broj.96/03,nastavno:ZZP 03),pa je već navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P-1401/12 od 4.srpnja 2013.g. i drugim odlukama, utvrđena njihova ništetnost. A odredba čl.502.c Zakona o parničnom postupku (NN 4/1977,36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990,27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019 - u daljnjem tekstu: ZPP ) propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a.st.1.ZPP-a,da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U 1 0

2 P – 908/2022

tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Dakle, tom odredbom, koja se ima primijeniti u ovom postupku je doslovce propisano: “Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.” Stoga pregledom citirane odredbe i tužbenog zahtjeva jasno proizlazi da su presude na koje se tužitelj poziva u tužbi obvezujuće za ovaj sud, pa je potpuno irelevantno i suvišno iznošenje vlastitih, paušalnih zaključaka tuženika o postupanju tijekom sklapanja predmetnog ugovora s tužiteljem.

Tužena banka je iznos vezan za valutnu klauzulu primila temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle bez valjane pravne osnove, pa njena obveza vraćanja proizlazi i iz odredbi Zakona o obveznim odnosima. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje ugovaranjem takve odredbe, ona je ništava od svog početka (ex tunc).U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora. Upravo takav stav je zauzeo Županijski sud u Zagrebu u odluci posl.br.Gž-823/19-2 od 12.studenog 2019.godine.Imajući na umu odlučnu okolnost da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine te presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, koja je potvrđena povodom revizije banaka (između ostalih i tuženika), odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te tako postupao suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1. travnja 2005. godine do 6. kolovoza 2007. godine, a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama čl. 96. i čl. 97. tada važećeg ZZP/07 („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), a i odredbama Zakona o obveznim odnosima, to je sasvim jasno da su suvišni svi tuženikovi navodi iz njegovog odgovora na tužbu. Upravo je prethodno iznesenim utvrđenjima - a kako je to i određeno odredbom čl. 502.c ZPP-a, sud vezan u predmetnoj parnici. U prilog navedenom, poziva se na recentnu odluku Županijskog suda u Zagrebu, Gž- 3960/2022, od 13. 12. 2022. godine

U odnosu na tuženikov prigovor zastare ističe se da je isti potpuno neosnovan i promašen ,a što potvrđuje i brojna sudska praksa u tom smislu. Zato se ustraje u tužbenom zahtjevu i predlaže po provođenju financijskog vještačenja i saslušanja stranaka glavnu raspravu zaključiti, prihvatiti tužbeni zahtjev i obvezati tuženika na plaćanje parničnog troška tužitelju.

1 1

2 P – 908/2022

4 Sud je u dokaznom postupku saslušao tužiteljicu , pregledao pravno-relevantne isprave priložene u spisu, te proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji GR, Tuženica je odustala od saslušanja svjedokinje ČR. Javna bilježnica koja je solemnizirala ugovor je umrla.

Na ročištu 31 listopada 2024 tuženik odustaje od saslušanja djelatnika ŽR. 4 1 Tužiteljica na saslušanju iskazuje da je kredit digla u svrhu kupnje stana i za tu svrhu ga i iskoristila. To je stan u kojem živi sin povremeno, (to je stan u [adresa]) tada je živio jer je studirao, sada kada je diplomirao povremeno živi u tome stanu a povremeno u Dubrovniku, ističe da stan ne iznajmljuje niti ikada iznajmljivala. Izabrala je Hypo banku jer su tada imali najpovoljnije uvjete, a obilazila više banaka. Nije izabrala valutu CHF nego je to sugerirano na banci jer su tada glasili kao najpovoljniji krediti. Razlika između najmanje i najveće rate je ogromna, najmanja je bila oko 1.900,00 kuna a najveća 5.000,00 kuna, bilo je jako teško. Sin je studirao, suprug je ostao bez posla, bila prinuđena prodavati i zlato, čak i koje je dijete dobilo za pričest i krizmu. Pročitala je Ugovor o kreditu, nije mogla ništa mijenjati niti pregovarati, bilo je "uzmi li ostavi" a kredit joj je trebao. Djelatnik banke ništa nije posebno obrazlagao a javni bilježnik još manje, zna da je kredit vezan uz valutu CHF i to je ta valutna klauzula. bilo joj je bitno samo da dobije kredit tako da dopušta mogućnost da su u banci nešto govorili al i nije ništa razumjela. Najviše je naravno interesirala visina anuiteta i hoću li to moći plaćati reagirala je kada sam vidjela u koju visinu idu rate ali nije mogla ništa promijeniti. Jeden zgode su joj nudili i moratorij, nije pristala jer bi se agonija i tako produljila

Na pitanje pun. tužiteljice je li je itko upozorio da bi mjesečni anuitet ovoliko mogao rasti, nije nitko na to upozorio. Nikada ne bi uzela ovaj kredit da je znala da će ovoliko narasti.

Na pitanje pun. tuženika je li joj u vrijeme sklapanja Ugovora bio ponuđen kredit u EUR-ima, odgovara da nije, a tražila je kredit u kunama . a nudili su joj samo kredit u CHF.

4 2 Dana 6. kolovoz 2024. doneseno je rješenje o financijskom vještačenju sa zadatkom vještakinji

iskazati izračun razlike nastale po osnovi valutne klauzule po Ugovoru o kreditu broj 266-61/2005 , između iznosa koji je tužitelju naplaćen na temelju obračuna promjene valute CHF u prodajnom tečaju za devize tuženika na dan dospijeća pojedinog anuiteta i iznosa koji bi mu bio naplaćen da je obračun izvršen prema početnom tečaju valute CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, te uzeti u obzir kada je tečaj CHF bio manji od tečaja na dan isplate kredit

4 3 Iz nalaza i mišljenja vještakinje tj samog zaključka razvidno je .

-razlike nastale po osnovi valutne klauzule po Ugovoru o kreditu broj 266-61/2005, između iznosa koji je tužitelju naplaćen na temelju obračuna promjene valute CHF po 1 2

2 P – 908/2022

prodajnom srednjem tečaju za devize tuženika na dan dospijeća pojedinog anuiteta i iznosa koji bi mu bio naplaćen da je obračun izvršen prema početnom tečaju valute CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, te uzeti u obzir kada je tečaj CHF bio manji od tečaja na dan isplate kredita. Preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike), kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi 51.160,53 HRK, odnosno 6.790,18 EUR (tab. 3, st. 9 i 10). Negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, iznose 5.634,62 HRK, ili 747,84 EUR. Neto preplata tečaja, kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika, iznosi 45.525,91 HRK, odnosno 6.042,34 EUR. Odbitna stavka, tečajna razlika sadržana u preplati kamate, zato što se umjesto početnog koristio tekući tečaj, iznosi 713,47 HRK (8).

4 4 Vještakinja na saslušanju iskazuje da u potpunosti ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja i dopune nalaza i mišljenja i dodaje da u dopuni razjasnila sve prigovore tuženika.

Pun. tuženika postavlja pitanje koju je kamatnu stopu koristila kao početnu, odgovara 4,99% kao što je i bilo ugovoreno, na daljnje pitanje koji početni tečaj, vještakinja odgovara 4,867406, na daljnje pitanje je li izračun sačinila na način da je od ukupnih uplata tužiteljice oduzela ono što bi tužiteljica platila po početnom otplatnom planu, vještakinja odgovara da je obračun sastavila na temelju stvarnih uplata-iz kartice kredita banke a to su podatci koji su relevantni za ovaj obračun. Na daljnje pitanje je li pri izračunu uzela u obzir troškove i zatezne kamate koje je tužiteljica plaćala zbog zakašnjenja, je li to oduzeto od ukupnog zbroja i iz čega se to vidi, vještakinja odgovara da se naknade ne uzimaju u obzir, to se nikada ne uzima u obzir a kamate se uzimaju u obzir, a što se vidi iz stvarnih uplata.

4 5 Iz samog ugovora o kreditu list spisa 27 razvidno je da istog sklapaju tužiteljici prednik tuženika , kredit je vezan za valutu CHF, isplata iznosa od 55.300,00 CHF Broj ugovora 266-6172005 dok je Aneksom istoj ugovoreno skraćenje roka otplate na 10 godina ls 21.

4 6 U spisu P 1207-16 je usvojen tužbeni zahtjev slijedećeg sadržaja

Utvrđuje je da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 6.Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji je dana 17.veljače 2005.godine solemniziran kod javnog bilježnika Lucije Carić pod posl.br.OU 117/05-1 kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i da je banka ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria- Bank d.d.,te da tužitelj svojim potpisom na ugovoru o kreditu izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama,kao i sve njene kasnije izmjene i dopune

U točki II iste presude naložena je isplata na temelju točke I u vještačenja D, stalne sudske vještakinje.

1 3

2 P – 908/2022

U istom spisu po istoj tužiteljici protiv ovdje tuženice, na temelju istog kredita a po osnovi kamatne stope dakle usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice , vještački nalaz je izradila ista vještakinja GR , koja je uredno izračunala razliku na temelju kamatne stope te uredno otklonila prigovore tuženika kao i u ovom postupku, dakle nalaz izradila stručno i kvalitetno.

5 Iz podneska tuženika od 16 listopada 2024 u osvrtu na vještvo navodi da

Vještak je u Nalazu i mišljenju obračunao razliku između visine anuiteta ugovorenih predmetnim ugovorom o kreditu i visine anuiteta koje je tužitelj plaćao na temelju naknadno utvrđenih anuiteta zbog promjene ugovorenog tečaja CHF, a sve za utuženo razdoblje od 22. veljače 2005. godine do 28. veljače 2015. godine. Pri tom je utvrdio preplatu u iznosu od 6.790,18 EUR po osnovi tečajne razlike kada se uzmu u obzir samo razdoblje kada je tečaj bio viši od početnog, te iznos od 747,87 EUR kao negativne razlike, gdje došao do neto pretplate tečaja koja iznosi 6.042,34 EUR. Tuženik prigovora metodi kojom je izvršen izračun spomenute razlike kao i samom matematičkom izračunu. primjenom tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita. Zaključujemo da je izračun sastavljen s takvim učinkom kao da je između ugovornih strana bio sklopljen ugovor o kreditu bez valutne klauzule. Zbog toga su Nalaz i mišljenje u suprotnosti sa sadržajem i smislom predmetnog ugovora o kreditu iz kojeg jasno proizlazi da su tužitelj i tuženik ugovorili kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 55.300,00 CHF s anuitetima u kunskoj protuvrijednosti koji se vraćaju po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća. Nadalje, tuženik ističe kako bi prvostupanjski sud u svakom slučaju trebao uzeti u obrzir razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog i oduzeti negativne razlike od ukupnog zbroja. Nadalje, tuženik ističe kako je tužiteljici u predmetu koji se vodio pred naslovnim sudom pod posl.br. P-1207/2016 presudom od 26. ožujka 2019. godine već dosuđen i isplaćen iznos koji se odnosi na razliku koja je nastala po istom Ugovoru o kreditu s osnove promjenjive kamatne stope. Tuženik ističe kako je u ovom vještačenja potrebno tečajnu razliku umanjiti za tečajne razlike koje su obračunate kod izračuna više plaćene kamate, što se vidi iz nalaza i mišljenja vještaka u predmetu posl.br. P-1207/2016. Iz Nalaza i mišljenja proizlazi da je vještak preračunao mjesečne anuitete primjenom istog tečaja koji je bio važeći na dan isplate kredita. Budući da vještak nije primijenio tečaj za CHF važeći na dan dospijeća pojedinog anuiteta, niti je primijenio određeni prosječni tečaj CHF u promatranom razdoblju, čak niti tečaj primjerice važeći za drugu valutu npr. EUR na dane dospijeća, odnosno plaćanja, vještak je time preinačio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u ugovor o kreditu bez valutne klauzule.

Pojašnjava, budući da je vještak u cijelosti poništio učinak valutne klauzule Nalaz i mišljenje u suprotnosti su s člankom 22. ZOO-a prema kojem je načelno dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno na dan plaćanja, kako je uostalom i propisano Ugovorom o kreditu. Tuženik ističe kako je Nalaz i mišljenje promašeno i zbog okolnosti da je kao temelj izračuna primijenjena početna kamatna stopa koja je vrijedila u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

1 4

2 P – 908/2022

Tuženik smatra da bi se kao takva početna kamatna stopa trebala primijeniti prosječna kamatna stopa banaka na kunske kredite. Naime, i sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje u tekstu: „ZID ZPK/15“) prilikom konverzije kredita predviđena je primjena kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, pri tome uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

.

6 U podnesku tužitelja nakon vještva ista navodi da nema primjedbi na vještvo te tužiteljica ujedno podneskom specificira tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještakinje. Tužiteljica nema primjedbi na zaprimljeni nalaz i mišljenje, obzirom da je izrađen u cijelosti u skladu s pravilima struke i spisu priležećoj dokumentaciji. Slijedom svega, razvidno je da je financijskim vještačenjem utvrđen iznos preplate u visini od 6.042,34 eur te tužiteljica ovim putem preinačuje tužbeni zahtjev nakon provedbe financijskog vještačenja na što je izričito ovlaštena zaključkom usvojenim na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu dana 26. studenog 2021. godine, posl.br.Su IV-162/2021.

7 iz očitovanje vještakinje GR list spisa 225 na prigovore tuženika ista navodi opširno kako slijedi

"tuženik ističe kako je tužiteljici u predmetu koji se vodio pred naslovnim sudom podposl.br. P-1207/2016 presudom od 26. ožujka 2019. godine već dosuđen i isplaćen iznos koji se odnosi na razliku koja je nastala po istom Ugovoru o kreditu s osnove promjenjive kamatne stope.

Dokaz: uvid u spis naslovnog suda posl.br. P-1207/2016

Tuženik ističe kako je u ovom vještačenja potrebno tečajnu razliku umanjiti za tečajne razlike koje su obračunate kod izračuna više plaćene kamate, što se vidi iz nalaza i mišljenja vještaka u predmetu posl.br. P-1207/2016.

Očitovanje vještakinje

Na temelju iznosa dosuđene preplata kamate tužiteljici od 11.340,63 kuna, po presudi Općinskog suda u Dubrovniku, posl. br. P. 1207/2016, vještak je nedvojbeno utvrdio da je preplata kamate računana po tekućem tečaju, te da preplatu tečaja treba umanjiti za tečajnu razliku sadržanu u preplati kamate zato što se umjesto početnog koristio tekući tečaj. Stoga je vještak izračunao preplatu kamate, kao i iznos tečajne razlike sadržane u preplati kamate (stupac 8 tabele preplate tečaja) i oduzeo ga od iznosa preplate tečaja. U zaglavlju tabele u stupcu Teč.. razl. +/-, 9=6-7- 8 vidi se da je tečajna razlika plaćeni anuitet (6) – uplaćeni anuitet po početnom tečaju (7) – tečajna razlika sadržana u preplati kamate. Dakle, tečajna razlika sadržana u preplati kamate je već 1 5

2 P – 908/2022

umanjena u iznosu tečajne razlike (9). Također je i u opisu ispod tabele navedeno „Odbitna stavka, tečajna razlika sadržana u preplati kamate, zato što se umjesto početnog koristio tekući tečaj, iznosi 713,47 HRK (8).“ Iz stupca 8 vidi se da tečajna razlika sadržana u preplati kamate može biti pozitivna i negativna, što se odražava na pozitivne i negativne tečajne razlike.

Pogrešno primijenjen tečaj važeći na dan isplate kredita.

Iz Nalaza i mišljenja proizlazi da je vještak preračunao mjesečne anuitete primjenom istog tečaja koji je bio važeći na dan isplate kredita. Budući da vještak nije primijenio tečaj za CHF važeći na dan dospijeća pojedinog anuiteta, niti je primijenio određeni prosječni tečaj CHF u promatranom razdoblju, čak niti tečaj primjerice važeći za drugu valutu npr. EUR na dane dospijeća, odnosno

plaćanja, vještak je time preinačio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u ugovor o kreditu bez valutne klauzule.

Očitovanje vještakinje

Vještak je izračunao preplatu tečaja točno po zadatku iz Rješenja. U slučaju ništetnosti, što se iz zadatka pretpostavlja, vrijede početni uvjeti, u ovom slučaju početni tečaj. Tuženikova tvrdnja da vještak nije primijenio tečaj za CHF važeći na dan dospijeća pojedinog anuiteta je potpuno netočna. Naprotiv, vještak je preuzeo stvarne uplate kamate i glavnice u kunama iz kartice kredita. Iz njih je u pomoćnoj tabeli rasporeda uplata izračunao plaćeni iznos u CHF po tečaju na dan dospijeća. Inače, Addiko bank pojedine kredite zatvara po tečaja na dan obveze, a poneke po tečaju na dan uplate. Kada je zatvaranje (plaćanje) po tečaju na dan obveze u kartici nema deviza nego samo zaduženje i uplate kamate i glavnice u kunama, pa devize treba izračunati. Kada je plaćanje po tečaju na dan plaćanja u kartici prikazuju kune i devize, a uplate se zatvaraju u devizama. Stoga u ovom slučaju u tabeli nisu mogli biti navedeni tečajevi na dan stvarnog plaćanja, jer vrlo često to nisu tečajevi toga dana. Naime, ako je plaćanje nakon dospijeća vrijedi tečaja na dan dospijeća (zadnjeg u mjesecu), a ne na dan stvarnog plaćanja, odnosno zatvaranja obveze. Ako se npr. Plaćanje proteže na dva mjeseca, vrijede tečajevi na dan dospijeća iz oba mjeseca.

Dakle vještakinja detaljno i iscrpno otklanja sve prigovore tuženika.

8 Sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim

9 Iz spisa je jasno razvidno da je prednik tužiteljica kao korisnik kredita, da je sklopio ugovor o kreditu te da je uplaćivao rate kredita .

Tužiteljica je potrošač koji je sklopila kredit za svoj stan, u kojem živi njezin sin kao student , u kojeg je kredit uložio dakle fizička osoba – izvan svoje trgovačke djelatnosti, obrtničke djelatnosti profesionalne djelatnosti. Prijevremena otplata ne koči pravni interes tužiteljice za podnošenje tužbe.

Tužiteljica je dokazala status potrošača. sukladno čl 3 Zakona o zaštiti potrošača . . 1 6

2 P – 908/2022

Dakle Isplatu iznosa u tužbenom zahtjevu koji je tužiteljica uredila nakon vještva te potražuje na ime pretplaćenih iznosa temeljem odredbi kojima je glavnica kredita i način otplate vezan za tečaj CHF .

Za istaknuti je da tužiteljica uređuje tužbeni zahtjev u skladu s vještvom , te dapače istog i smanjuje za iznos od od 746,22 EUR na koje djelomično povlačenje tuženik nije pristao, pa je sud u navedenom dijelu nastavio suditi i odbio tužbeni zahtjev u zatraženom iznosu kao u točki II

10 Odredba čl. 322. ZOO propisuje da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu čl. 324. ZOO propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati valjan i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Odredba čl. 1111. st. 1. ZOO propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

U ovom postupku među strankama nije sporno da su tužitelj kao Korisnik kredita i prednik tuženik kao Banka sklopili predmetni Ugovor o kreditu Navedenu činjenicu tuženik ne osporava, a ista proizlazi i uvidom u navedeni ugovor. 11 Već iz citiranog sadržaja Ugovora vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzula CHF jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. b.r. P 1401-12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu i na tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem su obveze ugovornih stranaka vezana za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF pa tužitelj sukladno čl 502 c ZPP ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku po koje su nepoštene time i ništetne odredbe ugovora kojima je ugovoreno primjena valutne klauzule CHF bez prethodnog potpunog informiranja korisnika kredita potrošača od strane kreditora.

Tužiteljica je dokazao svojstvo potrošača temelje čl 3 Zakona o zaštiti potrošača kojim je propisano da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravnim posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke obrtničke ili profesionalne djelatnosti,

. 12 Odredba čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji je zakon bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od 1 7

2 P – 908/2022

strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

Tvrdnja tuženika da tužitelj nema ovo pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin parnicama radi naknade štete¨, kako to propisuje čl. 502c ZPP-a, treba tumačiti ekstenzivno i teološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je biti ove parnice u kojoj tužitelj zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule i da mu se isplati šteta koja mu je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne valutne klauzule.

13 Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da su fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14 U navedenom kolektivnom sporu u kojem je tuženik bio stranka istog, također u ulozi tuženika, za ugovore koji su sklopljeni u isto vrijeme kada je sklopljen i ovdje predmetni kredit uz ugovaranje valutne klauzule u CHF- u, u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu odredbe o valutnoj klauzuli, uz potpuno informiranje potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka pa kada se navedeno dovede u vezu sa sadržajem ovdje predmetnog ugovora o kreditu te činjenicom da je tužitelj tijekom otplate kredita zbog primjene valutne klauzule otplaćivao anuitete koji su znatno uvećani u odnosu na početne anuitete, zaključuje se da je tuženik kao trgovac očito nametnuo potrošaču citiranu odredbu ugovora kao ¨jača¨ strana ugovora jer time u biti ugovorio da cijenu svoje usluge može mijenjati po vlastitom nahođenju bez obveze da promjenu cijene veže za objektivne razloge i bez mogućnosti potrošača da istoj prigovori, čime je tužitelja kao potrošača doveo u znatno nepovoljniji položaj, dok je sasvim logično i životno da tužitelj kao potrošač, nestručna osoba, u odnosu na tuženika kao osobu koja se profesionalno bavi financijama, bio potpuno nesvjestan rizika vezivanja otplate kredita uz valutu CHF, koja kao takva nije platežno sredstvo kojim je isti uobičajeno poslovao, dapače koja je kao valuta u vrijeme sklapanja ugovora bila potpuna novina u Republici Hrvatskoj. 15 Iz sadržaja ugovora o kreditu kao tipskog ugovora uz primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi isti pristao da plati iznos koji ovisno o potpuno nepoznatom i neodređenom tečaju valute, a koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, i to iznos koji može i je s vremenom znatno rastao, pa da bi pristao da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno 1 8

2 P – 908/2022

različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, a očito je da isti nije znao, mogao znati, a sigurno ne bi pristao da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos zbog znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati, a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine.

16 Obzirom je tuženik nesporno na temelju ništetnih odredbi o primjeni valutne klauzule primio uplate po otplati kredita, isti je u obvezi vratiti sve što je primio po ništetnim ugovornim odredbama.

Jedine odredbe ugovora o kreditu koje su kao takve jasne i razumljive te odmah određene i primijenjene u smislu iznosa glavnice tražbine/duga su po ocjeni ovog suda iznos glavnice koji je primijenjen kod isplate kredita u smislu iznosa kredita koji je isplaćen tužitelju i na koji iznos je primijenjen tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate. To su parametri koji su bili jasni i potpuni i o kojima je tužitelj kao potrošač jasno informiran jer se radi o konkretnim iznosima i parametrima, pa je slijedom navedenog, sudskoj vještakinji dan zadatak da izračuna iznos anuiteta kredita tijekom otplate kredita uz primjenu tečaj CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita.

Odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

Tužitelj tvrdi da se o ugovornoj odredbi čl. Ugovora o kreditu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka nije pojedinačno pregovaralo te da ona nije utjecala na sadržaj istih čime tužitelj iznosi negativnu činjenicu koju ne mora dokazivati, već je na tuženiku, koji tvrdi suprotno, teret dokaza da su ugovorne strane pregovarale o odabiru švicarskog franka i da je tužiteljica mogla promijeniti odredbu kojom se glavnica i način otplate anuiteta veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome promijeni i uvjete ugovora, a što tuženik prema ocjeni suda nedvojbeno nije dokazao. Općepoznata je činjenica da su banke u Republici Hrvatskoj u vrijeme sklapanja predmetnog kredita klijentima nudile kredite u švicarskim francima po povoljnijim uvjetima od kredita u drugim valutama te je općepoznata činjenica da klijenti pri ishođenja kredita navedu iznos koji im je potreban te im zatim banka ponudi konkretne uvjete pod kojima mogu ostvariti kredit u traženom ili njemu najbližem ostvarivom iznosu, ponudom valute u kojoj im je taj kredit dostupan i ponudom kamatne stope pod kojom banka nudi takav kredit, pa nije uvjerljivo da je tuženik sa tužiteljem o izboru švicarskog franka pojedinačno pregovarao u smislu da je tužitelj imao realnu mogućnost utjecaja na ugovornu odredbu kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome promijeni i ostale uvjete ugovora. Identično kao što realno nije mogao utjecati ni na odredbu kojom se promjena kamatne stope veže uz jednostranu odluku tuženika.

1 9

2 P – 908/2022

Odredba čl. 99. ZZP/07 propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive s tim da ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, tumačena bila transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijali korisnik kredita, može procijeniti rizik koji preuzima sklapanjem ugovora s određenim odredbama i može li znati ukupne ekonomske posljedice koje za njega kao individualnog potrošača mogu proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

17 Čitanjem sporne odredbe, sud utvrđuje da iako u toj odredbi nije izričito upotrijebljen izraz „valutna klauzula u švicarskim francima“, da je iz sadržaja te odredbe tužitelju kao prosječnom potrošaču kojem je poznat pojam valutne klauzule bila jasna odredba da se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka. Nadalje, iz činjenice da se sporna ugovorna odredba nalazi u drugom članku na prvoj stranici Ugovora o kreditu pod nazivom iznos kredita te da nije pisana sitnim slovima, ocjena je ovog suda kako je ista lako uočljiva svakoj osobi koja čita Ugovor o kreditu pa time i tužitelju. Međutim, što se tiče činjenice da li je sporna ugovorna odredba tužitelju kao potrošaču lako razumljiva, sud je utvrdio da nije. Naime, čitanjem Ugovora o kreditu, sud kao nedvojbeno utvrđuje da u samom kreditu nisu sadržani razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a tuženik u tijeku dokaznog postupka ne dokazuje da je tužitelja u fazi pregovora o sklapanju Ugovora o kreditu informirao o rizicima vezanim uz ugovaranje odredbe kojom se glavnica vezuje upravo uz valutu švicarskog franka. Tužitelj koji od tuženika nije o riziku švicarskog franka bio dovoljno informiran, ni uz svu razumnu pažnju i oprez nije mogao razumjeti spornu ugovornu odredbu i što takva ugovorna odredba znači za njegovu obvezu te donijeti informiranu odluku o sklapanju Ugovora o kreditu koji sadrži takvu odredbu, isto kao što to ne može niti ovaj sud samo čitanjem odredbi Ugovora o kreditu.

Utvrdivši tako da sporna ugovorna odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva i imajući u vidu da ugovorne strane o istoj nisu pojedinačno pregovarale, sud je dalje ocjenjivao da li je propust informiranja tuženik učinio u dobroj vjeri kako to tvrdi ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te jesu li sporne ugovorne odredbe dovele do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tuženik u postupku tvrdi da svoje usluge i proizvode nudi pod zadanim uvjetima, što znači da je potrošačima nudio i mogućnost sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. I iako u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ni jedan pozitivni propis nije izričito propisivao obvezu davatelja kredita da u fazi oglašavanja informira potrošače o konkretnim činjenicama o kojima ovisi odluka o uzimanju kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima u vidu mogućnosti procjene ekonomskih posljedica sklapanja takvog ugovora, izostanak zakonske regulative u tom pogledu ne znači da tuženik nije imao obvezu postupati sukladno načelu svjesnosti i poštenja odnosno učiniti sve potrebno da u cijelosti informira potrošače ovdje tužitelja o svim bitnim elementima ugovora 2 0

2 P – 908/2022

uključivo i o riziku ugovaranja odredbi kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka i za postojanje kojih rizika tuženik za razliku od tužitelja nedvojbeno zna, budući mu postojeći rizici kao financijskom stručnjaku nisu mogli ostati nepoznati. Takvo je osnovno načelo postupanja sudionika u zasnivanju obveznih odnosa propisano upravo zbog nemogućnosti zakonodavca da unaprijed propiše regulativu za sve životne situacije te upravo u tom smislu čl. 4. ZOO propisuje da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, a što je tuženik propustio iako je kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebao voditi računa o interesima tužitelja kao nedvojbeno slabije strane u ugovornom odnosu. Činjenica da je Ugovor o kreditu sklopljen za potrebe kupnje stana dakle, rješavanja pitanja od svakodnevnog značaja te što u današnje vrijeme predstavlja potrebu svakog čovjeka, govori u prilog ocjeni suda da je već sama činjenica da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu postoje , tečaj valute švicarskog franka i s o kojima ovisi obveza tužitelja, uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je time veći što tužitelji nedvojbeno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu smatra da je prihvatio opći valutni rizik te jer se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka,. I sama nerazumljivost odredbi kojima se glavnica vezuje uz švicarski franak prema ocjeni suda je uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem i koji stoga nedvojbeno zna za rizik odabira švicarskog franka, taj rizik transparentno ne prezentira tužitelju. Neravnoteža u pravima i obvezama koja proizlazi iz spornih ugovornih odredbi je pri tome značajna, što proizlazi iz nesporne činjenice o značajnom porastu tečaja švicarskog franka i posljedično tome značajnog porasta visine anuiteta po Ugovoru o kreditu. Logično je i životno da je tužitelj, polazeći od načela povjerenja prema tuženiku, prihvatio onaj kredit koji joj je tuženik ponudio, upravo Ugovor o kreditu, te je isključivo tužitelj, koja kredit otplaćuje u kunama kao valuti u kojoj nesporno zarađuje, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti ovisi glavnica i kamata koju otplaćuje kao anuitet kredita, spornom ugovorom odredbom preuzela rizik promjene tečaja švicarskog franka. Kako je tuženik nedvojbeno znao za rizik koji nosi švicarski franak, a nije na adekvatan način o istom informirao tužitelja kojem su odredbe kojima je glavnica vezana uz valutu švicarskog franka nedvojbeno bila nerazumljive poradi čega ista nije mogla donijeti informiranu odluku hoće li preuzeti rizik koji nose sporne ugovorne odrede ili neće, ocjena je suda da tuženik nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao savjesno i pošteno te je kao posljedica tog propusta tuženika došlo do ugovaranja spornih odredbi koje su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. 18 Kako je međutim tuženik osim osnove osporio i visinu tužbenog zahtjeva, sud je po prijedlogu tužitelja odredio financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije na okolnost visine tužbenog zahtjeva uz zadatak vještaku ranije naveden. Po takvoj je uputi suda, stalni sudski vještak izradila nalaz i mišljenje u kojem je dala izračun razlike po osnovi valutne klauzule. Nalaz i mišljenje sudskog vještaka je uredno dostavljeno strankama na koje tužitelja nije imao prigovor, vještakinja je saslušana na ročištu glavne rasprave te je ista rekla da u potpunosti ostaje pri svom nalazu i mišljenju

2 1

2 P – 908/2022

Prigovore tuženika je vještakinja detaljno i jasno otklonila svojom iscrpnom dopunom vještva i na samom saslušanju

Sud je u cijelosti prihvatio mišljenje vještaka izrađenog po pravilima struke . Vještakinja je uredno saslušana na ročištu i navela da ostaje pri svom nalazu.

Naročito sud izdvaja iz dopune vještva tj osvrta na prigovor tuženika

"Na temelju iznosa dosuđene preplata kamate tužiteljici od 11.340,63 kuna, po presudi Općinskog suda u Dubrovniku, posl. br. P. 1207/2016, vještak je nedvojbeno utvrdio da je preplata kamate računana po tekućem tečaju, te da preplatu tečaja treba umanjiti za tečajnu razliku sadržanu u preplati kamate zato što se umjesto početnog koristio tekući tečaj. Stoga je vještak izračunao preplatu kamate, kao i iznos tečajne razlike sadržane u preplati kamate (stupac 8 tabele preplate tečaja) i oduzeo ga od iznosa preplate tečaja.

Dakle, tečajna razlika sadržana u preplati kamate je već umanjena u iznosu tečajne razlike (9). Također je i u opisu ispod tabele navedeno „Odbitna stavka, tečajna razlika sadržana u preplati kamate, zato što se umjesto početnog koristio tekući tečaj, iznosi 713,47 HRK (8).“ Iz stupca 8 vidi se da tečajna razlika sadržana u preplati kamate može biti pozitivna i negativna, što se odražava na pozitivne i negativne tečajne razlike.

Vještak je izračunao preplatu tečaja točno po zadatku iz Rješenja. U slučaju ništetnosti, što se iz zadatka pretpostavlja, vrijede početni uvjeti, u ovom slučaju početni tečaj. Tuženikova tvrdnja da vještak nije primijenio tečaj za CHF važeći na dan dospijeća pojedinog anuiteta je potpuno netočna. Naprotiv, vještak je preuzeo stvarne uplate kamate i glavnice u kunama iz kartice kredita. Iz njih je u pomoćnoj tabeli rasporeda uplata izračunao plaćeni iznos u CHF po tečaju na dan dospijeća." 19 Slijedom navedenog sud je dosudio iznos naveden u izreci nakon što je tužitelj uredio tuženi zahtjev po vještvu kao razlika na temelju valute kojom je glavnica kredita vezana uz CHF, radi otplate anuiteta vezanim za tečaj švicarskog franka, to je temeljem odredbe čl. 1111. ZOO naložio tuženiku isplatiti označeni iznos tužitelju zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Odluku o zakonskoj zateznoj kamati sud je utemeljio na čl. 1115. ZOO kojom je propisano da se kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, visinu zakonske zatezne kamate odredivši sukladno čl. 29. st. 2. ZOO i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), a kao dan početka tijeka zakonske zatezne kamate utvrdivši dan kad je tužitelj preplatio dužni iznos (odnosno kasniji datum za one iznose za koje tužitelj tužbenim zahtjevom isplatu kamate traži od datuma kasnijeg datumu preplate) budući je tuženik nepošten od dana stjecanja tog iznosa.

Za dodati je da je tužiteljice umanjila iznos tužbenog zahtjeva za tzv negativne razlike što je vidljivo iz preciziranog tužbenog zahtjeva te usporedbe s nalazom i mišljenjm vještakinje

2 2

2 P – 908/2022

20 Ocjena je ovog suda da je tuženik od trenutka stjecanja, time trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunao primjenom ništetnih odredbi ugovora znao ili morao znati da nema pravo na isplatu istih, pa je temeljem čl. 29. st. 1. i. 2. ZOO-a dužan platiti zatezne kamate na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od idućeg dana od dana kada je iste primio. Zatezne kamate su sporedno potraživanje koje svoju osnovu i visinu temelji na činjenici da je određen iznos uplaćen bez , 21 U odnosu na prigovor zastare potraživanja ocjena je ovog suda da postupak kolektivne zaštite prava potrošača predstavlja vjerovnikovu radnju poduzetu radi utvrđivanja i ostvarenja tražbine u smislu čl. 241. ZOO-a, to stoga što se radi o postupku koji je izričito reguliran odredbama Zakona o zaštiti potrošača (¨Narodne novine¨ broj 79/07, dalje u tekstu ZZP ) kao jedno od sredstava za zaštitu potrošača od konkretnih postupanja trgovaca, i to u postupku u kojem pojedinačni potrošač ne mora sudjelovati ali ima sva prava koja mu pripadaju kao potrošaču na kojeg se postupanje trgovca odnosi, dapače koji po tom istom zakonu ima pravo izravno Činjenica da potrošač može neovisno o postupku kolektivne zaštite poduzimati radnje protiv trgovca kao svog dužnika, ne pretpostavlja obvezu poduzimanja istih pored činjenice da je u tijeku kolektivni spor, dapače upravo je logično da ova kolektivna zaštita predstavlja primjerenije i ekonomičnije radnje vjerovnika radi ostvarenja tražbine od pojedinačne zaštite. Svakako, u smislu čl. 241. ZOO-a je dovoljna i jedna radnja vjerovnika pred sudom radi ostvarenja zaštite da zahtijevati ovrhu odluke donesenu u tom postupku, sukladno čl. 117 ZZP-a. bi zastara potraživanja bila prekinuta. Obzirom je postupak kolektivne zaštite pokrenut 2012., dakle prije proteka roka od pet godina za zastaru potraživanja, očito je daje istim prekinuta zastara, a obzirom se radi o postupku koji je pravomoćno okončan tek 12. lipnja 2014. (u pogledu promjene kamatne stope) odnosno 14. lipnja 2018. (u pogledu valutne klauzule) kada je zastara počela iznova teći za potraživanja isplate po osnovi ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno ništetnoj valutnoj klauzuli.

22. Dakle Sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, čime pravo na tužitelja na isplatu potraživanja nije zastarjela. Obzirom su odredbe ugovora o primjeni valutne klauzule utvrđene ništetnim 14. lipnja 2018., razvidno je da do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao zastarni rok od 5 godina koji se primjenjuje na potraživanje tužitelja.( tužba podnesena 12 12 22 dakle unutar zastarnog roka U pogledu prigovora zastare, sud ističe da je predmet spora klasificirao kao zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove konkretno kao povrat stečenog temeljem ništetne ugovorne odredbe slijedom čega je zastaru prava tužitelja potraživati isplatu utuženog iznosa potrebno cijeniti primjenom općeg petogodišnjeg zastarnog roka.

2 3

2 P – 908/2022

23 Tumačenje da zastarni rok teče od dana sklapanja Ugovora o kreditu ili pak od dana ispunjenja obveze iz ništetnog ugovora protivno je i Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, dalje: Direktiva) u duhu koje je Direktive kao pravne stečevine Europske unije ovaj sud dužan tumačiti nacionalno pravo. Pravila nacionalnog prava koja uređuju pravna sredstva za ostvarenje prava ne smiju u praksi onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarenje prava priznatih pravnim sustavom Europske unije ovdje konkretno načela djelotvornosti. Kad je riječ o načelu djelotvornosti, sustav zaštite uspostavljen Direktivom temelji se na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca te je u tom smislu, bez obzira što rok zastare od pet godina i ako se računa od sklapanja Ugovora o kreditu ili pak od dana ispunjenja obveze iz ništetnog ugovora u praksi jest dovoljan da potrošač može pripremiti i podnijeti djelotvorno pravno sredstvo za zaštitu svojih prava, ipak postoji mogućnost da je tako računat rok istekao i prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe sadržane u ugovoru. Stoga, takvo računanje roka ne može osigurati potrošaču djelotvornu pravnu zaštitu. U tom smislu, Sud Europske unije u presudi u spojenim predmetima C-698/18 SC Raiffeisen Bank SA i C-699/18 BRD Groupe Société Générale SA/JB i KC navodi da se protivi načelu djelotvornosti to da se na tužbu za povrat plaćenog temeljem nepoštene ugovorne odredbe promjenjuje rok zastare koji počinje teći od trenutka prestanka ugovora, neovisno o tome da li je potrošač u tom trenutku znao ili je razumno mogao znati za nepoštenost ugovorne odredbe, dalje utvrđujući da se protivi Direktivi tumačenje nacionalnog propisa prema kojem zastarni rok za podnošenje sudske tužbe za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe počinje teći od dana kad je ugovor u cijelosti ispunjen (obuhvaćeno je time prema mišljenju ovog suda nedvojbeno i računanje roka od trenutka sklapanja ugovora ili isplate za vrijeme trajanja ugovora budući je taj tren raniji od trenutka prestanka ugovora i time još otegotniji), kad je bez provjere predmnijeva da je potrošač u tom trenutku znao ili je trebao znati za nepoštenost ugovorne odredbe ili kad za slične tužbe taj isti rok počinje teći od sudskog utvrđenja osnovanosti tužbe. Također, tumačenje da zastarni rok teče od dana sklapanja Ugovora o kreditu ili pak od dana ispunjenja obveze iz ništetnog ugovora restriktivno je i neprimjenjivo iz kako praktičnih tako i moralnih razloga, jer se u ovom slučaju radi o situaciji u kojoj je tužitelj teorijski imao pravo zahtijevati povrat danog već od dana sklapanja ništetnog ugovora odnosno ispunjenja obveze iz istog, ali je realno isti tek u trenutku sudskog utvrđenja ništetnosti ugovora došao u poziciju poslužiti se svojim zakonskim pravom zahtijevati povrat danog po osnovi ništetnog ugovora. Valja voditi računa o realnim životnim situacijama u kojima je tek kvalificiranim (sudskim) utvrđenjem ništetnosti, a nerijetko tek nakon duge parnice, stranka stekla saznanje o ništetnosti ugovora i time došla u priliku ostvariti pravo na povrat danog po osnovi ništetnog ugovora.

24 Sud ponovno navodi da je proveo sve dokaze koje su stranke predložile. te ne temelju tako provedenih dokaza donio odluku kao u izreci Za dodati je da je tijekom postupka tuženik odustao od saslušanja bankara a javna bilježnica koja se ovjerila ugovor je umrla tako da ista i nije mogla biti saslušana.

25 O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl 154 st 1 ZPP pa su tužiteljici koja je uspjela u postupku /tužbeni zahtjev preciziran te smanjen u neznatnom dijelu za 2 4

2 P – 908/2022

kojeg nisu nastali posebni troškovi a kako tuženik nije prislao na povlačenje to je trebalo isti neznatni dio odbiti / priznati troškovi zastupanja po odvjetniku usklađeni s važećom odvjetničkom tarifom u skladu s vrijednosti predmeta spora, i vrijednosti boda od 2 EUR , i uvećani za 25 posto PDV i to sastav tužbe, zastupanja na 4 ročišta i to 19 listopad 23, 30 studenog 23, 31 listopad 24, 11 prosinca 24 , podnesak od 24 10 23 i 17 10 24 , uz 25 posto pdv, svaka radnja po 100 bodova a vrijednost boda je 2 EUR, dakle svaka radnja 200 EUR, vještačenja u iznosu 400 EUR sudska pristojba na tužbu 57,17 EUR što sve skupa iznosi 2. 207,17 EUR

U Dubrovniku, 16. prosinac 2024.

S u t k i nj a

Kate Ogresta Jović

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismenom u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DN-a:

- punomoćnik tužitelja

- punomoćnik tuženika