REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

59. P-1644/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Jeleni Antonić Šego, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, kojeg zastupa punomoćnik Miro Marinović, odvjetnik iz Zagreba, Pere Budmanija 5/4, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 31. listopada 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 13. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 029- 50-2590791 sklopljenom dana 14. prosinca 2004. između ŠK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora s druge strane, a kojim je ugovornim odredbama ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica kredita.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 740,29 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose, i to :

- na iznos od 0,57 eura od 31 prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 2,40 eura od 30. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 3,22 eura od 2. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 0,97 eura od 1. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 1,41 eura od 4. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 0,52 eura od 30. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 3,47 eura od 29. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 2,80 eura od 26. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 6,80 eura od 29. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 0,64 eura od 27. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 7,52 eura od 31. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 20,35 eura od 30. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 17,71 eura od 28. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 25,77 eura od 30. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 22,99 eura od 28. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 18,51 eura od 28. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 27,96 eura od 29. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 40,00 eura od 28. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 31,48 eura od 27. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 34,46 eura od 28. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 30,67 eura od 28. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 31,35 eura od 27. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 47,48 eura od 27. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 49,05 eura od 27. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 62,53 eura od 27. srpnja 201. do isplate,

- na iznos od 55,60 eura od 19. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 48,03 eura od 27. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 47,21 eura od 27. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 46,63 eura od 28. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 46,79 eura od 16. prosinca 2011. do isplate,

po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.409,74 eura sa zateznim kamatama tekućim od 13. prosinca 2024. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.584,24 eura sa zakonskim zateznim kamata tekućim od 13. prosinca 2024. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da je sa ŠK (dalje u tekstu: prednik tužitelja) sklopio dana 10. lipnja 2023. Ugovor o ustupu tražbine, kojim ugovorom je tražbina koja je predmet ovog parničnog postupka u cijelosti prenesena na ovdje tužitelja kao novog vjerovnika. Prednik tužitelja je kao korisnik kredita sa tuženikom, kao kreditorom, dana 14. prosinca 2004. sklopio Ugovor o kreditu broj: 029-50-2590791 kojim je tuženik korisniku kredita stavio na raspolaganje iznos od 19.427,56 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Kredit, odnosno vraćanje kredita ugovoreno je sa valutnom klauzulom u valuti švicarski franak. Tužitelj nadalje navodi kako su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta švicarski franak , uz koju je vezana glavnica nezakonite i ništetne. O navedenim odredbama ugovora nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik prije sklapanja ugovora nije u potpunosti informirao korisnika kredita o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke Navodi kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak, čime je tuženik postupio protivno Zakonu o zaštiti potrošača. Ugovor o kreditu sklopljen između prednika tužitelja i tuženika ispunjava uvjete iz ovih presuda jer je sklopljen unutar razdoblja obuhvaćenog kolektivnom presudom i sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Posebno ističe i napominje da potražuje preplatu s osnove ništetne odredbe o vezanju glavnice za valutu CHF.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije te navodi kako sukladno odredbi čl. 80. Zakona o obveznim odnosima vjerovnik ne može na treću osobu prenijeti tražbinu koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog. Također, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača jasno je propisano da se utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite mogu primijeniti samo u postupcima koje „potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika“ a da predmetni postupak nije pokrenuo potrošač, nego trgovačko društvo. Osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. U bitnom navodi kako se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na predmetne ugovore o kreditu, te ističe da tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba.

Nadalje vezano uz valutnu klauzulu u CHF tuženik ističe da je sporna odredba korisniku kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog korisnika kredita. Vezano uz pojedinačno pregovaranje, navodi kako temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. U konkretnom slučaju, tužitelj i korisnik kredita pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će vezati predmetni ugovor o kreditu. Korisnik kredita je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunskog kredita). Tuženik ističe i da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se, sukladno čl. 326. ZOO, ništetnost ne može isticati, ističe prigovor zastare te prigovara i visini tužbenog zahtjeva, osnovi te da bi tuženik bio nepošteni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu broj: 029-50-2590791 od 14. prosinca 2004. (list 7-10 spisa), prodajna ponuda za vozilo – 084/04 (list 29 spisa), solemnizacija ugovora o kreditu kod javnog bilježnika Anice Hukelj (list 32 spisa), promotivni uvjeti za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila marke Fiat, Lancia, alfa Romeo, u suradnji s tvrtkom "Autocommerce" d.o.o. (list 33- 38 spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 10. lipnja 2023. (list 53-58 spisa), dopis ovdje tuženika upućen GK predmeta: Obavijest o ustupu tražbine od 10. lipnja 2023. (list 59 spisa), dopis ovdje tuženika predmeta: Obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe od 10. lipnja 2023. (list 60 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice za sud za razdoblje od 31.12.2004. do 09.06.2023. (list 90-94 spisa), dopis ovdje tuženika upućen ŠK - obavijest o otplati kredita (list 95 spisa), dopis ovdje tuženika upućen ĐK vezano za promjenu kamatne stope od 19. studenog 2007. i 11. veljače 2009. (list 96 i 97 spisa), e-mail (list 98-100 spisa), nalaz i mišljenje Centar za financijska vještačenja d.o.o. od 24. lipnja 2024. (list 111-117 spisa), izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 5. ožujka 2004. (list 155 spisa), iskaz vještakinje Petre Blašković (list 175-178 spisa), iskaz svjedoka ŠK (list 175-178 spisa).

4. Na temelju odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj: 029-50-2590791 od 14. prosinca 2004. o valutnoj klauzuli te za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti takve odredbe.

6. Među strankama je sporna aktivna legitimacija, osnova, visina te zastara predmetnog potraživanja.

7. Predmetni Ugovor o kreditu broj: 029-50-2590791 (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljen je 14. prosinca 204. između ŠK i Raiffeisenbank Austria d.d., dakle između potrošača (u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03)) i pravne osobe kojim je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 19.427,56 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Kredit je odobren za kupnju novog vozila kod Autocommerce d.o.o.. Prema odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena je redovna kamata od 5,85 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Nadalje odredbom 4. Ugovora o kreditu ugovoren je rok otplate kredita koji iznosi 84 mjeseca te je u čl. 7. ugovoren način otplate i to u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 30. travnja 2005. Tuženik je Ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita te je u tom ugovoru isti bio u svojstvu trgovca.

8. Među strankama nije sporno da je korisnik kredita u cijelosti otplatio predmetni kredit.

9. ŠK je kao ustupitelj sa društvom Druga fundacija SPV d.o.o., kao primateljem, sklopio 10. lipnja 2023. Ugovor o ustupu tražbine prema kojem ustupitelj ustupa primatelju sve svoje tražbine prema Raiffeisenbank Austria d.d. (tuženiku ) navedene u čl. 1. toga ugovora, kao i ostale ustupiteljeve tražbine koje bi postojala prema tuženiku a temeljile bi se ili bi proizlazile iz Ugovora o kreditu, zajedno sa svim sporednim pravima (čl. 2.).

Činidba koja je predmet navedenog ustupa je odrediva, jer bez obzira na to što nije naveden konkretan novčani iznos sam ugovor sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Stoga je takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi.

10. Ugovor o ustupu sklopljen je u sukladno odredbi čl. 80. Zakona o obveznom odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 dalje: ZOO) prema kojoj odredbi vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Kako je predmetna tražbina novčana stoga ista nije niti strogo osobne naravi te se po naravi ne protivi ustupu.

Prema odredbi čl. 84. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, dakle identitet tražbine ustupom nije promijenjen pa stoga novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. Prema tome, novčana tražbina koja proizlazi iz ništetnosti (dijela) potrošačkog ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati. Također navedeno podrazumijeva kako se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

Obzirom na navedeno nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

11. U pogledu istaknutog prigovora zastare relevantno je pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

-u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., jer je ista u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine,

-u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je potvrđena u tom dijelu presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13. lipnja 2014., a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14. lipnja 2018. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

Slijedom navedenog u konkretnom slučaju istaknuti prigovor zastare nije osnovan , jer je zastara u konkretnom slučaju počinje teći od 14. lipnja 2018. (obzirom na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli) a tužba je podnesena 13. lipnja 2023., dakle unutar zastarnog roka u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

12. U konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. te odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017.) kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.), kojima je, između ostalog, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09 dalje u tekstu ZZP/07.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i

- da je tuženik u razdoblju 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. Nadalje, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja kazati i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" broj 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

14. Prema čl. 138.a ZZP/07 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

16. Prema tome, zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili ŠK i tuženik. Taj ugovor o kreditu sklopljen je 14. prosinca 2004., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je također utvrđeno i u ovom predmetu na temelju iskaza svjedoka ŠK, te je isto dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

17. Dakle tijekom postupka proveden je dokaz saslušanjem svjedoka ŠK te iz njegovog iskaza u bitnom proizlazi da je 2004. sklopio predmetni ugovor o kreditu u švicarcima za kupnju osobnog automobila koji je koristio isključivo za osobne svrhe te mu je bio predočen ugovor o kreditu u banci od strane zaposlenika koji je i potpisao. Navodi kako mu je u banci isključivo isključivo ponuđen kredit u valuti CHF te mu je bankarski službenik rekao kako je isti najpovoljniji. Predmetni ugovor je pročitao, sadržaj istoga mu je bio jasan međutim u njemu se nisu spominjali nikakvi rizici niti je od strane bankarskog službenika upozoren na bilo kakve rizike u pogledu podizanja kredita u valuti CHF

Sud je prihvatio iskaz svjedoka ŠK vjerodostojnim obzirom je isti logičan, životan i uvjerljiv. Dakle iz iskaza svjedoka a niti izvedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik informirao ŠK o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR. Također iz njegovog iskaza je utvrđeno da je motorno vozilo koji je kupljen ona temelju predmetnog ugovora o kreditu svjedoka ŠK koristio za osobne potrebe.

18. Obzirom da niti u Ugovoru o kreditu nije unesen specijalan rizik porasta vrijednosti CHF kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli, to isti nije niti mogao biti rastumačen od strane javnog bilježnika u smislu odredaba čl. 57. do čl. 59 sve Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ broj: 78/93, 29/94, 162/9816/07, 75/09, 120/16 i 57/22), a niti ga je na postojanje predmetnog rizika tuženik upozorio. Pema tome odbijen je prijedlog za izvođenjem dokaza za saslušanjem svjedoka javnog bilježnika Anice Hukelj jer isti nije relevantan za predmetni postupak, to je sud na ročištu 31. listopada 2024. odlučiš da se daljnji dokazi neće provoditi.

19. Kako je visina predmetnog potraživanja između stranaka bila sporna to je provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje te je istim utvrđena visina preplaćenih anuiteta s osnove valutne klauzule u odnosu na iznos anuiteta koji bi se plaćali da se od početka otplate primjenjivao ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita. Iz nalaza i mišljenja vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. od 24. lipnja 2024. utvrđeno je da ukupan iznos pretplate, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosi 740,29 eura. Nadalje iz nalaza i mišljenja proizlazi i da je ukupan iznos koji je tužitelja manje platio posljedično na niži tečaj za vrijeme otplate u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita , ukupno iznosi 538,99 eura (tzv. negativne razlike).

Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. jer je isti detaljan, izrađen u skladu s pravilima struke te je isti dodatno i usmeno argumentiran i obrazložen na ročištu 31. listopada 2024.

U odnosu na dani izračun u pogledu tzv. negativnih razlika valja napomenuti kako plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početno ugovorenog tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio, a nedvojbeno nije utvrđeno ni da tuženik ima prema tužitelju nepodmireno potraživanje. Ujedno osnovni uvjet za prijeboj potraživanja u smislu odredbe čl. 195. ZOO-a je postojanje protutražbine tuženika, koje u konkretnom slučaju nema. Međutim u konkretnom slučaju tuženik nije niti dao izjavu o prijeboju niti je postavio protutužbeni zahtjev. Obzirom na navedeno izračun tih razlika iz vještačenja nije od utjecaja na utvrđeni iznos pretplate po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

20. Nadalje, ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

21. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

22. Pri tome valja napomenuti kako nisu osnovani navodi tuženika kako bi u konkretnom slučaju bila riječ o zabrani manjeg značaj pa da se u tom slučaju ništetnost i ne može isticati u smislu odredbe čl. čl. 326. st. 2. ZOO-a jer je i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno da korištenje nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovorima o kreditu sklopljenim s potrošačima ne predstavlja zabranu manjeg značaja.

23. Dakle, budući su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga, a sukladno odredbi čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz promjene tečaja CHF i to u iznosu od 740,29 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, iz toga proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene stoga na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne i to od dana izvršenih plaćanja, koji su utvrđeni na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Naime tuženik se kao ugovorna strana bio dužan rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

24. Prema tome tuženik je dužan tužitelju isplatiti iznos od 740,269 eura sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.

25. Suprotno tuženikovim navodima, tužitelj u podnesku od 2. srpnja 2024. nije preinačio tužbu u smislu odredbe čl. 191. ZPP-a. Naime tužbeni zahtjev kakav je bio postavljen u tužbi nije bio određen a po provedenom vještačenju isti je po prvi puta postavio određeni tužbeni zahtjev, stoga niti prigovor u odnosu na zastaru prema navodima tuženika preinačenog tužbenog zahtjeva kao takav nije osnovan

26. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14 ,118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa).

Tužitelju je priznat trošak sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), za sastav podnesaka od 22. studenog 2023. i 2. srpnja 2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), za sastav podneska od 21. ožujka 2024. iznos od 50,00 eura (Tbr. 8/4 Tarife), za trošak pristupa na ročišta 25. ožujka 2024. i 31. listopada 2024. u iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), ročišta za objavu u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife) što uvećano za trošak PDV-a (Tbr. 42 Tarife) ukupno iznosi 1.437,50 eura. Tužitelj je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 56,48 eura i presudu u iznosu od 112,95 eura sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/18) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj: 53/19) , trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 350,00 eura, troškovi pristupa za svjedoka (iznos od 452,81 eura sukladno rješenju od 11. prosinca 2024.) te je tužitelju priznat ukupni parnični trošak u iznosu od 2.409,74 eura, sa zakonskim zateznima kamatama u smislu odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a , kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.

Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 20. ožujka 2024., 17. srpnja 2024. budući isti nisu bili potrebi za vođenje ovog postupka kao niti trošak zatražen preko iznosa koji tužitelju pripada sukladno Tarifi i Zakonu o sudskim pristojbama i priznatom trošku svjedoku, te je stoga odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

Zagreb, 13. prosinca 2024.

Sudac:

Jelena Antonić Šego

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.