REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI KAZNENI SUD U ZAGREBU
ODJEL ZA MLADEŽ
Zagreb, Ilica - Selska, Ilica 207
Poslovni broj: Kzd-112/2024-75
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski kazneni sud u Zagrebu, po sucu za mladež Stanislavu Walaszeku kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničara Tanje Markić, u kaznenom predmetu protiv optužene VĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], zbog kaznenog djela iz članka 173. stavka 1. Kaznenog zakona (Narodne novine broj 125/11,144/12., 56/2015., 61/15., 101/17; nastavno KZ/11), povodom optužnice Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu od 29. siječnja 2018., broj KMP-DO-410/2016., nakon nejavne rasprave dana 10. prosinca 2024., održane u nazočnosti zamjenika Općinskog državnog odvjetnika u Zagrebu Josipa Kopunića, zakonskog zastupnika oštećenika VĐC, punomoćnika oštećenika odvjetnika NĐ, optužene VĐ i branitelja optuženice, odvjetnika Ivana Jelavića, dana 13. prosinca 2024. godine, objavio je i
presudio je
I optužena VĐ, rođena VĐ, bez nadimka, OIB [osobni identifikacijski broj], kći TĐ i V, rođene N, rođena **.**.1976. u [adresa], s prebivalištem u [adresa], državljanka Republike Hrvatske, pismena, sa završenom srednjom školom, gimnazija - 4 razreda, direktorica trgovačkog društva "Bul-Vet" d.o.o., Oroslavje, Stubička Slatina 31, sa mjesečnim primanjima od oko 800,00 eura mjesečno, bez imovine, neudana, majka jednog djeteta u dobi od 11 godina, bez čina, bez odlikovanja, ne vodi se drugi kazneni postupak, neosuđivana,
k r i v a j e
što je:
- u razdoblju od 16. prosinca 2015. do početka mjeseca studenog 2017. u Zagrebu, kao majka djeteta NĐC, rođenog **.**.2013., iako svjesna da je rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P2-2049/2013., ovršnim 26. rujna 2014., određeno da će se susreti i druženja oca TĐC sa djetetom BĐC, održavati utorkom i četvrtkom po tri sata od 17,00 do 20,00 sati u obitelji oca, te jedan dan vikenda i to jednom u subotu ili nedjelju naizmjenično od 10,00 do 18,00 sati u obitelji oca, time da će se prvi susret 30. rujna 2014. održati u prisutnosti voditelja mjere nadzora BĐ i taj susret će početi u 18,15 sati, a trajat će do 20,00 sati, znajući da je takva odluka usmjerena zaštiti prava i interesa djeteta kojemu je uspostavljanje emotivne veze s ocem neophodno za normalan i pravilan odgoj i razvoj, htijući ne postupati po navedenom rješenju, u cilju da ocu TĐC onemogući da vidi dijete na način određen odlukom suda, samovoljno, ignorirajući preporuke nadležnog Centra za socijalnu skrb i drugih stručnih osoba, nije dozvoljavala viđanje oca i djeteta sukladno navedenoj odluci već je pronalazila isprike za neodržavanje susreta i druženja te nije odgovarala na telefonske pozive i SMS poruke oca radi organizacije susreta, odbijala zamjenske termine susreta i druženja koje joj je otac nudio, te kada bi otac došao na njezinu adresu po dijete, što je činio gotovo svaki tjedan tri dana u tjednu sukladno navedenom rješenju, nije otvarala vrata niti mu predavala dijete niti odgovarala na njegove SMS poruke kojima ju je obavještavao da čeka pred ulazom, dječaka nije obukla niti ga na bilo koji drugi način pripremila da ide k ocu, a jednom je prilikom dječaku rekla ako ode k ocu, da će ga otac tući, te vezano uz susrete i druženja nije surađivala niti sa djelatnicima nadležnog Centra za socijalnu skrb kojima se nije javljala na telefon, nije se odazivala njihovim pozivima u Centar niti se uključila u rad obiteljskog savjetovališta, zbog kojeg njezinog cjelokupnog postupanja su se u razdoblju od 16. prosinca 2015. do 2. veljače 2017. otac i sin susretali tek povremeno, u bitno manjem opsegu nego što je to određeno rješenjem suda, a od 2. veljače 2017. do početka mjeseca studenog 2017. nisu ostvarili niti jedan susret, kojim svojim ponašanjem je ugrozila ispravan psihološki i emocionalni razvoj svog djeteta NĐC,
- d a k l e, onemogućila provođenje odluke za zaštitu dobrobiti djeteta koji je odredio sud,
II - čime je počinila kazneno djelo protiv braka, obitelji i djece – neprovođenje odluke za zaštitu dobrobiti djeteta - opisano i kažnjivo po članku 173. stavku 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11., 144/12., 56/15, 61/15., 101/17 i 118/18 – dalje u tekstu: KZ/11)
III Na temelju članka 173. stavka 1. KZ/11 optužena VĐ se
o s u đ u j e
NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU
OD 10 (DESET) MJESECI
IV Na temelju članka 56. KZ/11 prema optuženoj VĐ se
i z r i č e
UVJETNA OSUDA
kojom se određuje da se izrečena kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci neće izvršiti ako optužena VĐ u vremenu provjeravanja od 4 (četiri) godine ne počini novo kazneno djelo.
V Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/11., 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14., 70/17, 126/19, 130/20, 80/22, 36/24; dalje: ZKP/08) optužena SĐ je dužna nadoknaditi troškove iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08 na ime paušalne svote u iznosu 1.000,00 eura, u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude, te troškove iz članka 145. stavka 2. točke 8. ZKP/08 na ime nagrade i nužnih izdataka punomoćnika oštećenika, o čijoj visini će se odlučiti posebnim rješenjem.
Obrazloženje
1.Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu podignulo je dana 29. siječnja 2018. godine Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu, optužnicu broj: KMP-DO-410/2016 protiv optužene VĐ zbog kaznenog djela iz članka 173. stavka 1. KZ/11 (list 1488-1498 spisa).
1.1. Presudom ovog suda od 6. ožujka 2023. optuženica je proglašena krivom zbog predmetnog kaznenog djela, a koja je presuda ukinuta je odlukom Županijskog suda u Šibeniku, poslovni broj Kžzd-44/2023-6 od 29. veljače 2024. te je predmet vraćen na ponovno suđenje i odluku.
2. Optužena VĐ očitujući se o optužbi, izjavila je da se ne smatra krivom za kazneno djelo koje joj je stavljeno na teret optužnicom (list 1860 spisa).
3. U dokaznom postupku sud je ispitao optuženu VĐ, a koja u svojoj obrani navela da ostaje kod ranije obrane koju je dala na zapisniku od 1. veljače 2021., 25. studenog 2020. i 1. ožujka 2023. i koja nije htjela odgovarati na daljnja pitanja, a nakon čega je su pročitao i pregledao zapisnik o ispitivanju optuženice od 12. siječnja 2018. sa snimkom ispitivanja (list 1275-1278 spisa), sa rasprave od 25. studenog 2020. (list 1610-1612 spisa), sa rasprave od 1. veljače 2021. (list 1651 spisa) i sa rasprave od 1. ožujka 2023. (list 1752 spisa).
3.1. U dokaznom postupku sud je dopunski ispitao u svojstvu svjedoka VĐC (list 1861-1865 spisa).
3.2. Na temelju članka 419. stavak 5. točke 1. ZKP/08, po prijedlogu tužitelja a uz suglasnost obrane pregledani su i pročitani rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P2-2049/13 od 26. rujna 2014. (list 5-7 spisa), potvrde PU zagrebačke, II Policijske postaje Zagreb od 13. siječnja 2016. a za dane 20. prosinca 2015., 31. prosinca 2015., 3. siječnja 2016., 5. siječnja 2016., 7. siječnja 2016., 9. siječnja 2016., 4. veljače 2016., 9. veljače 2016., 11. veljače 2016., 14. veljače 2016., 18. veljače 2016., 20. veljače 2016., 23. veljače 2016., 25. veljače 2016., 28. veljače 2016., 3. ožujka 2016., 5. ožujka 2016. (list 8-24 spisa), zapisnik o ispitivanju svjedoka VĐC od 11. srpnja 2016. (list 27-29 spisa), E-mail VĐC od 19. srpnja 2016. (list 35-36 spisa), rješenje Centra za socijalnu skrb Zagreb, Podružnice Susedgrad od 28. veljače 2014. (list 38 spisa), rješenje Centra za socijalnu skrb Zagreb, Podružnice Susedgrad od 10. rujna 2014. (list 39 spisa), izvješća voditeljice nadzora LĐ od 3. travnja 2014., 3. svibnja 2014., od 3. lipnja 2014. (list 40-45 spisa), izvješća voditelja nadzora BĐ od 1. srpnja 2014., 1. kolovoza 2014., 1. rujna 2014., 1. listopada 2014., 1. studenog 2014., 1. prosinca 2014., 1. siječnja 2015., 1. veljače 2015., 1. ožujka 2015. i 16. ožujka 2015. (list 46-60 spisa), mišljenje i prijedlog Centra za socijalnu skrb Zagreb, Podružnice Susedgrad od 20. lipnja 2014. (list 61-63 spisa), mišljenje stručnog tima Centra za socijalnu skrb Zagreb, Podružnice Susedgrad od 5. lipnja 2015. (list 64-65 spisa), dopune mišljenja stručnog tima od 10. srpnja 2015. (list 66- 67 spisa), zapisnik Centra za socijalnu skrb Zagreb, Podružnice Susedgrad od 17. prosinca 2013. (list 68 spisa), zapisnik Centra za socijalnu skrb Zagreb, Podružnice Susedgrad od 3. lipnja 2015. (list 69 spisa), zapisnik Centra za socijalnu skrb Zagreb, Podružnice Susedgrad od 2. srpnja 2015. (list 70 spisa), zapisnike Centra za socijalnu skrb Zagreb, Podružnice Susedgrad od **.**.2016. (TĐC i VĐ) (list 71-72 spisa), službenu zabilješku Centra za socijalnu skrb Zagreb, Podružnice Susedgrad od 29. listopada 2015. (list 73 spisa), zaključak stručnog tima Centra za socijalnu skrb Zagreb, Podružnice Susedgrad od 1. veljače 2016. (list 74-75 spisa), psihološki nalaz i mišljenje za dijete NĐC od 1. lipnja 2015. (list 114-124 spisa), vještački nalaz i mišljenje Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba od 29. kolovoza 2016. (list 129-144 spisa), izvješće socijalnog radnika od 23. lipnja 2016. (list 145-147 spisa), rješenje Centra za socijalnu skrb Zagreb, Podružnice Susedgrad od 22. srpnja 2016. (list 148-150 spisa), izvještaje voditeljice nadzora SĐC za kolovoz 2016. i rujan 2016. (list 151- 154 spisa), zapisnik o ispitivanju svjedokinje JĐ od 13. prosinca 2016. (list 157-159 spisa), zapisnik o ispitivanju svjedokinje SĐC od 19. prosinca 2016. (list 160-162 spisa), izvještaje voditeljice nadzora SĐC za listopad 2016., studeni 2016. i prosinac 2016. (list 167-170, 173 spisa), zapisnik o ispitivanju svjedoka VĐC od 20. siječnja 2017. (list 175- 177 spisa), potvrde PU zagrebačke, II Policijske postaje Zagreb od 13. siječnja 2016. za dane 10. ožujka 2016., 13. ožujka 2016., 15. ožujka 2016., 17. ožujka 2016., 19. ožujka 2016., 22. ožujka 2016., 2. travnja 2016., 5. travnja 2016., 7. travnja 2016., 10. travnja 2016. (list 178, 196-205 spisa), potvrde Ministarstva unutarnjih poslova, II Policijske postaje Zagreb od 16. siječnja 2017. te od 1. prosinca 2016. (list 206-211 spisa), zapisnik o ispitivanju svjedoka LĐC od 31. ožujka 2017. (list 247-249 spisa), zapisnik o ispitivanju svjedokinje DĐ od 8. svibnja 2017. (list 250-251 spisa), izvještaj voditeljice nadzora DĐ od 17. veljače 2017. (list 252-253 spisa), posebno izvješće PU zagrebačke, II Policijske postaje Zagreb od 1. srpnja 2016. pod brojem 511-19-28/3-31/16 (list 258-261 spisa), službene zabilješke o dojavi sa izvješćem o utvrđenom činjeničnom stanju PU zagrebačke, II Policijske postaje Zagreb od 4. veljače 2016., 9. veljače 2016., 11. veljače 2016., 14. veljače 2016., 16. veljače 2016., 18. veljače 2016., 20. veljače 2016., 23. veljače 2016., 25. veljače 2016., 28. veljače 2016., 3. ožujka 2016., 5. ožujka 2016., 10. ožujka 2016., 13. ožujka 2016., 15. ožujka 2016., 17. ožujka 2016., 19. ožujka 2016., 22. ožujka 2016., 2. travnja 2016., 5. travnja 2016. (list 262-284 spisa), a izuzev obavijesti građana sadržanim u navedenim službenim bilješkama, izvješća o pruženoj intervenciji povodom dojave o nasilju u obitelji PU zagrebačke, II Policijske postaje Zagreb od 7. travnja 2016. (list 285 spisa), službene zabilješke o dojavi sa izvješćem o utvrđenom činjeničnom stanju PU zagrebačke, II Policijske postaje Zagreb od 10. travnja 2016., 12. travnja 2016., 14. travnja 2016., 16. travnja 2016., 19. travnja 2016., 24. travnja 2016. (list 286-296 spisa), a izuzev obavijesti građana sadržanim u navedenim službenim bilješkama, izvješće o pruženoj intervenciji povodom dojave o nasilju u obitelji PU zagrebačke, II Policijske postaje Zagreb od 26. travnja 2016. (list 297 spisa), službene zabilješke o dojavi sa izvješćem o utvrđenom činjeničnom stanju PU zagrebačke, II policijske postaje Zagreb od 28. travnja 2016., 30. travnja 2016., 30. svibnja 2016., 8. svibnja 2016., 10. svibnja 2016., 17. svibnja 2016., 19. svibnja 2016., 24. svibnja 2016. (list 298-309 spisa), a izuzev obavijesti građana sadržanim u navedenim službenim bilješkama, rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P2-2049/13 od 23. listopada 2015. (list 311-315 spisa), zapisnik Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P2-2049/13 od 1. prosinca 2015. (list 316-317 spisa), izvješće stručne savjetnice ODO Zagreb od 24. listopada 2016. (list 353-354 spisa), posebno izvješće Policijske uprave zagrebačke, II policijske postaje Zagreb od 15. studeni 2016. (list 355-357 spisa), službene zabilješke o dojavi sa izvješćem o utvrđenom činjeničnom stanju Policijske uprave zagrebačke, II policijske postaje Zagreb od 5. srpnja 2016. i 7. srpnja 2016. (list 358-359 spisa), izvješće o pruženoj intervenciji povodom dojave o nasilju u obitelji od 12. srpnja 2016. (list 360-362 spisa), službene zabilješke o dojavi s izvješćem o utvrđenom činjeničnom stanju Policijske uprave zagrebačke, II policijske postaje Zagreb od 14. srpnja 2016., 17. srpnja 2016., 19. srpnja 2016., 31. srpnja 2016., 8. rujna 2016., 29. rujna 2016., 1. listopada 2016., 6. listopada 2016., 9. listopada 2016., 11. listopada 2016., 13. listopada 2016., 18. listopada 2016. (list 363-378 spisa), izvješće o pruženoj intervenciji povodom dojave o nasilju u obitelji od 20. listopada 2016. te 1. studenog 2016. (list 379-384 spisa), službene zabilješke o dojavi s izvješćem o utvrđenom činjeničnom stanju Policijske uprave zagrebačke, II policijske postaje Zagreb od 6. studeni 2016. i 8. studeni 2016. (list 385-388 spisa), izvješće o pruženoj intervenciji povodom dojave o nasilju u obitelji od 10. listopada 2016. (list 389-391 spisa), službenu zabilješku o dojavi s izvješćem o utvrđenom činjeničnom stanju Policijske uprave zagrebačke, II policijske postaje Zagreb od 12. studeni 2016. (list 392 spisa), zaključak stručnog tima Centra za socijalnu skrb Zagreb, Podružnica Susedgrad od 1. veljače 2016. (list 406-408 spisa), E-mail LĐC poslan ŠĐ **.**.2016. (list 409-410 spisa), podnesak Centra za socijalnu skrb Zagreb, Podružnica Susedgrad od 14. siječnja 2016. (list 411-412 spisa), nalaz i mišljenje psihologa dr. sc. MĐ od 17. studeni 2015. (list 432 spisa), podnesak LĐC po odvjetnici RĐ od 4. studeni 2015. (list 434-435 spisa), izvješća o postupanju Policijske uprave zagrebačke, II policijske postaje Zagreb od 11. siječnja 2016., za dane 31. prosinca 2015. i 7. siječnja 2016. (list 449-450 spisa), izvješće o postupanju Policijske uprave zagrebačke, II policijske postaje Zagreb od 27. studeni 2015. i 22. listopada 2015. (list 453-454 spisa), podnesak LĐC po odvjetnici RĐ od 13. listopada 2015. (list 457-549 spisa), nalaz i mišljenje psihologa dr.sc. MĐ od 22. rujna 2015. (list 460 spisa), E-mailove LĐC upućeni VĐ **.**.2015., 16. listopada 2015., 22. listopada 2015., te 23. listopada 2015. (list 461 spisa), dopis LĐC od 25. kolovoza 2015. (list 468 spisa), dopunu mišljenja stručnog tima od 10. srpnja 2015. (list 479-481 spisa), zapisnik Centra za socijalnu skrb Zagreb, Podružnica Susedgrad od 2. srpnja 2015. (list 482-483 spisa), mišljenje stručnog tima od 5. lipnja 2015. (list 521-524 spisa), mišljenje psihologa od 5. lipnja 2015. (list 525-527 spisa), službenu bilješku Centra za socijalnu skrb Zagreb, Podružnica Susedgrad od 5. lipnja 2015. (list 528 spisa), izvješće i mišljenje socijalnog radnika od 3. lipnja 2015. (list 529-530 spisa), zapisnik Centra za socijalnu skrb Zagreb, Podružnica Susedgrad od 3. lipnja 2015. (list 531 spisa), podnesak LĐC po punomoćnici RĐ od 16. travnja 2015. (list 536-539 spisa), rješenje Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-2- 534/14 od 15. siječnja 2015. (list 540-542 spisa), izvješće o postupanju Policijske uprave zagrebačke, II policijske postaje Zagreb od 4. srpnja 2016. (list 629-630 spisa), izvješće Policijske uprave zagrebačke, II policijske postaje Zagreb od 15. svibnja 2016. (list 636-640 spisa), dopis LĐC od 4. svibnja 2016. (list 641 spisa), izvješća o postupanju Policijske uprave zagrebačke, II policijske postaje Zagreb od 17. ožujka 2016., te 23. veljače 2016., 22. veljače 2016., za dane 9. veljače 2016. i 14. veljače 2016., te 11. veljače 2016., 18. veljače 2016. (list 643-645, 647-651 spisa), izvješća Policijske uprave zagrebačke, II policijske postaje Zagreb od 10. veljače 2016., 25. siječnja 2016., a za dane 5. siječnja 2016., 3. siječnja 2016. (list 653-654 spisa), izvješće o postupanju Policijske uprave zagrebačke, II policijske postaje Zagreb od 13. siječnja 2016., 16. siječnja 2016. (list 657-658 spisa), E- mailove LĐC upućeni ŠĐ **.**.2016. (list 659-660 spisa), izvješće o postupanju Policijske uprave zagrebačke, II policijske postaje Zagreb od 29. prosinca 2015. (list 661 spisa), službeni zabilješku Centra za socijalnu skrb Zagreb, Podružnica Susedgrad od 29. listopada 2015. (list 662 spisa), dopis LĐC Centru za socijalnu skrb Zagreb, Podružnica Susedgrad od 20. listopada 2015. (list 663 spisa), zaključak stručnog tima Centra za socijalnu skrb Zagreb, Podružnica Susedgrad od 18. srpnja 2016. (list 675-676 spisa), mišljenje psihologa Centra za socijalnu skrb Zagreb, Podružnica Susedgrad od 1. srpnja 2016. (list 677-679 spisa), izvješće socijalnog radnika Centra za socijalnu skrb Zagreb, Podružnica Susedgrad od 23. lipnja 2016. (list 680-682 spisa), listu za procjenu razvojnih rizika djeteta (list 683-688 spisa), posebno izvješće Policijske uprave zagrebačke, II policijske postaje Zagreb od 15. studeni 2016. (list 758-760 spisa), službenu zabilješku o dojavi s izvješćem o utvrđenom činjeničnom stanju Policijske uprave zagrebačke, II policijske postaje Zagreb od 5. srpnja 2016. i 7. srpnja 2016. (list 761-762 spisa), izvješće o pruženoj intervenciji povodom dojave o nasilju u obitelji od 12. srpnja 2016. PU zagrebačke, II policijske postaje Zagreb (list 763-765 spisa), službenu zabilješku o dojavi s izvješćem o utvrđenom činjeničnom stanju Policijske uprave zagrebačke, II policijske postaje Zagreb od 14. srpnja 2016., 17. srpnja 2016., 19. srpnja 2016., 31. srpnja 2016., 8. rujna 2016., 29. rujna 2016., 1. listopada 2016., 6. listopada 2016., 6. listopada 2016., 9. listopada 2016., 11. listopada 2016., 13. listopada 2016., 18. listopada 2016. (list 766-781 spisa), izvješće o pruženoj intervenciji povodom dojave o nasilju u obitelji Policijske uprave zagrebačke, II policijske postaje Zagreb od 20. listopada 2016. te od 1. studeni 2016. (list 782-787 spisa), službenu zabilješku o dojavi s izvješćem o utvrđenom činjeničnom stanju Policijske uprave zagrebačke, II policijske postaje Zagreb od 6. studeni 2016., 8. studeni 2016., 10. studeni 2016. i 12. studeni 2016. (list 788-796 spisa), kaznenu prijavu Centra za socijalnu skrb Zagreb, Podružnica Susedgrad od 2. studenog 2017. (list 797-799 spisa), dodatno mišljenje vještaka za maloljetnog NĐC i dječakovih roditelja HĐ i CĐ od 2. srpnja 2017. (list 801-810 spisa), podnesak Centra za socijalnu skrb Zagreb, Podružnica Susedgrad s prijedlogom za donošenje privremene mjere od 17. listopada 2017. (list 818 spisa), dopunu mišljenja stručnog tima od 17. listopada 2017. (list 820-822 spisa), podnesak Centra za socijalnu skrb Zagreb, Podružnica Susedgrad od 26. srpnja 2017. (list 824-825 spisa), dopunu mišljenja stručnog tima Centra za socijalnu skrb Zagreb, Podružnica Susedgrad od 25. svibnja 2017. (list 828-829 spisa), zapisnik Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 3. svibnja 2017. (list 831-834 spisa), E-mail LĐC od 9. ožujka 2017. (list 836 spisa), nalaz i mišljenje Poliklinike Kocijan - Hercigonja od 24. travnja 2017., te 10. travnja 2017. (list 922-923 spisa), obavijest ŠĐ poslana e-mailom 26. srpnja 2017. (list 932-934 spisa), izvješća o postupanju Policijske uprave zagrebačke, II policijske postaje Zagreb od 16. siječnja 2017. te 11. siječnja 2016. za dane 31. prosinca 2015., te 7. siječnja 2016. (list 1114-1118 spisa), dopis Centra za socijalnu skrb Zagreb, Podružnica Susedgrad od 7. travnja 2017. (list 1137-1138 spisa), E-mail LĐC od 10. ožujka 2017. (list 1142 spisa), E-mail korespondencija između ŠĐ i Tomislava Kal Odak za razdoblje od siječnja 2017. do 23. ožujka 2017. (list 1145-1160 spisa), dopis Ministarstva za demografiju, obitelji, mlade i socijalnu politiku od 26. siječnja 2017. (list 1165-1166 spisa), dopis Pravobraniteljice za djecu od 10. siječnja 2017. (list 1167 spisa), E-mail LĐC od 19. prosinca 2016. (list 1168 spisa), izvješće Policijske uprave zagrebačke, II policijske postaje Zagreb od 5. prosinca 2016. te 15. studeni 2016., 4. srpnja 2016., 15. svibnja 2016., 17. ožujka 2016. (list 1161-1168, 1172-1174, 1180, 1184, 1188 i 1190 spisa), E-mail LĐC od 10. siječnja 2016. (list 1204-1205 spisa), službenu zabilješku Centra za socijalnu skrb Zagreb, Podružnica Susedgrad od 29. listopada 2015. (list 1210 spisa), zapisnik o ispitivanju svjedoka LĐC od 4. siječnja 2018. (list 1221-1227 spisa), rješenje Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu broj KMP-DO-28/16 od 2. svibnja 2016. (list 1280-1282 spisa).
3.3. Na temelju članka 431. stavka 1. točke 6. i 8. ZKP/08 pročitani su iskazi svjedoka LĐC sa rasprave od 22. listopada 2019. godine i sa rasprave od 05. studenog 2019. godine (list 1574/2 do 1576 spisa i list 1578 do 1579 spisa), iskazi svjedoka JĐ, SĐC sa rasprave od 10. siječnja 2020. godine (list 1580 do 1582 spisa), iskazi svjedoka ŠĐ, JĐC sa rasprave od 04. ožujka 2020. godine (list 1584 do 1587 spisa), iskaz svjedoka DĐ sa zapisnika od 21. rujna 2020. godine (list 1592 do 1594 spisa), iskaz svjedoka AĐ sa rasprave od 08. listopada 2020. godine (list 1599 do 1600 spisa), iskaz dr. ČĐ sa rasprave od 08. listopada 2020. godine (list 1600 do 1601 spisa).
3.4. Na temelju članka 419. stavka 5. točke 5. ZKP/08 po službenoj dužnosti pročitane su službene zabilješke o dojavi s izvješćima o utvrđenom činjeničnom stanju od 17. studenog 2016., 20. studenog 2016., 24. studenog 2016., 26. studenog 2016., 29. studenog 2016., 1. prosinca 2016., 4. prosinca 2016., 8. prosinca 2016., 10. prosinca 2016., 13. prosinca 2016., 15. prosinca 2016., 18. prosinca 2016., 20. prosinca 2016., 22. prosinca 2016., 24. prosinca 2016., 29. prosinca 2016., 1. siječnja 2017., 5. siječnja 2017., 7. siječnja 2017., 15. siječnja 2017., 17. siječnja 2017., 19. siječnja 2017., 26. siječnja 2017., 31. siječnja 2017., 16. veljače 2017., 18. veljače 2017., 21. veljače 2017., 23. veljače 2017., 02. ožujka 2017., 04. ožujka 2017., 9. ožujka 2017., 14. ožujka 2017., 16. ožujka 2017., 21. ožujka 2017., 23. ožujka 2017., 26. ožujka 2017., 28. ožujka 2017., 30. ožujka 2017., 1. travnja 2017., 4. travnja 2017., 6. travnja 2017., 9. travnja 2017., 11. travnja 2017., 14. svibnja 2017., 27. lipnja 2017., 29. lipnja 2017., 2. srpnja 2017., 4. srpnja 2017., 6. srpnja 2017., 8. srpnja 2017., 11. srpnja 2017., 13. srpnja 2017., 16. srpnja 2017., 3. kolovoza 2017., 5. kolovoza 2017., 9. kolovoza 2017., 10. kolovoza 2017., 15. kolovoza 2017., 17. kolovoza 2017., 19. kolovoza 2017., 22. kolovoza 2017., 24. kolovoza 2017., 27. kolovoza 2017., 29. kolovoza 2017., 2. rujna 2017., 7. rujna 2017., 10. rujna 2017., 14. rujna 2017., 17. rujna 2017., 26. rujna 2017., 28. rujna 2017., 30. rujna 2017., 3. listopada 2017., 5. listopada 2017., 8. listopada 2017., 10. listopada 2017., 12. listopada 2017., 14. listopada 2017., 22. listopada 2017., 24. listopada 2017., 26. listopada 2017., 28. listopada 2017., 5. studenog 2017., 7. studenog 2017. (list 1310 do 1359 spisa, list 1365 do 1397 spisa, list 1403 do 1481 spisa), zapisnik Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 20. studenog 2017. u predmetu P2-2049/13 radi skrbi i uzdržavanja (list 1483 spisa), rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P2-2049/13-11 od 26. rujna 2014. s klauzulom pravomoćnosti i ovršnosti (list 1484 do 1486 spisa), mišljenje i prijedlog stručnog tima Centra za socijalnu skrb Zagreb, Podružnice Susedgrad od 29. lipnja 2018. u predmetu skrbi i uzdržavanja djeteta NĐC u postupku pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu (list 1542 do 1545 spisa), e-mail od 6. srpnja 2018. (list 1546 spisa), izvješća voditelja mjere nadzora za razdoblje od 01. prosinca 2017. do 29. lipnja 2018. s e-mailom od 14. svibnja 2018. (list 1547 do 1560 spisa), specijalistički nalaz za dijete NĐC (list 1603 spisa), presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P2-2049/13 od 15. studenog 2019. godine sa klauzulom pravomoćnosti i ovršnosti (list 1617 do 1633 spisa), zapisnik sa rasprave kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu u predmetu broj R1 Ob- 988/2020 od 17. studenog 2020. godine sa rješenjem koje je donijeto povodom tužbe Centra za socijalnu skrb da se okrivljenoj kao majci oduzme pravo stanovanja sa djetetom ĆĐ (list 1634 do 1635 spisa), izvješća Centra za socijalnu skrb Zagreb, Podružnica Susedgrad vezano za susrete i druženja maloljetnog NĐC sa ocem ĐĐ (list 1639 do 1646 spisa), izvješće i mišljenje stručnog tima Centra za socijalnu skrb Zagreb, Podružnica Susedgrad od 26. siječnja 2021. godine a koje je Centar dao u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu P Ob-965/2020 (list 1654-1661 spisa), rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj R1 Ob-988/2020-29 od 05. siječnja 2021. godine (list 1662-1664), rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj R1 Ob-988/2020-57 od 19.10.2021. te rješenje P Ob-965/20-42 od 10.2.2022. (list 1785-1796 i 1797-1978 spisa), kao i izvod iz kaznene evidencije optuženice od 19. rujna 2024. (list 1857- 1858 spisa), teizvod iz prekršajne evidencije optuženice od 19. rujna 2024. (list 1855- 1856 spisa).
3.5. Na temelju članka 421. stavka 1. točke 2. ZKP/08 odbijen je dokazni prijedlog obrane za čitanjem rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj 97 P Ob- 965/2020-101 od 29. siječnja 2024., kao nevažan. Branitelj optuženice je predložio da se pročita rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj 97 P Ob- 965/2020-101 od 29. siječnja 2024,. a kojim je rješenjem ocu djeteta kao tuženiku ĐĐ određeno da se podvrgne terapiji jednom mjesečno s ciljem razvoja samovida, korekcije ponašanja, a sve kako bi se razvio pozitivan odnos oca i djeteta te neutralizacije animoziteta u odnosu na majku djeteta, pri čemu je posebno istaknuo ističući kako je potrebno uzeti u obzir predmetno rješenje s obzirom na dugogodišnji kompleksni odnos između oca i majke vezano za viđanje djeteta, a koje po ocijeni obrane može utjecati na utvrđivanje odlučnih činjenica u ovom predmetu i donošenja odgovarajuće odluke. Tužitelj se protivio čitanju predmetnog rješenja navodeći da isti datira od 29. siječnja 2024. dok je u ovom predmetu inkriminacija u odnosu na optuženu period od 16. prosinca 2015. do početka studenog 2017. godine i koje je predmetno rješenje sačinjeno u nekom drugom postupku, koji nije u svezi sa ovim kaznenim predmetom, pa je smatrao da isti treba odbiti kao nevažan i kao usmjeren na očito odugovlačenje ovog kaznenog postupka. Optuženica se pridružila navodima svojeg branitelja. Sud je navedeni dokazni prijedlog ocijenio nevažnim jer je predmetno rješenje koje datira od 29. siječnja 2024., donio drugi sud za potrebe drugog postupka o drugim stvarima izvan ovog kaznenog predmeta, a koji je doneseno daleko izvan inkriminiranog razdoblja, pa je stoga odbijen navedeni dokazni prijedlog obrane kao nevažan.
4. Optužena VĐ na raspravi tijekom iznošenja obrane, prema uputi svojeg branitelja nije htjela odgovarati na pitanja, te je navela kako ostaje prije ranije iznesenim obranama sa rasprave od 25. studenog 2020. (list 1610-1612 spisa), sa rasprave od 1. veljače 2021. (list 1651 spisa) i sa rasprave od 1. ožujka 2023. (list 1752 spisa), koje je zapisnike sud na raspravi pročitao. Iz ranijih obrana optuženice proizlazi kako djetetov otac ZĐ i ona nisu nikada živjeli zajedno, nisu bili u braku, da je njihova veza prekinuta nedugo nakon što je ostala trudna, kao i da je ista pokušala ZĐ uključiti u svoju trudnoću i u početku je to funkcioniralo, međutim nakon nekog vremena on se jednostavno više nije javljao, a da je negdje pred porod došlo je do komplikacije tako da je ĆĐ rodila na hitni carski rez, a nakon poroda javila je ZĐ da je rodila i on je došao kao da se ništa nije dogodilo, a pod tim je mislila na to što se prije nije javljao i tada je jednostavno samo došao, a koja je ujedno javila i njegovoj majci koja je bila iznenađena da se dijete rodilo, jer joj je ista rekla da je njoj ZĐ rekao da djeteta nema, pa je ona mislila da je pobacila. Također proizlazi da kada je optuženica došla iz rodilišta, njena majka je trebala doći kod nje u stan da joj pomogne, međutim ona se razboljela i onda se ZĐ ponudio da dođe što je ona prihvatila, ali da je međutim, već drugi dan došlo je do jako ružne scene, budući da ju je ZĐ vrijeđao, govorio joj da je kurva i slično, držao je dijete u rukama i nije joj ga htio dati sat i pol, a ona to nije prijavljivala policiji i koja je nakon toga pozivala ZĐ da se viđa i druži sa djetetom kao i cijelu njegovu obitelj, vodila je dijete i kod njega u stan i kod drugih članova njegove obitelji, a da je problem zapravo nastao kada je on počeo tražiti da odvodi dijete nasamo kod sebe, a dijete je tada bilo staro svega mjesec dana i ona se doista tome protivila. Nadalje proizlazi da je problem nastao i kada je ZĐ rekla da će dijete odvesti kod neuropedijatra na pregled jer je dijete imalo stisnute šakice i nije okretalo glavom, a da se ZĐ počeo tome protiviti, agresivno joj je zabranio da dijete vodi doktoru, te da je nakon toga negdje u 6. ili 7. mjesecu 2013. godine dobila poziv iz Centra za socijalnu skrb, jer ju je ZĐ prijavio da ne dozvoljava da viđa dijete što nije bilo istina, kao i da je negdje nakon toga dijete vodila na ultrazvuk glave i nalaz je bio jako loš, liječnici su preporučili da ga hitno uključi u terapiju, što je i učinila i uključila ga u Polikliniku „DOKO“, privatnoj poliklinici, a koju je izabrala jer je liječnica to preporučila i koja je ZĐ obavijestila o svemu tome, ali koji međutim, nije htio niti čuti za to da se dijete uključi u terapiju, koji je uglavnom u jednom trenutku rekao da ona ne zna kako je njemu, na što mu je rekla da je nije ni briga, a on je prekinuo vezu i da je nakon toga započela intenzivna terapija ĆĐ, te da se ZĐ nije htio uključiti u provođenje terapije, nije htio prihvatiti da dijete ima problema, a kada se povremeno znao uključiti u terapiju, liječnici su mu govorili da je situacija ozbiljna i da se terapija mora provoditi, no da je ZĐ govorio da je sve to bez veze, vrijeđao je i nju, izluđivao dijete, tako da je dijete znalo plakati, bio neugodan i prema medicinskom osoblju poliklinike i opstruirao terapiju, tako da su ga jednom prilikom i udaljili iz poliklinike, te da ju je tada doktorica iz poliklinike zvala u Centar za socijalnu skrb Susedgrad i to gospođu ŠĐ te ju upozorila da se ZĐ ne želi uključiti u terapiju i upoznala je sa cijelom situacijom, i unatoč tome Centar za socijalnu skrb je u svojem izvješću napisao da se ZĐ pokušava uključiti u djetetovu terapiju. Također iz obrane proizlazi da je optuženica već tada počela biti nezadovoljna sa radom i postupanjem Centra za socijalnu skrb i da je tada podnijela prijavu pravobraniteljici i Ministarstvu, jer je smatrala da centar nije reagirao kako je trebao, a pod time misli da nije reagirao na način da zaštiti dijete, te da su nakon navedenih prijava počeli i problemi sa Centrom za socijalnu skrb, te da je Centar u izvješćima počeo pisati netočne podatke, da je ona nesuradljiva, da su jednostavno bili negativno nastrojeni prema njoj, a da sve što su pisali nije bila istina vezano za to da je nesuradljiva, kao i da je T i prije toga još napisao da dijete nema nikakvih zdravstvenih problema odnosno da je s djetetom sve u redu i da su zapravo oni umanjivali njegove zdravstvene probleme, a da nije bilo istina da on nema zdravstvenih problema koji su ozbiljni, što je sve tako trajalo možda do pred kraj 2014. godine i tada misli da je negdje donijeta i prva presuda kojom su određeni susreti i druženja ĆĐ i ZĐ i što je u početku i funkcioniralo. Nadalje, iz obrane optuženice proizlazi da je nakon toga negdje 1. ili 2. listopada 2015. godine, a kada je dijete došlo od ZĐ, vidjela je da oko usnica i u nosu ima sasušene krvi, da se dijete počelo skroz čudno ponašati, počeo je okretati glavu od nje, istukao je njihovog psa, počeo je plakati, pitala je dijete da li ga je netko udario jer dijete tada nije moglo govoriti pune rečenice i da je tada dijete reklo „da“, a na što ga je pitala „pa tko te tukao“, a on je odgovorio „tata“, te da je zbog ovakvog djetetovog ponašanja i ovoga što joj je dijete reklo, skrenula pažnju dr. ČĐ i zamolila ju da sa ĆĐ razgovara o tome što joj je ĆĐ rekao, jer je dijete kod nje bilo već pola godine u tretmanu zbog razvojnih poteškoća i htjela je da ona obavi stručni razgovor sa ĆĐ na stručan način. Iz obrane nadalje proizlazi da su se uglavnom cijelo to vrijeme susreti i druženja ĆĐ sa ocem nastavili odvijati, da je optuženica pri tome surađivala i koja je istaknula da se od početka dosta angažirala oko toga da se ĆĐ viđa sa ocem, kupovala je igračke koje će ĆĐ ponijeti, dovodila ĆĐ do auta i slično, a da je negdje pred kraj 2015. godine, ĆĐ međutim počeo odbijati susrete i druženja sa ocem, a što je istaknula s obzirom da je inače njena majka predavala ZĐ na susrete i druženja jer ju je ona to zamolila, a s obzirom da je ZĐ ako bi ona bila, nju vrijeđao i bio neugodan prema njoj i ona to nije htjela trpjeti, a nije htjela ni da to dijete gleda. Iz obrane proizlazi kako ju je negdje pred kraj 2015. godine, majka nazvala i rekla da ĆĐ nije htio ići sa ocem, rekla je da je ĆĐ plakao i nije se htio odvojiti od nje i da ga je ZĐ doslovno njoj oteo iz ruku, kao i da je slijedeći susret isto bio na ovaj način, da je ĆĐ odbijao ići sa ocem, da je otac bio bijesan i koji je onda nazvao policiju te su došli djelatnici policije, no da dijete ni dalje nije željelo ići sa ocem, a da je optuženica na sve moguće načine pokušavala motivirati dijete da ide sa tatom, no u čemu nije uspjela, da je sve do negdje početka ljeta 2016. godine, možda negdje 5. ili 6. mjesec pokušavala dijete motivirati, a u čemu nije uspjela jer je dijete i dalje odbijalo odlaziti sa ocem, a da nakon što je bilo vještačenje u Poliklinici za zaštitu djece i mladih grada Zagreba negdje 2016. godine, negdje u 5. ili 6. mjesecu, kada su se otac i dijete malo podružili u poliklinici tijekom vještačenja, da je dijete svo sretno došlo kući i rekao da će on ponovno ići kod tate, da mu je tata rekao da ga više neće tući i da će biti dobar, te da je uglavnom dijete tada ponovno počelo odlaziti kod oca i odlazilo je sve negdje do rujna 2016. godine, a onda da se jedan dan dijete vratilo od oca sa crvenim obrazom što je izgledalo kao otisak od šamara, a što je optuženica odmah prijavila u Centar za socijalnu skrb, a i da joj je dijete reklo da ga je tata udario, međutim da oni to nigdje nisu napisali u svojem izvješću, te da je uglavnom i nakon toga dijete je ponovno odbijalo ići kod oca i nije odlazilo jer je odbijalo negdje sve do kraja 2017. godine kada su se na sudu sporazumno dogovorili da će ĆĐ jedan tjedan živjeti kod nje a jedan tjedan kod oca, a što je funkcioniralo nekih pola godine, a nakon toga da je negdje oko 08. lipnja 2018. godine dijete jednostavno reklo da ne želi ići kod tate, rekao je da ga tata čupa i da dijete nije išlo kod oca do veljače 2019. godine. Iz obrane optuženice nadalje proizlazi da dijete nakon toga ponovno počinje odlaziti kod oca na način da je tjedan dana boravio kod njega, a tjedan dana kod optuženice negdje sve do ljeta negdje 2019. godine i da se onda opet nisu održavali susreti, s tim da nije sigurna točnog vremenskog razdoblja i datuma, ne zna više da li je u međuvremenu i bilo nekih susreta, zapravo misli da dugi period nije bilo susreta, te da je u konačnici Općinski građanski sud je donio odluku da se susreti i druženja ĆĐ sa ocem održavaju dva sata tjedno petkom uz nadzor socijalne radnice i da se ti susreti održavaju od rujna, možda 16. ili 17. rujna 2020., koji su se u početku odvijali u prostorijama Centar za socijalnu skrb, a neko vrijeme i u kući kod ZĐ, da je do poboljšanja i napretka u konačnici i do ostvarenja ponovnih susreta i druženja došlo zahvaljujući socijalnoj radnici Alki Schennerbašić jer je ona uspjela ostvariti odgovarajući kontakt sa ĆĐ za razliku od prijašnje socijalne radnice koja je bila i voditeljica nadzora i koju centar nije htio maknuti dvije godine, a da se optuženica puno puta na nju žalila i smatrala je da ona traumatizirala ĆĐ i to već kada je ĆĐ počeo odbijati susrete i druženja sa ocem prvi puta kada je došao kući sa sasušenom krvi u nosnicama i oko usnica, a koja je pokušala nakon toga, njega na sve moguće načine motivirati i nagovoriti da ide kod oca, a kao što je činila i prije a kako je to već navela, iako je sve to bilo teško s obzirom na nisku kronološku dob djeteta jer je imao godinu i pol dana kada je sve to počelo. Iz obrane optuženice proizlazi da je ona podnijela kaznenu prijavu nakon događaja kada je dijete došlo sa sasušenom krvi, a da je državno odvjetništvo odbacilo tu kaznenu prijavu s obrazloženjem da je sudsko medicinski vještak utvrdio da je to krvarenje moglo nastati i na drugi način, odnosno u bitnom da nisu mogli utvrditi sa sigurnošću da je to nastalo od udarca oca. Iz odgovora na postavljeno pitanje da optuženica opiše kakav je ĆĐ u pogledu govorenja istine, proizlazi da je optuženica odgovorila kako je ĆĐ jedno otvoreno dijete, koje će reći i ako je na primjer napravio neku štetu, da optuženica u navedenih sedam godina nije imala priliku primijetiti i otkriti da bi on nešto lagao, da ona vjeruje ĆĐ da je on govorio istinu kada je govorio da ga otac udara na način kako je to opisala, dok je u odnosu na navode da su djelatnice Centra za socijalnu skrb koje su ispitane u svojstvu svjedoka govorile da optuženica ne surađuje, da ne priprema dijete za susrete i druženja, da se protivi tome i slično, optuženica je odgovorila da jednostavno nije istina to što one govore, da smatra da to tako govore iz čiste osvete, jer ih je prijavljivala smatrajući da ne rade dobro u smislu zaštite interesa djeteta i zato što je govorila da od 2014. godine pišu neistine u svojim izvješćima. Nadalje proizlazi kako je u inkriminiranom razdoblju ZĐ trebao preuzimati ĆĐ na kućnoj adresi optuženice i da je optuženica svaki puta pripremala dijete za susrete i druženja, pokušala ga motivirati, svaki puta je bila tamo na svojoj kućnoj adresi, ali da nije mogla na silu ĆĐ uzeti i dati ga ocu, a iz odgovora na pitanje kako to da je tijekom inkriminiranog razdoblja bilo vremenskih razdoblja da su se odvijali susreti i druženja ĆĐ sa ocem i da je to funkcioniralo, proizlazi da se to događalo jer bi otac obećavao ĆĐ da ga više neće tući, a onda da dijete bude istraumatizirano s postupcima oca ili udaranjem i onda dijete opet ne želi ići, a što je njeno mišljenje zašto je to tako bilo, kao i da se na Općinskom građanskom sudu vodi više parničnih postupaka između ZĐ i nje, a sve vezano za dijete, kao i da se susreti odvijaju u redu pod nadzorom, s tim da je optuženica podnijela putem odvjetnika tužbu za izmjenu odluke o susretima i druženjima koja je na snazi, a to je jedan tjedan kod optuženice, a jedan tjedan kod oca, kao i da ista nema nikakvog interesa, a pod tim misli na materijalni, a niti bilo koji drugi interes, suditi se sa ZĐ, i kako su joj ova suđenja jako neugodna, stresna i naporna, a u odnosu na sadašnje zdravstvenog stanja ĆĐ, proizlazi iz obrane optuženice da je to puno, puno bolje, iako dijete i dalje vuče neke razvojne probleme, no da je redovno upisao prvi razred, natprosječno je inteligentan i dobar je u školi, razmatra se da li će dobiti individualizirani program u školi jer ima problema sa koncentracijom, zbog čega mu je dozvoljeno da može žvakati žvakaču jer to pomaže kod problema sa koncentracijom i može imati u ruci lopticu, a može dobiti i neki dulji vremenski period kada treba odraditi neki školski zadatak. Također iz obrane proizlazi kako optuženica ima vlastito trgovačko društvo, da je oduvijek zaposlena, da uzdržava ĆĐ, da žive njih dvoje sami u kući koja je vlasništvo njezinog oca, a da otac ne plaća uzdržavanje za ĆĐ iako bi trebao po presudi. Također iz obrane optuženice na raspravi 1. veljače 2021., proizlazi da je optuženica smatrala da nije nevažno da li je dijete bilo zlostavljano od strane oca, te da su se uz pomoć sutkinje sa Građanskog suda nakon dugog vremena počeli odvijati susreti i druženja oca sa djetetom, no da se otac protivio tom rješenju koje je sutkinja donijela tako da mu je sutkinja rekla da ako on neće tako, da će ona to rješavati na drugi način odnosno da će ukinuti privremenu mjeru, kao i da se susreti i druženja oca s djetetom ponovno ne održavaju, pri čemu je navela da ona ne zna iz kojeg razloga jer nije na primopredajama djeteta, a da to znaju iz Centra za socijalnu skrb.
5. Nakon analize i ocjene provedenih dokaza sud je utvrdio da je optužena VĐ počinila kazneno djelo neprovođenja odluke za zaštitu dobrobiti djeteta, opisano i kažnjivo po članku 173. stavku 1. KZ/11, a kako je to opisano u izreci presude.
6. U ovom postupku u odnosu nije bilo sporno da su optužena i TĐC, roditelji zajedničkog djeteta NĐC, rođenog **.**.2013., niti je u postupku bilo sporno da je rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P2-2049/2013., ovršnim 26. rujna 2014., određeno da će se susreti i druženja oca TĐC sa djetetom BĐC, održavati utorkom i četvrtkom po tri sata od 17,00 do 20,00 sati u obitelji oca, te jedan dan vikenda i to jednom u subotu ili nedjelju naizmjenično od 10,00 do 18,00 sati u obitelji oca, time da će se prvi susret 30. rujna 2014. održati u prisutnosti voditelja mjere nadzora BĐ i taj susret će početi u 18,15 sati, a trajat će do 20,00 sati. Isto tako u postupku nije bilo sporno da se ti susreti nisu redovno odvijali sukladno tom rješenju, već da su se otac TĐC i dijete NĐC u razdoblju od 16. prosinca 2015. do 2. veljače 2017., susretali tek povremeno, u bitno manjem opsegu nego što je to određeno rješenjem suda, dok u vremenskom periodu od 2. veljače 2017. do početka mjeseca studenog 2017. nisu ostvarili niti jedan susret, a koje odlučne činjenice sama optuženica nije osporavala, a koja u bitnome navodi da je da je dijete NĐC samo odbijalo odlaziti kod oca VĐC, kada je optuženica posredstvom svoje majke predavala dijete, ocu ĐĐ, a sve iz razloga jer je početkom listopada 2015. godine kada je dijete došlo od oca, optuženica vidjela je da oko usnica i u nosu ima sasušene krvi, da se dijete počelo skroz čudno ponašati, počeo je okretati glavu od nje, istukao je njihovog psa, počeo je plakati i da joj je dijete na njezino pitanje da li ga je netko udario, potvrdilo odgovor „da“, te da je na njezino daljnje pitanje „pa tko te tukao“, a on je odgovorio „tata“, a nakon čega je dijete i dalje zbog svega toga tijekom inkriminiranog razdoblja bilo u otporu te traumatizirano očevim postupanjem i odbijalo ići sa ocem tijekom dogovorenih termina druženja i susreta i da se zbog toga nisu redovito održavali susreti i druženja oca i djeteta.
6.1. Nasuprot navedenim nespornim okolnostima u ovom postupku bilo je sporno da li je optuženica, znajući da je rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P2-2049/2013., ovršnim 26. rujna 2014., usmjereno zaštiti prava i interesa djeteta kojemu je uspostavljanje emotivne veze s ocem neophodno za normalan i pravilan odgoj i razvoj, htijela ne postupati po navedenom rješenju, i to sve u cilju da ocu TĐC onemogući da vidi dijete, na način određen odlukom suda i to samovoljno, ignorirajući preporuke nadležnog Centra za socijalnu skrb i drugih stručnih osoba, a koja nije dozvoljavala viđanje oca i djeteta sukladno navedenoj odluci, već je pronalazila isprike za neodržavanje susreta i druženja te nije odgovarala na telefonske pozive i SMS poruke oca radi organizacije susreta, odbijala zamjenske termine susreta i druženja koje joj je otac nudio, te kada bi otac došao na njezinu adresu po dijete, što je činio gotovo svaki tjedan tri dana u tjednu sukladno navedenom rješenju, nije otvarala vrata niti mu predavala dijete niti odgovarala na njegove SMS poruke kojima ju je obavještavao da čeka pred ulazom, te dječaka nije obukla niti ga na bilo koji drugi način pripremila da ide k ocu, kao i da je jednom je prilikom dječaku rekla ako ode k ocu, da će ga otac tući. Isto tako je bilo sporno, a vezano uz susrete i druženja oca i djeteta, da optuženica nije surađivala niti sa djelatnicima nadležnog Centra za socijalnu skrb, kojima se nije javljala na telefon, niti se odazivala njihovim pozivima u Centar, niti se uključila u rad obiteljskog savjetovališta, a zbog kojeg njezinog cjelokupnog postupanja su se u razdoblju od 16. prosinca 2015. do 2. veljače 2017. otac i sin susretali tek povremeno, u bitno manjem opsegu nego što je to određeno rješenjem suda, a od 2. veljače 2017. do početka mjeseca studenog 2017. nisu ostvarili niti jedan susret, kojim svojim ponašanjem je ugrozila ispravan psihološki i emocionalni razvoj svog djeteta NĐC, a koje je okolnosti optuženica osporavala u svojoj obrani. Naime, optuženica je u svojoj obrani isticala, da je unatoč odbijanju djeteta da provodi vrijeme sa ocem, na sve moguće načine pokušavala motivirati dijete da ide sa tatom, no u čemu nije uspjela jer je dijete i dalje odbijalo odlaziti sa ocem iz gore navedenih razloga, kao i da je optuženica svaki puta pripremala u predviđenim ili zamjenskim terminima dijete za susrete i druženja, pokušala motivirati, da je svaki puta bila tamo na svojoj kućnoj adresi, ali da nije mogla na silu ĆĐ uzeti i dati ga ocu, te da su navodi djelatnica Centra za socijalnu skrb da optuženica ne surađuje, da ne priprema dijete za susrete i druženja, da se protivi tome i slično, neistiniti, a koji su napisani iz osvete, jer ih je prijavljivala smatrajući da ne rade dobro u smislu zaštite interesa djeteta i zato što je govorila da od 2014. godine pišu neistine u svojim izvješćima, a s obzirom da je optuženica u obrani istaknula da je cijelo vrijeme bila suradljiva kako je to prethodno navedeno.
7. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je na temelju provedenih dokaza, utvrdio da obrana optuženice nije vjerodostojna i da nisu postojali nikakvi objektivni razlozi zbog kojih susreti i druženja po sudskim odlukama ne bi trebali biti provedeni. Sud je utvrdio da je upravo suprotno, optuženica kazneno odgovorna za navedeno i postupala je s namjerom onemogućavanja provođenja sudske odluke koja je donijeta za dobrobit djeteta vezano za održavanje obiteljskih odnosa. I sud je utvrdio da je optuženica svojim opisanim ponašanjem ugrozila ispravan psihološki i emocionalni razvoj svog djeteta NĐC.
7.1. Iz pročitanog pravomoćnog i izvršnog rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P2-2049/13 od 26. rujna 2014. (list 5-7 spisa), utvrđeno je da je istim u točki 1. određeno da će maloljetni DĐC živjeti sa majkom VĐ, a u točki 2. da će se susreti i druženja oca ŠĐC sa maloljetnim BĐC održavati utorkom i četvrtkom po tri sata od 17,00 do 20,00 sati u obitelji oca, te jedan dan vikenda i po jednom subota ili nedjelja naizmjenično od 10,00 do 18,00 sati u obitelji oca, time da će se prvi susret 30. rujna 2014. održati u prisutnosti voditelja mjere nadzora BĐ i taj susret će početi u 18,15 sati, a trajati do 20,00 sati.
7.2. Nadalje, iz pročitanog zapisnika o ispitivanju svjedoka VĐC od 11. srpnja 2016. (list 27-29 spisa), utvrđeno je da je rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 26. rujna 2014., ovršno istog dana, svjedoku kao ocu djeteta određeno pravo na susrete i druženja s djetetom BĐC utorkom i četvrtko tri sata od 17,00 do 20,00 sati i jedan dan vikenda, subota ili nedjelja od 10,00 do 18,00 sati, te da je u prvo vrijeme nakon donošenja odluke koliko toliko redovito viđao dijete, ali da mu ga je uvijek predavala baka, da je bio proveden nadzor u obitelji optuženice, koji je trajao do ožujka 2015., i tijekom trajanja nadzora mu je dijete predavala optuženica, a čim je nadzor završio, dijete mu je predavala njena majka, da je svjedok imao problema što se nije strogo pridržavala termina, međutim uvijek je nastojao to riješiti dogovorom čemu optuženica nije bila sklona, a što je sve tako funkcioniralo sve do 15. prosinca 2015., kada je zadnji put vidio dijete, a od tada pa sve do travnja 2016., dijete je vidio svega tri puta, a što je učestalo prijavljivao policiji i navedeno priložio u kaznenoj prijavi, da nije prijavljivao svaki događaj jer mu je optuženica često znala napisati da je putu dva tjedna ili manje, pa nije smatrao svrsishodno odlazak policiji u takvim slučajevima, a da mu je isto tako policija u nekoliko navrata rekla da ne prijavljuje svaki događaj, budući je podnio već dosta prijava, te da je optuženica u veljači 2016., svjedoka prijavila da ne dolazi po dijete, a da bi svjedok došao u dogovoreno vrijeme, ali da u dvorište nije smio ulaziti jer mu je to zabranio susjed, da zvona na vanjskim vratima nije bilo, a da nije mogao vidjeti da li je netko u kući budući da se ne vidi kuća sa ulaza, kao i da je komunikacija između svjedoka i optuženice bila izrazito narušena, da bi se povremeno čuli e-mailom kada bi mi optuženica rekla da je na putu, a u kojem bi slučaju svjedok kada je stajao ispred kuće optuženice jer nije bilo e-maila u kojem bi ona rekla da je odsutna, zvao policiju koja bi došla i obavila s njom obavijesni razgovor, da je tada vidio svega tri puta dijete, a što nije mogao precizirati, a što je zapisao, kao i da je slijedeća četiri mjeseca vidio dijete nekih sedam, osam puta, a kojeg mu je i dalje predavala baka, a također proizlazi da bi svjedok optuženici znao poslati SMS poruku u tim situacijama kada je čekao ispred vrata, a da bi mu tada optuženica znala odgovoriti da dijete ne želi ići, a radilo se tada o djetetu od dvije i pol godine, te da je probao probleme u komunikaciji sa optuženicom riješiti tako da je krajem studenog 2015. ugovorio termin za medijaciju, budući da parnični postupak još nije bio završen, ali da se optuženica usred prvog sastanka digla i otišla, da su početkom 2016. svjedok i optuženica upućeni u obiteljsko savjetovalište, kao i da je optuženica navedeno odbila i da je čuo kako optuženica govori da ne želi sjediti za istim stolom sa svjedokom, već je htjela doći u jesen kada ima više ljudi, te da su nakon neuspjelog savjetovanja, bili pozvani u Centar Susedgrad, a da optuženica nije htjela doći na razgovor, iz razloga jer je znala da će svjedok biti prisutan, pa je htjela termin bez njega kako bi došla sa odvjetnikom, kao i da je svjedok u parničnom postupku tražio da se dijete dodijeli njemu, kao i da su od strane suda upućeni na vještačenje u Polikliniku za zaštitu djece, ali da tada rezultate još nisu zaprimili kao i da je dijete zadnji put vidio dijete u subotu, a prije toga nije vidio dijete deset dana, nakon čega ga je onda vidio jednom ili dva puta, a da je onda opet bila pauza od deset dana, kao i da je optuženici kada nije vidio dijete deset dana dolazio pred kuću i nije joj slao niti e-mail niti SMS poruke, već je zvao policiju, a o čemu postoje potvrde i da svjedok nije dobio nikakvo objašnjenje zašto nije vidio dijete te da je isti zatražio zbog svega navedenog nadzor, koji mu je odobren, te da nema saznanja o djetetovom zdravlju niti bilo čemu drugom vezano uz dijete, osim u slučaju kada optuženica na sud donese nekakve nalaze, a što svjedok smeta kao roditelja jer se brine zdravlje djeteta kao i o posljedicama ukoliko bude odrastao bez aktivne uloge oca u svom životu, kao i da o zdravlju djeteta saznao od pedijatrica djeteta, a koja optuženica mijenja jer se radi o trećoj pedijatrici, a o čemu ga optuženica ne obavještava kada promijeni pedijatra.
7.3. Nadalje, iz pročitanog zapisnika o ispitivanju svjedoka VĐC od 20. siječnja 2017. (list 175-177 spisa), utvrđeno je da je svjedok zadnji puta vidio dijete prije dva mjeseca kada je voditeljica nadzora MĐC, organizirala susrete i druženja, a što je napravila i prije toga, 15. studenog i 13. rujna 2016., kao i da je svjedok otišao u vrtić raspitati se o djetetu, kada je pa je slučajno srelo dijete i kada ga je vidio, a nakon čega je saznao da nakon toga dijete nije išlo u vrtić, kao i da je voditeljica nadzora MĐC i nadalje htjela organizirati susrete i druženja, no kada je to pokušala, da je svjedok dobio informacije da joj se optuženica ne javlja na telefon, da je u kolovozu te godine bio na godišnjem kada je propustio pet susreta jer je bio na odmoru i da se ne može sjetiti da li je preko ljeta uopće viđao dijete, možda jednom, a o čemu ima detaljne bilješke, kao i da mu je optuženica preko ljeta ostavljala poruke da dijete u 6., 7. , 8 mjesecu ide s njom tjedan dana negdje, na more ili u posjet rodbini i da svjedok ne može vidjeti dijete, a što je svjedoku bilo u redu da dijete ide na more i u posjet rodbini, ali se pokušao dogovoriti za zamjenske susrete, budući da je svjedok htio rado voditi dijete na more i u posjet rodbini, a na što optuženica nije pristala, da su komunicirali o tome e-mailom i da ima sve dokumentirano, kao i da je zadnji put preuzeo dijete 22. studenog 2016 na inicijativu voditeljice nadzora, a nakon toga svjedoku optuženica nije dala da vidi dijete i zbog čega je svjedok redovito izvještavao policiju, kao i da je da prilikom primopredaje djeteta u lipnju 2016., odnosno preko ljeta, optuženica više puta preda svjedokom govorila djetetu da će ga tata tući ako ide tati, kao i da će sada tata pozvati policiju i da će ga oni odvesti, kao i da je vidio kako optuženica opisane situacije i to da kameru stavi na stepenice, kao i da svjedok misli da je optuženica snimala pola godine i više njegovo preuzimanje, kao i da piše u nalazu Poliklinike da optuženica ima snimke preuzimanja djeteta od strane svjedoka.
7.4. Nadalje, iz pročitanog zapisnika o ispitivanju svjedoka VĐC od 31. ožujka 2017. (list 247-249 spisa), utvrđeno je da je od trenutka njegovog ranijeg ispitivanja pa do dana kada je ispitivan, dakle do 31. ožujka 2017., svjedok dijete vidio jednom i to prije dva mjeseca zahvaljujući novoj voditeljici nadzora DĐ, a koja je dijete dovela u park zajedno sa majkom, kada se svjedok pojavio u parku, u dogovoru sa voditeljicom nadzora, da se tada igrao neko vrijeme sa djetetom koje mu je nakon nekog vremena reklo da želi ići kod njega doma, da je tada optuženica otišla, a voditeljica nadzora je išla sa svjedokom i djetetom kako ni se ista uvjerila na koji način svjedok postupa sa djetetom, te da je svjedok bio sa djetetom oko tri sata, kao i da je dijete na kraju izjavilo kako želi ostati kod svjedoka jer mu je tu dobro i da opet želi doći, a što je dijete reklo bez da ga je itko pitao, da je svjedok uredno dolazio u termine koji su mu određeni presudom, ali da međutim dijete nije vidio i što je sve uredno prijavio policiji te da ima oko 120 prijava policiji kao i da je svjedok prije tjedan dana pokušao SMS-om uspostaviti neki smisleni kontakt sa optuženicom, da joj je pisao da zna da voli dijete, ali da će se opisana situacija na dijete teško odraziti, da mu optuženica ništa nije odgovorila, kao i da je svjedok otišao prije tri mjeseca u vrtić da vidi dijete i da se raspita o zdravstvenom stanju djeteta, a s obzirom da nije imao nikakve informacije o tome, te da je tada od odgajateljice više saznao o djetetu u tih deset minuta, nego u četiri godine od optuženice, te da dijete od onda prema saznanju svjedoka više ne ide u vrtić što je saznao prije tjedan dana kada se opet išao u vrtić raspitivati za dijete, te da nije smatrao potrebnim optuženici najavljivati kada će dolaziti na termine susreta s obzirom da optuženica dobro zna kada su termini svjedoka, a koja mu ranije nije odgovarala na SMS poruke, pa je smatrao svaki pokušaj uzaludnim, a da je svjedok prije znao slati SMS poruke da je tu i da čeka dijete, ali da je nakon nekog vremena odustao, kao i da je nadzor obustavljen, budući da je isteklo vrijeme na koji je određen, te da su svjedoku djelatnici Centa rekli da nadzor nije ispunio svoju svrhu te da produljenje nadzora nema nikakvog smisla jer maka ne želi surađivati sa centrom, a da je svjedok upoznat s nalazom psihologinje ČĐ, u kojem stoji da ja svjedok navodno tuče dijete, a što svjedok smatra da je gomila gluposti jer on nikada u životu nije udario dijete i da je protiv njega bila prijava zbog toga koja je odbačena, a da navedena psihologinja nikada nije vidjela svjedoka i dijete zajedno, ali je napisala da nemaju dobar odnos, te da je svjedok išao u Polikliniku, kod mnogih drugih psihologa i stručnjaka te nitko nije nikada utvrdio nikakvo zlostavljanje, i koji su jedino su zaključili da je svjedok bolji roditelj i da je dijete prisnije sa svjedokom.
7.5. Isto tako je iz pročitanog iskaza svjedoka VĐC sa zapisnika od 4. siječnja 2018. (list 1221-1227 spisa), utvrđeno je da svjedok od ranijeg ispitivanja pa do dana kada je ispitan odnosno do 4. siječnja 2018. dugo nije vidio dijete, da se pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu vodi postupak radi odluke o susretima i druženjima, kao i da je prije otprilike mjesec i pol dana donesena odluka prema kojoj dijete tjedan dana provodi kod svjedoka, a tjedan dana provodi kod majke, da optuženica poštuje navedenu odluku, ali na način da je dječak kod svjedoka odnosno oca bio u navedenom razdoblju tri puta po sedam dana, a da je inače prijedlog CZSS bio da dijete živi sa svjedokom, ali da se svjedok zbog najboljeg interesa djeteta suglasio da bude donesena privremena mjera kojim se susreti i druženja uređuju na naprijed opisani način, zatim da je prije nego što je doneseno zadnje rješenje u mjesecu studenom, a nakon rasprave, koja je bila održana početkom studenog, svjedok dječaka vidio četiri od pet puta, do te rasprave kada je doneseno naprijed opisano rješenje, a da prije toga sa ĆĐ nije imao nikakav kontakt devet mjeseci, do početka mjeseca studenog 2017., dok je prije navedenih devet mjeseci, a zadnje dvije godine, dječaka vidio samo sporadično, da optuženica nije poštovala odluku suda, o čemu je svjedok obavještavao djelatnike policije. Isto tako je iz iskaza navedenog svjedoka utvrđeno da je tijekom devet mjeseci kada nije ostvarivao nikakav kontakt sa dječakom, svjedok dolazio na adresu na kojoj živi optuženica, tri puta tjedno, a sukladno rješenju Općinskog građanskog suda od rujna 2014., da mu tada nitko nije otvarao vrata, da je slao poruke optuženici da li dolazi, a radilo se o SMS porukama sadržaja "došao sam po ĆĐ, hočeš li ga izvesti" i sl., a da u tim situacijama dijete ne bi izvela, da bi svjedoku većinom odgovarala da ĆĐ ne želi ići, kao i da je optuženica svjedoka neko vrijeme provocirala i snimala, a pri čemu pozvan da navedeno objasni, da je svjedok naveo da je optuženica ponekad izašla van i smijala bi mu se, govorila svjedoku da dijete ne želi ići k njemu, a da svjedok na to nije odgovarao, kao i da je optuženica kleknula pored djeteta i govorila mu "ako ideš tati, on će te tući", a da je svjedok tada nazvao djelatnike policije, kao i da se dogodio jedan slučaj, kada je svjedok poslao poruku da mi nije predala dijete, a da mu je optuženica odgovorila poruku da mu ga je predala, iako to nije bilo točno, te da je tada svjedok bio upućen od djelatnika policije da ih više ne zove jer je optuženicu u dovoljnom broju navrata prijavljivao, kao i da je optuženica izbjegavala dolaske u CZSS i da je optuženica radila sve kako bi svjedoka isključila iz djetetovog života, a da je CZSS dana 21. studenog 2017. donio rješenje kojim se imenuje voditelj mjere nadzora nad ostvarivanjem osobnih odnosa roditelja i djeteta, a da parnični sud još tada nije donio konačnu odluku, već da je prije mjesec i pol dana doneseno rješenje o privremenoj mjeri. Također je utvrđeno iz postavljenih pitanja tužitelja tijekom iskazivanja svjedoka da isti ne može točno navesti kada je dijete ĆĐ zadnji put vidio, a prije devet mjeseci o kojima je iskazivao, kao i da se svjedok obraćao za pomoć nadležnom CZSS, koji su svjedoku odgovorili da ne mogu ništa, da su mu naveli da su isti optuženicu zvali, upozoravali, no da nisu uspjeli ništa postigli i da je naposljetku predloženo da dječak živi sa svjedokom, da se čekao nalaz Poliklinike kojoj je bilo povjereno vještačenje u predmetu, kao i da se na adresi prebivališta optuženice njezina kuća nalazi u dvorištu, te da je svjedoku od strane susjeda prije godinu ili dvije zabranjen ulaz u dvorište, tako da je svjedok tada kada je dolazio po dijete čekao ispred dvorišne ograde, da vani nema zvona, pa svjedok nije mogao pozvoniti, nego da je optuženici slao SMS poruke da je tamo, a da je svjedokinja znala za privremenu mjeru, a da je prije inkriminiranog razdoblja majka optuženice uredno dovodila dijete i što je bilo uhodano, a da je svjedok zbog problema oko neviđanja djeteta pokrenuo sam medijaciju, te da ih je Centar uputio u savjetovalište, kao i da se svjedok nakon godinu i pol dana odlučio na podnošenje kaznene prijave i da se svjedok nije mogao sjetiti da li je CZSS pokušao organizirati kakav susret sa djetetom u listopadu, na neutralnom terenu u prisustvu stručnih djelatnika centra, te da je svjedok pojasnio kako je CZSS puno toga pokušavao, da je optuženica navodila da se dijete boji svjedoka i zbog čega su djelatnice CZSS prethodno obavile razgovor sa djetetom i da je bilo dogovoreno da će se naći sa svjedokom u parku na adresi [adresa], gdje su došle socijalne radnice lvan Žic i Marina Smernjak kao i svjedoka, ali da tada nije došla optuženica sa djetetom, kao i da su svjedoku djelatnici centra rekli da im je pola sata prije toga, poslala e-mail optuženica koja je navela da dijete ĆĐ ne želi ići, a da po njihovoj procjeni dječak ne pokazuje strah i da isti smatraju da se radi o manipulaciji od strane optuženice. Isto tako je iz postavljenih pitanja braniteljice utvrđeno da je je svjedok potvrdio da je optuženica pred sudom pokrenula postupak radi odluke sa kojim će roditeljem dijete živjeti, da se svjedok složio da dijete živi sa majkom, a da svjedok ostvaruje susrete i druženja, ali svjedok nije mogao precizirati starost djeteta kada je postupak pokrenula optuženica, kao i da dijete nije vidio od drugog mjeseca života, dok mu nije pomogao CZSS, a da je dijete tada imalo deset do jedanaest mjeseci, kao i da je optuženik ranije bio prisutan kada je bio zakazan pregleda kod pedijatra za koji je znao od ranijeg pregleda, ali da optuženica tada nije dovela dijete, kao i da svjedok u razdoblju od prosinca 2015. do studenog 2017. imao periode kada dijete nije vidio mjesecima, o čemu je dostavljao u spis izvješća djelatnika policije, kao i da 10. lipnja 2016. svjedok nije u predmet dostavljao podneske ili dokumentaciju, što je dostavio njegov punomoćnik, ali svjedok nije znao što točno, te je isti odgovorio da u se u slučajevima opisanih događaja, prema saznanju svjedoka evidentiraju pozivi, ali da policija ne izlazi na intervenciju, kao i da svjedoku nisu bili poznati razlozi zašto dijete nije išlo k njemu i navedeno odbijalo, koji su navedeni u potvrdi II PP od 8. ožujka 2017., a za dan 14. veljače 2017., te da svjedok nije vidio dijete niti da je vidio da dijete ne želi ići k njemu, dok je u Poliklinici utvrđeno da je svjedoku dijete privrženo i da se svjedoka ne boji, te da su navodi da dijete ne želi ići k svjedoku usmjereni ka manipulaciji djeteta. Isto tako je utvrđeno da se desio jedan događaj u travnju 2017. kada je optuženica bila sa djetetom na dvorištu, koja je kleknula pored njega i rekla mu "ako ideš tati, tata će te tući", a da tom prilikom dijete nije bilo spremljeno za odlazak i koji je izašao van bez jakne u papučicama, da svjedok nikada dijete nije odvodio na silu, te da svjedoku nije poznato da je dijete ĆĐ rođen kao neurorizično dijete sa oštećenjima mozga te da zna da je dijete rođeno ranije, ali da je svjedok oko brige o njegovom zdravlju sudjelovao kada bi ga optuženica u to uključila, no s obzirom da ga je ista ubrzo prestala zvati, svjedok je u tome bio onemogućen, te da svjedok nije bio pozvan kod psihologice ČĐ, te da je dijete vodio kod prof. MĐ temeljem uputnice i da je svjedok Dr. MĐ naveo da stajalište dr. ČĐ ne odgovara stvarnom stanju i da je svjedok odlazio i u Polikliniku Doko kada ga je optuženica obavještavala, a što je ista prestala činiti, kao i da nije istina da je svjedok odbio sudjelovati u habilitacisjkom planu zbog sumnje u tu potrebu, a koji je pojasnio da je dolazio samoinicijativno kada ga je optuženica prestala obavještavati, niti mu je poznat razlog zašto je OĐ samoinicijativno nazivala Centar. Također je iz navedenog iskaza utvrđeno da se svjedok kao otac djeteta radi najboljeg interesa djeteta na zapisniku Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 20. studenog 2017., sporazumio sa optuženicom oko viđanja i susreta djeteta na način da dijete jedan tjedan boravi sa svjedokom, a jedan tjedan sa optuženicom, iako je prijedlog Centra bio da dijete bude kod svjedoka, kao i da su u periodu ispitivanja optuženika susreti uredno funkcionirali, te da se jednom tijekom 2016. godine dogodilo da svjedok nije mogao doći na termin susreta i druženja jer je bio na službenom putu i da je o tome obavijestio optuženicu, kada je dijete imalo 3 godine, te da svjedoku nije poznato da bi optuženica javila Centru da svjedok nije dolazio na susrete u siječnju i veljači 2016., kada svjedok ne bio dolazio i da mu nije poznato da bi to prijavila Centru, već da mu je poznato da ga je tada optuženica prijavljivala policiji kada ne bi dolazio, a kada svjedok nije prijavljivao optuženicu, kao i da je situacija u 2018. bolja u odnosu na lipanj 2106., jer je ranije bilo razdoblja kada dijete uopće nije vidio i da sada viđa dijete.
7.6. Isto tako iz pročitanih zapisnika sa rasprava koji sadržavaju iskaze svjedoka VĐC i to sa rasprave od 22. listopada 2019. godine i sa rasprave od 05. studenog 2019. godine (list 1574/2 do 1576 spisa i list 1578 do 1579 spisa) je utvrđeno da svjedok TĐC i optuženica nisu nikada zajedno živjeli, da se dijete ĆĐ rodio u njihovoj izvanbračnoj vezi te da kada se ĆĐ rodio, da su svjedok i optuženica bili u prekidu, ali da nakon što je optuženica izašla iz bolnice, do Janove starosti od jedan i pol mjesec, da su se isti pomirili i da je svjedok svakodnevno dolazio kod optuženice i kod ĆĐ, da se brinuo o djetetu i bio angažiran oko njega, ali da su međutim, nakon toga ponovno prekinuli vezu i da mu optuženica nije dozvoljavala da viđa ĆĐ sve do njegovih deset mjeseci starosti, te da je tada svjedok zatražio pomoć Centra za socijalnu skrb te je uspio ishoditi da uz pomoć djelatnice Centre za socijalnu skrb pod nadzorom viđa dijete jedan sat tjedno u stanu optuženice, s tim da bi se i u tom razdoblju znalo dogoditi da optuženica kaže da taj dan ne može vidjeti dijete i koja jednostavno nije dozvoljavala da viđa dijete bez ikakvog obrazloženja, jednostavno bi rekla da ne može vidjeti dijete bez objašnjenja. Isto tako je utvrđeno da je nakon toga po tužbi optuženice Općinski građanski sud u Zagrebu donio odluku da će svjedok viđati i družiti se sa djetetom tri puta tjedno utorkom i četvrtkom od 17:00 do 20:00 sati te jedan dan svakog vikenda ili subotom ili nedjeljom na način da bi on dolazio kod optuženice kući i vodio dijete kod sebe i da su se nekih godinu dana nakon što je donijeta ova odluka, koliko toliko održavali susreti i druženja sa djetetom, s tim da je svjedoku dijete predavala baka, to jest majka optuženice, te da su tijekom navedenog godinu dana dijete i svjedok imali dobar odnos, išli su u zoološki vrt, na predstave, dijete bi se uvijek radovalo susretu, zagrlio bi i poljubio svjedoka i nije pokazivao nikakav otpor prema svjedoku, a da bi dijete predavala baka koja bi ga i uzimala natrag, te da svjedok sa optuženicom nije imao puno kontakta, koja mu je u početku znala poslati mail sa uputama što ĆĐ jede i slično. Nadalje je utvrđeno da nakon navedenih godinu da optuženica više nije htjela dati dijete svjedoku, da kada bi svjedok došao, optuženica mu nije otvarala vrata, na njegove sms poruke nekada bi odgovorila, a nekada uopće ne bi ništa odgovorila, a da su sms poruke svjedoka bile uglavnom sadržaja da je došao po ĆĐ, da je tu pred kućom i slično, a da bi svjedokinja odgovorila porukama uvijek istog tipa " ĆĐ ne želi ići" i što je tako trajalo oko dvije godine i da je svjedok tijekom dvije godine dijete vidio i vodio ga kod sebe na druženje možda sveukupno petnaestak puta i da bi dijete svjedoku predavala baka, a da je u tih petnaestak puta dijete bi dotrčalo do svjedoka, zagrlilo ga i poljubilo i ne bi bilo nikakvih problema, te da u početku kada optuženica svjedoku nije dozvoljavala susrete i druženja, da je svjedok svaki puta zvao policiju i obavijestio Centar za socijalnu skrb, a da bi mu oni rekli da ne mora stalno prijavljivati jer da oni znaju o čemu se radi i da ga je nakon što je svjedok prestao prijavljivati policiji i Centru za socijalnu skrb dogodilo, optuženica prijavila centru i policiji da on ne dolazi po dijete, nakon čega je svjedok nastavio prijavljivati svaki puta policiji i centru kada mu nije predala dijete, te da u policiji ima oko 250 prijava svjedoka da mu optuženica nije dala dijete i koja jednostavno ne bi mu davala nikakvo obrazloženje zbog čega svjedoku ne da dijete, da jednostavno ne bi izvela dijete iz kuće, a da ovih nekoliko puta što je svjedok uspio vidjeti dijete, da bi se obično dogodilo, kada je trebao biti sud ili neko vještačenje i onda bi optuženica jednostavno svjedoku dala da vidi dijete, kako bi prikazala da je ona zapravo suradljiva. Isto je tako utvrđeno da dijete nikada nije plakalo kada bi se trebalo vidjeti sa svjedokom, niti bi plakalo i pružalo otpor kada bi išlo sa svjedokom, da je dijete svjedoka oslovljavalo sa "tata" i da o tome kakav odnos su imali dijete i svjedok, znaju njegova majka, braća, sestre, njegova sadašnja partnerica jer su oni znali biti prisutni kada su ĆĐ i on zajedno, zatim jedna prijateljica koja ima dijete. Isto tako je utvrđeno kako je optuženica prilikom preuzimanja djeteta kao uobičajeni ritual stavljala kameru na stepenice i snimala kada svjedok preuzima dijete, a što je isto činila kada je svjedok dijete preuzimao i u stanu, odnosno kada je znao posjetiti dijete u stanu i da optuženica nije davala nikakvo obrazloženje zašto to čini niti da ju je svjedok pitao za razloge jer mu je samo bilo važno da vidi dijete i bude s njim, te da je jednom prilikom kada je ĆĐ već bio star tri godine, tijekom ljeta, kada je jednom prilikom došao po ĆĐ da je optuženica uobičajeno stavila kameru na stepenice i kada je ĆĐ izašao, ona je čučnula pored njega i rekla mu " ĆĐ ako budeš išao kod tate, on će te tući", na što je ĆĐ rekao da ne želi ići kod njega, nakon čega su se optuženica i ĆĐ vratili u kuću, s tim da je baka stajala par metara iza njih i to sve gledala, a da je u vezi odnosa između svjedoka i djeteta u nalazu i u mišljenju Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba navedeno da je dijete privrženije svjedoku nego majci bez obzira što svjedoka dijete često ne viđa, kao i da je svjedok cijelo to vrijeme tražio pomoć i od Centra za socijalnu skrb, koji su mu govorili da znaju o čemu se radi, ali da ne mogu oni ništa više napraviti po tom pitanju, da ne mogu ništa učiniti bez odluke suda u smislu da se odredi ovrha od strane suda, te da mu je čak centar savjetovao da pokrene ovrhu, no da je svjedok sve to odbijao učiniti jer je želio i nadao se da će se uspjeti dogovoriti sa optuženicom da to mirno riješe i nije htio još više zakomplicirati cijelu situaciju i da danas misli da je možda to trebao učiniti jer bi više viđao dijete, kao i da je Centar za socijalnu skrb također pokušao pomoći, te da su intervenirali na način da su ih poslali da idu u savjetovalište, pri čemu je svjedok uredno došao, no da optuženica jednostavno nije došla, niti se javila u savjetovalište, kao i da su ih znali zvati i u prostorije Centra za socijalnu skrb, no da bi tada optuženica dolazila sa svojim odvjetnicima i ona nije htjela razgovarati nego je htjela da razgovaraju njezini odvjetnici, te da kada bi ih Centar za socijalnu skrb zvao na razgovor, da optuženica jednostavno nije htjela doći na zajednički termin, nego bi od centra tražila da njoj stave poseban termin i onda bi ona došla sa svojim odvjetnicima. Nadalje je utvrđeno kako se svjedok sa optuženicom pokušao dogovoriti i medijacijom preko njegove odvjetnice, međutim da je šest mjeseci optuženica govorila da nema vremena doći, a onda kada se pojavila nakon šest mjeseci da se jednostavno u jednom trenutku tijekom razgovora ustala, obukla se i rekla da ona za to nema vremena i otišla je i da se nakon toga više nije odazvala na pozive, a što je tako trajalo sve dok nije donijeta druga sudska odluka odnosno privremena mjera kojom je odlučeno da će dijete sedam dana živjeti kod svjedoka, a sedam dana kod optuženice, s tim da je prijedlog Centra za socijalnu skrb bio da se dijete povjeri svjedoku da živi sa njim, ali da je svjedok na prijedlog sutkinje kao i iz razloga jer je svjedok smatrao da dijete treba oba roditelja i da je normalno da dijete voli i oca i majku, da se svjedok suglasio da dijete živi sedam dana sa njim, a sedam dana sa optuženicom, što je funkcioniralo nekih šest mjeseci, kada je dijete bez problema došlo k svjedoku i da brzo uspostavili dobar odnos bez obzira što ga prije toga nije redovito viđao, ali da je nakon tih šest mjeseci optuženica ponovno prestala poštivati sudsku odluku i prestala svjedoku davati dijete, a da se cijelo to vrijeme od strane Centra za socijalnu skrb provodio nadzor, i da su svjedok i optuženica dijete preuzimali i predavali jedno drugom u nazočnosti voditeljice nadzora, a da je o svemu tome centar sastavljao izvješća i što je u tim izvješćima i njihovoj dokumentaciji zabilježeno. Utvrđeno je iz pročitanih iskaza navedenog svjedoka isto tako da se dijete kada bi bilo samo sa svjedokom normalno ponašalo, da bi se svjedok i dijete šalili, smijali se, međutim kada bi svjedok doveo dijete da ga preda optuženici i kada bi dijete vidjelo svoju majku odnosno optuženicu da bi se dijete odmah promijenilo u smislu da bi se samo primirio i samo bi gledao u tlo, a kada bi svjedok rekao djetetu da se poljube za pozdrav, dijete bi reklo "ne bi sada", tako da su se dijete i svjedok uvijek počeli opraštati ranije iza ugla prije nego bi optuženica to mogla vidjeti. Također je utvrđeno da je nakon ovih početnih 6 mjeseci kada su se ostvarivali susreti i druženja i dok je dijete živjelo po sedma dana kod svjedoka, da je optuženica ponovno počela osporavati susrete i druženja, tako da svjedok devet mjeseci nije vidio dijete, odnosno da bi vidio dijete dvije do tri minute kada bi ga pokušao preuzeti i da je tada dijete počelo odbijati da ide sa svjedokom i to bi se odvijalo obično na način da bi optuženica ili njezina majka pitali ĆĐ da li želi ići sa svjedokom, na što bi dijete odgovorilo da ne želi i onda bi oni otišli kući, a da je svjedok uvijek iskoristio priliku da kaže djetetu da ga voli, da se ne ljuti na njega, da se ne brine, da će biti sve u redu i slično, te da je tada navedenih devet mjeseci pokrenuo ovrhu i kada je odlukom suda zapriječeno optuženici da će platiti 15.000,00 kuna kaznu ako svjedoku ne preda dijete, "nekim čudom" dijete najednom htjelo ići kod svjedoka i više nije odbijalo, kao da je dijete znalo za tu odluku i što je uglavnom to tako funkcioniralo neka tri mjeseca i kada su odvjetnici optuženice uspjeli staviti tu ovrhu izvan snage i kada dijete opet nije htjelo ići kod svjedoka, a koji je dijete zadnji puta vidio u svibnju 2019. godine, a od strane Općinskog građanskog suda je zaključena rasprava u predmetu u kojem se odlučivao o tome s kime će dijete živjeti, a da će odluka biti donijeta 27. studenog 2019. godine. Isto tako je iz odgovora svjedoka na postavljena pitanja tijekom iskazivanja utvrđeno da je svjedoku optuženica govorila da ĆĐ ima neke poteškoće, da mu je govorila da ima neka oštećenja na mozgu, s tim da svjedok nije ništa primijetio jer zapravo nije ni mogao primijetiti jer tada nije ni bio sa djetetom, a kada je viđao dijete da nije primijetio da bi dijete imalo neke poteškoće, kao i da je svjedok optuženici ponudio da dijete odvedu kod liječnika za kojeg svjedok zna preko prijatelja koji je stručan za takve probleme o kojima je optuženica govorila da ĆĐ ima, ali da je međutim optuženica to odbila i rekla da o ĆĐ brinu 3 primariusa, te isto tako da kada svjedok više nije viđao dijete nakon njegovog rođenja, da je saznao u Centru za socijalnu skrb i to od optuženice da dijete ima drugi stupanj krvarenja u mozgu i da je neurorizično dijete i da ima dijagnozu "distoni sindrom". Isto tako je iz odgovora svjedoka na postavljena pitanja tijekom iskazivanja utvrđeno da svjedok nikada nije tukao ĆĐ, niti ga je kada čupao za kosu, niti ga je kada ošamario, da mu nikada nije govorio da nikada više neće imati majku i da će mu majka završiti u zatvoru, da se dijete nikada nije samom svjedoku direktno obratilo riječima da ne želi ići sa njim, nego je to uvijek bilo na poticaj i u prisustvu majke ili bake, a isto tako je utvrđeno da je svjedoku optuženica proslijedila jedan dio medicinske dokumentacije za dijete od dr. ČĐ dr. B, a da mu jedan dio optuženica nije prosljeđivala, te da je jedan dio dokumentacije svjedok dobio odnosno vidio na način kada je vršio uvide u spis i da je svjedok pročitao u medicinskoj dokumentaciji od dr. ČĐ da je dijete toj doktorici izjavilo da ga je svjedok tukao, čupao za kosu i sve ovo ostalo što ga braniteljica pitala, no isto tako je utvrđeno kako je svjedok istaknuo da je dr. ČĐ privatna psihologica koju je optuženica privatno angažirala, te da je svjedok bio na razgovoru kod dr. ČĐ nakon što ga je parnični sud uputio na razgovor kod nje, a da je psihijatar dr. B doktor kojeg je angažirala optuženica sama i koji je svjedoka pozvao na razgovor, na što se svjedok odazvao i onda je ĆĐ pred njim na njegov upit da li ga svjedok tuče, rekao da ga tata tuče, nakon čega je dijete svjedoka zagrlilo, kao i svjedok dijete i da su izašli van, te da je samo jedan puta bio kod dr. B, a u trenutku kada su ĆĐ i svjedok izašli van, da je dijete zagrlio svjedoka i reklo "tata jako mi je žao". Nadalje je iz odgovora svjedoka na postavljena pitanja braniteljice da opiše kako bi izgledao taj razgovor kada bi dijete reklo da ne želi ići kod svjedoka, svjedok pojasnio da je to izgledalo na način da bi dijete svjedoku direktno reklo "tata ja ne želim ići tebi", a onda bi ga optuženica upitala zbog čega ne želi ići, na što bi dijete optuženici odgovorilo "zato što me tata tuče", te da se također znalo dogoditi da bi dijete na primjer reklo "tata ne želim ići tebi", na što bi optuženica djetetu rekla "pa tata te neće tući", kao i da se možda jednom dogodilo da je dijete svjedoku direktno reklo "ne želim ići s tobom", a da bi se to uglavnom događalo na način da bi optuženica pitala dijete da li želi ići sa svjedokom i da bi onda bi dijete zapravo optuženici odgovaralo na način da bi reklo da ne želi ići s tatom, kao i da o svemu navedenom kako se to odvijalo i kako je tekao razgovor, postoje izvješća Centra za socijalnu skrb gdje su voditeljice nadzora bilježile u izvješća sve to. Nadalje je iz odgovora svjedoka na postavljena pitanja braniteljice iz kojeg razloga optuženica ne želi da svjedok viđa ĆĐ, utvrđeno kako svjedok nema odgovor na to i da ne zna zbog čega optuženica ne želi da ĆĐ ima oca, odnosno da svjedok nema kontakta s ĆĐ, da optuženica jednostavno to ne želi, a pri čemu je svjedok pojasnio da optuženica nije dozvoljavala da svjedok viđa dijete dok je bilo još malo i nije znalo pričati da bi dijete znalo reći da ga svjedok odnosno otac tuče, a nadalje iz odgovora svjedoka na pitanje branitelja da li zna kako to da je u nekim razdobljima mogao viđati dijete, te da pojasni što se to dogodilo da je majka dozvoljavala da viđa dijete, utvrđeno je da je optuženica to dozvolila kada ju je sud "prisilio" na to, kao i da u slučajevima kada su se susreti i druženja prekidala, a koja su se dogodila i počela, da je do toga došlo jer bi jednostavno optuženica ponovno počela zabranjivati susrete i druženja, te iz razloga jer su odvjetnici optuženice uspjeli ovrhu staviti izvan snage, odnosno da optuženica jednostavno nije više dala da dijete ide kod svjedoka kada su se dogovorili da po sedam dana dijete živi kod svakog od njih, a vezano za navedeno da je prilikom provođenja vještačenja u Poliklinici za zaštitu djece i mladih grada Zagreba konstatirano da se optuženica treba podvrći psihoterapijama kako bi mogla biti sa djetetom, dok svjedok nije u nikakvom psihoterapijskom postupku i koji je pročitao u medicinskoj dokumentaciji dr. ČĐ i dr. B da oni apeliraju da se dijete ne stavlja ni u kakve stresne situacije, ali da je svjedok ipak zbog svega navedenog pokrenuo ovrhu iz razloga jer je smatrao da se radi o liječnicima koje je optuženica sama privatno angažirala i koji po mišljenju svjedoka pišu jednostrane i tendencionalne nalaze i mišljenja, a da je prije nego je donijeta odluka kojom je odlučeno da će dijete sedam dana živjeti kod svjedoka, a sedam dana kod majke, na snazi bila odluka da svjedok viđa dijete tri puta tjedno, no da se ta mjera nije poštovala, a koja je bila na snazi tri godine i od te tri godine, da svjedok dvije godine nije viđao dijete, da ga je možda za te dvije godine vidio sveukupno petnaestak puta, odnosno uzeo je dijete sebi na način kako je to odlučeno odlukom i da je znalo proći dva do tri mjeseca pa i više da dijete uopće ne vidi, a da je svjedok tijekom te dvije godine dok nije viđao dijete, išao u vrtić u koji je dijete bilo upisano, odlazio je najmanje jedan puta tjedno u vrtić i zvao telefonom da pita da li je dijete došlo u vrtić jer prvih mjesec dana dijete nije dolazilo u vrtić i onda se dogodilo jednom prilikom kada je došao u vrtić vidjeti dijete, da nakon toga dijete više nije išlo u vrtić, a isto tako je utvrđeno da je svjedok kontaktirao i odlazio kod pedijatara kod kojih je dijete bilo, da je do godinu dana ĆĐ je imao pedijatricu u [adresa] dr. S i da je svjedok stalno bio u kontaktu s tom doktoricom, zvao je i odlazio kod nje kako bi se informirao o djetetu, da li je bio na pregledu, kakvog je zdravstvenog stanja, da li je bio na sistematskom pregledu i slično, te da kada je ta doktorica rekla da nema nikakvih zapreka da se ĆĐ viđa sa svjedokom, da je optuženica promijenila pedijatricu i uzela je novu u Dubravu iako ona živi na Malešnici, a u Centru za socijalnu skrb je rekla da joj je tako zgodnije, a da je svjedok saznao koja je to doktorica, s tim da mu to nije rekla optuženica, iako je svjedok navedeno pokušao saznati od optuženice koja je to dječja pedijatrica, i kada je uspio saznati o kojoj doktorici se radi, da je stupio je u kontakt i s njom, odlazio kod nje, zvao je i raspitivao se o zdravstvenom stanju djeteta, te da je kasnije saznao da se optuženica i s njom posvađala. Nadalje je utvrđeno, a nakon što je svjedoku predočen nalaz i mišljenje Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba od 29. kolovoza 2016. godine u dijelu s lista 143/2 spisa, gdje u opisivanju i odlomku koji počinje riječima "otac TĐC" gdje između ostalog stoji da je narcističke preokupacije, te da li je išao na kakvo liječenje odnosno na bilo kakvu terapiju, da za navedeno nije bila ni preporučena terapija, kao i da je vezano za tu njegovu odliku ispitan dr. L na Općinskom građanskom sudu jer se tamo isto postavilo to pitanje od strane optuženice kao tužiteljice i da je tada doktor ispitan kao svjedok koji je rekao da za to nije potrebna nikakva terapija, a to isto je rečeno i prilikom navedenog vještačenja Poliklinike jer u zaključku ne piše da svjedok treba ići na terapiju, a u odnosu na predočeno da iz navedenog nalaza i mišljenja Poliklinike proizlazi da svjedok odlike impulzivnosti i kako se sa time nosi, utvrđeno je kako je svjedok odgovorio da on nema takve odlike, da iz nalaza proizlazi da su moguće takve reakcije, a osim toga u nalazu piše da se svjedok može i kontrolirati odnosno da je osoba koja se kontrolira i koji je pojasnio da nikada nije galamio ili imao ispade bijesa pred djetetom, a niti pred bilo kim drugim, kao i da je svjedok znao fotografirati dijete u situacijama kada ga nije dugo vidio i kada bi ga majka od 80 godina pitala za dijete, a da majku djeteta nije nikada fotografirao, dok je iz odgovora na postavljena pitanja suda utvrđeno da je svjedok dijete zadnji puta odveo kod sebe u svibnju 2019. godine, a da ga je nakon toga ga vidio nekoliko puta na kratko.
7.7. Nadalje iz iskaza svjedoka VĐC ispitanog u tijeku rasprave je utvrđeno kako je svjedok naveo da ostaje kod ranijeg iskaza kojeg je dao tijekom postupka, dok je iz odgovora svjedoka na pitanja suda utvrđeno, a vezano uz pisanu ispriku koju je svjedok navodno uputio djetetu ĆĐ, kako je ista doista nastala tijekom psihijatrijskog tretmana kod dr. B u [adresa], pri čemu je svjedok pojasnio da je optuženica sama izabrala predmetnog doktora u Splitu, a da svjedoka o tome nije prethodno obavijestila, niti se o tome uopće prethodno sa istim konzultirala, te da su isti tada imali pred Obiteljskim sudom u Zagrebu jedan aktualni spor kao i dan danas, koji je tada takav psihijatrijski tretman trebao provesti dr. IĐ, no da je međutim svjedokinja sama izabrala dr. B u [adresa] navodeći da joj je to prikladnije i koja je prama saznanju svjedoka optuženica tamo kod navedenog doktora u Split odvela dijete, a da se svjedok dana kojeg nije mogao precizirati odazvao pozivu tog doktora i otišao je u Split sa djetetom, koje je već imalo više od 5 ili 6 godina, a da je tada aktualna oduka suda bila da dijete ĆĐ sedam dana provodi sa svjedokom, a sedam dana sa majkom i da su prema procjeni svjedoka odnosi sa ĆĐ tada bili dobri, a da su oduvijek bili narušeni odnosi između svjedoka i optuženice i to od samog rođenja djeteta, kao i da je tijekom navedene terapije kod dr. B u [adresa] razgovarao sa doktorom nasamo, da je dijete ĆĐ također nasamo razgovaralo sa doktorom, te da su svi zajedno u jednom trenutku sudjelovali u predmetnom razgovoru i da je u jednom trenutku dr. B uzeo papir i olovku i počeo pisati određeni sadržaj, kojom je prilikom svjedok vidio tu pisanu ispriku, u kojoj je prema sjećanju svjeodka pisalo da je svjedoku žao i da se isti ispričava ĆĐ jer ga je tukao, a nakon čega je doktor potpisao navedeni papir, nakon toga i dijete ĆĐ, a da je svjedok odbio to potpisati i da je rekao doktoru da on ne može potpisati nešto što nije istina i što svjedok nije potpisao i koji je tu pisanu ispriku vidio u predmetu koji se vodio pred Obiteljskim sudom, a koj je naveo da to uopće nije njegov potpis i da mu je poznato da je optuženica tu pisanu ispriku uvrstila u taj spis koji se vodi pred Obiteljskim sudom. Nadalje je utvrđeno iz iskaza svjedoka, a nakon što mu je od strane suda predočena pisana isprika koja prileži u spisu na listu 1602 spisa, da potpis ispis slova "TATA" nije potpis svjedoka. Isto tako je utvrđeno iz iskaza svjedoka da je svjedoku nakon te psihijatrijske terapije njemu njegov sin ĆĐ osobno došao i rekao mu je da mu je žao što je loše o njemu govorio, a na što mu je svjedok rekao da nema veze, i koji je zagrlio sina i podigao ga i da je svjedok tada bio uvjerenja da se njegov sin nakon toga jako loše osjećao i da mu je sve to bilo jako stresno i kako je njegov sin to učinio pod određenom prisilom, da misli da je to bilo pod prisilom majke, te da njegov sin to nije samostalno odlučio. Nadalje je iz navedenog iskaza utvrđeno, a vezano za viđanje i susrete djeteta, za listopad 2017. godine kao i 7. studenog 2017. godine, da svjedok nije imao ništa posebno za dodati u odnosu na njegov raniji iskaz pred kaznenim sudom i da su se uvijek događale identične situacije odnosno da kada bi svjedok došao po dijete da su mu susjed optuženice, kao i sama optuženica zabranjivali da svjedok tamo dolazi i da su mu to osobno rekli, pri čemu nije znao navesti ime susjeda optuženice, kao i da je svjedok tada tamo čekao zbog primopredaje djeteta 20 minuta do pola sata, no da međutim svjedok uopće nije vidio dijete, da uopće ne zna da li je tom prilikom dijete plakalo, te da je u svim tim situacijama kada nije vidio dijete zvao policiju, a što je činio iz razloga jer tada u popodnevnim satima nadležan Centar nije radio, a svjedok je htio da se sve to evidentira, kao i da je svjedok još na samom početku u jednom trenutku prestao zvati policiju kada nije vidio dijete, ali da je u takvim slučajevima optuženica svjedoka prijavljivala policiji da ne dolazi po dijete i zbog čega je ponovno odlučio da svaki puta kada ne vidi dijete tijekom primopredaje pozvati policiju, a o čemu je sve ranije iskazivao i da nikada nije digao ruku na dijete, niti je dijete tjelesno kažnjavao, niti je ikada dijete tukao i loše govorio o njegovoj majci, odnosno optuženici. Nadalje je iz odgovora svjedoka na pitanja tužitelja utvrđeno da je sada aktualno stanje dosta loše, a s obzirom da viđa dijete jedan puta u dva mjeseca i to u Psihijatrijskoj bolnici u Kukuljevićevoj, a što je bio izbor optuženice, a da je svjedok htio predložiti neke druge osobe, o čemu se prethodno konzultirao sa optuženicom, koja je to odbila i da sada ĆĐ sa svjedokom uopće više ne želi razgovarati i da sa njim nisam proveo vrijeme oko 5 i pol godina, a da u tretmanu i obradi psihijatrijske bolnice sudjeluje dr. J, dok je prema nalogu Obiteljskog suda provedeno je vještačenje dr. RĐC, a koja je postavila određene poremećaje u ponašanju djeteta sa naznakom da se može postaviti "emotivni poremećaj djeteta", kao i da je svjedok u tom nalazu i mišljenju predmetne vještakinje pročitao kako dijete ima određenih poteškoća, a za što se ne može točno precizirati uzrok, ali da je isto nastalo posljedično zbog njemu nepovoljne okoline, kao i da je svjedok izvršio uvid u eDnevnik škole gdje je vidio da dijete ima problem oko zadaće i problem u školovanju i da je svjedoku rekla učiteljica ĆĐ da se ĆĐ lako iznervira i da lako plane. Nadalje je iz odgovora svjedoka na pitanja branitelja utvrđeno da je ranije navedenu pisanu ispriku sastavljenu kod dr. B u [adresa] napisao sam doktor, da je ispriku potpisalo i dijete ĆĐ, dok svjedok nije potpisao tu ispriku i da ne zna tko se ispod riječi tata potpisao, kao i da ne može reći da li je to učinio doktor ili optuženica, kao i da je svjedoku dr. B dao da potpiše tu izjavu na način da je stavio pred svjedoka taj papir i olovku, te je tada dr. B rekao da je on potpisao, da je dijete ĆĐ potpisalo i tražio da sada svjedok potpiše, a da svjedok nije pitao zašto bi on to trebao potpisati jer je smatrao da je to nepotrebno i da nakon što je svjedok odbio potpisati, dr. B nije imao nikakvih posebnih reakcija i hladno je odgovorio dobro, te da svjeodk ne može precizirati datum kada je osobno prvi puta vidio tu pisanu ispriku, da je možda vidio to na sudu, a možda u Centru, a o čemu ga se nije detaljno ispitivao o toj pisanoj isprici kao ovdje na sudu, pri čemu je svjedok naveo kako je prvotno smatrao da se radi o određenoj vrsti psihoterapije sačinjavanjem takve pisane isprike, no da je međutim kada je optuženica počela "mahati" sa tim dokumentom pred sudom, tada svjedok osobno shvatio da se radi o nekom njegovom priznanju i da je u međuvremenu saznao da su zbog takvih sličnih postupanja protiv dr. B podnesene kaznene prijave, a da svjedok osobno nije prijavio zbog toga dr. B. Nadalje je iz iskaza svjedoka utvrđeno da se prema osbonom mišljenju svjeodka opstrukcija kontakata sa djetetom ĆĐ od strane optuženice i njezine obitelji počela dešavati od drugog mjeseca života djeteta, koja je bila prema procjeni svjedoka bila kontinuirana i sustavna, da ne zna iz kojih točno razloga, da je bilo određenih perioda kada je viđao dijete i bio sa djetetom, ali da je isto tako bilo perioda kada to nije mogao, da je svjedoku bilo omogućeno viđanje ĆĐ kada je u tijeku bila ovrha protiv optuženice i kada je svjedoku optuženica jedno vrijeme dopuštala viđanje djeteta, a što je trajalo tri do četiri mjeseca, no čim je ovrha nad optuženicom bila ukinuta, da svjedok drugi dan nije mogao vidjeti dijete, kao i da svjedok osobno smatra da je dijete ĆĐ dolazilo kod njega na dogovorene susrete sa veseljem i da je bilo izmanipulirano, a da dijete nije mogao vidjeti od kada je to ukinula njegova majka i da je vrijeme sa djetetom provodio na način da ga je vodio prvotno u park, gdje ga je presvlačio, hranio ga i brinuo se o njemu, te da su jedno vrijeme u ta njihova druženja bile evolvirane osobe iz Centra, a da kako je dijete raslo, da su tako se mijenjali i njegovi osobni interesi, pa je svjedok znao voditi dijete na Festival svjetla, u Tehnički muzej, na vožnje bicikla oko jezera i slično, a u slučajevima kada dijete nešto ne bi htjelo učiniti, na primjer pojesti neko voće ili nešto drugo raditi, da je svjedok u tim situacijama reagirao na način da je znao popustiti djetetu, da nije radio neke negativna okruženja, na primjer kada dijete nije htjelo pojesti bananu, da mu je svjedok rekao da u redu i da pojede jabuku. Isto tako je iz odgovora svjedoka na pitanja branitelja utvrđeno da je svjedok upoznat da je njegov sin ĆĐ navodio kako ga svjedok tuče, ali da se dijete svjedoku kod dr. B zbog toga ispričao i da od kada svjedok uopće ne viđa svojeg sina, da njegov sin sve više i više govori da ga svjedok tuče, a prema mišljenju svjedoka dijete tako govori jer zadovoljava želje svoje majke i da je svjedoku prema sadašnjem stanju na obiteljskom sudu poznato da nisu odlukom zabranjena viđanja djeteta, niti je svjedoku poznato da je 8. travnja 2021. godine u predmetu pred OGS u Zagrebu u tijeku vještačenja kod dr. TĐ i dr. EĐ da je dijete samoinicijativno reklo kako je njemu tata obećao da ga više neće tući kod dr. B, pri čemu je svjedok naveo kako smatra da je dijete bilo prisiljeno navedeno govoriti i da mu se dijete zbog svega toga ispričalo.
7.8. Ocjenjujući pročitane iskaze svjedoka VĐC, kao i njegov dopunski iskaz sa rasprave, sud je ocijenio da je navedeni svjedok vjerodostojno i istinito prikazao situaciju i dinamiku događaja vezano za viđanje djeteta, vezano za postupanje optuženice i razloga zbog kojih on smatra da se sudska odluka koja je bila na snazi u inkriminiranom razdoblju nije ostvarivala. Sud je ocijenio da je svjedok to istinito ispričao, budući je svjedok konzistentno kroz čitavo vrijeme trajanja postupka pred nadležnim državnim odvjetništvom i pred sudom iskazivao vrlo detaljno, životno te sadržajno povezano u odnosu na inkriminirane događaje tijekom kojih mu optuženica, protivno sudskoj odluci, namjerno nije omogućavala te ista namjerno opstruirala predviđene ili zamjenske susrete i druženja sa djetetom ĆĐ, a koja je imala prema navedenom otpor i nesuradljivost, pa i do te mjere da je svojim izjavama manipulirala djetetom da se navedena druženja i susreti ne bi ostvarivali sukladno gore navedenoj odluci, a zbog čega je sud prihvatio navode navedenog svjedoka i na temelju istih, utvrdio da je neviđanje djeteta rezultat namjernog opstruiranja susreta od strane optuženice. Ovakvoj ocjeni suda doprinijeli su i slijedeći dokazi.
7.9. Prije svega pročitani iskaz svjedoka VĐC, kao i njegov dopunski iskaz sa rasprave, potkrijepljeni su i u suglasju su sa opsežnom materijalnom dokumentacijom koja prileži u spisu i to sa potvrdama PU zagrebačke, II Policijske postaje Zagreb, kao i službenim zabilješkama o dojavi sa izvješćima o utvrđenom činjeničnom stanju PU zagrebačke, II Policijske postaje Zagreb, a izuzev obavijesti građana sadržanim u navedenim službenim bilješkama koje sud nije pročitao, te posebnih izvješća Policijske uprave zagrebačke, II policijske postaje Zagreb iz kojih je utvrđeno da je svjedok TĐC prijavljivao inkriminirane događaje o kojima je iskazivao, nadležnim tijelima, te zatražio njihovu intervenciju, a sve iz razloga jer mu od strane optuženice nisu bili redovno omogućeni susreti i druženja sa djetetom, sukladno odluci kojima se regulirali susreti i druženja oca TĐC sa djetetom BĐC u predviđenim terminima. Navedeno je također potvrđeno i u suglasju sa pročitanim e-mail porukama svjedoka VĐC koja prileži u spisu, a iz koje je utvrđeno da je optuženik zatražio odgovarajuću intervenciju nadležnih tijela zbog opisanih inkriminiranih događaja. Nadalje, navedeno je i u suglasju sa pročitanom e-mail korespondencijom između svjedoka VĐC i optuženice, kojom je potvrđen iskaz svjedoka kada navodi da da mu je optuženica preko ljeta ostavljala poruke da dijete u 6., 7., 8 mjesecu ide s njom tjedan dana negdje, na more ili u posjet rodbini i zbog čega svjedok nije bio u mogućnosti vidjeti dijete, pa čak i kada se sa optuženicom pokušavao dogovoriti za zamjenske susrete.
7.10. Sukladno drugostupanjskoj odluci Županijskog suda u Šibeniku, a u odnosu na potvrde PUZ-a, II PP od 6. studenog 2017., za događaj od 5. listopada 2017., a u kojoj se navodi da je kako je na adresi optuženice u [adresa], uz oca djeteta zatečena i optuženica, te da je u jednom trenutku do optuženice došao sin ĆĐ koja mu je rekla da može izaći van vidjeti tatu, a na što je dijete dogovorila da ne želi jer ga tata tuče, zatim u odnosu na potvrde PUZ-a, II PP od 6. studenog 2017., za događaj od 12. listopada 2017., a u kojoj se navodi kako je na adresi optuženice u [adresa], uz oca djeteta zatečena i optuženica na dvorištu, a da je za vrijeme obavijesnog razgovora sa istom izašao i maloljetni sin ĆĐ kojeg je optuženica pitala da li želi ići do ulice da vidi svojeg oca, a koji je tada izjavio da ne želi jer ga tata tuče i koja ga je u više navrata pitala da li želi vidjeti oca, a na što je dijete izjavljivao da ne želi jer ga je tata tukao, kao i u odnosu na potvrde PUZ-a, II PP od 8. studenog 2017., za događaj od 7. studenog 2017., a u kojoj se navodi kako je na adresi optuženice u [adresa], uz oca djeteta zatečena i optuženica koja je tada uzela njihovog zajedničkog sina NĐC i izvela ga ispred kuće kako bi istog dala ocu, a koji je na prethodni upit optuženice da ide ocu, počeo histerično plakati pri tome govoreći kako ne želi ići ocu i biti s njim te zagrlio majku, a nakon čega su isti otišli u kuću, a otac djeteta je sinu govorio da ga voli i da će uskoro biti s njim, a na što dijete nije reagiralo i dalje plakalo i dalje govorilo da ne želi ići, sud smatra kako se događaji iz navedenih potvrda odnose na kraj inkriminiranog razdoblja sukladno podignutoj optužnici, dakle od 16. prosinca 2015. do početka mjeseca studenog 2017. godine, a tijekom kojeg je prethodno skoro dvije godine, a uzimajući u obzir i ranije narušene odnose između optuženice i oca djeteta, te imajući u vidu da su od samog početka rođenja djeteta, postojali između njih problemi oko djeteta, kako to navodi optuženica i svjedok TĐC, a tijekom kojeg je razdoblja optuženica je prema ocijeni suda emotivno manipulirala djetetom i govorila mu protiv vlastitog oca da ga on tuče, iako se navedeno nije dogodilo, a uzimajući u obzir pročitanu materijalnu dokumentaciju na temelju koje je isključena zlostavljanje djeteta od strane oca, niit je utvrđen autentičan strah djeteta prema ocu koji je jednako privržen i majci, ali i ocu, kao i iskaze službenih osoba ispitanih u svojstvu svjedoka koje su same navele da dijete navedeno govori naučeno i neautentično, o čemu će se u presudi dalje dodatno obrazložiti, te isto tako uzimajući u obzir i iskaz svjedoka oca djeteta VĐC, koji je u svojem iskazi kategorički negirao da bi isti ikada tukao dijete, a čiji je iskaz sud u cijelosti prihvatio istinitim pri čemu sud ocjenjuje da je dijete tijekom opisanog događaja od 7. studenog 2017., počelo histerično plakati zbog kontinuiranog negativnog odnosa majke odnosno optuženice naspram djeteta u odnosu na druženje sa ocem, a što je zbog dugotrajnosti takvih narušenih obiteljskih odnosa i negativnog stava majke dovelo tada do emotivne reakcije djeteta, a koji tako reagirao, nakon što ga je optuženica izvela ga ispred kuće kako bi istog dala ocu, ali istog prije odlaska ocu pitala da li želi ići, i time djetetu stvorila određeni emotivni pritisak koji je doveo do histeričnog plakanja djeteta, a koji je privržen i majci i ocu, što je utvrđeno iz pročitanog nalaza i mišljena Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. Upravo je iz takvog opisanog ponašanja optuženice, a koje je navedeno u navedenim potvrdama II PP, a koje je utvrđeno na temelju neposrednog opažanja službenih osoba tijekom pružanja intervencije povodom prijava oca oko inkriminiranih događaja, da optuženica nije u opisanim događajima motivirala dijete u dovoljnoj mjeri i istoga poticala na druženje i susrete sa ocem, već je istome postavljala pitanja da li želi ići sa ocem, te na taj način nepotrebno i neprimjereno dobi djeteta, istog emotivno opterećivala izbor za viđanjem oca, iako ga je trebala u tom smislu poticati, a sukladno odluci kojom se reguliralo susreti i druženje oca i djeteta, znajući da je naveden odluka na snazi, dok s druge strane kako to proizlazi iz izvješća otac nije emotivno opterećivao dijete kada dijete ne bi odlazilo s njim, a koje je dijete navodilo da ga tata tuče i koji otac neovisno o svemu tome u opisanim situacijama tješio dijete i bio mu podrška.
7.11. Nadalje iz pročitanog iskaza svjedokinje JĐ od 13. prosinca 2016. (list 157-159 spisa), utvrđeno je da svjedokinja bila involvirana u konkretnom predmetu obitelji djeteta DĐC kao zamjena za kolegicu lvu Žic, da je svjedokinja radila na tom predmetu od 29. ožujka 2016. do 15. lipnja 2016., a da je prije toga izvršila uvid u dokumentaciju te da je vidjela iz pisanih izvješća kako je Centar involviran još od 2013. povodom pritužbe oca da ne viđa dijete, zbog čega se u obitelji od ožujka 2014. do 28. veljače 2015. provodila mjera nadzora, te da je kolegica LĐ koja je bila voditeljica mjere, zatražila nakon tri mjeseca jer joj jeTea DĐC, između ostalog, pretraživala njene osobne stvari dok ona nije bila u prostoriji, odnosno kada je kolegica otišla oprati tuke budući da dijete još nije bilo cijepljeno, da je to optuženica iskoristila kako bi joj pretražila torbu i nakon toga je voditelj mjere bio GĐ, te da je iz izvješća pročitala da su se susreti i druženja tada održavali, jer je gospodin D uspio nekako nagovoriti roditelje da se drže termina susreta i druženja, kao i da je gospodin D bio prisutan posebno u prvo vrijeme susretima i druženjima, te da je bilo vidljivo da je odnos oca i djeteta bio blizak i topao, a da tijekom 2015., budući da i dalje nije postojala odgovarajuća komunikacija među roditeljima, da su roditelji upućeni na obiteljsku medijaciju koja nije uspjela, dok je na obiteljsko savjetovalište na koji su roditelji bili upućeni, dolazi samo otac djeteta, kao i da je svjedokinji poznato iz pričanja kolegica da su problemi sa susretima i druženjima oca sa djetetom nastupili krajem 2015., odnosno da je otac obavijestio centar tome i tražio njihovu pomoć, kao i da su kolegice pozvale i oca i majku djeteta, te da je tada majka iznosila razloge zbog kojih nije dijete predala ocu, navodeći virozu, kao i da majka sumnja kako otac tuče dijete jer je jednom došlo od njega rasječene usnice, te da je majka sama otišla na policiju i koju su isto tako uputili i na Polikliniku, no nisu dobili nikakve povratne informacije niti od jednog niti od drugog, kao i da je majka djeteta govorila da se ĆĐ ponaša čudno kad se vrati od oca, da tuče psa što inače ne radi i da je dijete postalo agresivno, te da je odbijao otići kod oca, zbog čega su osobe iz Centra u postupku u postupku pred Općinskim građanskim sudom zatražili multidisciplinarno vještačenje djeteta, a koje je traženo još i 2014., a zbog čega je vještačenje požureno. Iz pročitanog iskaza je utvrđeno da su isto tako pozvali oca i majku na razgovor u Centar i to 3. svibnja 2016. i 24. svibnja 2016., da je majka odgodila termin za 3. svibnja 2016., a za termin 24. svibnja 2016. je odgovorila podneskom svoje odvjetnice, te da svjedokinja u ta tri mjeseca kada je radila, majku djeteta nije vidjela, a da joj je poznato iz priča kolegica da majka nije dolazila sama na razgovor u Centar, već uvijek u prisustvu odvjetnice, a da je svjedokinja oca jednom vidjela, ali da se sa njim redovito čula i da je bila dobra suradnja, te da je otac bio spreman na sve i da nije htio pokretati postupak ovrhe nad djetetom jer ga nije htio izlagati dodatnoj traumatizaciji, a kojem su objašnjavali da će sud u takvom slučaju prvo odrediti majci novčanu kaznu jer je odbila predati dijete, kao i da je otac djeteta tijekom cijelog ovog razdoblja svaki termin za viđanje djeteta zvao i Centar i policiju, s time da je puno više puta zvao policiju, jer je htio da se to evidentira. Nadalje je utvrđeno kako je Centar procijenio da je potrebno ponovno odrediti mjeru stručne pomoći i potpore, što su i učinili u kolovozu 2016., te da je za voditeljicu mjere je imenovana MĐC, s time da su htjeli imenovati prethodnog voditelja, ali je bio zauzet, kao i da je ŠĐ trenutno nadležna socijalna radnica, a iz čijih je izvješća svjedokinja saznala kako je majka stalno naglašavala kako je dijete ĆĐ sa posebnim potrebama i kako se susreti i druženja trebaju održavati u njenom stanu, a da je Centar bio rezervirani zbog zdravstvenog stanja djeteta, budući da u tom dijelu nisu kompetentni i zbog toga su i požurili multidisciplinarno vještačenje.
7.12. Iz pročitanog zapisnika sa rasprave održane dana 10. siječnja 2020. godine koji sadrži iskaz svjedokinje JĐ, (list 1580-1581), utvrđeno je da je svjedokinja kratko vrijeme bila zaposlena u Centru za socijalnu skrb Podružnica Susedgrad, od kraja ožujka 2016. do sredine lipnja 2016, te da je u predmetu u odnosu na postupanje obitelji optuženice mijenjala kolegicu socijalnu radnicu ŠĐ koja je bila nadležna za njihov problem, da joj je o predmetu bilo poznato iz dokumentacije u kojoj je bilo navedeno da je obitelj u tretmanu Centra za socijalnu skrb od 2013., radi neslaganja roditelja oko susreta i druženja oca sa djetetom jer je otac prijavio i tražio pomoć Centra za socijalnu skrb jer mu majka djeteta nije omogućavala da održava druženja i susrete sa djetetom i zbog koji je problema obitelji Centra izrekao mjeru nadzora nad izvršavanjem roditeljske skrbi koja se provodila od 2014. do 2105., a u okviru koju mjere su se počeli odvijati susreti i druženja oca sa djetetom i koja je mjera okončana u veljači 2015., koja su druženja i susreti za to vrijeme koliko toliko funkcionirali do 2015., kada su ti susreti prestali, otac je o navedenom obavijestio Centar i policiju navodeći kako majka ne dozvoljava da se odvijaju susreti i druženja, te da je roditeljima opet bila izrečena mjera stručne pomoći i potpore, te da se cijelo to vrijeme vodio sudski postupak pred Općinskim građanski sudom s kime će dijete živjeti i da je tužbu podnijela majka, jer prije nije bilo sudske odlike sa kime će dijete živjeti, da je zatraženo vještačenje djeteta i roditelja, kao i mišljenje Centra i da je odlučeno će dijete živjeti sa majkom, a susreti i druženja oca i djeteta odvijati će se dva puta tjedno utorkom i četvrtkom, te vikendom jedan dan u domu oca, a da je privremena mjera postala pravomoćna u siječnju 2015., protiv koje se žalila majka djeteta, a koja je žalba odbijena. Nadalje je iz pročitanog iskaza utvrđeno da su se unatoč privremenoj mjeri susreti i druženja oca sa djetetom odvijali otežano, prema njezinom sjećanju tijekom tog razdoblja su se susreti i druženja oca i djeteta održali dva do tri puta, da je otac redovito dolazio na adresu stanovanja optuženice i djeteta, te da svaki puta kada nije uspio ostvariti susret i druženja to je prijavio policiji, a da se susreti i druženja nisu odvijali iz razloga što je majka govorila da je dijete u otporu prema ocu, da plače i vrišti i da ne želi ići s njim, a nekada je navodila da je dijete bolesno, a isto tako da se od početka problema dakle od 2013. godine majka pozivala na dijagnozu djeteta, prema sjećanju svjedokinje radilo se o dijagnozi neurorizičnog djeteta zbog prijevremenog poroda, a koja ne postoji, a da se zapravo radilo o prijevremenom rođenju djeteta i potrebi praćenja razvoja djeteta, a koje je dijete odlazilo na fizikalne terapije jer su navodno liječnici utvrdili da treba ići i pratilo se stanje djeteta kod neuropedijatra, a isto tako i da se u dokumentaciji navodila prema njezinom sjećanju dijagnoza djeteta "distonija" ali u što nije bila sigurna. Iz iskaza navedene svjedokinje utvrđeno je da je svjedokinja vidjela oca u par navrata jer je on dolazio u Centar za socijalnu skrb, a da je Centar za socijalnu skrb u dva navrata uputio pozive majci da dođe u Centar za socijalnu skrb iz razloga što se nisu odvijali susreti oca sa djetetom te se odlučivalo o tome da li će ponovno biti izrečena mjera stručne pomoći i potpore, ali da međutim majka nije došla ni jedan puta, koja se ispričala zbog nedolaska, ali svjedokinja se nije mogla sjetiti koji su bili navedeni razlozi nedolaska majke. Nadalje iz odgovora svjedokinje na postavljena pitanja utvrđeno je kako su tada za to vrijeme u tijeku bili postupci vještačenja i psihologa, psihijatara, i roditelja i djeteta, uglavnom stručnih osoba, to jest sudskih vještaka, a i od strane Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba, a sve kako bi se utvrdilo s kime će dijete živjeti i da li će se odvijati susreti djeteta sa ocem, a ako neće, zbog čega neće, te da je svjedokinja iz priča kolegica iz Centra za socijalnu skrb je čula da Centar nije našao nikakvih razloga zbog kojeg se susreti i druženja djeteta sa ocem ne bi trebali odvijati, svjedokinji je bilo poznato da su voditelji mjera nadzora koje su bili izrečene od strane Centra za socijalnu skrb prilikom tog nadzora našli da su susreti i druženja oca sa djetetom skroz u redu, da je dijete privrženo ocu, da nije pružalo nikakav otpor, a da je majka djeteta govorila da je dijete u otporu prema ocu, da vrišti i plače, policijskim službenicima kada je otac prijavljivao da nije ostvario susrete i druženja, a što nije govorila djelatnicima Centra, kao i da je zbog neostvarivanja susreta i druženja između oca i majke i zbog izjavi majke da je dijete u otporu prema ocu, bila od Centra izrečena mjera stručne pomoći i potpore, da su majka i otac bili upućeni u obiteljsko savjetovalište i na obiteljsku medijaciju, a da je u savjetovalište došao samo otac, a majka nije, a na medijaciju su jedan puta bili oboje, ali se dalje nije odvijala ta obiteljska medijacija, kao i da je suradnja majke u provođenju ovih mjera, u početku provođenja prve mjere, suradnja s majkom bila otežana, ali se kasnije to stabiliziralo i promijenilo te da je suradnja uspostavljena, dok svjedokinji nije bilo poznato da li je centar podnio kaznenu prijavu ili što drugo poduzeo sukladno protokolu o postupanju u slučaju nasilja u obitelji, a nakon prijave i navoda majke u Centru za socijalnu skrb da sumnja na zlostavljanje djeteta od strane oca, a vezano za navode majke da je dijete jedan puta došlo rasječene usnice.
7.13. Ocjenjujući navedene dokaze, sud je iste ocijenio objektivnim i nepristranim te nije našao da bi ispitana svjedokinja u svom u iskazu neistinito iskazivala u odnosu na inkriminirani događaj, kao i dinamiku obiteljskih događaja između optuženice kao majke djeteta, te oca djeteta VĐC i samog djeteta NĐC, a koji su u suglasju sa opsežnom materijalnom dokumentacijom koja prileži u spisu. Sud ocjenjuje da se radi o službenoj osobi koja je postupala u navedenom predmetu, a koja nema nikakvih interesa za bilo kakav ishod postupka, a koja je u obavljanju službe prije svega nastojala zaštiti najbolje interese djeteta te sukladno svojem znanju i socijalnim vještinama, te pravilima službe i struke u najvećoj mogućoj mjeri doprinijeti ostvarenju susreta i druženja oca i djeteta, stvaranjem pravilnog obiteljskog okruženja i u tom smislu davati adekvatne savjete i podršku majci i ocu djeteta, a sve sukladno odluci koja je bila na snazi u inkriminirano vrijeme, a koja je vrlo detaljno iskazivala o navedenim okolnostima. Ističe se kako je doista svjedokinja u iskazu navela da je optuženici u dva navrata uputio pozive Centar za socijalnu skrb da ista dođe, a iz razloga što se nisu odvijali susreti oca sa djetetom te jer se odlučivalo o tome da li će ponovno biti izrečena mjera stručne pomoći i potpore, ali da iz iskaza navedene svjedokinje je utvrđeno da optuženica nije došla ni jedan puta, koja se ispričala zbog nedolaska, pri čemu se svjedokinja nije mogla sjetiti koji su bili navedeni razlozi nedolaska majke, ali da je isto tako utvrđeno da je optuženica, kada je bila upućena u obiteljsko savjetovalište i na obiteljsku medijaciju, da je u savjetovalište došao samo otac, a majka nije, a isto tako i da je suradnja majke u provođenju ovih mjera, u početku provođenja prve mjere, suradnja s majkom bila otežana, ali se kasnije to stabiliziralo i promijenilo te da je suradnja uspostavljena. Međutim, prema ocijeni suda suradnja optuženice nije bila ostvarena u efikasnoj mjeri, a s obzirom da iz iskaza drugih ispitanih svjedokinja DĐ, ŠĐ i JĐC proizlazi, da je optuženica djelovala suradljivo, ali da nije bila savjetodavno pristupačna i da u konačnici tijekom realizacije savjeta službenih osoba nije postupala po danim svajetima kada su se trebala ostvarivati druženja i susreti oca sa djetetom nalazeći za to isprike, a posebice navodeći da je dijete u stresu zbog oca i da isto odbija otići ocu, iako iz provedenih dokaza nije utvrđeno da bi kod djeteta postojao autentični strah od oca.
7.14. Nadalje iz pročitanog iskaza svjedokinje MĐC od 19. prosinca 2016. (list 160-161 spisa), utvrđeno je da istu kao patronažera CZSS Susedgrad, zamolio da provodi nadzor nad jednom obitelji, a koja je preuzela nadzor u obitelji NĐC **.**.2015. 016., koji je nadzor trajao do 15. prosinca 2016., a da je svjedokinja tražila izuzeće jer je smatrala da bi se u tom konkretnom predmetu trebalo intenzivnije raditi sa tom obitelji, vidjela je da su odnosi između oca i majke djeteta u znatnoj mjeri narušeni i da nije dovoljan njezin angažman od samo jedan put tjedno, već da je bio potreban intenzivan stručni rad, koji svjedokinja nije mogla pružiti s obzirom na njezin redovan posao, da su se susreti i druženja maloljetnog NĐC sa ocem prema mojim saznanjima redovito održavali od 15. kolovoza 2016. do 15. rujna2016., iz razloga jer je majka VĐ, djetetova baka, predavala dijete ocu, a da je sredinom rujna 2016. otac doveo dijete natrag baki, ali da ga je ona odbila preuzeti jer je dijete spavalo i da je prema priči oca, tražila da dijete spusti na pod, što je on odbio i da je otac djeteta tada nazvao svjedokinju i rekao joj što se dogodilo, pa je svjedokinja nazvala SĐ i zamolila je da ode osobno preuzeti dijete, a koja je prema pričanju oca djeteta vrlo brzo došla po dijete, te ga uzela i odvela kući, ali da tada međutim počinju problemi vezano za susrete i druženja djeteta sa ocem iz razloga jer je svjedokinji SĐ počela govoriti da je dijete zlostavljano od strane oca i da ga otac tuče i da je dijete navodno došlo kući sa određenim masnicama, kada se vraćalo od oca, međutim da svjedokinja te masnice nije nikada vidjela i koja je tada rekla SĐ da mora u takvim slučajevima otići liječniku kako bi se te sumnje potvrdile ili otklonile, kao i da od tada otac sigurno nije vidio ĆĐ nekih tri ili četiri tjedna. Iz pročitanog iskaza je utvrđeno kako je točno je da je ĆĐ bio bolestan dva tjedna, te da je svjedokinja tada rekla ocu da je možda najbolje da ne dolazi, međutim da nije bilo opravdanog razloga da se ti susreti ne održavaju, te da joj je majka djeteta stalno pričala kako dječak plače i vrišti da ne želi ići, kao i da je svjedokinja sredinom listopada 2016. dječaka pitala da li hoće ići k ocu, na što je dijete odgovorilo da hoće i bilo je radosno, da joj je taj put isto dijete reklo, a prvi put kad ga je pitala da li hoće ići ocu, da neće jer ga tata tuče po glavi, a drugi put kad ga je pitala, na slijedećem susretu, dijete je reklo da hoće i bio je radostan i sam je nadodao da ga tata ne tuče, dok je svjedokinji optuženica objašnjavala da ne može ona dijete na silu čupati ocu i vući ga do njega ako to dijete ne želi i da je svjedokinji bilo žao oca i djeteta pa je predala dijete tri puta ocu, uz prethodnu optuženičinu suglasnost, jednom sredinom listopada 2016., drugi put krajem listopada 2016., potom u studenom 2016., a jednom ga je SĐ dovela do zgrade od oca, te da prvi put u listopadu 2016. kada su se vidjeli svjedokinja, dijete i SĐ da su sjedile u parku, a otac je došao automobilom do parka koji je u blizini kuće, a bilo je vrijeme kada bi otac sam dolazio po dijete sukladno presudi i kada je svjedokinja predložila SĐ da odu do parka i kada je otac došao automobilom svjedokinja je pitala SĐ da li može odvesti dijete ocu, na što je rekla da mogu, a dijete je radosno potrčalo ocu, ali da je međutim majka sva izbezumljena jer nije znala što se sve djetetu može dogoditi, pa je zamolila svjedokinju da ode sa njima, a što je svjedokinja učinila i sa svojim automobilom došla do stana od ZĐ i bila sa njima nekih dvadesetak minuta, a da joj je bilo neugodno jer su otac i sin djelovali prisno, dijete nije pokazivalo nikakav otpor prema ocu i koja je svjedokinja tada nazvala SĐ i rekla joj da je sve uredu i da će otac dovesti dijete prema dogovoru, a nakon čega je opet prošlo tri tjedna da otac nije vidio dijete, te da je svjedokinja pitala dijete ĆĐ za vrijeme susreta sa njim da li hoće ići kod tate na što je dijete odgovorilo da hoće, a kojeg je to pitala oko 16,00 sati, a otac ZĐ je trebao doći oko 17,00 sati i da je tada svjedokinja pitala SĐ da li otac može doći ranije, a na što je ista odgovorila da može, te da je otac ubrzo došao po dijete koje je otišlo s njima, a da je svjedokinja svojim autom otišla do Tomislavovog stana da umiri majku, gdje je vidjela da je sve uredu i javila SĐ da će otac vratiti dijete natrag. Iz iskaza je također utvrđeno da su dijete i otac imali prisnu komunikaciju i da svjedokinja nije vidjela nikakvih naznaka da bi dijete bilo zlostavljano od oca, te da je treći put optuženica osobno dovela dijete pred zgradu od oca, što je svjedokinja dogovorila telefonom i koja je čekala skupa s ocem, te otišla potom s njima u stan, koji je napustila nakon desetak minuta da ne smeta druženju oca s djetetom i da zaista nije bilo razloga da itko bio prisutan tim druženjima, kao i da su jednom prilikom došli roditelji od oca jer dugo vidjeli unuka. Isto tako je utvrđeno da je između tih susreta koje je svjedokinja organizirala otac uredno dolazio ispred kuće od optuženice i tamo čekao dijete, a kad ne bi došlo dijete onda bi zvao policiju, koju bi nekad znao čekati i po dva sata po svakakvim vremenskim uvjetima, kao i da bi svjedokinji isto slao poruke da mu SĐ neće predati dijete, a koju bi svjedokinja tada pokušala nazvati, ne svaki put, a koja se ne bi uopće javljala na mobitel ili bi se javila drugi dan, kao i da je na pitanja svjedokinje zašto dijete nije predala ocu, rekla bi da je dijete plakalo i vrištalo da neće ići ocu i da je svjedokinja objasnila djelatnicima Centra da je zaista potreban intenzivan nadzor.
7.15. Nadalje, iz pročitanog zapisnika sa rasprave održane dana 10. siječnja 2020. godine koji sadrži iskaz svjedokinje MĐC, (list 1581-1582), utvrđeno je da je svjedokinja tijekom 2016. godine imenovana za voditeljicu nadzora nad izvršavanjem roditeljske skrbi, a koja mjera je izrečena roditeljima maloljetnog NĐC, a iz razloga što je dijete živjelo kod majke, a nije ostvarilo kontakte i druženja sa ocem, da je svjedokinja u nadzor dolazila četiri mjeseca nakon čega je tražila i izašla iz tog nadzora iz osobnih obiteljskih razloga, da je u četiri mjeseca koliko je provodila nadzor odlazila kod oba roditelja, da su otac i majka bili suradljivi, da su u međusobnim razgovorima ukazivali na određene probleme, da svjedokinja nije primijetila nikakve neprimjerene radnje ni oca ni majke prema djetetu, da je s majkom razgovarala da je važno da ĆĐ viđa oca, a za ovo vrijeme je i ona uspjela čak dva ili tri puta nagovoriti majku da odvede ĆĐ kod oca, što je i učinila, te da je svjedokinji kao probleme i razloge neodržavanja susreta djeteta sa ocem, majka govorila da je dijete bolesno, da joj je jedan puta rekla da se boji da otac zlostavlja dijete, da svjedokinja osobno nije primijetila ništa od toga u navedena dva ili tri puta što je bila prisutna kada je ostvaren kontakt oca i djeteta da su ti kontakti bili u redu i onakvi kakvi i trebaju biti, a da se svjedokinji otac žalio da odlazi na adresu stanovanja majke i djeteta, ali da ga se ne pušta unutra, pa da on onda zove policiju, na što mu je svjedokinja govorila da ni to nije dobro i da bi se trebali nekako dogovoriti. Nadalje iz iskaza navedene svjedokinje je utvrđeno da je suradnja sa majkom bila dobra, da je majka uvijek bila suradljiva i dostupna, da je svjedokinja dolazila kod nje kući, da nikada nije primijetila ništa loše, da je dijete ĆĐ bio veselo i razigrano dijete, koji se nikada nije žalio ni na oca ni na majku, te da navedenih dva, tri puta koliko je ĆĐ dovela kod oca, da je svjedokinja bila s njima bila možda sat vremena, a poslije bi odlazila, a otac i ĆĐ bi ostali i poslije bi otac vodio ĆĐ majci ili bi ona došla po njega. Nadalje je utvrđeno da za vrijeme kada je svjedokinja vršila nadzor da u bila prema sjećanju svjedokinje ostvarena samo dva ili tri kontakta oca sa djetetom kada je svjedokinja odvela dijete ocu i da se nisu nikada događali kontakti i druženja oca sa djetetom u stanu majke, da je svjedokinja razgovarala i sa ĆĐ, da su razgovarali o svemu, da ga je znala kroz razgovor pitati kako mu je kod mame, kako mu je kod tate, a da bi dijete govorilo da ima igračke i kod mame i kod tate, da se nikada nije žalilo ni na jedno od njih, da nikada ništa dijete nije reklo što bi imputiralo da nešto nije dobro u ponašanju roditelja prema njemu, da se svjedokinji ĆĐ nikada nije žalio da bi ga otac tukao ili da bi se neprimjereno ponašao prema njemu. Nadalje iz odgovora svjedokinje na postavljena pitanja utvrđeno je kako otac nije poslušao svjedokinju kada mu je rekla da nije dobro da svaki puta zove policiju odnosno prijavi policiji kada ne vidi dijete, da je svjedok imao takav stav da je želio da se svaki puta evidentira to da nije mogao vidjeti dijete i htio je tako svratiti pozornost na taj problem koji je imao da ne može viđati dijete, te da je svjedokinji majka rekla da se boji da otac zlostavlja dijete, ali se svjedokinja nje mogla sjetiti da je majka spominjala kakve ozljede, a da svjedokinja osobno nije na djetetu zamijetila nikakve ozljede, dok svjedokinju otac nikada nije kontaktirao konkretno kada bi bio u situaciji da dođe na adresu majke i djeteta pa ne može vidjeti dijete, nego su o tom problemu razgovarali u okviru mjere i njihovog susreta. Utvrđeno je da je svjedokinja motivirala majku da pripremi dijete na susrete i druženja sa ocem i da je majka prihvaćala te njene sugestije, te da svjedokinji ovo nije bio prvi nadzor, ali da se prvi puta se srela sa ovakvim stupnjem nemogućnosti dogovora roditelja oko susreta i druženja djeteta sa ocem i da je svjedokinja tijekom nadzora kod majke u stanu bila u pravilu jedan puta tjedno i nikada nije čula da bi majka u njenoj prisutnosti djetetu nešto negativno govorila ili atribuirala tako oca, kao i da je svjedokinja navode djeteta da ga je otac tukao, napisala to u svojem pisanom izvješću koje je poslala Centru za socijalnu skrb Susedgrad, a koji je postavio nadzor nad izvršavanjem roditeljske skrbi i nisu ništa drugo poduzimali.
7.16. Ocjenjujući navedene dokaze, sud je iste ocijenio objektivnim i nepristranim te nije našao da bi ispitana svjedokinja u svom u iskazu neistinito iskazivala u odnosu na inkriminirani događaj, kao i dinamiku obiteljskih događaja između optuženice kao majke djeteta, te oca djeteta VĐC i samog djeteta NĐC, a koji su u suglasju sa opsežnom materijalnom dokumentacijom koja prileži u spisu. Sud ocjenjuje da se radi o službenoj osobi koja je postupala u navedenom predmetu, a koja nema nikakvih interesa za bilo kakav ishod postupka, a koja je u obavljanju službe prije svega nastojala zaštiti najbolje interese djeteta te sukladno svojem znanju i socijalnim vještinama, te pravilima službe i struke u najvećoj mogućoj mjeri doprinijeti ostvarenju susreta i druženja oca i djeteta, stvaranjem pravilnog obiteljskog okruženja i u tom smislu davati adekvatne savjete i podršku majci i ocu djeteta, a sve sukladno odluci koja je bila na snazi u inkriminirano vrijeme. Ističe se kako je doista svjedokinja u iskazu navela da je suradnja sa majkom optuženicom bila dobra i da je ista uvijek bila suradljiva i dostupna i da svjedokinja kada je došla u kuću optuženice nije primijetila ništa loše i da ista za vrijeme nadzora nikada ništa nije loše govorila ĆĐ o ocu, no međutim iz navedenog iskaza je utvrđeno da u slučajevima kada bi organizirala da otac dođe ispred kuće od optuženice i koji tamo čekao dijete i po dva sata po svakakvim vremenskim uvjetima, a kada dijete ne bi došlo i zbog čega bi svjedokinju nazvao svjedok, da prema iskazu navedene svjedokinje bi ona optuženicu znala ponekad zbog toga nazvati i kada se optuženica ne bi uopće javljala na mobitel ili bi se javila drugi dan, a koja je tada na pitanje svjedokinje zašto dijete nije predala ocu, rekla bi da je dijete plakalo i vrištalo da neće ići ocu, a iz čega se zaključuje da optuženica nije bila u potpunosti suradljiva jer se nije javlja na telefonske pozive svjedokinje kao službene osobe ili tek eventualno drugi dan, čije navode optuženice sud u njezinoj obrani i nije prihvatio, da je u tim trenucima je dijete zbog susreta sa ocem bilo u stresu zbog oca i da je isto odbijalo otići ocu, budući da iz provedenih dokaza nije bilo utvrđeno da bi kod djeteta postojao autentični strah od oca i očito da je optuženica imala drugačije ponašanje tijekom nadzora prema djetetu i kada je sa djetetom bila nasamo, a kako bi pred službenim osobama sebe prikazala suradljivom, iako se to nije realiziralo prilikom termina i druženja oca i djeteta.
7.17. Nadalje iz pročitanog iskaza svjedokinje DĐ od 8. svibnja 2017. (list 250-251 spisa),, utvrđeno je da svjedokinja imenovana kao voditeljica mjere stručne pomoći i potpore u ostvarivanju skrbi o djetetu VĐ i TĐC za razdobkee od 20. siječnja 2017. do 16. veljače 2017., dakle zadnji mjesec trajanja te mjere, budući da je ranija voditeljica pisano odustala od daljnjeg provođenja mjere iz razloga jer nije bila zadovoljna tijekom provođenja mjere, kao i da se svjedokinja prvi put susrela sa djetetom ĆĐ u kući VĐ, za vrijeme kada se trebao održati susret sa ocem, kao i da je svjedokinja u periodu nadzora bila pet puta ukupno u kući VĐ, da je ĆĐ trebao otići sa ocem na susret, koja se točno nije mogla sjetiti da li je otac bio ispred kuće i da je svjedokinja pričala sa ĆĐ, a koji joj je govorio da on ne želi ići kod oca jer je tata zločest i tata ga tuče, a što je dijete reklo tek nakon što ga je SĐ upitala zašto ne želi ići kod tate, te da dijete nije bilo pripremljeno za susret, niti su mu stvari bile spakirane. Utvrđeno je iz pročitanog iskaza kako je svjedokinja kasnije pričala sa ĆĐ i postavljala mu neutralna pitanja i koji nije govorio da je tata zločest i da ga tata tuče, već da je iznosio pozitivna vezano uz oca i da je sama svjedokinja stekla dojam da je dijete izmanipulirano od majke i da nije pripremano za susrete te da se takav otpor djeteta nastavio i sljedeća dva tjedan dakle da bi dijete govorilo da je tata zločest i da ga tata tuče, a kada bi svjedokinja sa njim kasnije razgovarala sa djetetom da dijete ne bi uopće tako nešto spominjao. Nadalje je utvrđeno da je do jedinog susreta dječaka s ocem je došlo početkom veljače 107. godine, kada je svjedokinja došla kod optuženice pola sata prije nego što je susret trebao početi, a da dijete ni taj put nije bilo obučeno za susret, stvari mu nisu bile spakirane, a majka je pristala na susret jedino uz uvjet da se odvija na neutralnom terenu i da svjedokinja bude stalno prisutna i kada je dijete ĆĐ uzeo fotoaparat i rekao da želi slikati tatu, a iz zbog čega je svjedokinja zaključila da mu tata ustvari nedostaje, te da su došli u park svjedokinja, SĐ i dijete, a malo dalje od njih je bio otac, a da je tada zamijetila jednu jako neprirodnu situaciju da roditelji ne komuniciraju, dok dijete nije pokazivalo nikakav otpor, bio je na penjalici, tata je došao do njega i počeli su se igrati, na što je dijete samo upitalo tatu je li idu sada kod njega, dok je majka još uvijek bila tamo i koja je zamolila svjedokinju da ide s njima, na što je svjedokinja pristala, a kada su došli kod oca, vidjela je da otac čuva nekakav poklon za dijete, ne zna koliko dugo, jer otac nije ni znao da će se taj dan održati susret sa djetetom i koji su se igrali tri sata, što se sve dogodilo 02. veljače 2017. od 17,00 do 20,00 sati, a ĆĐ je konstantno ostavljao igračke po stanu, a kada su se trebali vratiti, ĆĐ nije htio obući cipele, htio je ostati spavati kod tate, te da je svjedokinja vidjela da je to dijete bez jasno izraženih odgojnih granica, a pri čemu ga je otac doslovce molio da obuće cipele, te je dijete jedva na to pristalo, kao i da je dijete u autu kada su se vraćali pokazivao otpor da sjedne u sjedalicu i uopće da se vrati kući, pri čemu je otac dosta popustljivo reagirao, kao i da je svjedokinja stekla dojam da bi mu otac možda i nametnuo nekakve granice u odgoju, ali da zbog opisane situacije nije htio ništa riskirati, da je o tome razgovarala sa ocem koji joj je rekao da mu užasno nedostaje to što nema redovito susrete sa tatom i da mu dijete nedostaje koji joj je pri tome naveo kako je znao otići kod teta u vrtić, ali kada je maka za to saznala dijete je prestalo ići u vrtić, te da prema kazivanju oca nije bilo nikakvih problema prilikom tih susreta, niti je dijete pokazivalo otpor. Isto tako je iz pročitanog iskaza utvrđeno da kada je svjedokinja majku pitala zašto je dijete prestalo ići u vrtić da joj je majka odgovorila da ima virozu i koja je opisala da je dijete bilo vrlo uznemireno nakon susreta sa ocem i da nije htjelo ići u vrtić. Utvrđeno je da otac nije mogao prisustvovati na četiri susreta jer je bio na službenom putu, a što je navedeno u izvješću, a u subotu kada je ĆĐ trebao otići kod oca je obitelj krečila stan, ĆĐ nije bio niti obučen niti spakiran za susret s ocem, te je svjedokinja dobila dojam da ĆĐ ne želi ići kod oca jer mu je bilo zabavno gledati obitelj kako kreči stan, a nakon te subote je otac otišao na službeni put, a da zadnji put kada je bila kod obitelji je bio 16. veljače 2017., kada ĆĐ opet nije htio ići kod oca jer je izjavljivao da je tata zločest i da ga tata tuče, koje su se dvije rečenice uvijek ponavljale i nikada dijete nije govorilo ništa izvan toga, s time kada bi ga svjedokinja nakon nekog vremena ponovno počela ispitivati o ocu, ne bi govorio da ga tata tuče, dok Centar nije produljio mjeru stručne pomoći i potpore jer su smatrali da je to potpuno nesvrsishodno budući da se nije ostvario nikakav pomak u odnosu roditelja međusobno.
7.18. Nadalje, iz pročitanog zapisnika sa rasprave održane dana 21. rujna 2020. godine koji sadrži iskaz svjedokinje DĐ (sada Š), (list 1592-1594), utvrđeno je da je svjedokinja bila imenovana voditeljicom mjere stručne pomoći i potpore u ostvarivanju skrbi za obitelj djeteta ĆĐ, njegovim roditeljima KĐ i TĐC za razdoblje od 20. siječnja 2017. do 16. veljače 2017. godine, dakle zadnjih mjesec dana provođenja mjere, a imenovana je iz razloga što je ranija voditeljica odustala od daljnjeg provođenja mjere, jer po saznanjima svjedokinje iz razloga što je imala poteškoća u ostvarivanju suradnje sa majkom djeteta i navodno zbog nekih prijetnji prema njoj od strane majke djeteta, te da je tijekom navedenih mjesec dana kontakt i susret djeteta i oca ostvaren samo jedan puta, i to uz nadzor i prisustvo svjedokinje, iako to nije bilo određeno ni odlukama ni rješenjem o određivanju nadzora, ali da je majka inzistirala da svjedokinja bude prisutna cijelo vrijeme, na što je svjedokinja pristala, a koji se susret odvio na način da je svjedokinja došla u stan kod majke i djeteta nakon čega su dijete, majka i svjedokinja otišli u obližnji park gdje je došao otac i da je svjedokinja odmah vidjela da među roditeljima nema nikakve komunikacije, da je otac pozdravio ĆĐ i odmah su uspostavili komunikaciju, pitao ga je da li želi da idu kod njega u stan, od strane djeteta nije bilo nikakvog otpora niti poteškoća u separaciji od majke, da je nakon minutu dijete samo pitalo oca da idu kod njega u stan i da je susret trajao dva sata i prošao je sasvim uredno, da su se otac i dijete igrali sa igračkama u jednom kutu sobe, gdje su Janove igračke, komunicirali su, svjedokinja je sjedila na kauču i cijelo to vrijeme bila prisutna i promatrala to, a radilo se o jednom bliskom i toplom odnosu između oca i djeteta, a kada je svjedokinja rekla ĆĐ da se moraju vratiti majci, dijete je izražavalo želju i reklo je da bi još ostalo kod oca, ali su se držali onoga što je majka rekla do kad se mora vratiti odnosno vremena povratka koje je bilo utvrđeno mjerom i da je svjedokinja dijete vratila majci u stan i rekla joj da je susret prošao u redu i otišla, a da je svjedokinju drugi dan majka nazvala i rekla da se dijete budilo cijelu noć, da je bio uznemiren, da je govorilo da ga je strah da će se mami nešto desiti, da je tata zločest, a rekla je da je to sve od susreta djeteta sa ocem. Nadalje je utvrđeno da se nakon toga susret koji se trebao dogoditi za vikend, odnosno u razdoblju od 07. do 14. veljače 2017. godine nije održao, iz razloga što je otac bio na službenom putu, dok susret koji je trebao biti održan za vikend nakon 02. veljače 2017. godine, kada je održan ovaj susret o kojem je iskazivala, nije održan iz razloga što ju je majka nazvala i rekla da ĆĐ ne želi ići, da govori da ga je strah od oca i da je uznemiren, te da je svjedokinja kada se trebao dogoditi prvi susret, otišla u stan kod majke i djeteta i da joj je dijete reklo da je tata zločest i bio je uznemiren pa ona nije htjela siliti taj susret i da je o provođenju mjere za ova četiri tjedna svjedokinja napisala i pisano izvješće, da je prvi puta kada je bila u stanu kod majke i djeteta, dječak samo rekao da je tata zločest, nije ništa drugo verbalizirao, a budući je on to rekao, a majka je pred dječakom govorila kako je već više puta do sada izmijenjeno voditelja mjere, a svjedokinja je došla kao nova i rekla je da je dijete i zbog toga uznemireno što se mijenjaju, pri čemu nije inzistirala na susretu djeteta s ocem, dok je opisanog događaja kada je održan susret, majka spremila dijete za susret, spremila mu je ruksak. Utvrđeno je da se od 20. siječnja 2017. godine kada je imenovana voditeljicom mjere pa do 02. veljače 2017. godine kada je susret između oca i djeteta ostvaren, trebalo ostvariti još pet susreta i druženja koji nisu održani iz razloga što je majka rekla da dijete osjeća strah i uznemirenost zbog susreta sa ocem. Utvrđeno je i da za vrijeme kada je svjedokinja bila voditeljica mjere, da je jedan puta tjedno obično četvrtkom kada je trebao biti susret oca i djeteta, bila je u stanu kod majke jer je mjerom bilo predviđeno da će se jedan puta tjedno odlaziti u stan kod roditelja, a iz odgovora svjedokinje na postavljena pitanja je utvrđeno da prema procijeni svjedokinje, dijete nije tada doista bilo pripremano za susret i druženje sa ocem, da smatra da nije bilo prave adekvatne potpore i pripreme djeteta za susret i druženje, kao i da joj je otac djeteta za vrijeme dok je bila voditeljica mjere, otac ispričao da je on znao otići u vrtić u koji ĆĐ ide, kako bi ga vidio obzirom da nisu ostvarivani kontakti i druženja kako su trebali biti, te da joj je naveo da je nakon toga dijete prestalo ići u taj vrtić odnosno neredovito je odlazilo, a da njega nitko nije obavijestio o tome pa je on otišao u vrtić raspitati se o čemu se radi i dobio je informaciju da dijete ima virozu, a kada je svjedokinja razgovarala sa majkom i pitala ju zbog čega dijete nije išlo u vrtić, da joj je majka rekla da je dijete nekad imalo virozu, a da je nekada odbijalo ići u vrtić jer je imalo strah od toga da bi otac došao u vrtić, ali da je međutim kada je svjedokinja razgovarala sa ĆĐ o vrtiću, nije dobila nikakvu takvu informaciju ili podatak od ĆĐ, naprotiv dijete je iskazivalo pozitivne emocije što se tiče vrtića, rekao je da mu je lijepo tamo, da ima prijatelje, da su tete dobre i nije spominjao nikakav strah ni od dolaska oca ni od vrtića zbog dolaska oca u vrtić i da je svjedokinja sa ĆĐ razgovarala vezano za vrtić iz razloga što je od roditelja dobila oprečne informacije o ovom dolasku oca u vrtić, budući joj je otac rekao da bi mu se dijete jako obradovalo kada bi on došao u vrtić, da bi mu znao pohrliti u zagrljaj, dok je majka rekla da dijete osjeća uznemirenost zbog dolaska oca u vrtić, pri čemu je prilikom razgovora sa djetetom o vrtiću, razgovarala i o ovome susretu sa ocem u vrtiću i dolasku oca u vrtić, a da je svjedokinji ĆĐ rekao da on voli da mu otac dođe u vrtić, rekao je da je to u redu i svjedokinja od ĆĐ nije dobila nikakvu negativnu informaciju ili stav o tome što je otac znao doći u vrtić, te da je sa dječakom u dva navrata spominjala vrtić u razgovoru i ispitivala ga o tome kako mu je u vrtiću i slično i dijete niti jedan puta nije nešto negativno reklo vezano za odlaske u vrtić i za to što ga je otac znao posjetiti u vrtiću, a kada bi majka pitala dječaka vezano za vrtić i dolaske oca u vrtić, dijete bi davalo negativnu informaciju, odnosno da je jednostavno kada bi majka pitala ĆĐ vezano za oca, ĆĐ bi odgovarao na jedan način, a kada bi svjedokinja razgovarala s njim i postavljala mu pitanja, ĆĐ bi odgovarao na drugi način, otvorenije.
7.19. Ocjenjujući navedene dokaze, sud je iste ocijenio objektivnim i nepristranim te nije našao da bi ispitana svjedokinja u svom u iskazu neistinito iskazivala u odnosu na inkriminirani događaj, kao i dinamiku obiteljskih događaja između optuženice kao majke djeteta, te oca djeteta VĐC i samog djeteta NĐC, a koji su u suglasju sa opsežnom materijalnom dokumentacijom koja prileži u spisu. Sud ocjenjuje da se radi o službenoj osobi koja je postupala u navedenom predmetu, a koja nema nikakvih interesa za bilo kakav ishod postupka, a koja je u obavljanju službe prije svega nastojala zaštiti najbolje interese djeteta te sukladno svojem znanju i socijalnim vještinama, te pravilima službe i struke u najvećoj mogućoj mjeri doprinijeti ostvarenju susreta i druženja oca i djeteta, stvaranjem pravilnog obiteljskog okruženja i u tom smislu davati adekvatne savjete i podršku majci i ocu djeteta, a sve sukladno odluci koja je bila na snazi u inkriminirano vrijeme, a koja je vrlo detaljno iskazivala o navedenim okolnostima.
7.20. Nadalje, iz pročitanog zapisnika sa rasprave održane dana 4. ožujka 2020. godine koji sadrži iskaz svjedokinje ŠĐ, (list 1584-1586), utvrđeno je da je svjedokinja bila član stručnog tima Centra za socijalnu skrb Susedgrad, i Centar je na stručnom timu donio zaključak da će se podnijeti kaznena prijava protiv Janove majke zbog emocionalnog zlostavljanja djeteta ĆĐ i koja je kaznena prijava podnijeta, da je Centar bio uključen i u druge postupke koji se od 2013. godine vode na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, a sve vezano za dijete NĐC i da je prije mjesec dana donijeta nepravomoćna presuda vezano za odluku o roditeljskoj skrbi koja je istog sadržaja i u meritumu ista, kao i privremena mjera koja je na snazi, a to je da će formalno dijete živjeti sa majkom, a što se tiče susreta i druženja sa ocem odlučeno je na način da će dijete svaki drugi tjedan od petka do petka biti kod oca, koja je odluka je nepravomoćna i podnijete su žalbe protiv iste s obje strane. Isto tako je utvrđeno da je Centar od samog Janovog rođenja bio uključen u Janovu obitelj i da su kontakti i druženja djeteta sa ocem su od samog početka bili ograničeni i to je bilo sa poteškoćama, da kada je dijete bilo malo majka je inzistirala da dijete viđa oca samo u njezinom prisustvu uz obrazloženje da je ĆĐ rođen kao neurorizično dijete pa se ona bojala za njegovo zdravstveno stanje, te se jednostavno plašila da se što ne dogodi, te da je Centar od dječje pedijatrice zatražio mišljenje o tome da li bi druženje djeteta samo s ocem imalo kakav negativni utjecaj na zdravlje djeteta, obzirom da je otac molio da bar s djetetom nasamo ode prošetati ili tako nešto, a da je prema navodima svjedokinje pedijatrica dala mišljenje da takvo druženje oca i djeteta da budu sami ne bi ugrozilo zdravstveno stanje djeteta, a kasnije kada je dijete bilo malo veće, susreti i druženja oca i djeteta su se počeli odvijati bez nazočnosti majke i dijete je počelo odlaziti kod oca u stan, što je bilo neko kratko vrijeme, pri čemu svjedokinja nije mogla točno precizirati koliko je to trajalo. Utvrđeno je da je tada bio u tijeku i postupak pred sudom za proširenje susreta i druženja oca sa djetetom i da je svjedokinja jednom prilikom bila u stanu kod oca kada je bio ĆĐ kod njega, a kada je ĆĐ možda bio star dvije ili tri godine i kada je ĆĐ već tada imao izgrađenu privrženost prema ocu i da se zapravo vidjelo da imaju normalan odnos oca i djeteta, kao i da je Centar dao mišljenje da se prošire ti susreti i druženja, ali da je nakon toga majka počela pružati otpor susretima i druženjima oca i djeteta, počela je govoriti da se njoj navodno ĆĐ povjerio da ga otac tuče i da ga je čupao, te da je provedeno vještačenje djeteta u Poliklinici i da nisu potvrđene te sumnje da otac tuče dijete. Nadalje je utvrđeno da je svjedokinja drugi puta kada je vidjela ĆĐ u listopadu 2017. godine, kada je sa kolegicom FĐ bila na adresi stanovanja majke i djeteta i da su otišle s namjerom da pokušaju organizirati da otac počne viđati dijete jer u međuvremenu ga neko dulje vrijeme nije viđao, te da su tijekom tog njihovog posjeta, ĆĐ i kolegica FĐ otišli na gornju etažu stana, a da je svjedokinja ostala dolje razgovarati sa majkom, i onda je kolegica FĐ predložila djetetu i pitala ga da li želi da se vidi s tatom, koje je uglavnom reklo da može, pri čemu je svjedokinja navela da je dijete sa kata doviknulo "mama ja sam se dogovorio s tetama da idemo i doći će i tata", a da ga je majka upitala da li želi vidjeti tatu, na što je dijete reklo da želi, dok je poslije u službenoj zabilješci kolegice FĐ vezano za tu posjetu vidjela da je ona zapisala da je ĆĐ ovom prilikom kroz razgovor rekao da ga tata tuče, da je ĆĐ to samo spomenuo i dalje je prešao na druge teme, kao i da su se tada dogovorili s majkom da će se svi skupa naći na [adresa], ali, međutim kada su u vrijeme kada su se dogovorili, došli na dogovoreno mjesto kolegica, otac i svjedokinja, da majka nije došla ni dovela ĆĐ, a koje je obavijestila pola sata ili sat vremena prije tog susreta da ĆĐ ne želi ići, da je počeo plakati, da pokazuje otpor. Iz iskaza svjedokinje je isto tako utvrđeno da kada su bili u stanu kod majke i ĆĐ i dogovarali ovaj susret, da je ĆĐ jako veselo i radosno dobacio majci da se dogovorio sa tetama da će ići vidjeti i naći se sa tatom, te da su svjedokinja i kolegica stekle dojam da se dijete tome raduje. Utvrđeno je da je nakon toga u studenom 2017. godine bilo ročište na Općinskom građanskom sudu i da je Centar bio poprilično siguran da majka emocionalno manipulira sa djetetom, zbog čega je predloženo da dijete živi sa ocem, a da majka viđa dijete pod nadzorom, ali da je međutim tada majka imala nekog drugog odvjetnika, a ne onog prije i koja je često mijenjala odvjetnike, te da je svjedokinja tada imala dojam da je taj odvjetnik nekako pozitivno utjecao na nju i da su se oni tada dogovorili da ĆĐ živi tjedan dana kod oca, a tjedan dana kod majke i da primopredaja bude u prisustvu stručne osobe, a s obzirom da su se oni tako dogovorili sutkinja je prihvatila taj prijedlog i donijeta je takva odluka i da je nakon toga došlo do poboljšanja u obiteljskim odnosima ĆĐ i njegovih roditelja, bilo je tu nekih poteškoća, ali u odnosu na ranije, to je bilo značajno poboljšano i uglavnom se ova odluka se poštovala, dakle ĆĐ je bio tjedan dana kod majke, a tjedan dana kod oca i to je tako trajalo do 6. mjeseca 2018. godine kada ĆĐ počinje ponovno govoriti da ga tata tuče i kada prestaju njegovi susreti i druženja sa ocem i nisu se održavali sve do 2. mjeseca 2019. godine. Isto tako je utvrđeno da je u to vrijeme završena i obrada djeteta u Klaićevoj i u nalazu i rezultatima te obrade utvrđeno je da nije točno da otac tuče dijete i da je psihijatar naveo kako sumnja da dijete to govori pod utjecajem majke, jer je dijete u razvojnoj dobi kada se lako može utjecati na njega, a koji je nalaz donijet u 7. mjesecu 2018. godine. Iz navedenog iskaza utvrđeno je da je u inkriminiranom razdoblju svjedokinja ĆĐ vidjela ova dva puta kako je već opisala, dok je iz odgovora svjedokinje na postavljena pitanja utvrđeno da je suradnja optuženice sa Centrom za socijalnu skrb, bila loša, a iz razloga jer ista jednostavno ima veliko nepovjerenje prema Centru za socijalnu skrb, da smatra da su pristrani i da su na strani oca, da kad ona dođe u Centar kad je se zove, da nekada ne želi razgovarati bez odvjetnika, da sada u zadnje vrijeme ne želi dozvoliti da razgovaraju sa ĆĐ s obrazloženjem da nisu stručni za to, nego da zahtijeva da posebni skrbnik razgovara sa ĆĐ iako joj je objašnjeno kada se postavlja posebni skrbnik, a zadnji puta kada je bila na razgovoru u Centru, da je rekla da ne želi odgovarati na pitanja i razgovarati nego da će se očitovati pisanim putem, dok se u inkriminiranom razdoblju optuženica odazivala na pozive i dolazila u Centar, ali je uvijek pokazivala nepovjerenje i sa kojom je obavljeno puno savjetodavnih razgovora ali bez uspjeha, koja je uvijek imala jednu te istu priču da ĆĐ ne želi ići kod oca i držala se toga i jednostavno je bila savjetodavno nedostupna, kao i da majka djeteta prema procjeni Centra nije pripremala ĆĐ za susrete i druženje s ocem, osim u vrijeme kada je ĆĐ ostvarivao kontakte s ocem i zato su ti kontakti i ostvarivani, te da svjedokinja nikada nije bila kod majke i ĆĐ neposredno prije nego se susret ĆĐ i oca trebao ostvariti, a da im se otac često žalio da je zabrinut za dijete, da majka jako loše utječe na dijete, da je zabrinut za djetetovo fizičko i emocionalno zdravlje, obavještavao je da on redovito odlazi pred kuću kada treba preuzeti dijete, ali ne uspije u tome, pa bi onda uvijek zvao policiju da to evidentiraju, pri čemu svjedokinja nije mogla precizirati da li majka izlazila van ili nije te da li je uopće vidio ĆĐ, kao i da je otac govorio da je ĆĐ u otporu prema njemu, a da on misli da to majka utječe na ĆĐ, te da je svjedokinja pročitala u medicinskoj dokumentaciji za ĆĐ, da je imao drugi stupanj krvarenja u mozgu i "distonij" sindrom, te da je majka to govorila i žalila se da otac negira i ne prihvaća dijagnoze djeteta i da svjedokinji nije bilo poznato da li je otac djeteta prihvatio medicinske dijagnoze djeteta, ali da je dojam svjedokinje bio da otac ne smatra da je zdravstveno stanje djeteta takvo loše kako ga majka prezentira i da otac nije negirao dijagnoze djeteta, te ih je doživljavao na drugačiji način. Iz navedenog iskaza svjedokinje je također utvrđeno da je optuženica donijela u Centar za socijalnu skrb, medicinsku dokumentaciju od doktorice ČĐ, psiholog u privatnoj poliklinici i doktora B, psihijatar u [adresa] i da je svjedokinja vidjela tu dokumentaciju i prema sjećanju svjedokinje u dokumentaciji dr. ČĐ je bilo napisano da se ne može otkloniti sumnja da otac tuče dijete i što su proslijedili policiji i inače sve obavijesti koje sadržavaju obavijest o tome da otac tuče ĆĐ su prosljeđivali policiji, a da je osobno mišljenje svjedokinje da je majka u Splitu pronašla psihijatra koji će pisati ono što ona želi i smatra da su dr. ČĐ i dr. B neetični u svom nalazu i mišljenju jer podržavaju roditelje u tom zlostavljajućem ponašanju, kao i da je svjedokinja vidjela jednu fotokopiju papiriča koja sadrži pisanu ispriku gdje se otac vlastoručno ispričava ĆĐ, što ga je šest puta udarao rukom po guzi i da to više neće činiti, a koju je donijela majka u Centar, i koji je papirić sačinjen u postupku terapije sa ĆĐ kod dr. B, a isto tako je utvrđeno da je otac viđao ĆĐ u razdoblju od 2. do 9. mjeseca 2019. godine, u kojem je razdoblju bilo na snazi rješenje o ovrsi da majka mora predati dijete ocu pod prijetnjom novčane kazne, ali je u 5. mjesecu 2019. godine Županijski sud ukinuo navedeno rješenje i odmah u 6. mjesecu su ponovno prestali susreti i druženja ĆĐ sa ocem, te da je svjedokinja postupala po zaključku Poliklinike da se oboje roditelja upute u savjetovalište, a majka i na psihoterapiju, neovisno što je u nalazu i mišljenu Poliklinike bilo napisano da otac ima nacističke odlike i elemente impulzivnosti, te da u trenutku kada je kod optuženice u prisustvu svjedokinje i njezine kolegice priopćio da će se ići vidjeti s tatom, da ga je tada majka na tu njegovu izjavu priupitala da li mu je to u redu da ide, na što je on odgovorio da jest, a onda ga je dalje išla ispitivati da li se veseli tome, a onda je on kao malo ustuknuo na to i rekao malo tiše "pa ne", onda ga je ona dalje ispitivala "pa zašto se ne veseliš", i da je na to kolegica FĐ rekla majci da dalje oko toga s njim više ne razgovara, a što je prema sjećanju svjedokinje majka poslušala. Utvrđeno je i da su sve radnje Centra za socijalnu skrb i djelatnika uključenih u rad na ovom predmetu, popraćene i pisanim izvješćima, odnosno pisanom dokumentacijom, kao i da je optuženica tražila inspekcijski nadzor nad radom Centra za socijalnu skrb jer je smatrala da su oni u Centru pristrani u ovom njezinom predmetu i da je doista bio inspekcijski nadzor, dva ili tri dana, da tada nisu još dobili pisani nalaz i mišljenje tog inspekcijskog nadzora, no da su im usmeno u razgovoru sa članovima koji su obavljali nadzor, naveli kako nisu našli nikakvih nepravilnosti, propusta ili slično osim što im je rečeno da su trebali uložiti žalbu na rješenje Općinskog građanskog suda ovog zadnjeg koje je donijeto u siječnju ili veljači ove godine.
7.21. Ocjenjujući iskaz navedene svjedokinje, sud je isti ocijenio objektivnim i nepristranim te nije našao da bi ispitana svjedokinja u svom u iskazu neistinito iskazivala u odnosu na inkriminirani događaj, kao i dinamiku obiteljskih događaja između optuženice kao majke djeteta, te oca djeteta VĐC i samog djeteta NĐC, a koji su u suglasju sa opsežnom materijalnom dokumentacijom koja prileži u spisu. Sud ocjenjuje da se radi o službenoj osobi koja je postupala u navedenom predmetu, a koja nema nikakvih interesa za bilo kakav ishod postupka, a koja je u obavljanju službe prije svega nastojala zaštiti najbolje interese djeteta te sukladno svojem znanju i socijalnim vještinama, te pravilima službe i struke u najvećoj mogućoj mjeri doprinijeti ostvarenju susreta i druženja oca i djeteta, stvaranjem pravilnog obiteljskog okruženja i u tom smislu davati adekvatne savjete i podršku majci i ocu djeteta, a sve sukladno odluci koja je bila na snazi u inkriminirano vrijeme, a koja je vrlo detaljno iskazivala o navedenim okolnostima.
7.22. Nadalje, iz pročitanog zapisnika sa rasprave održane dana 4. ožujka 2020. godine koji sadrži iskaz svjedokinje JĐC, (list 1586-1587), utvrđeno je da je svjedokinja bila uključena u ovaj predmet i prije podnošenje kaznene prijave protiv optuženice, kao član tima koji je donio tu odluku, da je prije toga niz godina postojao problem, a vezano za oskudno održavanje susreta i druženja oca s djetetom, te da od kada je svjedokinja bila uključena u ovaj premet, da je sa kolegicom ŠĐ došla na adresu stanovanja majke i djeteta kako bi pokušali dogovoriti da se organizira susret i druženje djeteta sa ocem, da je sa djetetom otišla na kat kuće, a da je kolegica ostala sa majkom dolje, i najprije je svjedokinja razgovarala sa djetetom o nekim neutralnim temama i onda mu je rekla da bi organizirali da se on vidi sa tatom, objasnila je djetetu da će biti i mama prisutna i kolegica i ona, da on može u svakom trenutku reći ako se bude osjećao neugodno i da će otići s mamom kući, a što je sve uglavnom dijete prihvatilo i reklo je da je u redu da tako bude, te da su svjedokinja i dijete taj razgovor završili neutralno, dijete se je igralo s nekim autićima i onda je samo u jednom trenutku rekao "mene tata tuče ili me je tukao", što je izgovorio kratko i nastavio se igrati bez ikakve emocionalne reakcije na ovo što je rekao, cijelo vrijeme je bio pozitivno raspoložen, i ova njegova izjava svjedokinji nije djelovala autentično, jer s obzirom na njezino iskustvo djeca ne reagiraju na taj način kada govore o ovakvim stvarima, a nakon čega su sišli dolje i ĆĐ je rekao mami da će se vidjeti s tatom, i sjeća se da ga je majka pitala da li je to u redu i da li se tome veseli, a da je dijete u tom trenutku spustilo pogled prema dolje i tiho reklo "pa ne" ili tako nešto, a da je majka htjela nastaviti razgovor o tome, htjela je komentirati te poteškoće vezano uz oca i da su joj onda kolegica i svjedokinja savjetovale da prestane s tim i da prekine taj razgovor, što je ona i učinila. Utvrđeno je da je majka pristala da se održi ovaj susret kako su se dogovorili, ali da je već unaprijed rekla da postoji mogućnost da će dijete prije susreta imati burne reakcije pa da će ona o tome obavijestiti Centar jer da se onda možda neće moći održati taj susret, a što se doista tako i dogodilo, jer je pola sata prije dogovorenog termina, majka poslala mail da dijete ima burnu reakciju i da ga ne može dovesti na dogovoreni susret, ali su kolegica i svjedokinja ipak otišle na dogovoreno mjesto, a došao je i otac, a optuženica se nije pojavila niti je dovela dijete, koja je ovim mailom rekla da dijete nije spremno, a na traženje kolegice i svjedokinje da se izjasni da li će doći ili ne, majka se nije izjasnila, pa su zato kolegica i ona išle na taj susret i da o svemu ovome postoji pisani dokument u vidu službene zabilješke ili izvješća, koje su sačinili ili taj isti dan ili drugi dan. Nadalje je utvrđeno kako je svjedokinji iz dokumentacije Centra poznato da su već dulje vrijeme postojali problemi u ostvarivanju susreta i druženja djeteta sa ocem, kao i da se uvijek nekako provlačilo da majka ima otpor prema tome jer da otac navodno tuče dijete, ali da međutim, takvo nešto nije nikada potvrđeno niti u provedenim vještačenjima niti u bilo čemu drugom, a da su kolegice koje su provodile nadzor nad primopredajom djeteta dok su se susreti i druženja oca sa djetetom održavali, utvrdile da nije bilo nikakvih problema u tim susretima i druženjima, da je odnos oca i djeteta bio topao. Isto tako je iz iskaza navedene svjedokinje utvrđeno da je majka djeteta verbalno izražavala suradnju sa Centrom za socijalnu skrb, ali da u stvarnosti nije tako postupala, kao i da su za vrijeme dok je bila privremena mjera na snazi, ponovno započeli susreti i druženja oca sa djetetom i trajali su od 11. mjeseca 2017. do 6. mjeseca 2018. godine, a onda su ponovno prestali, ali da u tom razdoblju svjedokinja više nije bila prisutna i koja je zapravo bila uključena u ovaj predmet negdje krajem 2017. godine možda u 10. mjesecu 2017. i bila je do 6. ili 7. mjeseca 2018. godine i sada je ponovno uključena. Iz odgovora svjedokinje na postavljena pitanja utvrđeno je da su njoj navodi djeteta "tata me tuče", a kada su bili radi dogovora o organiziranju susreta djeteta s ocem, izgledali kao djetetova poštapalica, nešto što dijete misli da se očekuje od njega da kaže i što je puno puta ponovio, da to treba reći u nekom trenutku i da onda može nastaviti dalje, dok je vezano za mišljenje koje je dr. ČĐ dala u pogledu autentičnosti izjave djeteta da ga tata tuče, svjedokinja navela da je navedeno pročitala, ali da se to mišljenje razlikuje od svih drugih mišljenja, odnosno od mišljenja Poliklinike i dječje bolnice u Klaićevoj, a sa kojima u Centru jako puno surađuju, a dr. ČĐ i dr. B su stručnjaci koje je majka privatno angažirala, kao i da su svjedokinja i kolegica otišli na adresu stanovanja majke i djeteta, s ciljem da pripreme dijete za susret i druženje sa ocem, a ne da bi razgovarali o tome da otac tuče dijete, kao i da je njima iz Centra za socijalnu skrb zapravo jako teško doći do djeteta jer majka to ne dozvoljava, pri čemu je objasnila da je prošli tjedan majka trebala dovesti dijete na razgovor, a i prije toga je trebala dovesti kod kolegice koja je nju mijenjala, ali je majka rekla da to neće učiniti i da ne dozvoljava da oni razgovaraju sa djetetom, nego razgovarati može samo posebni skrbnik.
7.23. Ocjenjujući iskaz navedene svjedokinje, sud je isti ocijenio objektivnim i nepristranim te nije našao da bi ispitana svjedokinja u svom u iskazu neistinito iskazivala u odnosu na inkriminirani događaj, kao i dinamiku obiteljskih događaja između optuženice kao majke djeteta, te oca djeteta VĐC i samog djeteta NĐC, a koji su u suglasju sa opsežnom materijalnom dokumentacijom koja prileži u spisu. Sud ocjenjuje da se radi o službenoj osobi koja je postupala u navedenom predmetu, a koja nema nikakvih interesa za bilo kakav ishod postupka, a koja je u obavljanju službe prije svega nastojala zaštiti najbolje interese djeteta te sukladno svojem znanju i socijalnim vještinama, te pravilima službe i struke u najvećoj mogućoj mjeri doprinijeti ostvarenju susreta i druženja oca i djeteta, stvaranjem pravilnog obiteljskog okruženja i u tom smislu davati adekvatne savjete i podršku majci i ocu djeteta, a sve sukladno odluci koja je bila na snazi u inkriminirano vrijeme, a koja je vrlo detaljno iskazivala o navedenim okolnostima.
7.24. Iskazi gore ispitanih služenih osoba u bitnim okolnostima su u suglasju su pročitanim iskazima, kao i dopunskim iskazom sa rasprave svjedoka HĐC, a ne temelju kojih je doista utvrđeno da su odnos između roditelja maloljetnog NĐC, u znatnoj mjeri narušeni, da je od samog rođenja djeteta bilo problema u odnosu na susrete i druženja djeteta, da se otac djeteta obratio nadležnom Centru radi pružanja pomoći jer je imao određene probleme sa bivšom izvanbračnom suprugom oko viđanja djeteta u predviđenim terminima, da su roditeljima zbog narušene komunikacije bile od strane nadležnog Centra određene mjere obiteljskopravne zaštite, uključujući i mjere nadzora nad ostvarivanjem roditeljskom skrbi u odnosu na oba roditeljima te da u konačnici takvo narušeno stanje, izuzev određenih kraćih perioda, ostalo i dalje nepromijenjeno usprkos poduzetim mjerama iz nadležnosti Centra za socijalnu skrb Zagreb, podružnica Susedgrad, kao i da je optuženica sa bivšim suprugom bila upućena na medijaciju, dok na obiteljsko savjetovalište nije dolazila. Međutim, iz iskaza službenih osoba koje su sudjelovale u provođenju navedenih mjera utvrđeno je kako postoji određena problematika na strani majke djeteta odnosno optuženice, a koja se iako doima suradljivo kao i otac djeteta, u biti kada se trebaju održavati susreti i druženja oca i djeteta, u praksi ne pokazuje u svojim postupcima savjetodavno pristupačnom, koja se prilikom postupanja služenih osoba doima nepovjerljivo prema istima i koja je u odnosu na sve navedene sugestije i poduzete mjere, u konačnici pokazuje nesuradnju sa službenim osobama u odnosu na realizaciju susreta i druženja oca i djeteta. Nadalje, iz iskaza navedenih službenih osoba utvrđeno je da su otac i dijete imali blizak i topao odnos, da se dijete radovalo i veselilo druženju i susretu sa ocem, da su se druženja i susreti oca i djeteta kada su se provodila odvijali bez ikakvih problema, a kojim su događajima iste neposredno sudjelovale i bile ponekad kraće vrijeme prisutne, da navedene službene osobe nikada nisu za vrijeme nadzora vidjele da bi bilo zlostavljanja oca prema djetetu, niti da bi vidjele bilo kakve ozljede na njemu. Nadalje, iz iskaza navedenih službenih osoba utvrđeno je da je dijete ponekad znalo samoinicijativno, službenim osobama navesti da ga otac tuče, ali da se prema ocijeni služenih osoba navedena tvrdnja djeteta doimala neautentičnom jer ista nije bila popraćena odgovarajućom emotivnom reakcijom djeteta, a s obzirom da je dijete cijelo vrijeme bilo pozitivno raspoloženo, kao i da je dijete u prisustvu svoje majke odnosno optuženice na njezina pitanja odgovarao u negativnom kontekstu u odnosu na druženja i susrete sa ocem, iako se tome veselio kada bi ga za navedena druženja i susreta sa ocem pitale službene osobe i zbog čega je od strane Centra postojala sumnja na majku radi emocionalne manipulacije djeteta. Isto tako je na temelju iskaza navedenih svjedokinja u konačnici utvrđeno da se u inkriminirano vrijeme druženje i susreti oca sa djetetom u inkriminiranom razdoblju od 16. prosinca 2015. do 2. veljače 2017. dosta otežano provodili, te da je optuženica znala pronalaziti određene isprike za nedolazak djeteta, da su svjedoci tijekom nadzora znali primijetiti ponekad da dijete kao i stvari djeteta nisu bile spakirane, a pri čemu je optuženica kao razloge neprovođenja druženja znala navoditi da je dijete bolesno, a kasnije posebice da dijete ne želi samo doći kod oca i koje je zbog toga znalo plakati i vrištati i biti u velikom otporu i stresu, a što je bilo u suprotnosti njihovom neposrednom opažanju s obzirom da dijete načelno nije nikada loše govorilo o svojem ocu i odnosu sa njim, izuzev opisanih tvrdnji djeteta da ga otac tuče, a koje su se doimale naučene i neautentične, pri čemu se dijete radovalo druženju sa ocem, a koji je o tome negativno iskazivao u prisustvu i na pitanje svoje majke odnosno optuženice. Isto tako je utvrđeno iz iskaza ispitanih svjedokinja da je optuženica znala biti nedostupna jer se nije javljala na telefon, niti se redovito odazivala njihovim pozivima u Centar niti da se uopće uključila u rad obiteljskog savjetovališta, dok je nedvojbeno utvrđeno da se u periodu od oko devet mjeseci u razdoblju od 2. veljače 2017. do početka mjeseca studenog 2017. nisu uopće ostvarili susreti i druženja oca i djeteta.
7.25. Pročitana izvješća o provođenju mjere nadzora koje su sastavile služene osobe sud je ocijenio vjerodostojnim i istinitim, a koje je sud ocijenio kako se radi o izvješćima koje su sačinile službene osobe o svojem službenom postupanju i koje su kao takve neutralne i koje se temelje na neposrednom opažanju službenih nepristranih osoba, pri čemu sud ocjenjuje kako službe osobe koje su sastavila navedena izvješća objektivno nemaju nikakvog razloga da bi neistinito ili neosnovano navodili, a neovisno o obrani optuženice koja navodi kako su službene osobe bile pristrane i na strani oca i što je to subjektivni dojam optuženice. Tako je iz pročitanog izvješća voditeljice mjere za razdoblje od 01. prosinca 2016. godine do 15. prosinca 2016. godine, utvrđeno da je voditeljica mjere radila sa majkom i ocem i djetetom da se omoguće kontakti djeteta s ocem i da nije bilo pozitivnih rezultata, te da optuženica sa svoje strane ne pokazuje spremnost na primjerenu komunikaciju i konfliktivnu suradnju s ocem djeteta, ne želi primijeniti sugetiju i savjet stručnih radnica Centra za socijalnu skrb, podružnica Susedgrad te takvim svojim načinom onemogućuje pokušaj uspostavljanja primjerene roditeljske skrbi ako je određeno sudskom odlukom u svrhu zaštite interesa djeteta. Iz pročitanog izvješća voditelja mjere nadzora PĐ, utvrđeno je da je optuženica verbalno poticala dijete da ode ocu, ali ga nije puštala iz naručja, a u pokušaju motiviranja majke da preda dijete ocu, optuženica reagira neprimjereno, guranjem djeteta svojim rukama prema ocu uz viku i plakanje, prilikom čega i dijete počinje vrištati (list 1547 spisa). Iz pročitanog izvješća voditeljice mjere nadzora CĐC od 01. prosinca 2017. godine je utvrđeno kako je maloljetni ĆĐ verbalizirao da razumije da će sedam dana biti kod tate te je naveo da je to u redu dok se u izvješću od 06. veljače 2018. godine navodi da se ĆĐ ponekad čini zbunjenim kada odlazi od majke, što čini s određenom zadrškom, no s ocem ubrzo uspostavlja komunikaciju i veselo odlazi s njim (list 1558 spisa). Iz pročitanog izvješća voditeljice mjere UĐ se navodi da optuženica ne pridonosi uspostavljanju odnosa djeteta i oca te da svojim sugestijama vrši pritisak na dijete, što kod djeteta izaziva određeni psihološki stres, a kada je majka zamoljena da potakne dijete da ide ocu, ona bi hladno i autoritativno rekla djetetu da mora ići ocu, pa je nekoliko puta zamoljena da to pokuša na prikladniji način. Iz pročitanog izvješća od 29. lipnja 2018. godine, utvrđeno je kako voditeljica navodi da je stav optuženice s obzirom na njezino ponašanje, da maloljetni ĆĐ ne treba odlaziti ocu te da optuženica nema razvijene vještine komunikacije prema djetetu za poticanje djeteta na kontakte s ocem, kao i da voditeljica navodi da je optuženica savjetovana da dijete treba pripremiti za odlazak ocu, da treba u odnosu s djetetom biti iskrena i dosljedna onom što govori ( list 1549 do 1550, list 1555 spisa). Nadalje iz pročitanog izvješća Centra za socijalnu skrb Zagreb, podružnica Susedgrad od 11. siječnja 2020. godine utvrđeno je da se osobni odnosi djeteta i oca i nakon pravomoćnog okončanja sudskog postupka nisu održavali, da na strani majke postoji nerazumijevanje za emocionalne potrebe djeteta u smislu da majka ne prihvaća važnost uloge oca te ne uvažava djetetovu potrebu za ocem, da majka nije učinila potrebne korekcije u ponašanju i ne uvažava sugestije stručnjaka socijalne skrbi kao ni drugih zdravstvenih institucija.
7.26. Nadalje, iz pročitanog rješenja Centra za socijalnu skrb Zagreb, Podružnica Susedgrad od 28. veljače 2014. utvrđeno je da je izrečena je obiteljsko pravna mjera nadzora nad roditeljskom skrbi roditeljima VĐ i TĐC u odnosu na maloljetnog NĐC od dana 1. ožujka 2014. do 31. kolovoza 2014., koji će provoditi LĐ (list 38 spisa), a u kojem se navodi da su odnosi između roditelja djeteta narušeni, te da se otac djeteta obratio Centru sa zahtjevom da mu se omogući viđati dijete jer ne može uspostaviti kontakt sa majkom djeteta i koji pomoć da se susreti između njega i djeteta vrše pod nadzorom treće osobe, dok majka navodi da otac nije zainteresiran za dijete i da ga niti ne pokušava vidjeti, kao i da je djetetu dijagnosticirana distonija, a iz kojeg je također utvrđeno da je otac bio usmeno na zapisnik upozoren sa provođenjem mjere, dok majka djeteta iz zdravstveni razloga nije mogla pristupiti, dok je iz pročitanog rješenja Centra za socijalnu skrb Zagreb, Podružnice Susedgrad od 10. rujna 2014. utvrđeno je da je izrečena je obiteljsko pravna mjera nadzora nad roditeljskom skrbi roditeljima VĐ i TĐC u odnosu na maloljetnog NĐC od dana 1. ožujka 2014. do 31. kolovoza 2014., koji će provoditi BĐ (list 39 spisa), a iz kojeg je utvrđeno da roditelji imaju različite stavove u pogledu izvršavanja sadržaja roditeljske skrbi i narušen partnerski odnos zbog čega je poduzeto više intervencija i savjetovanja u dosadašnjem radu sa obitelji. Isto tako iz pročitane dokumentacije Centra za socijalnu skrb Zagreb, podružnica Susedgrad te izvješća voditelja mjera u razdoblju već od travnja 2014. godine utvrđeno je kako je odnos između roditelja maloljetnog NĐC, narušen i da njihova primjerena komunikacija u najboljem interesu djeteta nije uspostavljena, da se susreti oca i djeteta ne odvijaju u opsegu određenom sudskom odlukom te da takvo stanje ostaje nepromijenjeno usprkos poduzetim obiteljsko pravnim mjerama iz nadležnosti Centra za socijalnu skrb Zagreb, podružnica Susedgrad (list 40-60 spisa). Iz izvješća voditeljice nadzora LĐ od 03. travnja 2014. godine (list 41 spisa) godine, proizlazi da je otac prilikom dolazaka na susret s djetetom 21. ožujka 2014. godine te 28. ožujka 2014. godine, izrazio nezadovoljstvo činjenicom da viđa sina samo jednom tjedno, pokazao je tada veliki interes za igru i komunikaciju. Nadalje, iz pročitanog mišljenju Centar za socijalnu skrb Zagreb, podružnica Susedgrad od 20. lipnja 2014. godine (list 61 do 63 spisa) utvrđeno je da su odnosi i komunikacija između roditelja izrazito narušeni te da potencijalno ugrožavaju dobrobit djeteta zbog čega se predlaže da se provede psihijatrijsko vještačenje oba roditelja radi donošenja konačne odluke o tome s kojim roditeljem će dijete živjeti te da se odredi privremena mjera po kojoj će maloljetni ĆĐ živjeti s majkom, a susreti s ocem će se odvijati dva puta tjedno po tri sata u obitelji oca te jedan dan vikenda u obitelji oca od 10:00 do 18:00 sati.
7.27. Iz pročitanog nalaza i mišljenja multidisciplinarnog tima Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba od 29. kolovoza 2016. godine (list 129 do 144 spisa) utvrđeno je da je dječak privržen prema oba roditelja, bez većih naznaka separacijske tjeskobe, kao i da dječak bez poteškoća ostaje s ocem te da je u kontaktu s ocem vrlo prisan kao i da ne pokazuje znakove koji bi ukazivali na separacijsku ili drugu anksioznost, a da oboje roditelja zbog svojih karakteristika imaju ograničenja u roditeljskom odnosu tako da vještaci ne daju prednost niti jednom roditelju već preporučuju da zajednički skrbe o dječaku na način da jedan tjedan dječak boravi s majkom a drugi s ocem, a da se susreti taj tjedan s roditeljem s kojim dječak ne boravi, urede na način da viđanja budu dva puta tjedno u popodnevnim satima.
7.28. Iz pročitanog mišljenja i prijedloga Centra za socijalnu skrb Zagreb, Podružnice Susedgrad od 20. lipnja 2014. (list 61-63 spisa), utvrđeno je u bitnome da ne postoji sporazum roditelja čiji su odnosi i komunikacija izrazito narušeni i da potencijalno ugrožavaju dobrobit djeteta, dok mjera obiteljskopravne zaštite koja se provodi nije dala zadovoljavajuće rezultate i zbog čega se predlaže psihijatrijsko vještačenje oba roditelja radi donošenja konačne odluke s kime će dijete živjeti, dok iz mišljenja stručnog tima Centra za socijalnu skrb Zagreb, Podružnice Susedgrad od 5. lipnja 2015. (list 64-65 spisa), utvrđeno je u bitnome kako je predlagano da se susreti i druženja maloljetnog DĐC i oca VĐC i dalje održavaju dva puta tjedno i svaki drugi vikend, te u određene praznike i vjerske blagdane, kao i da otac provede sa djetetom 15 dana tijekom ljeta i 7 dana zimi, a s obzirom da se do sada nije događalo da je dječak dulje vremena s ocem, a iz dopune mišljenja stručnog tima od 10. srpnja 2015. (list 66-67 spisa) utvrđeno je da će se oba roditelja uključiti u tretman dr. ČĐ, koja je između ostalog predlagala postupno širenje susreta i druženja oca s djetetom, a što je istovjetno stajalištu i stručnog tima Podružnice i daljnjim prijedlogom da se susreti i druženja maloljetnog DĐC i oca VĐC i dalje održavaju dva puta tjedno i svaki drugi vikend, uz odustanak za provođenja ljetnih praznika 2015., a uz daljnje proširivanje susreta i druženja djeteta s ocem na način da dijete tjedan dana ostane s ocem omogući tijekom zimskih praznika 2015/2016 godine.
7.29. Iz pročitanog rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj P2- 2049/2013 od 26. rujna 2014. godine (list 1484 do 1486 spisa), koje je postalo pravomoćno dana 15. siječnja 2015. godine a ovršno 25. veljače 2015. godine, kojim je određeno da će maloljetni DĐC živjeti s majkom VĐ, a susreti sa ocem TĐC održavati će se utorkom i četvrtom po tri sata od 17:00 do 20:00 u obitelji oca, jedan dan vikenda i to jednom subota ili nedjelja naizmjenično od 10:00 do 18:00 sati, u obitelji oca time da će se prvi susret 30. rujna 2014. godine održati u prisutnosti voditelja mjere nadzora BĐ, i taj će susret početi u 18:15 sati a trajati će do 20:00 sati. Iz navedenog rješenja utvrđeno je da je među strankama postajao sporazum da zajedničko dijete nastavi živjeti s majkom s kojom živi u kontinuitetu od rođenja, dok je sporna je bila dinamika i opseg susreta i druženja s ocem.
7.30. Iz pročitane služene zabilješke Centra za socijalnu skrb Podružnice Susedgrad od 29. listopada 2015., utvrđeno je da je da su i dalje narušeni odnosi roditelja, da majka djeteta navodi da otac djeteta inzistira na susretima sa djetetom iako mu je navela da je dijete bolesno, da nije prisutna prilikom preuzimanja djeteta jer je otac agresivno ponašanja prema njoj i da ju vrijeđa pred djetetom i omalovažava, da dijete predaje njezina majka, dok otac djeteta negira agresivno ponašanje i da dijete nije bolesno da to majka izmišlja kako bi opstruirala kontakte sa djetetom, da očito ne želi da dijete ima oca i koja je promijenila pedijatra, a o čemu nije obavijestila optuženika, te da su između roditelja i dalje istog obrasca ponašanja, da iznose oprečne navode i da postoji velika količina međusobnog povjerenja, dok majka izražava nezadovoljstvo radom Centra i da smatra da je Centar na strani oca, te da su zbog toga roditelji djeteta savjetovani da se uključe u rad savjetovališta Obiteljskog centra, te je utvrđeno da su roditelji upućeni u medijaciju, te da su upućeni da se obavezno uključe u savjetovalište radi uspostave komunikacije i međusobne suradnje, dok je iz zaključka stručnog tima od 1. veljače 2016. utvrđeno da je potrebno odrediti vještačenje djeteta i roditelja zbog izuzetne obiteljske situacije zbog sumnje na fizičko zlostavljanje djeteta kao i zbog sumnje na psihičko i emocionalno manipuliranje djeteta, pa je stoga potrebno provesti multidisciplinarno psihologijsko-psihijatrijsko vještačenje oba roditelja i da se vještačenjem obuhvati i dijete, a radi utvrđivanja roditeljskih kompetencija.
7.31. Iz pročitanog rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P2-2049/13- 46 od 23. listopada 2015. godine o susretima i druženjima oca LĐC sa djetetom AĐC (list 311 do 315 spisa), utvrđeno je kako je istim određeno je da će se susret i druženje oca i maloljetnog ĆĐ održati od subote 28. studenog 2015. godine u 10:00 sati do nedjelje 29. studenog 2015. godine u 16:00 sati kako bi se moglo vidjeti da li je dijete spremno za daljnje uvođenje prespavljivanja za vrijeme vikenda, obzirom da iz mišljenja nadležnog pedijatra djeteta proizlazi da nema potrebe oca isključiti u brizi za dijete koje je neurorizično, već ga je potrebno uključiti i omogućiti mu kontakte s djetetom, a imajući u vidu osjetljivost djeteta, a pri čemu se majka djeteta protivila prijedlogu Centra za socijalnu skrb Zagreb, podružnice Susedgrad od 10. srpnja 2015. da dijete na takav način boravi kod oca dok se ne provede vještačenje, smatrajući da bi to bilo protivno interesu djeteta, a pri tome je istaknula kako je dijete zadnji put od oca došlo s ozlijeđenom usnicom.
7.32. Nadalje, iz pročitanog mišljenja Centra za socijalnu skrb Zagreb, podružnica Susedgrad od 25. svibnja 2017. godine utvrđeno je da se navodi da je prilikom susreta djeteta i oca u parku kojem je uz roditelje na inzistiranje majke bila prisutna i voditeljica mjere DĐ, da su prilikom susreta roditelji bili distancirani i nisu komunicirali, a što je u navedeno u izvješću voditeljice mjere od 17. veljače 2017. godine (list 252 do 253 spisa), u kojem se ističe da se susreti ne odvijaju dinamikom određenom sudskom odlukom te da je odnos među roditeljima narušen, kao i da se navodi da prilikom prvog susreta s majkom i maloljetnim ĆĐ, na upit voditeljice maloljetnom ĆĐ želi li vidjeti oca, dijete je odgovorilo da ne želi ići, na ponovljeni upit je odgovorilo „tata je zločest“, a zbog izjava ĆĐ da ga otac tuče susret je održan pod nadzorom voditelja mjere i da je prilikom susreta organiziranog uz prisustvo voditelja mjere maloljetni ĆĐ je samoinicijativno izrazio želju za odlazak kod oca kod kojeg je bio opušten te je susret protekao u toplom i veselom ozračju, nakon čega je maloljetni ĆĐ izrazio želju da ostane kod oca.
7.33. Iz pročitane dopune mišljenja Centra za socijalnu skrb Zagreb, podružnica Susedgrad od 17. listopada 2017. godine (list 820-822 spisa) utvrđeno je kako je Centar predložio sudu donošenje privremene mjere na način da maloljetni NĐC živi s ocem, a da se susreti i druženja s majkom održavaju pod nadzorom stručne osobe svaki četvrtak od 15:00 do 17:00 sati, kao i da postoji dovoljno indicija koje snažno upućuju da kod dječaka ne postoji autentičan strah od oca, da otac nikada nije tjelesno zlostavljao dijete te da su povremene dječakove verbalizacije otpora prema ocu posljedica izrazite povezanosti djeteta sa majkom te potrebe za roditeljskom naklonošću, a da majka djeteta odnosno optuženica ima izrazito negativan stav prema ocu koji preslikava na dijete i zbog čega se ne može isključiti da optuženica svjesno ili nesvjesno instruira djeteta u smjeru otpora prema ocu i davanja iskaza o fizičkom zlostavljannu čime aktivno doprinosi otuđenja djeteta od oca kao i da majka svojim ponašanjem emocionalno opterećuje dijete i ugrožava njegov emocionalni razvoj kao i osobni identitet, pa se stoga predlaže hitno donošenjem gore navedene privremene mjere.
7.34. Iz pročitanih nalaza i mišljenja Poliklinike Kocijan - Hercigonja od 10. i 24. travnja 2017. godine (list 922 do 923 spisa) proizlazi da tijekom opservacije dječak kada spominje tatu ne pokazuje strah te da iznenada tijekom igre iznosi tata me tukao i pokazuje rukama po tijelu i odgovara kako je rekao da je ĆĐ zločest, a da je ĆĐ dobar, a pri čemu dječak kasnije bez nekih emocija straha i tuge nastavlja igru samoinicijativno započinje pričati da ga je tata lupio kod bake ŽĐ i da postoje zločesti ljudi koji bi ga mogli oteti i sve ostale, a koji u igri ravnomjerno koristi igračke nazivajući ih mamom ili tatom te ih svim situacijama stavlja zajedno ne dobivajući se dojam da se jednog ili drugog roditelja boji, dok u jednom trenutku imenuje životinjicu koja predstavlja tatu zločestim, a u drugom trenutku imenuje životinjicu koju predstavlja mamu zločestom, kao i da nisu uočeni strahovi kod maloljetnog ĆĐ koji bi se povezivali s boravkom kod oca i da se preporuča i daljnja opservacija djeteta.
7.35. Iz pročitanog izvješća socijalnog radnika Centra za socijalnu skrb Zagreb, podružnice Susedgrad od 03. lipnja 2015. godine ( list 976 do 977 spisa) utvrđeno je da se otac postepeno uključivao u skrb o djetetu, dijete je viđao najprije u stambenom prostoru majke uz prisutnost voditelja mjere, a nakon donošenja privremene mjere u rujnu 2014. godine u vlastitom stambenom prostoru gdje je iz izvješća voditelja mjere razvidno da je prilagodba protekla dobro i da nisu uočeni problemi u ponašanju djeteta dok je kod oca.
7.36. Iz pročitanog rješenje Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu broj KMP- DO-28/16 od 2. svibnja 2016. (list 1280-1282 spisa) utvrđeno je da je na temelju članka 206. stavka 1. točke 4. ZKP/08 odbačena kaznena prijava protiv VĐC zbog kaznenog djela iz članka 117. stavka 2. KZ/11, na štetu djeteta NĐC, a zbog sumnje da je istome nanio tjelesnu otljedu manje razderotine na unutarnjoj strani gornje usne.
7.37. Iz pročitane presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P2-2049/13 od 15. studenog 2019. godine sa klauzulom pravomoćnosti i ovršnosti (list 1617 do 1633 spisa) odlučeno je da će maloljetni NĐC živjeti s majkom, a susreti i druženja sa ocem TĐC održavati će se svaki drugi tjedan od petka u 16:00 sati do sljedećeg petka u 16:00 sati na način da otac preuzima dijete u parku Trg Ivana Kukuljevića uz prisutnost stručne osobe, za vrijeme ljeta dijete će provoditi s ocem srpanj, a majkom kolovoz te tako naizmjenice svake godine, a iz čega proizlazi, a povezujući pri tome pročitanu materijalnu dokumentaciju, nalaze i mišljenja poliklinika te iskaze gore ispitanih svjedoka, kako uopće iz svih provedenih dokaza ne bi bilo utvrđeno bilo kakav oblik zlostave djeteta, a kako to neosnovano ističe obrane tijekom provedenog postupka, pri čemu se posebno naglašava kako je predmetna presuda donesena otprilike dvije godine nakon inkriminiranog perioda, a kojom se i dalje ocu djeteta određuju susreti i druženja sa ocem TĐC na način da će se isti održavati svaki drugi tjedan od petka u 16:00 sati do sljedećeg petka u 16:00 sati i to tako da otac preuzima dijete u parku Trg Ivana Kukuljevića kod knjižnice uz prisutnost stručne osobe, a za vrijeme ljeta dijete će provoditi s ocem srpanj, a s majkom kolovoz te tako naizmjenice svake godine i kojom se odlukom nalaže ocu djeteta plaćanje obveze uzdržavanja. Iz pročitane presude također je utvrđeno kako sud smatra da je majka odnosno optuženica svojim stavovima i ponašanjem nedvojbeno izazvala otpor dječaka prema ocu te sukob lojanosti te da se treba obratiti psihologu da bi takvo ponašanje čim prije korigirala, i da ukoliko ne promijeni svoje ponašanje, te ne iznađe način da kod dječaka potakne osjećaje da time što pokazuje za svako dijete normalnu privrženost i prema ocu, ne izdaje nju i njena očekivanja te ukoliko se nastavi situacija u kojoj otac ne viđa dijete, isto će svakako predstavljati razlog za donošenje nove odluke o roditeljskoj skrbi.
7.38. Iz pročitanog rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj R1 Ob-988/2020-57 od 19.10.2021. (list 1785-1796) utvrđeno je kako se odbio prijedlog Centra za socijalnu skrb da se optuženici oduzme pravo stanovanja sa djetetom NĐC te pravo izvršavanja svakodnevne skrbi i odgoje djeteta u trajanju od jedne godine, te je određeno da se dijete povjerava na svakodnevnu skrb i smještaj teti po ocu IĐ, a da se susreti i druženja djeteta uređuju da se majci VP privremeno zabranjuje ostvarivanje osobnih odnosa sa djetetom na vrijeme od 90 dana, a koji će se nakon toga odvijati jedanput u dva tjedna od 2 sata u prisutnosti stručne osobe, dok će se susreti i druženja djeteta sa ocem TĐC ostvarivati dva puta tjedno u trajanju od tri sata kao i svaki vikend od subote u 10,00 sati do nedjelje u 18,00 sati na način da će otac djeteta istoga preuzeti i vratiti na adresu stanovanja ŽĐ, dok iz rješenja P Ob-965/20- 42 od 10.2.2022. (list 1797-1978 spisa) je utvrđeno kako se ukida mjera te zabranjuje osobnih odnosa oca VĐC i djeteta NĐC na određeno vrijeme do donošenja mišljenja i očitovanja psihijatrice dr. Ljubice Paradžnik, te se VĐ nalaže uključiti u individualni psihološki tretman uz obvezu prezentacije nalaza vještaka i psihologa.
7.39. Ocjenjujući svu pročitanu navedenu materijalnu dokumentaciju sud je istu ocijenio vjerodostojnom te objektivnom, te sud nije imao nikakvih razloga posumnjati u vjerodostojnost iste a koja je sastavljena od strane ovlaštenih osoba, a koja je u suglasju sa gore izvedenim dokazima.
7.40. Nadalje, sud je u tijeku dokaznog postupka pročitao iskaz svjedokinje NP sa rasprave od 08. listopada 2020. godine (list 1599 do 1600 spisa), a iz kojeg je proizlazi da ista poznaje optuženicu VĐ i ĆĐ kojeg je čuvala prije nekih tri ili četiri godine i kada je ĆĐ saznao da je ona policajka, rekao joj je kako ona tako dobra može biti policajka, a kada mu je svjedokinja na to rekla da su policajci tu da pomažu ljudima, da joj je dijete ĆĐ rekao da mu je tata rekao da će policajci doći po mamu i da će je odvesti ako on bude zločest, a isto tako i da je svjedokinji ĆĐ rekao da ga otac čupa za kosu, i pri tome je dijete pokazalo na način da se je svojom rukicom primilo za kosu i reklo da ga tata tako uhvati i udara glavom o zid, da je ĆĐ rekao da to tata stalno radi, a da ga svjedokinja nije ispitivala da li je on to još nekome ispričao, jednostavno nije ulazila u detalje, te da je svjedokinja navedeno prijavila u policijsku postaju Črnomerec, ali ne zna koji je bio ishod ove njene prijave, da je ĆĐ kada joj je navedeno ispričao, bio je star tri ili četiri godine, a sve to joj je rekao više puta, možda tri do četiri puta, a isto tako da je svjedokinji ĆĐ još rekao da ga je tata znao zatvoriti u sobu, te joj je rekao da ne voli ići na susrete i druženja kod tate, te da svjedokinja osobno nikada nije bila prisutna kada bi se sreli otac i dijete i da svjedokinji nije joj poznato da bi Centar za socijalnu skrb imao bilo kakav nadzor prema optuženici ili da bi poduzimao bilo kakve mjere.
7.41. Ocjenjujući navedeni iskaz sud je ocijenio da svjedokinja nije objektivno ispričala situaciju u obitelji te da je ista pristrano iskazivala, da je iskaz navedene svjedokinje usmjeren u otklanjanju kaznenopravne odgovornosti optuženice, a sve kako bi se potvrdili navodi obrane kako je otac tukao dijete, a koji je iskaz navedene svjedokinje u suprotnosti sa provedenim dokazima optužbe, odnsono u suprotnosti sa iskazima svjedoka oca djeteta koji je negirao navedeno, a koje je sud u cijelosti prihvatio istinitim i uvjerljivim, a iskaza navedene svjedokinje također je u suprotnosti sa iskazima služebenih osoba iz nadležnog Centra i voditelja mjera koje nisu uočile da bi takve tvrdnje bile istinite, a koji je iskaz također i u suprotnosti sa rezultatima vještačenja u Poliklinici, a isto tako je odbačena kaznena prijava da bi počinio kazneno djelo tjelesne ozljede na štetu djeteta ĆĐ.
7.42. Sud je u tijeku dokaznog postupka pročitao i iskaz svjedokinje dr. ČĐ sa rasprave od 08. listopada 2020. godine (list 1600 do 1601 spisa), a iz kojeg je proizlazi da poznaje optuženu VĐ i ĆĐ, te da je optuženica dovela ĆĐ kod nje početkom lipnja 2015. godine, da je ĆĐ tada bio star dvije godine, a budući je imao poteškoće u razvoju, da je funkcionirao kao da ima godinu dana, a da svjedokinji nije bilo poznato da li je optuženica kod nje došla samoinicijativno ili je upućena od neke službe., i koja je saznala da u 2015. ili 2016. godini postoji sudska odluka prema kojoj se ĆĐ treba viđati sa svojim ocem, a koja je za tu odluku i za to da se ĆĐ treba viđati sa ocem saznala je od optuženice, kao i da joj je o tome ĆĐ ispričao. Iz iskaza navedene svjedokinje proizlazi da joj je optuženica rekla da postoje problemi u susretima i druženju djeteta sa ocem, rekla je da je otac znao zvati policiju kada se ĆĐ ne bi htio vidjeti sa njim, rekla je da bi se ĆĐ skrivao pod stol, a dok je svjedokinji ĆĐ rekao da ga je tata tukao i čupao za kosu, kao i da se svjedokinja sjeća da je jednom došao ošišan i rekao joj da ga je to mama ošišala, jer je on to tražio od nje, a kako ga tata ne bi mogao čupati za kosu i da joj je ĆĐ nekada htio pričati o tome, a nekada ne, te da joj je ĆĐ u više navrata ispričao da ga je tata znao udarati po licu, da ga je znao zatvoriti u sobu, da ga je znao udarati po prstima, pa je on grizao nokte kako ga tata ne bi tukao po prstima i što joj je ĆĐ sve pričao upravo za razdoblju koje se svjedokinji predočilo kao razdoblje inkriminacije. Iz odgovora svjedokinje na pitanja je proizlazilo da je svjedokinji ĆĐ kao u pozitivnom kontekstu za oca ispričao da ga je otac vodio u Lunapark, te da je svjedokinja pretpostavlja da se radilo o Lunaparku jer je dijete reklo da je bilo dosta lampica, zatim da ga je vodio na plivanje, i rekao je da mu je bilo s tatom lijepo kada su imali susrete i druženja u igraonici, te da osim navedenog, svjedokinji ĆĐ nije joj ništa drugo reklo pozitivno, kao i da je uglavnom dijete govorilo da ga je strah da ide kod oca i često je odbijao uopće govoriti o ocu. Također je iz navedenog iskaza proizlazilo da je svjedokinja radila procjenu njegovog psihofizičkog razvoja jer je on imao kašnjenje u razvoju govora jer se radi o visoko neurorizičnom djetetu, a na postavljeno pitanje nije se mogla sjetiti da li joj je bilo poznato kako su se trebali odvijati susreti i druženja između ĆĐ i oca, ali da se radilo o jednoj suboti ili nedjelji, a nije znala preko tjedna kako su se trebali odvijati susreti i druženja, kao i da je svjedokinji optuženica ispričala da je bio neki nadzor od strane Centra za socijalnu skrb ali se svjedokinja nije sjećala kada joj je to optuženica ispričala i kada je bio taj nadzor, dok je svjedokinji ĆĐ je rekao da su ga "nasiljavali" da se viđa sa ocem unatoč tome što im je on rekao da ga tata tuče, rekao je "oni mu se nasiljavali da se viđam s tatom, a ja sam im rekao da me tata tuče". Isto tako proizlazi iz navedenog iskaza da je svjedokinji optuženica navodila da nije zadovoljna sa Centrom za socijalnu skrb jer oni ne prepoznaju ili možda ignoriraju razvojne poteškoće koje ima ĆĐ, te joj je rekla da je uključena u obiteljsko savjetovalište u Borovju, te da joj je optuženica rekla kako je poticala ĆĐ na susrete i druženja s tatom, rekla je da je ĆĐ govorila da će mu biti lijepo sa tatom, dok je svjedokinji ĆĐ pak govorio nešto u smislu da ne želi, da ga mama gura te isto tako svjedokinjo više puta rekao da mu je mama govorila da će mu biti lijepo s tatom, da je evo došao njegov tata, a nikada svjedokinji nije rekao da bi mu majka nešto negativno govorila o tati, a što je svjedokinja izričito pitala ĆĐ, a također proizlazi da je svjedokinja navela kako ona djetetu vjeruje sve što je dijete reklo i da je njezino mišljenje je da je strah i odbijanje ĆĐ da viđa oca autentično jer da je to bilo popraćeno odgovarajućom emocionalnom reakcijom djeteta, a isto tako da je svjedokinja Janovog oca vidjela u dva navrata, prvi puta je to bilo 01. srpnja 2015. godine kada je došao kod nje i jedan puta ga je vidjela na raspravi u „Palači pravde“ , te je onaj jedan puta kada je otac bio kod svjedokinje, rekao je da je došao zbog toga što je upućen od strane Centra za socijalnu skrb i suda da se informira o Janovim poteškoćama u razvoju, te je prema sjećanju svjedokinje otac u potpunosti negirao ove Janove poteškoće i koji joj je čak rekao kako je s ĆĐ bio na pecanju i kako mu je ĆĐ rekao da je sretan zbog toga, a da zapravo ĆĐ u to vrijeme skoro ništa nije pričao, možda je znao reći dvije riječi pa stoga svjedokinja smatra da mu to ĆĐ nije ni mogao reći. Nakon što su se svjedokinji predočili navodi svjedokinje ŠĐ u kojima je navela da je prema njezinom mišljenju majka u Splitu pronašla psihijatra koji će pisati ono što ona želi te da smatra da su dr. ČĐ i dr. B neetični u svom nalazu i mišljenju jer podržavaju roditelje u tom zlostavljačkom ponašanju, svjedokinja je navela da ona ostaje kod svega što je izjavila do sada u svojem iskazu, te dodala da svjedokinja ŠĐ nije kompetentna da procjenjuje etičnost, a ni stručnost ni nje ni dr. B te da njen rad i mišljenje i nalaz za ĆĐ podržavaju i dr. TP i dr. M. Iz iskaza navedene svjedokinje također proizlazi da joj do trenutka predočavanja od branitelja, ranije nije bilo poznato da je Poliklinika za zaštitu djece i mladih grada Zagreba donijela svoj nalaz i mišljenje koji je suprotan njenom, pri čemu je svjedokinja istaknula kako ona ima iskustva u radu sa zlostavljanom djecom 37 godina, a kada su joj predočeni navodi iz mišljenja i prijedloga stručnog tima Centra za socijalnu skrb Susedgrad od 29. lipnja 2018. godine s lista 1544/2 odnosno da ona nije na popisu licenciranih psihoterapeuta, svjedokinja je navela je da je to točno, ali da ima njih desetak takvih jer ne žele biti na popisu. Iz iskaza svjedokinje proizlazi kako je ista na postavljena pitanja tužiteljice odgovorila da nikada nije izvršila opservaciju kontakta djeteta i oca odnosno odnosa oca i djeteta, a iz razloga što otac nikada nije izrazio želju za tim, došao je samo jedan puta kod nje a kako je to navela, i tom prilikom ona ga nije upoznala sa ovim što joj je ĆĐ rekao da ga otac tuče jer tada to nije ni znala, oca je samo upoznala sa razvojnim poteškoćama djeteta, te da je navode djeteta da ga je otac tukao, svjedokinja prijavila Centru za socijalnu skrb i policiji, ali da ne zna ishod tih prijava. Također proizlazi da svjedokinja nije utvrđivala socijalnu anamnezu kada je počela raditi sa ĆĐ, a to nije činila jer joj to nije važno za ovo što je radila, a da joj je preglede za ĆĐ joj je plaćala okrivljena budući je ona privatnica, ali to je bilo dosta simbolično. Nakon što je svjedokinji predočen nalaz i mišljenje Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba s lista 144/2 spisa, u kojem se navodi da je ĆĐ s blažom disharmonijom u razvoju kod kojeg neurorizik nije imao negativne posljedice koje bi bazično usporilo dinamiku neurorazvoja te da je aktualno urednog somatskog i neurološkog statusa, tako da nema elemenata koji bi ga u tom kontekstu sprečavali u nesmetanom odnosu sa oba roditelja, pa upitana da li ona i dalje ostaje kod svojeg mišljenja koje je prethodno navela da se kod ĆĐ radi o ozbiljnim razvojnim problemima obzirom da je ovo suprotno ovome što joj je predočeno kao zaključak vještaka, svjedokinja je odgovorila je da to nije zapravo suprotno jedno drugom i da je to dokaz da je majka odradila vrhunski posao sa ĆĐ jer je ĆĐ došao kod nje 01. lipnja 2015. godine, a ovo je nalaz od 28. kolovoza 2016. godine.
7.43. Ocjenjujući navedeni iskaz i nalaze, sud je ocijenio da svjedokinja nije objektivno i stručno iznijela svoja zapažanja jer je isto bilo suprotno predočenom nalazu i mišljenju Poliklinike, te da je pristrano iskazivala, kao i da je iskaz navedene svjedokinje usmjeren u otklanjanju kaznenopravne odgovornosti optuženice, a sve kako bi se potvrdili navodi njene obrane, a koji je iskaz navedene svjedokinje u suprotnosti sa provedenim dokazima optužbe, koje je sud u cijelosti prihvatio istinitim i uvjerljivim.
7.44. Nadalje, u odnosu na ispravu koja je prileži u spisu (list 1602 spisa), a koja prema navodima obrane predstavlja pisanu ispriku koju je otac djeteta TĐC uputio djetetu ĆĐ sa sadržajem „TATA HĐC ODAK JE TUKAO ĆĐ PO GUZI 6x I ZATO SE ISPRIČAVA ĆĐ A ĆĐ NU TO SVE OPRAŠATA JER JE ĆĐ DOBAR DJEČAK I ZASUŽUJE DOBROG TATU. ĆĐ DOKTOR“ koja je sastavljena u [adresa] kod dr. B tijekom psihijatrijskog tretmana, a koja je isprava predana na raspravi 8. listopada 2020., sud navodi kako je u odnosu na istu, prihvatio iskaz svjedoka VĐC sa rasprave nakon što mu je predočena navedena isprava, iz kojeg je iskaza utvrđeno da je optuženica sama izabrala predmetnog doktora u Splitu, a da svjedoka o tome nije prethodno obavijestila, niti se o tome uopće prethodno sa istim konzultirala, kao i da se takav psihijatrijski tretman tada trebao provesti kod dr. ŽĐ, no da je međutim unatoč tome optuženica sama izabrala dr. B u [adresa] navodeći da joj je to prikladnije, te je prihvatio navode svjedoka VĐC da je on odbio potpisati tu izjavu, nakon što je dr. B uzeo papir i olovku i počeo pisati gore navedeni sadržaj, te da je svjedok tada rekao doktoru da on ne može potpisati nešto što nije istina i koji je ujedno i osporavao da je to njegov potpis, kao i da mu se sin ĆĐ tada nakon te psihijatrijske terapije osobno došao ispričati i rekao mu je da mu je žao što je loše o njemu govorio. Sud ocjenjuje da je navedena isprava pribavljena radi bolje procesne pozicije optuženice u aktualnim sudskim sporovima, a koja je samoinicijativno privatno angažirala dr. B koji se nalazi u Splitu, iako optuženica kao i njezino dijete i otac djeteta žive na području Zagreba i koja je tada znala da se tada trebalo provesti takvo vještačenje kod dr. ŽĐ.
7.45. I ocjenjujući obranu optuženice sud nije mogao prihvatiti tvrdnje optuženice da je ista bila suradljiva sa TĐC kao ocem zajedničkog djeteta NĐC i istog uključiti u odgoj djeteta, a da je na strani oca postojala od samog početka njegova nesuradljivost o navedenom, koje je bilo popraćeno verbalnim ispadima prema optuženici koju je vrijeđao i imao nerazumijevanje oko brige za zdravlje djeteta i tome se agresivno protivio i sve to shvaćao olako, da je optuženica od samog početka pozivala oca djeteta na viđanje i druženje, kao i da je otac djeteta optuženicu neosnovano prijavljivao da mu ne dozvoljava da viđa dijete, kao i da su službene osobe u nadležnom centru neistinito navodili da je otac suradljiv, a da optuženica nije suradljiva oko susreta i druženja sa djetetom i da je zbog svega toga Centar navodio u izvješćima netočne podatke o nesuradljivosti optuženice i bio pristran jer je bio na strani oca, te neosnovano umanjivao zdravstvene probleme djeteta, a da su djelatnici Centra navodili netočne navode u odnosu na optuženicu iz čiste osvete, jer ih je prijavljivala jer je smatrala da ne rade dobro u smislu zaštite interesa djeteta. Isto tako sud nije prihvatio navode obrane optuženice da se dijete počelo čudno ponašati kada je došao od oca početkom listopada 2015. godine, a kada je optuženica vidjela je da oko usnica i u nosu ima sasušene krvi, te da je tada dijete okretalo glavu od optuženice i tom prilikom istukao psa te plakao i istoj navelo da ga je tata tom prilikom tukao, kao i da je optuženica bila suradljiva i dosta angažirana oko susreta i druženja oca i djeteta, posredstvom njezine majke, a s obzirom da bi ju TĐC prilikom primopredaje djeteta vrijeđao i bio neugodan prema njoj, kao i da je dijete ne bi bilo zainteresirano za susrete i druženje sa ocem, a sve iz razloga jer je dijete samoinicijativno bez utjecaja majke, odbijalo ići kod oca, navodeći da ga otac tuče i da zbog toga ne želi ići kod oca u predviđene ili zamjenske termine, a da je ista pri tome i dalje na sve načine pokušavala motivirati dijete za susrete i druženja sa ocem, kao i navod optuženice da je u rujnu 2016. godine optuženica vidjela da se dijete vratilo od oca sa crvenim obrazom što je izgledalo kao otisak od šamara, i da joj je dijete reklo da ga je tata udario, a da je to prijavila nadležnom Centru što isti nigdje nisu napisali u svom izvješću, kao i da je nakon sporazumnog dogovora između optuženice i oca, a na način da će dijete jedan tjedan živjeti kod nje a jedan tjedan kod oca, koje je trajalo oko pola godine, a sve do lipnja 2018., dijete opet odbijalo odlaziti kod oca navodeći da ga tata čupa. Sud isto tako nije prihvatio navode optuženice da je u inkriminiranom periodu svaki puta pripremala dijete za susrete i druženja, pokušala ga motivirati, kao i da nije mogla na silu ĆĐ uzeti i dati ga ocu, a sve iz razloga jer je dijete samoinicijativno odbijalo ići sa ocem koji bi dolazio po njega, navodeći da ga tata tuče i koje bilo istraumatizirano opisanim postupcima oca i da je otac djeteta obećavao djetetu da ga više neće tući, a što je obećao u Poliklinici i kasnije, a što se opet ponavljalo što je dovelo do otpora djeteta prema ocu, kao i da optuženica nema nikakvog materijalnog ili bilo kakvog drugog interesa suditi se sa ocem djeteta. Naime, iz provedenih dokaza koje je sud prihvatio bilo je jasno da je optuženica nakon kratke emocionalne veze sa TĐC u kojoj je začeto dijete NĐC, a koja je nakon toga ubrzo prestala, optuženica imala izraziti negativan stav prema bivšem partneru, da je to doprinijelo da taj svoj stav prema ocu prenese na dijete i uporna je u tom protupravnom i kažnjivom postupanju i što je se sve posljedično dovelo do počinjenja predmetnog kaznenog djela, a sve zbog ranije nerazriješenih odnosa sa ocem djeteta točno neutvrđenih obilježja, koji mogu biti emotivnog, sociološkog ili drugog karaktera. Ocjena ovog suda o negativnom stavu optuženice u održavanju susreta i druženja oca i djeteta utvrđena je i iz okolnosti da se dijete kada bi bio sam sa ocem normalno ponašalo, šalili bi se, smijali, međutim kada bi otac doveo dijete da ga preda majci i kada bi dijete vidjelo majku, dijete bi se odmah promijenilo u smislu da bi se samo primirio i samo bi gledao u tlo, a kada bi otac rekao djetetu da se poljube za pozdrav, dijete bi reklo "ne bi sada", tako da su se dijete i otac uvijek počeli opraštati ranije iza ugla prije nego bi optuženica to mogla vidjeti, a isto tako da je dijete kada bilo nasamo sa službenim osobama tijekom nadzora bi znalo pozitivno govoriti o svojem ocu te bilo radosno zbog susreta i druženja sa ocem, dok bi dijete pred istima u prisustvu optuženice, nakon postavljenih pitanja optuženice za susrete i druženja sa ocem, dijete promijenilo svoj raniji pozitivan stav te imalo negativan stav o susretu i druženjima sa ocem, a što je sve utvrđeno na temelju iskaza svjedoka VĐC, te službenih osoba nadležnog Centra DĐ i ŠĐ, koje je sud u cijelosti prihvatio istinitim.
7.46. S obzirom na sve izvedene dokaze koje je sud prihvatio, nesporno je utvrđeno je optuženica u inkriminiranom periodu svojim opisanim ponašanjima i utjecajem na dijete, onemogućavanje susreta i druženja djeteta i oca a protivno sudskoj odluci, jer unatoč angažmanu stručnih osoba i njihovim savjetima, optuženica onemogućavala susrete oca i djeteta u opsegu kako je to određeno sudskom odlukom. Neživotni i neuvjerljivi su navodi obrane da je optuženica u slučaju sumnje na tjelesno zlostavljanje djeteta od strane oca, a koje ističe u obrani, sve navedeno prijavljivala nadležnom Centru, a koji njezine prijave o navedenom nije konstatirao u svojim izvješćima. Isto tako sud smatra da je u opisanim slučajevima optuženica trebala u inkriminiranom razdoblju, a u sumnji na tjelesnu zlostavu djeteta, žurno predlagati izmjenu postojeće sudske odluke, a kako je to propisano odredbama članka 478. stavka 4. točke 3. te odredbama članka 529. i 534. Obiteljskog zakona, a do izmjene postojeće odluke, poštivati navedenu sudsku odluku koja je bila u inkriminirano vrijeme na snazi, a ne zbog navedenih sumnji optuženice na tjelesnu zlostavu djeteta ili nanošenja tjelesne ozljede od strane oca, samoinicijativno i protivno sudskoj odluci, konkretno protivno rješenju Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P2- 2049/2013., ovršnim 26. rujna 2014., iz tih razloga onemogućavati određena susrete i druženja oca i djeteta iz tog razloga, a koji navodi optuženice tijekom nadzora službenih osoba, kao i postupanja nadležnih tijela nikada nisu bili utvrđeni i zbog čega je rješenjem Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu broj KMP-DO-28/16 od 2. svibnja 2016., odbačena kaznena prijava protiv VĐC zbog kaznenog djela iz članka 117. stavka 2. KZ/11, na štetu djeteta NĐC, a zbog sumnje da je istome nanio tjelesnu ozljedu manje razderotine na unutarnjoj strani gornje usne, a koju je stoga gore navedenu odluku usmjerenu radi zaštite i dobrobiti djeteta, optuženica bila dužna poštovati i koja ju je obvezivala kao stranku u postupku u kojoj je ta odluka donesena. Isto tako su neživotni i nelogični postupci optuženice da je ista, iako je navodila da je zabrinuta za sigurnost djeteta od strane oca i da joj dijete govori da ne želi ići kod oca jer ga tuče, u jednom trenutku kada joj je bila odlukom suda u ovršnom postupku zapriječeno da će platiti 15.000,00 kuna kaznu ako ne preda dijete, odjednom, unatoč navodima djeteta da ga otac tuče, omogućavati druženje i susrete oca i djeteta, a cijelo vrijeme kada je takva ovršna odluka bila na snazi. Isto tako je nelogično i neživotno da se optuženica suglasila nakon inkriminiranog događaja, u studenom 2017. sa ocem djeteta na Općinskom građanskom sudu da će ĆĐ živjeti tjedan dana kod oca, a tjedan dana kod majke i da primopredaja bude u prisustvu stručne osobe, unatoč ranijim dugotrajnim navodima optuženice da joj dijete govori kako ga otac tuče i zbog čega sud nije prihvatio obranu optuženice uvjerljivom i istinitom.
8. Dakle, slijedom provedenih dokaza koje je sud prihvatio kao istinite, u ovom predmetu u odnosu na predmetno kazneno djelo, nedvojbeno je utvrđeno da je optuženica u razdoblju od 16. prosinca 2015. do početka mjeseca studenog 2017. u Zagrebu, kao majka djeteta NĐC, rođenog **.**.2013., iako je bila svjesna da je rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P2-2049/2013., ovršnim 26. rujna 2014., određeno da će se susreti i druženja oca TĐC sa djetetom BĐC, održavati utorkom i četvrtkom po tri sata od 17,00 do 20,00 sati u obitelji oca, te jedan dan vikenda i to jednom u subotu ili nedjelju naizmjenično od 10,00 do 18,00 sati u obitelji oca, time da će se prvi susret 30. rujna 2014. održati u prisutnosti voditelja mjere nadzora BĐ i taj susret će početi u 18,15 sati, a trajat će do 20,00 sati, te znajući da je takva odluka usmjerena zaštiti prava i interesa djeteta kojemu je uspostavljanje emotivne veze s ocem neophodno za normalan i pravilan odgoj i razvoj, htijući ne postupati po navedenom rješenju, u cilju da ocu TĐC onemogući da vidi dijete na način određen odlukom suda, samovoljno, ignorirajući preporuke nadležnog Centra za socijalnu skrb i drugih stručnih osoba, nije dozvoljavala viđanje oca i djeteta sukladno navedenoj odluci već je pronalazila isprike za neodržavanje susreta i druženja te nije odgovarala na telefonske pozive i SMS poruke oca radi organizacije susreta, odbijala zamjenske termine susreta i druženja koje joj je otac nudio, te kada bi otac došao na njezinu adresu po dijete, što je činio gotovo svaki tjedan tri dana u tjednu sukladno navedenom rješenju, nije otvarala vrata niti mu predavala dijete niti odgovarala na njegove SMS poruke kojima ju je obavještavao da čeka pred ulazom, dječaka nije obukla niti ga na bilo koji drugi način pripremila da ide k ocu, a koja je jednom prilikom dječaku rekla ako ode k ocu, da će ga otac tući, te vezano uz susrete i druženja nije surađivala niti sa djelatnicima nadležnog Centra za socijalnu skrb kojima se nije javljala na telefon, nije se odazivala njihovim pozivima u Centar niti se uključila u rad obiteljskog savjetovališta, zbog kojeg njezinog cjelokupnog postupanja su se u razdoblju od 16. prosinca 2015. do 2. veljače 2017. otac i sin susretali tek povremeno, u bitno manjem opsegu nego što je to određeno rješenjem suda, a od 2. veljače 2017. do početka mjeseca studenog 2017. nisu ostvarili niti jedan susret, kojim svojim ponašanjem je ugrozila ispravan psihološki i emocionalni razvoj svog djeteta NĐC. Postupajući na opisani način optuženica je onemogućavala provođenje odluke za zaštitu dobrobiti djeteta koju je odredio sud te time ostvarila sva objektivna obilježja kaznenog djela neprovođenja odluke za zaštitu dobrobiti djeteta iz članka 173. stavka 1. KZ/11 a i subjektivna jer je bila svjesna da je sudska odluka donijeta za zaštitu dobrobiti djeteta, da dijete za pravilan razvoj treba imati kvalitetan kontakt a time i emocionalni odnos s oba roditelja, za to su je upozoravale i stručne osobe no ipak je s izravnom namjerom onemogućavala te susrete.
8.1. Pritom ubrojivost optuženice u inkriminiranom razdoblju niti njena svijest o zabranjenosti kaznenih djela nije ničime dovedena u pitanje.
9. Odlučujući o izboru vrste i mjere kazneno pravne sankcije koju bi trebalo primijeniti prema optuženici sud je uzeo u obzir slijedeće okolnosti.
9.1. Kao olakotno cijenio okolnost da je optuženica neosuđivana za kaznena djela i prekršaje te je do sada živjela socijalno prihvatljivim načinom života, radila i svojim radom ostvarivala sredstva za uzdržavanje sebe i djeteta.
9.2. Od otegotnih okolnosti sud je cijenio kod svih kaznenih djela duljinu trajanja inkriminiranog razdoblja od oko dvije godine, te okolnost da optuženica i nakon inkriminiranog razdoblja i dalje postupa protivno predmetnim sudskim odlukama i okolnost da time čini značajne posljedice za dijete i ugrožava njen pravilan razvoj, osim razdoblja nakon inkriminiranog događaja u studenom 2017. kada se optuženica sa ocem djeteta na Općinskom građanskom sudu suglasila sa ocem djeteta da će ĆĐ živjeti tjedan dana kod oca, a tjedan dana kod majke i kada su se susreti i druženja oca i djeteta u pravilo održavali sve do 6. mjeseca 2018. godine, te razdoblja sukladno rješenju Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj R1 Ob-988/2020-57 od 19.10.2021., kojim se rješenjem susreti i druženja djeteta uređuju na način da se optuženici privremeno zabranjuje ostvarivanje osobnih odnosa sa djetetom na vrijeme od 90 dana, te donesena rješenja P Ob-965/20-42 od 10.2.2022. kojim se zabranjuju osobni odnosi oca VĐC i djeteta NĐC na određeno vrijeme do donošenja mišljenja i očitovanja psihijatrice dr. Ljubice Paradžnik, a u kojem periodu optuženica nije mogla ostvariti obilježja terećenog joj kaznenog djela, a s obzirom na sadržaj predmetnih rješenja.
9.3. Nakon razmatranja svih utvrđenih olakotnih i otegotnih okolnosti okolnosti sud je optuženoj VĐ za predmetno kazneno djelo, iz izreke ove presude, na temelju članka 173. stavka 1. KZ/11 u razmjeru propisane kazne zatvora od općeg minimuma od tri mjeseca do posebnog maksimuma od jedne godine, izrekao kao primjerenu kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci. Sud smatra da je navedena kazna primjerena osobi optuženice, svim okolnostima predmetnih kaznenih djela, stupnju krivnje optuženice, prouzročenim posljedicama i ponašanju nakon počinjenih kaznenih djela. Naime, iako je za predmetno kazneno djelo propisana kazna zatvora do jedne godine, radi se o najtežim kaznenim djelima po načinu počinjenja i po posljedicama za dijete koje posljedice, ako ovakvo inkriminirano ponašanje traje dulje vremena, postaju teške ili nepopravljive za normalan rast i razvoj djeteta i za odnos tog djeteta s članovima obitelji s kojima ne živi. Stoga sud smatra da će upravo ovakva kazna u trajanju od deset mjeseci utjecati na optuženicu da više ne čini kaznena djela, te istoj na temelju članka 56. stavka 1. i 4. KZ/11 izrekao uvjetnu osudu te odredio se izrečena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci neće izvršiti ako optužena VĐ u vremenu provjeravanja od 4 godine ne počini novo kazneno djelo. Pritom je, uzimajući u obzir olakotne i naročito olakotne okolnosti na strani optuženice ocijenio da za postizanje svrhe kažnjavanja nije nužno izvršenje izrečene kazne zatvora zbog čega je optuženici izrekao uvjetnu osudu te odredio da se kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci u odnosu na optuženicu neće izvršiti ukoliko optuženica u vremenu provjeravanja od četiri godine od pravomoćnosti ove presude ne počini novo kazneno djelo. Ovakva uvjetna osuda po ocjeni ovoga suda, postići će svrhu kažnjavanja, djelovati na optuženicu da shvati neprimjerenost i kažnjivost svojeg ponašanja te utjecati na optuženicu da ubuduće ne čini ovakva ili druga kaznena djela, a djelovat će se i na druge da shvate neprihvatljivost činjenja kaznenih djela te će se izreći primjerena društvena osuda za počinjeno kazneno djelo i sud smatra da će to u ovom konkretnom predmetu isto tako ostvariti svrhu kažnjavanja, odnosno specijalna i generalna prevencija.
10. Odluka o troškovima kaznenog postupka temelji se na odredbi članka 148. stavka 1. ZKP/08, prema kojoj kad sud okrivljenika proglasi krivim, u presudi će mu naložiti da podmiri troškove kaznenog postupka, osim ako ne postoji uvjeti za oslobođenje od plaćanja troškova postupka u cijelosti ili djelomično.
10.1. Uvažavajući navedenu odredbu i okolnost da je optuženica direktorica trgovačkog društva "Bul-Vet" d.o.o., sa mjesečnim primanjima od oko 800,00 eura mjesečno, sud je optuženicu obvezao na naknadu u iznosu 1.000,00 eura, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, a uzimajući u obzir dugotrajnost i složenost ovog kaznenog postupka. Isto tako je optuženicu obvezao na naknadu troškova iz članka 145. stavka 2. točke 8. ZKP/08 na ime nagrade i nužnih izdataka punomoćnika oštećenika, o čijoj visini će se odlučiti posebnim rješenjem. Sud smatra da plaćanjem navedenih troškova paušala i troškova punomoćnika oštećenika, neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje optuženice i članova njezine obitelji kao i uzdržavanje djeteta.
U Zagrebu, 13. prosinca 2024.
Sudac za mladež:
Stanislav Walaszek
Uputa o pravu na žalbu:
Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe, u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu pisano u 4 (četiri) istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.
DNA:
1. Općinsko državno odvjetništvo u Zagreb na broj: KMP-DO-410/2016
2. Optužena VĐ, [adresa]
3. Branitelj optuženice, odvjetnik Ivan Jelavić, putem e-komunikacije
4. Punomoćnik oštećenika, odvjetnik Mark Markić, putem e-komunikacije
5. Hrvatski zavod za socijalni rad, Podružnica Susedgrad – po pravomoćnosti
6. U spis
