Republika Hrvatska
Upravni sud u Zagrebu
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8
Poslovni broj: Us I-3206/2024-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Levaku, te zapisničarki Mateji Marjanović, u upravnom sporu tužitelja NAMA d.d. u stečaju, Zagreb, Nemčićeva 1-3, OIB: 62708258549, po stečajnom upravitelju Damiru Mikiću iz Zagreba, Trnjanska cesta 23, kojega zastupa opunomoćenik Igor Sieber, odvjetnik u Zagrebu, Trnjanska cesta 23, protiv tuženika Povjerenstva za žalbe pri Ministarstvu kulture i medija Republike Hrvatske, Zagreb, Runjaninova 2, OIB: 02433307419, radi stavljanja dobra pod preventivnu zaštitu, nakon zaključene javne i usmene rasprave dana 6. prosinca 2024., u nazočnosti opunomoćenika stranaka, dana 13. prosinca 2024. godine,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Povjerenstva za žalbe pri Ministarstvu kulture i medija Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-612-08/24-02/0016, URBROJ: 532-02-03-02-02/1-24-3 od 24. lipnja 2024. godine.
II. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova upravnog spora.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu ovom sudu dana 15. srpnja 2024. godine protiv rješenja Povjerenstva za žalbe pri Ministarstvu kulture i medija Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-612-08/24-02/0016, URBROJ: 532-02-03-02-02/1-24-3 od 24. lipnja 2024. godine, kojim se odbija žalba tužitelja protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, KLASA: UP/l-612-03/24-003/3, URBROJ: 251-14-07/001-24-1 od 22. siječnja 2024. godine, te se isto potvrđuje. Potonjim rješenjem se točkom 1. izreke stavlja pod preventivnu zaštitu robna kuća Nama u [adresa] i [adresa], na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], do donošenja rješenja o utvrđivanju svojstva kulturnoga dobra, sukladno članku 10. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, a najduže četiri godine od dana donošenja ovoga rješenja. Prema točki 2. izreke granice kulturnog dobra iz točke 1. izreke ovog rješenja određene su: kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] — nova izmjera. zkč. br. [katastarska čestica] zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], označena kao: KUĆA ULIČNA POP. BR. 1941 DVORIŠNA KUĆA POP. BR.9788 I ZID U RADIĆEVOJ ULICI BR. 1, površina 528 m2, kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] - nova izmjera, zkč. br. [katastarska čestica] zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], označena kao: KUĆA POP. BR. 1911 DVA DVORIŠTA U ILICI BR. 4, površina 1714 m2 i kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]-nova izmjera, zkč. br. [katastarska čestica] zk. ul. br. [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina], označena kao: KUĆA POP. BR. 190, DVORIŠTE, ZID, VRT (PERIVOJ) U ILICI BR. 6, površina 1886 m2. Kopija Izvoda iz katastarskog plana Grada Zagreba, Gradskog ureda za katastar i geodetske poslove. KLASA: 93 8-06/24-01/96, URBROJ: 251-12- 03-24-2, od 12.01.2024. u mjerilu 1:1000 s ucrtanim granicama preventivno zaštićenog dobra sastavni je dio ovoga rješenja. Nadalje, točkom 3. izreke utvrđuje se sljedeći sustav mjera zaštite dobra iz točke 1. i 2. ovoga rješenja: zaštitni i drugi radovi na preventivno zaštićenom dobru iz točke 1. i unutar granica iz točke 2. izreke ovoga rješenja mogu se poduzeti samo uz propisana odobrenja nadležnoga tijela; vlasnik kao i drugi imatelj dobra dužan je provodili sve mjere zaštite koje se odnose na održavanje predmetnoga dobra, a odredi ih nadležno tijelo; predmetno dobro ili njegovi dijelovi mogu bili predmet kupoprodaje samo pod uvjetima iz članaka 36. - 40. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara; potrebno je zadržati trgovačku namjenu kulturnog dobra (robna kuća). Prema točki 4. izreke na dobro iz točke 1. izreke ovog rješenja primjenjuje se u potpunosti Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara i svi drugi propisi koji se odnose na kulturna dobra, dok će se prema točki 5. izreke dobro iz točke 1. izreke ovog rješenja upisati u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske - Listu preventivno zaštićenih kulturnih dobara. Prema točki 6. izreke ovo rješenje dostavit će se nadležnom katastru i sudu radi zabilježbe u katastru i zemljišnoj knjizi, dok prema točki 7. izreke žalba ne odgađa izvršenje ovoga rješenja.
2. Ovom tužbom tužitelj u otvorenom zakonskom roku pobija oba navedena rješenja, i to iz razloga povreda upravnog postupka, nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne promjene materijalnog prava. Naime, žalbu drugostupanjsko tijelo Povjerenstvo za žalbe pri Ministarstvu kulture i medija je rješenjem, KLASA: UP/II-612-08/24-02/0016, URBROJ: 532-02-03-02-02/1-24-3 od dana 24. lipnja 2024. godine istu odbilo uz istu argumentaciju i obrazloženje da stavljanjem predmetne nekretnine pod režim zaštite nije dirano u vlasništvo nad tom nekretninom. Takvi zaključci su u potpunosti neosnovani i u suprotnosti sa stanjem spisa, jer vlasništvo nad nekretninom uopće nije bilo predmet žalbe, već je sporno to što se prvostupanjskim rješenjem protuzakonito izravno utječe na svrhu stečajne mase (potreba zadržavanja trgovačke namjene kulturnog dobra – robna kuća) i time se opstruira stečajni postupak i namirenje stečajnih vjerovnika na način da se nameću protuzakonita ograničenja na imovini. U prvom redu tužitelj ističe da ne razumije prema čijem zahtjevu, odnosno na čiju inicijativu je pobijano rješenje doneseno, i to nakon što se nad tužiteljem već duže vrijeme provodi stečajni postupak. Ukoliko zaista postoji činjenični i pravni temelj (onda je isti postojao i prije pokretanja stečajnog postupka), iz kojeg razloga ovo rješenje nije doneseno dok su za donošenje istog postojali zakonski uvjeti. Naime, ovako doneseno rješenje, u ovome trenutku nema niti činjeničnu, a niti zakonsku podlogu, odnosno isto je u cijelosti neosnovano i nezakonito. Kako je navedeno nad društvom Nama d.d. se u ovome trenutku provodi stečajni postupak, a što podrazumijeva da se na društvo kao i na imovinu u njegovom vlasništvu (koja predstavlja stečajnu masu) prvenstveno primjenjuju odredbe Stečajnog zakona, koji je „lex specialis“ u odnosu na sve druge opće zakone koji bi se mogli primijeniti na društvo koje nije u stečaju i njegovu imovinu. To znači da sve odredbe Stečajnog zakona koje se odnose na status društva u stečaju, na njegovu imovinu se primjenjuju prioritetno u odnosu na sve odredbe ostalih zakona, koji bi eventualno propisivali nešto što ne bi bilo u skladu ili bi bilo suprotno sa odredbama stečajnog zakona. Tako je i pobijano rješenje iz razloga što je zanemarilo činjenicu da se nad društvom Nama d.d. u stečaju provodi stečajni postupak, te da predmetne nekretnine predstavljaju stečajnu masu, doneseno na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te na temelju odredbi Zakona koji se u ovom trenutku na predmetnu imovinu ne može primijeniti, jer se isto, a kako je naprijed navedeno, protivi smislu i ciljevima provođenja stečajnog postupka koji je propisan Stečajnim zakonom, te je izričito protivno nizu odredaba Stečajnog zakona. I više je nego očito da se pobijanim rješenjem izravno ograničava smisao i cilj stečajnog postupka propisan člankom 2., kao što se izravno utječe na svrhu stečajne mase, odnosno imovinu koja služi unovčenju i namirenju troškova stečajnog postupka, te obveza prema stečajnim vjerovnicima. Isto tako je izričito propisano da se postupci ovrhe i mjere osiguranja u stečajnom postupku ne mogu voditi niti provoditi, već isti postupci trebaju biti obustavljeni čak i kad bi bili pokrenuti prije stečajnog postupku, a pogotovo se ne mogu pokretati i voditi u stečajnom postupku. Eventualni upisi u javne knjige (katastar i zemljišna knjiga) mogu se za vrijeme trajanja stečajnog postupka provoditi samo u slučaju da su pretpostavke za upis nastale prije pokretanja stečajnog postupka, a što ovdje svakako nije slučaj, budući je pobijano rješenje doneseno u vrijeme vođenja stečajnog postupka. I na kraju je člankom 171. Stečajnog zakona propisano da se ne mogu valjano stjecati prava na dijelovima imovine koja ulazi u stečajnu masu, a ovo rješenje i te kako uspostavlja određena prava na imovini-stečajnoj masi. U izbornoj godini, kada se je Nama d.d. u stečaju spletom okolnosti našla u medijima, odjednom Grad Zagreb pokazuje opet neviđenu brigu za imovinu Nama d.d. u stečaju, i to na način da opet opstruira stečajni postupak i svrhu istoga, a to je namirenje stečajnih vjerovnika, pokušajem nametanja protuzakonitih ograničenja na imovini. Opet se postavlja pitanje zašto to grad nije učinio ranije, prije pokretanja stečajnog postupka, kada su za to postojali i zakonski uvjeti, već to čini sada kada za to uvjeta nema. Odgovor se nameće sam po sebi, a to sasvim sigurno nije zaštita općeg interesa, već borba za neke druge-nečije interese.
3. Slijedom iznesenog tužitelj predlaže da sud poništi rješenje Povjerenstva za žalbe pri Ministarstvu kulture i medija Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-612-08/24- 02/0016, URBROJ: 532-02-03-02-02/1-24-3 od 24. lipnja 2024. godine i rješenje Grada Zagreba, Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, KLASA: UP/l-612-03/24-003/3, URBROJ: 251-14-07/001-24-1 od 22. siječnja 2024. godine, te naloži tuženiku naknadu troškova upravnog spora.
4. U svom odgovoru na tužbu tuženik ostaje kod razloga i navoda iznijetih u obrazloženju pobijanog rješenja, te predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev. Naime, za potrebe provođenja drugostupanjskog upravnog postupka, temeljem odluke Povjerenstva za žalbe pri Ministarstvu kulture i medija, izrađen je stručni nalaz i mišljenje, KLASA: UP/ll-612-08/24-02/0016, URBROJ: 399/03-24-2 od 21. svibnja 2024. godine, koje je Povjerenstvo u cijelosti uvažilo. Nadalje, Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara („Narodne novine“, broj: 69/99., 151/03., 157/03. - ispravak, 100/04., 87/09., 88/10., 61/11., 25/12., 136/12., 157/13., 152/14., 98/15., 44/17., 90/18., 32/20., 62/20., 117/21. i 114/22.), propisuje člankom 10. stavkom 1., da se za dobra za koja se predmnijeva da imaju svojstvo kulturnoga dobra, može kao privremeno donijeti rješenje o preventivnoj zaštiti. Rješenje o preventivnoj zaštiti može se donijeti prije prethodnog izjašnjavanja stranke. Isti članak Zakona normira stavcima 2. i 3. da se rješenjem o preventivnoj zaštiti utvrđuje predmet preventivne zaštite i rok na koji se određuje, s time da se rok na koji se određuje preventivna zaštita računa do donošenja rješenja iz članka 12. toga Zakona, ali ne može biti dulji od četiri godine u neprekinutom trajanju, osim za arheološka i podvodna arheološka nalazišta u slučaju kojih ne može biti dulji od šest godina u neprekinutom trajanju od dana donošenja rješenja o preventivnoj zaštiti. Vezano za tužbeni navod da je u predmetnom slučaju Stečajni zakon „lex specialis“ u odnosu na sve druge opće zakone, te da pobijano rješenje ograničava smisao i cilj stečajnog postupka, tuženik ističe da donošenje preventivnog rješenja o zaštiti ne utječe na svrhu stečajne mase, odnosno imovinu koja služi unovčenju i namirenju troškova stečajnog postupka prema stečajnim vjerovnicima. Također, isti utvrđuje da predmetno dobro ili njegovi dijelovi mogu biti predmet kupoprodaje samo pod uvjetima iz članka 36. -40. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara. Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara propisuje u članku 3. da kulturna dobra bez obzira na vlasništvo, preventivnu zaštitu ili registraciju uživaju zaštitu prema odredbama toga Zakona. Time što je određena nekretnina stavljena pod režim zaštite, ne dira se u vlasništvo nad tom nekretninom. Sukladno tome, donošenjem pobijanog rješenja stvaraju pretpostavke za zaštitu dobra, te se na taj način eventualni zahvati na dobru mogu kontrolirati i izvoditi sukladno konzervatorskim uvjetima i samim tim spriječiti mogućnost devastacije predmetnog dobra.
5. Tužbeni zahtjev nije osnovan, a prema slobodnom uvjerenju suda, te na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, shodno članku 114. stavku 3. Zakona o upravnim sporovima.
6. Tijekom postupka izvršen je uvid u cjelokupni spis predmeta, te spis tuženika, a posebice u rješenje Grada Zagreba, Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, KLASA: UP/l-612-03/24-003/3, URBROJ: 251-14- 07/001-24-1 od 22. siječnja 2024. godine (stranica 8-13 spisa), rješenje Povjerenstva za žalbe pri Ministarstvu kulture i medija Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-612- 08/24-02/0016, URBROJ: 532-02-03-02-02/1-24-3 od 24. lipnja 2024. godine (stranica 14-21 spisa), stručni nalaz i mišljenje više stručne savjetnice – konzervatora od 21. svibnja 2024. godine, očitovanje Grada Zagreba, Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, KLASA: UP/l-612-03/24-003/3, URBROJ: 251-14- 07/001-24-4 od 12. veljače 2024. godine, te zemljišnoknjižne izvatke za zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].
7. Kod donošenja odluke u ovom predmetu sud je polazio od sadržaja pobijanog rješenja od 24. lipnja 2024. godine, kojim se odbija žalba tužitelja protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, KLASA: UP/l-612-03/24-003/3, URBROJ: 251-14-07/001-24-1 od 22. siječnja 2024. godine, te se isto potvrđuje. Potonjim rješenjem se robna kuća Nama u [adresa] i [adresa], na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], stavlja pod preventivnu zaštitu do donošenja rješenja o utvrđivanju svojstva kulturnog dobra, a najduže 4 godine od dana donošenja rješenja. Točkom 2. izreke rješenja određene su granice predmetnog dobra. Točkom 3. izreke rješenja utvrđen je sustav mjera zaštite predmetnog dobra. Također, rješenjem se određuje upis predmetnog dobra u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske - Listu preventivno zaštićenih dobara. Naime, kvalitetu izvornosti te ambijentalnu i urbanističku vrijednost u kontekstu slike grada sačuvala su pročelja svih triju zgrada, na kojima su se promjene u odnosu na prvobitno stanje događale mahom u zoni prizemlja. U zgradi [adresa] iz perioda uređenja 1913.-15. godine od bogate opreme interijera očuvana je tek prostorna dispozicija središnje dvorane s galerijama ukrašenim pozlaćenim ogradama, stupovima koji povezuju etaže dekoriranim pilastrima sa stiliziranim kapitelima i dekorativnim vitrajem staklenog krova, dok su ostali prostori nizom pregradnji i dogradnji izgubili svoju izvornu vrijednost. Nadalje, mjere zaštite predmnijevaju očuvanje, odnosno sanaciju i restituciju izvornih obilježja, kako u vanjštini tako i unutrašnjosti integriranog prostora triju povijesnih građevina u današnju građevinu, u prvom redu uličnih pročelja, gabarita i katnosti, te očuvanih izvornih dijelova interijera zgrade [adresa]: prostora središnje dvorane i galerija s izvornim bogato ukrašenim ogradama, dekoriranih stupova te staklenog krova s vitrajem. U cilju očuvanja i obnove vrijednosti i osobitosti koje predmetna građevina posjeduje, kao i očuvanja specifične ambijentalnosti i tradicije korištenja prostora u funkciji robne kuće, potrebno je zadržati ulična pročelja, gabarite i katnost volumena, očuvane izvorne dijelove interijera i specifičnu namjenu. S obzirom na graditeljsko-tipološko i kulturno- povijesno značenje, visoku urbanističku i arhitektonsku kvalitetu triju zgrada specifičnom namjenom povezanih u jedinstvenu cjelinu, te očuvanost dijela opreme interijera, predmnijeva se da robna kuća Nama u [adresa] i [adresa] na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], ima svojstvo kulturnoga dobra. Utvrđuje se da predmetno dobro ili njegovi dijelovi mogu biti predmet kupoprodaje samo pod uvjetima iz članka 36.-40. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, no Stečajni zakon ne isključuje pravo prvokupa, niti navodi da se namirenje vjerovnika stečajnog dužnika ne može namiriti pravom prvokupa, imajući na umu da je pravo prvokupa, u najširem smislu, pravo ovlaštenika toga prava da određenu stvar ili pravo kupi prije svih ostalih, po cijeni i pod uvjetima pod kojima ju je spreman kupiti treći. Sukladno tome, rješenje o preventivnoj zaštiti ne utječe na imovinu koja služi unovčenju i namirenju troškova stečajnog postupka prema stečajnim vjerovnicima. Nadalje, Stečajni zakon se ni na koji način ne referira na očuvanje kulturnih dobara, odnosno ne tumači niti navodi ograničenja vezano za kulturna dobra i/ili spomenički status objekata kako u predstečajnom postupku, tako ni u stečajnom postupku. Također, Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara ne navodi stečajni postupak kao iznimku u postupcima zaštite i očuvanja kulturnih dobara. U istome se navodi da su u pobijanom rješenju navedeni i obrazloženi svi relevantni razlozi zbog kojih se navedena građevina stavlja pod preventivnu zaštitu - povijesni razvoj i opis urbanističke potke gradskog bloka u kojem se nalazi predmetna građevina, te stručna, povijesna, povijesno umjetnička i arhitektonska valorizacija. Mjere zaštite koje su propisane rješenjem o preventivnoj zaštiti uključuju obavezu ishođenja propisanih zakonskih akata od strane nadležnog tijela prije izvedbe zaštitnih i drugih radova na kulturnom dobru, obavezu vlasnika i drugog imatelja dobra za provođenjem svih mjera zaštite koje se odnose na održavanje predmetnog dobra, a odredi ih nadležno tijelo, zatim obavezu poštivanja prava prvokupa i obavezu zadržavanja trgovačke namjene kulturnog dobra. Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode u Zagrebu donio je rješenje o preventivnoj zaštiti u cilju očuvanja i obnove vrijednosti i osobitosti koje predmetna građevina posjeduje. Sukladno članku 10. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, odluka o proglašenju statusa kulturnog dobra može se donijeti na temelju postupka provjere i stručnog vrednovanja bez prethodnog izjašnjenja stranke. Zbog navedenog, obzirom da vlasništvo ne utječe na stručnu, povijesnu, povijesno - umjetničku, arhitektonsku i urbanističku valorizaciju građevine ili građevinskog sklopa, žalbeni navod da ne razumije prema čijem zahtjevu je doneseno pobijano rješenje smatra se neosnovanim. Nadalje, vezano za žalbeni navod koji se odnosi na odredbe Stečajnog zakona, te tvrdnje kako je provođenje stečajnog postupka u koliziji s provođenjem članaka Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, tuženik ističe da nije utvrđena kolizija s mjerama zaštite kulturnog dobra, budući da na svojstvo kulturnog dobra i provođenje mjera zaštite ne utječe vlasništvo, niti sporovi i postupci u kojima vlasnik sudjeluje. Primarni cilj donošenja rješenja o preventivnoj zaštiti kulturnog dobra je očuvanje, obnova i prezentacija građevine neovisno o vlasništvu, te se svi žalbeni navodi koji se odnose na vlasništvo, sporove i postupke u koje je vlasnik uključen mogu odbaciti. Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode u Zagrebu je na temelju stručne ekspertize izvršio valorizaciju građevinskog sklopa, te sve navode rješenja o preventivnoj zaštiti stručno obrazložio. Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara propisuje člankom 10. stavkom 1. da se za dobra za koja se predmnijeva da imaju svojstvo kulturnoga dobra, može kao privremeno donijeti rješenje o preventivnoj zaštiti. Rješenje o preventivnoj zaštiti može se donijeti prije prethodnog izjašnjavanja stranke. Isti članak Zakona normira stavcima 2. i 3. da se rješenjem o preventivnoj zaštiti utvrđuje predmet preventivne zaštite i rok na koji se određuje, s time da se rok na koji se određuje preventivna zaštita računa do donošenja rješenja iz članka 12. toga Zakona, ali ne može biti dulji od četiri godine u neprekinutom trajanju, osim za arheološka i podvodna arheološka nalazišta u slučaju kojih ne može biti dulji od šest godina u neprekinutom trajanju od dana donošenja rješenja o preventivnoj zaštiti. Vezano za žalbeni navod da je u predmetnom slučaju Stečajni zakon „lex specialis“ u odnosu na sve druge opće zakone, te da pobijano rješenje ograničava smisao i cilj stečajnog postupka, tuženik ističe da se donošenje preventivnog rješenja o zaštiti ne utječe na svrhu stečajne mase, odnosno imovinu koja služi unovčenju i namirenju troškova stečajnog postupka prema stečajnim vjerovnicima. Također, utvrđuje se da predmetno dobro ili njegovi dijelovi mogu biti predmet kupoprodaje samo pod uvjetima iz članka 36. -40. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara. Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara propisuje u članku 3. da kulturna dobra bez obzira na vlasništvo, preventivnu zaštitu ili registraciju uživaju zaštitu prema odredbama toga Zakona. Time što je određena nekretnina stavljena pod režim zaštite, ne dira se u vlasništvo nad tom nekretninom. Sukladno tome, donošenjem pobijanog rješenja stvaraju pretpostavke za zaštitu dobra, te se na taj način eventualni zahvati na dobru mogu kontrolirati i izvoditi sukladno konzervatorskim uvjetima i samim tim spriječiti mogućnost devastacije predmetnog dobra.
8. Sud smatra da je pobijana odluka zasnovana na zakonu, te je prihvatio stajalište tuženika da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za primjenu članka 10. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara („Narodne novine", broj: 69/99, 151/03, 157/03. - ispravak, 100/04, 87/09, 88/10, 61/11, 25/12, 136/12, 157/13, 152/14, 98/15, 44/17, 90/18, 32/20, 62/20, 117/21. i 114/22.), te se predmnijeva da robna kuća Nama u [adresa] i [adresa] na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], ima svojstvo kulturnoga dobra, pa se na temelju odredbe članka 10. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara donosi rješenje o njegovoj preventivnoj zaštiti. Time se ne nameću tužitelju protuzakonita ograničenja na imovini, niti se opstruira stečajni postupak i namirenje stečajnih vjerovnika. Naime, članak 52. Ustava RH predviđa da more, morska obala i otoci, vode, zračni prostor, rudna blaga i druga prirodna bogatstva, ali i zemljište, šume, biljni i životinjski svijet, drugi dijelovi prirode, nekretnine i stvari od osobitog kulturnog, povijesnog, gospodarskog i ekološkog značaja za koje je zakonom određeno da su od interesa za Republiku Hrvatsku imaju njezinu osobitu zaštitu. Zakonom se određuje način na kojoj se dobra od interesa za RH mogu upotrebljavati i iskorištavati, ovlaštenici prava na njima i vlasnici, te naknada za ograničenja kojima su podvrgnuti. Dakle, samo se zakonom kojim se navedene stvari proglase od interesa za RH određuje način na koje se te stvari mogu upotrebljavati i iskorištavati, te naknada za to. Tako članak 2. stavak 1. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara propisuje da su kulturna dobra od interesa za RH i uživaju njezinu osobitu zaštitu, dok članak 3. istog zakona propisuje da kulturna dobra bez obzira na vlasništvo, preventivnu zaštitu ili registraciju uživaju zaštitu prema odredbama ovoga Zakona. Tako članak 32. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisuje da vlasnik neke od stvari koje su na temelju Ustava posebnim zakonom proglašene stvarima od interesa za Republiku, i za koje je propisan poseban način njihove uporabe i iskorištavanja od strane njihovih vlasnika i ovlaštenika drugih prava na njima, dužan je izvršavati svoje pravo vlasništva s time u skladu, ali mu pripada pravo na naknadu za ograničenja kojima je podvrgnut. Nadalje, građevina ne postaje nepokretno kulturno dobro tek rješenjem kojim se utvrđuje to njegovo svojstvo, odnosno isto ima deklaratorno značenje. S obzirom na opisana ograničenja prava vlasništva glede stvari od interesa za Republiku Hrvatsku sud smatra da Stečajni zakon nije "lex specialis" u odnosu na Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, koji u članku 4. stavku 1. propisuje da su vlasnici i nositelji prava na kulturnom dobru, te drugi imatelji kulturnog dobra odgovorni za zaštitu i očuvanju kulturnih dobara prema odredbama ovoga Zakona. Glede utvrđivanja sustava mjera zaštite predmetnog dobra, a posebice glede zadržavanja trgovačke namjene kulturnog dobra (robna kuća), potrebito je uputiti na članak 34. stavak 1. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, koji propisuje da namjenu i način uporabe nepokretnoga kulturnog dobra rješenjem utvrđuje nadležno tijelo, a po prethodnom pribavljenom mišljenju gradonačelnika Grada Zagreba, gradonačelnika, odnosno općinskog načelnika, dok članak 35. stavak 1. istog zakona propisuje da je za promjenu namjene kulturnog dobra vlasnik dužan prethodno ishoditi odobrenje nadležnog tijela. Kao primjer promjene namjene kulturnog dobra može se naznačiti promjena namjene kulturnog dobra Varteksove robne kuće u [adresa].
9. Uslijed iznijetog, a na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučeno je kao u točki I. izreke presude.
10. Sud je odbio tužitelja sa zahtjevom za naknadom troškova upravnog spora, budući da članak 147. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24.) propisuje da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Nadalje, članak 145. stavak 1. ZUS-a propisuje da svaka stranka prethodno sama podmiruje troškove koje je prouzročila svojim radnjama, osim ako zakonom nije drukčije propisano. U Zagrebu 13. prosinca 2024. godine
Sudac:
Ivan Levak
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).
DNA:
1. Odvjetnik Igor Sieber, [adresa] Zagreb, Trnjanska cesta 23
2. Povjerenstvo za žalbe pri Ministarstvu kulture i medija, [adresa] Zagreb, Runjaninova
3. U spis
