Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž R-239/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K A  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca i to dr. sc. Daniele Pivčević predsjednice vijeća, dr. sc. Ivana Tironija, člana vijeća i suca izvjestitelja te Lucije Lasić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Matku Pažitku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, Ministarstva unutarnjih poslova, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko - upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 8 Pr-2895/2019-21 od 29. prosinca 2021., na sjednici vijeća održanoj 16. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 8 Pr-2895/2019-21 od 29. prosinca 2021. u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke, kao i u dijelu pod točkom II. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja da mu tuženica s osnove naknade parničnog troška sastava odgovora na žalbu isplati iznos od 1.250,00 kuna (sada 165,90 eura)[1] .

III. Nalaže se tuženici da u roku 15 dana s osnova naknade parničnog troška sastava prijedloga za dopuštenje revizije i revizije isplati tužitelju ukupan iznos od 622,50 eura (šesto dvadeset i dva eura i pedeset centi).

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio sada pobijanu presudu kojom je u točki I. izreke naložio tuženici da isplati tužitelju bruto iznos od 14.675,58 kuna (sada 1.947,78 eura) sa pripadajućom zateznim kamatama, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u razlici bruto plaće za svaki pojedini iznos, koji zbrojeni daju dosuđeni iznos od 14.675,58 kuna (sada 1.947,78 eura). Također,

1 Fiksni tečaj konverzije: 1 euro= 7,53450 kuna.

prvostupanjski je sud odlučio o parničnom trošku na način da je u točki II. izreke naložio tuženici da s ovog osnova isplati tužitelju iznos od 9.375,00 kuna (1.244,28 eura).

2. Protiv prvostupanjske presude, očigledno u dosuđujućem dijelu, tuženica je podnijela žalbu i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, koji su žalbeni razlozi predviđeni odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08. i 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.- odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP). Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem u bitnome predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužitelja kao djelatnika tuženice, da mu tuženica s osnova plaće, radi duljeg rada u odnosu na propisano radno vrijeme isplati utuženi iznos od 14.675,58 kuna (sada 1.947,78 eura) sa pripadajućom zateznim kamatama. Konkretno tužitelj potražuje ovaj iznos za redovan rad u turnusu i to za razdoblje od srpnja 2014. do siječnja 2019., a koji se rad temelji na činjenici ranijeg dolaska tužitelja na posao odnosno 30 (trideset) minuta prije početka rada.

6. Prije svega je za reći kako je Županijski sud u Splitu, a odlučujući o žalbi tuženice, rješenjem od 20. srpnja 2022. (poslovni broj: Gž R-220/2022-2) uvažio žalbu tuženice, ukinuo prvostupanjsku presudu od 29. prosinca 2021. te odbacio tužbu. U obrazloženju ove odluke drugostupanjski je sud u bitnome naveo kako je tužitelj u zahtjevu za mirno rješenje spora kao pravnu osnovu naveo prekovremeni rad, a kasnije tijekom parničnog postupka da je kao pravnu osnovu isticao redovan rad. Stoga da u predmetnom slučaju nisu bile ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe u smislu odredbe članka 186. a stavak 1. ZPP-a, pa je iz tog razloga odbacio tužbu pozivajući se na odredbu članka 354. stavak 2. točka 14. ZPP- a.

7. Protiv navedenog rješenja drugostupanjskog suda tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije. Odlučujući o istom, Vrhovni je sud Republike Hrvatske, dana 21. rujna 2022., pod poslovnim brojem: Revd 2130/2022-2 donio rješenje kojim je dopustio reviziju protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj: Gž R- 220/2022-2 od 20. srpnja 2022.

8. Nakon toga, tužitelj je podnio reviziju Vrhovnom sudu Republike Hrvatske protiv rješenja Županijskog suda u Splitu, poslovni broj: Gž R-220/2022-2 od 1. veljače 2022. Odlučujući o podnesenoj reviziji Vrhovni je sud Republike Hrvatske dana 10. siječnja 2024. pod poslovnim brojem: Rev 433/2023-2 donio rješenje kojim je u točki I. izreke ukinuo rješenje Županijskog suda u Splitu, poslovni broj: Gž R – 220/2022-2 od 20. srpnja 2022. te predmet vratio drugostupanjskom sudu na ponovni postupak. U točki II. izreke Vrhovni je sud Republike Hrvatske naveo kako će se o troškovima postupka povodom revizije odlučiti u konačnoj odluci. U obrazloženju ovog rješenja od 10. siječnja 2024. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u bitnome naveo slijedeće:

„10. U konkretnom slučaju tužitelj je svoj zahtjev za mirno rješenje spora temeljio na istoj činjeničnoj osnovi kao i u ovom postupku, te se njegov zahtjev odnosi na činjenično isto potraživanje zbog toga što mu nije plaćen dolazak na posao 30 minuta prije početka radnog vremena. Po pravnom shvaćanju ovoga suda nije od značaja je li tužitelj za to svoje potraživanje zbog ranijeg dolaska od 30 minuta prije početka radnog vremena nazvao prekovremeni, redovni ili neki drugi rad jer se radi o činjenično identičnom potraživanju.

11. U smislu odredbe čl. 186. st. 3. ZPP parnični sud nije vezan za pravnu osnovu koju je tužitelj naveo, a prema pravnom shvaćanju ovoga suda slijedom toga za pravnu osnovu nije vezano ni nadležno državno odvjetništvo kojem se stranka obratila prije podnošenja tužbe protiv Republike Hrvatske jer zahtjev za mirno rješenje spora mora sadržavati sve ono što mora sadržavati i tužba. Stoga bi bio pretjerani formalizam da se u ovakvim i sličnim slučajevima tužitelji moraju ponovno obraćati sa zahtjevom za mirno rješenje spora jer su samo promijenili pravnu osnovu u odnosu na svoj istovrsni zahtjev ili su svoj zahtjev samo dopunili manjim činjeničnim navodima.

12. Takvo pravno shvaćanje izneseno je i u odluci ovog suda Rev-4657/2023- 2 od 6. lipnja 2023. u kojoj je dat odgovor na sporno pravno pitanje, a koji odgovor se i ovdje daje:

Smatra se da je tužitelj ispunio obvezu obraćanja sa zahtjevom za mirno rješenje spora sukladno odredbi čl. 186.a ZPP prije podnošenja tužbe protiv Republike Hrvatske, ako je tijekom prvostupanjskog postupka promijenio pravnu osnovu svog zahtjeva naznačenu u zahtjevu za mirno rješenje spora i tužbi dok je činjenična osnova na kojoj temelji svoj zahtjev ostala nepromijenjena.

13. Obzirom na navedeno, drugostupanjski sud je pogrešno primijenio odredbu čl. 354. st. 2. toč. 14. ZPP u vezi čl. 186.a st. 1. ZPP i počinio navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

14. Stoga je valjalo temeljem odredbe čl. 391. st. 7. ZPP riješiti kao u izreci.“

9. Slijedom navedenog, a nakon razmatranja žalbe tuženice, odgovora na žalbu i pobijane prvostupanjske presude za reći je slijedeće.

10. Prije svega je za napomenuti kako ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu, kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

11. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

- da je tužitelj u predmetnom razdoblju (srpanj 2014. - siječanj 2019.), bio zaposlen kod tuženice i to baš u Ministarstvu unutarnjih poslova, Upravi za posebne poslove sigurnosti, Službi za osiguranje i zaštitu diplomatskih misija i konzularnih ureda,

- da je tužitelj u predmetnom razdoblju dolazio na radno mjesto 30 (trideset) minuta ranije prije početka radnog vremena, i to po nalogu tuženice, a sve radi obavljanja redovnih radnih zadaća i potreba službe,

- da tuženica nije platila tužitelju plaću za ovaj vid rada (raniji dolazak na posao) i to baš u utuženom iznosu od 14.675,58 kuna (sada 1.947,78 eura) sa pripadajućom zateznim kamatama.

12. Slijedom navedenog prvostupanjski sud zaključuje kako tuženica treba isplatiti tužitelju za izvršeni, a neplaćeni rad, kojeg ocjenjuje kao rad u turnusu, pozivajući se pri tome na odredbe čanka 43. stavak 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13. dalje ZR/09), članka 61. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 64/23., dalje ZR/14), članka 86. ZR-a/09 i članka 94. ZR-a/14., kao i odgovarajuće odredbe Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj: 104/13., 104/13.- Dodatak I., 150/13. – Dodatak II., 71/16. – Dodatak III. i 123/16.) i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj: 112/17. i 12/18.).

13. Navedena utvrđenja prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a. Tuženica drugačijim interpretacijom izvedenih dokaza i drugačijim stavovima oko primjene materijalnog prava nije uspješno dovela u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u pobijanom dosuđujućem dijelu. Posebno je za istaknuti kako je visinu potraživanja koje je pobijanom presudom dosuđeno tužitelju, prvostupanjski sud utvrdio upravo na temelju izračuna koje je dostavila sama tuženica.

14.1. U svezi sa konkretnim žalbenim razlozima tuženice za reći je slijedeće. Tuženica neosnovano u žalbi ponovno problematizira da u predmetnom slučaju nije bila ispunjena procesna pretpostavka za podnošenja tužbe, a u smislu odredbi čanka 186. a stavak 1. ZPP-a. Ovom je odredbom naime propisano kako osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske mora se prethodno obratiti nadležnom državnom odvjetništvu za zahtjevom za mirno rješenje spora, a takav zahtjev da mora sadržavati sve što mora sadržavati tužba. Tuženica navodi kako je tužitelj u zahtjevu za mirno rješenje spora kao pravnu osnovu zahtjeva naveo prekovremeni rad, a kasnije u parničnom postupku da je kao pravnu osnovu tužbe odnosno tužbenog zahtjeva naveo rad u turnusu. U svezi sa navedenim žalbenim razlogom ovdje je u bitnome samo za ponoviti što je naveo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svom rješenju od 10. siječnja 2024., kojim je prihvatio reviziju tužitelja, a to je da nije od značaja je li tužitelj za sporno potraživanje zbog ranijeg dolaska od 30 (trideset) minuta prije početka radnog vremena kao pravnu osnovu naveo prekovremeni, redovni ili neki drugi rad jer se radi o činjenično identičnom potraživanju kako u zahtjevu za mirno rješenje spora tako i u tužbi. Za kazati je i to kako u suglasju sa odredbom članka 186. stavak 3. ZPP-a parnični sud nije vezan za pravnu osnovu koju je tužitelj naveo, a za pravnu osnovu nije vezano ni nadležno državno odvjetništvo kojem se stranka obratila prije podnošenja tužbe protiv Republike Hrvatske jer zahtjev za mirno rješenje spora mora sadržavati sve ono što mora sadržavati i tužba. Slijedom navedenog neosnovan je žalbeni razlog da za podnošenje predmetne tužbe nisu bile ispunjene procesne pretpostavke.

14. 2. Neosnovan je i žalbeni razloga kako je pobijana presuda nezakonita stoga što je tužitelj preinačio tužbeni zahtjev nakon zaključenja prethodnog postupka. U svezi sa time za reći je slijedeće. Tužitelj je određeni tužbeni zahtjev na temelju kojeg se moglo postupati postavio tek u podnesku od 19. veljače 2021., a o kojem je zahtjevu i odlučivao prvostupanjski sud u sada pobijanoj presudi. Stoga je razvidno kako nikakvog preinačenja tužbenog zahtjeva nije bilo. Isticanje pak druge pravne osnove nakon zaključenja prethodnog postupka ne smatra se preinačenjem tužbenog zahtjeva. Naime odredbom članka 191. stavak 3. ZPP-a pored ostalog je propisano kako tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva.

14.3. Neosnovan je žalbeni razlog da prvostupanjski sud nije obrazložio zašto ne prihvaća anketu koju je tuženica dostavila u spis, a iz koje da proizlazi kako je o organizaciji rada koja uključuje i 30 (trideset) minutni raniji dolazak djelatnika tuženice na posao, postignut dogovor između tuženice i njezinih djelatnika, a sve da je u interesu policijskih službenika. Naime ono što je bitno i pravno relevantno u ovom postupku jest to da je tužitelj po nalogu tuženice u predmetnom razdoblju dolazio na rad 30 (trideset) minuta ranije, u kojem je vremenu obavljao radne zadatke, za što nije dobio plaću, a što je pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

15. Odluka o parničnom trošku iz točke II. izreke prvostupanjske presude pravilno je i zakonito donesena na temelju odredbe članka 154. stavak 1. i 155. ZPP- a.

16. Slijedom navedenog žalbu je tuženice trebalo odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dosuđujućem dijeu, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 2. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

17. Kako tužiteljev odgovor na žalbu tuženice nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a, to je zahtjev tužitelja da mu tuženica naknadi trošak ovog podneska trebalo odbiti kao neosnovan te odlučiti kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude.

18. Tužitelj koji je bio zastupan po punomoćniku koji je odvjetnik, imao je trošak sastava prijedloga za dopuštenje revizije u iznosu od 937,50 eura, a isti trošak je imao i za sastav revizije, dakle 937,50 eura, tj. ukupno 1.875,00 eura, a ovo na temelju T. br. 10. točka 5., T. br. 7. točka 1., T. br. 46. i T. br. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.). Kako je tužitelj radi sastava ova 2 podneska zatražio ukupan parnični trošak u iznosu od 622,50 eura, to mu je taj iznos i dosuđen u točki III. izreke ove drugostupanjske presude, a ovo na temelju odredbi članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

U Splitu, 16. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Dr.sc. Daniela Pivčević