1

Poslovni broj: 3 P-74/2021-9

 

 

 

U   I M E R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A 

 

            Općinski sud u Karlovcu, po sucu Draganu Novoselu, u pravnoj stvari tužiteljice R. M., K., S., OIB:…, zastupane po punomoćnici I. B., odvjetnici u K., protiv tuženika O.B. d.d., S. D. r., OIB:…, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ž. i P. d.o.o., Z., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dovršene 27. studenog 2023., u nazočnosti tužiteljice osobno uz punomoćnicu S. P., odvjetničku vježbenicu kod D. B., odvjetnika u K., u zamjeni za I. B., odvjetnicu u K. i punomoćnice tuženika A. T., odvjetnice iz K., u zamjeni za OD Ž. i p. iz Z., 21. prosinca 2023.

 

p r e s u d i o   j e

 

I.               Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 5. st. 3. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva od 19. svibnja 2006., broj ugovora…, solemniziranog kod javnog bilježnika N. B. M. iz K., pod brojem Ou-…dana 22. svibnja 2006., koja glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50 % (slovima: nulacijelapedesetposto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.“

 

II.               Tužena O.B. d.d., S. D. r., OIB:…, dužna je tužiteljici , R. M., K., S., OIB:… isplatiti iznos od 481,91 EUR[1] / 3.630,98 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. svibnja 2006. pa do isplate, koje se do 31. srpnja 2015. godine određuju prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

 

III.               Tužena O.B. d.d., S. D. r., OIB:…,  dužna je tužiteljici , R. M., K., S., OIB:… naknaditi ovim postupkom prouzročene parnične troškove u iznosu od 612,77 EUR / 4.616,92 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. prosinca 2023. pa do isplate i to po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

 

 

Obrazloženje

 

1.              Tužiteljica R. M. u tužbi navodi da je 19. svibnja 2006. s pravnim prednikom tužene sklopila Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj ugovora…, solemniziran kod javnog bilježnika N. B. M. iz K., pod brojem Ou-…dana 22. svibnja 2006., kojim ugovorom je tužiteljica podignula kredit u iznosu od 154.846,15 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita te sa promjenjivom kamatnom stopom sukladno odlukama o kamatnim stopama tužene. Odredbom čl. 5 st. 3. i st. 4. prethodno citiranog ugovora, određeno je da „naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50 % od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita. Naknada iz prethodnog stavka može se naplatiti od iznosa odobrenog kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.“ Temeljem navedene odredbe, tužena je od tužiteljice, dana 31. svibnja 2006., naplatila iznos od 774,23 CHF, na ime troškova „naknade za obradu kreditnog zahtjeva“, što je vidljivo iz prometa po kreditu gdje je navedena naknada naplaćena dana 31. svibnja 2006. pod brojem 076366, kao i iz potvrde tužene od 1. veljače 2021. Odredbom čl. 2. st. 4. utvrđeno je da će se „sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru (otplata glavnice i kamata, naknada, troškova i drugo) izvršiti u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja Kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF), vrijedećeg na dan plaćanja, ako Ugovorom nije drugačije određeno.“ Iz tečajne liste tužene, vrijedeće na dan 31. svibnja 2006. proizlazi da je prodajni tečaj CHF u odnosu na kunu iznosio 4,689800, stoga je tužena od tužiteljice na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva naplatila iznos od 3.630,98 kn (774,23 CHF x 4,689800 kn). Tužena je predmetnu odredbu čl. 5. st. 3. i st. 4. Ugovora o kreditu iz toč. 1. ove tužbe, unijela u ugovor bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, time da je sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Sukladno članku 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno čl. 81. st. 2., smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Ugovorna odredba čl. 5. st. 3. i st. 4. predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je navedeno da će tužena od tužiteljice naplatiti „naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom“ i to u iznosu od 0,50 % od iznosa odobrenog kredita te da se korisnik kredita obvezuje istu platiti, neovisno o iskorištenom iznosu kredita, unaprijed je bila pripremljena od strane tužene, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužiteljica imala utjecaja na njezin sadržaj, te ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužiteljice kao potrošača. Iz prometa po kreditu i dopisa tužene od 1. veljače 2021. vidljivo je da je tužena dana 31. svibnja 2006., od tužiteljice naplatila iznos od 774,23 CHF, odnosno iznos od 3.630,98 kn kn na ime troškova „naknade za obradu kreditnog zahtjeva“, međutim tužiteljica niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, a koje je bila dužna snositi tužiteljica, imajući u vidu da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu. Tužiteljica stoga smatra kako navedena odredba čl. 5. st. 3. i st. 4. predmetnog Ugovora o kreditu nije niti jasna niti određena, budući iz iste nije vidljivo koje je to troškove odnosno naknade bila dužna snositi tužiteljica i u kojem iznosu te je naplatom predmetnog iznosa od tužiteljice, prouzročena znatna neravnoteža u obvezama i pravima stranaka, a na štetu tužiteljice kao potrošača. Iz svega navedenog proizlazi kako je odredba čl. 5. st. 3. i st. 4. predmetnog ugovora nepoštena, a samim time ništetna, slijedom čega tužiteljica smatra da joj je tužena dužna vratiti plaćeni iznos, i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja.

 

2.              U odgovoru na tužbu (list 26 – 30 spisa) tuženik tužbu osporava u cijelosti i ističe prigovor zastare. U bitnome navodi da za potraživanja temeljem stjecanja bez osnove treba primijeniti rok zastare od 5 godina od sklapanja pravnog posla, a ukoliko bi se zauzelo stajalište da se radi o potraživanju temeljem naknade štete treba primijeniti zastarni rok od tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu, a u svakom slučaju za pet godina od kada je šteta nastala. Obzirom da je predmetni ugovor sklopljen 2006., tuženik smatra da je potraživanje tužitelja zastarjelo. Dalje se navodi da su tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu neosnovane jer prema propisima koji su u vrijeme sklapanje predmetnog ugovora bili na snazi nije predviđena zabrana ugovaranja naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Smatra da je predmetna odredba jasna i lako uočljiva jer je propisana člankom 5. predmetnog ugovora, te nisu predviđeni nikakvi dodatni uvjeti predviđeni posebnim odredbama napisanih manjim slovima ili umetnutim u fusnotu ugovora. Dalje se navodi da su netočne tvrdnje tužitelja da se o predmetnoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, te da je tužitelj paušalno naveo svoje tvrdnje bez navođenja ikakvih dokaza. Postojanje i naplaćivanje naknade za izdavanje kredita u vrijeme sklapanja ugovora je bilo uvriježeno u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanja predmetne naknade. Smatra da ta odredba nije dovela do neravnoteže među strankama. Zaključno predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i obveže tužitelja na naknadu parničnog troška.

 

3.1              U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu (list 6-13 spisa), promet po kreditu (list 14-19 spisa), dopis tužene od 01. veljače 2021 (list 20 spisa), tečajnu listu tužene (list 21 spisa), izvršen je uvid u sudsku praksu koju je priložio tuženik.

 

3.2              Sud nije provodio dokaz saslušanjem tuženika jer je taj dokaz bio nepotreban za vođenje postupka obzirom da se ništa novo ne bi utvrdilo obzirom jer iz same dokumentacije i iz iskaza tužiteljice proizlazi da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno, a niti sam tuženik ne predlaže da se sasluša.

 

4.              Ocjenjujući izvedene dokaze sud je donio presudu kao  u izreci.

 

5.1               O predmetu spora.

 

5.2.              Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbe članka 5., stavka 3. među strankama zaključenog Ugovora o kreditu od 19. svibnja 2006. u dijelu u kojem je između stranaka ugovoreno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50 % od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno prije korištenja kredita, te da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.

 

6.              Prema stajalištu ovoga suda radi se o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove  čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 95/06 i dr.).

 

7.              U postupku je utvrđeno i nije sporno da su stranke i to tužiteljica kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor,  sklopile ugovor o namjenskom kreditu za kupnju stana u K.., te da je tuženik temeljem naprijed citirane odredbe članka 5. stavka 3. i 4. Ugovora o kreditu naplatio naknadu od 3.630,98 kuna i to 31. svibnja 2006.

 

8. Među strankama je sporno da li je ugovorena odredba članka 5. stavka 3. Ugovora ništetna ugovorna odredba, te je li tužiteljici pripada pravo na isplatu iznosa od 3.630,98 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

 

9.1              O prigovoru zastare.

 

9.2              Nije osnovan prigovor zastare. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kako je to propisano odredbom čl. 215 ZOO-a time da se na konkretnu novčanu tražbinu primjenjuje opći zastarni rok od pet godina.

 

9.3              Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. donio je zaključak za zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05, odnosno članak 104. stavak 1. ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću ove odluke kojom su utvrđene ništetnim predmetne odredbe Ugovora o kreditu.

 

9.4              Kako se u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača korisnika kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF nije raspravljalo o ništetnosti odredbe o jednokratnoj naknadi to zastara kojim tužitelj zahtjeva isplatu naknade za obradu kredita počinje teći od pravomoćnosti odluke u ovoj pravnoj stvari pa zahtjev tužitelja nije u zastari.

 

10.              Sud je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice R. M. (list 38 spisa). Tužiteljica R.M. u svom iskazu navodi da se 2005. godine krenula informirati o stambenim kreditima te je došla u S. b. i informirala se o uvjetima kredita. Oni su joj rekli koju sve dokumentaciju treba pribaviti i kada je prikupila "papirologiju", odnijela ju je u banku. Što se tiče razgovora o kreditu razgovarali su o trajanju kredita, iznosu kredita i visini rate. Kada su joj odobrili kredit zvali su je te je navedeni kredit morala ovjeriti i kod javnog bilježnika. Razgovor je bio u vezi kredita i koja je namjena kredita, a nisu pregovarali o uvjetima kredita, rekli su joj da je to standardni ugovor. Navodi da se ne sjeća da je bilo razgovora o naknadama za kredit već su razgovarali o osnovnim stvarima. Kredit je bio vezan uz valutu CHF. Ne sjeća se točno iznosa naknade za obradu kredita, misli da je bila oko 770 CHF, ali nije 100% sigurna, misli da je iznos kredita bio oko 154.000,00 CHF. Ugovor su sklopili u 5. mjesecu 2006. godine. Tužiteljica navodi da joj je naknada za obradu kredita naplaćena direktno z kredita, a za rate kredita je imala otvoren trajni nalog u banci, ne sjeća se da je nešto posebno plaćala. Tužiteljica navodi da je po zanimanju dip. ing. s., r. k.. Tužiteljica navodi da u vrijeme sklapanja kredita nije imala obrt ili trgovačko odnosno da je cijeli svoj radni vijek zaposlena kod poslodavca. Navodi da od kada se krenula informirati o kreditu pa do sklapanja ugovora o kreditu proteklo je oko godinu dana. Navodi da se kod drugih banaka informirala samo općenito a obzirom da nije imala uvjete za dobivanje kredita vezano za valutu EUR odlučila se da u S. b. sklopi ugovor vezan za valutu CHF jer joj je to bilo tada povoljnije, a hitno joj je bio potreban kredit radi rješavanja stambenog pitanja. Tužiteljica navodi da je ugovor o kreditu pročitala samo okvirno, odnosno pročitala je iznos rate i vrijeme trajanja kredita, a nije posebno pročitala druge odredbe jer su joj rekli da je to standardni ugovor koji se inače nudi klijentima.

 

11.               Cijeneći iskaz tužiteljice, sud je istom poklonio vjeru jer je iskazivala na temelju svojih neposrednih saznanja, i iskazivala je životno i uvjerljivo.

 

12.              Na temelju sadržaja spisu priležeće dokumentacije utvrđeno je :

 

da su stranke, i to tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita 19. svibnja 2006., zaključile Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva u vrijednosti od 154.846,15 CHF u protuvrijednosti kuna po prodajnom tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita,

 

da je između stranka ugovoreno da je otplata kredita u 300 mjesečnih anuiteta,

 

da je navedenim Ugovorom ugovorena redovna kamatna stopa po promjenjivoj stopi koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iznosila 4,20 % godišnje te mogućnost promjene kamatne stope u skladu odlukom kreditora,

 

da je u odredbi članka 5. stavka 3. među strankama zaključenog Ugovora ugovoreno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom u iznosu 0,50 % od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita, te da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita, te da je temeljem navedene odredbe dana 31. svibnja 2006. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 774,23 CHF što je u kunskoj protuvrijednosti na dan naplate iznosilo 3.630,98 kuna.

 

da je Ugovor o kreditu od 19. svibnja 2006. kako je to vidljivo iz sadržaja istog tipski, standardni ugovor tuženika,

 

da se o odredbi članka 5. stavka 3. među strankama zaključenog Ugovora nije pregovaralo te da tužitelj kao korisnik kredita i potrošač nije imao mogućnost utjecati na sadržaj predmetne ugovorne odredbe kako je to utvrđeno na temelju sadržaja iskaza tužitelja.

 

13.              Po ocjeni ovoga suda ništetna je odredba članka 5. stavka 3. među strankama zaključenog Ugovora kojima je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom u iznosu 0,50 % od iznosa odobrenog kredita koja se plaća jednokratno prije korištenja kredita, neovisno o iskorištenom iznosu kredita, temeljem koje je dana 31. svibnja 2006. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 774,23 CHF što je u kunskoj protuvrijednosti na dan naplate iznosilo 3.630,98 kuna.

 

14.              Naime, iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora te se o sadržaju te ugovorne odredbe nije se pregovaralo time da iz sadržaja samog ugovora i odredbe članka 5. stavka 3. uopće nije vidljivo na što se odnosi.

 

15.              O sadržaju te ugovorne odredbe stranke nisu pregovarale niti je iz sadržaja iste uopće vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u toj visini te koje je to troškove tuženik njome uopće pokriva, ovo tim više što tuženik nije dokazao niti je to iz sadržaja ugovora mogao utvrditi ovaj sud da li je tuženik kao banka uopće imao kakve stvarne troškove vezano uz sklapanje ugovora o kreditu niti visinu istih, a iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije niti pozvana na plaćanje te naknade, već je istu naplatio tuženik iz iznosa kredita.

 

16.              Sporni Ugovor o kreditu zaključen je 19. svibnja 2006. pa se na sadržaj tog Ugovora, u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

 

17. Članak 91. stavak 1. ZZP/03 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavak 2. istoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavak 3. istoga članka propisuje da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavak 4. istoga članka propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

 

18. Članak 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok stavak 2. istoga članka propisuje da Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

 

19.              U članku 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 – u nastavku teksta: ZOO), propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Polazeći od sadržaja odredbe čl. 1021. ZOO-a kao cijena kapitala propisana je samo kamata iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti bilo kakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

 

20.              Po ocjeni ovoga suda ništetna je odredba članka 5. stavka 3. među strankama zaključenog Ugovora kojima je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom u iznosu 0,50 % od iznosa odobrenog kredita koja se plaća jednokratno prije korištenja kredita, neovisno o iskorištenom iznosu kredita, temeljem koje je dana 31. svibnja 2006. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 774,23 CHF što je u kunskoj protuvrijednosti na dan naplate iznosilo 3.630,98 kuna, bez preciziranja i određivanja koji su to eventualni stvarni troškovi kredita koje tuženik kao banka naplaćuje odnosno koje pokriva tako ugovorenom jednokratnom naknadom a kako su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa, stranke dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO-a to u situaciji kao što je konkretna kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje to svoje troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, to je ugovorna odredba, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ugovorna odredba koja po ocjeni ovoga suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. stavak ZZP/03, nepoštena, te u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03 ništetna slijedom čega je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja i u tom dijelu te odlučeno kao u točki I. izreke presude.

 

21.              Kako između stranka nije sporno da je tuženik kao banka prilikom plasmana kredita naplatio tu naknadu u visini od 3.630,98 kuna i to 31. svibnja 2006., to je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu mu predmetnog iznosa s kamatom tekućom od dana stjecanja valjalo prihvatiti te odlučiti kao u točki II. izreke.

 

22.              Kako je odredba Ugovora ( čl. 5. st.3.) ništetna te ne proizvodi pravne učinke to je tuženik u obvezi vratiti tužitelju sve ono što je primio temeljen navedene ništetne odredbe u smislu odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.

 

23.1.              O troškovima postupaka.

 

23.2.              Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2.  ZPP-a (NN 53/91, 91/92, 112/99, 173/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19), a koji se primjenjuje prema prijelaznim i završnim odredbama ZPP/19 na postupke koje na postupke u kojima do stupanja na snagu izmjena ZPP/19  nije donijeta prvostupanjska odluka, pa je tuženik dužan tužitelju platiti troškove postupka u cijelosti jer je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom. 

 

23.3.              Tužiteljici R. M. pripada trošak sastava tužbe u iznosu od 99,50 EUR, sastava podneska od 30. ožujka 2021. u iznosu od 99,50 EUR, zatim trošak zastupanja na ročištima od 07. lipnja 2022. i 27. studenog 2022. u iznosima od po 99,50 EUR, trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 49,75 EUR, odnosno ukupno 447,75 EUR, koji iznos valja uvećati za PDV po stopi od 25% u iznosu od 111,94 EUR, što ukupno iznosi 559,69 EUR/ 4.216,98 kuna. Tom trošku valja pribrojiti pristojbu na tužbu u iznosu od 26,54 EUR/200,00 kuna i pristojbu na presudu u iznosu od 26,54 EUR/100,00 kuna, što ukupno iznosi 612,77 EUR / 4.616,92 kn.

 

23.4.              Slijedom navedenog donesena je odluka o trošku kao u točki III. izreke.

 

24.               Radi svega iznesenog presuđeno je kao u izreci.

 

U Karlovcu, 21. prosinca 2023.

                                         

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335. st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz st. 9. čl. 335. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda  mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

 

 

Dostavljeno: