Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-504/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, po sudcu dr. sc. Ivanu Tironiju, u pravnoj stvari tužiteljice VĆ iz [adresa], zastupane po punomoćniku Srđanu Simiću, odvjetniku u Puli, protiv tuženice Opće bolnice Pula – Ospedale Generale di Pola, iz Pule, Santoriova ulica 24 A – Via Santorio Santorio 24 A, OIB: 16089706543, zastupane po punomoćniku Ediju Slivaru, odvjetniku u Puli, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Puli – Pola, poslovni broj: Pr-2/24-32 od 15. travnja 2024., dana 16. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli – Pola, poslovni broj: Pr-2/24-32 od 15. travnja 2024. u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke, kao i u dijelu pod točkama II. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu kojom je točki I. izreke naložio tuženici da s osnova neisplaćene plaće (i naknade plaće) isplati tužiteljici bruto iznos od 933,35 eura sa pripadajućim zateznim kamatama točno navedenim u izreci, osim zateznih kamata koje teku na iznos poreza do dohodak i prireza porezu na dohodak, a koji su iznosi sadržani u dosuđenom bruto iznosu. Za ove zatezne kamate tužbeni zahtjev odbijen je kao neosnovan. Također, prvostupanjski je sud u točki II. izreke naložio tuženici da s osnove naknade parničnog troška isplati tužiteljici iznos od 1.631,81 eura sa pripadajućim zateznim kamatama. Konačno, prvostupanjski je sud u točki III. izreke odbio kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadom parničnog troška.

2. Protiv prvostupanjske presude, očigledno u dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke, kao i u dijelu pod točkama II. i III. izreke, tuženica je podnijela žalbu i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, koji su žalbeni razlozi predviđeni odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08. i 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP). Tuženica predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan odnosno podredno da ukine prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, te u tom dijelu vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu tuženice.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka predstavlja zahtjev tužiteljice za isplatom razlike plaće i naknade plaće koja joj prema njezinom mišljenju pripada za razdoblje od 1. listopada 2013. do 31. prosinca 2018. i one koja joj je u tom razdoblju stvarno isplaćena od strane tuženice kao poslodavca, a koja razlika da ukupno iznosi 933,35 eura bruto, (ranije 7.032,31 kunu) ovo sa pripadajućim zateznim kamatama koje su joj dosuđene pobijanom presudom. Sporno je u ovoj žalbenoj fazi postupka je li tuženica isplatila tužiteljici svu plaću za prekovremeni rad (505,19 eura/3.806,38 kuna), a posebno je li tužiteljici za predmetno razdoblje (za prekovremeni rad) pripada pravo na uvećanu plaću zbog posebnih uvjeta rada, a ovo na temelju odredbi članka 57. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj: 143/13. i 96/15., dalje KU/13) i odredbi članka 55. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" br. 29/18., 35/19., 78/19. i 92/19., dalje KU/18.), te na temelju odredbe članka 94. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14., 127/17.,98/19., 151/22. i 64/23.,dalje ZR/14), odnosno odredbe članka 86. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13., dalje ZR/09), koje zakonske odredbe reguliraju pravo na povećanu plaću. Također tužiteljica sadržajno drži kako joj na temelju odredbe članka 59. a KU/13 i 58. KU-a/18 pripada pravo na uvećanje plaće (i za ostvareni prekovremeni rad), ovo zbog rada koji podrazumijeva iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi (ovo također u sve svezi sa odredbom članka 94. ZR-a/14, odnosno odredbe članka 86. ZR-a/09). Tužiteljica s osnova ovih dodataka koje po njezinom mišljenju ostvaruje i u prekovremenom radu potražuje ukupan iznos od 207,96 eura/1.566,87 kuna. Konačno, tužiteljica potražuje s osnova naknade plaće za korištenje godišnjeg odmora 42,95 eura/323,56 kuna i za vrijeme privremene nesposobnosti za rad ukupan bruto iznos od 177,25 eura/1.335,50 eura.

6. Za reći je kako je u ovom predmetu prvostupanjski sud prvotno bio već donio presudu i to 1. kolovoza 2022. pod poslovnim brojem Pr-326/18-24 kojom je prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu kako je to prihvaćeno i ovom, sada pobijanom presudom od 15. travnja 2024. Odlučujući o žalbi tuženice protiv navedene prvostupanjske presude od 1. kolovoza 2022., Županijski je sud u Splitu, dana 15. prosinca 2023., pod poslovnim brojem: Gž R-1135/2022-2 donio rješenje kojim je ukinuo prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu te u tom dijelu vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Prvostupanjska presuda od 1. kolovoza 2022. ukinuta je na temelju odredbe članka 369. stavak 1. ZPP-a, u svezi sa odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer je presuda imala nedostataka zbog kojih se nije mogla ispitati, posebno što su razlozi o odlučnim činjenicama bili nejasni.

7. Sada pak u ponovljenom postupku, prvostupanjski je sud otklonio uočenu bitnu povredu odredbe parničnog postupka te postupio na temelju odredbe članka 377. stavak 2. ZPP-a.

8. Ispitujući sada pobijanu prvostupanjsku presudu od 15. travnja 2024. u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke, te u dijelu pod točkama II. i III. izreke, kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354 stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11. 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

9. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio slijedeće odlučne činjenice

- da je tužiteljica u predmetnom razdoblju (od 1. listopada 2013. do 31. prosinca 2018. ) bila zaposlena kod tuženice i to kao medicinska sestra,

- da je rad tužiteljice kod tuženice bio organiziran u dvadeset četiri satnim dežurstvima,

- da tuženica nije isplatila tužiteljici za predmetno razdoblje uvećanje plaće (dodatke) zbog posebnih uvjeta rada i zbog rada koji podrazumijeva iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, za sve odrađene sate, već samo za one koji ulaze u redovan rad,

- da je tuženica posljedično tome isplatila tužiteljici naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad u umanjenom iznosu,

- da je tuženica u predmetnom razdoblju, s osnova prekovremenog rada, posebno s osnova navedenih dodataka te naknade plaće, trebala isplatiti tužiteljici upravo bruto iznos od ukupno 933,35 eura (ranije 7.032,31 kunu)[1] , a sve prema nalazu i mišljenju Marina Rameše, dipl. oec., stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije i to baš II. varijanti nalaza i mišljenja (str. od 195. do 215. spisa),

- da tuženica ovaj iznos nije isplatila tužiteljici.

10. Tuženica u žalbi u bitnome navodi kako tužiteljici za predmetno razdoblje ne pripadaju sporni dodatci na plaću koju bi ostvarivala u prekovremenom radu, odnosno da joj ti dodatci na plaću ostvarenu u prekovremenom radu pripadaju tek od 1. travnja 2020., od kada je to propisano Dodatkom III. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja. Također tuženica u žalbi kao žalbeni razlog ističe kako je plaća tužiteljici pravilno obračunata te da treba imati u vidu da je na nivou Republike Hrvatske "sačinjen sustav obračuna plaća – Centralni obračun plaća koji je obvezan u primjeni svim tijelima koja su korisnici sredstava iz državnog proračuna, pa tako i tuženiku."

11. U svezi sa žalbenim navodima tuženice, a budući ona žalbu podnosi i zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, za reći je kako u sporu male vrijednosti kakav je ovaj, na što upućuju odredbe članka 458. stavak 1. i 460. ZPP-a, presuda se može pobijati samo zbog bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a (osim zbog povrede iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a), i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (odredbe članka 467 st. 1. i 2. ZPP-a). Dakle, drugostupanjski sud u konkretnom slučaju ne ispituje je li prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje budući u sporu male vrijednosti žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije dopuštena u smislu označene odredbe članka 467. stavak 1. ZPP-a.

12. Prema mišljenju prvostupanjskog suda, tužiteljici i za prekovremeni rad koji je nesporno ostvarila, pripada pravo na uvećanje plaće za dodatak na posebne uvjete rada i dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi. Ovo proizlazi iz već navedenih odredbi KU-a/13 i KU-a/18. KU/13 i KU/18 reguliraju plaću radnika na način da plaću radnika čini osnovna plaća i dodatci na osnovnu plaću time da osnovnu plaću radnika čini umnožak vrijednosti koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Osnovna plaća djelatnika se prema odredbi članka 51. KU/2013 odnosno članka 49. KU/2018 uvećava se za rad noću 40%, za rad subotom 25 %, za rad nedjeljom 35 %, za prekovremeni rad 50 %, za rad u drugoj smjeni 10 % ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima. Za rad u dane blagdana, neradnih dana utvrđenih zakonom i rad na dan Uskrsa, radnik ima pravo na plaću uvećanu za 150%. Prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Redovni mjesečni fond radnih sati su sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna. Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati što znači da se mjesečni fond radnih sati dobije umnoškom broja radnih sati s brojem radnih dana na nivou mjeseca pri čemu su očito blagdani i neradni dani isključeni iz tog umnoška.

13. Za istaknuti je kako KU/13 i KU/18 daju tužiteljici istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka kumulativno, po osnovi odredbi članka 57. i 59.a KU-a/13 te 55. i 58. KU-a/18., zajedno sa dodatkom za prekovremeni rad.

14. Jedini izuzetak je zabrana kumuliranja položajnog dodatka iz odredbe članka 58. KU-a/13 odnosno odredbe članka 56. KU-a/18 sa dodatcima iz odredbe članka 57. KU-a/13, odnosno odredbe članka 55. KU-a/18. Ovo stoga jer je odredbom članka 58. stavak 2. KU-a/13 (kao i odredbom članka 56. stavak 2. KU-a/18) određeno da se položajni dodatak ne primjenjuje na radnike kojima je koeficijentom složenosti poslova utvrđen položajni dodatak kao sastavni dio koeficijenta.

15. Tuženica u žalbi u bitnome ističe pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane prvostupanjskog suda, u smislu kako se sporna uvećanja na plaću - dodatci na plaću (dodatak zbog posebnih uvjeta rada i dodatak zbog rada koji podrazumijeva iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi) obračunavaju samo na osnovnu plaću tj. mjesečnu plaću koja je ostvarena u redovnom mjesečnom fondu radnih sati, bez dodataka i uvećanja. Tek nakon predmetnog razdoblja (listopad 2013. – prosinac 2018.) da je izmijenjen Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja na način da se sporni dodatci s osnova posebnih uvjeta rada i zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, plaćaju i za prekovremeni rad ali tek od 1. travnja 2020. Dakle, tuženica smatra kako se predmetni dodatci ne obračunavaju na prekovremene sate u utuženom razdoblju, jer da prekovremeni sati nisu dio osnovne plaće.

16. U svezi sa navedenim žalbenim razlogom, za istaknuti je kako prvostupanjski sud pravilno zaključuje da budući se uvećanje plaće - dodatak zbog posebnih uvjeta rada i uvećanje plaće - dodatak zbog rada koji podrazumijeva iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, odnose na redovno radno vrijeme, isti da se trebaju odnositi i na prekovremeni rad, što je pravilno, jer tužiteljica radi u istim uvjetima kako u redovnom radnom vremenu tako i za vrijeme prekovremenog rada. Stoga, po mišljenju prvostupanjskog suda, a koje je shvaćanje i ovog drugostupanjskog suda, tužiteljici i za prekovremeni rad koji je nesporno ostvarila, pripada pravo na uvećanje plaće za dodatak na posebne uvjete rada i dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi.

17. Štoviše, suprotno navodima iz žalbe, prvostupanjski je sud jasno definirao pojam osnovne plaće i dodataka koje je tužiteljici trebala isplatiti tuženica, a nije, pa se žalbeni navodi tuženice ukazuju neosnovanim uz napomenu kako nema ni zakonske ni kakve druge pravne prepreke iz kolektivnih ugovora, koji se primjenjuju u predmetnom slučaju, da se sporni dodatci na plaću tužiteljici kumuliraju te da se isti odnose kako na sate u redovnom radnom vremenu tako i na sate u prekovremenom radu.

18. Pored toga, a razmatrajući navedeni žalbeni razlog tuženice, za reći je i slijedeće. Na osmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 9. prosinca 2019. zauzeto je sljedeće pravno shvaćanje: "Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj 143/13. i 96/15. dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz članka 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu." Vrhovni sud Republike Hrvatske je ostvarujući svoju ustavnopravnu ulogu ujednačavanja sudske prakse donio gore citirano pravno shvaćanje koje je time postalo obvezujuće za sve sudove u zemlji.

19. Konačno, u ovom postupku je sporno je li tuženica u predmetnom razdoblju morala isplatiti tužiteljici i naknadu bruto plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad (bolovanja), a koja da joj također djelomično nije isplaćena i to za korištenje godišnjeg odmora 42,95 eura/323,56 kuna, a za vrijeme privremene nesposobnosti za rad ukupan bruto iznos od 177,25 eura/1.335,50 eura, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka Marina Rameše, dipl. oec., (str. od 195. do 215. spisa). U tom kontekstu je za napomenuti kako je naknada plaće za vrijeme godišnjeg odmora regulirana odredbom članka 81. ZR- a/14, odnosno odredbom članka 60. ZR-a/09, kao i odredbama članka 36. KU-a/13 i članka 34. KU-a/18, dok je odredbom članka 95. stavak 1. ZR-a/14, odnosno odredbom članka 87. stavak 1. ZR-a/09, reguliran institut naknade plaće za razdoblje u kojem radnik iz opravdanih razloga ne radi. Slijedom navedenog prvostupanjski je sud i u ovom dijelu na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici dosudio i ovaj iznos.

20. U svezi žalbenog razloga da je plaća tužiteljici pravilno obračunata te da treba imati u vidu da je na nivou Republike Hrvatske "sačinjen sustav obračuna plaća – Centralni obračun plaća koji je obvezan u primjeni svim tijelima koja su korisnici sredstava iz državnog proračuna, pa tako i tuženiku", za reći je slijedeće. Na koji će se način tužiteljici pravilno obračunati plaća, nije stvar radnika, konkretno tužiteljice, a zbog propusta pogrešnog obračuna plaće štetne posljedice svakako ne smije imati radnica koja je plaću ostvarivala radom kod tuženice. S tim u svezi je za reći da to što se plaća u javnim službama obračunava preko Centralnog obračuna plaća, ne ekskulpira tuženicu kao poslodavca da tužiteljici kao radnici isplati plaću.

21. Odluka o parničnom trošku iz točki II. i III. izreke prvostupanjske presude pravilno je i zakonito donesena na temelju odredbi članka 154. stavak 1. i 155. ZPP- a.

22. Slijedom navedenog u ovom obrazloženju trebalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke, kao i u dijelu pod točkama II. i III. izreke, a ovo u suglasju sa odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Splitu 16. prosinca 2024.

Sudac:

Dr. sc. Ivan Tironi