Poslovni broj: P-588/2023-

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

I

RJEŠENJE

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji Ines Bračanov Čuljat, u pravnoj stvari tužiteljice UUN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Nada Ogresta, odvjetnica u Dubrovniku, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB:92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave dana 3. prosinca 2024. u prisutnosti tužiteljice i punomoćnice tužiteljice te zamjenice punomoćnika tuženika, dana 16. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka (CHF) sadržane u Ugovora o kreditu broj OU-1322/2006 (broj ugovora 3207626303) od 15. studenog 2006. godine sklopljenom između tuženice ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10 000 Zagreb, OIB: 92963223473 i tužiteljice UUN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnice kredita, kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka (CHF), sadržane u odredbi članka 1. st. 1. koji glasi „obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita“ i dijela „uz valutnu klauzulu“ te u odredbi članka 6. „obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“ pa stoga navedene odredbe Ugovora o kreditu broj OU-1322/2006 (broj ugovora 3207626303) od 15. studenog 2006. godine ne proizvode pravne učinke između ugovornih strana.

II. Nalaže se tuženici ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10 000 Zagreb, OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici, UUN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.181,82 EUR (tritisućestoosamdesetjedaneuroiosamdesetdvacenta) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućima:

- na iznos od 2,91 EUR od 15.3.2008. do isplate

- na iznos od 1,51 EUR od 16.4.2008. do isplate

- na iznos od 3,34 EUR od 15.10.2008. do isplate

- na iznos od 5,89 EUR od 12.11.2008. do isplate

- na iznos od 2,27 EUR od 11.12.2008. do isplate

- na iznos od 17,03 EUR od 20.1.2009. do isplate

- na iznos od 21,09 EUR od 19.2.2009. do isplate

- na iznos od 12,32 EUR od 17.3.2009. do isplate

- na iznos od 14,70 EUR od 10.4.2009. do isplate

- na iznos od 13,93 EUR od 16.5.2009. do isplate

- na iznos od 11,68 EUR od 11.6.2009. do isplate

- na iznos od 12,48 EUR od 14.7.2009. do isplate

- na iznos od 9,70 EUR od 15.8.2009. do isplate

- na iznos od 11,23 EUR od 19.9.2009. do isplate

- na iznos od 9,94 EUR od 15.10.2009. do isplate

- na iznos od 12,32 EUR od 18.11.2009. do isplate

- na iznos od 11,52 EUR od 11.12.2009. do isplate

- na iznos od 16,99 EUR od 13.1.2010. do isplate

- na iznos od 19,82 EUR od 13.2.2010. do isplate

- na iznos od 22,29 EUR od 24.3.2010. do isplate

- na iznos od 22,75 EUR od 13.4.2010. do isplate

- na iznos od 23,85 EUR od 12.5.2010. do isplate

- na iznos od 30,89 EUR od 12.6.2010. do isplate

- na iznos od 36,55 EUR od 8.7.2010. do isplate

- na iznos od 35,32 EUR od 17.8.2010. do isplate

- na iznos od 46,28 EUR od 14.9.2010. do isplate

- na iznos od 41,07 EUR od 20.10.2010. do isplate

- na iznos od 41,82 EUR od 11.11.2010. do isplate

- na iznos od 50,22 EUR od 14.12.2010. do isplate

- na iznos od 57,81 EUR od 14.1.2011. do isplate

- na iznos od 50,65 EUR od 10.2.2011. do isplate

- na iznos od 52,34 EUR od 12.3.2011. do isplate

- na iznos od 47,37 EUR od 8.4.2011. do isplate

- na iznos od 58,16 EUR od 12.5.2011. do isplate

- na iznos od 69,40 EUR od 16.6.2011. do isplate

- na iznos od 69,70 EUR od 12.7.2011. do isplate

- na iznos od 116,91 EUR od 12.8.2011. do isplate

- na iznos od 74,57 EUR od 15.9.2011. do isplate

- na iznos od 67,02 EUR od 12.10.2011. do isplate

- na iznos od 67,43 EUR od 10.11.2011. do isplate

- na iznos od 67,75 EUR od 13.12.2011. do isplate

- na iznos od 73,97 EUR od 12.1.2012. do isplate

- na iznos od 77,01 EUR od 15.2.2012. do isplate

- na iznos od 76,76 EUR od 13.3.2012. do isplate

- na iznos od 74,67 EUR od 13.4.2012. do isplate

- na iznos od 75,56 EUR od 15.5.2012. do isplate

- na iznos od 77,51 EUR od 20.6.2012. do isplate

- na iznos od 75,33 EUR od 14.7.2012. do isplate

- na iznos od 73,66 EUR od 21.8.2012. do isplate

- na iznos od 68,35 EUR od 18.9.2012. do isplate

- na iznos od 73,92 EUR od 19.10.2012. do isplate

- na iznos od 76,16 EUR od 20.11.2012. do isplate

- na iznos od 74,49 EUR od 18.12.2012. do isplate

- na iznos od 69,83 EUR od 17.1.2013. do isplate

- na iznos od 71,43 EUR od 20.2.2013. do isplate

- na iznos od 71,14 EUR od 16.3.2013. do isplate

- na iznos od 76,09 EUR od 18.4.2013. do isplate

- na iznos od 67,85 EUR od 22.5.2013. do isplate

- na iznos od 67,66 EUR od 18.6.2013. do isplate

- na iznos od 68,36 EUR od 16.7.2013. do isplate

- na iznos od 68,65 EUR od 14.8.2013. do isplate

- na iznos od 70,26 EUR od 17.9.2013. do isplate

- na iznos od 71,50 EUR od 17.10.2013. do isplate

- na iznos od 72,89 EUR od 15.11.2013. do isplate

- na iznos od 76,04 EUR od 13.12.2013. do isplate

- na iznos od 71,91 EUR od 18.1.2014 do isplate

po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je važila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. teku po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne

operacije

refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za utvrđivanje potraživanja tuženika prema tužiteljici s osnova potplaćenih I povlaštenih anuiteta zbog tečajnih razlika iznesen u prigovoru radi prijeboja u iznosu od 75,55 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 1,44 EUR od 6.2.2007. do isplate

- 0,10 EUR od 12.3.2007. do isplate

- 0,74 EUR od 6.4.2007. do isplate

- 4,12 EUR od 14.5.2007. do isplate

- 6,45 EUR od 13.6.2007. do isplate

- 5,74 EUR od 11.7.2007. do isplate

- 4,87 EUR od 16.8.2007. do isplate

- 7,22 EUR od 12.9.2007. do isplate

- 8,33 EUR od 15.10.2007. do isplate

- 4,09 EUR od 13.11.2007. do isplate

- 7,10 EUR od 12.12.2007. do isplate

- 2,50 EUR od 11.1.2008. do isplate

- 2,66 EUR od 15.2.2008. do isplate

- 3,43 EUR od 13.5.2008. do isplate

- 2,60 EUR od 16.6.2008. do isplate

- 4,55 EUR od 15.7.2008. do isplate

- 4,58 EUR od 19.8.2008. do isplate

- 5,03 EUR od 15.9.2008. do isplate

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

IV. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.775,00 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku 15 dana.

i

riješio je

Utvrđuje se da je tužiteljica povukla tužbeni zahtjev u dijelu točke II. tužbenog zahtjeva u iznosu od 47,56 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženicom Zagrebačkom bankom d.d. dana 15. studenog 2006. sklopila Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj OU- 1322/2006 (broj ugovora 3207626303) temeljem kojeg je tuženica prodavatelju automobila „Antunović d.o.o.“ isplatila iznos od 22.368,83 CHF primjenom valutne klauzule i kamatne stope koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 5,20 % godišnje, na račun i da je tuženica prilikom sklapanja ugovora o kreditu kao jača ugovorna strana, nametnula tužiteljici ugovaranje valutne klauzule kojom se glavnica i rate kredita vežu za valutu švicarskog franka (CHF). Nadalje navodi da je tuženica u razdoblju realiziranja spornog kredita napadno reklamirala kredite u CHF valuti uvjeravajući tužiteljicu i ostale potrošače da je riječ o sigurnijim i povoljnijim ugovorima od onih koji su vezani uz valutu EUR nudeći pri tome „izuzetno povoljne“, niže kamatne stope u odnosu na eurske kredite i da je tužiteljicu držala u uvjerenju da je valuta CHF sigurna valuta bez ikakvog objašnjenja o učestaloj promjeni tečaja i parametrima koji mogu utjecati na takvo povećanje kao i o svim rizicima koje takvo ugovaranje nosi. Također navodi da je tuženica propustila obavijestiti tužiteljicu o riziku koji nosi svako ugovaranje valutne klauzule, a osobito o visokoj rizičnosti valute CHF te činjenici da je isti neusporedivo veći od rizika ugovaranja valutne klauzule vezanoj za valutu EUR i činjenice da tečajna politika Hrvatske narodne banke bila provoditi politiku stabilnog tečaja u odnosu tadašnje kune prema euru, ali ne i prema drugim valutama kao i da je propustila obavijestiti tužiteljicu o izglednosti nastupa rizika povećanja tečaja CHF s obzirom na kontekst tadašnjeg skorog uvođenja EURO zone te da rizik postaje još i veći ako se istovremeno ugovori i valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Nadalje, da presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P. 1401/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž.7129/13-4, u kolektivnom sudskom procesu, tužiteljica saznaje da je tuženica nepošteno i nezakonito postupila prilikom obračuna i povećanja kamatne stope te ugovaranja valute CHF jer je istoimenim presudama utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta CHF uz koju su vezani glavnica i rate u švicarskim francima (CHF), a da pri tome tijekom „pregovora“ i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora kao trgovac, kojemu je to osnovna djelatnost, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi i da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 potvrđena od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. i da su prethodno iznesena utvrđenja postala pravomoćna, dok je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom posl. br. Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine odbio reviziju i potvrdio stavove nižih sudova i Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom i rješenjem od 03. veljače 2021. posl. br. U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019, U-III-4532/2019 odbio odnosno odbacio ustavne tužbe protiv prethodno navedenih presuda i da je odlukama Ustavnog suda od 3. veljače 2021. tuženica iscrpila sve pravne lijekove domicilnog zakonodavstva kojim bi mogla pobijati utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi iz presuda kojim je utvrđena povreda kolektivnih prava potrošača. Nadalje navodi da su ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu broj OU-1322/2006 (broj ugovora 3207626303) od 15. studenog 2006. koje se odnose na valutnu klauzulu CHF sastavni dio standardiziranih i tipiziranih ugovora tuženice o kojima se nije prethodno pregovaralo, a koje je tuženica, kao jača ugovorna strana, nametnula tužiteljici prilikom sklapanja a koje su ugovorne odredbe u suprotnosti su s načelom savjesnosti i poštenja te su samim time i nepoštene, a potom i ništetne kao i da sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, a posebice prethodno navedenih ugovornih odredbi nisu prethodili pojedinačni pregovori kojim bi se definirali prava i obveze ugovornih strana sukladno načelu savjesnosti i poštenja na način da se uspostavi ravnoteža između ugovornih prava i obveza tužiteljice i tuženice niti je tuženica, kao financijska institucija kojoj su financijsko savjetovanje i kreditiranje glavne djelatnosti, u dovoljnoj mjeri informirala tužiteljicu o riziku i opasnostima koje prijete prilikom sklapanja takvih ugovora o kreditu i na taj način je dovela u neravnopravni položaj tako što joj je nametnula standardizirane ugovorne odredbe koje su same po sebi nepoštene i nezakonite, a potom i ništetne te da tužiteljica u ovoj tužbi koristi svoje pravo propisano čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku te se poziva na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. koja je podnesena na temelju tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava od strane Udruge Potrošač kao i da se također u ovom postupku poziva na prava iz čl. 327. st. 1. i čl. 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05) kojim je utvrđeno da na ništetnost Sud pazi po službenoj dužnosti te da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje ZZP/03) kojim je propisano da se ugovorne odredbe, konkretno ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatraju nepoštenim, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te čl. 87. ZZP/03 kojim je određeno da su nepoštene ugovorne odredbe ništetne. Zaključno ističe da je iznos koji je tuženica stekla takvim nepoštenim odnosno ništetnim ugovornim odredbama, sukladno čl. 323. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) kao i čl. 323 st. 1. Zakona o obveznim odnosima, dužna vratiti tužiteljici uvećano za zakonske zatezne kamate od svake pojedine mjesečne pretplate pa sve do isplate.

2. U odgovoru na tužbu navodi da su tužitelj i tuženik sklopili 15. studenog 2006. Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3207626303 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 22.368,83 CHF i da tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja. Ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe ni da zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti a ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, da je upravo na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari jer se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a i da je odredbom čl. 126. ZZP-a propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika i da je zakonodavac jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a, a obzirom je predmetna tužba podnesena dana 7. lipnja 2023. to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari i da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 7. lipnja 2018. nastupila zastara. Navodi i da je 17. rujna 2019. objavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. pod posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koje odluke su nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a i da je u predmetu C-81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU bilo riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka a novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate, dakle da su opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF a koja odredba je bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja dok su u predmetu C-243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU tužitelji s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a koji ugovor je bio denomiran u eurima da bi stranke zatim 2007. potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke i da je zaključak Suda EU da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva, a primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca i time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Nadalje navodi i da je odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i da je tuženik tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina, da je iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja kao i da su tužitelju prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja, dakle, da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje navodi da je svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja i da su takve upute bile dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila. Zaključno ističe da je odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu odraz odredbe članka 22. ZOO-a koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti i da je sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove kao i da neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak i da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu i da je neživotno i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja što je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete a rizik promjenjivosti tečaja se odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF i da je svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan jer da je odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva i da sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva stoga ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

3. Tijekom postupka provedeni su dokazi uvidom Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila od 15.studenog 2006. (list 8-15 spisa), plan otplate od 19.prosinca 2022. (list 17-20 spisa), prometi po kreditu/specifikacije uplata (list 21-28, 60-67 spisa) i pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (list 29 spisa), te vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji za računovodstvo i financije Mačus d.o.o. (list 156-168 spisa) te saslušanjem zz vještakinje Stefani Gardašanić (list 182 spisa) i tužiteljice UUN (list 182-183 spisa).

3.1. Pregledom Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila od 15.studenog 2006. između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita utvrđeno je da je tuženik tužiteljici odobrio kredit za kupnju vozila u iznosu u 22.368,83 CHF u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita i da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom, da je čl. 4. i 5. ugovoreno da se kredit koristi isplatom na račun prodavatelja Antunović d.o.o. za trg.tur.ugostitelji. i posred. Usluge a da je namjena kredita kupnja vozila marke Renault, model Clio ili Exception 1,4, broj šasije [broj šasije], godina proizvodnje 2006.kao i da je čl. 6 ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosi 318,28 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

3.2. Uvidom u plan otplate od 19.prosinca 2022. za predmetni kredit za razdoblje od 3. siječnja 2007. do 1.siječnja 2014. utvrđeni su iznos kredita u valuti i kunama, visina kamatne stope od 6,63%, otplatna rata, datumi dospijeća anuiteta, isplata kredita, iznos anuiteta, otplatna kvota, uplata kamata, stanje kredita i broj anuiteta.

3.3. Uvidom u promet po kreditu/specifikacije uplata za razdoblje od 15.studenog 2006. do 17.siječnja 2014. utvrđeni sa datumi, valuta, vrsta i opis vrste prometa, iznos prometa, dospjela i nedospjela glavnica, neiskorišteni iznos i naziv platitelja/primatelja.

3.4.Saslušana zz vještakinje Stefani Gardašanić iskazala je da ostaje u cijelosti kod nalaza i mišljenja, da negativnu tečajnu razliku predstavlja onaj iznos koji se dobije u izračunu kad je tečaj bio niži u odnosu na početni tečaj i da visinu tečaja određuje banka.

3.5.Saslušana tužiteljica UUN iskazala je da joj je kredit trebao za kupovinu osobnog automobila u osobne i privatne svrhe i kad je došla u auto kuću Antunović radi kupnje vozila marke Renault sugeriran joj je kredit u Zagrebačkoj banci jer su imali neki oblik suradnje što je njoj odgovaralo jer je primala plaću preko Zagrebačke banke i većinu dokumentacije je potpisala u auto kući Antunović dok je dio dokumentacije potpisala u banci. Nadalje je iskazala da su joj u banci ponudili jedino kredit u CHF i koliko se sjeća nije dobivala obavijesti od banke o promjeni valute, Ugovor je pročitala i vodila se iznosom mjesečne rate koju je mogla priuštiti. Također je iskazala da joj nitko niti u banci a niti u javnog bilježnika nije davao nikakva pojašnjenja vezano za valutnu klauzulu, da joj je početna rata kredita bila 1.200,00 kuna da bi kasnije narasla na 2.000,00 kuna i da je utjecala na egzistenciju nje i njezine obitelji jer se radilo o kreditu na razdoblje od 7 godina i da je znala da će joj rata kredita toliko porasti zasigurno ne bih digla kredit u CHF. Također je iskazala da je UU djelatnica auto kuće Antunović koja joj je ponudila predmetni kredit i da su joj u banci ponudili samo kredit u CHF. Iskazala je i da zna što znači valutna klauzula, da je zaposlena u državnoj firmi kako u vrijeme dizanja kredita tako i sada i da nema nikakav obrt.

4. Sud nije provodio daljnje dokaze koje su stranke predlagale tijekom postupka, smatrajući činjenično stanje dovoljno utvrđenim uzimajući u obzir i načelo ekonomičnosti postupka.

5. Podneskom od 28.lipnja 2024. punomoćnik tuženika je istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od EUR 16,03 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja).

6. Podneskom od 29.listopada 2024. punomoćnik tuženice je u odnosu na predmetni nalaz i mišljenje vještakinje iskazao da ne prigovara samom matematičkom izračun vještaka, međutim i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja, a u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli, ističe da bi tužitelj, ukoliko bi naslovni sud deklaratornom pravnom zaštitom uklonio odredbu o valutnoj klauzuli, bio dužan tuženiku vratiti svaki potplaćeni anuitet s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja, stoga, ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od EUR 75,55 zajedno sa zateznim kamatama.

6.1. Podneskom od 21.studenog 2024. punomoćnica tužiteljice je uredila tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka te se protivila izračunu negativnih tečajnih razlika i umanjenju pozitivnih tečajnih razlika na iskazane negativne tečajne razliek jer nije stekla nikakvu dobit pa nema obvezu po tom osnovu ništa vraćati tuženoj.

7. Među strankama je nesporno da je tuženik kao kreditor odobrio tužiteljici kao korisnici kredita kredit za kupnju vozila u iznosu u 22.368,83 CHF u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita i da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom, da je čl. 4. i 5. ugovoreno da se kredit koristi isplatom na račun prodavatelja Antunović d.o.o. za trg.tur.ugostitelji. i posred. Usluge a da je namjena kredita kupnja vozila marke Renault, model Clio ili Exception 1,4, broj šasije [broj šasije], godina proizvodnje 2006. kao i da je čl. 6 ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosi 318,28 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

7.1. Među strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, jesu li ugovorne odredbe vezane za valutnu klauzulu u CHF u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne i da li se presuda donesena povodom kolektivne tužbe odnosi na tužiteljicu te je li nastupila zastara potraživanja.

8. Sukladno čl. 247 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) propisano je da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora dok je čl. 269.st. 2 ZOO-a propisano da objekt ugovorne obveze mora biti moguć, dopušten, određen ili odrediv.

9. Nadalje, temeljem odredbi čl. 295. st. 1. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva.

10. Sukladno čl. 3 Direktive 93/13/EEZ Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, a koja Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) su implementirane u Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 78/12).

11. Sukladno čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj NN 96/2003, dalje: ZZP) propisano je da je Potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

12. Nadalje, člankom 96. st. 1. ZZP-a, propisano je kako se smatra da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a st. 4. navedenog članka Zakona je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

13. Čl. 270 st. 1 ZOO-a je propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, dok je čl. 272. st. 1 propisano da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

14. Nadalje, čl. 322 ZOO-a je propisano da Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

15. Čl. 323.st. 1 ZOO-a je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke,ako zakon što drugo ne odlučuje.

16. Nadalje, čl. 1021. ZOO-a je propisano da se Ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava , na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

17. Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da su fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

18. Iz sadržaja predmetnog ugovora, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužiteljice kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu i na ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, pa tužiteljica sukladno čl. 502 c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku po kojem su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovoreno primjena ugovorenu valutne klauzulu u CHF-a bez prethodnog potpunog informiranja korisnika kredita – potrošača od stranke kreditora-trgovca. Dakle, iz sadržaja ugovora o kreditu kao tipskog ugovora jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čiji bi sadržaj potrošač mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi ista pristala platiti iznos ovisno o odluci banke, a koja iznosi su potpuno nepredvidivi i neodređeni u trenutku sklapanja ugovora, i to iznos koji može, i je, s vremenom znatno rastao, pa da bi tužiteljica pristala da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Zaključak je ovoga suda da je među strankama predmetna ugovorna odredba jasna i lako uočljiva, no ne i razumljiva što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice zbog čega je odredba Ugovora o kreditu kojim je glavnica kredita odnosno otplata anuiteta vezana za valutu CHF nepoštena i stoga ništetna iz razloga jer se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije imala utjecaja na njezin sadržaj i u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, koja odredba je nepoštena a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Dakle, navedene odredbe su protivne načelu savjesnosti i poštenja propisanom čl. 12. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO). Nadalje, navedene odredbe su ništetne i u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, i to njegovih odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2., čl. 82. i čl. 87. st. 1., jer se radi o nepoštenim odredbama unaprijed sačinjenog ugovora od strane jedne ugovorne strane – kreditora (tuženika), kojom se u ugovornom odnosu stvara neravnoteža između stranaka na štetu one druge ugovorne strane – korisnika kredita (tužiteljice).

19. Čl. 1111 st. 1 ZOO-a je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi dok je st. 3 istoga članka propisano da obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala.

20. Sukladno čl. 1115. ZOO-a kada se vraća što je stečeno bez osnove moraju se vratiti i plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva i a visina stope zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, a rok za izvršenje činidbe na temelju odredbe čl. 328. st. 1 i st. 2 ZPP-a.

21. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Mačus d.o.o.

21.1. U nalazu i mišljenju od 17.listopada 2023. vještakinja je zaključno iskazala da pozitivne tečajne razlike kada je tečaj bio veći od početnog iznose 3.181,82 EUR, da negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog iznose 75,55 EUR i da neto pretplata tečaja, kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika iznosi 3.106,27 EUR.

22. Obzirom na činjenicu da su stranke ugovorom o kreditu ugovorile valutnu klauzulu a uzevši u obzir i iskaz tužiteljice koja je iskazala da joj je kredit trebao za kupovinu osobnog automobila u osobne i privatne svrhe i kad je došla u auto kuću Antunović radi kupnje vozila marke Renault sugeriran joj je kredit u Zagrebačkoj banci jer su imali neki oblik suradnje što je njoj odgovaralo jer je primala plaću preko Zagrebačke banke i većinu dokumentacije je potpisala u auto kući Antunović dok je dio dokumentacije potpisala u banci, da su joj u banci ponudili jedino kredit u CHF i koliko se sjeća nije dobivala obavijesti od banke o promjeni valute, da je Ugovor pročitala i vodila se iznosom mjesečne rate koju je mogla priuštiti, da joj nitko niti u banci a niti u javnog bilježnika nije davao nikakva pojašnjenja vezano za valutnu klauzulu, da joj je početna rata kredita bila 1.200,00 kuna da bi kasnije narasla na 2.000,00 kuna i da je utjecala na egzistenciju nje i njezine obitelji jer se radilo o kreditu na razdoblje od 7 godina i da je znala da će joj rata kredita toliko porasti zasigurno ne bih digla kredit u CHF, da zna što znači valutna klauzula, da je zaposlena u državnoj firmi kako u vrijeme dizanja kredita tako i sada i da nema nikakav obrt, zaključak je ovoga suda da je tužiteljica u trenutku sklpanja predmetnog Ugovora bila potrošač pa da se na istu primjenjuje ranije navedena presuda Visokog trgovačkog suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koji je vođen i protiv ovdje tuženika po istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, stoga da je odredba ugovora o kreditu nepoštena i sukladno čl. 296 ZOO-a ništetna posebno uzimajući u obzir odredbu čl. 4. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja dok su banke, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa koji im to nalaže, potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Također je zaključak ovoga suda da je tuženik propustio informirati tužiteljicu prilikom sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu CHF, odnosno tuženik nije transparentno izložio konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na njegovu kreditnu zaduženost uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih je tužitelj mogao procijeniti ekonomske posljedice koje će za njega potencijalno nastati odabirom kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima dakle u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, koja odredba je nepoštena a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

23. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje kao stručno i kvalitetno jer je vještakinja u cijelosti postupila po zadatku suda dok su primjedbe tuženika pravne prirode a nitko pa ni tuženik nije imao primjedbe na matematički izračun.

24. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući da tužiteljica kao nestručna osoba u odnosu na tuženika bila nesvjesna rizika vezivanja otplate kredita uz valutu zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije imala utjecaja na njezin sadržaj i u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, koja odredba je nepoštena a time i ništetna, te je slijedom iznesenog odlučeno kao u točkama I. i II. Izreke.

25. U odnosu na istaknuti prigovor prijeboja, isti je neosnovan obzirom da Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača ali ne i ukoliko idu na korist potrošača stoga obzirom da ne postoji tuženikovo potraživanje prema tužiteljici s osnove potplaćenih anuiteta jer je tužiteljica platila tuženiku iznos koji je tuženik obračunao i od nje potraživao, stoga nema stjecanja bez osnove tužiteljice, odlučeno je kao u točki III. izreke..

26.Tuženik je tijekom postupka isticao prigovor zastare potraživanja. Sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

26.1. S obzirom su odredbe ugovora o primjeni valutne klauzule utvrđene ništetnim 14.lipnja 2018., do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao rok od 5 godina koji se primjenjuje na potraživanja tužitelja stoga je u tom dijelu prigovor zastare neosnovan i odlučeno je kao u točki II. izreke.

27. Odredbom čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, dalje: ZPP) propisano je da se tužba može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane, a ako se tuženik u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je tuženik pristao na povlačenje, stoga je slijedom navedenog, obzirom da se tuženik nije protivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, u skladu s odredbom čl. 193. st. 2. ZPP- a, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

28. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda koji tuženik ističe prethodno upuštanju u raspravljanje o predmetu spora, sud je isti ocijenio neosnovanim. Naime, čl. 70. st. 1. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22 dalje: ZPP) propisano je da se ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je isti stvarno nadležan, dok je st. 3. tog članka propisano da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenoga spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa, te st.

5. da ispravu o sporazumu tužitelj mora priložiti uz tužbu. Iz isprava u spisu proizlazi da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama broj:070221496204 SF od 21. veljače 2007. kojim je u čl. 17.2. ugovorena mjesna nadležnost suda prema sjedištu poslovnog centra Banke u kojem je ugovor zaključen a što je u trenutku podnošenja predmetne tužbe nesporno sud u Splitu, međutim, ocjena je ovog suda da takva ugovorna klauzula predstavlja nepoštenu ugovoru odredbu. Naime, Direktiva 93/13 EEZ Vijeća od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora (dalje: Direktiva 93/13) u cijelosti je implementirana u hrvatski pravni sustav pa tako čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP/03), koji je zakon bio važeći u vrijeme sklapanja označenog Ugovora o kreditu, propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je čl. 87. st. 1. ZZP/03 i to na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U svezi navedenog, Sud Europske unije u presudi Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama, zaključuje da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, ima smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13 ako su ispunjene temeljne pretpostavke, ta da nije bila posebno pregovarana te ta da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Kako se u ovom slučaju prema utvrđenju suda nedvojbeno radi o odredbi koja je unaprijed formulirana od strane trgovca ovdje tuženika slijedom čega potrošač ovdje tužiteljica nije imala stvarni utjecaj na njezin sadržaj odnosno o ugovornoj klauzuli koja nije bila posebno prigovarana jer sud ne nalazi niti životnim niti logičnim da bi tužiteljica koja ugovor sklapa u Dubrovniku odabrala mjesnu nadležnost suda u Zagrebu koji je udaljen više stotina kilometara od mjesta njezinog prebivališta, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama budući za potrebe ostvarenja svojih prava i obveza tužiteljica mora putovati pred sud u zagrebu što joj obzirom da živi u [adresa] koji je udaljen nekoliko stotina kilometara i obzirom na cijenu putovanja tužiteljice u Zagreb i natrag, uzrokuje značajne financijske troškove kao i obzirom na udaljenost za to potrebno vrijeme, to sud utvrđuje da je prorogacijska klauzula sadržana u čl. 16. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu čl. 81. ZZP/03 i stoga sukladno čl. 87. ZZP/03 ništetna odredba. Identično utvrđenje iznosi i Županijski sud u Splitu u rješenju poslovni broj Gž-2033/2019-2 od 25. listopada 2019. odlučujući o pitanju mjesne nadležnosti u sporu istovrsne pravne i činjenične osnove.

29. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, dalje: ZPP).

30. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom te prema vrijednosti predmeta spora, a po Tbr. 48/3 prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, dalje: Tarifa) i to za sastav tužbe i za sastav podneska od 14.lipnja 2023. i 21.studenog 2024., te za zastupanje na ročištima 2.srpnja 2024. i 3.prosinca 2024. u iznosu od po 200,00 eura i za sastav podneska od 26.rujna 2023. i 11.srpnja 2024. u iznosu od po 50,00 eura sve uvećano za PDV 25% što imajući na umu vrijednost jednog boda i 25 % PDV-a iznosi ukupno 1.375,00 EUR i tome valja dodati 400,00 EUR kuna plaćenih na ime financijskog vještačenja pa je ukupno tužiteljici dosuđen trošak u iznosu 1.775,00 EUR (točka IV. izreke).

U Dubrovniku 16. prosinca 2024.

Sutkinja:

Ines Bračanov Čuljat

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. punoćnici tužiteljice

2. punomoćniku tuženika