Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-684/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Milke Vraneš, predsjednice vijeća, Tatjane Radaković Bašić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Zagreba, OIB 61817894937, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, kojeg zastupa punomoćnik Vinko Knezović, odvjetnik u Zagrebu, protiv 1. tuženika SĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 2. tužene mldb. LĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa].tužene mldb. CĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], obje zastupane po ocu SĆ iz [adresa], radi iseljenja, odlučujući o žalbama tužitelja i 1. tuženika izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps- 343/2017 od 5. travnja 2022., na sjednici održanoj 13. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj PS-343/2017-65 od 5. travnja 2022.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

i

r i j e š i o  j e:

Odbacuje se žalba tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj PS-343/2017-65 od 5. travnja 2022., kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

"Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Nalaže se I-tuženiku SĆ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], II-tuženici mldb. LĆ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa]-tuženici mldb. CĆ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], iseliti iz stana u [adresa], površine 69,23 m2, 8. kat, stan broj 49, sistemski broj objekta: 06028446, te predati tužitelju u posjed opisani stan, slobodan od svih osoba, u roku 15 dana.

II. Nalaže se I-tuženiku SĆ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], II-tuženici mldb. LĆ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa]-tuženici mldb. CĆ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] solidarno naknaditi tužitelju Gradu Zagrebu parnični trošak sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate po stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žale se tužitelj i 1. tuženik.

2.1. Tužitelj se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog odluke o troškovima postupka. Predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbi i preinači prvostupanjsku presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, uz naknadu troškova parničnog postupka tužitelja u cijelosti, uvećanog za trošak sastava žalbe, odnosno da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Potražuje žalbeni trošak u ukupnom iznosu od 152,63 eura.

2.2. 1. tuženik se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, bitnih povreda odredaba parničnog postupka kao i zbog odluke o troškovima postupka

3. Na žalbu tužitelja odgovorio je 1. tuženik koji u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tužitelja i predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu.

4. Žalba tužitelja nije osnovana, a žalba tuženika nije dopuštena.

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8. 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 , 70/19, 80/22.114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju ukazuje tužitelj, a ovo iz razloga jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Razlozi dani o odlučnim činjenicama su jasni i određeni, odnosno nisu nejasni i proturječni, izreka nije proturječna obrazloženju, kako to u žalbi tvrdi tužitelj. Upravo suprotno tome presuda se temelji na rezultatima provedenog dokaznog postupka.

7. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom prijeporu te je ocjenom dokaza, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

8. Predmet spora je tužbeni zahtjev za iseljenje I - III tuženika iz stana u [adresa], koji stan tuženici koriste za stanovanje bez pravne osnove, te zahtjev za predaju stana tužitelju u posjed, slobodnog od stvari i osoba. Tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je predmnijevani vlasnik predmetnog stana.

9. Iz stanja prvostupanjskog spisa proizlazi:

- da tuženik sa svojim kćerima, koje inače nakon razvoda žive s majkom, a s tuženikom povremeno, koristi sporni stan za stanovanje, te da je ranije korisnica predmetnog stana na temelju na temelju Ugovora o korištenju stana od 17.06.1974. bila BĆ,

- da je Ugovor o korištenju stana sklopljen 19. ožujka 1974. između BĆ kao stanara i Stanoinvesta, OOUR Poslovne službe stambenog fonda, Zagreb, Savska 1, na temelju kojeg je BĆ dan na korištenje stan u [adresa], S [adresa] L P+16, na osmom katu, ukupne površine 61,86 m2, za korištenje kojeg se BĆ obvezala plaćati stanarinu 319,60 dinara mjesečno, te druge troškove za stan koji je tereta kao stanara,

- da je tužitelj pravni slijednik Stanoinvesta,

- da je tuženik s RĆ, sinom BĆ, sklopio ugovor o dosmrtnom uzdržavanju 2001. za predmetni stan i da je o tome za života imala saznanja i BĆ,

- da u Ugovoru o korištenju stana od 19. ožujka 1974. nije bilo navedenih članova obiteljskog domaćinstva koji će s BĆ koristiti za stanovanje predmetni stan, pa sve kada bi se i pošlo od činjenice da je stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" broj: 91/96, 48/98, 66/98 i 22/06, dalje - ZNS) BĆ stekla status najmoprimca na predmetnom stanu, tuženik ne tvrdi niti predlaže dokaze da su njezinom smrću, na temelju odredbe članka 24. stavak 2. ZNS, prava i obveze najmoprimca na predmetnom stanu prešla na njezinog sina RĆ, pa stoga RĆ nakon smrti BĆ nije imao ovlaštenje za posjedovanje stana a sve i da je imao na temelju prava najmoprimca stanom nije mogao raspolagati na način da stanom raspolaže i preda ga u posjed tuženiku, kako to tuženik tvrdi,

- da tuženik nije dokazao da predmetni stan koristi na temelju valjane pravne osnove, odnosno da tuženik stan koristi bespravno,

- da se tuženik iznesenim navodima na ročištu od 12. listopada 2020. sadržajno pozvao na pravo poštivanja njegovog doma u predmetnoj nekretnini, navodeći da je nadležnom Ministarstvu hrvatskih branitelja Republike Hrvatske, na temelju svog statusa hrvatskog branitelja Domovinskog rata, podnio zahtjev za dodjelu stambenog kredita za kupnju stana ili kuće, o čemu je kao dokaz dostavio rješenje od 24. veljače 2020., da je predmetni stan jedina nekretnina koju posjeduje te da u vlasništvu nema nekretnina, a niti vrjednije imovine, da prima invalidsku mirovinu u iznosu od 5.267,29 kn mjesečno, od čega mu nakon ustege na temelju ovrhe bude isplaćeno 3.950,47 kn, a s obzirom da je razveden i otac II i III tuženica, koje su maloljetne te inače žive s majkom i povremeno s njim, da majci za njihovo uzdržavanje mjesečno doprinosi 2.000,00 kn, da je vrlo lošeg zdravstvenog stanja zbog kojeg mu je amputirana lijeva potkoljenica (za što je sve tijekom postupka kao dokaz tuženik priložio obimnu medicinsku dokumentaciju.) Naveo je i da je u stanu, s povremenim prekidima, od 1997., da je za najam stana podnio tužitelju zahtjev 6. prosinca 2019., za koji je tužitelj podneskom od 25. svibnja 2021. izvijestio sud da je zaključkom Grada Zagreba od 2. rujna 2020. odbijen zahtjev tuženika za najam predmetnog stana.

10. Prvostupanjski sud, imajući u vidu naprijed navedene činjenice, pozivom na članak čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06 i 2/10 - dalje: Konvencija) zaključuje da predmetni stan predstavlja dom tuženika bez obzira što je tuženika u posjed stana uvela osoba koja za to nije imala ovlaštenje i što tuženik u istom stanuje bez pravne osnove kao i da tužitelj ima zakonsko ovlaštenje tražiti od tuženika predaju stana u posjed.

11. To iz razloga što je iz provedenih dokaza pravilno je zaključio da je tuženik ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu povezanost s predmetnim stanom bez obzira što je tuženika u posjed stana uvela osoba koja za to nije imala ovlaštenje i što tuženik u istom stanuje bez pravne osnove. Pri tome je uzeo u obzir da tuženik ima kontinuirano prebivalište na adresi predmetne nekretnine od 18. travnja 2014., iako je u stanu povremeno boravio od 1997., da je predmetni stan jedina nekretnina koju tuženik posjeduje te da u vlasništvu nema nekretnina, a niti vrjednije imovine, (a što proizlazi iz sadržaja dopisa Zemljišnoknjižnog odjela nadležnog suda i Gradskog ureda za katastar i geodetske poslove), da tuženik prima invalidsku mirovinu u iznosu od 5.267,29 kn mjesečno, od čega mu nakon ustege na temelju ovrhe bude isplaćeno 3.950,47 kn, a s obzirom da je razveden i otac II i III tuženica, koje su maloljetne te inače žive s majkom i povremeno s njim, da I. tuženik majci za njihovo uzdržavanje mjesečno doprinosi 2.000,00 kn, da je vrlo lošeg zdravstvenog stanja zbog kojeg mu je amputirana lijeva potkoljenica, za što je sve tijekom postupka kao dokaz tuženik priložio obimnu medicinsku dokumentaciju. Tuženik je podnio tužitelju zahtjev za najam stana 6. prosinca 2019., za koji je tužitelj podneskom od 25. svibnja 2021. izvijestio sud da je zaključkom Grada Zagreba od 2. rujna 2020. odbijen.

12. Pravilno je sud prvog stupnja svoj zaključak temeljio na pravnom shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u većem broju odluka (primjerice broj U-III5917/2013 od 23. svibnja 2014.), te podudarnom pravnom shvaćanju u presudama Europskog suda za ljudska prava (C protiv Republike Hrvatske, broj 48833/07 od **.**.2011., B protiv Republike Hrvatske, broj 42150/09 od **.**.2012., R protiv Republike Hrvatske, broj 3572/06 od 22. listopada 2009.) Naime, "dom" je autonomni pojam i ocjena o tome predstavlja li određeni prostor dom zaštićen člankom 8. stavak 1. Konvencije i ovisi o činjeničnim okolnostima, posebice o postojanju dovoljnih i trajnih veza s tim prostorom, te zaštita prava na dom ne ovisi o zakonitosti posjeda na temelju domaćeg prava, jer se svakoj osobi ako tijekom postupka istakne prigovor miješanja u njezino pravo na poštivanje doma mjerom prisilnog iseljenja, mora omogućiti ocjena razmjernosti i razumnosti takve mjere, Rev 712/17-2 od 17. prosinca 2017. kao i pravnim shvaćanjem Europskog suda za ljudska prava zauzetim u odluci ABC protiv Hrvatske.

13. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje da odredba članka 166. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17. - službeni pročišćeni tekst, 152/14., 81/15. – dalje ZVDSP) daje tužitelju kao predmnijevanom vlasniku pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari.

14. Nasuprot tome, odredba članka čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06 i 2/10 - dalje: Konvencija) Konvencije propisuje da svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja, a javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa javne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

15. Slijedom navedenog prvostupanjski sud pravilno zaključuje da u konkretnom slučaju postoje dva suprotstavljena interesa, tužiteljevo jače pravo na posjed i postojanje predmnijevanog vlasništva, te tuženikovo pravo na dom.

16. Pravo na dom u značenju koje mu daje Konvencija izvodi se iz članka 34. stavak 1. u svezi članka 35. i članka 16. stavak 2. Ustava RH prema kojima je dom nepovrediv, svakom se jamči poštovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, a svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

17. Iznimke od zabrane miješanja propisane su u članku 8. stavak 2. Konvencije, a može li neka o propisanih iznimki opravdati miješanje prosuđuje se primjenom testa razmjernosti na okolnost konkretnog slučaja. Osnovano tužitelj navodi da zaštita prava na dom nije apsolutna ni neupitna jer ograničavanje tog prava mora zadovoljiti određene kriterije sadržane u testu razmjernosti, budući da na drugoj strani , suprotstavljen prigovoru tuženika, postoji interes vlasnika na osnovi prava vlasništva zaštićenog Ustavom. Na tuženiku je teret dokazivanja da se navedena odluka tiče njegova doma i da je došlo do miješanja u njegovo pravo na dom, dok je, s obzirom na pitanje je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja i je li prisilno iseljenje nužno u demokratskom društvu, teret dokaza na tužitelju.

18. U konkretnom slučaju, prvostupanjski sud je pravilno proveo test razmjernosti i utvrdio da je miješanje utemeljeno na zakonu i usmjereno na postizanje legitimnog cilja, ali i da nije bilo nužno u demokratskom društvu. Pri čemu je, suprotno žalbenim navodima pravilno odvagnuo da interes tuženika kojemu prijeti gubitak doma preteže nasuprot cilju tužitelja koji svoje pravo želi postići mjerom iseljenja.

19. Naime, nije sporno da je zahtjev tužitelja za iseljenje tuženika utemeljen na zakonu i da teži legitimnom cilju zaštite vlasničkih prava tužitelja, međutim cijeneći da je tuženik invalid, te iako je u dobi od 50 godina zbog amputirane potkoljenice i komplikacija u vezi s time teško pokretan, općenito lošeg zdravstvenog stanja, sa statusom hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, da je razveden i otac dvije maloljetne kćeri koje žive s majkom, a s njim žive povremeno, te da za njihovo uzdržavanje doprinosi veći dio svoje invalidske mirovine, da pokušava riješiti svoj stambeni status putem nadležnog ministarstva i službi tužitelja, ali bezuspješno, te da tijekom života nije stekao drugu nekretninu u kojoj bi mogao živjeti. Suprotno žalbenim navodima tužitelja iz stanja prvostupanjskog spisa proizlazi da tuženik nije evidentiran niti kao vlasnik, a niti posjednik nekretnina na području nadležnog suda. ( što proizlazi iz sadržaja dopisa Zemljišnoknjižnog odjela nadležnog suda i Gradskog ureda za katastar i geodetske poslove)

20. S druge strane, sud prvog stupnja pravilno zaključuje da tužitelj kao jedinica lokalne samouprave nije pružio dokaze da bi iseljenje tuženika bilo nužno odnosno društveno prijeko potrebno radi zašite javnog interesa ili interesa trećih osoba, pa je posljedično tome prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev, kao neosnovan.

21. Nije osnovano pri tome pozivanje tužitelja na Odluka ESLJP br. 60223/09 A protiv Republike Hrvatske obzirom se u konkretnom slučaju posjed tuženika ne temelji na kaznenom djelu treće osobe za koje su tuženici znali. Naime, navedeni predmet, na koji se tužitelj neosnovano poziva, odnosi se na situaciju u kojoj je iseljenje podnositelja iz stana koji predstavlja njihov dom (uslijed stvaranja dovoljno snažne i trajne povezanosti), a koji je u vlasništvu države, bilo opravdano zbog ostvarenja legitimnog cilja osiguranja vladavine prava budući da su podnositelji posjed stana stekli kaznenim djelom treće osobe, čega su u trenutku stjecanja posjeda bili svjesni. Pri tom je bila ključna okolnost da odluka o iseljenju podnositelja nije utemeljena samo na činjenici nezakonitosti njihovog posjeda, već je upravo provođenjem testa razmjernosti zaključeno kako interes države kao vlasnika stana, da osigura vladavinu prava, nadjačava pravo podnositelja na poštivanje doma u specifičnim okolnostima ovog slučaja.

22. Ocjenu o tome da pravo tuženika kao bespravnog posjednika preteže prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno temeljio na okolnostima konkretnog slučaja , a posebno cijeneći da je tuženik invalid, te iako je u dobi od 50 godina zbog amputirane potkoljenice i komplikacija u vezi s time teško pokretan, općenito lošeg zdravstvenog stanja, sa statusom hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, da je razveden i otac dvije maloljetne kćeri koje žive s majkom a s njim žive povremeno, te da za njihovo uzdržavanje doprinosi veći dio svoje invalidske mirovine, da tuženik do sada pokušava riješiti svoj stambeni status putem nadležnog ministarstva i službi tužitelja, ali bezuspješno, te da tijekom života nije stekao drugu nekretninu u kojoj bi mogao živjeti. Zbog naprijed navedenog prvostupanjski sud je je po mišljenju ovog drugostupanjskog suda pravilno ocijenio da zbog jake, stvarne i trajne povezanosti s predmetnim stanom tuženiku taj stan predstavlja dom.

23. Imajući u vidu naprijed navedeno, prvostupanjski sud je zaključio da zahtjev tužitelja kao predmnijevanog vlasnika predmetnog stana za iseljenje tuženika predstavlja čin miješanja tijela javne vlasti kojim se oduzima pravo na dom te na taj način postupa protivno odredbi članka 8. Konvencije. Pritom je prvostupanjski sud pravilno cijenio i uzeo u obzir i da tuženik svoju roditeljsku obvezu prema maloljetnim kćerima s kojima stalno ne živi, ispunjava tako da one s njim u predmetnom stanu žive povremeno, a što bi mu u slučaju iseljenja bilo onemogućeno ili barem otežano. 24. Konačno, sud prvog stupnja pravilno zaključuje da neovisno o tome što je miješanje tužitelja utemeljeno na zakonu i usmjereno na postizanje legitimnog cilja (članak 166. ZVDSP), da u konkretnom slučaju miješanje (iseljenje) nije nužno u demokratskom društvu, niti je razmjerno potrebi tužitelja kao osobe javnog prava u odnosu na potrebe tuženika, jer tužitelj svoja prava na predmetnoj nekretnini može ostvarivati i blažim mjerama, kao što je naknada za korištenje stana bez pravne osnove, a može ponuditi tuženiku i otkup predmetnog stana.

25. Osim toga sud prvog stupnja je utvrdio i da tužitelj tijekom postupka nije niti tvrdio, a niti predložio dokaze na okolnost da tuženik ne podmiruje troškove koji terete predmetni stan. Zbog navedenog, obzirom da nije utvrđeno da tuženik nije podmirivao najamninu i druge troškove stana nije osnovano pozivanje tužitelja na Odluku ESLJP br. 74936/12 Petolas protiv Republike Hrvatske.

26. Na tužitelju bio teret dokaza da je prisilno iseljenje tuženika bilo nužno u demokratskom društvu. Naime svoju tvrdnju da odnosno da postoje građani koji su uredno podnijeli zahtjev za stambenim zbrinjavanjem i koji strpljivo čekaju u redu da se oslobodi upravo ovaj stan od tuženika kao bespravnih korisnika tužitelj ničim nije dokazao. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi kojima tužitelj osporava zaključak prvostupanjskog suda navodima da tužitelj ne bi mogao uspješno provoditi socijalnu politiku stambenog zbrinjavanja potrebitih osoba koje ispunjavaju za to zakonom propisane uvjete, kada ne bi štitio svoje nekretnine od bespravnih korisnika kao što su tuženici. Dakle tužitelj nije dokazao da bi li nakon iseljenja tuženika iz spornog stana u taj stan uselio drugu socijalno ugroženu osobu koja je na listi za zbrinjavanje socijalno ugroženih.

27. U konkretnom slučaju tužitelj tijekom postupka nije dostavio niti jedan dokaz o tome da se baš taj stan nalazi na listi za dodjelu gradskih stanova kao i da bi postojala osoba koja bi bila u nepovoljnijem socijalnom položaju od tuženika te da bi skrb o takvoj osobi bila nužna i opravdavala iseljenje tuženika iz predmetnog stana u smislu čl. 8. Konvencije. Isto tako iz stanja prvostupanjskog spisa ne proizlazi da bi tužitelj tuženicima ponudio neki drugi odgovarajući stan, stoga se tužitelj neosnovano poziva i na Odluka ESLJP br. 75045/12 M protiv Republike Hrvatske,u kojem predmetu je podnositelju zahtjeva ponuđen drugi stan koji odgovara njegovim potrebama.

28. Slijedom navedenog po mišljenju ovog suda, pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj svoja prava na predmetnoj nekretnini može ostvarivati i blažim mjerama, kao što je naknada za korištenje stana bez pravne osnove, a konačno može ponuditi tuženiku i otkup predmetnog stana.

29. Ovako utvrđeno činjenično stanje, pravne zaključke i primjenu materijalnog prava od strane suda prvog stupnja u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, budući je isto u cijelosti utemeljeno na rezultatima provedenog dokaznog postupka i pravilnoj ocjeni svih u postupku provedenih dokaza sukladno odredbi članka 8. ZPP- a, a koju ocjenu tužitelj neosnovano osporava,

30. Osim toga, sud prvog stupnja je za naprijed rečena činjenična utvrđenja i svoja pravna stajališta dao uvjerljive i logične zaključke koje prihvaća i ovaj sud, s time da tužitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u sumnju naprijed opisana činjenična utvrđenja suda prvog stupnja, kao i njegova stajališta.

31. Dakle, pobijana presuda u cijelosti je zakonita i temelji se na rezultatima provedenog dokaznog postupka, dok je obrazloženje presude jasno i logično i u potpunosti utemeljeno na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilno primijenjenom materijalnom pravu.

32. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, prvostupanjsku presudu potvrditi u cijelosti.

33. Obzirom je tužbeni zahtjev odbijen tuženik nema pravnog interesa za podnošenje žalbe protiv presude te je njegova žalba temeljem članka 367. stavak 1. ZPP-a.

34. Tužitelju nije dosuđen žalbeni trošak iz razloga jer isti nije uspio sa svojom žalbom (članak 166. stavak 1. ZPP-a).

U Gospiću, 13. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Milka Vraneš