Poslovni broj: P-598/2023-16

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

20000 Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, sutkinja Marija Bušković, u pravnoj stvari tužiteljice BN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Slaven Šoša, odvjetnik iz Dubrovnika, protiv tuženice Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupa punomoćnik Krunoslav Knežević, odvjetnik u odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 7. studenog 2024. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice, 16. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3210367282, broj kreditne partije 7103751607, koji je potvrđen kod Nikše Viđena, javnog bilježnika u Dubrovniku, pod poslovnim brojem OV-12011/2007 od 25. srpnja 2007., u dijelu kojim je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka – CHF.

II. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 3.410,16 eura sa zateznom kamatom koja teče na iznos od

- 0,33 eura od 1. rujna 2007.,

- 2,97 eura od 9. veljače 2008.,

- 7,06 eura od 8. ožujka 2008.,

- 5,77 eura od 7. travnja 2008.,

- 0,81 eura od 7. svibnja 2008.,

- 1,89 eura od 6. lipnja 2008.,

- 1,78 eura od 8. srpnja 2008.,

- 0,51 eura od 9. rujna 2008.,

- 3,55 eura od 6. listopada 2008.,

- 10,66 eura od 11. studenog 2008.,

- 6,09 eura od 9. prosinca 2008.,

- 16,44 eura od 12. siječnja 2009.,

- 18,70 eura od 11. veljače 2009.,

- 17,93 eura od 1. travnja 2009.,

- 16,68 eura od 9. travnja 2009.,

- 15,58 eura od 11. svibnja 2009.,

- 13,76 eura od 12. lipnja 2009.,

- 14,40 eura od 9. srpnja 2009.,

- 13,47 eura od 10. kolovoza 2009.,

- 15,20 eura od 7. rujna 2009.,

- 12,60 eura od 13. listopada 2009.,

- 13,77 eura od 9. studenog 2009.,

- 14,62 eura od 8. prosinca 2009.,

- 17,70 eura od 7. siječnja 2010.,

- 20,58 eura od 11. veljače 2010.,

- 19,65 eura od 9. ožujka 2010.,

- 23,50 eura od 12. travnja 2010.,

- 24,62 eura od 7. svibnja 2010.,

- 27,32 eura od 16. lipnja 2010.,

- 36,13 eura od 14. srpnja 2010.,

- 28,87 eura od 11. kolovoza 2010.,

- 43,05 eura od 13. rujna 2010.,

- 37,59 eura od 12. listopada 2010.,

- 38,02 eura od 9. studenog 2010.,

- 46,26 eura od 11. prosinca 2010.,

- 54,90 eura od 10. siječnja 2011.,

- 44,53 eura od 14. veljače 2011.,

- 48,04 eura od 11. ožujka 2011.,

- 43,58 eura od 12. travnja 2011.,

- 51,46 eura od 12. svibnja 2011.,

- 62,51 eura od 1. srpnja 2011.,

- 62,44 eura od 11. srpnja2011.,

- 101,54 eura od 11. kolovoza 2011.,

- 65,82 eura od 16. rujna 2011.,

- 60,19 eura od 11. listopada 2011.,

- 61,28 eura od 11. studenog 2011.,

- 60,79 eura od 12. prosinca 2011.,

- 66,47 eura od 13. siječnja 2012.,

- 68,47 eura od 14. veljače 2012.,

- 67,85 eura od 14. ožujka 2012.,

- 66,22 eura od 13. travnja 2012.,

- 67,39 eura od 10. svibnja 2012.,

- 69,05 eura od 15. lipnja 2012.,

- 67,07 eura od 13. srpnja 2012.,

- 66,39 eura od 16. kolovoza 2012.,

- 61,70 eura od 18. rujna 2012.,

- 66,94 eura od 1. studenog 2012.,

- 67,43 eura od 12. studenog 2012.,

- 65,97 eura od 13. prosinca 2012.,

- 62,41 eura od 17. siječnja 2013.,

- 64,40 eura od 18. veljače 2013.,

- 64,00 eura od 14. ožujka 2013.,

- 68,07 eura od 16. travnja 2013.,

- 59,87 eura od 16. svibnja 2013.,

- 61,68 eura od 13. lipnja 2013.,

- 61,30 eura od 13. srpnja 2013.,

- 60,68 eura od 16. kolovoza 2013.,

- 66,71 eura od 1. listopada 2013.,

- 64,24 eura od 22. listopada 2013.,

- 65,05 eura od 14. studenog 2013.,

- 67,44 eura od 16. prosinca 2013.,

- 64,94 eura od 14. siječnja 2014.,

- 68,00 eura od 17. veljače 2014.,

- 68,89 eura od 20. ožujka 2014.,

- 67,46 eura od 22. travnja 2014.,

- 66,03 eura od 20. svibnja 2014.,

- 66,23 eura od 20. lipnja 2014.,

- 68,30 eura od 18. srpnja 2014. i

- 69,03 eura od 18. kolovoza 2014. do isplate

po stopi koja se do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 589,84 eura sa zakonskom zateznom kamatom.

IV. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici na ime nadoknade troška postupka iznos od 1.650,00 eura sa zateznom kamatom tekućom od 17. prosinca 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je 5. lipnja 2023. podnijela ovom sudu tužbu u kojoj tvrdi da je sa tuženicom 25. srpnja 2007. sklopila Ugovor o kreditu za kupnju vozila broj 3210367282, a kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.650,11 CHF, uz primjenu valutne klauzule u CHF i jednostrano promjenjive kamatne stope, koje je tuženica na tržištu nudila kao povoljne zbog niže kamatne stope te suprotno načelu savjesnosti i poštenja poticala potrošače na preuzimanje rizika vezanog za isti, na štetu potrošača koji toga nije bio svjestan. Obzirom na navedeno, a sukladno presudi Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj P-7129/13 od 13. lipnja 2014., kojom je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su ništetne i nepoštene odredbe ugovora o kreditu tuženih banka (uključujući ovdje tuženice) u kojima je ugovorena otplata glavnice kredita vezano za švicarski franak bez da se o istoj pojedinačno pregovaralo te prije, u vrijem i u svezi zaključenja ugovora nije u cijelosti informiralo potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljen na potpunoj obavijesti, a što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, predlaže utvrditi ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojim je glavnica kredita i način otplate vezan za tečaj švicarskog franka –CHF, uz obvezu tuženice da joj vrati preplaćene iznos kredita koji predstavljaju razliku onog što bi platila da joj tuženica nije nametnula ovu odredbu uslijed koje je znatno više plaćala zbog rasta tečaja, u odnosu na iznos koji je platila tuženici uslijed rasta tečaja tijekom otplate kredita, a isto u iznosu od ukupno 3.410,16 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od pojedine pretplate do isplate, uz obvezu tuženice da joj nadoknadi i troškove ovog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate.

2.1. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženica prigovara mjesnoj nadležnosti ovog suda jer da su stranke predmetnim ugovorom ugovorile nadležnost suda prema mjestu sjedišta banke. osporava osnovanost zahtjeva tužitelja te predlaže iste odbiti. Smatra da je tužbeni zahtjev u deklaratornom dijelu neuredan i neodređen jer se ne navode odredbe koje tužiteljica smatra ništetnim. Osporava da bi tužiteljica bila potrošač u predmetnom ugovornom odnosu jer da se radi o nenamjenskom kreditu a ista ne dokazuje da bi se sredstva istog koristila za potrošačke svrhe. Prigovara zastari potraživanja smatrajući da se ista računa uz primjenu zastarnog roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate, uz isticanje da kolektivna tužba potrošača nije prekinula zastaru konkretne tražbine jer ista ne predstavlja radnju tužiteljice usmjerene na ostvarivanje njenih konkretnih prava. Osporava da bi odredbe o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope bile nepoštene u konkretnom ugovoru, tvrdeći da je ona u cijelosti postupala po tada važećem prisilnim propisima. Navodi da sukladno izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a koje su stupile na snagu 1. siječnja 2014., nije imala obvezu u postojećim ugovorima o kreditu navesti egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope, dok je tužiteljica bila upoznata, obaviještena i upozorena o svim rizicima promjene tečajnih odnosa i kamatne stope te pristala na iste. Tvrdi da niti ona nije mogla predvidjeti promjenu tečaja i kamatne stope koja se dogodila tijekom otplate kredita. Ukazuje da su stranke pregovarale o predmetnim odredbama ugovora i da je tužiteljici prije potpisivanja pojašnjeno značenje predmetne ugovorne odredbe od strane djelatnika banke kao i prilikom solemnizacije ugovora od strane javnog bilježnika, pa da su tužiteljici ove odredbe ugovora bila jasne i razumljive. Smatra da tužiteljici svakako ne bi pripadalo pravo na zakonske zatezne kamate od dana pretplate, već najranije od podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari u kojoj se po prvi put ističe ništetnost odredbi ugovora, pa se ona niti ne može smatrati nepoštenim stjecateljem prije isticanja takvog zahtjeva.

2.2. Obzirom je tužiteljica tijekom postupka smanjila tužbeni zahtjev tako da umjesto 4.000,00 eura zahtjeva isplatu iznosa od 3.410,16 eura, tuženik se izričito protivi takvom povlačenju tužbe.

3. Na glavnoj raspravi je pročitan ugovor o kreditu, promet po kreditu, otplatni plan, opći uvjeti poslovanja, te nalaz knjigovodstveno-financijskog vještačenja po stalnoj sudskoj vještakinji Mačus d.o.o., z.z. ĐN te je saslušana tužiteljica.

4. Obzirom je činjenično stanje utvrđeno temeljem provedenih dokaza, ocijenjeno je da bi izvođenje daljnjih dokaza bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka, radi čega isti nisu niti izvođeni.

5. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13 i 70/19; dalje u tekstu ZPP), utvrđeno je da su zahtjevi tužiteljice osnovani u pretežitom dijelu.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti primjene valutne klauzule u CHF u otplati kredita te isplatu razlike više plaćenih anuiteta po kreditu u vezi sa povećanjem tečaja CHF-a u odnosu na kunu tijekom otplate kredita.

7. Nesporno je među strankama

-da su tužiteljica i tuženica 25. srpnja 2007. sklopili potrošački ugovor o kreditu za iznos od 25.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

- da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu,

- da je kamatna stopa tijekom otplate kredita mijenjana temeljem odluke tuženika,

- da su anuiteti kredita tijekom otplate kredita rasli zbog povećanja kamatne stope i rasta tečaja CHF-a,

- da je ugovorena otplata kredita u razdoblju od 60 mjeseci te da je kredit otplaćen.

9. Sporno je među strankama:

- urednost tužbe i određenost tužbenog zahtjeva,

- je li tužiteljica u predmetnom ugovornom odnosu bila potrošač,

-primjenjivost odluka u postupku kolektivne zaštite potrošača na odnos stranaka,

-je li ugovorna odredba o načnu promjene kamatne stope u predmetnom ugovoru o kreditu ništetna,

-ništetnost primjene valutne klauzule,

- zastara potraživanja tužiteljice te

- dospijeće zakonskih zateznih kamata na iznose pretplate kredita.

10.1. U odnosu na prigovor tuženice o nenadležnosti ovog suda, uvidom u predmetni ugovor o kreditu i to čl. 16. ugovora utvrđeno je ugovorena nadležnost suda prema sjedištu banke, odnosno prema sjedištu njene podružnice, ako spor proizađe iz pravnog odnosa zasnovanog poslovanjem podružnice.

10.2. Obzirom je ugovor prema sadržaju ovjere istog te iskazu tužiteljice sklopljen u podružnici tuženice u Dubrovniku, kao mjesta prebivališta tuženice, jasno je da je ovaj sud temeljem navedenog članka ugovora o kreditu, a koji je sukladan odredbi čl. 59. ZPP-a, nadležan za suđenje u ovom sporu.

11. Nadalje, u odnosu na tvrdnju tuženice da je tužba neuredna i da je zahtjev tužiteljice u pogledu utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu neodređen, ocjena je ovog suda da tužba nije nepotpuna jer ista sadrži sve elemente propisane čl. 186. ZPP-a, dok je zahtjev u pogledu ništetnosti konkretnih odredbi ugovora dovoljno jasno određen jer je naveden sadržaj odredbi ugovora na koje se odnosi, pa činjenica da tužiteljica nije navela brojeve članaka ugovora ne čini istaknute deklaratorne zahtjeve neodređenima.

12. U odnosu na status tužiteljice u predmetnom ugovoru o kreditu, odnosno svojstvo potrošača, ukazuje se da je čl. 3. st. 1. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (¨Narodne novine¨ broj 79/07, 125/07) je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, pa kako iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je tužiteljica isti sklopila kao fizička osoba, dok je sam kredit ugovoren za kupnju osobnog vozila uz isplatu cijene Auto kući Antunović, time izravno prodavatelju, a iz uvjerljivog iskaza tužiteljice, u vezi s činjenicom da je ista po zanimanju kuharica, proizlazi da je vozilo kupila kao fizička osoba za osobne potrebe, prigovor tuženice o statusu potrošača tužiteljice je ocijenjen neosnovanim.

13.1. Iz sadržaja ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 25. srpnja 2007. proizlazi da su stranke istim ugovorile da su sva međusobna potraživanja ugovorom o kreditu vezana za valutu CHF na način da se obveza ispunjava u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate za CHF u odnosu na kunu.

13.2. Nadalje, čitanjem predmetnog ugovora utvrđeno je da je isti po formi unaprijed tiskani ugovor pisan na 4 stranice, slovima izrazito malog fonta, bez proreda.

14. Već iz citiranog sadržaja ugovora o kreditu, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužiteljice kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na, između ostalog, i ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, pa se tužiteljica sukladno čl. 502 c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku u kojem je utvrđeno da su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovoreno pravo banke da primjeni na ovaj način ugovorenu valutnu klauzulu u CHF-a.

15. Tvrdnja tuženice da tužiteljica nema pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin ¨parnicama radi naknade štete¨, kako to propisuje čl. 502c ZPP-a, treba tumačiti ekstenzivno i teološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je biti ove parnice u kojoj tužiteljica zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi primjene valutne klauzule i da joj se isplati šteta koja joj je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetnih odredbi o plaćanju uz primjenu valutne klauzule.

16. Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da su fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

17.1. U navedenom kolektivnom sporu u kojem je tuženica bila stranka istog, također u ulozi tuženika, za ugovore koji su sklopljeni u isto vrijeme kada je sklopljen i ovdje predmetni kredit uz ugovaranje valutne klauzule u CHF- u, u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, uz potpuno informiranje potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, pa kada se navedeno dovede u vezu sa sadržajem ovdje predmetnog ugovora o kreditu po kojem je ugovoreno da tuženica može visinu kamatne stope određivati jednostrano i to bez ugovaranja bilo kojeg objektivnog kriterija (parametra), uz ugovaranje obveze tužiteljice da istu bezuvjetno prihvati, te činjenicom da je tužiteljica tijekom otplate kredita zbog jednostranog povećanja kamatne stope i primjene valutne klauzule otplaćivala anuitete koji su znatno uvećani u odnosu na početne anuitete, zaključuje se da je tuženik kao trgovac očito nametnuo potrošaču citiranu odredbu ugovora kao ¨jača¨ strana ugovora jer time u biti ugovorio da cijenu svoje usluge može mijenjati po vlastitom nahođenju bez obveze da promjenu cijene veže za objektivne razloge i bez mogućnosti potrošača da istoj prigovori, čime je tužiteljicu kao potrošača doveo u znatno nepovoljniji položaj, dok je sasvim logično i životno da tužitelj kao potrošač, nestručna osoba, u odnosu na tuženika kao osobu koja se profesionalno bavi financijama, bio potpuno nesvjestan rizika vezivanja otplate kredita uz valutu CHF, koja kao takva nije platežno sredstvo kojim je isti uobičajeno poslovala, dapače koja je kao valuta u vrijeme sklapanja ugovora bila potpuna novina u Republici Hrvatskoj.

17.2. Iz sadržaja samog ugovora o kreditu te uvjerljivog i životno logičnog iskaza tužiteljice proizlazi da ista nema financijski i ekonomskih znanja, da je ovo njen prvi kredit u životu te da ju je pravna osoba koja se profesionalno bavi prodajom vozila uputila na tuženicu kao financijsku ustanovu s kojom surađuje radi kreditiranja kupnje njenih vozila pa kada su joj isti ponudili kredit vezan za valutu CHF da nije imala razloga sumnjati u pravilnost postupanja tuženice, s tim da je kao odlučni element za postizanje volje za sklapanje ugovora o kreditu bio iznos mjesečnog anuiteta koji joj je predočen i na koji je pristala kao njoj financijski prihvatljiv, pri tome bez upozorenja i realnog očekivanja da bi njena obveza mogla biti bitnije izmijenjena, osobito bez upozorenja raspona kretanja njene obveze pa da bi uz znanje takvog raspona mogla svjesno pristati sklopiti ugovor po kojem je sadržajno njena obveza otplate brojčano neodrediva jer nije određen niti postotak niti raspon kretanja iste vezano za tečaj CHF.

17.3. Iz sadržaja ovdje predmetnog ugovora o kreditu kao tipskog ugovora uz primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženice, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi tužiteljia pristala platiti iznos ovisno o nepoznatom i nepredvidivom kretanju tečaju valute, a koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj i valute u kojoj kredit nije niti isplaćen niti otplaćivan, i to iznos koji može, i je, s vremenom znatno rastao, pa da bi pristala da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobila jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, uz moguće manje, ali nebitne uobičajene oscilacije, a očito je da isti nije znao niti mogao znati, a sigurno ne bi pristao da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos i to isključivo zbog znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati, a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine. Tuženica i sama tvrdi da je u pogledu procjene rizika tečaja i kretanja kamatnih stopa stručnija od tužiteljice jer je banka, time financijska ustanova kojoj je kreditiranje potrošača profesionalna djelatnost, pa je isti mogla i shvatiti znatne rizike vezivanja otplate kredita uz tečaj do tada strane valute u financijskom poslovanju u Republici Hrvatskoj, te informirano pristati na iste, no tužiteljica kao nestručni potrošač zasigurno nije bila u istovjetnom položaju, dapače ista je kao osoba koja živi u [adresa] u kojoj je platežno sredstvo kuna, mogla samo jasno i potpuno razumjeti te valjano pristati da primi i vrati dug u kunama, i to prema stanju koje je postojalo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dakle prema iznosu kuna koji je dobila te iznosu kunu koji je odgovarao iznosu navedenom kao vrijednosti anuiteta kredita. Da bi kao potrošač bila svjesna rizika koji su se u konačnici ostvarili, banka je istoj bila dužna jasno i razumljivo predočiti raspon mogućih oscilacija tražbine, odnosno duga, objektivne kriterije temeljem kojih se taj raspon određuje, pa kada sama banka (tuženica) tvrdi da nije niti mogla znati ove raspone, jasno je da se ne radi o objektivnim i jasnim parametrima i da tužiteljici isti nisu mogli biti poznati pa čak niti predvidljivi, da bi na iste bezuvjetno pristala, očito isključivo na njenu štetu.

18. Tuženica je, a kako proizlazi iz evidencije samog tuženice o uplatama po kreditu, u utuženom razdoblju primila uplate po otplati kredita u ime i za račun tužiteljice, pa je isti u obvezi vratiti sve što je primila primjenom ništetnih ugovornih odredbi kojima je otplata kredita vezana za tečaj CHF u odnosu na kunu na dan plaćanja.

20.1.Jedine odredbe ugovora o kreditu koje su kao takve jasne i razumljive te odmah određene i primijenjene u smislu iznosa glavnice tražbine/duga je, po ocjeni ovog suda, ugovorena cijena danog zajma te iznos glavnice koji je primijenjen kod isplate kredita u smislu iznosa kredita koji je isplaćen i na koji iznos je primijenjen tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate. To su parametri koji su bili jasni i potpuni i o kojima je tužiteljica kao potrošač jasno informirana jer se radi o konkretnim iznosima i parametrima, pa je slijedom navedenog sudskoj vještakinji dan zadatak da izračuna iznos anuiteta kredita uz primjenu tečaja CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita za cijelo razdoblje otplate kredita te da takav obračun usporedi sa stvarnim uplatama po kreditu, a potom izračuna razliku ovih obračuna na način da uzme u obzir i iznose plaćenih anuiteta koji su manji od iznosa anuiteta izračunatog po nalogu suda.

20.2. Za odluku u ovoj pravnoj stvari relevantna je cijena o kojoj su stranke pregovarale i na istu po objektivnom kriteriju pristale, a to je u ovom slučaju jedino inicijalno ugovorena kamatna stopa i iznos glavnice vezan za tečaj kada je glavnica isplaćena potrošaču, za koju je tužiteljica kao potrošač znala u trenutku sklapanja ugovora i na nju kao točno određenu pristala. U situaciji kada je jedini ugovoreni parametar, kao jasan i potpun kriterij, ugovorena određena stopa i tečaj, isti predstavlja osnovu potraživanja stranaka, a sud nije ovlašten ugovorni odnos stranaka regulirati na način da sam određuje kriterije i elemente ugovora, a koji nisu ugovoreni između stranaka, što bi predstavljala situacija u kojoj bi sud određivao kamatnu stopu i tečaj prema kriterijima koji nisu sastavni dio ugovora o kreditu.

21. Vještakinja je jasno, potpuno i pregledno prikazala dane obračune te je pri tome uzela u obzir sve uplate po kreditu, time i anuitete koji su plaćeni u većem iznosu, kao i u manjem iznosu od početnog anuiteta, pa je time utvrdila ukupnu razliku neto pretplate u iznosu od 3.410,16 eura (razlika i manje i više plaćenih anuiteta u odnosu na početni), dok je sama pretplata u vidu anuiteta koji su više plaćeni od početnog izračunata u ukupnom iznosu od 3.413,35 eura.

22. Čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (¨Narodne novine¨ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, u nastavku: ZOO) propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a st. 3. istog članka da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nadalje, čl. 1115. ZOO-a propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23. Sukladno čl. 328 ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, dok sukladno čl. 332. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

24.1. U vezi prigovora tuženika o zastari zahtjeva tužitelja ukazuje se da sukladno čl. 328. ZOO-a ništetnost kao takva ne zastarijeva čime ne zastarijeva niti zahtjev za deklaraciju iste, za razliku od kondemnatornih zahtjeva temeljem primjene instituta stjecanja bez osnove.

24.2. Sukladno čl. 214. st. 1 do 3. ZOO-a zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao.

24.3. Čl. 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

24.4. U vezi s prethodno navedenim, ukazuje se da, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

24.5. Nadalje, sukladno pravnom shvaćanju koje je doneseno 31. siječnja 2022. na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda, ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

24.6. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir da je o ništetnost odredbe o primjeni valutne klauzule pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske – poslovni broj Pž-6632/17 i to 14. lipnja 2018., zastara za povrat stečenog temeljem ništetnosti valutne klauzule nije nastupila do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari – 29. prosinca 2021., obzirom da do tada nije istekao opći zastarni rok od 5 godina koji se sukladno čl. 225. ZOO-a primjenjuje u konkretnom slučaju, obzirom se potraživanje tužitelja temelji na izvanugovornoj osnovi, institut stjecanja bez osnove, a ne na ugovornom potraživanju na koje bi se eventualno primjenjivao rok određen čl. 226. ZOO-a.

25.1.Obzirom je tuženica nesporno na temelju ništetnih odredbi o primjeni valutne klauzule primila uplate po otplati kredita, sukladno čl. 296. ZOO-a i čl. 323. ZOO-a, tuženica je u obvezi vratiti sve što je primila po ništetnoj ugovornoj odredbi, a što konkretno predstavlja razlike u iznosu mjesečnih anuiteta kredita koje je primila od u ime i za račun tužiteljice temeljem primjene ništetne ugovorne odredbe, u odnosu na iznos anuiteta koji je tužiteljica pristala plaćati po u ugovoru o kreditu.

25.2. Pri tome se ukazuje da je člankom 323. ZOO- a propisano slijedeće: (1) U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

(2) Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

25.3. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženica, kao trgovac, koja je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužiteljice kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpila zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323 st. 2 ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužiteljica, a ne i tuženica koja je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

26.1. Iako bi slijedom prethodno navedenog tužiteljica imala pravo na isplatu svih anuiteta koji su više plaćeni bez umanjenja manje plaćenih anuiteta, kako je vještakinju istu obračunala, pravo je tužiteljice da disponira svojim zahtjevom pa kada ista potražuje isplate/pretplatu u vidu razlike manje i više plaćenih anuiteta (tzv. neto razliku pretplate, njen zahtjev kojim potražuje manje od navedenog je prihvaćen u cijelosti.

26.2. Uz navedenog, ocjena je ovog suda da je tuženica od trenutka stjecanja, time trenutka uplate anuiteta koje je sama obračunala primjenom ništetnih odredbi ugovora znala ili morala znati da nema pravo na uplatu istih, pa je temeljem čl. 29. st. 1. i. 2. ZOO-a dužan platiti zatezne kamate na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od idućeg dana od dana kada je iste primio. Zatezne kamate su sporedno potraživanje koje svoju osnovu i visinu temelji na činjenici da je određen iznos uplaćen bez osnove i to određenog datuma, pa tužiteljica ima pravo na iste kako je navedeno u točki II. izreke presude.

26.3. Pri tome se ukazuje da je tužiteljica smanjenjem zahtjeva za iznos od 589,84 eura time dijelom povukla tužbu no kako se tuženica istom protivila, a njen pristanak u fazi glavne rasprave je neophodan, odlučeno je kao u točki III. izreke presude.

27. Tužiteljica je uspjela u ovom postupku, osim u neznatnom dijelu, pa kako u pogledu dijela zahtjeva s kojim nije uspjela nisu nastali posebni troškovi, te kako je trošak zastupanja po odvjetniku tijekom cijelog postupka, pa time i u odnosu na prvotno postavljeni zahtjev za isplatu, istovjetan jer se nalazi u istom platnom razredu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, dalje: OT), tužiteljica sukladno čl. 154. st. 5. ZPP-a, u vezi s čl. 155. ZPP-a, ima pravo na nadoknadu punog troška koji je bio nužan za uspjeh u sporu.

28. Tužiteljici time pripada pravo na nadoknadu troška nastalog uslijed zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno vrijednosti predmeta spora i to kako slijedi: sastav tužbe u iznosu od 250,00 eura (tbr. 7. t. 1. i tbr. 46. OT-a), sastav obrazloženog podneska od 24. listopada 2024. u iznosu od 250,00 eura (tbr. 8. toč. 1 i tbr. 46. OT-a), te zastupanja na ročištima 7. veljače 2024., 15. svibnja 2024. i 7. studenog 2024. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari u ukupnom iznosu od 750,00 eura (tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. OT-a), što daje ukupni trošak zastupanja u iznosu od 1.250,00 eura, a što uvećano za trošak predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 eura, daje ukupni trošak postupka u iznosu od 1.650,00 eura.

29. O osnovi i visini zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice i trošak odlučeno je primjenom čl. 29. ZOO-a, u vezi s čl.151. st. 3. ZPP-a.

Dubrovnik, 16. prosinca 2024.

Sutkinja

Marija Bušković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, putem ovog suda, pisano u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženice