Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-3342/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca i to Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, dr. sc. Ivana Tironija, člana vijeća i suca izvjestitelja te dr. sc. Daniele Pivčević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BĐ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Vukušić, Bokan i partneri u Zadru, protiv tuženice „Raiffeisenbank“ d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kallay i partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu, poslovni broj: P-1684/2019-32 od 28. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 16. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu, poslovni broj: P-1684/2019-32 od 28. listopada 2024., u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke presude.

i r i j e š i o  j e

Djelomično se ukida presuda Općinskog suda u Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu, poslovni broj: P-1684/2019-32 od 28. listopada 2024. i to u dijelu pod točkama II. i III. izreke, te se predmet u ovom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu kojom je u točki I. izreke odbio kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev (prvi eventualno kumulirani) za isplatom iznosa od 19.544,98 eura sa zateznim kamatama, s osnova razlike plaćenih iznosa zbog jednostrano promjenjive kamatne stope i 1/4 zakonske zatezne kamate. U točki II. izreke prvostupanjski je sud naložio tuženici da isplati tužitelju iznos od 16.569,09 eura s osnova više plaćenog iznosa kredita po osnovi razlike kamatne stope i tečaja s pripadajućim zateznim kamatama. Konačno, prvostupanjski je sud u točki III. izreke odlučio o parničnom trošku na način da je naložio tuženici s ovog osnova isplatiti tužitelju iznos od 2.937,14 eura s pripadajućim zateznim kamatama od presuđena do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu su podnijeli tužitelj i tuženica. Tužitelj se žali na odbijajući dio presude, dakle u dijelu pod točkom I. izreke, i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13.,89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22.. 114/22. i 155/23., dalje ZPP). Tužitelj u žalbi predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da prihvati tužbeni zahtjev koji je odbijen kao neosnovan u točki I. izreke presude.

Tuženica se žali na dosuđujući dio presude, dakle u dijelu pod točkama II. i III. izreke, i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (članak 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. ZPP-a). Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno da ju ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tuženice. Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu tužitelj.

4. Žalba tužitelja nije osnovana. Žalba tuženice je osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest glavni tužbeni zahtjev tužitelja (prvi eventualno kumulirani) za isplatom iznosa od 19.544,98 eura sa zateznim kamatama te podredni tužbeni zahtjev (drugi eventualno kumulirani) za isplatom iznosa od 16.569,09 eura s osnova razlike kamatne stope i tečaja CHF sa zateznim kamatama.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice, odnosno došao do ovih zaključaka:

- da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženicom sklopio 23. studenog 2006. ugovor o kreditu br. 138-50-3810742, u iznosu od 152.400,00 CHF (švicarskih franaka), u protuvrijednosti kuna,

- da je ugovor sklopljen na standardiziranom obrascu kojeg je sastavila banka tako da tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja oko pojedinih ugovornih odredbi, te nije bio upozoren na rizik kredita s valutnom klauzulom CHF, a niti je bio upoznat s metodom izračuna jednostrano promjenjive kamatne stope,

- da je ugovorena kamatna stopa u iznosu od 3,95%, godišnje, promjenjiva u skladu s izmjenama i dopunama Odluke banke o kamatama,

- da je predmetni kredit konvertiran.

7. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a.

8. U odnosu na žalbu tužitelja za reći je slijedeće.

9. Ispitujući prvostupanjsku presudu, u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke presude koja se odnosi na glavni tužbeni zahtjev (prvi eventualno kumulirani), kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

10. Tužitelj se tijekom postupka pozivao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u pogledu kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Nadalje, u pogledu glavnog tužbenog zahtjeva tužitelj tvrdi da kamatna stopa uopće nije određena jer da je uglavljena kao promjenjiva te da nije odrediva jer ugovor ne sadrži podatke za određivanje kamatne stope. Stoga se tužitelj poziva na odredbu članka 26. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22, 156/22. i 155/23., dalje ZOO) kojom je propisano da ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka. Sukladno navedenoj odredbi tužitelj traži isplatu iznosa od 19.544,98 eura sa zateznim kamatama.

Tužitelj je u žalbi ustrajao u navodu da jednostrano određivanje obveze obuhvaća određivanje početne stope kamate, jednako kao i određivanje kasnijih promjena te stope.

11. S tim u svezi vezi za navesti je slijeće. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P 1401/12 od 4. srpnja 2013., u odnosu na tuženicu utvrđeno je, u pogledu jednostrano promjenjive kamatne stope, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženica, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženica postupila suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje ZZP/03) i članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09., dalje ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22, 156/22. i 155/23., dalje ZOO). Taj dio odluke prvostupanjskog suda Visoki trgovački sud potvrdio je odlukom broj: Pž-7129 13-4 od 13. lipnja 2014. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., između ostaloga, navedeno je da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive. Ovo stoga jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Slijedom navedenog buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Dakle, u kolektivnom sporu je utvrđeno da je odredba o kamatnoj stopi ništetna samo u dijelu u kojem je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa, ne i početni iznos kamatne stope. Odredbom članka 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Iz citirane odredbe članka 1021. ZOO-a proizlazi da je ugovorna kamata cijena kredita koji je proizvod kojeg banka stavlja na tržište. Cijenu trgovac svog proizvoda slobodno određuje, a kupac ima slobodu da po ponuđenoj cijeni proizvod kupi ili ne. Međutim, nametanje odredbe o jednostranoj promjeni ugovorene cijene ubuduće bez jasnog kriterija o metodi izmjene cijene koja se plaća mjesečno za vrijeme trajanja kredita, čini tu ugovornu odredbu ništetnom samo u tom dijelu jednostrane izmjene ugovorene kamatne stope, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu i detaljno objašnjeno. U predmetnom slučaju kamatna stopa ugovorne kamate iznosi 3,95%. Stoga je u tom dijelu odredba o kamatnoj stopa jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Odredbom članka 84. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga je prvostupanjski sud pravilno odbio kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev (prvi eventualno kumulirani).

12. Slijedom navedenog u ovom obrazloženju trebalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke presude, a ovo u suglasju sa odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

13. U odnosu na žalbu tuženice za reći je slijedeće.

14. Tuženica u žalbi pored ostalog ističe da je prvostupanjska presuda donesena u odnosu na ugovor o kreditu koji je prestao postojati sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR, a što da prvostupanjski sud uopće nije uzeo u obzir. Tuženica smatra da je sklapanjem dodatka tj. aneksa nastala nova prava osnova zbog čega tužitelj da nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Stoga smatra kako prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da tužitelju pripada iznos od 16.569,09 eura s pripadajućim zateznim kamatama koji mu je dosuđen u točki II. izreke prvostupanjske presude.

15. Zaista, prvostupanjski sud u pobijanoj presudi navodi kako konverzijom tužitelj nije doveden u položaj kao da ništetne odredbe nije bilo, bez obrazloženja kako je došao do tog zaključka. Nadalje prilikom dosuđivanja iznosa od 16.569,09 eura prvostupanjski sud nije od iznosa više plaćenog na ime ništetnih odredbi odbio iznos priznat u konverziji.

16. Dakle, zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski sud nije potpuno utvrdio činjenično stanje na koji način je ostvaren žalbeni razlog predviđen odredbom članka 353. stavak 1. točka 2. ZPP-a.

17. U svezi provedene konverzije za ukazati je na stajališta suda Europskog suda za ljudska prava u presudama OTP Bank and OTP Faktornig od 20. rujna 2018., C- 51/17, EU:C:2018:750 i Dunai od 14. ožujka 2019., C-118717, EU:C:2019:207 u kojima EU sud izražava slijedeći pravni stav:

- u pogledu kogentnih odredbi nacionalnog prava koje po sili zakona zamjenjuju u cijelosti ili dijelom nepoštene ugovorne odredbe, Sud EU-a svoja stajališta temelji na povezanom tumačenju članka 1. stavak 2. i članka 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ. Prema čl. 1. st. 2. Direktive, odredbe koje su dio sadržaja ugovora na temelju kogentnih normi nacionalnog prava isključene su iz materijalnog polja primjene Direktive. To ne isključuje primjenu Direktive na ostale ugovorne odredbe, kao i na onaj dio sporne odredbe koji nije izmijenjen kogentnom normom. Sud EU smatra da takva nacionalna odredba nije protivna članku 6. stavak 1. Direktive uz uvjet da ne isključuje pravo i obvezu nacionalnoga suda da i takve ugovorne odredbe podvrgava testu nepoštenosti iz članka 3. stavak 1. Direktive te ih proglasi ništetnima,

- ako je usprkos zakonskoj intervenciji “preživjela” odredba o preuzimanju tečajnog rizika od strane potrošača nacionalni je sud, iako ne može ispitivati nepoštenost odredbe o primjeni tečaja narodne banke (jer je ta odredba u ugovor umetnuta na temelju kogentne zakonske norme), i dalje je dužan ispitivati nepoštenost onoga aspekta ugovornih odredbi koje rizik promjene tečaja prebacuju na potrošača, a koje ovom zakonskom intervencijom nisu uklonjene iz ugovora,

- cilj zakonske intervencije o konverziji je ukloniti iz ugovora ništetnu odredbu o tečajnoj razlici i osnažiti ugovor, što je u skladu s ciljevima iz članka 6. stavak 1. Direktive da se ugovor u načelu održi na snazi uklanjanjem ništetne odredbe. Članak 7. stavak 1. Direktive ne sprječava države članice da zakonskom odredbom uklone nepoštenu odredbu iz ugovora, no pritom zakonodavac mora poštovati zahtjeve iz članka 6. stavak 1. Direktive, odnosno činjenica uklanjanja nepoštenih odredbi iz ugovora putem zakona kako bi se ugovor održao na snazi, ne može rezultirati smanjenjem zaštite zajamčene potrošačima. Stoga Sud EU upućuje nacionalni sud da provjeri omogućava li navedeni nacionalni zakon ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito ostvarivanjem prava na povrat koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštene odredbe.

18. Nadalje, u rješenju Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi kako sklapanje dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK-a/15 ne gubi se pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

Nadalje, u odlukama broj: Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. i broj: Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020. Vrhovni sud Republike Hrvatske istakao je kako su sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu nije postojao, jer je vrijedio i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru o kreditu i proveli konverziju. Čak i kad bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

19. Također, Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu broj: Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. navodi da je sporazum o konverziji sklopljen na osnovu Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15.,dalje ZID ZPK/15) valjan i ima pravne učinke i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF. Nadalje, takav sporazum predstavlja novu pravnu osnovu koja ima svoje izvorište u prisilnom propisu ocjenjenim suglasnim sa Ustavom Republike Hrvatske (rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017).

20. Stoga je kao odlučno u postupku bilo utvrditi je li dodatak ugovora o kreditu sklopljen u skladu s odredbom članka 19.c. ZID ZPK/15. Naime, u rješenju broj Gos- 1/2019 Vrhovni sud Republike Hrvatske ukazuje da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK/15 valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.

Posebice glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, treba reći da se u rješenju broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

21. Dakle, iz navedenih pravnih stavova proizlazi kako se odredbe o konverziji ne mogu preispitivati jer se radi o odredbama koje su na temelju kogentnih zakonskih normi unesene u Dodatak ugovora. Međutim, dopušteno je ispitati je li, usprkos provedenoj konverziji, “preživjela” odredba o preuzimanju tečajnog rizika na strani potrošača. To znači da je postupku potrebno putem vještačenja utvrditi je li obračun iznosa priznatog u konverziji obračunat pravilno tj. sukladno kogentnoj odredbi članka 19.c ZID ZPK-a/15. U slučaju kršenja kogentne odredbe o načinu izračuna iznosa konverzije, potrošač bi nesumnjivo imao pravo na restituciju. Ako je konverzija provedena sukladno kogentnoj odredbi članka 19.c. ZID ZPK-a/15 tada je potrebno utvrditi je li provedenom konverzijom uspostavljena ravnoteža u odnosu trgovaca (banke) i korisnika kredita (potrošača). Ako ravnoteža nije postignuta ponovnom uspostavom pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito ostvarivanjem prava na povrat koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštene odredbe potrošaču bi pripadalo pravo na restituciju onog iznosa koji mu nije priznat u konverziji.

22. Odredbom članka 19.c ZID ZPK-a/15 proizlazi da se konverzija vrši po strogom postupku na način:

- da se iznos kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF na dan realizacije kredita preračuna u EUR prema tečaju za EUR na taj dan i dobije iznos kredita u EUR tj. s valutnom klauzulom u EUR (članak 19.c . stavak 1. točka 1. ZID ZPK-a/15),

- da se za taj kredit iskazan u EUR napravi otplatni plan počev od dana realizacije kredita pa do konverzije i nadalje, pri tome koristeći promjenljive kamatne stope za kredite u EUR i tečaj Banke za EUR (članak 19.c . stavak 1. točka 2. i 3. ZID ZPK-a/15),

- da se potom iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u kunama s valutnom klauzulom u CHF pretvore u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate (članak 19.c. stavak 1. točka 4. ZID ZPK-a/15),

- ako je tako dobiveni iznos pretplate manji od iznosa preostalih anuiteta za planirani otplatni plan za kredite u EUR nakon 30. rujna 2015. uračunava se u buduće anuitete, a ako je veći vraća se potrošaču, a ako nema pretplate razlika se namiruje sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača (članak 19.c . stavak 1. točke 5. i 6. ZID ZPK-a/15),

- odredba članak 19.c . stavak 1. točka 7. ZID ZPK-a/15 regulira iznos preostale neotplaćene glavnice pri čemu je naglašeno da iznos pretplate iz točke 5. tog članka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR.

23. Dakle, odredba članka 19.c stavak 1. točka 1. ZID ZPK-a/15 propisuje da se iznos početno odobrene glavnice kredita s valutnom klauzulom CHF i iznos početne glavnice kredita s valutnom klauzulom EUR izračunava po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a ne na dan konverzije. Nadalje, odredba članka 19.c stavak 1. točka 4. ZID ZPK-a/15 propisuje da se mjesečni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF pretvaraju u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, dakle svaki plaćeni mjesečni anuitet izražen u CHF bilo je potrebno preračunati u kune, a potom u EUR, sve prema tečaju na dan uplate mjesečnog anuiteta, a ne prema tečaju na dan konverzije. Razlog zašto je zakonodavac propisao da se konverzija izračunava prema tečaju na dan isplate kredita odnosno na dan plaćanja mjesečnih anuiteta je to što bi takvim načinom izračuna bile obuhvaćene tečajne razlike CHF, dakle bili bi otklonjeni učinci ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, ali i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi s obzirom na pad kamatne stope u kreditima s valutnom klauzulom EUR. 24. Međutim, zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski sud uopće nije utvrdio je li iznos priznat u konverziji izračunat sukladno odredbi članka 19.c. ZID ZPK-a/15 ili ne. Slijedom navedenog u ponovljenom postupku biti će potrebno provesti dopunsko financijsko vještačenje u kojem će se utvrditi:

1) razlika više plaćenog po osnovu ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF i iznosa pretplate priznatog u konverziji,

2) je li konverzija provedena sukladno kogentnoj odredbi članka 19.c ZID ZPK- a/15, posebno odredbi članka 19.c stavak 1. i 4. ZID ZKP koje propisuju da se konverzija vrši prema tečaju na dan isplate kredita i dan uplate pojedinih anuitete, ili je pak iznos konverzije suprotno odredbi članka 19.c stavak 1. i 4. ZID ZKP vršen prema tečaju na dan konverzije (30. rujna 2015.),

3) je li razlika iznosa više plaćenog na ime ništetnih odredbi i iznosa priznatog u konverziji posljedica obračuna konverzije suprotno kogentnoj odredi članka 19.c. ZID ZKP (posebice tečaju na dan konverzije, a ne na dan isplate kredita odnosno uplate pojedinih anuiteta) ili pak posljedica „preživljavanja“ ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF usprkos zakonito obračunatoj konverziji.

25. Ako provedenom konverzijom ne bi bila uspostavljena ravnoteža u odnosu banke i potrošača, potrošač bi ima pravo na razliku između više plaćenog po osnovu ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF i iznosa pretplate priznatog u konverziji. Dakle, po logici stvari potrošač ne bi imao pravo i na iznos više plaćenog po osnovu ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF i na iznos priznat u konverziji.

26. Naime, u Prijedlogu Zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju s konačnim prijedlogom zakona[1] Vlada Republike Hrvatske je objasnila da je cilj konverzije osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR. Stoga je sam postupak konverzije usklađen s ciljevima konverzije.

27. Slijedom navedenog proizlazi da je cilj ZID ZPK-a/15 uspostaviti ravnotežu u odnosu između potrošača i trgovca u kreditima s valutnom klauzulom CHF, kako je to jasno objašnjeno u obrazloženju prijedloga ZID ZPK-a/15. Uspostaviti ravnotežu u odnosu između potrošača i trgovca znači ukloniti ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF i njihove učinke.

Metoda uklanjanja ništetnih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu je pretvaranje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF u kredite s valutnom klauzulom EUR, kako bi se potrošači kredita s valutnom klauzulom CHF izjednačili s potrošačima kredita s valutnom klauzulom EUR, a što proizlazi iz odredbe čl. 19.b. ZID ZPK-a/15 pod nazivom „Načelo konverzije kredita“. Dakle, cilj konverzije je uspostava ravnoteže u odnosu između potrošača i trgovca. Osnovna postavka konverzije (načelo konverzije) je pretvaranje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF u kredite s valutnom klauzulom EUR. Nadalje, ZID ZPK/15 stupio je na snagu 30. rujna 2015., dakle u trenutku kad nije bilo pravomoćne presude o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u pogledu valutne klauzule u CHF potvrđena je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Revizijska odluka broj: Rev-2221/2018-11 donesena je 3. rujna 2019. Međutim, unatoč činjenici da u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15, nije bilo pravomoćne odluke o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli CHF, ZID ZPK/15 je propisujući u odredbi članka 19.c. stavak 1. točke 1. i 4. izračun konverzije prema tečaju na dan isplate kredita i dalje prema tečaju na dan plaćanja mjesečnih anuiteta regulirao otklanjanje učinaka ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF. Da je tome 1 dostupno na:

https://vlada.gov.hr/UserDocsImages//2016/Sjednice/2015/249%20sjednica%20Vlade//249%20- %201%20b.pdf

tako proizlazi iz obrazložena prijedloga ZID ZPK-a/15 u kojem se navodi kako modelom konverzije kako je predviđen ne dolazi do umanjenja ekonomske supstance vjerovnika koju je isti uložio u novcu kod odobrenja kredita, i to u EUR, a štiti se ekonomska supstanca potrošača koji nije primio u novcu iznos tražbine u CHF na koji je vjerovnik istu danas uvećao uslijed porasta tečaja. Nadalje, modelom konverzije primjenom početnog tečaja i tečaja važećih na datum uplate upravo se postiže konverzija tražbine u valutu ekonomske supstance vjerovnika koji je uložio svoja sredstva u EUR čime su stvarno uložena sredstva vjerovnika zaštićena. Da je konverzija provedena po tečaju EUR-a na datum konverzije ekonomska supstanca potrošača bila bi značajno umanjena za iznos nerealiziranih efekata uslijed aprecijacije CHF, a koji iznos potrošač nikada nije dobio u novcu. Isto potvrđuje činjenica da iznos početno odobrene glavnice isplaćene potrošaču stvarno u kunama, u protuvrijednosti EUR-a značajno raste nakon gotovo 8 do 9 godina redovite otplate i značajno je veća u odnosu na početni iznos. Navedeno je u skladu s odredbom članka 90. stavka 5. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14.), prema kojem, iz posebno opravdanih razloga, samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno (retroaktivno) djelovanje.

28. Slijedom navedenog, a kao što je već istaknuto, prvostupanjski je sud zbog pogrešnog pravnog pristupa nepotpuno utvrdio činjenično stanje na koji je način ostvaren žalbeni razlog predviđen odredbom članak 353. stavak 1. točka 2. ZPP-a. Stoga je pobijanu presudu trebalo ukinuti u dijelu pod točkom II. izreke, a onda posljedično tome i u dijelu pod točkom III. izreke (odluka o parničnom trošku) te predmet u ovom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a ovo na temelju odredbe članaka 370. ZPP-a. Iz toga razloga odlučeno je kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

29. U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud iskoristiti svoja procesna ovlaštenja kako bi se relevantno činjenično stanje, na koje ukazuje ovaj drugostupanjski sud, točno i potpuno utvrdilo. Prvostupanjski će sud potom, nakon cjelovito provedenog dokaznog postupka, vodeći računa i o odredbama članaka 7., 8. i 221 a ZPP-a, te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu i parničnom trošku.

U Splitu 16. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić